Henri Pirenne

Povijest Evrope(od Seobe naroda do XVI stoljeća)

2

PRVO POGLAVLJE

BARBARSKO KRALJEVSTVO U RIMSKOM CARSTVU

I. ZAPOSJEDANJE CARSTVA

Bilo bi veoma pogrešno zamišljati Germane, koji se u V. st. stalno naseljuju na području Carstva, istoonako, kako su njihovi sunarodnjaci izgledali u Tacitovo vrijeme. U dodiru sa Rimom naučili su mnogošto. Otkad su prvi put prešli preko njegovih granica, Carstvo im se nije činilo tako strašno, postajalo imje i bliže i poznatije. Kad im više nije bilo nepristupačno, postepeno su se na njega navikavali. ACarstvo opet više nije moglo ustrajati u svom gordom držanju prema njima, nego je poprimaloprilagodljiviji stav. Julijan je 358. dopustio Francima da se nastane u Toksandriji, uz uvjet da vrševojnu službu. Koliko li je rimskih utjecaja moralo prijeći posredstvom tih Franaka na drugu obaluRajne! A na drugom kraju Carstva, na obalama Dunava, zbližavanje je bilo jošjače. Got Ulfila donio jeiz Bizanta kršćanstvo i proširio ga među svojim sunarodnjacima. Istina, to je bilo arijansko kršćanstvo,koje je tada prevladavalo na Istoku. Ali će se posljedice ove činjenice pokazati tek poslije. Bitno je to,da je najveći i najjači germanski narod. Goti, jošprije svoga ulaska na područje rimskog svijeta ostaviosvoje starinsko poganstvo i sa njime izgubio zaštitu svoje nacionalne originalnosti.

No i samo je Carstvo vrvjelo barbarima. koji su došli da služe u legijama i kojima se sreća nasmijala.Tako su barbari Stiliho, pa zatim Aecije, bili dva posljednja velika ratnika antike na Zapadu. Trebasamo zamisliti, koliko je bilo njihovih sunarodnjaka u civilnoj, a isto tako i u vojnoj upravi, koji sunapredovali u službi, imajući zaštitu takvih ljudi. Mogli su se čak u Rimu ili na carskom dvoru susrestisinovi sjevernjačkih kraljeva, koji su dolazili, da se upoznaju sa latinskim jezikom i latinskomcivilizacijom. Navikavanje se dakle vršilo nezamjetno. I jedni i drugi bolje su se poznavali. Opasnost jei dalje postojala, ali nije bila toliko velika.

Provala Huna u Evropu (375) vratila je odjednom toj opasnosti svu njezinu ozbiljnost. Goti su se naselilina obim obalama Dnjestra, Ostrogoti, kao što to njihovo ime pokazuje, na istoku rijeke, a Vizigoti nazapadu. Oni nisu ni pokušali da se odupru tim mongolskim konjanicima, koji su ih većsamim svojimizgledom zastrašivali. Ostrogoti su pred njima u neredu uzmakli; a Vizigoti, pritisnuti njihovimuzmakom, bačeni su na dunavsku granicu. Tu zatražiše prolaz. Nenadanost toga događaja spriječila jeda se izvedu potrebne mjere zazaštitu. Ništa nije bilo predviđeno. A usto je teror, koji su vršili sami Vizigoti, dokazivao, da oni ne ćeoklijevati da se posluže silom', ako njihova molba bude odbijena. Stoga su im dopustili prolaz, pa supred očima preneraženih rimskih pograničnih straža zaista i prošli u povorci, koja je trajala više dana:ljudi, žene, djeca, stoka, na splavima, na čamcima, jedni držeći se za daske, drugi za naduvenemješine ili bačve. Bježao je cio jedan narod, pod vodstvom svoga, kralja.

Ali u tome je baši bila sva opasnost položaja. Što da učine s tim pridošlicama? Bilo je nemogućeraspršiti ih po provincijama. Bio je to cio jedan narod, koji je ostavio svoje područje i došao da potražinovu domovinu. Tu mu je dakle domovinu trebalo dati, na području Carstva; trebalo je dopustitijednom narodu, koji je zadržao svoje vlastite ustanove i svoga posebnoga kralja, da živi pod rimskomvrhovnom vlasti. Bilo je to prvi put, da se javlja ovakav problem. Pokušaše da mu izbjegnulukavštinom. Vizigotski je kralj priznat rimskim generalom,pa je tako, ostavši i dalje nacionalnipoglavar svoga naroda, ušao u carsku upravu. Bilo je to čudnovato i dvolično rješenje jednoga stanja,koje nije bilo ništa manje čudnovato i dvolično.

3

Prva posljedica toga bila je, da je pobuna Vizigota, što je uskoro poslije toga izbila (378), poprimilaobilježje, koje je veoma zbunjivalo.1 Bio je to zapravo ustanak jednog stranog naroda, koji je usredsamog Carstva zahtijevao, da mu dadu zemlje i stalno boravište. Pa ipak, bilo je moguće na nj gledatikao na vojničku pobunu, a ovo je omogućavalo pregovore. Da bi izbjegao pljačkanju Trakije, carArkadije, koji je vladao na Istoku, stavio je Vizigotima u dužnost, da zauzmu Iliriju, koju je u svojojvlasti držao njegov brat Honorije, car na Zapadu, gazeći time - kako je tvrdio Arkadije - njegova prava.Pobunjenici su jedva dočekali, da se okoriste ovim nalogom«. Savjesno su izvršili zaposjedanje Ilirije.Ali taj opori kraj nije zadovoljavao njihove želje. Italija je bila posve blizu, i oni se zaputiše premanjoj dužobala Jadranskoga mora. Germanska opasnost, koja je dotad ugrožavalaobadvije polovine Carstva ujedno, okrenula se odlučno od Istoka usredotočila na zapad. Grčki svijetviše nije bio u dodiru sa Germanima.2

Da bi spasio ugroženu Italiju, Zapad je ujedinio sve svoje snage u krajnjem naporu. Stiliho je pozvaolegije iz Galije, Norika i Recije, koje su ondje branile prijelaze preko Rajne i Dunava. Potukao jebarbare u dvije vel1ke bitke, kod Palanze i Verone, i odbacio ih u Friuliju. Laskavci nisu propustili daga usporede s Marijem. Jedna pjesma, Koja nam se sačuvala, pobuđuje žalosno čuđenjeoduševljenjem, koje se uvjerenjem jošuvijek izražava prema veličini Rimskoga carstva, kao iuvjerenjem, koji ju ispunja u pogledu besmrtnosti Carstva.

Carstvo je nažalost bilo izgubljeno. Njegove iscrpljene financije nisu više dopuštale, da na granicamastoje jake armije, koje bi bile kadre da svagdje izdrže pritisak Germana, što ih je potiskivao Atila, čijisu čopori i dalje slavodobitno napredovali prema Zapadu rušeći pred sobom narode jedne preko drugih.Stilho je doduše spasio Italiju, ali je zato ostavio bez obrane provincije na sjeveru od Alpa. Naposljedice toga nije trebalo dugo čekati.

Vandali prijeđoše Rajnu, a s njima i gomile Sveva; pljačkajući siđoše' kroz Galiju, te se zaustaviše,prešavši Pireneje, tek kad su stigli na obale Sredozemnog mora, gdje su se nastanili na jugu Španjolskei na afričkoj obali. Burgundi su sišli niz tok Rhone i proširili se po njezinu bazenu sve do Lionskogzaljeva. Dotle su se manje pustolovni Alamani zadovoljili da koloniziraju Alzas, Ripuarijski Francipredio od Kölna do Meuse, a Salijski Franci ravnice od Schelde do rijeke Lys.

U isto vrijeme oborio se drugi napad na Italiju. Gomile Germana dolazeći iz Norika i Recije, prijeđupod Radagaisovim vodstvom Alpe, pa pustošeći po Cisalpinskoj Galiji pođu prema Rimu tražeći zemlje,Stiliho i drugi put spriječi prolaz najezdi. Osvajači su, hametice poraženi i sasječeni pod zidovimaFirenze (405). Uskoro zatim poginuo je i pobjednik od ruke ubojice (408) Vizigoti preuzeše na sebedužnost da osvete Stiliha. Pod izgovorom da će kazniti njegove ubojice, oni nanovo krenu put Rima.Stilihova je armija jošuvijek postojala; ali kako je to bila prava plaćenička armija, nije joj bilo staloda se suprotstavi osvetnicima svoga zapovjednika. Otpora nije bilo. Honorije se zatvori u Ravennu, aAlarik je dotle ulazio ti Rim. To je bilo prvi put od provale Gala, u 380. prije Krista, da su barbari prošlikroz vrata vječnoga grada. Kao pravi barbari zadovoljili su se samo time, da iz njega izvuku ukrase odzlata i dragocjenog metala, što su blistali na forumu i pročeljima javnih zgrada. Nisu željeli nanijetineko zlo gradu i nisu zlostavljali stanovništvo. Tražili su samo zemlje; zavodljivost ovih krajeva, što supostajali sve prostraniji kako su napredovali dalje prema jugu. navela ih je da nastave put kroz

1 9. kolovoza 378 Valens je potučen kod Drinopolja. Godine 3822 je Teodozijev mir dopustio Gotima da se nasele u Meziji.Godine 385 izbila je nova pobunapod Alarikom.10

2 Tričetvrt vijeka poslije toga Bizant je doživio novi pritisak dvojice Teodorika i Ostrogota, ali je i ovaj put znao, da ihskrene prema Italiji.

4

čarobnu Kampaniju. Alarik je htio, da ih odvede na Siciliju, ali je u blizini Cosenze naglo umro (410.).Njegovi sumu drugovi priredili epski sprovod. Vode rijeke Busento skrenuli su s njihova puta. pa su ukoritu rijeke izdubli ratniku grob. Za tim su vratili valove da poteku iznad njegova posljednjegboravišta i podavili robove, koji su izvršili radove; da bi zauvijek ostalo u tajnosti mjesto tog groba,koji je jošuvijek nepovrijeđen ..

Vizigoti su kao Alarilkova nasljednika priznali njegova brata Ataulfa. Moguće je zamisliti, koliko jeromanizacija uznapredovala kod barbara, kad uočimo, koliko je Ataulf strasno želio da uđe u carskuporodicu. Honorije, da ga se oslobodi popusti dade mu za ženu svoju sestru Gallu Placidiju. Svadba jeproslavljena veoma svečano, uz pratnju obvezatnih epitalama,3 koji su zazivali Veneru i Amara, daobaspu svojim darovima nove supruge. Ataulf je očito nastojao da stekne oprost zbog svoga podrijetlajednako kod svoje žene, kao i kod Rimljana. Govorio je da ne traži ništa drugo, nego da snage svojihbarbara stavi u službu Carstva. Dali su mu dužnost, da ih upotrebi tako, da protjera Vandale, koji sujošuvijek pustošili jug Galije. On ih odvede u Akvitaniju, pa su se ondje, kao i na sjeveru Španjolske,stalno naselili.

Ali da li će Carstvo ostati Germanima, ili te prije i Germani i Romani doživjeti istu sudbinu i pasti podtatarski jaram? Žuta je opasnost po prvi put zaprijetila cijeloj Evropi. Atila je nastavljao svojenapredovanje podjarmljujući na prolasku ili razgoneći pred sobom germanske narode. Većje prelazioRajnu, i njegovi su čopori, pošavši prema jugozapadu, osvajali sjever Galije. Ondje mu je, kodChâlonsa na Marni, posljednji ratnik antičkoga svijeta, Aecije, ponudio odlučnu bitku. Franci,Burgundi, Vizigoti poslali su mu pojačanja, i vojska, kojom je zapovijedao bila je zaista slika ovogaCarstva, koje je doduše bilo poplavljeno Germanima, ali ipak nije pristajalo da nestane. Prije svojesmrti učinilo je svijetu jošposljednju uslugu i suzbilo provalu Huna. Nadmoćna taktika koju je Aecijeimao zahvaliti civilizaciji, za koju se borio spasila je tu civilizaciju od, najezde barbara. Poslije dvadana borbe Atila je uzmakao i vratio se u Germaniju. Ovo povlačenje jošnije bilo potpun poraz, pa je»Bičbožji« iduće godine opustošio gornju Italiju. Ali se i opet povukao i 453 naglo umro usred jedneorgije.

Carstvo ovoga Džingiskanova prethodnika srušilo se isto tako brzo, kao što će se osam vjekova poslijenjega srušiti carstvo njegova takmaca, a da za sobom nije ostavilo ništa drugo, osim ruševina idugotrajne uspomene na strahovanja u pučkim tradicijama.

Aecije; njegov pobjednik, bio je ubijen po nalogu cara Valentinijana III. S njim je nestalo, kako kažejedan Suvremeni kroničar "spasitelja Zapadnoga carstva«. Godine 455. zauzeli su Vandali Rimopljačkali ga; plemeniti Majorijan gotovo je uspio da se osveti, za ovu uvredu.4 Ali vlast je sve višeprelazila u ruke germanskih vođa: Ricimir, Orest, Odoakar zaredom su stali na čelo germanskih vojnikai pustolova, što su od hunske katastrofe navirali u Italiju, gonjeni glađu za zemljom.

Posljednji carevi su svrgnuti; posljednji od njih. Romul Augustul. Orestov sin, zatočen je u Kampaniji,a barbarin Odoakar, ne usuđujući se da sebi dade ime cara, daje da mu dodijele onaj jedini naslov,kojim Germani raspolažu, a to je kraljevski naslov.

3 Epitalami (sast. od grčkih riječi nad i bračna postelja) su pjesme sastavljene prilikom svadbi, u slavu mladenaca. Rimskodoba preuzelo ih je iz grčke poezije i ostavilo nasljedstvo Srednjem vijeku – Prev.

4 Godine 457. izabran je za cara Majorijan. Jedan od prvih njegovih pothvata bio je, da je pripremio pohod protiv Vandalskedržave u sjev. Africi. Njihov kralj Gajzerih. osjetio se primoran da povede pregovore, ali je Majotijan umro uskoro zatim ukolovozu 461., pa je Vandalski vladar odustao. - Prev.

5

Usred tog žalosnog nereda silazi s Alpa jedan drugi kralj, Teodorik- i vodi za sobom do jedan narod.Ostrogoti, koji ga slijede, pošto ih je Atila potisnuo s Dnjestra prema gornjem Dunavu, pa zatimpokorio, okoristili su se svojim oslobođenjem također zato, da traže svoj dio Italije. Između njih i onogneorganiziranog mnoštva, koje je priznavalo Odoakra, sreća se nije dugo kolebala. Herulski pustolov jehametice potučen(488.) pa se sklonio u Ravennu. Budući da nije mogao okončati opsadu, Teodorik ga,pod zakletvom da će držati vjeru, pozove na sastanak, i tu ga ubije vlastitom rukom (493.). Otad Italijapripada njemu. Ovo je posljednji talas invazije, koji je nadošao. Njime je sada poplavljeno cijeloCarstvo na Zapadu. Sve njegove provincije pokriva šarena zbrka kraljevstava: Anglo-sasko kraljevstvo uBritaniji, Franačko kraljevstvo u sjevernoj Galiji. Burgundsko kraljevstvo u Provansi, Vizigotskokraljevstvo u Akvitaniji i Španjolskoj, Vandalsko kraljevstvo u Africi i na otocima Sredozemnog mora, i,napokon Ostrogotsko -kraljevstvo u Italiji. Uistinu to Carstvo kome su područje ovako raskomadali, nijeustupilo ni pedalj svoga tla osvajačima. Pravno, oni su samo okupatori i njihov kraljevski naslov vrijedisamo za narode: koje su doveli sa sobom. Ovo je toliko istinito, da oni premda svaki od njih vlada naddaleko većim brojem Rimljana negoli Germana, ne uzimaju naslov ni kralja Galije, ni kralja Italije,nego kralja Franaka, kralja Ostrogota, i.t.d. Ali što? Više nema cara. I može se reći, da Carstvo nestajeu skladu s ovom uzrečicom rimskoga prava: »u pitanjima posjeda, okupacija važi kao pravna osnova".

II. NOVE DRŽAVE

Ako usporedimo kartu Rimskoga carstva na Zapadu s lingvističkom kartom moderne Evrope, ustanovitćemo, da se područje germanskih jezika veoma malo proširilo po tome Carstvu, koje je ipak bilo cijelou rukama Germana. Samo pet pograničnih provincija, ne računajući otočnu Britaniju; pripalo je, posveili djelomično,germanskom jeziku: Belgica secunda, u kojoj se govori flamanski, dvije Germanije(Rajnska prov., Alzas), Recija i Norik (Švicarska, Basel, Wurtemmberg, Južna Bavarska, Austrija), gdjese govori njemački. Svagdje drugdje latinski, se jezik sačuvao sve do naših dana u obliku, koji jepoprimio u raznim romanskim jezicima: francuski, provansalski, španjolski, portugalski, romanš5 ,talijanski. Germani su se, u masama uvukli samo na krajnjoj granici Carstva i među sobom potopililatinizirano stanovništvo, koje je uostalom, na ovima, tako ugroženim područjima, moralo biti osobitoprorijeđeno. Svugdje drugdje dogodilo se suprotno. Oni Germani koji su prodrli dublje u Carstvo, našlisu se u manjini, pa su njih same apsorbirali stanovnici provincija. Poslije dvije ili tri generacije njihovje jezik nestao, ostalo je učinkovito ukrštanje ženidbama. Broj francuskih ili provansalskih riječigermanskog podrijetla jedva je nešto veći od 500. Uzalud bismo danas tražili među stanovništvomProvanse, Španjolske i Italije plavu kosu i modre oči osvajača iz V. st. (a kad bismo ih i našli, ne bi li setada radilo o Galima?). Običaj i navike nisu se ništa dulje održali. Na primjer, spomenici vizigotskogaprava, koje smo sačuvali" pokazuju nam, da je ono veću VI. st. potpuno romanizirano. Ovo dokazuje,ako stvari gledamo. kakve su bile u istinu, koliko je germanizacija Carstvu u cijelosti bila površl1a. Nijedakle točno govoriti, da je rimski svijet bio germaniziran. On se barbarizirao, a to nije isto.

Osim Anglosasa U Britaniji, germanski narodi nisu svoje političke institucije prenijeli u Carstvo. Aizuzetak potvrđuje pravno: u Britaniji su se stanovnici provincije zapravo povukli pred osvajačima, ikad su se ovi ondje našli sami nastavili su naravno da upravljaju svojim životom onako, kako su to radiliu svojoj staroj domovini. Ali posvuda drugdje rimsko je, stanovništvo ne samo ostalo na svome mjestu,nego je ostalo gotovo u istim uvjetima života, u kojima je živjelo prije osvojenja. Bilo je dakako

5 Romanski jezik (reto-romanski), koji se govori u istočnoj Švicarskoj(kaoton Grisons), u Tirolu i Friuliji.- ·Prev.

6

mnogo pljačke, pokolja i pojedinačnih nasilja, ali nije bilo sistematske otimačine, a jošmanjepodjarmljivanja. Nije bilo nimalo više nacionalnog otpora od strane provincijalaca (osim časnihizuzetaka u Galiji i Britaniji), kao ni neprijateljstva kod Germana prema prema njima. Bilo je moždamalko prezira i malko strahopoštovanja. Uostalom, nije bilo bašposve sigurno, nisu li ti Germanizapravo vojnici Carstva.

A zatim, Germani su, kao i Rimljani, bili kršćani.A ako su i prodirali u Carstvo kao pobjednici, oni su se ondje podvrgavali autoritetu crkve, pod kojim

su bili izjednačeni i Germani i Romani.

Kršćanstvo, koje su ispovijedali, bilo je sigurno jedan od bitnih uzroka njihova neposrednoga zbliženjasa stanovništvom osvojenih zemalja, pa je, čini se, sigurno, da su barbari zato tako lako ostavili svojenacionalne jezike, jer je jezik crkve bio latinski.

Uostalom, Germani nisu nastojali da se nametnu kao gospodari Romanima. Oni su se smjestili pokrajnjih. Na jugu Galije Vizigoti su se naselili na osnovu načela, koja su primjenjivana prilikomnastanjivanja Rimskih armija (tertia). Po tim principima trećina stanovnikova doma morala je bitistavljena na raspolaganje vojnika. Ovu su mjeru proširili na zemlju,' budući da je odsad okupacija bilastalna, pa je tako u miru izvršena neka vrst eksproprijacije, o kojoj smo uostalom veoma slaboobaviješteni. Na sjeveru Galije pridošlice su se smjestile na državnim domenama ili nanezaposjednutim područjima. Što se tiče pravnog položaja osoba, on je i na jednoj i na drugoj straniostao isti, kakav je i bio. Germani i Romani nastavili su živjeti prema svome nacionalnom pravu, te su ijedni i drugi zadržali svoje posebne običaje u pogledu vlasništva, porodice,baštine. »Osobnost« pravadošla je na mjesto »teritorijalnosti«, koja se nanovo pojavila tek u toku IX. st., kad je većstapanjeobaju naroda bilo potpuno izvršeno.

Ova isprepletenost dviju nacionalnosti, koje su među sobom različite, ali ravnopravne, očito jeisključivala mogućnost da se na brojniju i civiliziraniju primijene političke ustanove one druge. A istotako ove ustanove, koje su bile primjenljive u barbarskom životu, nisu više mogle biti primijenjene unovim prilikama, u koje su Germani nedavno ušli. One su pale, same od sebe, a da nitko nije ni sanjaoda ih nanovo uspostavi.

Ništa ne očituje bolje onu promjenu, koja se u tome pogledu dešavala u toku V. i VI. ·st., od pogledana položaj kraljevske ustanove.

Germani su, kako je poznato, imali kraljeve. Ali je, kraljevska vlast kod njih bila potpuno podložnapučkoj skupštini, koja je, uostalom, njome raspolagala, jer je ta vlast bila izborna. Ništa takvo nepostoji poslije osvojenja. Ono je kralju dalo takvu moć, da mu više nije bilo takmaca. Tako kraljzapravo posjeduje apsolutnu vlast. U državi sad postoji jošsamo jedna vlast, i to njegova; ustav sesvodi na prosto vršenje osobne vladavine. Od svoga prvobitnog podrijetla kralj ne zadržava ništa. Onzapravo više nije nalik svojim germanskim precima, nego rimskome caru. Ako ništa drugo, od njega jepreuzeo bar njegovu neodgovornost autokraciju.

On se uostalom rado izdaje za njegova namjesnika. Ako je u očima svojih germanskih podanikanacionalni kralj, za Rimljane je samo general Carstva, i naslovi, kojima se kiti, ili koje zahtijeva odcara, dopuštaju caru, da ga smatra za predstavnika carske vlasti.

Pošto su se Goti smjestili u sjevernoj Italiji, Teodorik se nastanio u Ravenni i nastavio rimsku tradiciju,a stanovništvo i crkva priznali su ga za predstavnika zakonite vlasti. Čak i sam Gajzerih, pošto je načelu Vandala osvojio Afriku, najbogatiju i najnapredniju od svih provincija na Zapadu, poprima,premda je između njega i Rima došlo do prijeloma, izgled romaniziranoga kralja, koji svoj

7

apsolutizam, pokazuje time, što je u krvi ugušio nastojanje germanske aristokracije da postignenezavisnost, kao i time, što je zadržao okvir rimskih institucija. Vizigotski dvor, koji je bio najprije uToulousu, a zatim u Toledu, također je potpuno rimski. Stanovništvo nekadašnjih osvojenih provincijazadržava svoje ustanove, svoje rimske funkcionare, koje je nova vlast prihvatila, svoje suce i ostajeobavezna plaćati porez. Germanska vojska, koja se prema načelu hospitalizacije naselila usredpobijeđenog stanovništva, poslije manje od jednog stoljeća toliko se izmiješala s njime, ga je izgubilasve svoje nekadašnje nacionalne ustanove, svoj jezik, pa i svoju vojničku organizaciju.

Kratkotrajno Burgundsko kraljevstvo, koje se većimalo stopiti s merovinškom Francijom, odmah jeostvarilo stapanje pobjednika i pobijeđenih pod apsolutnom vlašću svoga barbarskog kralja, koji je biopun strahopoštovanja prema Rimskome carstvu, na čiji se autoritet pozivao i čije je municipalneustanove u Lyonu kao i u Vienni poštovao.

Samo su Franci na sjeveru Galije sačuvali svoje običaje, jezik i ustanove. Ali kako su bili daleko odprijestolnice svoji kraljeva, koji su odjednom postali gospodari golemog galsko-romanskog kraljevstva,oni nisu imali nikakva utjecaja na sudbinu Francije prije epohe Karolinga. Od svih barbarskih kraljevafranački su kraljevi bili najdalje od rimskog shvaćanja vlasti. Na kraljevstvo su gledali kao na svojuočevinu, pa su prilikom nasljeđivanja na prijestolju primjenjivali načela, koja prema salijsko~ zakonuodređuju nasljeđivanje nekretnina: prilikom kraljeve smrti njegovi sinovi dijeli između sebe kraljevstvona jednake dijelove. Ovdje susrećemo veoma grubo shvaćanje despotske kraljevske vlasti, koje je istotako potpuno rođe germanskim običajima kao i carskom apsolutizmu. Pa ipak, kralj je, kao i car,najviši vojni zapovjednik, sudbeni suveren u kraljevstvu i obavezan je brinuti se da u njemu vlada mir.

Uostalom, franački su se kraljevi uskoro romanizirali. Oni su ustvari odmah poslije svoga naseljena uCarstvu morali prema Germaniji zauzeti izrazito obrambeni stav, a to ih je navelo, da toliko zaboravena svoj narod, smješten na krajnjoj sjevernoj granici. da su mu dopustili da sačuva svoju poganskuvjeru sve do sredine VII. st. S druge strane, stara carska uprava, koju su zatekli u Galiji, morala im jenametnuti rimsko shvaćanje.

Doduše, franački se kralj u upravljanju svojim dobrima i svojim kraljevstvom služi osobljem sa svogadvora. Ono se sastoji od nekoliko dostojanstvenika, koji svojim imenima 0označuju, da potječu odnekadašnjih robova, kakvih je bilo kod svih velikaša germanskog podrijetla: marešal (rob-konjušar),senešal (bivši rob), peharnik(rob- podrumar), majordom (glavar posluge). Ali ovi službenici s kućanskimfunkcijama sudjelovali su u sreći svojih gospodara, pa su prirodno, budući da je ono, što je kraljevsko,ustvari javno, postali njegovi ministri. Uostalom, pored njih, jedan je funkcionar romanskog tipa,referendarij, koji je postavljen na čelo pisara, preuzetih od carske birokracije, sastavljao naredbe ikraljevske diplome .

Ako je uprava i zapala u dekadansu zbog toga, što je bila odvojena od Rima, to jest od centra, tj.centralne vlade, o kojoj su ovisili svi pojedini kotači, ona se ipak uglavnom očuvala.

Kralj je povjerio upravu provincija, koje su se gotovo svuda poklapale sa područjem starih rimskihgradova (civitas, »cite«), plaćenim grofovima (cornites), vojvodama (duces), prefektima (Praefecti),koji su velikom većinom bili Galo-Romani, ali redovito kraljevi miljenici i kadšto najnižega podrijetla.Nad njima nije bilo nikakva nadzora, nikakve kontrole. Bilo je dovoljno da svake godine u riznicuuplaćuju nešto novca, a inače su mogli cijediti stanovništvo kako su htjeli, a to zaista i nisu propuštalida čine. Treba pročitati Grgura Tourskog, pa da steknemo predodžbu o surovosti i okrutnostimerovinških grofova. Njihova samovolja i demoralizacija mogla se uostalom opravdati primjeromdvora.

Svijet možda nikad nije vidio žalosniji prizor od onoga za vrijeme prvih dvaju vjekova poslije provaleGermana. Barbar su prenaglo došli u dodir sa civilizacijom, pa su u žurbi da je užiju preuzeli njezine

8

mane, a Rimljani su, kad ih više nije obuzdavala ruka države, od barbara preuzeli surovost. Došlo je dosveopće razularenosti najgrubljih strasti i najnižih pohlepa, a usto se pojavila i obavezna pratnja tihstrasti: podmuklost i okrutnost.

Ali kakogod je uprava zapala li dekadansu i kako god se barbarizirala, nije zato ostala ništa manjerimska. Kraljevski službenici s germanskim naslovima naći će se samo na sjeveru; takvi su: grafio:tunginus ili rachimburgi.

I financije također ostaju rimske. Kraljev privatni imutak strogo je odvojen od državne. blagajne.Novčani sistem i porez jošsu uvijek osnova kraljevske moći. Zlatni solidus sada je svuda u upotrebi.Štoviše, kovanje zlatnog novca se nastavlja. Istina je, država njime više ne zna upravljati ni jamčiti zanjegovu vrijednost. Franački kralj čak prepušta njegovu izradu privatnicima, ne vodeći brige, opromjeni otisaka na njemu, koja je zbog toga nastala.

Tako sva barbarska kraljevstva, koja su među sobom podijelila zapadno carstvo, imaju niz zajedničkihobilježja, zbog kojih su to ne barbarske države, nego barbarizirana rimska kraljevstva. Sva su napustilasvoj nacionalni jezik i svoju pogansku vjeru. Budući da su to bila kršćanska kraljevstva, samim su timepostala vjerni podanici crkve, koja je sva bila prožeta rimskom civilizacijom. Pa ipak, ta su kraljevstvakao i carstvo, bila u osnovi laička. Biskupe je samo u teoriji imenovao kler ustvari njih odabire ipostavlja kralj; njihov utjecaj; kolikogod bio velik, ostaje ograničen na vjersko područje: prije dolaskaKarolinga nijedan biskup ne vrši javne službe. Kralj, uostalom, drži svu vlast na osnovu svoje vlastitemoći, bez ikakve, intervencije crkve. On je kao i car apsolutni suveren, slobodan od svakog skrbništvasvoga naroda; jer premda su se germanske vojske kadšto sastajale na skupove, conventus, ipak nemaničega, što bi sjećalo na nekadašnje pučke skupštine.

I najzad – nove države - a to je jedno od bitnih obilježja - zadržavaju dobro organizirane državneprihode i raspolažu znatnim bogatstvom. Državna blagajna posjeduje golema sredstva: carska državnaimanja (domene) sa svojim selima (villae), svoje šume, rudnike, luke i putove, svoju riznicu zlatnognovca, svoje prihode od poreza, koji se doduše iz dana u dan smanjuju, ali ipak jošdugo'ostaju znatni.

Financijska uprava sa svojim uredima i svojim knjigama ostaje stručnjačka i jošuvijek, premda sveteže i teže, nalazi laika, obrazovanih na rimski način, te se iz njihovih redova popunja.

Raspoloživa financijska sredstva barbarskih kraljeva bila su sve do merovinške dekadanse mnogoznatnija, nego što će biti sredstva bilo koje države na Zapadu sve do kraja XIII. stoljeća.

Ova su kraljevstva bila rimska ne samo zato, što im je rimska civilizacija dala okvire, u kojima su se, izbog kojih su se mogla oblikovati, nego i zato što su htjele da budu rimske. Kralj svoj dvor nazivapalatium, a svoju državnu blagajnu fiscus; svojim službenicima daje naslove, koje posuđuje odhijerarhije iz Konstantinova vremena, a u svojim kancelarijama daje da se oponašaju formulari i stilcarskih edikata. U Italiji Tedorik, uzima Kasiodora za svoga prvog ministra, dugo zaštićuje Boecija,popravlja vodovode u rimskoj kampanji, daje igre u cirku i gradi u Ravenni u čistom bizantskom stilucrkve Sv. Apolinarija i Sv. Vitala. Vandalski i vizigotski kraljevi oponašaju ga štogod bolje mogu, pa suse čak i Klovisovi sinovi proslavili time, što su pružili zaštitu siromašnom pjesniku Venanciju Fortunatu,koji je došao da potraži sreću na njihovu dvoru.

S druge strane, i dalje postoji jedan obrazovani sloj u društvu.

To su, rimski pravnici, koji za barbarske kraljeve kodificiraju germanske i rimske zakone njihovihpodanika. Sigurno je, da razina laičkih škola pada veoma nisko i, osim u Italiji, ima ih jošsvega

9

nekoliko, koje životare. Njih djelomice nadomještaju vjerske škole, koje se obrazuju uz crkve i uskorouz samostane.

Kakogod bilo, kolikogod bio težak pad kulture i obrazovanosti podmerovinškim kraljevima, oni su ipakuvijek imali obrazovanih službenika.

Civilizirani svijet poslije provala ne pruža dakle sliku mladosti, nego sliku propadanja carskecivilizacije, i Grgur Tourski, koji je živio usred toga propadanja i koji ga se preplašio, tužno jerezimirao svoj dojam u ovim obeshrabrenim riječima: Mundus senescit (svijet stari).

10

DRUGO POGLAVLJE

JUSTINIJAN - LANGOBARDI

I. JUSTINIJAN

Otkako je vizigotska opasnost bila otklonjena, istočne pokrajine Carstva nisu se više morale bojatiGermana. Atila ih je, potisnuo prema Zapadu i time ih je bar trenutno odagnao daleko od svojihgranica. Ali od VI. st. počinju se drugi barbari, Slaveni, pojavljivati na lijevoj obali Dunava. Kako su bilimnogo bliže Carigradu negoli Germani Rimu, osjećali su izravno privlačnost toga velikoga grada. U svevećem i većem broju dolaze onamo i ulaze u službu bilo kao radnici, ili kao vojnici, pa su mnogi stekliondje i bogatstvo.

Svakodnevni običaj uveo je kao datum, kojim počinje ovo posljednje doba povijesti Rimskoga carstva,što ga veoma točno obilježavamo imenom »bizantsko«, početak vladavine cara Justinijana. Pa ipak, jošje Konstantin, oponašajući Dioklecijana, kome je rezidencija bila u Nikomediji načinio Bizant glavnimgradom carske vlasti na Istoku. Dok su Teodozijevi nasljednici ostavili Rim i naselili se u Milanu ili uRavenni. Bizant je otada, pa sve do 1453., kad je pao u ruke Turaka, ostao rezidencija imperatora,grad careva, Carigrad, kako ga zovu Rusi. Veći prije bio je u prednosti zbog svoga neuporedivogzemljopisnog položaja, a otkad je stekao privilegij da u njem stoluje dvor i s njime centralna vlada,ubrzo je zbog svega toga postao glavni grad Istoka. Čak se može reći, da će Bizant od početkamuslimanskih osvajanja biti jedini veliki grad kršćanskoga svijeta. Dok u svim gradskim središtima naZapadu, počevši od provale barbara, stanovništvo opada, a sami se gradovi postepeno, pretvaraju uruševine, Bizant i dalje ima više stotina tisuća stanovnika, koji svojim potrebama u prehrani namećurekvizicije svemu području, što se proteže uz Crno more, Egejsko more i Jadran. On oživljava trgovinui brodarstvo, i njegova privlačna snaga, koja djeluje na cijelo Carstvo predstavlja najčvršće jamstvonjegova jedinstva. Zbog svoga glavnog grada Bizantsko carstvo ima mnogo jače izražen gradski karakterako je dopušteno tako - se izraziti; nego što je to imalo staro Rimsko carstvo. Jer Rim je prema sebiprivlačio samo izvoz iz provincija, a pritom im za uzvrat nije davao, ništa; on se ograničivao na ulogupotrošača. Bizant, naprotiv, troši i proizvodi. On nije samo rezidencija, nego joši tržište prvoga reda,gdje se stječu proizvodi Evrope i Azije, te veoma aktivan industrijski grad.

Po jeziku, on ostaje grčki grad, ali, to je grčki grad, koji je, više negoli upola orijentaliziran.Maloazijske provincije bile su neusporedivo bogatije, naprednije i naseljenije od Trakije i prave Grčke,pa su vršile neodoljiv utjecaj na glavni grad. Utjecaj Sirije, najaktivnije među njima, bio je pretežan.Bizantska umjetnost u biti je tek helenska umjetnost preko sirijske umjetnosti kao posrednika.

Što se tiče grčke misli i nauke, preostalo je samo ono što je , kršćanstvo dopustilo da od nje ostane, ato znači - ne mnogo. Kako je poznato, Justinijan je dao zatvori ti Atensku školu u kojoj se joščuvaozatomljeni odjek antičkih filozofija. Ali vjerske dogme i tajne davale su dovoljno građe onoj strasti zadijalektikom. koja je većvjekovima obilježavala helensku misao. Od pojave kršćanstva, na Orijentuvrvi od herezija, koje dovode do bitaka u velikim gradovima, bune jedan koncil protiv drugoga i dovodeu kavgu tri patrijarha, bizantskoga, antiohijskog i aleksandrijskog. Sve one imaju dakako, odjeka uglavnome gradu, i car u svakoj od njih mora zauzeti stav, jer u Konstantinopolu i dalje živi antičkoshvaćanje, po kome je car isto tako vjerski poglavar kao i poglavar države. Svaka teološka prepirkapostaje ovdje predmet, kojim se bavi i vlada. Stranke uzbunjuju i razrivaju dvor te nastoje da sebiosiguraju potporu svemoćnog suverena. Tako je naizmjence ortodoksija herezija državna vjera većprema tome kakav je izbor činio car.

11

Uza sve to, Carstvo, ovako ograničeno na Istok, nije ništa manje smatrano, a i u stvarnosti nije ništamanje bilo Rimsko carstvo. Naslov βασιλεύτών Ρωμαίωνčak je, počevši od IX. stoljeća službeni naslovbizantskoga cara. Od Dioklecijana upravljanje Carstvom bilo je, često podijeljeno među dva cara, alita udvojenost vlasti ipak nije dokončala jedinstvo Carstva.

Govoreći o Zapadnome i o Istočnome carstvu, kao što to činimo zbog veće lakoće u izražavanju,upotrebljavamo zapravo netočne nazive. Premda je Carstvo u pogledu uprave bilo razdvojeno naistočni i na zapadni dio, ono uistinu nije zbog toga bilo manje jedinstvo tijelo. Ako se desilo, da jevladalac jedne od tih dviju polovina nestao, ona je tim samim potpala pod vlast druge. A bašto sedogađa ti vrijeme provale barbara. Budući da je car Zapada nestao, odsad je na čelu svijeta samo carIstoka. Stoga on, kao što smo većvidjeli, nije nikome ustupio nijedan dio Carstva, i njegovo prave naposjed cjeline ostaje netaknuto. Uspomena na njegovu supremaciju nije iščezla čak ni poslijeosvojenja. Germanski mu kraljevi priznaju neku vrst nejasne priznatog primata, koji odajustrahopoštovanjem, što mu ga iskazuju. Za papu on ostaje zakoniti suveren, i papinska kancelarijanastavlja datirati bule po godini konzulata, te jest od nastupa vlasti bizantskoga cara. U crkvi seuostalom i dalje održava predaja nužnosti i vječnosti Carstva. Zar ga Tertulijan i Sveti Augustin nisu,proglasili djelom providnosti?

Najzad, bio je joši jedan posljednji motiv, zbog koga Rimljani

žale za Carstvom. Njihovi novi gospodari, germanski kraljevi, nisu pravovjerni. Osim franačkih kraljeva,koji su prešli na katolicizam, čim je Klovis osvojio Galiju, drugi, Vizigoti, Ostrogoti i Vandali.ispovijedaju arijanstvo. Ova herezija, keja je il IV, st. ,obuhvatila goleme prostranstvo i zbog koje suna istoku potekle rijeke krvi, uzalud je ondje većodavno bih poražena: Germani su je upornoodražavali. Ona zapravo nije bila veoma opasna. Arijanska. crkva nije vršila obraćenja među rimskimstanovništvom, i čak je vjerojatno da se broj njezinih vlastitih vjernika neprestane smanjivao usporedos time, kako je rimsko stanovništvo sve više apsorbiralo barbare. Ali ju je razbješnjivala uprave njezinanemoć, a kako je bila sigurna za naklonost kraljeva, ona je prema katoličkom kleru zauzima agresivan inetolerantan stav. Bila je to, ako bašhoćemo, zapravo svađa među svećenicima, ali je ograničavala irazdraživala pravovjerne mase. U Italiji se sukob čak tako zaoštrio, daje, papa počeo očajavati nadpoložajem i zatražio intervenciju cara, na što ga je Teoderik dao zatvoriti, pobudivši time velikusablazan među vjernicima.

U Bizantu sve ovo znaju; ali znaju to, da snaga novih kraljevstava mnogo ne zabrinjava. U svima sedinastije same uništavaju unutrašnjim svađama i porodičnim umorstvima. Kod Vandala i kod Vizigotarazličiti takmaci za krunu mole cara da im pomogne. Kod Ostrogota poslije Teoderikove smrti Teodatdao je ubiti svoju ženu Amalasvintu, kćerku pokojnog kralja, da bi vladao sam. Vjerski progoni,politički skandali - sve sami povedi za intervenciju!

Justinijan (527-565) nije prepustio da se time okoristi. Uspostavio je mir u svojoj državi, reorganiziraofinancije, obnovio vojsku i flotu; a sve je to namijenio obnovi Rimskoga carstva. Vandalima je nanioprvi udarac. Godine 533 u Africi se iskrcava oko 15.000 ljudi pod Belizarevim zapovjedništvom. Vojnaje bila jednake kratka kao i sjajna. Kraljevstvo je u nekoliko mjeseci potpuno osvojeno, a njegov jekralj poslan u Bizant da ondje posluži za carev trijumf. Vizigoti, koji su nehajno gledali propast svegasusjeda, doživjeli su uskoro istu sudbinu. Cio je primorski predio zaposjednut i bez teškoća prekoren;nisu smatrali vrijednim truda da progone odbjeglu dinastiju po planinama.

Ostrogotska država odupirala se nešto duže. Njezina je sudbina odlučena tek poslije osamnaestgodina ratovanja krvavim porazom njezinih posljednjih četa na obroncima Vezuva.

12

Sredozemno je more opet postale rimske jezero, ili je, ako bašhoćemo, postajalo bizantske jezero.Posvuda su egzarsi i vojvode preuzimali upravu nanovo osvojenih pokrajina u svoje ruke. Rim je nanovobio dio Carstva, i carevi su se nalozi kao u sretnim vremenima prenosili sve do Herkulovih stupova.

Moglo se činiti, da će bizantska civilizacija poslije tako sjajnih djela postati evropskom civilizacijom ida je Konstantinopol u kom je Justinijan umjesto slavoluka podizao baziliku Svete Sofije, određen da usvoj krug uvuče cio Zapad.

II. LANGOBARDI

Ali su ti uspjesi bili više sjajni negoli trajni. Umirući, Justinijan je (565) ostavio Carstvo iscrpenopreteškim porezima i nesposobno za nove napore. A ipak, zadaća jošnije bila izvršena. Za osiguranjegospodarstva nad Sredozemnim morem preostalo je jošda bude poražena jedina nezavisna država,koja je dopirala do njegovih obala: franačko kraljevstvo. Jer zaista. Justinijanove su čete poštedjeleprovansalsku obalu. Trebalo je popuniti tu prazninu, pa da poduzeto djelo bude dovršeno ikonsolidirano. Ali da Provansa bude pokorena, trebat će očigledno zaći dublje, a za osiguranje togaosvojenja bit će potrebno vratiti se na Cezarovu politiku i pripojiti Galiju. Tek tada, ovako iznovaoslonjen na Alpe i Rajnu, rimski svijet, okupljen oko Sredozemnog mora, bit će, kao i nekoć, zaštićenod svake provale. Ali napasti Franke, značilo je pomjeriti se sa posve drukčije opasnim neprijateljem,nego što su bili prijašnji.

Kako bi Justinijanov nasljednik njegov sinovac Justin II (565-578), mogao i pomisliti na ove? Ne same dasu mu financije bile u neredu, nego su se na Dunavu pojavili novi neprijatelji. Na istoku su se primicalestrašne horde Avara, koje su dolazile iz Rusije, gdje su Slavene odbacile na Karpate i prema jugu; nazapadu su dva germanska naroda, Gepidi i Langobardi, zaposjela srednji tok rijeke. Na drugom krajuCarstva, u Maloj Aziji, Perzijanci su na granici države poprimili opasno držanje. Nije dakle bile mogućeni pomišljati na dalekosežne pothvate, nego se trebale posvetiti obrani. Justin je povjeravao da ćeučiniti majstorski potez, ako podjari Langobarde i Avare protiv Gepida. Ovaj nesretni narod bio jeuništen, ali su Avari smjesta poslije tega zaposjeli njihovo područje, a Langobardi su se osjetili slabiji,pa su im ustupili svoje mjesto. Kao što su prije stotinu godina učinili Ostrogoti, oni krenu prema Italiji izauzmu Cisalpinsku Galiju (568) koja otada nosi njihovo ime. Langobardska osvajanja potrajala su svedo vladavine Rotharisa (636-652), koji je zauzeo Genovu i ligursku obalu.

Bizantince je ovaj napad iznenadio, pa mu se nisu pokušali oduprijeti, nego su se sklonili u gradove; aovi padoše jedan za drugim. Pošlo im je za rukom, da zadrže, samo obalu Istre, područje Ravenne,Pentapol, područje Rima, kao i onaj dio poluotoka, što se pruža na jugu od Spoleta i Beneventa.

Taj epilog germanskih provala, što ga predstavlja silazak Langobarda u Italiju, bio je veoma važan.

Ove pridošlice uklopile su se između Bizantskog carstva i Franačkog kraljevstva, te su onemogućilisukob, koji bi očigledno izbio među tim državama, da su ostale u dodiru. Sa druge strane, njihovdolazak na onu stranu Alpa odredit će sudbinu Italije sve do XIX. stoljeća. Zaista, otada je bilo svršenojedinstvom zemlje, koja je ujedinila svijet. Borba Langobarda i Bizantinaca za vlast nad njom samo jeprvo poglavlje one bolne historije, u toku koje ćemo pred svojim očima gledati Italiju osvojenu irastrganu redom od Nijemaca, Normana, Španjolaca, Francuza i Austrijanaca, sve do onoga dana kadće, stresavši napokon tuđi jaram, ostvariti vjekovnu želju svojih rodoljuba i izvršiti svoj risorgimento.Talijansko pitanje, koje je postojalo u svima epohama, evropske povijesti, otvoreno je dakle provalomLangobarda. U trenutku, do koga smo stigli, rješenje, koje mu je donio uspjeh osvajača, može jošbitiocijenjeno kao privremeno. Bizant je uzmakao, ali se nije odrekao borbe i jošse može nadati, da će se

13

vratiti i obnoviti napad. Usprkos svemu, njegov položaj na Zapadu, gdje posjeduje dobar dio Italije,Siciliju, Afriku i obale Španjolske, dopušta mu da vjeruje u budućnost. Ali novi poremećaj, mnogodublji i nenadaniji od svih, koje je Evropa doživjela prije toga, odlučit će o toj budućnosti drugačije.

14

TREĆE POGLAVLJE

PROVALA MUSLIMANA

I. PROVALA

U povijesti svijeta nema nijednog događaja, koji bi se po univerzalnosti i nenadanosti svojih posljedicamogao usporediti s ekspanzijom islama u VII. stoljeću.

Munjevita brzina njegova proširivanja ne čudi manje od golemih prostranstava, koja je osvojio. Trebalomu je samo sedamdeset godina od Muhamedove smrti (632), da se proširi od Kineskog mora doAtlantskog oceana. Ništa mu se nije moglo oduprijeti. Prvim udarcem oborio je Perzijsko carstvo (637-644), zatim uzastopno oduzima Bizantskom carstvu svaku od njegovih provincija, koju god napadne:Siriju (634-636), Egipat (640-642), Afriku (698), Španjolsku (711). Vizigoti su međutim nanovo oduzeliŠpanjolsku Bizantincima. Njihov posljednji kralj, Roderih, iščezava u bici kod Cadixa (711).

Osvajački pohod završit će se tek u početku VIII. st., kad se veliki pokret. kojim je ugrozio Evropu nadvije strane u isto vrijeme, slomio pod zidinama Carigrada (717) i pred vojnicima Karla Martella naravnicama kod Poitiersa (732). Tada se zaustavlja. Njegova je prva ekspanzivna snaga iscrpena, ali jebila dovoljna, da izmijeni lice svijeta. Posvuda gdje je prošao, stare države, koje su svojim korijenjemurasle vjekovima duboko, iščupane su kao da ih je zahvatio vihor; tradicionalni poredak historijeporemećen je iz temelja. Ovo važi za staro Perzijsko carstvo, nasljednika Asirije i Babilona; za onehelenizirane pokrajine u Maloj Aziji, koje su bile dio carstva Aleksandra Velikog i koje su otada uvijekgravitirale krugu evropske civilizacije; za onaj starinski Egipat, što je svoju prošlost jošuvijek čuvaopod prevlakom grčkoga sloja koji ga je pokrivao od vremena Ptolemejevića; za sve one afričkepokrajine, koje je nekoćRim osvojio pobijedivši Kartagu. Sve je to otada vjerski i politički podložnanajmoćnijem vladaru, što je ikada postojao: Bagdadskom kalifu.I sve je to djelo jednog nomadskog naroda, koji je dotad gotovo nepoznat živio u svojim kamenim

pustinjama, prezren od svih osvajača, i koji je imao neizmjerno manje stanovnika negoli Germanija.Ali taj se narod obratio pod utjecajem jednog proroka, koji je proizašao iz njegova krila. Razbio jesvoje stare idole da naglo prijeđe na monoteizam, čišći od svih, što postoje, a o svojim obavezamaprema bogu ima shvaćanje, koje zastrašuje svojom jednostavnošću: treba se pokoravati Alahu iprimorati nevjernike da mu se pokoravaju. Sveti rat postaje za njega moralnom obavezom, koja samasobom donosi nagradu. Ratnici, koji poginu s oružjem u ruci, uživat će rajsko blaženstvo. Za ostale,plijen s bogatih područja, što sa svih strana okružuju siromašnu Arabiju, bit će pravedna nagrada zavojničko apostolsko djelovanje. Ne može se sumnjati, da je fanatizam ili ako volimo reći: vjerskientuzijazam, bio ona opruga, koja je Muslimane bacila u svijet. Moralna protivnost između provala tihsektaša, što se pokreću zazivajući Alaha, i provala Germana, koji odlaze sa svoga područja samo daosvoje plodnije zemlje, očigledna je ali ipak je sigurno, da je socijalno ustrojstvo Arape izvanrednoosposobljavalo za njihovu ulogu. Bili su nomadi i siromašni, pa su bili potpuno pripravni da se pokorebožjoj zapovijedi. Bilo im je dovoljno da osedlaju konje i da jurnu. Nisu, kao Germani, iseljenici, kojiza sobom vuku svoje žene, djecu, robove i stoku; oni su konjanici, od djetinjstva o navikli na pljačkustoke, kojima je Alah stavio u dužnost, da se u njegovo ime bace na osvajanje svijeta.

Treba, uostalom, priznati, da je slabost njihovih protivnika izvanredno olakšala njihov zadatak. NiBizantsko, ni Perzijsko carstvo, iznenađeni nepredviđenošću napada, nisu bili kadri da im se odupru.Poslije Justina II. vlada u Carigradu neprestano je slabila, i osvajači nisu nigdje, od Sirije doŠpanjolske, našli vojske, koje bi trebalo potući. Njihov je žestoki polet svagdje pred sobom nailazio

15

samo na zbrku i nered. Poslije 698. ostala je od Justijanovih osvojenja samo Italija. Kršćanstvo, koje jevladalo na svim obalama Sredozemnog mora, sačuvalo je samo sjeverne obale. Tri četvrtine obala togamora, koje je dotada bilo zajedničko središte evropske civilizacije, pripalo je islamu.

I nije mu pripalo samo kao okupirano područje, nego također putem vjerske i političke apsorpcije.Arapi nisu, kao Germani, poštovali stanje, koje su zatekli kod pobijeđenih. A nije ni moglo bitidrugačije. Dok su se Germani, zaista, ostavljajući svoju vjeru i prihvaćajući kršćanstvo, smjestazbratimili s Rimljanima, Muslimani se pojavljuju kao propagatori jedne nove ekskluzivne i netolerantnevjere, pred kojom je sve moralo, sve moralo uzmaći. Vjera je posvuda, gdje su god zavladali, postalaosnovicom politička društva, ili točnije, za njih je vjerska i javna organizacija društva istovjetna; crkvai država čine jednu i istu cjelinu. Nevjernici mogu i dalje vršiti svoje bogoštovne čine samo kao prostipodložnici bez ikakvih prava. Sve je od temelja do vrha izmijenjeno u skladu s načelima korana. Odcijele uprave, prava, financija, vojne organizacije, nije preostalo ništa. Kadije i emiri došli su namjesto egzarha pojedinih područja. Muslimansko pravo posvuda je došlo na mjesto rimskoga prava, aarapski je jezik izagnao grčki i latinski, pred kojima su većodavno iščezla stara nacionalna narječja naobalama Sirije, Afrike i Španjolske.

Arapski doprinos muslimanskoj kulturi sastoji se od ova dva elementa: od vjere i jezika. Što se ostalogatiče, kolikogod je bila sjajna za prvih vjekova islama, ta je kultura, kad se sve uzme u obzir malo učem originalna. Svi su pobijeđeni narodi bili prosvjećeniji nego njihovi nomadski pobjednici, pa su oviod njih posuđivali punim pregrštima. Preveli su djela njihovih naučenjaka i njihovih filozofa, nadahnulise njihovom umjetnošću, usvojili njihove ratarske, industrijske i trgovačke postupke. Prostranstvo irazličitost zemalja i nacija, nad kojima su vladali, izvrgla ih je mnoštvu utjecaja, koji su se jedni sdrugima ispremiješali i pretvorili muslimansku civilizaciju u obilje preliva bez velike debljine. Međutim utjecajima helenski se takmičio s perzijskim. Tome se ne možemo čuditi, ako se sjetimo, da suArapi držali bašnajbogatije i najnaseljenije dijelove tadašnjeg grčkoga svijeta, Egipta i Sirije. Njihovograditeljstvo daje prilično točnu predodžbu o različitosti i razmjernoj važnosti njihovih uzajmica. Udekoracijama te arhitekture susrećemo obilježja, koja očito potječu iz Perzije i Indije, ali općakoncepcija i glavni dijelovi zgrada ne odaju manje očitu srodnost s bizantskim graditeljstvom. Grčkaprevlast jošse više očituje na području misli. Aristotel je učitelj arapskih filozofa, koji mu nisu,uostalom, dodali ništa bitno. Uopće, na području intelektualnih postignuća, muslimanska civilizacijanije izvršila dubok utjecaj na evropske narode, i to je moguće protumačiti vrlo jednostavno time, štoje u njoj bilo mnogo umjetnih tvorevina, kao i time, što su izvori, na kojima je pretežno crpla, bilivećinom evropski.

Nije bilo tako, ako promotrimo ekonomsku stranu njihova utjecaja. Tu su Arapi bili zahvaljujući svomeistovremenom dodiru sa Zapadom kao i s krajnjim Istokom, dragocjeni posrednici. Iz Indije su prenijelišećernu trsku na Siciliju i u Afriku, rižu na Siciliju i u Španjolsku (odakle će je Španjolci u XV. i XVI. st.donijeti u Italiju). pamuk na Siciliju i u Afriku; u Aziji su udomili proizvodnju svile, koju su naučili odKineza; kod njih su upoznali i zatim proširili papir, bez koga bi izum štampanja ostao beskoristan, ili.vjerojatnije, ne bi bio ni načinjen; odonuda su donijeli i kompas. Uostalom, te novosti, kao i mnogedruge, prešle su među kršćanske narode tek mnogo poslije. U početku one su poslužile samo tome, daislam učine za njegove evropske susjede utoliko strašnijim neprijateljem, što je bio joši bogatiji odnjih i bolje opremljen oruđem. Od VII. do XI. st. on je neosporno gespodario Sredozemnim morem.Luke, što ih je on sagradio: Kairo, koji je naslijedio Aleksandriju, Tunis, Kairuan, bile su etapatrgovine, koja kola od Gibraltarskog tjesnaca de Kineskog mora, preko egipatskih ,luka, kojesaobraćaju s Crvenim morem, preko sirijskih luka, u kojima završava put iz Bagdada i s Perzijskogzaljeva. Dotle se kršćanska navigacija ograničava na bojažljivo brodarenje uz obale Jadranskoga mora,Južne Italije i među otocima Arhipelaga.

16

Svi veliki morski putovi pripadaju sad Muslimanima.

II. POSLJEDICE

Neki nepredviđeni događaj uzrokuje uvijek takvu katastrofu, koja je razmjerna njegovu značenju. Onupada, da tako kažemo, usred teka historijskog života, prekida niz uzroka i posljedica; od kojih se taj,život sastoji, na neki ih način potiskuje i njihovim neočekivanim reperkusijama poremećuje prirodu iporedak stvari. Upravo, to se dogodilo u povedu prevale muslimana. Evropa je vjekovima gravitiralaprema Sredozemnom moru. Njime se širila civilizacija, njime su njezini različiti dijelovi saobraćalijedni s drugima. Na svim njegovim obalama društveni je život u svojim osnovnim obilježjima bio isti,ista je bila vjera, a običaji i ideje isti ili veoma srodni. Provala Germana nije ni u čemu bitnompromijenila ovu situaciju. Usprkos svemu, meže se reći, da je Evropa u VII. stoljeću jošuvijek, kao i uvrijeme Rimskoga carstva, bila jedinstven svijet oko Mediterana.

Ali pod nenadanim naletom islama te se jedinstvo odjednom slama. Ove blisko, dobre poznate igotove porodične more, koje su Rimljani zvali »naše more« (mare nostrum) postaje u najvećem dijelusvega prostranstva strano i neprijateljsko. Promet, koji se dotad njime kretao i vezivao Zapad sIstokom, prekinuo se. Oni su naglo i naprasno odvojeni jedan od drugoga. Zajednica, u kojoj su živjelitako dugo, prestaje za mnogo vjekova. I današnja Evropa jošuvijek se sjeća posljedice toga.

Primorano da brani granicu prema istoku, Carstvo ne meže više izdržati pritisak na Dunavu. Bugari,Srbi, Hrvati šire se po Balkanu, i samo gradovi ostaju grčki. Oni se ne miješaju i ne stapaju sdosadašnjim stanovništvom kao Germani. Bizantsko carstvo prestaje biti univerzalno i postaje grčko.

U Meziji Bugari 677. podvrgavaju sebi slavenska plemena i stapaju se s njima. Sredinom IX. st. Metodijeje prekrstio njihova vladara Borisa, pri čemu je ovaj uzeo ime Mihajlo.

Bizantske je carstvo otada omeđeno i zatečene s jedne strane obalom Ilirije, a s druge strane gornjimEufratom, i ono će svoje najbolje snage posvetiti nastojanju da se odupre pritisku islama. Njegovaduga historija, sve de njegove konačne propasti sredinom XV. st., pod udarcima Turaka, imat će jošblistavih trenutaka i doživjet će razvoj jedne civilizacije, koje će se originalnost sastojati u mješavini,antičkih tradicija s pravoslavnim kršćanstvom i sve većom orijentalizacijom. Ali, u većini toga vremenata će historija biti tuđa historiji zapadne Evrope. Samo će Venecija sačuvati kontakt s Bizantom i naćiu svojoj posredničkoj ulozi između Zapada i Istoka polaznu točku svoje buduće veličine. Uostalom, akoBizant i prestaje da se upleće u zbivanja na Zapadu, on će ipak na nj vršiti utjecaj, koji će ga poslijeprepasti nadživjeti joškroz vjekove. Bizant je kristijanizirao južne i istočne Slavene: Srbe, Bugare iRuse, a njegovo je stanovništvo, poslije četiri stotine godina turskoga jarma u XX. stoljeću obnovilogrčku narodnost.

Zapad, međutim, budući da je odvojen od Bizanta, našao se u, posve novom položaju. Činile se kao daga ta odvojenost primorava na izgnanstvo, na život po strani od civilizacije; jer od najdavnijih vremenauprave su s Istoka dolazili svi oblici prosvijećenog života i sav društveni napredak. Preko Arapa, koji suse nastanili u Španjolskoj i na Afričkoj obali, Istok se istina, približio Zapadu. Ali usprkos materijalnomdodiru, vjerska je razlika sprečavala moralni, dodir ,njegova kršćanskog stanovništva s timmuslimanskim Istokom. Zapadna je Evropa prvi put od stvaranja Rimskoga carstva bila izolirana odostaloga svijeta. Sredozemno more, kojim je ona dotad saobraćala s civilizacijom, zatvaralo se prednjom. I te je možda najvažnija posljedica muslimanske ekspanzije za razvoj opće historije.6 Jerkršćanstvo Zapada, odsječene od svojih tradicionalnih saobraćajnih veza i postavši posebnim,odvojenim dijelom svijeta, koji je mogao ubuduće računati same sa samim sobom, bit će primorano da

6 O ovome vidi: Henri Pirenne: Muhamed i Karlo Veliki

17

se razvija uz pomoćsvojih vlastitih snaga. Odvraćene od Sredozemnog mora, one će prenijeti svojenapore prema zasad jošbarbarskim područjima s druge strane Rajne i na obale Sjevernog mora.Evropsko će se društvo uvećati i najzad prerasti nekadašnje granice Rimskoga carstva. S Franačkimcarstvom nastaje jedna nova Evropa, u kojoj će se izgraditi ona zapadna civilizacija, koja je bilapozvana da postane civilizacijom cijeloga svijeta.

18

PRVO POGLAVLJE.

CRKVADruga Knjiga

DOBA KAROLINGA

Prvo poglavlje

CRKVA

I. KLONUĆE OD V. DO VII. STOLJEĆA

Što se za ova tri burna stoljeća, kad je Evropa teturala između Germana, Carstva i islama. događalo skatoličkom crkvom, tom velesilom skore budućnosti? Ona se zadovoljavala time da živi, ili točnijerečeno, da životari. Njezin utjecaj na tok događaja, bio je nikakav ili gotovo nikakav, a njezin moralniutjecaj na društvo nezamjetan. No ipak, posred ruševina Carstva, ona se sačuvala netaknuta. Spasila jesvoju organizaciju, svoju hijerarhiju, svoje neprocjenjivo bogatstvo u zemljoposjedu.

A ipak nije imala neprijatelja. Germani su joj isto tako podložni sinovi kao i Rimljani. Arijanskaherezija, kako smo vidjeli, nije potrajala i nije, uostalom, nikada mogla uznemirivati. Pa ipak, apatijucrkve moguće je vrlo lako objasniti. S njom se poslije provale događa isto, doduše u manjoj mjeri, što is cijelim društvom: ona se barbarizira. Kršćanska latinska književnost, koja: je u IV. vijeku, stoljećuSv. Augustina, joštako živa, u V. vijeku daje jošsamo epigone, kao što je bio Salvian. Poslije togamisaoni život prestaje, i bujica, koju su otpočeli crkveni oci, ,presahnula je. Nekoliko klerika piše jošdoduše biografske i povijesne pripovijesti, ali će trebati čekati sve do Grgura Velikog da opetugledamo, kako oživljava, uostalom u posve novome duhu, izučavanje teologije i vjerskoga morala. Jošviše iznenađuje inercija crkve prema onim poganskim ili grubo heretičkim barbarima, koji su nedavnoprodrli u Carstvo ili žive u njegovu neposrednom susjedstvu. Ako se i pokrste, dešava se to, kao sFrancima poslije Klovisova pokrštenja, po uzoru na njihove kraljeve, koji iz političkih interesa ioponašajući rimske običaje prelaze na kršćanstvo. Crkva pri tome nema nikakve uloge. S obzirom naGermane, koji na sjeveru Galije i s druge strane Rajne zadržavaju i dalje svoju staru narodnu vjeru,oni prema njima ne poduzima nikakve mjere, da ih pokrsti.

Apostoli Salijskih Franaka, Sveti Amand i Sveti Remacle, djelovali su na osnovu svoga osobnoga zanosa.Kraljevi su pomagali njihove napore, ali nema znakova po kojima bi se mogle vidjeti, da su ih iste takopomagale i crkvene vlasti. Njihova nebriga za pitanje apostolata tolika je, da su strancima prepustileposao, koji je bio njihov. Kršćanstvo je uneseno u Irsku u IV.st. i tu se brzo razvilo. Na tome jedalekom oteku, bez veza s kontinentom nastala osebujna organizacija u kojoj su velike samostanskekolonije predstavljale žarišta, veoma revnosnog vjerskog života. Našlo se tu više asketa i obraćenika,koji su počevši od VI. st. krenuli da daleko od svoje domovine potraže jedni nedostupnu samoću, adrugi duše, koje će obratiti. Kad su, Normani u IX. st: otkrili, Island, našli su se u čudu, što nanjegovim maglovitim obalama nisu našli drugih stanovnika osim redovnika, koji su došli iz Irske.Jednako su se tako i opet Irci s oduševljenjem posvetili obraćanju, sjevere Galije i GermanijeHagiografija iz merovinških vremena vrvi svecima, kojima treba pripisati osnutak monaštva samostanau sjevernoj Francuskoj i Belgiji. Sveti Colomban i Sveti Gall najslavniji su predstavnici tih misionara,koji svojom intelektualnom kulturom, nesebičnošću i zanosom tužno odudaraju od grubostimerovinškoga klera. Oni ga, uostalom, nisu mogli izvući iz njegove apatije. Biskupi, koje je imenovaokler iz njihove dijeceze, no koje je ustvari nametao kralj, imali su, gotove uvijek zahvaliti svoj položaj

19

vladarevoj naklonosti. Treba pročitati portrete, koje je nacrtao Grgur Tourski, prikazujući veći brojsvojih kolega, pa da se debije pojam o njihovu znanju i njihovim običajima. Znatan dio tih biskupajedva je znao čitati; mnogi su se javno prepuštali pijanstvu i raskalašenosti. Pošteni se Grgur nad timogorčava, ali se po njegovu govoru i predobro osjeća, da njegovo ogorčenje gotovo nigdje nije nailazilena odjek. Pa i on sam, uostalom, premda je sigurno bio znatno iznad većine svojih kolega, kakav namprimjer pruža o dekadansi Crkve! Latinski, kojim on piše 'a i sam je svjestan tega), jošje samobarbarske narječje, koje zlostavlja gramatiku, sintaksu i rječnik; njegov moral (a to na nesreću i neopaža) sadrži blagosti i oproštenja, koja su veoma čudnovata, i sudove, koji veoma iznenađuju. Aposlije njega bit će joši gore. Krajem VII. st. i na početku VIII. st. nije samo jezik, nego i sama misaonalik na misao paralitičara. Takozvana Fredegareva kronika kao i stanoviti životi svetaca iz ovogvremena neusporedivi su spomenici nesposobnosti, da se izraze čak najjednostavnije stvari.Uza sve te, kako god pogođena, crkva je jošuvijek veoma moćna, ili, recimo točnije, jedina

civilizirana snaga ovog vremena. Ustvari se preko nje trajno održala rimska tradicija, te je prematome, upravo ona spriječila Evropu da nanovo zapadne u barbarstvo. Svjetovna vlast bila bi, samimsvojim snagama, nemoćna da spasi tu, dragocjenu baštinu.

Usprkos dobroj volji kraljeva, njihova naviješta i priprosta administracija bila je suviše nedoraslazadaći, koju su željeli ostvariti. Međutim crkva je imala osoblje, koje je nedostajalo državi. Onakva,kakva se oformila i razvila za vrijeme Carstva, ostala je i poslije provala. Hijerarhija,je ostalanetaknuta; bila je izgrađena po uzoru na administrativnu organizaciju Rima, pa je usred sve većegnereda održavala i nadalje sve je jednostavne i čvrste temelje. Metropolitansko sjedište bilo jeuglavnom mjestu svake pokrajine, a biskupsko u glavnom mjestu sveke civitas (cite); ta je organizacijasmjesta iščezla samo na sjeveru. Svagdje drugdje osvajači su je poštedjeli i poštovali.

Dok je civilna administracija zapadala u dekadansu, crkvena je administracija ostajala nepokelebljiva,u istim okvirima, s istim destojanstvenicima, istim načelima, istim pravom i istim jezikom, kojim seslužila u vrijeme Carstva. Usred anarhije, koja ju je opkoljavala i usprkos razornom utjecaju, što ga jeova na nju vršila, crkva se održala uspravna i pored trenutne dekadense; kler je bio zaštićen moćnomzgradom, koja ga je zaklanjala, i disciplinom koja mu je, usprkos svemu, bila nametnuta. Kako god suponeki biskupi bili neznalice, nehajni i nemeralni, bile im je ipak nemoguće da se oslobode bitnihdužnesti svojih funkcija. Morali su neizbježno uz svoju katedralu držati školu za odgoj mladih učenika.U isto vrijeme dok je laičke nastave nestajalo, i dok, je država spala na to, da je u svojoj službi imalasamo nepismene službenike, crkva je uslijed nužnesti, koja je bila određena samim njezinimpostojanjem stvarala jedno tijelo kome će svaki član u najmanju ruku znati da čita i piše latinski. Većsamim tim imala je neodoljivu premećnad svjetevnim društvem; imala je, a da to nije ni htjela; ninastojala, monopol nauke. Njezine su škole, osim rijetkih izuzetaka, bile jedine škole, a njezineknjige, jedine knjige. Pismenost, bez koje kultura nije moguća, pripada od kraja merovinške epoheisključivo njoj, tako da danas u našim jezicima riječi, koje značuju crkvenu osebu u isto vrijemeoznačuju i pisara: clerc u francuskem., clerk u engleskom, klerk u flamanskem i staro njemačkom,dijak u staro-ruskome. U toku VIII. st. intelektualna se kultura povukla i zatočila unutar klasesvećenika. Time je katolički kler stekao takav položaj, kakav prije njega nije imao nijedan drugi kler.Bio je dubeko poštovan ne samo zbog svega vjerskog obilježja, i nije samo kod laičkeg svijeta uživaoonaj, ugled, koji učenost budi kod neznalica nego je za svjetovno društvo posto i neophedno potrebanpomoćnik. Država nije mogla postojati bez njegevih usluga. U karolinško doba, kad budu nestali iposljednji tragovi laičke nastave, država će morati da od klera uzajmljuje svoje pisarsko osoblje,predstojnike svoje kancelarije i sve one svoje sužbenike i savjetnike, za koje je stanoviti stupanjintelektualne kulture bio neophodno potreban. Država će se klerikalizirati, jer nije mogla drukčije, akonije htjela da nanove zapadne u barbarstvo ne mogući drugdje osim u crkvi naći ljude, koji bi bili kadri

20

da shvate i izvršavaju političke zadaće, što su bile u nadležnosti države. A ako ih je nalazila samo ucrkvi, to nije značilo, da ih je njihovo obilježje Kristovih apostola naročito dobro osposobljavalo zaslužbu državi. Službenici onoga, koji je rekao, da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, nisu odnjega naučili upravljati svjetovnim poslovima. Ako su to ipak znali, ostalo im je to od Rima: crkva,kojoj su pripadali, nadživjela je propast antičkoga svijeta, i on se u njo ovjekovječuje odgajajući novisvijet. Crkvu je zapalo učiteljevanje nad društvem i ona ga je sačuvala stoljećima, ne zato, što je bilakršćanska, nego zato što je bila rimska; ili, ako nam je tako draže, ona je na modernu civilizaciju takodugo vršila premoćan utjecaj zato što je bila čuvar jedne starije i naprednije civilizacije. Prirodno jeuostalom, što se ona okoristila tim položajem, da ostvari svoj vjerski ideal i da svojej volji pedložidržavu, koja ju je zvala, da joj bude pomoćnik. Nužna suradnja, koja se uskoro ostvarila između jednei druge, nosi u sebi klicu strašnih sukoba, koje u početku nitko nije mogao predvidjeti.

Ušavši u službu države, crkva se dakle ne će njoj podložiti. Kakve god bile koncesije, koje je onamilom ili silom dala državi u stanovitim trenucima, ona je prema njoj uvijek ostala nezavisna sila. Onaje u zapadnoj Evropi za sebe zahtijevala i postigla slobodu, koju nije uživala ni u Rimskome, a ni uBizantskome carstvu. Ako je to bilo tako, dogodilo, se to manje zbog toga, što zapadni vladari nisunikada postigli moćuporedivu s vlašću careva, nego zato, što se crkva većod početka našla u takvomekonomskom položaju, koji joj je dopuštao da živi i da se razvija s pomoću svojih vlastitih sredstava i utom je ona opet baštinica Rima. Neizmjerno zemljišno bogatstvo, kojim ona raspolaže, potječe odimanja poganskih hramova, koje su Kostantin i njegevi nasljednici prenijeli na nju. I oni nisu od njenačinili samo najvećeg posrednika, nego i privilegiranog posjednika, izuzimljući pripadnike crkve ispodosebneg poreza, a crkvena imanja ispod zemljišneg pereza. Sve su ovo, i posjed i privilegije, barbarskikraljevi poštavali, tako da crkva, u trenutku kad otpočinje historija modernih naroda posjedujeneuporedivo bogatstvo u demenama. Ovo objašnjava, kako je ona bez slabljenja mogla proći kroz krizuinvazija i u punom političkom i socijalnem rasulu spasiti svoju organizaciju, novačiti i održavati svojkler.

Tako je očito, da se ona, s koje god je strane proučavali, usprkos dekadansi od V.- VII. st., puna snage ibuduće veličini. Njezino opadanje nema uzrok u njoj samoj, nego u trenutnim okolnostima. A pri tom,kad se govori o njezinoj dekadansi, misli se na službenu crkvu, na svjetovni kler, na onaj, koji je jedinividljiv. Međutim, pored njega polagano se razvija kler, koji jošnije vidljiv, ali koji malo po maloosvaja svoje mjesto i zapečinje, zasad jošu tami, pripreme za ulogu, koju će uskore zaigrati. To jeredovnički kler, monaštvo.

II. REDOVNICI I IZLAZAK PAPINSTVA NA POZORNICU

Asketizam, koji nužno preizlazi iz ekskluivne koncepcije kršćanstva, brzo se, od početka II. st., razviou istočnim pekrajinama Rimskog carstva. Njegove su pristalice duge bili obični laici, koji, su se okaniliposlova i dobara svega svijeta, da bi se, u samoći posvetili spasenju svoje duše. Ti su samotnici, biliprvi monasi (μοναζоςμνος) Sveti Pahomije(348) dopšao je na pomisao da, im nametne regulu i da ih usvrhu organizira u općinu. Redovnici koji su ovaj novi oblik života prihvatili, okupili su se ti ograđenaboravišta, koja su se sastojala od, ćelija, sagrađenih oko središnje kapelice. Da bi ih razlikovali odsamotnika, dadoše stanovnicima tih pobožnih kolonija naziv redovnika (cenebita). Na ovu redevničkuinstituciju nadovezuju se zapadnjački samostani, od kojih je prvi, u VI. st., na brdu Monte Cassina, ublizini Napulja, osnevao Sv. Benedikt (+ oko 543). Originalnost i u isto vrijeme zamašnost Benediktevadjela sasteji se u tome, što je monaha izdvojio iz laičkega života i od njega učinio redevnika, vezanogza ovaj poziv, trima vječnim zavjetima poslušnosti, siromaštva i čistoće i što im je nametnuo obavezu

21

da budu svećenici. Take se pored svjetovog klera, koji svojim pedrijetlom dosiže u vrijme stvaranjaustava prvebitne crkve, pojavljuje i jedan novi kler, što je proizašao iz asketizma i svoja vrata otvaraonima, koji žele na ovome svijetu ostvariti ideal kršćanskagaživota. Regula (red), kome taj kler dugujesvoje ime, nije samo pravilo o molitvama i vršenju pobežnesti; ona obavezuje joši na iskazivanjepačasti bogu radom, i te bilo manuelnim radom, ili učenjem.

Isprva se rasprestiranje samostana vršilo prilično polagano. Malo pa malo proširili su se po Italiji, pa sudesegli jug Galije i zatim su se, zahvaljujući apostolatu Iraca, i toku VII. i VIII. st. rasprestrli u znatnombroju po sjeveru Franačkog kraljevstva.7 U ostalem, između pejedinih samostana nije bile nikakveveze, a nisu imali djelevanja na vanjski svijet; čini se, da su ih dijecezanski biskupi nerado gledali, neznajući prave što da rade s tim pridašlicama.

Historijski je razvoj dosudio papinstvu da upotrijebi tu veliku snagu, koja samu sebe nije poznavala, ida je stavi u službu crkve, da je, da tako kažemo, pretvori u trajno rezervno oružje, koje će, stajati naraspolaganju papinstvu. I bašje prvi veliki papa Grgur Veliki (590-604) zaslužan za ovaj genijainipothvat.

Do njega je papinsko prvenstvo slabo definirano i proizlazi gotovo samo iz dvostrukog svojstva pape: onje nasljednik Sv. Petra i biskup Rima. Ono se više manifestira, poštovanjem koje mu iskazuju, negolivlašću, koju koju vrši. U raznim kraljevstvima biskupe imenuju kraljevi, i njihovi odnosi prema papi nenameću im nikakve veće dužnosti, osim što, mu iskazuju poštovanje. A patrijarhe Aleksandrije,Antiohije, Jeruuzalema i Carigrada, smatraju ga sebi ravnim. I napokon, isto onako, kao što postupaprema ovima, bizantski car sebi pridržava pravo da potvrdi njegovo imenovanje ili da ga poslijeJustinianova vremena, ravenski egzarh potvrdi u njegovo ime. Povrh toga, počevši od nereda; koje jeizazvala seoba, položaj Italije, a napose položaj Rima, sputava ili apsorbira aktivnost papa uposlovima, koji nemaju ništa zajedničko s upravljanjem crkve. Otkad, car, više ne stoluje u »Gradu«,ondje je papa zapravo postao glavna osoba. Budući da nema laičkih vlasti, to na njega pada dužnost dapregevara s osvajačima da bdi nad administracijom, nad opskrbom živežnim namirnicama iutvrđivanjem grada, kome je otkako mu je pučanstvo počelo opadati i otkako je stao siromašiti, sveteže da održava svoje goleme zidine i svoje spomenike. Napose od provale Langobarda pape se morajuboriti protiv teškoća i opasnosti, koje im polazi za rukom nadvladati samo uz pomoćenergije. Jer carje zauzet obranom granica u Siriji i na Dunavu, pa im posve prepušta brigu da se odupru timneprijateljima, što se bijesno trude da osvoje Rim. Najviše što učini, to je da od vremena do vremenapošalje nešto vojske i nešto novčane pomoći, a oboje podjednako nedovoljno. Egzarh u Ravenni isto jetako ugrožen i nije kadar da pruži neku efektivnu suradnju. U trenutku kad se 590. Grgur Veliki uspeona prijestolje Sv. Petra, on je očigledno izgubio svaku nadu u budućnost, te upoređuje Rim s lađom,koju bije bura i koja svakog trenutka ima da potone.

Grgura Velikog treba smatrati prvim tumačem_vjerske misli poslije crkvenih otaca. Ali on ih nenastavlja. Njega, ne zanimaju dogmatska pitanja: za njega su ona definitivno riješena. Važno je biloiz, njih izvući moralne konzekvencije, organizirati kršćanski život s obzirom na njegov cilj, na njegovukonačnu svrhu, koja je sažeta u strašnoj dilemi između raja i pakla. Njegove su oči takoreći nepemičnouprte u život na drugoj strani i slike, koje je on o tome nacrtao, znatno su pridonijele tome, da jesrednjovjekovna pobožnost poprimila tako tmuran i tjeskoban obrat, pretvorila se u strah i opsjednućevječnim kaznama, koje su Božanskoj komediji našle svoj besmrtni izražaj. Budući da je crkva sredstvovječnoga spasenja, treba povećati njezin utjecaj na duše, da bi ih se spasilo od pomora. I tu se kodGrgura, kao i kod drugih velikih mistika, na primjer kod Sv.Bernarda ili kod Loyole, otkriva ona

7 Samostani u Irskoj bili su veoma različiti od benediktinskih samostana. Ali su irski misionari osnivali samostane nakontinentu u skladu s organizacijom benediktinskih samostana.

22

praktična genijalnost, kojoj polazi za rukom da zbog nadzemaljskih ciljeva, što te ih sam sebipostavlja, sjajno organizira stvari ovog svijeta, koje prezire. Možda njegovo podrijetlo – pripadao jestaroj patrijicijskoj porodici, koja je po tradiciji bila upletena u upravljanje gradom – nije bilo bezutjecaja na ovu stranu njegova karaktera. Jedva je moguće vjerovati, da je njegova pisma napisao istiautor kao i rasprave Moralia i Dialogus miraculorum. Ona nam ga prizajuje prionula uz obnovupatrimonija Sv. Petra, to jest golemog zemlješnog posjeda rimske crkve, koji je bio rasut svuda poItaliji, obalama Ilirije i na Siciliji, i koji su neredi za vrijeme provala raskomadali, upropastili idezorganizirali. Vidimo ga u tim pismima, gdje zahtijeva otuđene ili zauzete zemlje, imenujeupravitelje, određujeme im pravila, kojih se imaju držati, nameće im potrebne mjere za ubiranje icentralizaciju prihoda. Stoga mu pripada dvosturka i neobična čast, da je u isto vrijeme bionajstarijimistik i najstariji ekonom Srednjeg vijeka. Uostalom, njegova je ekonomksa aktivnostpotpuno prožeta rimskom praksom, i on je uvelike pridonio, da su se posredstvom crkve sačuvale iresprostanile domanijalne instutucije Carstva. Posao, koji je poduzeo, bio je za nekoliko godina gotov.Papinstvo je steklo redoviti prihod i obilne izvore. Postalo je prva novčana sila svoga vremena.Ovoj prvoj snazi Grugur je dodao drugu, privezavši uza se redovnike, prema kojima su ga vukle u istovrijeme njegove astetske tendencije i njegovo lucidno shvaćanje stvarnosti. On je veoma dobro vidiokakvu bi pomoćpapinstvo dobilo od ovih posvuda razasutih samostana, kad bi se pretovorilo u njihovazaštitnika. Nije se ograničilop samo na to, da osniva nove u vječnome gradu, nego je mnogima od njihdodijelio privilegije egzemcije, koji su ih stavljali izravno pod vlast Svete Stolice. Od vremena Sv.Benedikta redovnici su bili sastavni dio crkve. Može se reći, da su od vremena Grgura Velikog postalidio njezine akcije.I zaista, bašredovnicima, kojima je on upravljao i koje je formirao, povjerio je veliko djelo svogapontifikata: pokrštenje Anglosasa.8 Ono bi uostalom bilo nemoguće da on nije raspolagao fondovimanužnima za njegovo ostvarenje, i tako su dvije velike reforme za vrijeme njegove vladavine, uspostavai obnova patrimonija Sv. Petra i savez potpuo odgovara vjerskom idealu i praktičnim sposobnostimanjegova začetnika.Obraćenje Engleske i remek-djelo takta, razbora i metode. Dugo pripraman od pape za svoju zadaću,Sv. Augustin (Canterburyjski) i njegovi drugovi postupili su su prema zrelo promišljatim uputama iposvema prožeti milosrđem, praštanjem, snošljivošžu i zdravim razborom. Ništa nije različitije odnaglog i zanesenjačkog vladanja keltskih misionara, nego strpljivo i razborito vladanje Grgurovihmisionara. Oni dolaze u zemlju tek pošto su izučili njezin jezik, običaje i vjeru. Čuvaju se, da nepovrijede predrasude, klone se prebrzih uspijeha, pa čak i revnovanja da postignu mučeništvo. Stičupovjerenje prije nego što su stekli duše, tako ih dobivaju, potpuno. Poslije šezdeset godina Anlosasi sune samo kršćani, nego čak tako uspiješni pokršeteni, da sad oni daju crkvi misionare, dostojne ovih,koji su njih preobratili. Stotinu dvadeset godina posije iskrcanja Svetog Augustina na žalu kodHastingsa (590), Sv. Bonifacije je poduzimao pokrštenje poganske Germanije na drugoj obali Rajne.

Obraćenje Engleske obilježava odlučnu etapu, u povijesti papinstva. Budući da je anglosasku crkvuosnovao izravno papa, ona je od samog početka podvrgnuta neposrednoj podložnosti i upravljanjuRima. Ona nema nijednog obilježja nacionalne crkvei ona je apostolska u punom smislu te riječi. Icrkva na drugoj obali Rajne, koju će ona osnovati, primit će od nje ista obilježja. Razumljivo je, kolikoje time ugled i utjecaj papinstva dobio na snazi i sjaju. Dok su u samome Rimu pape i nadalje odbizantskog cara i od egzarha u Ravenni smatrani za patrijarhe Carstva, te ostaju podložni obavezi daod njih traže potvrdu svoga izbora, novi kršćani, na sjeveru poštuju u njima namjesnike. Isusa Krista,predstavnike boga na ovome svijetu. Papinstvo je sebi dakle stvorilo položaj, koji će odsad bitinepomirljiv s podložnošću, u kojoj je ono živjelo dotad nasuprot caru. Prije ili poslije, ono će slomititradicionalnu vezu, koja postoji između Carstva i njega i koja ga, otkako više ne postoji Carstvo nazapadu, samo pritišće, ponižava i smeta. I da se jošcar pokazuje djelotvoran zaštitnik, ili, ako većnijemoguće više, da bar posvjedočuje svoju dobro-namjernost! Ali on odlazi dalje: nije ostao na tome, da

8 Iskrcavanje Sv. Augustina 596.Pokrštenje dovršeno 656.

23

se dezinteresirao za Rim i ostavio ga bez obrane pred pothvatima Langobarda, nego se pretovrio unjegova protivnika. 9

U tim bizantskim krugovima, koje postresaju teološke strasti, pojavila se nedavno nova herezija:ikonoklazam. Isovjeda je i sam car Leon III Isaurijski i nemjerava ju nemetnuti Rimu. No ovaj put jetoga suviše. Papa se ne će povrdći samovolji jednog gospodara, koji ga je smatrao isto tako uslužnimkao što što su patrijarsi u Carigradu ili_Antiohiji. Većje Grgur II (715-731) objavio prijeteće riječi. Štose prijelom nije izvršio većtada bilo je zbog toga, što je carska tradicija i dalje tako snažna, da suokljevali učiniti odlučan korak. A osim toga ostaviticara, značilo je baciti se u nepoznato, izložiti serepresalijama, koje mogu crkvu izložiti najozbiljnijim pogibeljima. Za izvršenje tako, odlučnog čina ida bi se nasuprot caru zauzelo ne samo držanje jednakoga, nego i višega, da bi se izvršio prijlom sheretičkim istokom i postavili na Zapadu temelji univerzalnog kršćanstva, da bi mogao biti odbačenrimski karakter ti starom smislu riječi i preuzet novi, kataolički, da bi duhovna vlast mogla bitioslobođena okova, koje joj je nametao cezarizam, bio joj je potreban neki moćan i vjeran saveznik.Tko je u tadašnjoj Evropi mogao na sebe uzeti ovakvu ulogu? Samo jedan čovjek, koji je i sam tražiosaveznika. kadra da na njega zakonito prenese krunu. Bio je to majordom merovinških kraljeva.

9 Godine 659 Konstans II. poslao je u progonstvo Martina I. Godine 692. Justinijan II. postupio bi isto tako sa Sergijem I danije došlo do pobune.

24

DRUGO POGLAVLJE

FRANAČKO KRALJEVSTVO

I. RASULO DRŽAVE

Od svih kraljevstava, koja su barbari osnovali na tlu Rimskoga carstva, samo je franačko svojimgranicama obuhvaćalo kompaktan blok germanskog stanovništva. Većprije Klovisovih osvojenja uGaliji, Salijski Franci, Ripuarijski Franci i Alamani kolonizirali su masovno cijelu lijevu obalu Rajne idosta duboko napredovali u doline Moselle, Meuse i Schelde. Sam Klovis je u početku bio tek jedan odbrojnih kraljevića, što su vladali nad dijelovima Salijskih Franaka. Njegovo kraljevstvo, koje mora da jeotprilike odgovaralo području nekadašnjeg rimskog grada Tournaia, nije mu pružalo dovoljno potrebnihsnaga, da bi mogao uspješno provesti namjeravani napad na Syagriusa, rimskog oficira, kome se usredosvojene Galije jošuvijek pokoravalo područje između Loire i Seine, pa je svome pothvatu pridružiosvoje rođake, kraljeve Terouanna i Cambraia. Ali se pobjedom okoristio sam, pošto je Sygrius zbačen,prisvojio je sebi njegovo područje te je porazrnu premoćnad nekoćsebi jednakima, kojom je otadaraspolagao, upotrebio da ih se riješi. Bilo nasiljem, bilo lukavštinom srušio ih je, ili ih je dao ubiti, azatim ga je njihov narod Priznao. te .je jako za nekoliko godina rašprostro svoju vlast na cijelopodručje što ga opkoljava Rajna od Kolna do mora. Alamani, koji su se naselili u Alzasu i na Eifelupijetili novom kraljevstvu napadom s boka, bili su potučenii pripojeni u okvir franačke države.Osiguravši sebi tako posjed djele sjeverne Galije od Rajne do Loire, franački se kralj mogao posvetitiosvojenju bogate Akvitanije. Ona je pripadala Vizigotima. Budući da je već496 bio obraćen nakatolicizam, Klovis se okoriostio povodom njihove herezije, da protiv njih povede rat. Potukao ih je(507) kod Vouillea te je granicu prenio sve do Pireneja. Od Sredozemog mora odvajala ga je jošProvansa. Ali Teodorik nije bio sporazuman time, da dopusti Franačkom kraljevstvu da se proširi sve dovrata Italije, i Klovis se morao odreći Provanse. koju je Teodorik, da bi povećao svoju sigurnostpripojio svojoj državi. Klovisovi sinovi dovršili su tako dobro otočeto djelo; dočepali su se kraljevstva,koje su Burgundi osnovali i u dolini Rhone 532, zauzeli Pravansu od Lionskog zaljeva do Rhone, pa jetako od sada cijela stara Galija bila podložna dinastiji Merovinga.

U skladu s mediternskim karakterom, što ga je zapadna Evropa sačuvala sve dokraja VII. stoljeća, onaje prije svega nastojala da svoju vlast proširi prema jugu. Franačke su vojske neko vrijeme pokušavalepreoteti sjevernu Italiju od Langobarda. Ali je provala Muslimana, kako smo vidjeli većprije, surovoprekinula tradicionalnu oriijentaciju sjevernih predjela prema južnima. Posljednji merovinški osvajač,Dagobert I., okrenuo je svoje napore prema Germaniji, te je uznapredovao čak do Dunava. Zatimproširivanje prestaje i počinje opadanje.

Zatvaranje Mediterana, što su ga izvršili Muslimani, neobilježava samo novu orijentaciju evropskepolitike, nego također, može se reći, i svršetak antičkoga svijeta.

I zaista, sve od vladavine Dagoberta 1. merovinška se država nije odvojila od rimske tradicije, socijalnostanje zemlje nakon dubokih poremećaja, koje je pretrpjela od provala, ponovo poprima svoje starorimsko obilježje. Zemlje u carskom državnom posjedu prešle su, istina je u vlast kraljevu, ali su galo-romanski veleposjednici, osim rijetkih izuzetaka, zadržali svoje domene, organizirane onako, kako subile za vrijeme Carstva. Upadljiva je u tom pogledu činjenica, a možemo konstatirati, da je papa GrgurVeliki, da bi obnovio upravu na velikim crkvenim zemljoposjedima, naprosto obnovio rimskidomanijalni sistem.

25

Pošto je mir jednom bio uspostavljen, trgovina je obnovila svoju djelatnost. Marseille, središte velikepomorske trgovine s Istokom, primao je one sirijske trgovce, što ih uostalom ponoivno nalazimo uvažnim gradovima na jugu Galije i koji su zajedno sa Židovima, glavni trgovci u zemlji. Gradovi uunutrašnjosti zadržavaju i dalje građansko stanovništvo, koje se sastoji od trgovaca, a među njima imai takvih, koji su nam iz punog VI.st. poznati kao bogati i utjecajni odličnici.

A zahvaljujući toj redovitoj trgovini, koja je među stanovništvom održavala znatan promet robom inovcem, kraljevska blagajna, hranjena cestarinom i mostarinom, ne prestaje raspolagati važnimizvorima isto tako znatnima, ako ne i većima, kao što su bili oni, koje je izvlačila iz prihoda sa carskihdomena i ratnonog plijena.

Sigurno je, da je civilizacijia Rimskog carstva, koja joši dalje živi, zapala u duboku dekadansu, ali jeipak očuvala svoja bitna obilježja.

Očito, važni službenici, odabirani između velikaša, pokazuju preema vlasti neobičnu nezavisnost, iporez, nema sumnje, grof često ubire samo u svoju korist, čime se objašnjava naziv za porez: daća,globljenje, »exaction«, kako se to počinje govoriti u jeziku onoga vremena.

Slabljenje stare rimske uprave, odsječene od Rima, kojoj kralj s mukom održava jošposljednjetragove, omogućuje aristokraciji veliikih posjednika, da nasuprot kralju, u društvu zauzima sve jači ijači položaj. Napose na sjeveru, u Austraziji, gdje se romanizacija gotovo posve izgubila, onapostizava; počevši od VII. st. apsolutnu prevagu.

Ta aristokracija, koja postaje sve aktivnija, nema nikakvih obilježja nekog plemstva. Ona, se nerazlikuje od preostalog dijela nacije svojim pravnim, nego samo svojim društvenim položajem. Oni odkojih se ona sastoji, da se izrazimo jezikom njezinih suvremenika, to su velikaši (majores), magnati(magnates), mogućnici (potentes), i njihova moć proizlazi iz njihova bogatstva. Svi su velikizemljoposjednici, jedni su potomci bogatih galoromanskih porodica iz vremena prije osvojenja, a drugisu miljenici, koje su kraljevi obilno opskrbili zemljama, ili grofovi koji su se okoristili svojimpoložajem, da steknu prostrane domene. Bez obzira, uostalom, da li su bili Romani ili Germani porođenju, članovi ove aristokracije čine jednu skupinu, među sobom vezanu zajednicom interesa,unutar koje nije dugo trebalo čekati da razlike u podrijetlu iščeznu, i da se stope u istovetnosti života iobičaja. Uporedo s time, kako se država, kojoj je aristokracija davala najvažnije službenike,pokazivala nesposobna da ispunjava svoju bitnu, i glavnu zadaću, drugim riječimam da jamči osobnusigurnost i dobra svojih podanika, prevaga aristokracije sve, se više afirmirala osobni položajaristokrata koristi se porastom opće anarhije, i javna nesigurnost neprestano povećava njihov privatniutjecaj. U svojstvu kraljevih oficira, grofovi progone i pljačkaju sirotinju, koju bi trebali štititi; ali oddana, kad im ta sirotinja, ne mogavši više izdržati, ustupa svoje zemlje i svoju osobu i tako se pripoji knjihovoj domeni. Ti će isti grofovi, u svojstvu velikih posjednika, proširiti i na njih svoju moćnu zaštitu.Tako sami službenici države rade protiv države, te šireći neprestano nad ljudima i nad zemljama svojezaštitništvo i svoj privatni posjed, oni čudesnom brzinom oduzimaju kralju njegove izravne poda nike injegove poreske obveznike.

Jer odnos, koji se uspostavlja između moćnih i slahih, nije prosti ekonomski odnos, kakav postojiizmeđu vlasnika i zakupca njegove zemlje. Nastalo iz potrebe za djelotvornom zaštitom usred društvaprepuštenog anarhiji, on stvara između njih vezu podložnosti, koja se proširuje na cijelu osobu i kojasvojom intimnošću i tjesnoćom podsjeća na porodičnu vezu. Ugovor o rekomandaciji, koji se pojavljujeveću VI. st., daje štićeniku ime vazala (vassus) ili službenika, a zaštitniku ime starješine ili seniora(senior). Senior je obavezan ne samo da se brine za uzdržavanje svoga vazala, nego i da mu pruža nekevrste stalnu pomoći zaštitu te da ga pravno zastupa. Slobodni čovjek.

26

koji se predaje u rekomandaciju, zadržava doduše i dalje prividna obilježja svoje slobode, ali ustvari,on je postao klijent seniorov sperans.

Taj protektorat, što ga senior vrši nadslobodnim ljudima na temelju rekomandacije on vrši, dakako i tojošintenzivnije, i nad ljudima, koji pripadaju njegovoj domeni, nad bivšim rimskim kolonima,privezanima za zemlju, ili nad robovima, potomcima rimskih ili germanskir robova, kojih je i samaosoba, na temelju rođenja njegovo privatno vlasništvo. Nad svim tim zavisnim stanovništvom onposjeduje vlast u isti mah i patrijarhalnu i patrimonijalnu, koja se u cijelosti osnivana mirovnom i nazemljišno-posjedovnom pravu. U početku je to tek prosto činjenično stanje. Ali ništa ne prikazujebolje nemoćdržave, od obaveze u kojoj se našla, da to stanje prizna. Počevši od VI. st., kralj u svevećem broju dodjeljuje privilegij imuniteta. Pod tim treba razumjeti privilegije, koji dopuštaju nekomveleposjedniku da, bude izuzet od prava intervencije javnih službenika na području njegove domene.Posjednik imuniteta stupa dakle na svojoj zemlji na mjesto državnog službenika. Njegovakompetencija, koja je po podrijetlu čisto privatna, prima zakonsku potvrdu. Ukratko, država pred njimkapitulira. A uporedo s time, kako se davanje imuniteta širi, kraljevstvo se sve više i više raspada napodručja, na kojima kralj sam sebi zabranjuje da intervenira, tako da su konačno pod njegovovizravnom vlašću samo mali i malobrojni predjeli, koje veliki posjed jošnije progutao.

A položaj je utoliko ozbiljniji, što su od imanja samoga kralja, koja su prvobitno obuhvatila cjelokupnizemljišni posjed rimske države, na kraju merovinškog razdoblja preostali jošsamo beznačajni ostaci.Ona su zaista, komad po komad bila ustupljena aristokraciji, kao plaća za njihovu vjernost. Neprestanodijeljenje monarhije među " Klovisove potomke, izmjenično odvajanje i združivanje kraljevstava,Neustrije, Austrazije i Burgundije neprestano preoblikovanje granica i građanski ratovi, koji, su izbijalikao posljedice ovoga, sve je to bilo izvrsna prilka za velikaše da trguju svojom odanošću vladarima,koje je tek 'slučaj nasljedstva pozivao da vladaju nad njima, i koji su, da bi sebi osigurali krunu, bilibez kolebanja pripravni da žrtvuju očevinu dinastije.

Suprotnosti će se prvi put pojaviti u sukobu između romanizirane aristokracije u Neustriji iaustrazijskih velikaša, koji su ostali mnogo bliže germanskim običajima i ustanovama. Usponaristokracije dovodi posve prirodno do izražaja lokalne utjecaje; tako raznolikost stupa na mjestokraljevskog jedinstva.

Muslimansko osvojenje Sredozemlja moralo je ubrzati politički i socijalni razvoj, koji se ocrtavao.Dotad su se usred društva, koje se, neopazice pretvaralo u vladavinu seniorainih posjeda, gradovi ipakodržali, živeći od trgovine, a s njima se održalo i slobodno građanstvo. U drugoj polovini VII. st, cijeletrgovine na obalama zapadnog Sredozemlja, nestaje Marseille, ostavŠi bez brodova, umire ugušen, i svigradovi na jugu u manje od pola vijeka zapadaju u najpotpuniju dekadansu. U cijeloj zemlji trgovinase gasi, jer je more više ne hrani. S njom nestaje i građanstva; nema više profesionalnih trgovaca,nema više trgovačkog prometa, a kao posljedica toga, cestarine i mostarine prestaju hraniti kraljevskuriznicu te ona otad postaje nesposobna da snosi troškove vladanja.

Otada zemljoradnička aristokracija čini jedinu društvenu snagu. Nasuprot upropaštene kraljevskevlasti, ona ima i zemlju, pa stoga posjeduje i bogatstvo i ugled; preostaje joj samo da jošosvoji ivlast.

II. MAJORDOMI

Po tradiciji posljednje Merovinge nazivamo kraljevi-lijenčine; ali bilo bi bolje zvati ih nemoćnimkraljevima, jer se njihova neaktivnost ne objašnjavani lijenošću ni njihovom apatijom, nego njihovom

27

slabošću i njihovom nemoći. Počevši od sredine VII. st., oni jošuvijek kraljuju, ali sad zemljom, naruševinama kraljevske vlasti, koju su uništili, podjelivši među sobom njezine podanike i preotevšinjezine funkicije, vladaju zapravo velikaši. U svakom od triju dijelova, u Neustraziji, Austraziji iBurgundiji, na koje se monarhija zbog naslijeđivanja kraljevske vlasti podijelila, upravitelj dvorapretvorio se od kraljevskog ministra u predstavnika aristokracije kod kraljevske osobe. Ustvari otadaon, uz potporu aristokracije, vlada državom. Od trojice tih upravitelja, onaj u Burgundiji iščezavadosta rano, te se tako povela borba između preostale dvojice. Austrazijska je zemljišna aristokracijabila moćnija od velikih posjednika u Neustraziji, jer je ostala udaljenija od kralja i stare rimskeadministracije, te je stoga nužno morala pobijediti u državi, koja je bila isključivo osnovana nabogatstvu u zemljoposjedu. Između upravitelja dvora u Austraziji, Pipina koji je prestavljao velikaše, iupravitelja u Neustaziji Ebriona, koji je ostao vjeran staroj kraljevskoj koncepciji, borba više nije bilajednaka, i Pipin je triumfirao. Otad je za cijelu monarhiju postojao samo jedan upravitelj dovra, adavala ga je porodica Karolinga. Ona je većdugo vremena uživala na sjeveru zemlje istaknut položaj,koji je dugovala svome bogatstvuu zemljeposjedu. Njezine su domene bile brojne napose u onom napolromanskom, napol germanskom predjelu, koje je središte Liege, tada obično selo, a širilo su se a obijustrane jezične granice, u pokrajinama Hesbaye, Condroz i Ardenne; Ardenne i Heristal bile su njihoveomiljene rezidencije. Bogate ženidbe jošsu povećale njihov ugled. Iz braka kćeri Pipina Ladenskog isina Ansegiza od Mertza rodio se Pipin Heristalski, prvi od roda, koji je igrao istaknutu ulogu. Zna se,da je uspješnoo ratovao sa poganskim Frizima, koji su svojim upadima uznemirivali sjeverne dijelovekraljevstva, a to je njemu i njegovima donijelo popularnost, koja ih je osobito istakla. Poslavši svoganezakonitoga sina Karla Martella, da nastavi borbu protiv barbara, okrenuo je protiv Ebroina svojevazale i svoje vjerne, navikle ratovanju u krutim pograničnim vojnama, pa je odnio pobjedu nad njim iotad vladao kao regent u cijeloj monarhiji. Za nju je, bila sreća, što njome sada upravlja ovaj snažnivojnik, upravo u trenutku, kad su Abderamanovi Arapi prelazili Pireneje i osvajali Akvitaniju. Karlo jedošao na Poitierske ravnice da im ondje ponudi bitku; polet muslimanske konjice slomio se naredovima njegovih teških pješaka. Literarna dekadansa toga vremena tako je duboka, da nemamonijedan, tekst, koji opisuje taj odlučni dan. Uostalom, nije to bilo ni važno: njegov rezultat ga jeučinio besmrtnim. Zaustavljena provala povukla se nazad, Muslimani su u Galiji zadržali samo okolinuNarbonne odakle ih 759 imao izagnati tek Pipin Mali.

Pobjeda kod Poitiersa konačno je učilila Karla Martella potpunim gospodarom u kraljevstvu. On se,time okoristio da mu dade snažnu vojnu organizaciju. Do njega se vojska sastojala samo od slobodnihljudi, novačenih u grofovijama u vrijeme rata. To je bila obična milicija pješaka, koja se opremala nasvoj trošak; bilo ju je teško okupiti i sporo se kretala. Poslije Poitiersa Karlo se odlučio da po uzoru naArape stvori, konjicu, koja će brzo moći da pređe ususret neprijatelju i da prednost u broju nademjestiprednošću u pokretljivosti. Takva je novost pretstavljala temeljitu prebrazbu prijašnjih običaja, nijebilo moguće nametnuti slobodnim ljudima ni uzdržavanje konja za rat, ni nabavku skupe konjaničkeopreme, niti dugu i tešku obuku u ratovanju na konju.

Za ostvarenje tog cilja, bilo je dakle potrebno stvoriti klasu ratnika, koji će posjedovati izvore u skladus ulogom, koju se očekivalo da će imati.10 Izvršena je širka raspodijela zemalja najačim vazalima uušravitelja dvora, koji nije oklijevao da u tu svrhu sekularizira dobar dio crkvenih imanja. Svakinaoružan čovjek, nadaren česticam zemlje, ili, da upotrebimo tehnički termin, beneficijem, bio jeobavezan da za njoj uzdaržava ratnag konja i da vrši vojnu službu, kadgod to od njega bude zatraženo.Ovo obaveze potvrdit će joši jedna zaketva vjernosti. Vazal, koji je prvobitno bio tek službenik,postaje tako vojnik, čiji je opstanak osiguran posjedom zemlje. Ova se institucija veoma brzo.proširilapo cijelom kraljevstvu. Goleme domene aristokracije dopuštale su svakome od njezinih pripadnika, dasebi stvori konjaničku četu,i oni to nisu propustili. Prvobitni naziv beneficija malo je poslije iščezao,

10 Zanimljivo je konstatirati, da je u Rusiji u XV. st., Ivan III. stvorio konjicu na isti način. On daje zemlje čak i kmetovima.(Mi1jukov, Povijest Rusije, sv, I. str, 117,)

28

pred nazivom leno ( »fief«). Ali sama feudalna organizacija u svima svojim bitnim crtama, sadržana jeveću mjerama, koje je poduzeo Karlo Martello. Bila je to najveća vojna reforma, koju je Evropaupoznala prije pojave stajaćih vojski. Ona je uostalom, kako ćemo, jošuskoro vidjeti, izazvala mnogodublje posljedice za društvo i državu, negoli ova druga reforma. U svojoj biti, ona je bila samoprilagođavanje vojske jednom vremenu, u kom je veliki zemljoposjed dominirao cijelim privrednimživotom, a njezina je posljedica bila ta, da je zemljoposjednička aristokracije s političkom moći dobilai vojničku silu. Stara vojska slobodnih ljudi nije iščezla, ali je sada činila samo pričuvu, koja je bila svemanje potrebna.Kraljevska vlast je mirno puštala da se vrh ova preobrazba, koja je vojsku organizirala izvan njezina

domašaja i njoj ostavljala samo prazni privid vlasti. Otad su kraljevi tako potpuno, iščezavali sjenisvojih moćnih upravitelja dvora, da ih je jedne od drugih teško razabirati a učenjaci se čak i ne slažu onjihovim imenima. Einhard bez sumnje veoma dobro izražava osjećaje, koje je prema njima gajilaokolina posljednjih Karolinga, kad ih sa uživanjem karikira u liku glupavih i poseljačenih monarha, kaoseljake s njihovih najzabačenijih sela, s nenjegovanom bradom i zanemarene odjeće, kako se dajuvoziti u kolima poput tih seljaka, s prostom volovskom zapregom. Čak sei njihovoj dugoj kosi staromgermanskom simbolu kraljevske vlasti, ruga bez ikakve milosti i poštovanja.11

III. NOVO KRALJEVSTVO

Usluga, koju je Karlo Martello učinio kršćanstvu pod zidovima Poitiersa, nije spriječila crkvu, da sačuvane bašsimpatičnu uspomenu na njega. Zamrzila ga je zbog njegovih sekularizacija. A nije muzaboravila ni to, da je odbio da dođe u pomoćpapinstvu, koje su i dalje ugrožavali Langobardi pa čakni onda, kad mu je Ivan učinio čašt i poslao posebno izaslanstvo sa zadaćom, da svećano preda,kljućeve apostolske grobnice. Njegov sin, Pipin Mali, koji ga je naslijedio u službi majordoma i uupravaljanju, kraljevstvom, bio je manje zauzet ratovanjem te je, naprotiv, većveoma rano sklopiodobre odnose s Rimom. U trenutku kad je preuzeo vlast, anglosaske su misije pod vodstvom Sv.Bonifacija (719., umro 755 u Frigiji) upravo bile otpočele djelovati među poganskim Germanima sdruge strane Rajne. Pipin je prema njemu odmah pokazao revnost i dobrohotnost, na kakvu apoostolikršćanstva nisu bili navikli. Na to su ga, uostalom, potakli politički interesi. Shvatio je, da je najboljiput, da ublaži barbarstvo, Frigijaca, Turižana, Bavaraca i Sasa, i time ih učini manje opasnim susjedomkraljevstva te ih tako pripremi za buduću aneksiju u tome, što će početi da ih obraća na kršćanstvo.Otuda interes, s kojim je prihvatio Bonifacijeve planove, pomoć, kojom mu je pružio, kao iblagonaklonost prema stolici u Mainzu, koja je, postavši metropolom nove germanske crkve, tu crkvuod samog njezina rođenja povezala uz franačku.Bonifacije se ipak, kao pokorni sin papinstva i kao Anglosas, nije dao na posao prije nego što jezatražio i dobio pristanak i upute iz Rima. Tako se, zahvaljući intimnim odnosima, što ih je održavao smajordomom, našao u položaju prirodnog posrednika između njega i pape. Budući da su jedan drugometrebali, prilike su ih same navodile, da se nastoje uzajamno približiti. Pipin je ustvari većbio kralj; alion je želio, da to postane i pravno. Ipak je oklijevao da uzme krunu njezinom zakonitom vlasniku, ukom je jošuvijek živjela tako stara dinastička tradicija. Da bi bez grižnje savjesti mogao izvestidržavni udar, koji je postao neizbježan, trebalao mu je da se može zaštiti visokim moralnimautoritetom, koji bi se sastojao u javnom odobrenju rimskog prvosvećenika. Kod pape je takođervladala neodrživa situacija i podjednako zahtijevala rješnje. Za njega je nastupio, trenutak, kad jetrebao prekinuti sa bizantskim carem, jer je njegov heretički cezarizam postajao sve drzovitiji, a ustoje još, bilo iz nemoći, bilo iz zle namjere, puštao Langobarde da uzapreduju sve do vrata Rima. (Takose langobardski kralj Aistulf tek nešto kasnije, 744 dočepao i Ravenskog egzarhata). I na ovoj je strani,dakle, neposredno predstojao državni udar, a za njegovo će izvršenje biti zatražena ista ona pomoćodPipina, koju je njegov otac, Karlo Martello, nekoliko godina prije toga uskratio.

11 Zabavno je konstatirati, da su učenjaci ovo shvatili ozbiljno

29

Tako pripreljen, savez se povezao sam od sebe. Godine 751 Pipinovi su poslanici došli da ozbiljnoupitaju papu Zaharija, da li ne priliči više da kraljevski naslov pripadne onome, koji zaista vrši vrhovnuvlast, negoli onome, koji je samo prividno posjeduje. Pap je isto tako ozbiljno odobrio njihovomišljenje o ovom momentu iz političke moralke. Nekoliko sedmica poslije toga, Pipin je dao da gaskupština velikaša proglasi kraljem. Posljednji Klovisov potomak, Hilderik, poslan je u samostan, gdjeje završio svoje dane. Dan njegove smrti nije poznat. Nikada ni jedna dinastija nije iščezla usred tolikoravnodušnosti i uslijed lakšeg i nužnijeg državnog udara.Popevši se na prijstolje uz papinu pomoć, prvi kralj iz kuće Karolinga nije zatezao da plati dug, kako jebilo dogovoreno. Stjepan II osobno je iduće godine došao da zatraži njegovu pomoćprotiv Langobarda.To je od osnutka crkve prvi put: da se papa pojavio u zemljama sjeverno od Alpa. Kocka je pala: Rimje prekinuo vezu s Carigradom i povezao svoju sudbinu sa sudbinom dinastije, koju je nedavnoposvetio. Pipin svečano obeća, da će povesti rat protiv Langobrada i da će poslije pobjede dati crkvikrajeve, koji okružuju vječni grad. Ni on, ni Stjepan nisu se ni časka zadržali pri pomisli, da timeraospalažu područjem, kome je zakoniti gospodar bizantski car. Vojna, do koje je došlo 754 završila sepobjedom Franaka.12 i papa, je dobio zemlje, kako je bilo dogovoreno. Time je utemeljena crkvenadržava. Prijestolnica antičkoga svijeta, postavši prijestolnicom kršćanstva, ovisila je sada samo onasljedniku Svetoga Petra. Ali je time u isto vriijeme otvoreno pitanje o papinoj svjetovnoj vrhovnojvlasti, koje je u sebi nosilo brojne komplikacije i sukobe. Mala prostranost i slabost Papinske državeosuđivala ju je dase ubrzo slomi pod novim napadima Langobarda, ako ne bude mogla računati nazaštitu osvajača, koji ju je poklonio crkvi. Kako u takvim prilikama pomiriti nezavisnost papinstva shitnom potrebom vojne zaštite? U očekivanju rješenja, koje bi bolje zadovoljavalo, Stjepan je izbjegaonajhitnijemu dodijelivši Pipinu neodređen naslov, koji je bilo moguće tumačiti u najraznovrsnijemsmislu, većprema okolnostima, ali koji je između njega i Rima ustanovio trajnu vezu; dao mu Jena,slov Patricius Romanorum,rimski patricij.

Prvi rat novoga kraljevstva bio je dakle poduzet u interesu crkve, i ovo se dobro slaže s karakterom,koji mu je utisnut od samog početka. Kraljevska vlast Merovinga bila je potpuno laička; vlastKaroolinga imala je veoma jasan i dubok vjerski pečat. Obred posvete, koji se prvi put javlja prilikomPipinove krunidbe, pretvara vladara u neku ruku u svećeničku osobu. On sam potvrđuje svojupodložnost zakonima božjim i svoju volju da joj služi ne samo time, što će križbiti među kraljevskimznakovima, nego i time, što je iz kršćanske poniznosti uzeo sebi naslov »kralj po milosti božjoj«. Otadideal kralja više nije u tome, što je on Cezar, mogućnik, koji svoju snagu i vlast crpe samo izzemaljskih izvora; on će se sastojati u nastojanju, dana ovoj zemlji ostvaruje božje odredbe, da vladana temelju kršćnskog morala, to jest u skladu s crkvom. Time kraljevstvo Karolinga naviješta tradiciju,koja će živjeti poslije njega joškroz vjekove. Ovakvo shvaćanje očito je ista ona zamisao, koju morada su Sv. Bonifacije i Stjepan II. saopćili Pipinu, a on ju je u baštinu ostavio Karlu Velikome. 13 Njuizražavaju sve rasprave IX. st. o kraljevskoj vlasti, jednako Smaragdusova Via Regia, kao i SeduliusovaDe rectoribus christianis. Ustvari, ona pretvara vjeru u državnu stvar. Samo oni, koji pripadajukrćnaskoj zajednici mogu pripadati ljudskome društvu, te tako crkveno izopćenje znači isto što istaviti izvan zakona.

12 Aistulf je uskoro nanovo otpočeo borbe i Pipin se 756 vratio.13 Antički ili rimski ideal monarhijske vlasti zamijenjen je kršćanskim idealom sve dok u XII. st. opet ne uskrsne.

30

TREĆE POGLAVLJE

OBNOVA CARSTVA NA ZAPADU

1. KARLO VELIKI (768-814)

Karlo Veliki je sam sebi dodijelio ime »Veliki«, a potomstvo je tako potpuno potvrdilo ovaj naslov, dase on jedinstvenom pojavom u historiji neodvojivo sjedinio s njegovim imenom (franc. Charlemagne,lat. Carolus magnus). Samo Cezar i Napoleon uživaju takvu svjettsku slavu kao što je njegova. Kao štoje u germanskim jezicima ime »Cezar« postalo sinonim za pojam cara (Kaiser), tako je Karlo umadžaskom i slavenskim jezicima poprimilo značenje »kralja« (carol, kiraly, kralj). Karolinška jelegenda u srednjemu vijeku jedan od najobilnijih izvora književnosti na pučkom jeziku. Iz nje izravnopotječe najstarija francuska epska pjesma (Chanson de Roland). A ona još i usred Renesansenadahnjuje Tassa i Ariosta.

Pa ipak, kad se pogleda iz bližega, uskoro se može uvidjeti, da je vladavina Karla Velikog, s kojeg godje stajališta promotrimo, produženje i nastavak vladavine njegova oca. U njoj nema nikakve posebnenovosti: savez s crkvom, borba proriv pogana, Langobardi i muslimani, preobrazbe u načinu vladanja,nastojanje da se izučavanja probude iz zamrlosti - sve to u klici susrećemo većkod Pipina. Kao sviveliki pokretači historije, Karlo je samo ubrzavao onaj razvoj, koji su socijalne i političke potrebenametale njegovu vremenu. Njegova je uloga tako potpuno prilagođena novim tendencijama njegovadoba, da se on očituje naprosto kao instrument tih tendencija, te je veoma teško razabrati u njegovudjelu, ono, što je osobno njegovo, od onoga, što ono duguje samoj igri okolnosti.

U trenutku kad je naslijedio svoga oca (768), vjersko pitanje, ili, ako bašželimo, crkveno pitanje (a tou ove doba znači isto) bilo je važnije od svih drugih i zahtijevalo da bude riješeno. Nije bilo zavrršenoni pokrštavanje poganske Germanije, a niti je postojao neki konaćni modus vivendi, koji bi reguliraoodnose franačkog kralja s papinstvom, koje su jošuvijek ugožavali Langobardi. Može se reći, da jeKarlo u prvoj polovini svoje vladavine upotrebio svoje najbolj snage da riješi ovu dvostruku zadaću.

Na drugoj obali Rajne jedan je moćni narod jošuvijek zajedno s nezavisnošću očuvao i vjernost staromnarodnome kultu. Bili su to Sasi, nastanjeni između Emsa i Labe, od obala Sjevernog mora pa sve doplanine Harz. Oni su jedini od svih Germana u vrijeme velikog pokreta osvajanja pošli da morskimputem pronadu nove zemlje. U toku cijelog V. st. njihove su barke uznemrivale obale istotako Galije,kao i obale Britanije. Na otoku rijke Canche i rijeke Loire nastale su pojedine naseobine Sasa, koje se idanas jošmogu prepoznati po obliku imena, koja su dali pojedinim mjestima. No Sasi i Angli-narod sjuga poluotoka Jutlanda, srodan njima - samo su u Britaniji utemeljili trajno stanje stvari. Potisnuli sukeltsko stanovništvo otoka u planinske predjele na zapadu (Cornwall i Wales), odakle je onopritiješnjeno na preuskom prostoru, u VI st. emigriralo u Armoriku, koja je otad dobila ime Bretange,isto onako, kako je sama Britanija od osvajača dobila ime Engleska. Na području, što su ga staristanovnici napustili, smjestilo se sedam malih anglosaskih kraljevstava, a njihova su se imena jošdodanas sačuvala u imenima jednakog broja engleskih grofovija. Uostalom, ti otočki Sasi nisu održalinikakve veze sa svojim sunarodnicima na kontinentu. Oni su ih tako potpuno zaboravili, da su u doba,kad ih je papa Grgur Veliki većbio pokrstio, pa su i sami poduzeli da na kršćanstvo prevedu germanskenarode, njihovi misionari upravili svoje napore ne prema tim njihovim sunarodnicima, nego premaGornjoj Alemaniji.

Prema tome, kontinentalni Sasi našli su se sredinom VIII. st. u izuzetno sretnom položaju, da jošnisupotpali ni pod rimski ni pod kršćanski utjecaj. Dok su se njihovi susjedi romanizirali ili pokrštavali, onisu ostali, čisti Germani, i njihove su se prvabitne ustanove kao i njihov nacionalni kult u toku vjekova

31

izolacije nesmetano razvijali i učvršćavnli. Franačko kraljevstvo, s kojim su bili u neposrednomsusjedstvu, nije bilo kadro da na njih vrši onaj utjecaj i da ih onako privuče, kako je Carstvo moglodjelovati na barbare. Živeći pokraj njega, oni su sačuvali svoju nezavisnost, do koje im je bilo utolikoviše stalo, što im je ona omogućavala, da pod izlikom ratovanja pljačkaju pogranične pokrajine. Bili suprivrženi svojoj vjeri kao obilježju i jamstvu te nezavisnosti.

Vojni pohodi, koje je Karlo poveo protiv njih između 780. i 804 mogu se smatrati za prve vjerskeratove u Evropi. Dotad se kršćanstvo širilo među Germanima mirnim putem. Sasima je bilo nametnutosilom. Puk je bio primoran da primi krst, a za one, koji bi i dalje žrtvovali »idolima« bila je određenasmrtna kazna. Nema sumnje, da je ova novost samo posljedlca crkvenog karaktera, koji je kraljevstvonedavno poprimilo. Budući da je njegova vlast proizlazila od boga, kralj više nije među svojimpodanicima mogao podnijeti nekakvu podvojenost u pogledu bogoštovlja ili vjere. Odbiti krst, iliprimivši ga jednom pogaziti svoja obećanja, značilo je u isto vrijeme istupiti iz crkvene zajednice kao istaviti se izvan zakona. Značilo je to učiniti dvostruko izdajostvo: prema crkvi i prema državi. Otudasva nasilja i pokolji u ratovima protiv Sasa, a otuda i sve ono ogorčenje, kojim su oni branili svojebogove, što su postali zaštitnici njihove slobode. Kršćanstvo se ovdje kod pogana prvi put sukobilo snacionalnim otporom, jer im je prvi put doneseno posredstvom osvojenja. Anglosasi su se obratili naglas nekolicine redovnika. Kontinentaini Sasi očajno su se borili za održanje svoga kulta, i tom borbomotpočinje niz krvavih sukoba, što će ih, u toku idućih vjekova izazvati učenje o državnoj vjeri.

Treba međutim ipak priznati, da je sigurnost franačkog kraljevvstva nametala podjarmljenje ovoganaroda, koji je, u sjevernom susjeddstvu toga kraljevstva, za nj predstavljao neprestanu opasnost.Pripojenje i pokrštenje Saske uvelo je cijelu staru Germaniju u zajednicu evropske kulture. Pošto je toizvršeno, istočna je granica Karolinškog carstva dosegla Labu i Saalu. Ona se otuda preko češkihplanina, i Dunava protezala do najsjevernijeg zatona Jadranskog mora, obuhvatajući i zemljuBavaraca, jer je njihov vojvoda Tassilo 787. zbačen. S druge strane ove granice bilo je područjebarbarskog svijeta: Slavena na istoku, Avara na jugu.

Smjesta zatim trebalo je povesti borbu protiv Avara. Taj konjanički narod finskoga podrijetla koji smovidjeli, kako je u VI. st. zajedno s Langobardima uništio Gepide, smjestio se nakon toga u Dunavskojnizini, odakle je u isto vrijeme uznemirivao i Bizatsko carstvo i Bavarsku. Da se tome stane na put, biloje potrebno povesti nekoliko vojnih pohoda. Bili su to ratovi za uništenje. Avari su bili tako temeljitopoklani, da su nestali kao narod, te joši danas ruska poslovica: »Nestalo ih je kao Avara« sjeća nadojam, što ga je u istočnoj Evropi morala preizvesti uništenje tih divljih i okrutnih pljačkaša, koji sutlačili cijelo jedno stoljeće karpatske Slavene nepodnošljivom tiranijom.* Kad je pothvat završen, Karloje, da bi poduzeo nove napade, formirao duždunavske nizine jednu marku, te jest obrambenopodručje, podvrgnuto vojnoj upravi. To je bila t.zv. Istočna marka (marca orientalis), polazna točka prinastanku suvremene Austrije, koja je zadržala isto ime (Ostmark, Oesterreich).

Većprije svršetka VII. st. Slaveni su uznapredovali ti smjeru Srednje Evrope. Zauzeli su zemlje izmeđuVisle i Labe, što su ih napustili Germani, i zemlje, u Češkoj i Moravskoj, što su ih napustili Langoobardii Gepidi. Zatim su prekoračili Dunav i ušli u Trakiju te se proširili sve do obala Jadranskoga mora.

Sigurnost Carstva trebalo je učvrstiti i s ove strane. Počevši od 807. osnovane su i druge »marke« dužLabe i Saale, sa zadaćom da slavenskim Venetima, Sorabima i Obodritima prokrče prolaz.

* Up. o tom odnosu ispravnije mišljenje, koje je na temelju novijih istraživanja (napose B. Ziher1a i B. Grafenauera),formulirano u djelu Historija naroda Jugoslavije. Zagreb, 1953., str. 76-93. i 107-109 - Prev.

32

Ta je granica, u isto vrijeme, kao i Rajna u IV; i V. st., bila granicom između kršćanske Evrope ipoganstva. Za ocjenu vjerskih shvaćanja onoga vremena zanimljivo je, da je tada trenutno došlo doobnove ropstva. Poganastvo Slavena stavljalo ih je izvan granica čovječanstva, te su oni između njih,koji su pali u zarobljeništvo, prodavani kao obična stoka. Zbog toga je riječ, koja u svim zapadnimjezicima označava, roba (esclave, sklave, slaaf),istovetna s imenom samog slavenskog naroda »Slaven«je za ljude iz IX. i X. st. značilo isto što i »crnac« za ljude iz XVII., XVIII. i XIX. st.* Uostalomekonomsko ustrojstvo toga vremena nije imalo što da počne (kako ćemo to vidjeti poslije) s robovskimradom, te je, nema sumnje, u tome razlog slabog, razvitka trgovine, pa otuda i samoga ropstva.

Na drugom kraju Evrope, dužPireneja, kraljevstvo nije bilo u dodiru s poganskim harharima, nego sMuslimanima. Poslije poraza kod Poitiersa, oni više nisu ugrožavali Galiiju. Zaštitnicu, koju su za sobomostavili u Narbonskoj pokrajini, potisnuo je odonuda jošPipin Mali. Španjolska, u kojoj je nedavno bioorganiziran Kordovski kaliifat, nije više gledala prema sjeveru, i ona sjajna civilizacija, što se u njojrasprostrla za prvih Omejida, usmjerila je, djelu njezinu aktivnost prema, islamskim naseobinama naobalama Sredozemnog mora. Brzina, kojom je islam napredovao u naukama, umjetnostima,induustiriji, trgovini i sva profinjenost njezinog kulturnog života gotovo isto tako začuđuje kao i brzinanjegovih osvajanja. Ali taj je napredak imao dakoko za posljedicu odvraćanje njegovih energija odvelikih prozeliskih pothvata, i koncentraciju tih snaga na vlastita pitanja. U isto vrijeme kako se razvilanauka i rascvala umjetnost, iskrsnuše vjerske i političke savađe. One nisu Španjolsku nimalo višepoštedjele negoli ostali muslimanski svijet. Jedna od njih izazvala je Karlov pohod na drugu stranuPireneja. Tri arapska emira iz Španjolske, upustivši se u borbu s kordovoskim kalifom, zatražili su odKarla pomoć.

Ovakvo objašnjavanje imena Slaven puno je protivurječnosti i ne odgovara današnjem stanju nauke.Pisac sam ističe slabu razvijenost tadašnje trgovine robovima, ali pored svega toga smatra, da jepodvrgavanje zarobljenih Slavena u ropstvo bilo dovoljno da nametne ime izvedeno iz latinske riječi»sclavus« = rob svemu Slavenstvu na golemom području, čije su se granice doticale kršć. svijeta u luku,od Jutlanda do nadomak Carigrada, Ustvari ime Slaven, je autohtona slavenska riječ, koja se u svijestikršćanskih pisaca naknodno, zbog sličnosti identificirala s terminom sclavus-Prev.

On se 778 ondje osobno pojavio na čelu vojske, potisnuo Muslimane na drugu obalu Ebra, ali je doživioneuspjeh pri opsadi Saragosse, 14 te se poslije ne bašslavne vojne, opet vratio na ovu stranu planina.Jedini rezultat pohoda sastojao se u tome, da je u Španjolskoj, između Ebra i Pireneja obrazovana»marka«, koja je poslije poslužila malim kršćanskim kraljevstvima, što su osnovana u Asturijskimplaninama, kao istaknuti položaj protiv Arapa u onoj dugotrajnoj borbi, koja je u XV.st. završilaoslobđenjem poluotoka.15 Za suvremenike pohod je protekao gotovo neopazice. Uspomena na grofaRolanda, ubijenog za vrijeme jednog kratkog okršaja s Baskima, koji su se u Roncesvalleskom tjesnacubacili na prtljag vojske, isprva se sačuvala samo među ljudima iz njegove pokrajine u predjeluCoutances. Trebalo je da Evropom zavlada vjerski i ratnički zanos u doba prvog križarskog rata, pa daRoland postane najveći junak od svih vitezova francuske i kršćanske epopeje, a pohod, u kom je našaosmrt, da se pretvori u divovsku borbu, koju je protiv islama poduzeo »kralj Karlo, našveliki car«.*

Od, svih ratova Karla Velikoga, oni, koje je poveo protiv Lanngobarda, najvažniji su po svojimpolitičkim posljedicama, u njima se također najjasnije očituje veza, koja intimno spaja Karlovepostupke s postupcima njegova oca. Te je ratove nametao savez s papinstvom ne samo u interesuzemlje, nego također i u interesu samoga franačkog kralja. Pipin se potkraj svoje vladavine nadao

14 Ovaj se grad uostalom proglasio nezavisnim od Omejidskog kalifata.15 Godine 802 Ludovik, koji je upravljao Akvitanijom, zauzeo je Barcelonu i time je otpočelo nastupanje.* U originalu citat iz Pjesme o Rolandu na starofracuskom jeziku:»Carles li reis nostre emperere magne«- Prev.

33

miroljubivom uređenju sporova s Langobardima. Karlo se stoga oženio s kćeri njihova kralja Desiderija.Ali s tom je ženidbom bilo kao i sa svim onim vladarskim brakovima, koji nisu istodobni s jedinstvompogleda i interesa: on nije poslužio ničemu. Langobardi nastaviše da ugrožavaju Rim, a njihov se kraljčak povezao protiv svoga zeta u opasnu spletku s bavarskim vojvodom i s Karlovom vlastitomšurjakinjom. Ovaj otjera, svoju ženu i 773. prijeđe Alpe. Dinastija bude zbačena i Karlo proglasi sebelangobardskim kraljem. Poslije dugotrajnog otpora u Paviji, Desiderije bude poslan u jedan samostan.

Tako je langobardska država, koja je svojim rođenjem dokrajčila jedinstvo Italije, umirući, navukla nanju tuđinsko osvojenje. Italija je otada bila, tek privjesak franačke monarhije, a odvojila se od nje tekkrajem IX. st.; no i tada samo da uskoro padne pod njemačku dominaciju. Potpunim preokretomhistorijskog toka, ona, koja je nekoćsebi pripojila sjever Evrope, sad je bila pripojena njemu; a tasudbina bila je u stanovitom smislu samo posljedica političkih preokreta, koji su težište zapadnogsvijeta prenijeli sa Sredozemlja na sjever Galije.

Pa ipak, njezinom je sudbinom odlučio Rim, i to papinski Rim. Ne vidi se, kakav bi interes naveoKarolinge da napadnu i osvoje langobardsko kraljevstvo, da ih njihov savez s papinstvom nije na toprimorao. Utjecaj, koji će crkva, oslobođena od biztskog starateljstva odsad vršiti na evropskupolitiku, i pojavljuje se ovdje prvi put u punome svijetlu. Država se ubuduće ne će moći odreći pomoćicrkve. Između njih se stvara neke vrste udruženje na osnovu uzajamnih usluga, koje ih jednu s drugomneprestano prepleće, preplećući također bez prestanka i duhovna pitanja sa svjetovnima i pretvarajućivjeru u bitan faktor političkoga -karaktera. Obnova Rimskoga carstva u 800 g. konačna je manifestacijate nove situacije i jamstvo njezina trajanja u budućnosti.

II. CARSTVO

Franačka monarhija, proširena osvojenjem na istoku do Labe i Dunava, na jugu do Beneventa i Ebra,obuhvaćala je krajem VIlI. st. gotovo cio kršćanski Zapad. Mala anglosaska i španjolska kraljevstya,koja nije apsorbirala, samo su neznatna područja, a i ona mu izobilno iskazuju svjedočanstva odubokom poštovanju, koja su praktički bila jednaka priznanju njegova protektorata. Ustvari Karlova semoćprostire na sve zemlje i na sve ljude, koji u papi priznaju Kristova namjesnika i poglavara crkve.Izvan nje ili je barbski svijet pogana, ili neprijateljski svijet islama ili napokon, staro Bizantskocarstvo, kršćansko doduše, ali odano nekoj hirovitoj ortodoksiji, tako da se sve više okupljalo okocarigradskog patrijarha, ostavljajući papu po strani. A usto još, vladar ove goleme monarhije u isto jevrijeme obvezanik i zaštitnik crkve. Njegova je vjera i·to tako čvrsta, kao što mu je žarka revnost zadobro religije. Stoga nije čudo, što se u papinskim vijećanjima sama od sebe pojavila pomisao, da setreba okoristiti ovako povoljnim trenutkom i obnoviti Rimsko carstvo, ali takvo Rimsko carstvo, kojegabi poglavar, okrunjen papinim rukama, u božje ime, dugovao svoju vlast samo crkvi, te bi onopostojalo samo zato, da crkvu pomaže u njezinoj misiji. Takvo Carstvo ne bi bilo laičkog podrijetla,ništa ne bi dugovalo ljudima, ne bi, čak u pravome smislu riječi ni bilo država, nego bi se stopilo sopćinostvom vjernika, tebi bilo njegova vremenita organizacija na ovome svijetu, upravljaina inadahnjavana duhovnim autoritetom nasljednika Svetoga Petra. Time bi kršćansko društvo poprimilosvoj konačni oblik. Papin će i carev autoritet, ostajući i dalje različiti i odvojeni jedan od drugoga, bitiipak onako tijesno udruženi, kako su u ljudskome stvorenju udruženi duša i tijelo. Želja Sv. Augustinaće se ispuniti. Zemaljsko boravište bit će samo priprema za put u nebesko. Bila je to veličanstvena, aliisključivo crkvena koncepcija. Karlo Veliki, čini se, nije nikad potpuno shvatio njezin cio domašaj i sveposljedice. Njegov jednostavni i poziitivni genij nikad, nije mogao shvatiti, da uloga, koja mu je biladodijeljena, daleko prelazi značenje običnog zaštitnika pape i crkve. Ali on je to možda ipak naslutio,te je, prije nego što če prekoračiti rubikon u korist crkve, očitovao ponešto kolebanja i zatražioobjašenjenja. Da bi skratio razvitak, papa je, osjećajući sigurnost u svoj utjecaj, ubrzao događaje.

34

Godine 800, u lateranskoj bazilici, na svršetku božićne mise, Leon III. je usred klicanja puka prišaofranačkom kralju, položio mu krunu na glavu, pozdravio ga kao cara i zatim se bacio na koljena prednjim iskazavši mu » božansku« počast prema bizantskom ceremonijalu. Odlučni korak bio je učinjen.Rimsko je carstvo bilo obnovljeno, i to rukama Petrova nasljednika.

Karlo je pritom pokazao nešto zlovolje. Moralo mu se činiti čudnovatim što on, koji je došao u Rimsamo da stiša jednu pobunu, te je jošprije nekoliko dana zasjedao kao sudac između i pape i gradskihmogućnika, carsku krunu prima iz ruku onoga, koga je smatrao svojini štićenikom. Godine 813 dao je ukorist svoga sina Louisa promijeniti ceremonijal, koji ga je povrijedio: kruna je bila položena na oltar iLouis ju je sam postavio sebi na glavu, bez papine intervencije. Ova je novost, koja je poslije iščezla,nije međutim ništa izmijenila u karakteru Carsrva. Bez obzira na Karlov pristanak, ono je ostalo djelocrkve, šire i više od monarha i njegove dinastije. Ono je potjecalo iz Rima i njime je raspolagao samopapa.

On je njime raospolagao, dakoko, ne kao vladar Rima, nego kao nasljednik i zastupnik Sv. Petra. Istoonako kao što je njegova vlast potjecala od apostola, tako je i on, također u ime apostolovo, drugomepovjeravao carsku vlast. Obje su izravno proistjecale iz istoga božanskog izvora, i mozaik u Sv. IvanuLateranskom, na kom su Leon III. i Karlo Veliki predstavljeni kako kleče pred nogama Sv. Petra te odnjega primaju jedan ključeve, a drugi zastavu, veoma točno simbolizira, prirodu njihove vlasti,stopljene po svom izvoru, a različite u izvršavanju.16

Ali da bi praksa odgovarala teoriji, da se ne bi događalo da duhovvna i svjetovna vlast postižu zanadležnostima one druge između njih, ili, točnije, da takvo neizbježivo presizanje ne dovede dosukoba i ne poljulja veličanstvenu zgradu, što na njima dvjema počiva, potrebno je da se one udružeili, da tako kažemo, da uzajamnim intimnim i apsolutnim povjerenjem usklade ritam svoga djelovanja.Budući da je jedna od njih bila nadležna da upravlja dušama, a druga tijeljma, moglo se zaista pitati,tko će odrediti točnu granicu njihovih ,kompetencija? Bilo je to jošutoliko teže obilježiti, što je ipapina vlast nad crkvenom hijerarhijom bila jošnepotpuno definirana. Car imenuje biskupe, sazivasinode, donesi zakone u stvarima crkvene discipline i vjerske nastave. Dok je ovo dolazilo od straneKarla Velikog, nije jošpobuđivalo nikakvo negodovanje. Ali poslije njega! Kako papi dati jamstvo upogledu namjera njegovih nasljednika? I kako, s druge strane, jamčiti njegovim nasljedncima onamjerama pape? Jer ako je carska koncepcija uvela državu u Crkvu, ona je uvela i Crkvu u Državu. Išta će se dogoditi onoga dana, kad Petrov nasljednik povjeruje da mora intervenirati u civilnojvladavini bilo da je pridigne, ili da njome upravlja?

U očekivanju da se u budućnosti zaista postave i sukobe ta strašna pitanja, obnova se Carstva očevidnorazvila na koristi vjerske i civilne zajednice. Zahvaljujući revnosti i budnosti carevoj, crkva je doživjelarazdoblje vedrine, autoriteta, utjecaja i ugleda, kakvo nije vidjela jošod Konstantinovih vremena.Karlo je protegao svoju brigu na materijalne potrebe klera, na njegovo moralno stanje i njegovapostolat. On obasipa biskupije i samostane darovima i stavlja ih pod zaštitu »advokata« koje je samimenovao. Određuje da desetina bude obavezna na području cijeloga Carstva. Stara se da udijecezama postavlja ljude jednako preporučljive po čistoći njihova života kao i po njihovoj odanosti;pomaže pokrštavanje Slavena na granicama Carstva, a nadasve potiće biskupe da poboljšaju izobrazbuklerika, te nameće uz vjernu pomoćAlkuinovu, svima katedralnim i samostanskim školama, da se držetočnih propisa o pjevanju kao i da usvoje onu reformu pisma, iz koje je proizašla karolinška minuskula,tako čista i jasna po obliku, da su talijanske štamparije u doba Renesanse od nje posudile obilježjamoderne tipografije. Nanovo je vrilćen ugled izučavanju svetih knjiga i antičke književnosti, te se uškolama izobražava pokoljenje klerika, koje prema barbarstvu merovinške latinnštine izražava onaj isti

16 U svom službenom naslovu Karlo sebe zove Deo coronatus, a to posve odgovara shvaćanju, koje nastojimo izložiti.

35

prezir, što su ga humanisti sedam vjekova poslije toga izrekli nad skolastičkim žargonom takozvanihmagistri nostri. Bilo je čak i takvih, koji su se upustili da upoznaju najrazličitije ritmove prozodije, tesu tako današnji učenjaci mogli sastaviti zbirku pjesnika IX. stoljeća, kojima mjestimice nijenedostajalo sklada ni sočne punoće. No to je bio samo otpočinak radnika, kojima su nadahnuća itendencije bile u biti vjerskoga karaktera. Takozvana karolinška renesansa potpuna je protivnestRenesanse u pravome smislu riječi. Između njih nema ničega zajedničkoga, osim stanovite obnoveintelektualne djelatnosti. Prava je Renesansa čisto laička i obraća se antičkoj misli, da se sva njomeprožme. A ova je isključivo crkvena i kršćanska i u starim piscima vidi samo uzore u pogledu stila. Zanju se opravdanje izučavanja sastoji samo u vjerskim ciljevima. Tri prsta, što drže pero, simbol su,govori se u to vrijeme, triju osoba božanskoga trojstva.

Kao i jezuiti u XVI st., karolinški klerici pišu same u slavu božju, i, uz uvjet, da uporedbu ne dovodimopredaleko, njihov je stav prema antici približno jednak stavu, koji je imala usvojiti slavna DružbaIsusova.

Karlo nije pomagao izučavanja samo iz brige za dobro crkve. Staranje za upravu zemljom također jepridonijelo mjerama, koje je donio pomažući nauke. Otkako je laička obrazevanest nestala, država jebila primorana, ako nije htjela da nanove padne u barbarstvo, da među klericima potraži i nađe elitusvoga osoblja. Većza Pipina Maalog državna se kancelarija sastoji samo od crkvenih ljudi, te jeopravdano vjerovati, da je Karlo, naredivši usavršavanje nastave iz gramatike i reformu pisma, istetoliko mislio na popravke u lingvistici i kaligrafiji pri pisanju povelja, što su izdavane u njegovo ime, ikapitulara, što ih je objavljivao, kao i na usavršavanje misala i antifonara u istome pogledu. Ali on jemislio jošdalje i ciljao više. Kod njega je posve očita zamisao - premda iznenađuje - da proširiobrazovanost i među laičkim službenicima dajući ih na školovanje crkvi, ili točnije, šaljući ih kaoučenike u crkvene škole. Isto onako, kako su Merovinzi nastojali da izrade svoju administraciju pouzoru na rimsku, tako je i on želio da u granicama mogućnosti pri formiranju državnih službenikaoponaša metode, kojima se služila crkva pri formiranju klera.

Nema sumnje,njegev je ideal bio da organizira državu po uzoru na crkvu, to jest, da je opskrbiobrazovanim osobljem, odgojenim na isti način, koje će se među sobom i u saobraćaju s vladaromslužiti latinskim jezikom. Tako bi se latinski jezik između Labe i Pireneja upotrebljavao kao upravnijezik isto onako, kako je većdotada ondje služio kao crkveni. Njegov praktični genij nije mogaoprevidjeti nemogoćnost, da se održi upravno jedinstvo u njegovu golemom Carstvu, u kom se govorilotako mnogo narječja, ako bude raspolagao samo nepismenim službenicima, a to je značilo takvim, kojipoznaju samo jezik svoje pokrajine. Tih teškoća ne hi bilo u nekoj nacionalnoj državi, u kojoj bi pučkijezik mogao postati državnim jezikom, kao što se to dogodilo u malim anglosaskim kraljevstvima. Ali uovom šarenilu naroda, od kog se sastojalo Carstvo, politička je organizacija morala poprimiti istiuniverzalni karakter kao i vjerska, i nametnuti se kao viša podijednako svima podanicima isto onako,kako se crkvena organizacija nametnula svojim vjernicima. Intimni savez crkve i države, najzad, jošjeviše pojačava preporuku da latinski bude jezik i laičke uprave. S kojeg god se stajališta promotretadašnje prilike, izlazi kao očito, da osim na latinskom nije moglo biti nikakve druge pisaneadministracije. Državna ga je potreba nametala, i on je postao, a i ostao kroz vjekeve, političkim iposlovnim jezikom, kao i jezikom nauke.

Trebalo je uostalom mnogo, da Karlu pođe za rukom da stvori takav obrazovani, latinizirani aparat,kakav je želio ostaviti u baštinu svojim nasljednicima. Zadatak je bio pretežak i preopširan. Ali on je unjegovu ostvarivanju pokazao dobru volju i dirljivu iskrenost. On je i sam, prinoseći i svoj osobniprilog, u starosti naučio pisati, i možda ništa ne izražava potpunije svu energiju i upornost toga velikog

36

čovijeka, kao onaj ulomak kod Einharda, koji ga, prikazuje, kako noću iskorištava sate besanice i crtaslova po škriljevcu. Na njegovu je dvoru neka vrst male akademije, kojom je upravljao Alkuin,upućivala u književnost mlade ljude iz najuglednijih porodica Carstva, predodređene da poslijepostignu karijeru bilo u crkvi kao biskupi ili u administraciji kao grofovi, advokati ili missi dominici. Svasu njegova djeca dobila tu gramatičku i retoričku izobrazbu, od koje se sastojala književna nastava, tenema sumnje, da je primjer, što se proširio s ovako visokog mjesta, našao među aristokracijom znatanbroj imitatora.17 Nekolicina laika, muškaraca i žena, koji su za vrijeme Louisa Poboožnog i njegovihsinova pisali latinska djela, kao Nithard i Duodha, ili su, kao grof Eberhard od Friula i grof Robert odNamura imali neke simpatije za obrazovane ljude, pokazali su, da svi ti napori nisu bili izgubljeni. Nopored svega toga, taj pokušaj, da se izobrazba po crkvenom uzoru proširi na gornje slojeve laika,nastao iz želje da se usavrši organizacija Carstva, nije poživio dulje od njega.

Crkvene institucije nadahnule su Karla i mnogim drugim reformama. Njegovi kapitulari, sastavljeni poobrascu odluka, koje su objavljivali koncili i sinodi, vrve od pokušaja reformi, od nastojanja da seuvedu poboljšanja, usavršenja ili novosti na svim područjima civilnog i upravnog života. On je ukraljevsko sudište na mjesto barbarske i formalističke procedure germanskog prava uveo postupak natemelju istrage, koji je posudio od crkvenih sudišta. Zamisao upravne kontrole, koja je ostvarenastvaranjem službe missi dominici, putujućih komesara, kojima je bila dužnost da nadziru postupkeslužbenika, veoma je vjerojatno također posuđena od crkve i prilagođena potrebama države.

Uostalom nužne popravke i reforme, koje obilježavaju cijelo zakonodavno djelo Karlovo, samo sunastavak ili točnije, rascvat pokušaja, koje nalazimo većkod Pipina Maloga. Većon je razmišljao otome, kako da nađe lijek zbrci, u koju je zapala novčana organizacija. Karlo je ostvario otpočetodjelo. Konačno je napustio kovanje zlata, koje, je na Zapadu postalo suviše rijetko, da bi mogloopskrbljivati kovnice. Otad je bilo samo srebrnog novca; odnos, koji je on utvrdio između pojedinihdijelova novčane jedinice, ostao je u upotrebi u cijeloj Evropi sve do prihvaćanja metričkog sistema, au engleskoj se carstvu održao i dalje. Kao jedinica utvrđena je livra, a dijeli se na 20 solida, od kojihsvaki sadrži 12 denara. Samo su denari realna moneta: solid i livra služe samo kao novac zaizračunavanje, a tako je ostalo sve do velikih monetarnih reformi u XIII. st.

Nemoguće je dakako i pomisliti na to, da damo makar i približnu sliku o sadržaju kapitulara. Onipretežno predstavljaju prije program, negoli izvršene reforme, to bi bilo veoma pogrešno misliti, da sunjihove bezbrojne odluke mogle biti ostvarene. Čak i one, koje, su to mogle biti, kao na primjerustanova porotnih sudišta, veoma su daleko od toga, da bi prodrle u sve dijelove Carstva. Onakvi kakvijesu, kapitulari ostaju najljepši spomenik, što nam se sačuvao iz karolinškog doba. Ali snage monarhijeočito nisu odgovarale njezinim namjerama. Osoblje, kojim je raspolagala, bilo je nedovoljno, a jošvišeod svega, ona je u moći aristokracije nailazila na granicu, koju nije mogla ni prijeći ni ukloniti.Ostvarenje karolinšog političko vjerskog ideala zahtijevalo je snagu, autoritet i izvore, kojim jojdruštveno i privredno ustrojstvo tadašnjega vremena nije omogućavalo da raspolaže.

17 Kćeri Karla Čelavog odgojio je Hugbald iz opatije Saint-Aman

37

ČETVRTO POGLAVLJE

PRIVREDNA I DRUŠTVENA ORGANIZACIJA

I. NESTANAK GRADOVA I TRGOVINE

U cijelom razdoblju od muslimanskih provala pa do karolinškog doba; najvažnija je činjenica udruštvenom životu naglo opadanje, i zatim gotovo potpuni nestanak gradskog stanovništva. U Rimskomcarstvu gradovi su od početka predstavljali samu osnovu države. Poliitička organizacija bila ,je tada ubiti municipalna. Selo je samo gradski područni teritorij i ne postoji nezavisno od grada ono proizvodisamo za nj i stoji pod, njegovom upravom. Posvuda, kamo se rimska država proširila, ona je osnivalagradove i učinila ih središtima uprave. U Rimskom carstvu provincije su bile tako intimno vezane uzgrad, o kome su ovisile, da čak ista riječ, civitas obilježava i grad i provinciju. I to obilježje ostaje svedo kraja Bizantskog carstva.

Stoga je ustrojstvo takvih država, kojima upravna i društvena organizacija više ne odgovara gradskometipu rimske države, predstavvljalo iznenađujuću i dotad nepoznatu novost. Ona se, osnivala (bar upogledu administrativne uloge gradova) na nemogućnosti, u kojoj su se našli osvajači obnovljenogaCarstva, kad je trebalo održati ustanove staroga stanja. Jer u pokrajinama, koje su zaposjeli osvajači;u Galiji, Španjoloskoj, Italiji, Africi, Britaniji, upravo su ustanove Carstva osiguravale život i daljnjiopstanak gradova. Nema sumnje, neki su među njih, naročito oni dužobala, kao Marseille, Narbonne,Napulj, Kartagena, i dalje vodili više ili manje znatnu pomorsku trgovinu, a isto tako gotovo su svigradovi u unutrašnjosti zemlje zadržali i trgovinsku aktivnost, stoga se većina njihova stanovništvasastojala od građanstva od obrtnika i dućandžija. Ali se nijedan od njih nije mogao uporediti s velikimlukama ili velikim industrijskim centrima na Istoku: s Aleksandrijom, Carigradom ili Antiohijom. Oni suse mnogo manje održavali svojim vlastitim snagama, negoli općim funkcioniranjem političke iprivredne aktivnosti rimskoga svijeta. Ono što im je davalo važnost, bilo je mjesto, koje su uzeli udržavi, njihovo svojstvo upravnih središta, prisutnost brojog osoblja službenika u njima i odnosi, što ihje pučanstvo nužno održavalo s njima. Ukratko, njihov je položaj bio gotovo analogan položaju onihgradova u moderno doba, koji imaju istaknutu ulogu, samo zahvaljujući tome, što su sjedištevladarskog dvora, ili što u njima stoluje neka važna državna ustanova. Čak i Rim se u tom pogledurazlikovao od pokrajinskih gradova samo time što ga je odlikovao sjaj i ugled zbog prisutnosti cara isredišnje uprave. Povijest njegova opadanja počevši od trenutka, kad mu je Konstantin oduzeo rang isve koristi prijestolnice svijeta, ponavlja se manjim razmjerima u svima gradovima na Zapaodu,uporedo i u skladu s time, kako su ih usred pometnji invazije, pa zatim pod vladavinomGermanskih kraljeva, ostavljali službenici, kako su se uredi, sudovi i škole zatvarale, pošte prestajaleraditi, kako je nepokretnost i nesposobnost uprave puštala da se mostovi i vodovodi pretvaraju uruševine i kako je nestajalo policije i opskrbe živežnim namirnicama.

Pomorska trgovina sačuvala je obalnim gradovima sve do vremena muslimanskih osvajanja živuaktivnost, kojom su se koristili i susjedni predjeli u unutrašnjosti. Istina je, ta je trgovina, izgubilasvoje glavno izvozno tržište otkako osiromašeni Rim, izgubivši pučanstvo, više nije za svoju opskrbupotraživao žito iz provincija. Pa ipak. Sirijski su i židovski trgovci sve do sredine VII. st. revnosnodolazili u luke na Zapadu i Sredozemlju. U vrijeme Grgura Tourskog jošje postojala donekle znatnažidovska kolonija u Clermont-Ferrandu. Papyrus, što ga je upotrebljala merovinška kancelarija, bio jeuvožen iz Sicilije, a to dokazuje, da je plovidba jošuvijek opskrbljivala predmetima tekuće potrošnje.Ali te su veze s bizantskim svijetom prestale počevši od dana kad prevlast islama više nije dopuštalakršćaskim trgovcima da se odvaže izaći izvan voda Grčke i južne Italije. Otada more više za zapadnezemlje nije bilo veliki podstrekačpoduzetnoga duha. Sad se na nj gledalo samo sa strahom, ne će li na

38

obzorju iskrsnuti nepriijateljska jedra. A isto tako, kao što je Sredozemno more zapalo u vlastMuslimana, tako su Sjevernim morem krstarile samo barke Skandinavaca. Premda je bilo zapljuskivanovalovima s juga, sjevera i zapada, Karolinško carstvo više ne pokazuje ni najmanjega traga pomorskeaktivnosti. Njegove jedine luke, Quentovic na ušću Canche i Duurstede, zadržat će jošneko vrijemestanovi tu trgovinsku aktivnost sve do IX st., a zatim će, pošto ih opustoše Normani, i oni zapasti upotpunu dekadansu. Počevši od VIII. st. zapadna je Evropa kroz tri stoljeća živjela potpuno odrezanaod prekomorskih zemalja.

Kao posljedica ovoga morao je uslijediti gotovo potpun prestanak trgovine; a usto, pored nešto lokalneindustrije, kao na primjer tkanja sukna, koje se jošodržalo u Flandriji, gotovo je posve nestaloindustrijske aktivnosti i opticaja novca.

Otada u opusjelim gradovima napuštene četvrti padaju u ruševine i služe kao kamenolomi rijetkomstanovništvu, što se okupilo i stislo u kom kutu nekadašnjih bedema, ondje se ušančilo izaklonilo,služeći se građom, koju su joj davale napuštene zgarade. U Nimesu poslužili su zidovi rimskog cirkusakao bedemi oko sitnog naselja, što se šćućurilo usred ruševina. U Trevesu jedan se prozor nekadašnjecarske palače, kako-tako preudešenza obranu, pretvorio u gradska vrata, a porta nigra, čije je velikokamenje bilo preteško da bude odneseno, opljačkana su; da mjesnog kovača opskrbe željeznimsponama, koje su ih među sobom vezivale. Čak iu Italiji, gdje dekadansa svakako nije bila tako duboka,ona je ipak dovela do žalosnih rezultata. Tadašnji Rim bio je kao izgubljen usred beskrajno velikogobod,. što ga oko njegova preostatka obavija Aurelijanov zid. U vrijeme pape Leona III. (843) bilo jepotrebno da zbog obrane od jednog prevrata budu novim zidom opkoljeni njegovi naseljeni dijelovi nalijevoj obali Tibra (Leooninski grad) i u tvrđavu pretvoren grob cara Hadrijana.

U Galiji se gradski život tako potpuno ugasio, da kraljevi prestaju stanovati u gradovima, gdje impotpuni nestanak tranzitnog prometa više ne omogućuje da nađu dovoljno opskrbe za uzdržavanjedvora. Oni otad provode godinu na svojim imanjima(domenama) odlazeći s jednog na drugo, kako bi nakojemu ispraznili žitnice i hambare. A kao i kraljevi, tako i provincijalni funkcionari žive na selima, nasvojim zemljama ili na zemljama, što su pripadale podanicima, kojima su oni upravljali i kojima su sebiu korist nametali pravo prebivanja. Putem jednog zanimljivog procesa nazadovanja, uprava je,izgubivši svoj gradski, sjedilački karakter, koji je imala postala nomadska.

Ali kakogod su bili upropašteni i opustjeli, gradovi nisu ipak izgubili svu svoju važnost. Pošto je iz njihotišla civilna uprava, oni ipak jošostaju središtima vjerske organizacije. Biskupska stolica, smještena uvrijeme Carstva u glavno mjesto svakog gradskog područja (civitas), ostaje neoborena, i snažno rimskoustrojstvo crkve održava se i dalje na nogama usred ruševina države. U krilu društva, koje je postalopotpuno ratarsko, sačuvalo se dakle nešto od municipalnog karaktera antičke države zahvaljujući crkvi.Gradovi imaju njoj zahvaliti, što nisu potpuno iščezli u očekivanju jošdalekih dana, kad će postatikolijevkom jednog novog građanstva.

Isto onako kao što je papa, kad je car otišao iz Rima, na sebe preuzeo da štiti i stanovnike vječnoggrada i upravlja njihovom municipalnom organizacijom, tako je u svakome od biskupskih gradovabiskup proširio svoj autoritet nad ono nekoliko stanovnika, što su se okupili oko katedrale i starali se zaživotne potrebe klera. Tako je vjerski život i vjerska organizaija održavala usred ruševIna antičkihgradova maleni broj laičkih štićenika, koji kako-tako čuvaju i prenose na budućnost rimsko zanatstvo itehniku, ali koji više ni po čemu, ni po duhu, ni po osjećanju, niti po upravi, koja njima vlada, nemajuništa zajedničko s nekadašnjim municipalnim stanovrištvom.

39

II. VELIKA IMANJA (DOMENE)

Nestanak gradova izazvao je duboku preobrazbu u poljoprivredi. Proizvodi s tla, kroji su pritjecali nagradsko tržište, izgubili su malo pomalo svoje kupce. Društvena podjela rada, koja u -svimauznapredovalim društvima dovodi gradove i sela u uzajamne odnose proizvodnje i potrošnje, bila jeukinuta, te je zemljoradničko stanovništvo otada proizvodilo samo za svoje potrebe, ili, ako hoćemo,našlo se u položaju, budući da je odsad ono samo sačinjavalo sveukupan narod, da bude ono samo iproizvođači potrošačdobara sa zemlje. Sada je jošpostojala samo jedna vrst bogatstva, bogatstvo uzemljoposjedu, samo jedna vrst radnika, radnici na njivi, i samo jedna vrst privrednih odnosa međuljudima, ona, koja se osnivala na njihovu svojstvu vlasnika ili obrađivača zemlje.

Zbog nedostatka obavijesti nije moguće izraditi potpuno točnu predbdžbu o zemljoradničkoj krizi, kojuje moralo izazvati najprije ograničenje, a zatim potpuno propadanje gradskih tržišta. Veoma jevjerojatno, da je ona do kraja uništila preostatak malih posjednika. A što se tiče velikih imanja, ona jesigurno prouzrokovala porast njihova prostrantva i preinaku njihove organizacije. Povećala je njihovoprostranstvo nagoneći male obrađivače, lišene tržišta i zbog toga lišene prihoda, da se pridružesusjednom imanju ustupajući mu svoje zemlje, uz uvjet, da mogu zadržati uživanje te iste zemlje podnaslovom zakupa. Preinačila je njihovu organizaciju time, što im je nužno nametnula, da se prilagoderežimu, u kojem je proizvodnja u cilju prodaje iščezla. Ta preobrazba mora da je počela veću V. st.Ona je potpuno dovršena krajem VIII.st. Njezin rezultat je veliki zemljoposjed karolinškoga doba, skakvim nas u točnim pojedinostima upoznaju poliptih opata Irminona i Capitulare de villis.

Uzorak su, bila crkvena velika imanja, koja su bolje organizirana, jer crkva nije napustila upotrebupisma. Stoga se može sa sigurnošću smatrati, da su crkverna imanja bila prvi tipovi domanijalneorganizacije na drugoj obali Rajne.

Poljoprivredno imanje (domena) potpuno je originalan privredni pojav. Grčko-rimska starina ni ujednom svom razdoblju ne poznaje ništa slično. Nema sumnje, ono se direktnom filijacijom nadovezujena veliki zemljoposjed iz posljednjih vremena Rimskoga carstva; ono u svojim bitnim crtama zadržavaorganizaciju rimskog majura (villa), čije je ime zadržalo, i utjecaj kolonata ističe se kao pretežan udruštvenom položaju zakupaca na imanju. Ali je njegova aktivnost i po svom principu, i po svojimmanifestacijama nešto veoma novo.Ona bi se mogla obilježiti time, da kažemo, da joj je potpuno tuđa svaka pomisao na profit. I te jeshvatljivo smjesta, čim uzmemo u obzir da ta aktivnost, koja nije mogla podesiti svoju proizvodnju usvrhu izvoza i njezine realizacije izvan svojih granica, organizira tu proizvodnju u svrhu raspodjele ipotrošnje unutar tih granica. Cilj, te aktivnesti sastoji se u tome, da poljoprivredno imanje (demena)bude dovoljno samo sebi i da se održi svojim vlastitim sredstvima, ne prodajući ništa i ništa nekupujući. Obično je obilježavamo nazivom »zatvorena privreda«. Ali bilo bi točnije da, je zovemo»privredom bez tržišta«.

Jer upravo je nepostojanje tržišta onaj uzrok, koji je deveo do toga, da, se ustrejstvo poljeprivrednihimanja razvije u smislu uzmaka u svoje konture. A je proizašlo više veoma važnih posljedica, koje sudominirale cijelim privrednim životom Srednjega vijeka sve de XII. st. Ustvari, privredni životSrednjega vijeka uprave počinje s njima. Prije svega, očit je nazadak u poljoprivrednim postupcima.Postale je zaista beskoristno izbijati iz tla više proizvoda nego što traže same potrebe obrađlvačeve:višak nije imao kamo otjecati, te stoga nije mogao poslužiti ni poboljšanju radnikcvih životnih uvjeta,ni pevećanju zemljišne rente. Ljudi će se dakle zadovoljavati minimumom truda i napora te ćeprepustiti zaboravu agronomsku znanost sve do onih dana, kad mogućnost da prodaju žetvu potakne

40

držaoce zemlje da usvoje savršenije i dosljedne tome, unosnije metode. Ali tada će ljudi većpečeti dazemlju ocjenjuju kao vrijednost, a ne napresto kao sredstvo za održavanje na životu.

Daljnje obilježje domanijalne obradbe tla sastoji se u potpunoj zamjeni plaćanja u novcu davanjima unaravi. Samo je po sebi razumljivo, da je ovo prirodna i nužna posljedica nepostojanja predaje navanjskom tržištu. Vlasnikova opskrba ovisila je o njegovu imanju, i on u prirodnim proizvodima, akadšto čak i u sirovinama, koje je seljak obradio, fiksira udioni doprinos sa svake zakupničke čestice uonoj cjelini, koju bismo mogli nazvati njegovim prehrambenim prihodom. U određeno vrijeme i uskladu s trajno utvrđenom raspedjelem, te su mu čestice dužne dostaviti žita, jaja, sira, sušenog mesa,aršine platna. Bilo bi veoma pogrešne povjerevati, da ovdje prisustvujemo povratku na doba, koje jeprethodilo pronalasku novca, i prilično nesretnp odabrani izraz »naturalna privreda«(Naturalwirtschaft), kojim se obično obilježava ovaj sistem, veoma nesavršeno odražava njegovu pravunarav. Ustvari, novac nipošto ne prestaje postojati kao instrument razmjene i mjerilo vrijednosti. Urazdoblju između IX. i XII. st. ne vidi se da bi bilokakvi prirodni proizvedi stupili na mjesto novca iispunjali njegove funkcije. Istina je samo to, da je unutar granica imanja novac posve prirodno ustupiosvoje mjesto praksi, koju je nametmula nužda, a sastojala se u dobavljanju predmta potrošnje. Napodručju izvan tih granica on opet preuzima svoja prava, i ono malo živežnih namirnica, jaja i živadi,što seljaci svake sedmice donose na malo, lokalno tržište, koga se ne može potpuno odreći nijednodruštvo, plaća se u denarima i obolima.

Treba pored tega uzeti u obzir, da je obavezno davanje sa svake čestice nepromjenljivo i da zakupac,uz pretpostavku da ga izvršava, uživa baštinsko pravo na zemlju, koju drži. I ovo je također neizbježnaposljedica privrednog ustrojstva, kome je tuđa svaka pomisao na profit. Za vlasnike je važna samogodišnja pravilnost njegove opskrbe i stoga nije bilo boljeg sredstva da mu ona bude zajamčena odpostupka, kojim joj je dan karakter trajno utvrđenog poreza. Između gospodara domene i njegovihseljaka ne postoji nikakav odnos, koji bi bio uporediv s podređenošću radnika prema kapitalisti.Domena nije ni po čemu eksploatacija; ni eksplotacija tla, ni esploatacija ljudi.* Ona je društvenainstitucija, a ne privredno poduzeće. Obaveze ovdje ne proizlaze iz osobnih, ugovora, nego počivaju napravu i običajima. Svaka domena ima svoj posebni zakon, utvrđen i ustaljen na temelju tradicionalneuobičajnosti. Gospodar je u isto vrijeme manje i više nego zemljevlasnik u smislu rimskog i modernoegshvaćanja ove riječi: manje jer je njegovo pravo vlasništva ograničeno nasljednim pravom njegovihzakupaca na njihovu česticu; više, jer njegov utjecaj na te zakupce daleko prelazi utjaj običnogvlasnika zemlje.

Ustvari on je njihov gospodar (senior), a oni su njegovi ljudi. Mnogi između njih su potomci oslobođenihrobova ili osobno neslobodnih kmetova,** te su činili dio gospodareve očevine. Drugi opet bili sunasljednici kolona iz rimskih vremena i prikovani na zemlju. A neki su se uza nj vezali rekemandacijomi živjeli pod njegovom zaštitom. Nad svima on, premda u različitom stupnju, ima patrijarhalnu vlast iproteže svoju privatnu jurisdikciju. On je moćan zahvaljujući toj familijarnoj skupini, koju zaštićuje ikojom vlada. Jer u ovo doba slabe naseljenosti ljudi su mnogo važniji od zemlje. Nje ima u izobilju, aljudi je malo, te je velika briga, kako da gospodar pomnjivo očuva one, koje posjeduje. Zbog togazapreke, koje ometaju čovjeka da ostavi domenu, postaju sve brojnije. Senior ima pravo da svoje

* Ovdje je pisca njegov u osnovi ispravni slijed misli zaveo predaleko. I onaj socijalni odnos, koji susrećemo nasrednjovjekovnim domenama, u biti je klasna eksploatacija. Ne bi se radilo o eksploataciji samo onda, kad bi se odnosobrađiivača i gospodara osniva o na uzajamnom davanju jednakih vrijednosti, t. j. jednakih količina rada ili njegovaopredmećenja u vidu proizvoda rada, Međutim zemljopoosjednik daje obrađivaču, samo zemlju, a za to prima rad iliproizvode rada. Tako on u općem procesu proizvodnje sudjeluje samo davanjem osnovnog sredstva za proizvodnju, izgradivšisvoju egzistenciju na potrošnji viškova, koji su rezultat proizvođačeva rada. - Prev .** Serfs de corps ili Serfs de poursuite - takvi kmetovi, koji nisu bili prikoovani za česticu, na kojoj su radili, ali ipak nisu smjeliživjeti ni raditi izvan imanja svoga gospodara. Ako bi se i pored toga nastanili drugdje, gospodar je imao pravo da ih pronađe ivrati natrag. - Prev.

41

kmetove progoni; oni se ne mogu bez njegova pristanka oženiti ženom, strankinjom u domanijalnojzajednici. Kmetovanje prikovano uz zemlju, prvobitno skučeno samo na potomke robova i kolona,proteže, se malo pomalo i na slobodne liude, koji su živjeli pod vlašću seniorovom. Ovo postepenoproširivanje kmetstva na sveukupno ratarsko staonovništvo najjznačajniji je društveni pojav u IX. i dvaiduća stoljeća. Po općem pravilu toga vremena, seljak je neslobodan; on to postaje do te mjere; dariječi, koje označuju seljaka (villans, rusticus) postaju sinonimi za kmeta (servus).Ali ipak ne bi trebalo misliti, da je ova nesloboda ljude tlačila. Naprotiv, ona se tako potpunoprilagođuje njihovim uvjetima nasljedenih zakupaca i štićenika moćnog posjednika, da oni na njugledaju kao na svoj prirodni položaj te joj se podvrgavaju dragovoljno. Domanijaina organizacija njezinje nužni uzrok; a ona je njezina neizbjeeživa pravna posljedica. Kako bi sloboda imala bilo kakvecijene za ljude, kojih je život bio zajamčen samo mjestom, što ga imaju na seniorovoj zemlji i podnjegovom jurisdikcijom te koji su utoliko sigurniji, ukoliko su intimnije uključeni u cjelinu gospodarevaimanja?

Bez obzira, bio crkveni ili laički, veliki posjed za prvih stoljeća Srednjega vijeka (prije XIII. st.) nemaništa zajedničko s velikom eksploatacijom. Većkrajem Rimskoga carstva nestalo je latifundija srobovskom radnom snagom, te se čini, da su se zemljovlasnici sve više odvraćali od velikih kultura iparcelirali svoje zemlje u čestice. Potpuni prestanak trgovine agrarnim proizvodima ovu je tendencijudakako joši pomogao. Veliko imanje karolinškoga vremena i idućih stoljeća svjedoči o njihovoj, gotovopotpunoj pobjedi. On se dijeli na dva, po veličini veoma nejednaka dijela: gospodareva, seniorskazemlja(terra indominicata) i zemlja obrađivača (terra manasionaria). Prva je mnogo manje prostrana iobrađuje se izravno i u potpunosti u korist gospodarevu. Rad na njoj obavljaju bilo kućni kmetevi, kojinemaju čestica i analogni su današnjim poljoprivrednim radnicima, bilo zakupci, na temelju kuluka,koji ih tereti. Terra mansionaria rezervirana je za zakupce. Ona je podijeljena na obradbene jedinice,različito velike u vezi s kakvoćom tla i predjelima; ali svaka od njih mora biti dovoljna za uzdržavanjejedne porodice: to s,u mansus-i, dani ti nasljedno posjedovanje, uz uvjet, kako smo vidjeli davanja unaravi i radu. Oba ta dijela tvore poljoprivrednu cjelinu koja se zove villa. Zajedničko središte jegospodarev dvor (Hof, curtis), u kom stoluje gospodarev upravnik (maire, meyer, major, villicus).pretpostavljen seljacima(villani) u pogledu nadzora i sudbenosti. Dvor je opkoljen jarkom, ili ogradomi služi gospodaru kao stanovalište; kad boravi na zemlji; on obuhvaća žitnice i skladišta, u kojima je,pohranjena žetva i drugi prihodi. Ondje se sastaje i domanijilni sud, koji se sastoji od zakupaca, apredsjeda mu upravnik ili gospodar (senior). Tu i tamo veću IX st., a poslije sve češće, postoji ikapelica, koju je gospodar sagradio radi namirenja vjerskih potreba te joj on izabire i imerunujesvećenike. Mnogo seoskih župa vodi svoje podrijetlo od ovih domanijalnih kapelica, a njima seobjašnjava i pravo, predlaganja župnika, koje je mnogo lokalnih seniora sačuvalo sve do kraja starogrežima i koje u tragovima jošuvijek postoji u nekim zemljama.Oko obradivih zemalja bile su šume, travinjaci i močvare: one su razmjerno obrađivanom tlu davanena uživanje senioru i seljacima. Ako je područjem Ville tekla kakva voda, onda je gospodar često nanjoj podigao mlin za upotrebu svoju i svojih stanovnika. Mlinar je za svoje uzdržavanje dobivaoodređeni dio brašna od svake vreće; u ovome me je polazna točka onih vazalskih prava, koja su nestalatek za vrijeme Francuske revolucije.Posvuda, bez obzira na lokalne razlike, susreću se osnovne crte organizacije. koja je ovdje opisana.

Ona je savršenija na crkvenim, posjedima nego na posjedima laičke aristoacije. Ona je tako dubokoutjecala na društvo, da je u svim jezicima zemljopisni i onomatološki rječnik na nju sačuvao najdubljetragove. Dovoljno je pomisliti samo, na mjesta, koja se u Francuskoj završavaju na -ville ili na -court,a u germanskim jezicima na -hof, ili na učestalost porodičnih imena kao Lemaire, Mayer, De Meyeur,Le Meyeur i sl.

Veliko imanje obično se sastojalo od više villa. Posjedi opatije Saint-Germain des Pres obuhvaćali su udoba Karla Velikog cio niz villa, razasutih od Bretagne do obala Moselle. Samostani iz sjevernih

42

predjela gotovo su uvijek nastojali da u vinorodnim krajevima uz obale Rajne. Moselle ili Seine steknukoju villu, koja, bi ih mogla opskrljivati vinom, jer je vino bilo nemoguće dobaviti kupnjom.18

Ovo posljednje obilježje dopunjuje karakteristike seoske privrede bez tržišta, kojoj domena iz prvihstoljeća Srednjega vijeka predstavlja osnovni organ isto onako, kao što će obrtnička organizacijaposlije biti osnovni organ industrijske privrede u gradovima. Usprkos dubokim razlikama u njihovojnaravi, one obje nalikuju jedna na drugu u jednome. I jedna i druga osnivaju se zaista na sitnojobradbi te su obje imale kao rezultat da, su kroz stoljeća očuvale prva malog zemljoradnika, a drugamalog gradskog obrtnika. Kako god se to činilo paradoksalno, ipak je istina, da je srednjoovjekovniveliki posjed spasio klasu seljaka. Kmetstvo je za njih bilo dobročinstvo. U doba, kad je državanemoćna, i kad sama zemlja namiruje potrebe ljudi, ono im je osiguralo zaštitnika i zajamčiloposjedovanje jednog dijela tla. Budući da nije bilo organizirano zbog profita, domanijalno im jeustrojstvo nametalo samo minimalna davanja donosoći im znatne pogodnosti. Budući da su činili diogospodareva posjeda, ovaj je bio zainteresiran da ih očuva: on ih brani u slučaju rata i pomaže, ih izsvojih pričuva u vrijeme gladi. A rat i glad zaista su dva biča, koji se redom obaraju na njih: prvi zbogsve veće slabosti države, a drugi kao neizbježna posljedica trgovinske stagnacije. Loša žetvapredstavljala je nepopravljivu katastrofu u vrijeme kad seljak ne može nadoknaditi svoj manjak izsuviška u susjednoj zemlji. Razdoblje od IX. do XII. st, je u privrednoj povijesti Evrope izrazit periodprehrambenih kriza. One se peridički ponovo javljaju svakih nekoliko godina s pravilnošću prirodnepojave.

Ali ako su te gladi bile mnogo brojnije negoli gladi u idućim stoljećima, one su bile i manje okrutne. Aovo se objašnjava u isto vrijeme i nepostojanjem gradskog i veoma malim brojem seoskogstanovništva. Domanijalna organizacija,i kakvu smo upravo opisali, sa svojom slabom proizvodnjom isvojom klasom seljaka, koja se gotovo isključivo sastojala od zakupaca, pretpostavlja očito veomaskučen broj stanovnika. Bez sumnje, nije nedostajalo ljudi bez zemlje, »siromaha«, kako ih, nazivajiusuvremeni tekstovi, ljudi-lutalica, koji prosjačeći idu od samostana do samostana i u vrijeme žetvestupaju u službu kod seljaka. Ali ti razbaštinjeni otpadnici iz jednog društvenog poretka, koji jepočivao na posjeovanju zemlje, nisu bili ni teret ni opasnost, a to dokazuje upravo njihov maleni broj.

A u pogledu makar imalo točnog određenja gustoće pučanstva, nepostojanje bilokakve solidne osnoviceza procjenu primorava nas, da od toga odustanemo.

Sve što se može reći sastoji se u tome, da je u karolinško doba broj stanovnika bio veoma nizak, bezsumnje niži nego u bilo koje prethodno doba, i to zbog nestanka gradskog stanovništva. Čini se, da jetaj broj ostao nepromijenjen sve do početka. XI. st., jer je prirodni prirast porođaj ima služio samopopunjavanju praznina, koje su neprestano nastajale uslijed gladi, ratova, svakovrsnih nereda ikatastrofa, što su se oborile na zapadni svijet počevši od sredine IX. stoljeća.

18 Tako je na primjer opatija u Saint-Trondu posjedovala vinograde u Briedelu i Pommernu na Moselli.

43

TREĆA KNJIGA

FEUDALNA EVROPA

PRVO POGLAVLJE

RASULO CARSTVA

1. UNUTRAŠNJI UZROCI

Slava Karla Velikog ne treba da ostavi iluzije o solidnosti njegova političkog djela. Ustvari, ništa nijebilo lomnije od Carstva, Slabost Louisa Pobožnog, svađe njegovih sinova, upadi Normana, Slavena iSaracena samo su ubrzali rasulo, kome su uzroci unutrašnjii, uostalom, tako očigledni, da se pripromatranju nameću sami.

Golemo područje, razvučeno od marki na: Labi i Dunavu do marke na Ebru u Španjolskoj i do papinihposjeda u Italiji, nije imalo onih bitnih oznaka, koje određuju državu. Merovinško se kraljevstvo barnastojalo konstituirati na temelju rimskih ustanova. Kakogod bio grubo organiziran, njegov jeadministrativni apsolutizam ipak bio politički sistem. Uzaludno je tražiti nešto slično u karolinškojmonarhiji. U njoj sve izgleda nepovezano. Vladareva moć, koja bi trebala, da pokreće cjelinom, neuspijeva da toj cjelini nametne svoju aktivnost. Budući da su i Pipin Mali i Karlo Veliki morali računatina pomoćaristokracije, kojoj su imali zahvaliti krunu, nisu bili kadri da joj uskrate udio u vlasti.Velikaši kraljevstva donose odluke zajedno s njima, te se svake godine, o Božiću i Uskrsu, redovnosastajao conventus. Ali kakve su ovlasti i kakav je djelokrug ovih savjetnika? One su isto onakoneodređene i nestalne kao i sam sastav njihovih skupština, sastavljenih od crkvenih ljudi i od laika, kojisu premda bez ikakve ovlasti i mandata, smatrani za predstavnike puka. Lex fit concensu populi etconstitutione regis - kaže se u jednom kapitularu. Zakon nastaje pristankom puka i odredbomkraljevim. Bila je to lijepa formula, ali je u stvarnosti bila bez značenja. Velik broj kapitulara nijeustvari ni bio podnesen skupštinama, a za one, o kojima znamo da su bili podneseni, nije poznato, ukolikoj su mjeri skupštin intervenirale. Ništa uostalom ne zaslužuje manje naziv zakona od tihkapitulara, koji su raznorodan skup upravnih odiuka, odrebi, načelnih izjava, prigodnih mjera ili trajniheditkata, za koje najčešće ne znamo, da li su bili primjenjivani, da li su bili namijenjeni cijelomeCarstvu ili samo nekim njegovim područjima. Pored toga, ti njima vrvi od protivurječja, a da pritomnikad nije jasno, da li kasniji tekst, ukida prethodni ili treba nastojati da ih kako tako uskladimo. Odsve te zbrke ostaje kao opći dojam kraljevska volja, koja žarko želi dobro, žudi za napretkom, redom ipravdom, ali se bez uspjeha trudi, da sve to ostvari.

Prema onome kako se gotovo uvijek manifestira i izražava, kraljevska je vlast apsolutna, ali je tajvladarev apsolutizam dvostruko ograničen. Prije svega kršćanskim moralom, a to on svijestno prihvaća;zatim potrebom da ne ozlovolji aristokraciju, no to on tek podnosi od nevolje. Očito je, da sekarolinški car na dnu svoje svijesti osjeća odgovoran samo pred bogom i da podnosi intervencijuvelikaša na područje svoje vlasti samo zato, što ne može drugačije. Između njega i velikaša, s kojimavijeća, ne postoji povjerenje većod samoga početka, te će uskoro bašnedostatak pouzdanja pokvaritinjihove odnose. Ukratko, može se reći, da karolinško ustrojstvo počiva na nesporazumu. Dvije snage,koje se prividno u njem združuju, ustvari su dva protivnika.

Za vrijeme Karla Velikog jača je bila moćvladareva; tada je ona jošokićena sjajem svojih pobjeda isvjom novošću svoga carskog dostojanstva. Ali je moć aristokracije bila krepkija; njoj su više

44

pogodovale i okolnosti i društvena organizacija. Ta se aristokracija proglašava narodom, a u stanovitojmjeri ima pri tome i pravo, jer se narod utopio u njoj, ona ga je apsorbirala na svoje domene, i ona zasve one, koji su ovisili o njoj, a to znači za najveći dio svega stanovništva, javnu vlast državenadomješta privatnom vlašću svoje zaštite i jurissdikciju što jeostalo izravnih vladarevih podanikaizvan njezine vlasti, svodi se na veoma malen broj i opada iz godine u godinu. Karlo je vidio opasnost,pa je nastojao da je predusretne. Smanjio je terete, koje je vojna i sudska služba nametala slobodnimljudima, te je time pokušao da spasi one, koji su jošsačuvali tu sve rjeđu slobodu. Njegove su mjeredoživjele zajedničku sudbinu svih pokušaja, da se zaustavi društveni razvitak na kosini, kojom su gavukli interesi i potrebe; nisu promjenile ništa u stali onome, što je bilo neizbježno. Seljaci nisu prestalida ustupaju svoje zemlje velikašima i da se uključuju u njihova imanja.

Ovdje i opet prepoznajemo onaj nesporaum, koji leži u temelju karolinške organizacije. U ovompitanju održanja slobodnih ljudi carevi su interesi u otvorenome sukobu s interesima aristokracije. Alicar mora baštoj istoj aristokraciji povjeravati ostvarenje svojih namjera, budući da iz njezinih redovauzima svoje službenike. Preostali moraju dakle birati između koristi vlastite ili careve. No njemu moguslužiti samo na svoju vlastitu propast. Kakve je dakle moglo biti nade da oni tu donesu nekakvu odluku?

A protiv inercije ili zle volje aristokrata nije bilo lijeka. Po pravu, car bez sumnje može svrgavatigrofove, budući da ih on i postavlja. Ali ustvari on je nemoćan pred njima. Jer oni nisu samo oruđenjegove moći, obični činovnici, odabrani potpuno nezavisno, strani ljudima, kojima upravljaju, ipresejivi iz okružja u okružje po gospodarevu nalogu. Svaki od njih pripada, naprotiv, području, kojimupravlja. On je ondje najveći posjednik i najutjecajniji čovjek, i to često većod više pokoljenja.Njegova su porodična dobra razasuta po cijeloj grofoviji; stanovnici na njima njegovi su kmetovi ilizakupci, i to iz pokoljenja u pokoljenje, od oca na sina. On je rođen među njima i umrijet će ondje,ako ne pogine negdje daleko, na bojnom polju, a tako je bilo i s njegovim ocem, koga je on gotovouvijek nasljeđivao na grofovskoj časti. Stoga on na području, kome stoji na čelu, više igra uloguseniora. negoli careva predstavnika. Otud je nemoguće pomišljati na to, da bude premješten ilismijenjen, a da njegov nasljednik, po shvaćanju puka, ne ispadne kao uzurpator i uljez.

Ova nemoć države pred vlastitim činovnicima objašnjava se financijskim položajem. Ono što jepreostalo od rimskog poreza, iščezlo je krajem merovinškog razdoblja ili se pretvorilo u davanja, kojasu sebi prisvojili velikaši. Carsku blagajnu opskrbljuju jošsvega dva izvora; jedan je od njih nestalan ihirovit: ratni plijen, a drugi stalan i redovit: prihod s imanja, što pripadaju dinastiji. Ovaj posljednjijedini je kadar da naimiri tekuće potrebe za nužnim prihodima. Karlo se ovimpitanjem pomno bavio, i slavni capitulare de villis dokazuje minuucioznošću svojih pojedinosti svuvažnost, koju je on pridavao dobroj upravi svojih zemljeposjeda. Ali oni su mu donosili davanja unaravi, upravo onoliko obilna, koliko je trebalo za prehranu dvora. Karoolinško carstvo zapravo i nemajavnih financija, te je dovoljno konstatirati ovu činjenicu, pa da ocijenimo, do koje ga mjere njegovaorganizacija rudimentarna, ako je uporedimo s organizacijom u bizantskom carstvu ili carstvu kalifa,gdje država ima poreze ubirane u novcu, svoj financijski nadzor i fikalnu centralizaciju, kojapodmiruje činovničke plaće, javne radove, uzdržavanje vojske i mornarice.

Ograničen na prihode sa svojih privatnih imanja, car nije mogao namirivati troškove uprave, koja bibila dostojna toga imena. Ali da funkcionar ovisi o državi, treba ne samo da ga država imenuje, negoda ga i plaća. Budući da nije bilo novca za tu svrhu, država se morala uteći besplatnim uslugamaaristokracije, a to je dovodi u takav paradoksalni položaj, da za suradnike uzima baščlanove onedruštvene klase kojoj, moćmože rasti samo u razmjeru s njezinim slabljenjem. Opasnost je bila suvišeočita, a da ne bi većtada bilo nastojanja da bude otklonjena. Počevši od kraja VIII. st., zahtijeva se odgrofova, u trenutku kad stupaju na dužnost, posebna zakletva vjernosti analogna vazalskoj zakletvi. Alije ipak lijek bid gori od bolesti. Jer vazalska je veza vezivala funkcionara izravno uz vladarevu osobu,

45

te je stoga slabila, pa čak i poništavala njegov karakter javnog službenika. Ona ga osim toga navodi dasvoju funkciju smatra kao leno, t.j. kao dobro, dano mu na uživanje, a ne više kao vlast, koju mu jedodijelila kruna i koju on ima izvršavati u njezino ime. Osim toga, taj sitem dovodi prilikom svakepromjene na prijestolju do najopasnijih kriza. Novi se vladar ,svaki put nađe pred alternativom, ili dana svojim mjestima ostavi ljude odane njegovu prethodniku ili da ih nadomjesti onima, koji su vjerninjemu. U prvom slučaju on sebe osuđuje da vlada s osobljem, koje ne pozna; a u drugom je neizbježnoda većprvoga dana pobudi najpogibeljnija nezadovoljstva.

Prema tome, s kojeg god je stajališta razmotrili, upravoj organiizaciji Carstva nedostaje bitnihobilježja svake državne uprave: podčinjenosti i discipline. U poređenju s organizacijom crkve, gdjehijerarhija točno određuje svakome svoju ulogu i svoju odgovornost, država se čini ogrezla u surovuanarhiju. Ustanova missi dominici imala je očigledno kao cilj, da uz pomoć kontrole usavršiorganizaciju države Osobna inicijativa Karla Velikoga i njegova tendencija da laičke ustaanovepoboljšja nadahnjujući se primjerom crkve ističe se ovdje u punome svijetlu. Isto onako, kao sto jecrkva bila podijeljena na nadbiskupije, obuhvaćajući svaka po nekoliko dijeceza, on je Carstvopodijelio na prostrana okružja (missatica) od kojih je svako obuhvaćalo više grofovija. U svakom o tih,okružja dva su carska izaslanika (missi dominici), jedan svećenik i jedan laik imali kao dužnost danadziru službenike, popisuju zloupotrebe, isptuju puk i da svake godine podnose izvještaj o svomeposlanju. Ništa bolje, ništa koristnije i ništa spasonosnije od ovakve ustanove, ali uz uvjet da raspolažesankcijama. No ustvari ona takve mogućnosti nije imala, budući da su tobožnji službenici u praksi, kakosmo vidjeli, neuklonjivi. Nigdje nema tragova da su missi dominici uspjeli popraviti pogreške, kojemora da su posvuda zapazili u velikom broju. Stvarnost je bila jača od careve dobre volje.

Fonniranje ustanove missi dominici dovoljno je da dokaže, da je Karlo Veliki, nesumnjivo podutjecajem svojih svećeničkih savjetnika. Potpuno jasno uviđao nesavršenost svojih sredstava zavladanje. Njegov je ideal bio, da svoju državu reformira po uzoru na crkvenu upravu, ali nije imaodovoljno snage da to ostvari. Može se reći, da su shvaćanja, koja su ga nadahnjivala, bila potpunorimska. Golema je zabluda kad neki, kao što je to često slučaj, u njemu vide pristalicu nekogneodredivog germanstva i kad uzalud nastoje da tome nađu traga u njegovu djelu. Legenda je u tomepogledu vidjela jasnije negoli mnogi historici. U pučkom sjećanju u Njemačkoj Karlo je ostao kaoizrazit zakonodavac, pobjednik nad barbarstvom i utemeljitelj društvenog poretka. Za poganske ilipolupoganske narode on je zaista i bio sve ovo, ali prije svega na temelj u svoje crkvene vladavine.Konačna uspostava crkve u Germaniji i podvrgavanje puka njezinim dogmama i njezinu moralu do te jemjere njegovo osobno djelo, da on u tradiciji živi kao gotovo sveta osoba. Nema sumnje da se AlbrechtDurer inspirirao baštom tradicijom, kad mu je dao onaj neobični i veličanstveni izgled, koji višepodsjeća na nekog laičkog papu negoli na cara. Intimni savez crkve s državom, identificiranje političkes kršćanskom zajedniicom te državna vjera kao nužna posljedica ovoga - evo, u tome je bit karolinškogdjela, ono što se održalo na životu i poslije njega i što je jošvjekovima određivalo razvoj evropskogadruštva.

II. PAPA I CAR

Karlova smrt (28. Siječnja 814) nije izazvala ni najmanju krizu. U toku 813. on je na pet provincijalnihsinoda organizirao donošenenje niza odluka u vezi s ustrojstvom Carstva. Njih je iste godine potvrdilaopća skupština, sazvana u Aachcnu (Aix-la-Chapelle), na kojoj se on dalekovidno pobrinuo da sam stavicarsku krunu na glavu Louisa, jedinoga od svojih sinova, koji je jošostao na životu. Ova je predaja unasljedstvo izvršena usred općeg pristajanja. Carstvo je tada uživalo duboki mir: nikakva vanjskapojava nije odavala skoru provalu poremetnja, uslijed kojih se ono imalo srušiti. U biti crkveni ideal,što ga je Karlo sebi izgradio o carskoj vlasti, ocrtava se u odgoju, koji je dao svome sinu. On je bio

46

posve latinski i klerikalan, te je sasvim opravdano, što je tradicija drugom karolinškom caru dalanadimak »Pobožni«. Ali njegova je pobožnost bila, ako se smije tako reći, prije svega političkapobožnost. Ona se stapa s koncepcijom o laičkoj vlasti, koja joj dodjeljuje kao bitnu zadaću da budebude pomćnik i zaštitnik crkve. Onoga preostatka vladarske nezavisnosti i prvobitnog obilježjafranačkoga kralja, što ga je Karlo, postavši carem tek pod starost, sačuvao sve do kraja, kod njegovaje sina potpuno nestalo. Louis se većod samog svog nastupa odrekao naslova kralja Franaka iLangobarda. On nosi samo naslov cara, ukazujući time samo na to, da je njegova vlast isto takouniverzalna kao i papina, i da se i ona, kao i papina, prostire nad svima kršćanima. A to je bašono,čime je morala završiti orijentacija karolinške politike, prihvaćena krunidbom g. 800. Između Karla iLouisa nema ni najmanje suprotonosti u tendencijama, osim što postoji očita razlika u snazi i osobnojgenijalnosti. Carska vlast, kako ju je shvatio Louis, samo je logičan i potpun razvitak ideje, kojaprevladava kod Karla u cijeloj drugoj polovini njegove karijere, a veliki je car sam htio i svojimosobnim naporom pripremio duh, u kome je imao vladati njegov slabi nasljednik.

Louis se smjesta našao pred jednim pitanjem, koje je bilo ušteđeno njegovu ocu i koje je imaloiskušati čvrstoću Carstva. Imao je tir sina: Lotara, Ludviga (Njemačkog) i Pipina. Kako je trebalourediti pitanje nasljedstva? Od samog iskona franačke monarhije primjenjivana je uvijek ideja jednakepodjele među vladareve sinove. S druge strane, carska, je vlast po svojoj prirodi bila isto takonedjeljiva kao i papinska. Da li, je dakle trebalo Carstvo smatrati tako nerazrešivo sraslim s državomda je ,nasljedstvo u državi trebalo biti provedeno po onom istom načelu, kao i nasljedstvo carskevlasti? Ili je naprotiv, trebalo razlikovati jedno od drugoga i podijeliti državu, a carsku vlast predatisamo jednome od nasljednika? Louis je usvojio mjeru, koja nije potpuno prekinula s običajem diobe,ali ga je ipak žrtvovala načelu jedinstva. God. 817. on je sebi kao regenta Carstva pridrudržio Lotara;svoga najstarijeg sina, i označio ga kao svoga nasljednika. No uza sve to, dva mlađa sina dobila su svakineku vrst apanaže i kraljevski naslov: Pipin Akvitaniju, a Ludvig Bavarsku. Postupivši ovako, Louis sedakle izjasnio protiv stare koncepcije laičke monarhije, kakva je bila na snazi za vrijeme Merovinga, au prilog nove, crkvene koncepcije Carstva, te nema gotovo nimalo sumnje, da je on takve odredbe,donio u sporazumu s papom. Ali žrtvovana mlađa braća smatrala su sebe, žrtvama nepravde, pa susamo čekala priliku da se osvete. Ona se pokazala, a da je sami nisu morali izazvati. Ostavši udovac,Louis se 819., zbog njezine ljepote, oženio Juditom, kćeri alamanskog vojvode. Bio je zaljubljivog isenzualnog karaktera kao i svi prvi Karolinzi te je uskoro pao pod vlast te žene, i kad mu je 823. rodilačeetvrtog sina, Karla (Ćelavog), nije imao energije da odoli strasnoj žestini ove žene i da presiječespletke, koje je ona pripremila, nastojeti da svome djetetu osigura najveći mogući udio u očevini.Juditi nije bilo teško da za svoje poglede pridobije Ludviga(Njemačkog) i Pipina te da ih uzbuni protivLotara, a bilo joj je jošlakše da obećanjima sebi osigura pomoćjednog dijela aristokracije. Nastadošedvije stranke, ili, točnije dva tabora u Carstvu: jedna je za svoj program uzela podjelu naslijeđa međusve sinove careve, a druga je ostala vjerna jedinstvu19. Isprva je pobijedila prva: Lotaru je oduzetnaslov regenta, te on pobježe u Italiju da pred papu iznese cio spor. Dotle je Louis, slušajući nagovoreJuditine, izvršavao novu podjelu monarhije među svoja četiri sina.* Naklonost, koju je pritom iskazaoKarlu, odvojila je uskoro od njega Ludviga (Njemačkog) i Pipina, te ih približila Lotaru. Ovaj je 833 načelu vojske i u pratnji pape Grgura IV. Prešao Alpe, združio se s braćom i zajedno s njima krenuo protivoca. Do susreta je došlo, na rajnskoj ravnici kod Kolmara. Pobjednik dana bio prividno Lotar, a stvarnopapa. U ime mira u crkvi, koje je Carstvo tek prolazn oblik, on je za sebe zatražio pravo daintervenira, te je Lotara uspostvio u njegovoj prijašnjoj časti, a starom je caru, krivcu, što je pomutio

19 Ovo su samo etike te tih stranaka. Ustvari, samo su svećenici mogli imati program: laici su se pridruživali prema svojimsimpatijama i svojim interesima.* 829, po ishodu sabora u Wormsu, uklonjen je Lotar s položaja regenta, a na dvor, je pozvan Bernard, Vojvoda Septimanije,Juditin ljubimac. Njezin i Louisev sin, Karlo (Ćelavi) dobio je u svoju vlast Alamaniju, Alzas, jedan dio Burgundije i Reciju –Prev.

47

mir u kršćnaskom svijetu nametnuo ponižavajuću pokoru. Tako se s nemilosrdnom logikom pokazalaprva posljedica intimne veze pape i cara: car se poklonio, a papa izdigao, te je tako na mjestoprvohitnog saveza dviju snaga došlo do podložnosti prvoga drugome.

Ali to nije bilo ono, što su htjeli postići Ludvig (Njemački) i Pipin. Stoga oni ponovo uzeše oružje i takose bitka između suparničih ambicija i osobnih interesa nastavila s nekom zbrkanom upornošću. NiPipinova smrt (838.) ni careva Smrt (840) nisu je prekinuli. Ona se napokon, zbog, opće iscrpljenosti,dokrijčila tek 843. ugovorom u Verdunu.

Bio je to kompromis, ali, takav kompromis, koji je izvanredno smanjio značenje, što ga je imalazamisao Carstva. Cijela je monarhija podijeljena u tri jednaka dijela. Srednji je poprijeko presjekaocijelu Evropu i pratezao se, ne vodeći računa ni o prirodnim granicama, ni o naravi pučanstva, odFrigije pa sve, do Papinske države. Taj je dio dan Lotaru. On je osim toga zadržao naslov cara i naddrugom dvojicom braće, Louisem i Karlom, imao neki neodređeni primat. Prvi je od njih dobio zemljena istoku od Lotarova područja, a drugi one na zapadu. Tako je nestalo one istovetnosti izmeđuCarstva i franačke države, koja je postojala pod: Karlom Velkim i Louisem Pobožnim. Jedinstvo Carstvapostojalo je jošsamo u teoriji: njegova univerzalnost nije više bila u skladu sa stvarnošću, jer je carsada zapravo vladao samo trećinom zapadnog kršćanskog svijeta. Jošje gore stanje nastalo poslijeLotarove smrti (855). On je ostavio tri sina, koji su sad također među sobom podijelili svoje zemlje.Najstariji, Louis II, uzeo je kao svoj dio Italiju i carski naslov. Za vrijeme Lotarovo, car je jošbio baristo toliko moćan kao i njegova dva brata kralja. Pod Louisem II., on je bio tek drugorazredni vladar,mnogo manje utjecajan negoli njegovi stričevi, Ludvig Njemački i Karlo Ćelavi. Opreka , između onega,što je car trebao da bude, i onoga, što je zaista bio, postoajala je neprekidno sve veća. Može se stogas pravom reći, da je doduše jošpostojao, car, ali da Carstva više nije bilo.

Tome neprestanom opadanju carske vlasti odgovara uporedni i istovremeni uzlaz papinske. Nakon štose ravnoteža između dviju snaga, što su bile na čelu kršćanstva, slomila, jedna se od njih nužnomoorala okoristiti onim, što je druga gubila. Prilike su veći prije navele Grgura IV., da bude sudacizmeđu Louisa Pobožnog i njegovih sinova .

Pod Luisem II, papa Nikola I. (858-867) zahtijeva i nameće carskoj vlasti i nadmoćvlasti papinske. Snjim prestaje politika savezništva, koja je otpečela pod Karlom Velikim. Poglavar crkve, oslanjajući sena božanske podrijetlo svoje vlasti, smatra odsada sebe arbitrem i upravvljačem nosilaca svjetovnevlasti, kraljeva ili cara. Budući da su ovisili o njemu kao kršćani bili podložni njegovoj moralnojjurisdikciji kao grešnici, bile je važne da budu povrgnuti megućnosti kažnjavanja, koja bi garantiralanjihovu poslušnost. Pečevši od toga vremena, papa može i mora, ako te smatra potrebnim za službubogu i crkvi, intervenirati u poslovima vladara, i Nikola je bez oklijevanja pošao tim putem, kojim ćeposlije njega ići Grgur VII. i Aleksandar II., koji će devesti Inocenta III. i Inecenta IV. do one teokratskehegemenije, koju će dokrajčiti tek katastrofa Bonifacija VIII. On uostalom nije više imao prilike daintervenira u zapletima velike politike. Ekskomunikacija, kojem je ošinuo Lotara II., kralja Lotaringije,u povedu njegeve rastave, 863. i koja je dovela do peniženja krivca, bila je samo meralnamanifestacija, no njezin se odjek ipak rasprestro po cijeloj Evropi.

»Lažne dekretalije«, koje su se sredinem IX. st. preširile po sjeveru Francuske, i koje svojim priličnospretno sastavljenim apekrifnim tekstovima daju papi vlast nad cijelim episkepatom, kakvu on ustvaridotad nikad nije imao, jošsu više pridenijele učvršćenju rimskog, primata. Nikola je čak htio da gaprizna i istočna crkva, te je bacio ekskomunikaciju na patrijarha Fecija, no time je pestigao same te,da se jošviše otežao sukob, koji je imao sve te više trovati odnose između dviju polovina kršćanstva:grčke i latinske.

48

Smrt Luisa II. (875) pružila je papi novu prilku da potvrdi svoju nadmoćnad Carstvom i da pokaže, daono ovisi o njemu, a ne o dinastiji. Budući da Louis II. nije imao djece, njegov je najbliži muški rođakbio Karloman, sin Ludviga Njemačkoga, i on ga je odredio za svoga nasljednika. Papa Ivan VIII. (872-882) odlučio je međutim drukčije, pozvao u Rim Karla Ćelaveg i okrunio ga 875.

Počevši od sredine IX. st. papin utjecaj neprestane je pestizavao pobjede nad carem. Ne taj se utjecajmegao vršiti same zate što su carevi na te pristajali. Sam po sebi, oslanjajući se same na svoju malurimsku državu, papa bi bio potpuno nemećan da se odupre ma i najmanjoj agresiji. Štaviše, autoritet,koji je uživao i o kom je upravo dao tako sjajne dokaze, ustvari je dugevao baštim Karolinzima, kojeje krunio i koji su ga zaštićivali. Bila je te paradeksalna situacija, koja je omegućavala papi dadominira nad carem uz uvjet da mu car jamči i zaštićuje slobodu, koja je dopuštala da duhovnoj vlastida odnesi pobjedu nad laičkom samo zahvaljujući pomoći, što ju je pobjednica primala odpobijeđenega. Ali politička anarhija, u koju Evropa naglo i sve više zapada petkraj IX. st., odjednemoduzima papi njegova neophodna petrebna zaštitnika. Karlo Ćelavi bio je posljednji car, koji je jošuživa neki ugled i raspelagao nekom stvarnom snogem. Poslije njega, pod neodoljivim pritiskomfeudalizma, pod udarcima Normana, Saracena, Slavena i Madžara, pod utjecajem regienalnogpartikularizma: uslijed ambicija, spletki i osobnih suparništava, one što je jošpreostalo od karolinškogpokreta, srušilo se, i svi vladari, bez obzira zvali se oni kraljevima ili carevima, podjednako sunemećni. Rim je odsad prepušten svojoj sudbini, i papinstvo se odjednem našlo pred daleko većimopasnostima, nego što su bile one, koje su mu prijetile nekoć, u vrijeme Langobarda. Iako suLangobardi uporno nastojali da osvoje Rim, oni, ipak nisu mrzili papu. A sada, naprotiv, bila jeugrežena i sama sloboda papinstva. Budući da je papa raspolagao carskom krunom, odsada je biledoveljno da netko, tko zaželi steći krunu, nad njim izvrši nasilje i da pod prijetnjem primora njegovuslabost da izvrši ono pravo, koje je papa za sebe pridržavao. Većposlije smrti Karla I Ćelaveg (877.)dešao je pod Rim na čelu vojske Karlo Debeli,* te je primerao Ivana VIII. da ga okruni (881). Uskoroposlije toga prisustvujemo žalosnom prizoru istovremenog poniženja i pape i cara. Poslije svrgnućaKarla Debeleg20 i konačneg sloma karolinškog jedinstva, dva su talijaska velikaša, markiz Friulije,Berengar, i vojvoda od Spoleta, Gvido, vodila među sobom spor oko nekadašnje langobardske krune, tesu se oba dala, okruniti u Paviji. Carsko destojanstve bilo je vatkantno; Gvide odluči da ga sedomegne. Trebale je samo da sa svojim vojnicima uđe u Rim i većga je dobio od pape Stjepana VI.(891) Neke vrijeme poslije tega primirao je njegova nasljednika Fermoza da carsko dostojansvo predanjegovu sinu Lambertu. Dokle je carstvo i papinstvo pale za samih nekoiliko godina! Formoz je osjetio,da je moguće uzdići i jedne i druge same ako se uteče nekoj sili. Uto je Arnold, vojvoda Karantanije,postigao sjajnu pobjedu nad Normanima, te se učinilo da obećava ostvariti slavnu vladavinu. Papa gazamoli za pomećprotiv ogavne tiranije, pod koju je zapao. Arneld prijeđe Alpe, na jurišzauzme Rim,koji su branili Spoletanci, primi carsku krunu (896.) i zatim se vrati u Njemačku. Lambert se sad mogaoosvetiti. Njegeva je osveta bila ogavna i tragična, kao što su uopće postali tadašnji politički i vjerskiobičaji. Formoz je većbio mrtav i on ga je dao iskopati iz groba te je sad jedan sinod u prisutnosti lešaobavio nekakvo prividno suđenje, pa je zatim papino tijelo bile predano rulji, koja ga je bacila tiTibar. Arnold nije nanovo prešao preke Alpe, i tako je papinstvo više nego ikad pestalo igračkomambicioznih spletkara, koji su se međusobom otimali za Carstvo, kao što se toliko drugih drugdje uEvropi prepiralo oko pojedinih lena ili pokrajina, a da svijet na to uopće nije obraćao pažnju. Kad jeLambert umro, u Italiji prevlada Berengar Friulski. Louis, kralj Burgndije, povede protiv njega rat,pobijedi ga i okoristi se prilikom te se dade od Benedikta IV. okruniti za cara(900). Pet godina poslijetoga dočepao ga se Berengar u Veroni, te mu je dao iskopati oči i prognao ga sa Poluotoka. Zatim je,919., primorao Ivana X. da sad njega okruni za cara. Bilo je teško jošviše, poniziti naslov, što ga jezapočeo nositi Karlo Veliki. I zaista, on se nije dublje, srozao u poniženje. Poslije umorstva BerengaraFriulskog (924.) više nije bilo careva do Otona I (962).

20 * Najmlađi sin Ludviga Njemačkog. - Prev.

49

III. VANJSKI NEPRIJATELJI

Neprijatelji Carstva, Normani i Arapi, od kojih je ono tako mnogo pretrpjelo u IX. st., nisu ga napalizbog njegove slabosti i nisu smišljeno upravili svoje udarce samo protiv njega. Područije na kome sudjelovali, prvi, na Sjevernom moru, a drugi, na Sredozemnom, mnogo je bilo šire od obala karolinškedržave. Napadi, koji su se oborili na nju, bili su ustvari samo epizoda u povijesti pomorskih upada,kojima ona nije mogla izbjeći, ali im nije bila ni jedini, a u početku bar ni glavni cilj.

Napredovanje Arapa u Sredozemnom moru u početku IX. st. ne nadovezuje se na veliki pokret vjerskeekspanzije, koji je nastao poslije Muhamedove smrti. Političko jedinstvo islama bilo je slomljeno otkadnisu više svi vjernici priznavali bagdadski tkalifat. U Španjolskoj, postoji od kraja VIII st. novi kalifatpod vodstvom Omejida. U Africi su markokanski, alžirski i tuniški Berberi bili zapravo nezavisni.Smjestivši se konačno ti svojim novosvojenim područjima, ti su španjolski i afrički muslimani upravilisvoju aktivnost prema moru. Tunis, utemeljen pokraj ruševina Kartage, bio je kao i ona, pogledima,okrenut prema Siciliji, pa su Tunižani, kao i Kartažani u antici, uskoro uznastojali da se domognu togalijepog otoka, o koji su se u toku povijesti Evropa i Afrika uvijek otimale. Bizantinci nisu moglienergično braniti ovu predaleku provinciju. Između 827 i 878 oni su bili malo pomalo potisnuti premaMesinskom tjesnacu i najzad primorani da se povuku na talijansku obalu. Imajući veću svom posjeduBaleare, Korziku i Sardiniju, Muslimani su sad držali u svojoj vlasti sve otoke Sredozemnog mora.* Onisu im služili kao pomorske stanice i navalna uporišta protiv obala evropskog kopna. Sa Sicilije su pohodibili upereni prema Kalabriji, te su na kraju doveli do osvojenja Barija i Taranta. Druge su flotenapadale obale srednje Italije. Pred njima je papa Leon IV. morao ono što je jošbilo preostalo od Rimastaviti pod zaštitu gusara, koji su se iskrcavali, ne imajući čega da se boje, na ušću samoga Tibra. UtokRhone, isto tako slabo hranjen, bio je jošizloženiji napadima. Arapi su izgradili vojne položaje dužceste La Corniche*, gdje njihova skloništa joši danas postoje. Pokušaja da se učvrste unutrašnjostiipak nije bilo. Za nove gospodare Sredozemlja bilo je vamo samo da vladaju obalama, a budući dakršćanske trgoovine više nije bilo, nije učinjen nikakav ozbiljan napor da ih odbace, nego su im obaleprepuštene. Kršćansko se stanbvništvo povuklo dublje, i ruševine gradova kao i područje Nimesaopkolilo se bedemima kolikogod je bolje moglo.21

Normanske provale bile su kudikamo razornije i imale su mnogo dalekosežnije posljedice. U njima sena pozornici odjednom pojavljuje dotad tako nepoznat narod, da nije bilo nikakva imena, kojim bi gaokrstili te su ih stoga stanovnici sjevernih obala u nedostatku boljega nazvali po imenu samoga krajaodakle su došli: Noord-mannen, Norrmani. Pomorske pljačkaške nalete Skandinavaca moguće jeobjasniti samo hipotezama, ali one su ipak vjerojatne i prihvatljive. Prvobitni uvjet je očito potrebajednog dijela stanovništva da izvan svoje zemlje potraži sredstva za život, koje im neplodno isiromašno tlo u domovini nije više davalo u onoj količini, koliko je to ovim energičnim i smionimljudima trebalo. Ako ovome dodamo jošunutrašnje borbe među lokalnim poglavarima, istodobne sprivrednim nevoljama, pa ponos pobijeđenih, koji su odbijali da se podvrgnu pobjednicima i sobompovlačili svoje ratne drugove, i nadu da će se poslije koristonosnih pustolovina moći u slavlju povratit,imat ćemo predodžbu o motivima, koji su počevši od kraja VIII. st. navodili Dance, Norvežane i Švededa okušaju sreću na Sjevernom i Baltičkom moru, na sinjoj pučini sjevernog Atlantika i čak sve doplavih valova Sredozemlja. Švede je odmamio joši jedan motiv, koji nije djelovao na zapadne

21 God. 916, papa Ivan X. i kralj Berengar, domogli su se, uz bizantsku pomoć, muslimanskog utvrđenog tabora na Gariglianu.Otada ih se srednja Italija oslobodila.

Route de la Corinche, stari rimski put iz Nice u Đenovu duživica pećina nad morem, ispod koga danas vodi modernaautomobilska cesta uz obalu mora, -Prev.

50

skandinavske narode: dva velika južna carstva, Bizantsko i Kalifsko, bacala su iz dubljina svogaprostora neku vrst zlatnih zraka sve do ovih studenih i najudaljenijih predjela svijeta. Od kraja VII. st.trgovački su putovi, što ih, s jedne strane, između Baltičkog i Kaspijskog mora čine Finski zaljev, Neva,jezera Ladoga i Onjega, zatim tok Volge, i s druge strane, između Baltičkog i Crnog mora, rijeke Dvina,koja dopire sve do basena gornjeg Dnjepra - počeli da oživljavaju. Otkapanja su na švedoskom tluiznijela na svijetlo više od 20.000 komada arapskog, bizantskog novca, od kojih najstariji datiraju iz g698. Sigurno je, da Švedi nisu oklijevali smiono krenuti putovima, koji su vodili prema sunčanim ibogatim zemljama. Slaveni su te strance okrstili imenom Rus, koje su im, dali Finci, susjedi jednih idrugih. Ti skandinavski Rusi uskoro su se u dovoljno velikom broju smjestili na pogostima (tržištima),kamo su u određeno vrijeme dolazili arapski ili hazarski trgovci, da od stanovnika kupuju med i krzna.U dosta kratkom vremenu oni su ondje zamijenili sve druge strance. U tolikoj su mjeri prevladali natoku Dnjepra, da su brzaci te rijeke kroz vjekove zadržali švedska imena, koja su im oni dali. SredinomIX. st. nametnuli su se za gospodare stanovništvu, koje je živjelo u okolini pogosta. Prema tradicijiRjurik je osnovao Novgorod a dva njegova druga, Askod i Dir, zauzeli su jošprije 862. grad Kijev,najvažnije trgovačko središte na cijeloj južnoj ravnici. Godine 892. Rjurikov se nasljednik, Olaf,smjestio u Kijevu, koji otad počinje da širi svoju političku prevlast nad svima susjednim zemljama. Odtoga momenta može se datirati početak ruske, to jest švedske države u Dnjeparskom hasepu. Kneževi injihovi trgovački i ratni drugovi, kojima su iz domovine pristizala pojačanja sve do početka XI. st.,sačuvali su sve do tog vremena svoj skandinavski jezik i običaje.22

Ali ih je najzad ipak neizbježno apsorbiralo ono stanovništvo, kojim su vladali i koje su eksploatirali, teje tako ime tih smionih pustolova iz IX. st. po izuzetnoj sreći prošlo kroz sve mijene povijesti i ostalonajvećem od svih slavenskih naroda i najprostranijoj državi na svijetu. Norvežane i Dance je položajnjihove zemlje uputio prema zapadu. Zemlje, koje su se nudile njihovim pothvatima, nisu bile, kaoBizantsko i Arapsko carstvo, države u punom cvatu, s mnoštvom gradova, niti su obećavale obilnetrgovačke dobiti, nego su to bila potpuuno ratarska područja, koja nisu imala ni što da prodaju, niti dakupe. Zbog toga se Danci i Norvežani, za razliku od Šveda, koji su došli u dodir s privredno veomauznapredovalim društvima te su prije svega nastojali da trguju s njima, pojavljuju bilo kao gusari ipljačkaši bilokao moreplovci.23

U isto vrijeme dok oni napadaju obale na jugu i zapadu, njihove lađe polaze na istraživačka putovanjapo sjevernim morima. Norvežani su se većveoma rano smjestili na otocima Far-Ör, 874. su otkriliIsland, naselili ga i odatle jedno stoljeće kasnije uznapredovali sve do obale Gronlanda. Ali nada upljačku privukla ih je dakako prije svega prema evropskim zemljama. Engleska je morala prvapodnijeti njihove napade. Većjedošlo do iskrcavanja U Northumberlandu, gdje su opljačkani i spaljenisamostani na Lindisfarmu i u Jarrowu. Otad su zaređali sve brojniji i sve žešći napadi. Anglosaskimkraljevima nije pošlo za rukom da odbiju osvajače. Sredinom IX. st. veći je dio istočnih područja naotoku pripadao njima, 878. je Alfred Veliki bio primoran da im ugovorom odstupi svu zemlju na istokuod crte povučene od Londona do Chestera, te je to područje jošdugo poslije toga toga bilo nazivaneDanelaw. Ni Irska nije izbjegla navali skandinavskih osvajača. Dublin je od sredine IX. st. pa do početkaXI. st. bio neke vrste normanska kolonija. S tih su se otočnih poloožaja smioni pustolovi bacali premajugu. Pustošili su obale Portugala i Španjolske, gdje su napali Lisabon i Sevillu (844),a zatim prođošekroz Gibraltarski tjesnac te su pljačkajući Algeciras i Baleare uznapredovali sve do ušća Rhone i

22 Ovi došljaci zovu se u ruskom jeziku jednom starom švedskom riječi, varjag koja znači »stranac«, (vaering). Odatle i grčko{βαραγγοι za carigradsku gardu koja se odpočetka sastojala od Skandinavaca.

23 I Rusi su, uostalom, napali Carigrad u više navrata: god.862, 907,941,944, 1043.

51

ponekad se, kao daleki suparnici muslimanskih gusara, iskrcavali i na talijanskim obalama: Franačko jecarstvo zbog svoje blizine, zbog dužine svojih obala i velikog broja rijeka, što se ondje izlijevaju umore, a duboko vode u unutrašnjost, moralo najviše pretrpjeti od Normana i zaista je najviše ipretrpjelo. Od vlaadavine Louisa Pobožnog pa do početka X. st. njihovi su upadi bili neprekidni. Isprvasu se pojavljivali sad na jednome sad na drugome mjestu zbunjujući obranu svojom naglošću i svojomnepredvidivošću. Uzastopce su plovili ti unutrašnjost rijekama Rajnem, Scheldom, Meuusom, Seinom,Loirom sve dok je voda mogla nositi njihove barke, i pritom temeljito pustošti obale. A zatim, kad jeneprijatelj bolje upoznao zemlju počeo je postupati sa više metode, te se više držao onih predjela, štose prostiru od sjeverne obale Seine do u Frigiju. Luka Duursstede opljačkana je četiri puta zaredom(834-837), take da je od nje ostala samo hrpa ruševina. Utrecht je razoren 857. Činilo se, da će uFrigiji nastati neka vrst Skandinavske poganske države, jer je car Lotar, nemoćan da projera VikingaRurika, bio primoran da mu 850 dade kao leno obale rijeke Waal, a 882 je Karlo Debeli obnovio tukoncesiju u korist drugog jednog barbarina Godefrida. Godina 879 obilježava vrhunac krize. Naobalama Rajne i Schelde iskrcavase prava vojska, koja se uzastopce oslanja na utvrđene logore uGandu i Courtraiu, zatim u Elsloo, blizu Maestrichta, i najzad, u Louvainu, te izvrgava cijelo topodručje redovitim udarcima kroz više godina. Karlo Debeli mogao ih je 844. skrenuti iz RajnskeNjemačke samo uz cijenu ugovora, koji ga je ponizio. Tada se ta vojska usmjeruje prema Seini, te setvrdoglavi u jednogodišnjem opsjedanju Pariza (885), koji ipak ne uspijeva zauzeti. Opustošivši cijelusjevernu Francusku, ona se 891 nanovo pojavljuje pod Louvainom. No tu ju je napao i napokon uništioArnold Karantanski. Otad su se Normani usudili izvesti samo jošnekoliko brzih prepada na nizozemskotlo. Ali je Seina jošdugo ostala njihov cilj. Napokon je Karlo Glupi, ne mogavši ih otjerati, 911. ustupionjihovom vođi Rollonu u leno sve područje između Seine i Epte, te ono otada čini vojvodstvoNormandiju. Ovo je ujedno bio svršetak provala. Skandinavija je bila iscrpljena svojim naporom iopskrbljena dovoljnim osvojenjima, te je prestala da izbacuje svoj višak na kontinent.

Uspjeh ovih navala objašnjava se samo slabošću karolinške države i njezinim sve većim rasulom. Zaotpor barbarima, bila je potrebna mornarica. A kako da se ona izgradi bez financijskih sredstava? Ikako da se izgrade utvrđenja za zaštitu obala? Kako da se usred međusobnih borb, kraljeva i raspadamonarhije koncentriraju napori i povedu vojske protiv neprijatelja? Ustvari, kraljevi su napustili borbui prepustili aristokraciji da se uz pomoćlokalnih i među sobom nepovezanih napora odupire kako možeprovali, koja je zemlji dodijavala. Suvremeni kroničari sačuvali su uspomenu na junaštvo velikog brojafeudalaca, koji su, kao na primjer grofevi od Pariza Robert Jaki i Eudes (budući kralj) u ovim borbamazasnevali svoj ugled. Ali drugi su u njima vidjeli samo sredstvo za iznuđivanje, kojim su sebi nastojaliosigurati povećanje bogatstva plašeći slabost kraljeva prijetnjem, da će se udružiti s barbarima. Velikakarolinška zgrada bila bi pala i bez normanskih provala. Udarci, kojima je bila izložena, samo suubrzali njezin pad.

Do ustupanja Normandije Rollonu došle je tek nekoliko gedina nakon što je Olaf osvojio Kijev.24

Uporedba između ovih dviju država zanimljiva je. U Rusiji, su Normani, bili i ostali gespodari zemlje tesu ondje prema svojim nacionalnim običajima izgradili vladavinu nad Slavenima, s kojima su postupalikao s podložnicima. U Francuskoj, u dodiru s višem civilizacljom, njihovo je držanje bile posvedrukčije. Rollon i njegovi prelaze na kršćanstvo te se smjesta asimiliraju brzinom, koja začuđuje.Dvadeset i pet gedina poslije njihova dolaska skandinavski se govori jošsamo u Bayeuxu i, bez sumnje,na obali, gdje imena mjesta na beuf podsjećaju, da je ondje postojalo stanovništvo germanskeg jezika.Francizacija je ondje bila tako potpuna, da u normandijoskom narječju više nema ni jedne jedineskandinavske riječ. Ni u institucijama vojvodstva nema više nikakvih skandinavizama. One su sesmjesta prilagedile sredini i ni ou čemu se bitnom ne razlikuju od institucija drugih velikih lena.

24 Slaveni asimiliraju Skandinavce tek u toku XI. st., Godine 1012. Kijev je jošposve skandinavski.

52

Pedeset godina poslije Rollona Normandija je isto tako francuska pokrajina kao i Beurgogna iliChampagna. Ne treba zaboraviti, da se bašna njezinu tlu rodila Pjesma o Rolandu (Chanson deRolallad) i da je bašondje podignut nekeliko najljepših primjeraka romanskog graditeljstva, kao što suvelike crkve u Caenu i Bayeuxu. Od germanstva nema ondje ni traga. Bilo ga je tako male, da će seNormani, kad budu osvojili Siciliju i zatim Englesku (1066), ondje pojaviti kao francuski osvajači. Onošto im je ostalo, te je sklonest prema pustelovnim potvatima, koja ih većodpečetka XI. st. navedi da umasama odlaze u Italiju, za koju se dozanlo, jer su četrdesetorica od njih vraćajući se s nekoghodoočašća bila zadržana, kao plaćeni vojnici, da je zemlja, u kojoj ima dobiti. Nema sumnje, u tome,treba gledati i posljedicu prenapučenosti, kao što to vrijedi i za flamanske i brabantske seobe istogavremena.

53

DRUGO POGLAVLJE

DIOBA EVROPE

I. VERDUNSKI UGOVOR

U doba provala nastale su na prijašnjem jedinstvonem rimskom području pojedine među sobemnezavisne države, koje su osnovali različiti norodi pod vladavinom svojih vlasti tih dinastija. TadašnjaEvropa bila je u pogledu političke podjele mnoge bliža modernoj Evropi nege što je te bila kroz dugovremena poslije tega. Sve te države, osim anglosaskih i španjelskih Vizigota, stopile su se ukarolinškom osvojenju i apsorbirale u velikoj političko-vjerskoj cjelini Carstva. Države kontinentalneEvrepe, nastale su tek na njegovim ruševinama. Ali preces njihova formiranja bio je ovaj put veomarazličit od njenega, koji se zbivao po završetku, Rimskega carstva. U diobama monarhije za vrijemesinova Louisa Pobožnog nema ničega nacionalnog. Pitanje dioba nije se postavljalo među narodima.Uostalom, kako bi se uopće ovako moglo postaviti? Budući da su vlade, kojima su narodi bili podložni,imale univerzalan i crkveni karakter, političke diobe nisu nikako imale kao posljedicu da jednog od njihpodvrgnu kojem drugom. Karolinzi su bili preseljivi: mogli su vladati bilo gdje; njiheva nacionalnostnije bila ništa važnija od nacionalnosti pape za crkvu. Veoma stvarna razlika između Romana iNeromana, koja je postojala, ali koje narodi nisu bili svijesni, nije imala nikakVa značenja. Svađaizmeđu Lotara i njegeve braće, u kojej je prvi želio sačuvati jedinstvo u svoju korist, a drugi htjelidiobu, završila se kompromisem u Verdunu (843).

To je bio prvi od velikih ugovora u evropskoj povijesti. Njegove su posljedice ujedno bile i naj trajnije.Joši danas su vidljivi njegevi tragovi u zapadnoj Evropi, gdje na području između Francuske iNjemačke, Holandija, Belgija, Švicarska i Italija predstavljaju Lotarev dio.

Ali treba smjesta reći, da je tom ugovoru njegevo značenje dala povijest, a ne oni, koji su temprilikom pregovarali. Oni su naprosto htjeli načiniti tri jednaka dijela. Stajalište, na koje su sepostavili, bilo im je nametnuto privrednim ustrojstvom onoga vremena. Društvo je bilo posvemaratarsko; trgovina nije postojala; više nije bilo gradova. Zbog toga se moglo nastojati samo oko toga,da svaki sudionik u podjeli dobije podjednako područje. S koga će mu dolaziti prihodi, a pritom nijetrebalo voditi računa ni o prometnim putovima ni o dužini obala, ni o svima onim obzirima, koji bionakvo presijecanje Evrope, kakvo je tada izvršeno, učinili nemogućim, da je izvršeno samo neštokasnije. Sva je sudbina, ovisila o dijelu, koji će biti dan Lotaru, najstarijem od sinova i nosiocu carskognaslova, koji mu je u odnosu prema braći u najmanju ruku davao određeni moralni primat. On je očitomorao imati središnji dio. On se sastojao od Italije i zatim ukrupno, od područja, koje na Istokuocrtava tok Rajne, na zapadu tok Rhone, Saone, Meuse, pa zatim crta, koja ide od Merieresa naValenciennes i najzad tokom Schelde.

Pošto je ovaj središnji dio određen, ostatak je ustupljen njegovoj braći: Karlo Ćelavi dobio je sve štoje sezalo na zapad do mora, a Ludvig sve što se prostiralo na istoku do vanjskih granica marki, koje supodignute protiv Slavena. Samo je slučaj htio, da je Ludvigov dio bio sastavljen isključivo odgermanskih naroda, a Karlov od gotovo posve romanskih. Ali je dovoljno razmotriti Lotarov udio pa dase, uoči koliko su malo uzete nacionalne razlike u obzir. On je i sastavljen bez i najmanjeg obzira nageografske i etnografske uvjete. Presječen Alpama i Jura-gorjem, on sa sjevera prema Jugu obuhvaća:Frize, Flamance, Valonce, Nijemce, Provansalce i Talijane. Nisu se nimalo više uznemirivali zbogstanovništva nego što se moderne države brinu o crnačkim plemenima, kad među sobom dijele Afriku. Izaista, to je bilo baštako: nitko se nije mogao tužiti, budući da su narodi osjećali samo vladavinuaristokracije, a ona je posvuda bila lokalna. U IX. vijeku nije bilo nacija. Postojalo je samo kršćanstvo.

54

Evropa se mogla isjeći na države, kao što su je sjekli i na dijeceze, a da pritom nitko ne trpi. Radilo setu o diobi za dinastiju i ona je prolazila iznad naroda ne smetajući nikome. Prema tome, Verdunski seugovor savršeno prilagođuje Evropi onoga vremena, u kojoj je politika univerzalna, a domanijalnaprivreda nema tržišta. Bez tih dvaju bitnih uvjeta ona bi bila nemoguća u obliku, koji je poprimila.

Tako je prvi korak na putu, koji će Evropu kroz toliko mnogo krvi dovesti do podjele na nacionalnedržave, bio načinjen bez i najmanje brige o nacionalnostima, pa čak, da kažemo istinu, i protiv svakogobzira na njih. Isti duh se očitovao za cijelo vrijeme karolinške dekadanse.

Poslije Lotarove smrti (855.) njegova su tri sina među sobom podijelila njegovo Carstvo. Najstariji,Louis, dobio je Italiju s carskim dostojanstvom, drugi, Karlo, zemlju od Jure do Sredozemnog mora, atreći, Lotar, područja na sjeveru od Jure. Dioba je ovog pu ta, čini, se, određena s obzirom nazemljopisne okolnosti, ali su nacionalnosti i opet potpuno zaboravljene. Kraljevstvo Lotara uraznorodno je, i zbog toga mu nije moglo biti dano neko nacionalno ime, te je nazvano Lotaringija.Kad je Karlo umro bez djece (863), njegova su dva brata veoma prirodno među sobom podijelila njegovdio: Louis je uzeo jug, a Lotar sjever. Ali kad je 869. nestao i Lotar II., također bez baštinika, stvari seviše nisu odvijale ovako pravilno. Da se postupalo po pravilu,. Louis II. morao je biti njegov nasljednik.Ali kako je taj nesretnik bio preeslab, njegova su dva strica, Karlo i Ludvig, oba uznastojali da dobijunjegovu baštinu. Oni se sastadoše u Meersenu, i umjesto da se pobiju, sklope ugovor. Lotaringija budepodijeljena na dvoje, ovaj put otprilike prema jezičnoj granici, i to ne zbog načela, nego zato što setime raspolavljala na dva otprilike jednaka dijela. Kad je umre Ludvig (876), njegov je brat, KarloĆelavi pokušao da zauzme njegove zemlje. Ali ga je kod Andernacha potukao njegov nećak Ludvig III,.tada kralj Njemačke. Bila jeto prva bitka, u kojoj se jedna francuska vojska borila s njemačkomvojskom za Lotaringiju, premda tada jošnije bilo govora ni o Francuskoj ni o Njemačkoj. To je tada jošdolazilo tako malo u obzir, da suvremenici zovu jošistim franačkim imenom istočno i zapadnokraljevstvo dodajući imenu samo ova geografska obiježja. Smrt je međutim spriječila Karla da obnovisvoj pokušaj (6.X.877). Njegov sin Louis Mucavi, koji ga je naslijedio, umro je ubrzo poslije toga(10.IV.879). Ludvig III. vješto se okoristio neredima, koji su izbili u tome trenutku među Louisevimvazalima, te je postigao da mu bude ustupljen cio teritorij; što ga je Karlo Ćelavi stekao. Ovaj put secijela Lotaringija našla pripojena istočnom kraljevstvu.

Dok su se ovako vodile borbe za taj sjeverni dio zemalja Lotara I., jedan se drugi dio njegovihfragmenata iste 879. godine spontano pretvorio u kraljevstvo. Grof Boson od Vienne, zet cara Louisa II.(875) dao se od nekoliko biskupa i velikaša izabrati za kralja Donje Burgundije ili Provence. Kao što setom prilkom pokazalo, aristokracija je sve više preuzimala stvari u svoje ruke. No ipak ovo je jošbilaobična lokalna pojava. U god. 855 porodica Karolinga bila je većgotovo izumrla25 pa je stoga cijeloCarstvo, osim Burgundije prihvatilo Karla Debelog kao vrhovnog gospodara. A to i opet dokazuje, kolikosu naacionalna pitanja bila odsutna kod svih ovih događaja. Jer Karlo je bio posljednji sin LudvigaNjemačkog, a ipak ga cijela Francuska priznaje.

Ali njegova nesposobnost i sramotni ugovori koje je sklopio s Normanima, iscrpli su strpljenjearistokracije. Arnold, upravitelj Karantanije, pobunio se protiv njega. Karlo bude 887. zbačen odpodanika istočnoga kraljevstva, te se povukao u samostan da, ondje umre, dok su velikaši dali carskukrunu Arnoldu Karantanskom. Joši Arnold pripada porodici Karolinga, ali je on bio samo nezakoniti sinKarlomana, sina Ludviga Njemačkog. Zakoniti nasljednik Karolinga bio je mali Karlo Glupi; ali budućida je bio jošdijete, nitko ga nije priznao. Velikaši zapadnog kraljevstva učiniše kao i Burgundi:izabraše sebi kralja, i to Eudesa; grofa od Pariza, koji je 886. obranio. grad od Nor.mana i čiji je otacRobert od Pariza, poginuo u borbi s njima. Najzad, 888. pojavilo se jošjedno novo kraljevstvo u

25 Postojao je jošsamo Karlo, sin Ludvika NjemačKog i jedan malodobni sin Louisa Mucavog.

55

Gornjoj Bourgundiji (od Jura do Penninskih Alpa). I ono je bilo djelo, aristokracije, a korisnik togadogađaja bio je grof Raoul. Lotaringija je bila priznala Arnolda, te ju je on 895. pretvorio u kraljevstvoza svoga sina Zventibolda. Vjerojatno su i ovo zahtijevali velikaši te zemlje.

Dotle je 898,. umro, Eudes, pa je Karlo Glupi, koji je međutim postao punoljetan, proglašen kraljemFrancuske: dinastička ideja postojala je dakle jošuvijek. Arnold je umro iduće godine (899),aZvenntibolda su ubili velikaši 900. Kao što je nekoćpošlo za rukom Karlu Debelom, taka je sad KarloGlulpi mogao obnoviti karolinško jedinstvo. Ali on to ipak nije učinio. Velikaši istočne Francijepriznadoše kraljem Arnoldova sina, Ludviga Dijete, koji je bio star jedva sedam godina; jošje i on biopotomak karolinga.

Da li u ovim činjenicama ima neki početak nacionalne podjele? Francuzi nisu 887. priznali Arnolda, aNijemci nisu 899. priznali Karla Glupog. Pa ipak je nemoguće vidjeti u tome neku nacionalnu podjelu:

Francuzi su 883.priznali Karla Debelog, jer je bio car većod 881. Karlo Glupi to nije bio, a LudvigDijete bio je Karoling. U ovim se događajima nastavlja dioba monarhije među pripadnicima dinastije.Ali je dinastija bila veoma poljuljana, a o Carstvo su se otimali talijanski vladarčići. Očito, evropsko sejedinstvo lomilo. Aristokracija je raspolagala krunama po svojoj volji. S druge strane, na periferijinekadašnjeg Carstva potpuno je nestalo interesa za ono, što se zbivalo u središtu, u starim historijskimzemljama između Seine i Rajne, kao što to dokazuje odvajanje Bourgundije i Italije. A knezovi, koji supriznali Ludviga Dijete, bili su u prvom redu prekorajnski vladari. Nacionalna ideja bila je tako tuđaaristokraciji, da su velikaši četiriju njemačkih vojvodina, Frankonije, Švapske, Bavarske i Saske poslijesmrti Ludviga Djeteta (911.), imenovali, za kralja Konrada, vojvodu Frankonije, dok su se velikašiLotaringije, Germani kao i Romani, odvojili od istočne Francije, kojoj su bili pripojeni od vladavineArnolda Karantanskog, te su poslije smrti kralja Zventibolda priznali za svoga vladara kralja zapadneFrancije, Karla Glupog, koji im je ostavio autonomiju pod Rajnerom Dugovratim. Imenovavši Konrada,Transrenanci su potpuno prekinuli s dinastijom Karolinga. Otad je ona samo jošlokolna dinastija te jeizgubila svoj univerzalni karakter. Konačni raspad karolinškog jedinstva može se datirati izboromKonrada. Do tog, raspada moralo je doći nužno čim karolinška dinastija više nije nosila carsku krunu.Velika Francija više ne postoji. Zanimljivo je, da se njezino ime otad ograničava na zemlju, u kojoj jošuvijek vlada jedan od Karoliriga. Ali to je sad jošsamo posebno ime. Odsad treba govoriti o kraljeviniFrancuskoj i o kraljevini Njemačkoj. One su se razdvojile te će ubuduće ići svah svojim putem, a da ihnjihove različite nacionalnosti nisu ni u koliko pokrenule da tim putem pođu; njihovi različiti narodi čaknisu svega toga bili ni svijesni. Od onoga iščezlog karolinškog jedinstva obje su one uostalom sačuvaleistu zajeddničku baštinu, koja je nadživjela sve, pa čak i Carstvo: nerazrešivo jedinstvo kraljevskevlasti i crkve. To se dogodilo kako zbog duhovne nadmoći crkve tako, i zbog koncepcije o dužnostimakraljevstva, koja ostaje na snazi i dalje.

II. NOVE DRŽAVE

Između ovih dviju država, Francuske i Njemačke, što su proizašle iz karolinškog jedinstva, ne postojinikakav nuždan ni unutrašnji razlog za neprijateljstvo. Nacionalnosti su različite, ali te razlike nisuveće od opreka, što vladaju u njihovoj unutrašnjosti, na primjer između Bavaraca i Sasa ili Flamanaca iProvansalaca. Ne postoji nikakav tradicionalni antagonizam. Narprotiv, obje su zemlje živjele uzajednici i imale iste ustanove. Njihovo ih privredno ustrojstvo ne nagoni da jedna drugoj oduzimanjezina prava. Pa ipak, između njih smjesta iskrsava ono belgijsko pitanje, koje bismo mogli nazvatiZapadnim pitanjem, i koje će se otada u pravilnim,razmacima, pod različitim oblicima suusretati usvima problemima evropske politike. U ono vrijeme ono se pojavljuje u obliku lotarinškog pitanja.

56

Lotarinška se aristokracija sjeća, da je Lotaringija bila posebno Kraljevstvo. Sporedno, je što jenaseljena stanovništvom različitim po jeziku: ona čini posebnu društvenu skupinu. Na ovoj granici, gdjesu rođeni Karolinzi, na ovom krajnjem sjeveru rimskom, gdje se romanski i germanski utjecaji ukrštaju,stvorio se kod velikaša neki osjećaj autoonomije. Imali su svoje posebne kraljeve: Lotara II.,Zventibolda; i oni žele da nastave svoju tradiciju. Nisu priznali Konrada, vojvodu Frankonije, koga suizabrala njemačka vojvodstva, nego su se podvrgli kraljevstvu Karla Glupog, koji im je ostavioautonomiju pod njihovim vojvodom Rajnerom. A ovaj poprima tako nezavisno držanje, da većnjegovsin Gislebert smjera dobiti kraljevski naslov. Konrad ga u tome nije mogao spriječiti. Ali čim jeNjemačka s Henrikom Ptičarom dobila snažnoga kralja, ona intervenira. Za Karolinge Lotaringija je dioFranncuske sve od vremena Karla Glupog. Za njemačke kraljeve ona nužno čini dio njemačkogkraljevstva. Ona će pripasti jačemu, a jači je Njemačka. Ubuduće na sjeveru više nema posrednikaizmeđu dva velika zapadna kraljevstva. Francusko-njemačka granica je latarinška granica na Scheldi iMeusi. Ona će tu ostati vjekovima. Ovo novo stanje, koje je nastalo protiv volje same zemlje,pretvarila se, u klicu nesloge u budućnasti. Nezadovoljna aristokracija raspolaže pokretnom snagom,kojom tu neslogu održava. Njezini je običaji više privlače zapadu negoli istoku. U ovome se krijeopasnost za buduća vremena. Na ovom će se području u toku povijesti izražavati oscilacije političkeprevage.

Lotaringija je postala njemačkom vojvodinom protiv svoje volje, jer je Njemačka bila jača odFrancuske.

Ova njezina veća snaga ne potječe ni otuda, što bi bila bogatija, ni što bi bila napučenija. Bila jemoćnija, jer je njezin kralj bio jači.A bio je jači iz dva razloga: Prije svega jer je društveni razvoj ondje sporije napredovao, i zatim, štosu mu istačnu granicu napadali barbari.

Društveni je razvoj ondje bio zaostaliji u tome smislu, što je među lokalnom aristekracijom bilo manjemoćnih poredica; i zaista, što god se dalje odmičemo od Rajne, domanijalna je organizacijanerazvijenija. Stanovništvo je bilo jošmnoge bliže svom starom plemenskom sistemu i živjelo podprovincijalnom zaštitom lokalne dinastije. U Saskoj i naročito u Bavarskoj, daleko od centara, održavase plemenski osjećaj. Ondje priznaju nasljedne vojvode kao prave nacionalne vođe. Bliže Rajni, uŠvapskoj i Frankoniji, položaj je većzamršeniji i prilike naprednije, te je vojvodska vlast manjenacionalna. Na drugoj obali, u Lotaringiji, više nije tako. Ondje je vojvoda tek prvak aristokracije, bezkorijena u puku, budući da u pravom smislu nije ni moguće govoriti o lotarinškaj naciji. Na taj je načinpoložaj Njemačke prilično jednostavan. Namjesto mnoštva velikaša, vlašću raspolaže najviše četiriili pet vojvoda. Ako priznaju potrebu da budu saveznici vladara, koga su prihvatili kao kralja, ondamogu oko sebe okupiti cijelu zemlju.

A oni ga uskoro priznaju. Jer položaj je Njemačke veoma pogibeljan, ne na zapadu, gdje je letarinškepitanje ustvari dinastičke pitanj nego na istoku. gdje se radi o nacianalnom pitanju. S te strane onazaista graniči s barbarskim svijetam, a karalinška je dekadansa tome svijetu išla na ruku. Venedi, dužLabe i Saale, Česi, više na jugu, počinju napadati granice, a uskoro se pojaviše i drugi, jošstrašnijineprijatelji, posljednji od evropskih došljaka: Madžari ili Ugri.

Oni čine posljednji val one finske bujice, koja od Atile nije prestala da zapljuskuje Evrapu, poslavšiAvare i najzad ove Madžare, koji su također, pošte su prešli krez rusku step, pojurili u dunavski hodnikgonjeni od Pečeneza, koji su delazili za njima. Njihovi prvi pljačkaški naleti većsu naišli krajem IX. st.,tako da se jošArnald Karanntanski morao boriti protiv njih. Njihav dolazak u Evropu od najveće jevažnosti za zapadne Slavene, jer ih je presjekao na dvoje. Oni su uništili Moravsko kraljevstvo, koje suosnovali Česi. Ovi su otada odvojeni od Hrvata i Srba, jednako kao i Poljaci, i time odsječeni od

57

bizantskog utjecaja, koji se jošnedavno u Češkoj manifestirao odašiljanjem pokrstitelja Metedija iĆirila, koje je dozvao moravski knez Rastislav, da bi izbjegao franačkom utjecaju. S Dunava su se Ugribacili na Njemačku i Italiju, a pritom su bili podjednake strašni i jednake smioni kao i Normani. Jedanod njihovih pohoda dopro je sve do Rajne, odakle se vratio pustašeći Burgundiju.

Protiv tih opasnasti Konrad je bio nemoćan. Ali su se prilike razvijale drukčije poslije izbera Saskogvejvode Henrika 1. Ptičara (919.). Mogla se činiti da kraljevska vlast jošuvijek slabi, budući da jeposlije jedinog Karalinga i poslije Konrada, izabran saski kralj.26 Ali on je bio najmoćniji od njemačkihvojvoda, i njegova je posve vojnička vladavina uzdigla kraljevski polažaj uslugama, koje je načinio.Henrik je sa svojim Sasima odbacio Slavene, nametnuo padaničku zakletvu češkem knezu i potukaoMadžare, koji su 933. prodrli sve da Mersseburga. On je tako uspješne sredio i učvrstio vlast, da suvladari jošza njegevaživa ta priznali Otona, njegeva sina, za njegova nasljednika.

Henrik je prije svega djelevao uz pomoćsvoga saskog vojvodstva. Oton naprotiv istupa kao njemačkikralj. Prilikem posvete vojvode ga služe kod stola. Usprkos njihovim protivljenjima, on ih je mogaopridobiti za svoje vojničko djelo. Ono je nastavak djela njegova oca. Poput njega, i Oton je učvrstionjemačku vlast u Lotaringiji. Ali je najvažnije mjere poduzeo na istoku. Madžari su konačnopobijeđeni kod Augsburga god 955. Otad Se oni stalno naseljuju i postaju kršćani i time usprkos svomefinskem podrijetlu, zauvijek ulaze u evropsku zajednicu, što dokazuje da rasne razlike ne znače ništa,a historijska sredina sve. Kad Slavena su osnovane biskupije u Meissenu, Merseburgu, Zeitzu,Brandenburgu, Havelbergu, Oldenburgu i podvrgnute nadbiskupiji u Magdeburgu, keja je osnovana 968.Jedna je, ekspedicija poslana sve do u Poljsku, gdje je knez Meške 1. 966. položio podaničku zakletvu,obavezao se da plaćati danak i primio kršćanstvo. Ovo je osobito važan događaj, jer je Poljsku privezaouz Rim. Ista tako je i na sjeveru danski kralj Harold Plavazubi primoran da utemelji niz biskupija i dase obrati na kršćanstvo.

Uloga Njemačke ocrtava se na taj način njezinom akcijom prema istoku. Ona počinje preotimati odSlavena, one zemlje, na desnoj obali Labe, koje su Germani napustili u vrijeme velikih seoba.Uostalem, pritom jošnije bila germanske kolenizacije, jer u Njemačkoj jošnema premnogostanovnika. Ono, što Oton želi postići, te je da zaustavi barbare i da ih privede kršćanstvu. Uostalom,on se, približava crkvi, kao što su učinili i Karolinzi, ali on to radi na dosta različit način. Kod Karolingaje poglavar države u tijesnoj vezi sa samim poglavarom crkve. Za Otona nije moguća ovakva situacija izbog toga, što se papinstve njegova vremena potpuno srezalo, kao i zato, što on nije car. On svojoslonac traži kod biskupa, a ne kod pape. Uz njihovu pomoćon će moći suprotstaviti svoju osobnupolitiku laičkim velikašima; u tem smislu on je svoje savjetnike uzimao, iz redova prelata. Njegev bratBruno je nadbiskup u Kolnu, on ga je načinio vojvodom Lotaringije. Taj je primjer karakterističan:biskupi, će uskero postati vladarima. Oton na njih gleda više kao na laike, nego li na duhovnepoglavare. Moglo bi se reći, da se one, po čemu se njegeva politika, razlikuje od politike Karolinga,sastoji u teme, da su Karolinzi klerikalizirali državu, dok je on laicizirao crkvu. Ali da bi mu crkvamogla pružiti čvrst oslonac, trebalo je da ona sama bude jaka. Otuda masovna darivanja biskupazemljama i grofovijama. Njemački kralj to meže činiti, dok to francuski kralj ne bi mogao; o Otonu jenaime jošuvijek ovisilo mnogo grofovija, a usto je eo pristupao konfisciranju zemalja onih velikaša,koji su namjeravali da mu se odupru. Zbog te što je razvoj Njemačke bio manje odmakao u smjerufeudalizma, njegova je kraljevska politika bila moguća, te je i biskupe mogao načiniti knezevimaCarstva. Cijela Njemačka i Lotaringija prekrivaju se biskupskim, kneževinama: bio je te feudalizamposebnoga tipa, kojim monarh raspolaže po svojoj volji. Biskupi-knezevi formiraju se u njegovejkapelici kao neka vrst svećeničkih paževa. Oni mu duguju sve i svagdje kamo prodiru, oni se podOtonom i njegevim nasljednicima, razlikuju od laika shvaćanjem, koje imaju o svojim suverenim

26 Konrad je Frankonac, pa dakle potječe iz naprednije i razvijenije zemlje. Henrik je Sas. I stoga zaostaliji i jači. Većtu seočituje ona, suprotnost, koju ćemo moći opaziti poslije, kad Prusija steče prevlast nad drugim njemačkim državama.

58

pravima. Njihova učena izobrazba i kultura njiheva duha privikavaju ih na ideju discipline. Njihovimposredstvom postaje jači krilj, a ne država, budući da im on daje dio te iste države. Biskup Gerard odCambraia (1012-1031) odbija da u svojoj dijecezi uvede božji mir, jer je samo suveren vlastan daodržava javni mir. Uz njihovu pomećLotarinžani su veću X.st. prihvatili germansku disciplinu.

Oni su utolike bolji službenici, ukoliko su obrazevaniji. Mnogi među njima uzdtžavaju veoma značajneškole. One u Liegeu osobite su slavne. I ovdje je opet preuzeta karolinška tradicija. Inače, ni Oton ninjegevi nasljednici ne upleću se u dogmatska pitanja. Doveljno im je da crkvu dobro drže u rukama.Njiheva Reichskirche malko je nalik na luteranske Landenkirchen, koje će se fermirati u budućnosti.

Kako je papa, bio potpuno nemećan, on prepušta punu slobodu toj velikoj episkopalnoj politicinjemačkega kralja. Daleko od toga, da bi nastojao ostvariti nad njim svoj primat, on će, mu postatizaštitnikom; Ivan XII. zove ga u pomoć, te je 2.II.962 za njega obnovio carsko dostojanstvo. A one je -u očekivanju da zbog toga nad Njemačkom izbije rat za investituru - jošviše predalo crkvu u Otoneveruke.

To što je Oton stekao carsko dostojanstvo, samo je posljedica njegeve osobne moći. Berengar, markizod Ivreje, većse prije, bježeći pred Hugom, kraljem Italije, preglasio njegevim vazalom, a 951. jeOton prešao Alpe i uzeo naslov kralja Italije. Tako je Poluotok, koji je za trenutak bio prepuštensamome sebi te se time okoristio samo da se iznutra sam razdire, bio za buduća stoljeća privezan uzNjemačku.

Otonova intervencija nipošto se ne može objasniti interesom pipinstva, kao što je te moguće zakarelinšku. Za njega se radilo o dinastičkem pitanju, potpuno stranom njemačkim interesima. Nijemcenije ništa privlačilo na jug od Alpa. Njegova je intervencija u ovej zemlji čak u protivurječnosti snjegovom ekspanzijem prema istoku. Da li je Oton već, pomišljao na Carstvo, kad je peveo ovu prvuekspediciju? U svakom slučaju, ostvarivši je, merao je zatim otići i u Rim i postati carem. Svaka snažnavlast, koja se pojavila u Evropi, morala je nužno gravitirati prema Rimu.

Pošto je obnovljeno Carstvo u korist kralja Otona, Rim i Italija imale su, zauzeti u politici njemačkihvladara sve važnije mjesto. Da li su oni mogli podnijeti te breme? Većje poslije vladavine Otona I.(973.), Oton II bio primoran da povede rat na jugu protiv Saracena. Potučen od njih u Kalabriji, umroje malo poslije toga u Rimu (983). Njegov sin Oton III. izgubivši se u carskim maštanjima merao se uKalabriji opet učvrstiti, ali je ondje izgubio Njemačku i l003. Umre. Dotle je u Poljskoj Boleslav Smjelipestigao nezavisnost a poljska i ugarska crkva pod nadbiskupima u Gnjeznu i Grazu odvojile su se odnjemačke crkve. Veneti su se pod Otonem II. pobunili i zbacili jaram, a poganstvo se u Danskoj podSvendom Gabelbartom nanevo pojavile. Henrik II., posljednji Sas, propustio je da uspostavi svoju vlastna granicama svoga kraljevstva, da bi se mogao baviti samo Italijom, gdje se markiz Arduin Ivrejski1016. preglasio kraljem. Bile je očito, da carska ideja pobjeđuje nad kraljevskom. Njemačkeg kraljazapravo nije ni bilo; njihov kralj će se zvati Rex Romanorum kao što se car zvao Imperator Romanorum.Nijednom riječi ne speminje se Njemačka. Ona je stepljena s Carstvem. Njezini kraljevi iscrpljivat ćese u održavanju Carstva. Svi su oni Nijemci, ali ne vode njemačku politiku. Raspolažu snagom samo nasjeveru od Alpa, a neprekidno ih privlači Italija. U takvoj politici će se iscrpsti. Njemačka je bila žrtvaCarstva, ali se njegova povijest stapa s njezinem. Njemački su kraljevi očito preuzeli preteškenastojanje, nerazmjerno s njihovim snagama. Meglo bi se postaviti pitanje, kakva bi bila sudbinaEvrope, da su oni umjesto da se iscrpljuju na jugu od Alpa, neprekidno održavali pritisak prema istoku.Neopravdano je reći, da su oni njemački narod napustili. Puk nije imao nikakvih želja.Prema istoku nije ga gonila nikakva petreba osim obrane granica. Pohodi u Italiju nisu ga iscrpljivalizahvaljujući ekonomskem sistemu tega vremena. Vladari XI. stoljeća nisu sebi mogli stvoriti neki drugiideal o svom poslanju, nego vjerski ili ako hoćemo, crkveni ideal. Karolinška tradicija vladala je

59

negraničeno. Veoma je razumljivo, što se Oton tome nije megao oteti. Neka nacionalna politika nijejošbila moguća. Jedina zamisao, koju je snažan monarh megao stveriti o svojej vlasti, bila je zamisaoo kršćanskom univerzalizmu. Pri nepostojanju nacionalne svijesti, kolike god je ekonomske stanjeprimitivnije, toliko je univerzalni idealizam dopustiviji za vladaoce, ili točnije, tadašnja politika nijekadra da se nadahnjuje interesima pa se stoga kreće u sferi ideja.

Karelinška dinastija ugasila se u Njemačkoj 911, s Louisem djetetem, ali se u Francuskoj jošodržalasve do 997. Prilikom smrti Eudesa Pariškog (898). velikaši kraljevstva vratili su se tradicijnolnoj,kraljevskoj porodici i priznali Karla Glupog, od kog su se uostalom odvojili u vrijeme smrti KarlaDeboleg samo zato, što je bio malodoban. Uostalem, od Karolinga Karlo Glupi i njegevi nasljedniciimaju jošgotove sama njiheva imena: Karlo, Lotar, Louis. Nijedan od njih nije nosio carski naslov inijedan od njih nije pomislio da ga zahtijeva. Unuk Karla Glupeg, Lotar, dopustio je bez ijedne riječiprigovora, da se u Rimu izvrši krunidba Otona. Jedina misao, koja ih jošvezuje uz njihovu poredičnutradiciju jest upornost, kojem su nastojali vratiti pod svoju vlast Lotaringiju. Lotar je jošuspio dauznapreduje sve do Aachena (Aix-la Chapelle), gdje mu je goteve pošle za rukem da iznenadi Otona II.i da poremeti namjere tome orlu, koji je nadlijetao krov carske palače. Ali njegove snage nisu bilerazmjerne njegovu pothvatu. Jošiste godine, 978, Oton II. je za odmazdu doveo vojsku sve do predzidove Pariza. Lotaringija je bila trenutno osvejena i izguubljena za Francusku; u njezinoj je vlastiostala samo verdunska biskupija.

Lotarev sin, Louis V., vladao je samo jednu gedinu. Poslije njegeve smrti preostap je sama jedanKaraling, njegev stric Karlo, brat Latarev, koga je Oton II. pastavio za letarinškog vojvodu. On jebezuspješno pakušao da osvaji krunu oslonivši se na nekoliko velikaša iz svoga vojvodstva, ali ga je 991.zarabio Hugo Capet. Njegov sin Oton, čije ime dokazuje, da je postao stranac u svom naradu,naslijedio ga je kao lotarinški vojvoda. S njim se u tami ugasla slavna karolinška dinasrija) a da nijepaznato ni koje se te godine dogodilo (između 1005 i 1012)

Nemoćnjezinih posljednjih predstavnika, koja tako snažno odudara od uspjeha i pothvata njemačkihkraljeva, ne može se nipošto objasniti njihovom nesposobnošću. Louis, sin Karla Glupog, i Lotar bili suenergični i poduzetni ljudi. Ali tlo im je izmicalo ispod nogu. Aristakracija je u zemljama, u kojima suvladali, većpotpuno preuzela neadoljiv utjecaj. Kralj je jošimao samo onoliku moć, koliku je onapristajala da mu ostavi; a ona je htjela da mu ostavi samo najmanje koliko je bilo moguće, u namjerida što bolje maže preuzeti grofovije i njihovim gomilanjem stvoriti svoje feudalne kneževine. Da setrebalo odrijeti kakvoj provali možda bi se ona bila okupila oko krune. Ali otkad su se Normani 911.stalno naselili na obali, Francuska više nije imala vanjskih neprijatelja. Velikaši su izgubili svakozanimanje za Lataringiju, te je njezine possjedavanje sad jošsamo dinastičko pitanje. Kralju je do njestalo prije, svega zato, da bi povećao svoju moć, koju on ustvari vrši jošsamo nad svojim posljednjimdemenama i nad svojim posljednjim vazalima u Laonu. Pa svojaj vlastitoj snazi, on je u unutrašnjastipotpuno nemaćan. Ako želi pokrenuti neki pothvat protiv kojega od svojih vazala on mora, da bi teostvario udružiti se kojim drugim.27 Lotar bez uspjeha pokušava da spriječi Arnoulda, grofa odFlandrije, da napreduje prema jugu od rijeke Lys. Vjernost njegovih vazala postaje sve sumnjivija.Godine 922. jedan dio njih ostavlja Karla Glupog i imenuje za kralja Roberta od Pariza, koji je idućegodine ubijen. Nademještaju ga vojvodom Raoulom Burgudijskim, i Karlo Glupi umire u zarobljeništvu.Za vrijeme Louisa V. Robertev sin, Hugo Veliki, svemoćan je. Kralj mu je dugevao zahvalnost, što jeizabran. Stoga je smatraO' za svoje pravo, da ga drži pod starateljstvom. Uskoro se otvpreno pobunioprotiv, njegove vlasti, pa je trebalo da Oton I. Njemački dađe u pomoćzakonitom kralju i da mu spasikrunu (946.) Bilo je dakle posve prirodno, da je kralj Francmorao nastojati da obnovi svoju moć,

27 Na primjer u Flandriji protiv Normana

60

usmjerivši svoje napore prema van. Ako mu je pošlo za rukom da se održi i u odnosu premaunutrašnjim snagama u svojoj zemlji, nije te bilo zbog njegove snage, kao kod njemačkoga kralja,nega zbog njegove slabosti. Uvijek se utječu njemu, zato, što je bezopasan, te i najmoćniji vazal imainteresa da se oslani na nj, da bi spriječio druge vazale u nastojanju da istupe kao takmaci o njegovuvlast.

Prilikom smrti Louisa V.i u odsutnosti ma kakvoga karolinškog baštinika - (Karla, lotarinškag vojvodu,posljednjeg predstavnika dinastije, aristakracija Francuske nije prihvatila). - izbor Huga Capeta(1.lipnja 987) nametao se tradicijama njegove porodice; dva njegova pretka bili su kraljevi, inadbiskup Reimsa, Adalberen, ih je pomagao. S njegovim dolaskom na prijestalje otpačinje novadinastija, koja će potrajati sedam stotina godina i steći prevlast u Evropi. Ništa sa zasad nijenaviještalo. Imenovanje Huga Capeta velik je datum, ali te nije nikakav velik događaj. Ništa se, iligotavo ništa, nije promijenilo. Većsu i prije imenevali kraljeve Kapetaviće te ova činjenica nije bilanovost. Koncepcija kraljevske vlasti nije time ničim bila izmijenjena. Bilo bi potpuno pogrešnovjerovati, da su Hugo i njogovi nasljednici imali o kraljevskoj vlasti neko drugo shvaćanje negoliposljednji Karolinzi. Ništa se nije promijenilo ni u naslovu ni u simbolima kraljevskim ni u organizacijidvora. Kralj je jošuvijek pomazanik Crkve, on sebe jošuvijek smatra zemaljskim čuvarom poretka izaštitnikom crkve. Karolinški ideal i sad je joškraljevski ideal i drugoga nema. Štoviše, kraljevska jevlast ograničena samo faktičnim granicama. Nitko osim crkve nije kadar reći, gdje se ona morazaustaviti. Sve ovisi o snazi kralja i aristokracije. Predstavljalo je posebnu vještinu znati, dokle možeići kraljevska vlast. I Kapetovići su bez prigovora prihvatili takav položaj. Oni, nisu nipošto bili feudalnikraljevi u tome smislu, da su smatrali, zakonitim što im je vlast stegnuta vlašću aristokracije. Ne. Onisu samo oportupisti, koji osjećaju, dokle se mogu usuditi. Oni to osjećaju bolje od Karolinga iz dvarazloga. Prvi je taj, što je kraljevstvo od njihova vremena postalo posve izborno. Ono je to postalo,istina je većpod Karolinzima, ali su oni ipak bili dinastija. Kapetovići naprotiv, moraju dinastiju tekstvoriti. To im nalaže njihova politika: oni budno paze da ne izazovu nezadovoljstvo svojih velikaša i daih ne učine nepovjerljivima. Izbjegavaju sve sporove, kako unutarnje tako i vanjske. Zbog togaKapetovići dopuštaju, da lotarinško pitanje izgubi svoju važnost. Oni se zadovoljavaju time, da žive, isvaki puta srećom ostavljaju jednog nasljednika; koga daju birati jošza svoga života. Tako se za njih,kao i za prve Otone, stvara faktično nasljedno pravo; ali dok se u Njemačkoj ono nameće zbog ugleda isnage vladara, u Francuskoj se ono neopazice uvlači zbog njihove slabosti.

Prvi Kapetovići se bez ikakva samoljublja zaklanjaju u rupu pod zemljom. Filip I. kad ga je RobertFrigijac, flandrijski grof, 1071. potukao, pomirio se s njim i oženio njegovom snahom. Kraljevi seoslanjaju samo na svoju vlastitu domenu u Parizu, Amiensu, Orleansu i Bourgesu. Oni ne mogu stvaraticrkvene kneževine kao Otoni; laički velikaši većsu sve zaposjeli. Oni im dopuštaju punu slobodu. I takocrkva, a ne kralj, organizira »Božji mir«. Oni se zadovoljavaju time, da sudjeluju na svetkovinama ivelikaškim skupštinama, da izdaju povelje opatijama. Oni su tako skromni, da nemaju ni svojihhistorika. Žene se običnim princesama. Uopće ne izlaze iz svojih boravišta. Nitko ih i ne vidi. Nitiprimaju, niti šalju poklisare. Robert Pobožni, sin Hugov (996-1031) odbija italsku krunu, koju mu nudelombardijski velikaši. Henrik, I. (1031-1060) dopušta caru Konradu II. da prisvoji Burgundijskokraljevstvo. Filip I. (1060-1108) ne daje nimalo više povoda da se o njemu govori. Ali oni traju iukorjenjuju se. U isto vrijeme Pariz, njihova rezidencija, iz koje gotovo nikad ne izlaze, postaje malopomalo glavnim gradom. To je prva prijestolnica u poviijesti Evrope. Sve dotad kraljevi su bili lutalice.No ovi, budući da su bili zemljišni knezovi, naseljuju se stalno i daju svojoj državi središte. Nije bilonikakva drugog razloga, zbog koga bi Pariz morao postati glavnim gradom Francuske. On je to postaozato, što je bio rezidencija Kapetovića.

U isto vrijeme dok njemački kraljevi, utvrđeni bedemima i krepkošću jednog primitivnog društva, trošei iscrpljuju svoje snage u veliičanstvenim pothvatima i ispunjaju povijest kršćanstva svojim imenima,

61

ali se ne vezuju za tlo, skromni i smjerni francuski kraljevi živeći u narpredriijem društvu, koje skučavanjihovu moć, mirno i u polutami grade za budućnost. U poređenju sa svojim golemim i poetičnimnjemačkim suvremenicima oni, su prozaični i praktični. To su ljudi zdravoga razuma, koji poznajusvoje snage i koji se nezamjetro učvršćuju. I kada pod Louisem VI., sinom Filipa I. otpočne razdobljeopasnosti, koje datira s pohodom Vilima Osvajača u Englesku (1066), kraljevstvo će se pokazati kao većdovoljno učvršćeno, da bi se moglo upustiti u borbu, koja će otada dominirati u povijesti svih idućihepoha.

62

TREĆE POGLAVLJE

FEUDALIZAM

I. RASULO DRŽAVE

Nazivom »feudalno«, obično se, obilježava politički sistem, koji je vladao u Evropi poslije nestankakaroinške države. Ovaj običaj potječe, iz vremena Francuske revolucije, koja je na teret feudalizmabez ikakve razlike natovarila sva prava, privilegije, običaje i tradicije, koje su bile u protivnosti sdržavnim ustavom i modernim društvom. Pa ipak, ako riječi uzmemo u njihovu pravom značenju, podnazivima feudalizam i feudalni sistem možemo razumijevati samo pravne odnose, koji proizlaze izlena ili vazalske veze,28 te je zloupotreba jezika, kad njihov smisao proširujemo tako daleko, da podtim pojmom razumijevamo cio jedan politički poredak, u kom je feudalni element zapravo sekundaran,i, ako možemo tako reći, više formalan nego bitan. Zadržat ćemo usvojenu upotrebu, ali pritom trebada istaknemo, da se u sistemu, što se zove feudalnim, u prvom redu radi o raspadu države.

Sve je upravljalo, razvoj prema tom raspadu otkako se, počevši od samog osnutka kraljevstava, što sunastala uslijed germanske provale, pokazalo, da je materijalno nemoguće sačuvati rimsku državu.Raspad je većbio u toku, kad je krajem merovinškog doba kraljevska vlast, na kojoj je sve počivalo,trenutno obnovila svoj utjecaj, zahvaljujući to i velikim osvojenjima i svom savezu s papinstvom. Ali taosvojenja i taj utjecaj mogli su samo trenutno odgoditi otpočeti raspad, jer su njegovi uzroci ležali usamom društvenom poretku. Samo je kralj mogao održati političku organizaciju. U teoriji, država jebila monarhijska i administrativna država; ali smo većvidjeli; koliko je ona u praksi, čak i pod KarlomVelikim, bila slaba. Njezino političko ustrojstvo nije naime odgovaralo njezinoj ekonomskoj naravi.Otkako su iščezli trgovina i gradovi, otpočelo je doba, u kom su veliki zemljooposjedi u isto vrijemeapsorbirali i zemlje i ljude, predavši i prihode od zemlje i radne ruke ljudi u vlast klase velikaša. A ovisu utoliko nezavisniji, što njihov ekonomski život nije izvrgnut nikakvim poremećajima i što svaproizvodnja na veleposjedu zapravo služi samo uzdžavanju samog veleposjeda. Oni dakle nemaju štaočekivati od države niti imaju razloga, da je se boje. Time je sudbina kraljevske vlasti bila odlučena.Ona je bila osuđena, da prije ili poslije, prema tome, kako je gdje društveni razvoj napredovao,prepusti svoja prava i ovlasti da prijeđu na te »mogučnike«, koji su sada gotovo jedini njezini podanici,jer su se uklopili između nje i puka, te je kraljevska vlast sada primorana da pukom upravlja prekonjih. Kraljevska je vlast sve više samo tolika, koliko je osnovana na kraljevskim veleposjedima. Ondje,gdje je svedena samo na vršenje čisfog političkog suvereniteta, ona uskoro vlada samo prividno. A kakoda se održi, kad je ostala bez poreza i bez mogućnosti da plaća službenike? Da se osloni na crkvu, kaošto je to učinila u Njemačkoj? Ali to je ondje bilo moguće samo zato, što se laička aristokracija u dobaOtona jošnije potpuno razvila. No pored toga čak i same biskupske kneževine razaraju državu. Samogamonarha one ojačvaju isključivo u vojničkom pogledu. Ali njegovo vladalačko djelovanje nije otudaničim pomognuto, i država se ne raspada ništa manje. U trenutnim ekonommskim uvjetima kraljeva,moćmora dakle nužno opadati, čim se desio da više nema - vojnih pothvata ni osobnog ugleda, da senjim održi. Ustvari ona od Karla Velikog naglo zapada u dekadansu. Nasuprot velikaša, položaj kraljevneprekidno slabi. Tako je njegova vlast krajem IX. st. većpotpuno izborna. Mogla je čak i nestati. Noveoma je karakteristično, što se to nije dogodilo.29 Velikaši nisu ni pomislili, da bi mogli živjeti bezkralja. Kod njih se jošuvijek održao preostatak osjećaja za jedinsno države. No u tom je sigurno važnu

28 Stari feudalisti - znalci feudalnog prava iz vremena sve do kraja XVIII. st. - nisu se u tome varali. Svi su oni prihvaćali kaonepokolebljivo pravilo, da »leno i pravosuđe nemaju ničega zajedničkog «, I zaista, feudalno je pravo specijalno pravo, kaošto je to i trgovačko pravo.

29 Biranje kralja je napredak u tome smislu, što osigurava jedinstvo monarhije, te više ne će biti dioba.

63

ulogu imala prije svega crkva. Jer ona ne priznaje velikaše; po njezinu mišljenju, tek je kralj čuvarporetka na zemlji, što ga je odredila providnost. Stoga jelon za uzvrat štiti i jamči joj njezine posjede.A i samim velikašima bilo je potrebno da postoji kralj kao sudac i arbiter, kao što i u sudovima treba dapostoji »sudac«, koji predsjeda i naređuje primjenu osude. Kralj je neophodno potreban za društveniporedak, za javni »mir«. Ali kralj dakako kraljuje, ali ne vlada.

A ipak, po pravu, ništa ne ograničava njegovu vlast. On ne pristaje ni na kakvu kapitulaciju. Ne odričese nijedne ovlasti. U teoriji on je apsolutni vladar. Ali, on je paraliziran. Udovi više ne slušaju glavu.Prividno se ništa nije promijenilo. Kraljevi se i dalje služe svima starim formulama, i na službenomjeziku njima iskazuju sve znakove poštovanja. Ali su aristokraciji prepustili stvarnu vlast. Današnjipravnici stvaraju veoma lijepe konstrukcije o državi u ranom Srednjem vijeku i o kraljevim pravima. Nosve su to teorije. U stvarnosti je posve drukčije. Država se raspada, komada, da bi se obnovila udrugom obliku na svojim ruševinama. Poslije Karla Ćelavog više nema kapitulara, pa se trebati dačekamo sve do XII. st. da bismo opet naišli na novo doba kraljeve zakonodavne aktivnosti.

Ono što se dogodilo, sastojalo se u biti u tome, da se vlast spontano izmakla iz kraljevih ruku ipostepeno prešla u ruke aristokracije, koja u isto vrijeme vrši službu kraljevog činovništva. Stoga se spravom može reći, da kraljevi činovnici uzurpiraju službe, koje vrše. A to se zbova posve prirodno, bezrevolucije, bez ikakva žestokog pokreta, jer je taj činovnik senior velikog broja onih, kojima upravlja ivlasnik dobrog dijela svoga okružja, kojim upravlja.

Imajmo u vidu, uostalom, da se i dalje održava veoma jasna razlika, između privatne vlasti što je onima na svojim zemljoposjedima i nad svojim ljudima, i javne vlasti, kraljevskih prava, koje on obnaša ukraljevo ime, ali se sada njima služi u svoju korist. Privatnu vlast, on ima u svoje vlastito ime i stekaoju je kao, dio očevine. A kraljevska je prava dobio tako, da mu ih je dodijelio kralj. To što je grof usvojoj, grofoviji vrhovni sudac, vojni zapovjednik, ubiračonoga, što je mu preostalo od starog rimskogcensusa, što je korisnik prava, na konačenje i ubiračcestarine (theloneum, tonlieu), - sve to potječeotuda, što je on državni činovnik. Samo što on svu vlast, koju vrši u kraljevo ime, sada vrši u svojukorist, a kralj ga u tome nemože spriječiti.

Osim toga, moć aristokracije slama i u svoju korist reformira državna okružja. Država je odmerovinških vremena podijeljena u grofovije. Te su grofovije veoma malene i grofovi-činovnici mogusvoje grofovije prilično lako, obići za jedan jedini dan. Ali počevši od VIII. st. močniji između njihpočinju prisvajati vlast u više grofovija, koje su u susjedstvu njihove. Sretne ženidbe, prijateljskisporazumi, nasilje, naklonost ili strah, što ga oni pobuđuju kod kralja, nagomilavaju uskoro, u jednomjedinom, neprekinutom području veći ili manji broj starih okružja. Nova grofovija, koja se u to vrijemestvara ovakvim prisvajanjem, pretvara se u kneževinu, jednako kao što se i grof pretvara u kneza. Ime,koje je posuđeno od rimske birokracije, ostaje mu ali taj nekadašnji, službenik centralne vlasti, koji jeapsorbirao vlast, što mu je dodijeljena, i povećao okružje, nakom ju je vršio, sada je mali lokalnisuveren i ostat će to vjekovima.

Sve se to izvršilo usred nečuvenih nasilja i podmuklosti. Deseto je stoljeće pored petnaestoga dobapolitičkih umorstava. Teritorijalna moćfeudalnih knezova nije bih skrupuloznija u izboru sredstava odmoći apsolutističkih vladara ili renesansnih tirana; ona je samo surovija. Svatko nastoji da ojača naračun svoga susjeda, i za to mu je svako oružje dobro. Strast za zemljom vlada svima tim feudalcima, ibudući da nema nikoga, tko bi im se odupro, oni nasrću jedan na drugoga svom surovošću svojihnagona. Kralj je nemoćan; i ako, kadšto želi da se umiješa, njegov mu službenik naviješta rat. Tako jena pr. Karlo Glupi umro u zatvoru grofa od Vermandoisa.

64

Pa ipak, kneževi su uz kralja vezani zakletvom, i bašu tome se ispoljava feudalni element. U to senaime pretvorila nekadašnja službenička podložnost. Oni su kraljevi vjernici, kraljevi ljudi. U teoriji,kralj i dalje ostaje vrhovni držalac ovlasti, koje su mu preotete i feudalna zakletva, to priznaje. Netreba dakle smatrati, da je feudalizam slomio državu; istina je upravo obratno. On jošuvijek održavavezu, u najmanju ruku formalnu, između kralja i dijelova kraljevstva, kojih su se domogli visokislužbenici, što su se pretvorili u knezove i koje je feudalna zakletva učinila vazalima. Kasnije, kad kraljopet ojača, pravnici će u tome pronaći načelo, kojim će, se okoristiti. Zasad kralj pušta da se sveodvija kako hoće i priznaje uzurpacije, koje ne može spriječiti. Nasljednost feudalaca postaje pravilo.Sin nasljeđuje oca, a od XI. st. nasljednost se proširuje i na žene.

Takvoga kralja, koji jošuvijek sam sebe smatra nosiocem cijele vlasti, knezovi, njegovi veliki vazaliocjenjuju sad jošsamo s feudalnog stajališta. On je za njih samo jošvelikaš, s kojim su vezaniugovornom vezom. Duguju mu pomoći savjet, a on je njima dužan dati zaštitu; ako ih napadne,stavivši se na svoje kraljevsko stajalište, oni smatraju, da imaju pravo povesti vojsku protiv njega.Knezovi drukčije misle o kraljevskoj vlasti nego sam kralj. Ali posljedice toga osjetit će se tek kasnije;i sve do XII.st. kraljevi će, osim rijetkih izuzetaka puštati da se stvari odvijaju bez njihova upletanja.

Tako se država krajem IX. i početkom X.st. svodi na praznu formu. Provincije su se pretvorile ukneževine, a činovnici u knezove. Kralj je izvan svojih vlastitih imanja samo »lenski suveren« svogakraljevstva. Nekadašnje upravno jedinstvo, koje je svoje podrijetlo vodilo od Rimskoga carstva,nadomješteno je mnoštvom lokalnih suvereniteta. Ali pritom treba odmah istaći, da je to normalna izdrava situacija, koja se slaže s društvenim stanjem, pa dakle i s društvenim potrebama. Agrarno idomanijaino ustrojstvo toga vremena uzrokom je, što je bilo nemoguće da se održi upravno jedinstvo,koje ni Karlo Veliki nije mogao pretvoriti u živu stvarnost. Kako je politička vlast mogla ostaticentralizirana li kraljevim rukama u vrijeme, kad su ljudi u masama ulazili u okvire velikog posjeda isvrstali se među seniorsku klijantelu? Ona se očito morala prenijeti onamo, gdje je postojala stvarnamoć, i kristalizirati se, ako se tako možemo izraziti, oko njezinih istinskih nosilaca. Zaštita ljudi nijesamo glavna funkcija države; ona je i njezin uzrok. Međutim,kralj više nije štitio svoje podanike; štitilisu ih velikaši. Bilo je dakle nužno i dobro da državu raskomadaju u svoju korist. Oni su sigurno imali nasvojoj strani ono, što bi se moglo nazvati javnim mnijenjem, ili osjećajima naroda. Nigdje nema traga,da bi mali svijet pokušavao spasiti kraljevstvo. Ti ljudi za njega više nisu ni znali.

Za vladanje i upravljanje ljudima kraljvstvo je bilo suviše prostrano. Stoga se sistem takvog vladanjaprvi put organizirao ti skučenim središtima teritorijalnih kneževina. Kraljevstvo se nužno ograničavalona upravu, koju nije bilo moguće kontrolirati, a koja nije dosizala do masa. U teritorijalnimkneŽevinama bilo je drugčije. Knezovi su u dodiru sa stvarnošću njihova ih privatna funkcijaosposobljuje da zaista upravljaju svojim krajem nevelikog opsega; broj njihovih klijenata i njihovihvazala razmjeran je i opskrbljuje ih potrebnim osobljem. Svatko se trudi oko svoga posla, doduše narazne načine u pojedinostima, ali u glavnim crtama podjednako. To je onaj sakriveni rad, koji je upogledu formiranja društva najvažnija pojava u to doba, i ondje, gdje je on najprije izvršen (uNizozemskoj, i Francuskoj), tu je društvo bilo najnaprednije. Iznad svega toga kraljevi zauzimaju svojemjesto na pozornici; carevi se bave velikom politikom. Ali prvi tip originalne političke organizacije,koji se u Evropi pojavio poslije Rimskoga carstva, predstavljaju knezovi.

Dakoko, pritom nije bilo nikakve teorije i nikakve svijesne koncepcije. Praksa se sama od sebeusklađuje sa stvarnošću.

Okosnicu teritorijalne organizacije čini kneževo bogastvo u zemljoposjedu, jer se na tome osnivanjegova snaga. Glavni ili najbolje smješteni »dvorci« na njegovim domenama utvrđuju se obrambenimradovima i pretvaraju se u zamke, burgove, središta vojne, financijske i pravosudne organizacije. To su

65

obično prostrani, zidom opkoljeni tvrđavni prostori sa zgradama za stanovanje, skladištima za živežinastambama za konjaničku posadu. Kaštelan, koga knez odabire među svojim ljudima, vrši službunjegova zamjenika u okružju, koje nosi ime kaštelanije. Kaštelan zapovijeda tvrđavom, nadzire zemljui predsjeda lokalnom sudištu. Da bi on i posada tvrđave imali od čega živjeti, stanovništvu jenametnuto davanje u naturi; tako se javlja načelo izdržavanja, koje kraljevi nisu poznavali u oblikustalnog davanja, koje je obavezo prema javnoj vlasti. Od XI. st. nalazimo pored toga joši tragovegrofovskog poreza (petitio, bede), a to predstavlja novi napredak, kako god bila primitivna formanjegova ubiranja i njegove raspodjeie. Dok tako kralj nema nikakvih drugih financija izvan svojihdomena, knez ih na svome području organizira. Povrh toga, on kuje novac, jer je prisvojio i to pravopored drugih regalija, i iz toga izvlači lijepu korist kvareći kakvoću novca. Ima također i cestarinu, adakako sudjeluje i dalle u prihodu od globa.

Njegova je moću svakom pogledu veća od kraljeve. Jer dok kralj postaje izborom, on je strogonasljedan, pa se većrano, jošu X. st., učvršćuje pravo jedinstvenog nasljeđivanja i tako se kneževinene komadaju. Zanimljivo je vidjeti, kako su one ostale jednake i neizmljenjene otada pa sve do krajastarog režima, koji ih je sačuvao kao provincije. Knez iz X. st. organizira pisanje svoje povijesti.Posjeduje dvor po uzoru na kraljev: kancelara. maršala, senešalka, peharnika. Ima svoje vazale i kojisu mu vjerniji nego što je on kralju zbog blizine i većeg nerazmjera snaga. On je opunomoćenizastupnik svih samostana na svojoj zemlji te im u svoju korist namće davanja ili služnosti. Tekstovi ganazivaju princeps, advocatus patriae, post Deum priceps.

On je zaista poglavar zemlje (patria), te ,je dobro uočiti, daje ova lijepa riječu srednjovjekovnomlatinskom jeziku u početku bila primjenjivana na ove male, lokalne domovine. Upravo ondje se prvi putformirao onaj patriotizam, koji kod modernih Evropljana nadomješta, osjećaj posjedovanja građanskogprava, kakav su imali ljudi antike. On se osniva na porodičnom osjećaju i utjelovljuje se u čovjeku, kojije poglavar i zaštitnik skupine, te se prenosi s oca na sina. Njihov grb postaje grbom stanovništva. Njihokuplja i vezuje, zajeddnička vjernost, što je osjećaju prema njemu. Ništa slično nije postojalo podMerovinzima ili Karolinzima, a poslije ćemo slično osjećanje moći opaziti samo prema kraljevima.Moderni patriotizm, koji se rodio iz dinastičkog osjećaja, nastao je najprije u kneževinama.

Knez je uistinu zaštitnik svojih ljudi. On to plaća svojom osobom i nema ničega aktivnijeg od njegovaživota i njegove društvene uloge. Ne samo da on sam vodi svoje ljude u rat i zajedno se s njima bacana neprijatelja, nego predsjeda svojim sudovima, računa zajedno sa svojiim poreznicima, osobnodonosi odluke u svima važnim pitanjima, a povrh svega, bdi nad održanjem javnog »mira«. On se staraza sigurnost putova, proširuje svoju zaštitu na siromahe, siročad, udove, hodočasnike progoni drumskerazbojnike i daje ih vješati. Najviši je sudac u svojoj zemlji, čuvar i jamac javnog poretka i bašje utome njegova uloga bitno društvena uloga. Kad se govori o »krvožednom« feudalizmu, tada treba dobrorazumjeti, na što se to odnosi. On je to zaista bio izvan svojih granica, prema neprijatelju, ali ne kodkuće. I sigurno je, da je društvo otpočelo svoj politički odgoj u okviru feudalnih kneževina. Velikadržava, kojoj su one dio, nije se doticala ljudi, njezino je djelovanje prolazilo iznad njih. Monarhija, jepovukla okvire političkog života, pomogla kršćanstvu da prodre udružila, se s crkvom i izgradila ideal okraljevskoj vlasti, koji se očuvao i koji će u budućnosti postati idejnom snagom. Ali ona nije imalautjecaja na ljude. Da bi dosegla do njih i njima vladala, trebalo je da se izgradi bliza, čvrsta i aktivnavlast lokalnih knezova. I svi ti kneževski žandari s čudnim imenima i kruti ratnici, zaslužuju usprkossvajim podlastima, svojim umorstvima i pljačkama kad susjeda, da zauzmu svoje mjesto međucivilizatorima Evrope. Oni su u njezinim političkim i društvenom životu bili prvi učitelji.

66

II. PLEMSTVO I VITEŠTVO

U desetom stoljeću obrazavala se u evropskim državama; pravna nova klasa plemstvo. Da bismoocijenili njezinu važnost, dovoljna je istaći, da u političkom pogledu samo plemstvo od cijeloga laičkagdruštva ima politička prava. Poslije će i građanstva osvajiti svoje mjesto pokraj nje, koje će postajatisve znatnije, ali kaje će ipak sve do kraja starog režima biti smatrano mjestom drugoga reda. Upovijesti Evrope plemstvo, ima - premda u veoma različitim okolnostima – otprilike onu ulogu, koju suu rimskoj povijesti imali patriciji, dok buržazija ima pritom ulogu plebejaca. Oba su se ta sloja tek umodernoj državi stopila u masi građana, kao što je i u Carstvu s generalizacijom građanskog pravanestala stara razlike između patricija i pučana.

Plemstva je izvršila tako znatan i tako sveopći utjecaj na evropsku povijest, da ljudima obično i nepada na pamet, da je ona originalna pajava, koja je svojstvena posebice zapadnaoevrapskomkršćanstvu. Ni Rimske, ni Bizantska carstva, a ni muslimanski svijet nisu imali ništa slično. Nemasumnje, sva primitivna društva poznaju plemstva mitolaškog podrijetla. Ali ta plemstva nestaju scivilizacijom. Ista se dogadila i sa starim germanskim plemstvom, koje nije preživjelo provale.Srednjevjekovno plemstvo, koje od starogermanskog rastavlja pet stoljeća, posve je nova i veamarazličita tvorevina.

Njoj je prethodila ona moćna aristokracija, dijelom rimska a dijelom sastavljena od novajlija ičinovnika, koja se, počevši od osnutka novih kraljevstava, pojavila i postepeno zadabila sve važnijuulogu. Ali ta aristakracija nije plemstvo; ona naime nije u pravnom pogledu klasa, kojoj, ljudipripadaju po rođenju. Ona je sama društveni razred, koji čini skupina moćnih ljudi. Povrh toga, bezobzira kolika je bila njezina faktična moć, ona pravna ne posjeduje nikakav privilegij. Najvećizemljoposjednik iz vremena Karla Velikog nema pred pravosuđem nikakav različit polažaj negoli običanslobodni čovjek.

Dvije su stvari pridonijele formiranju plemstva: neprestano smanjivanje broja slobodnih ljudi i vojnaslužba u feudalnom obliku; a od ovih dvaju razloga drugi je mnogo važniji od prvoga, te ovaj može čakbiti i zanemaren.

Domanijalni je sistem šireći se pravno degradirao seosko stanavništvo i sveo ga na više ili manjepotpuno robavanje. Oni, koji su sačuvali svoju slobodu, našli su se u privilegiranu položaju, te većodX.st. riječliber poprimila značenje nobilis. Stari pravni običaji u pogledu familije i baštine primjenjujuse sad jošsama na njih. Opće pravo slobodnih ljudi pretvara se u njihovu korist u izuzetno prava.Connubium se u rimskom pravu preširio. U početku Srednjega vijeka on je skučen. Porodično pravonajzad ostaje samo povlastica malog broja ljudi kao i nasljedni zemljoposjed. (allodium).

Ti slobodni ljudi, kojih broj nije moguće odrediti, zadržali su dakako pravo da nese oružje. Njihov imje posjed omogućavao da uzdržavaju konja za rat. Oni su prije svega ratnici.

Ali pored njih postaji jošjedna klasa slobadnih ljudi, koja je bar u Francuskoj, jošbrojnija od prve, ata su vazali. Oni ne žive od svojih vlastitih imanja, od svojih, alodija, nego od lena, koji im u ovoratarsko doba služi kao plaća. Kao i ostali, pa čak joša i većoj mjeri, oni su oružanici. Za razliku odprvih, oni nisu nasljedni, jer se leno prenosi s oca na sina same ako je sin sposoban za ratovanje. Akootac za sobam ostavi same kćeri ili sinave, koji su nesposobni za vojnu službu, lena se vraća seniaru.Ali taj je slučaj rijedak. U Francuskaj su većod Karla Ćelavog lena nasljedna, pa premda je to uNjemačkoj bilo formalno priznato tek pod Konradom II., sigurno je ustvari postajala veći prije togadatuma.

67

Osim tih slobodnih vojnika, jednih koji su vlasnici aladija i drugih, koji su držaoci lena, ima ineslabodnih. To su snažni i vjerni kmetovi, koje seniori vode u rat kao tjelesne čuvare, a u vrijememira stavljaju na povjerljiva mjesta; ta su minsteriales, Dienstmannen, kojih ima osobite mnoge uNjemačkoj i koji čine aristakraciju među neslobodnima.

Sve njih, i slobodne i neslobodne ujedinjuje zajednica jedne i iste profesije: njih vezuje oružje, i onikad preostolog dijela pučanstva uživaju osobit ugled. Budući da su sve intelektualne funkcije u rukamasvećenstva, te samo ratničko zvanje može laiku pribaviti privilegiran polažaj u društvu.

U vojnički staležulazi se tek s punoljetnašću. Prilikam stupanja u nj potrebna je podvrći se posebnomobredu: pedaji oružja, koju izvršava senior ili koji od njegovih pratilaca. Ovim posvetnim obredommladićpostaje vitezom (chevalier), a ta napraosto znači vojnika konjanika. Taj obred daje onome, tkomu se podvrgne, ugled po polažaju, koji time postiže. U početku, ako se sin nekog viteza i sam ne daposvetiti za viteza, ostaje običan seljak; njegove kćeri budući da ne mogu postati vitezovima, neuživaju nikakav poseban polažaj. Ali ovakve su prilike očite privremene. Činjenično stanje priprava jeuostalom za pravo. Pa općem pravilu, viteza sin bit će i sam vitez. I otuda, za takvag se sina većodrođenja smatra, da je član vojničke kaste, pa će ista tako i vitezove kćeri sudjelavati u njegovupolažaju. Čim je razvoj jednom dospio dotle, a dospio je bar u Francuskoj, krajem X.st rodilo seplemstvo, to jest nasljedna klasa, koja time, što jaj netko pripada, svakom od tih pojedinaca daje,nezavisno od samog društvenog položaja, poseban položaj u državi. Nobiless su svi oni, koji sami, ili posvojim precima, pripadaju vojničkom staležu (milicia). Čak ni sloboda nije pritom apsolutno bitna,budući da su i ministeriales s vremenom smatrani plemićima.30

Tako se klasa vazala praktički stapa s plemstvom. U svakom slučaju, plemstvo ne dolazi od lena. Jer,napokon, vitezom može postati i onaj tko nema lena, pa je tek dosta kasno (u XIII. st.) bilo općenitozabranjeno pučaninu da posjeduje leno. Prema tome, plemstvo je stvorila takva socijalna funkcija,koja pretpostavlja ekonomsku nezavisnost bilo uz pomoćvlastitog posjeda (alodija) ili uz pomoćfeudalnog (leno).

Plemstvo je ustvari vojska, i to nasljedna vojska. I na tom se osnivaju povlastice plemića. One seobjašnjavaju i nameću kao uzvrat za službu, koju vrše. Plemićne će grofu plaćati porez za svojuzemlju, jer mu služi kao vojnik. U tom je jedini privilegij plemstva u pravome smislu: drugih ne će niimati. Njegov posebni pravni položaj, njegov osobiti status u pogled u porodice, osobiti postupak nakoji, ima pravo pred sudištima, sve je to samo očuvano općenito pravo slobodnih ljudi, koje je izgubilosvoju važnost za seljake.

Važnost plemstva osniva se na njegovoj društvenoj ulozi. Njegove vojničke funkcije izdigle su ga iznadostalog pučanstva;.živeći u neprekidnim vezama s knezovima, samo ono iz svojih redova daje upravnoosoblje isto onako, kao što samo ono čini vojsku. Iz njegovih krugova dolaze kaštelani, načelnici iuopće svi službenici teritorijalne uprave. Ono, prema tome ne istupa samo kao vojnička kasta, negotakođer i kao politička kasta. Pokraj nje postoji joši svećenstvo. Pod njima je masa pučana,neplemića, koji ih svojim radom uzdržavaju, da bi se oni, za uzvrat, mogli baviti jedni vodstvomnjihovih duša, a drugi zaštitom njihovih tijela. Sve to nije neka teoretska ocjena a posteriori. To su većsuvremeni pisci savršeno točno opazili i zabilježili veoma jasnim izrazima.

To plemstvo je do krajnosti brojno, sve vrvi od njih, naročito ondje, gdje je domanijalna institucijaveoma rasprostranjena te lako dolazi do stvaranja lena. Može se reći, da je društveni razvitakrazmjeran količini ili, bolje, gustoći viteštva, a opada što god se više udaljujemo od Francuske premaLabi. Za Francusku i za Nizozemsku možemo pretpostaviti, da se u svakom seoskom područnom gradu

30 Ovo se konačno ustalilo tek u XIV. st.

68

susretalo više vitezova, pa sigurno ne će bi ti daleko od istine ako procijenimo, da su oni bar u ovimzemljama, činili desetinu svega pučanstva.

Zbog toga ne treba njihov način života zamišljati kao veoma, profinjen. Njihova lena i njihove maledomene omogućuju im samo da žive. Njihova se vojnička oprema sastoji od koplja, željezne kacige,štita i platnenog odijela. Samo najbogatiji imaju žičanu, košulju. Kad ne ratuju, ti se surovi vojnicivježbaju na turnirima, koji su nalik na prave bitke. Odlaze na turnire u stotinama, okupljeni popokrajinaina, i ozbiljno navaljuju jedni na druge sve dok neki od njih ne ostane na zemlji. Sve su tonajnemirniji, najratoborniji ljudi, koji bijesno jedni druge uništavaju u onim privatnim ratovima,porodičnim krvavim osvetama, u koje su besprekidno zapleteni. Uzalud je crkva većod kraja XI. st.najprije u Francuskoj, a poslije u Njemačkoj, »božjim mirom« smanjila broj dana, kad su dopuštenebitke; navika je bila jača. Kroničar Lambert od Waterlooa pripovijeda krajem XI. st., kako je deseterobraće njegova oca bilo ubijeno prilikom nekog susreta sa svojim neprijateljima u blizini Tournaia; anekako u isto vrijeme, flandrijski grof Robert Frigijac konstatira, sastavljajući popis umorstava,učinjenih, u okolini Brugesa, da bi trebalo više od 10.000 srebrnih maraka za isplatu »odmazde«. Utakvoj sredini nema dakako nikakve intelektualne kulture. Samo kod najbogatijih svećenik, učidjevojke u porodici čitati. A za dječake postoji samo konj, čim se mogu uspeti na sedlo, oni se znajusamo tući. Vojničke pjesme poput one, što ju je pjevao Taillefer u bici kod Hastingsa, sva je njihovaknjiževnost. Oni su žestoki, grubi, praznovjerni, ali izvrsni vojnici.

Treba u tom pogledu ocijeniti pothvate Normana na Siciliji, osvojenje Engleske, čuđenje cara Aleksijanad flamimskim vitezovima, kad su prolazili kroz Carigrad, a nadasve izvanredni križarški pothvat. Onasvojstva, koja francuske i nizozemske vitezove čine najboljim ratnicima njihova vremena, nemajunikakve veze s osobinama rase; ona su plod vježbanja. To je vježbanje bilo najbolje na Zapadu, jer jeviteštvo ondje bilo brojnije, a bilo je to zbog veće rasprostranjenosti domanijalnog sistema.

Krajem XI. st. viteštvo je izvanredno prošireno. Ali viteški običaji, to jest onaj pravilnik učtivosti ilojalnosti, kojim se odlikuju plemići poslije križarskih ratova, jošne postoji. Za njegov postanak trebatće više profinjenosti. No u svakom slučaju, ona dva osjećaja, na kojima se ono temelji, većsurasprostranjena među vitezovima; to su: pobožnost i čast. Nema nitko pobožniji od tih vojnika,usprkos, njihovoj praznovjernosti i surovosti. Oni pomno poštuju pravo, azila, zaustavljaju seprogoneći neprijatelja, čim u daljini vide vrške tornjeva kakvog samostana. S primjernom pobožnošćuidu u procesijama iza relikvija, što ih redovnici izvode na šetnju po cijeloj zemlji . Odlaze na dalekahodočašća u Rim, u Jeruzalem. Čini se, da su se bašna, hodočasničkim putovanjima razvile pjesmefeudalne epohe. A što se tiče časti, taj osjećaj, koji su moderna vremena baštinila od njih, posve jevojnički, Nije to u potpunom smislu moderni pojam časti, jer je ovaj profinjenjeniji. To je prije svegaosjećaj vjernosti i lojalnosti. Ti se vitezovi obično služe nevjerom i podmuklostima, ali ne prekršujuzadanu riječ. PojamHomagium (hommage), koji je izblijedio u razvitku francuskog jezika, za njih je jošu punoj snazi i odgovara potpunom predavanju njihove osobe, svorne senioru. Vjerolomstvo je za njihnajteži zločin.31 Oni na sve gledaju s osobnog stajališta i s obzirom na odnose čovjeka prema čovjeku.Osjećaj poslušnbsti i discipline potpuno im je tuđ, čim misle da su povrijeđeni smjesta se pobune, iiskrenost njihova govora izvanredan je pojav. Njihova ekonomska nezavisnost prirodno je među njimaopćenito proširila moralne sklonosti, koje su se održale i poslije, u druugim okolnostima, i poprimileprofinjenije obike. Normalni temelj, na kom će se u toku vremena razviti plemenitost, izgrađen jedakle većtada. Ona je veoma shvatljiva i posve različita od one, koja će biti svojstvena buržoaziji.

31 Upor. Ganelona u La Chanson de Roland

69

Plemstvo će do kraja u svom najvećem dijelu, uvijek zadržati trag svoga podrijetla od klase ljudi,kojima je bila tuđa svaka ideja o profitu i o bilo, kakvom produktivnom radu. Kod viteštva se na nekinačin može opet ustanoviti antikno shvaćanje o radu, koji je nedostojan slobodna čovjeka. Ali u anticislobodan čovjek poosvećuje svoju dokolicu, koju zahvaljuje radu svojih robova, javnim pitanjima;srednjovjekovni vitez koristi se onim, što mu daje zemlja, da bi se predao vojničkom zvanju i služenjusvome senioru. Trebat će da prođu vjekovi i da plemstvo bude postepeno izgurano s položaja, što ga jezauzimalo nekoć, pa da izraz »vivre noblement« (živjeti plemićki, otmjeno) konačno postane sinonimza »živjeti besposleno«.

70

ČETVRTA KNJIGA

RAT ZA INVESTITURU I KRIŽARSKI RAT

PRVO POGLAVLJE

CRKVA

I. PAPINSTVO

U vrijeme kad se moćCarstva gasila, papinstvo se, kako smo vidjeli prije, okoristilo onim, što jeCarstvo izgubilo na snazi i sjaju. Ali se papinstvo svojim vlastitim snagama nije moglo održati na visini,na koju se popelo. Ono je počivalo na Carstvu, ono se ako se možemo ovako izraziti izdiglo i razvilo nanjemu. A kad se ono srušilo, survalo se i papinstvo za njim. Najprije je bilo prepušteno nasiljuslučajnih kraljeva, koji se otimaju za Italiju i carsku krunu, a u početku X. st. postalo je plijen rimskihfeudalaca. Seniori rimske Kampanje bore se među sobom oko toga, tko će papinsku čast pribavitisvojoj porodici. Nema sumnje, papu i dalje imenuje gradski kler i puk, ali je i suviše lako izbornicimasilom nametnuti svoju volju ili izabranog srušiti, ako ne pogoduje željama najjače stranke. Zajednicaklera i vjernika zadržala je svoje prave da redovi to bira papu tako dugo, dokle god je pored papinstvapostojala snažna vlast. Biranje je najprije nadzirao egzarh, a zatim missi. Ali otkako je Carstvo zapalou dekadansu, određivanje papa vrši se pod pritiskom feudalaca. Pape toga vremena pojavljuju se inestaju kako god se svidi feudalnim strankama; ima ih koji umiru od ruke ubojica, a drugi završavajuživot u zatvoru. U toj rimskoj sredini, gdje je, čini se, demoralizacija išla uporedo s njihovomsurovošću, spletke žena više nego jednom raspolagale su tiarom. Maarozia i Teodora podjeljuju jeposredstvom svojih ljubavnika ili svojih uzastopnih muževa svojim sinovima; legenda o papisi Ivanisamo je do karikature dovedeno pretjeravanje i suviše stvarnih skandala toga vremena. Jedan odsinova Marozije, Alberik od Tusculuma najzad je postao senior Rima i proizvođačpapa. Pobrinuo se daRimljane navede da priznaju njegova sina Oktavijana kao njegova nasljednika i budućeg papu. Kad jeAlberik umro, njegov ga je sin naslijedio kao gospodar grada, a 955. je, u dobi od 18 godina, primionajvišu svećeničku čast onako, kao što se dobiva leno, uzevši pritom ime Ivan XII. Pa ipak, bašćefeudalni papa postati oruđe za obnovu Carstva. Nije ni potrebno reći, da ga je na to naveo samo njegovosobni interes, i da je on u velikom činu, što ga je tada izvršio, vidio samo obično sredstvo zaostvarenje svojih ciljeva. To što je 962. pozvao u Rim Otona I. i položio mu na glavu carsku krunu,učinio je samo zato, što se u tom trenutku trudio, da dobije njegovu pomoćprotiv markiza Berengaraod Ivreje, takozvanog kralja Italije, svoga smrtnog neprijatelja. Tradicije iz vremena Lava I. i KarlaVelikog bile su tako srozane, da Ivan XII. sigurno nije ni pomislio, da će Oton o Carstvu sebi stvoriti ištavišu zamisao od one , što ju je on sam imao o papinstvu. U Rimu više nitko nije razumijevao velikeriječi, koje su nekoćvladale historijom. Kad je opazio, da je novi car svoju vlast shvatio ozbiljno, i danjegova rimska senjorija ugrožena, požurio se da ga izda i spletkari protiv njega. Oton se vratio u Rim,sazvao sinod, na kom je Ivana. XII. dao zbaciti, i primorao Rimljane da se zakunu, da ubuduće više neće imenovati pape bez njegova pristanka ili bez pristanka njegova sina. Lav VIII. izabran je u njegovojprisutnosti, a zatim je otišao. Ali Rimljani su popustili samo pred silom. Tek što je Oton otputovao,protjerali su Lava i nanovo pozvali Ivana XII. Poslije njegove smrti, ne vodeći brigu o svojoj zakletvi,izabrali su na njegovo mjesto Benedikta V. Oton se ,opet morao vratiti i opsjesti grad; dočepao seBenedikta i poslao ga u progonstvo u Hamburg i uspostavio na vlasti Lava. Kad je ovaj umro, Ivana XIII.,imenovanog pod njemačkim utjecajem, uskoro protjera jedna pobuna, i car je 967. opet morao prijećiAlpe da ga vrati na prijestolje.

Kako se vidi, papa u svim tim sukobima istupa nasuprot caru samo kao rimski senior, gotovo kaoneposlušni vaza. Očita je suprotnost između velikih uspomena, što ih doziva njegovo ime, i lokalne

71

uloge, u koju je zatočen. Zahvaljujući udaljenosti od Njemačke, rimski se feudalci uvijek nanovopridižu nakon što su bili upokoreni. Pod Otonom II. Crescenzi su isto onako moćni ti Rimu, kao što jeprije njih bio Alberik, i Rossanov poraz nije mogao smanjiti njihov utjecaj.

Oton III. je neodređeno maštao o tome da obnovi savez pape i cara, ugledajući se u teoriju, a ne ukarolinšku stvarnost. Maštao je da Rim učini središtem dvostruke vlasti, koja bi odonuda upravljalakršćanskim svijetom u nerazrješivom jedinstvu. Kad mu je bilo 25 godina, prispio je u Grad, ondje daoizabrati svoga bratića Brunona pod imenom Grgura V. (996) i od njega primio carsku krunu. Zatim je nasamrti odabrao najučenijeg čovjeka svoga vremena, Gerberta, nadbiskupa u Reimsu, a poslije uRavenni, da bude doveden na prijestolje Svetoga Petra. On je uzeo ime Silvestar II., podsjećajući timena onoga Silvestra I., o kom legenda tvrdi, da je pokrstio Konstantina. Car se smjestio pokraj njega naAventinu, u palači, koja je svojom raskoši sjećala na bizantsku palaču i koja je u svoja pravila oponašanju preuzela strogost uobičajenu u samostanskim propisima. Zalutavši u idealističke sanjarije, ukojima je moguće pronaći utjecaj njegove majke Theophane kao i onih biskupa, koji su ga odgojili. carje, čini se vjerovao, da je moguće Rim nanovo učiniti središtem svijeta; ali to je sada imao biti Rim, ukom će vlast biti podijeljena između pape i cara. Ni on, ni Gerbert, izgubljeni u svome maštanju; nisudoživjeli ostvarenje. Realnost im se kruto osvetila. Jedna pobuna Rimljana primorala je cara da bježi;umro je 23.siječnja 1002 u Paternu, na području Mont Soracte, bolestan od toga, što mu se san razbio.

Stranke su se sad nanovo stale boriti za grad: s jedne strane Crescenzi, a s druge strane grofovi odTusculuma. Benedikt VIII., koga su doveli grofovi od Tusculuma, održao se dozvavši u pomoćHenrikaII., kao što je Ivan XII. dozvao Otona. Naslijedio ga je brat njegov. Ivan XIX. (1024-1038), laik koji je ujednom danu primio sve svećeničke stupnjeve. On je okrunio Konrada Il. Poslije njega izabran je i trećičlan porodice Tusculum, Beriedikt IX. Njega su Crescenzi protjerali i na njegovo mjesto doveli SilvestraIII., koga je njegov protivnik, vrativši se na čelu svoje stranke uskoro opet istjerao. Nato je Silvestartiaru prodao Grguru VI. U isto vrijeme postojala su trojica papa!

Obnova Carstva nije dakle dovela do ojačanja papinstva. Osim Otona III., novi carevi ne preuzimajukarolinšku tradiciju. Oni vladaju zajedno s crkvom, a to znači s biskupima, a ne s papom. Njime sesluže samo da im položi krunu na glavu.

Što se tiče ostaloga, njima ne polazi za rukom da u Rimu uvedu red, a time se, uostalom, malo bave.Papa ih naime li maločemu može smetati, jer nema nikakve vlasti u crkvi. U Rimu samom, kler je urukama stranaka i ne protestira, ne poduzima nikakve napore, da bi stolici Svetog Petra pribavio njezinnekadašnji sjaj, pa čak ni njezino dostojanstvo. Reforma, koja ce ga uzdići, morala je doći izvana;stoga je ona nužno morala papinstvo dovesti u sukob s carem.

II. CLUNYJSKA REFORMA

Disciplina, moral, učenost i bogatstvo crkve poraslo je ili povećalo se pod Karolinzima. Ono je ovisiloo njihovoj pomoći, pa prema tome o njihovoj snazi. Pad te snage neizbježivo je morao crkvu dovesti ukrizu, te ju je zaista i doveo; no ona je, kao što se to dešava i s krizama političkog ustrojstva, bilapolazna točka za obnovu aktivnosti. U Njemačkoj, gdje je carska crkva većza Otona postavljena načvrste temelje, ta je kriza potrajala malo, te je pod upravom biskupa karolinška tradicija bila brzoopet prihvaćena, a intelektualna je kultura svećenstva nanovo pošla onim putem, što su ga ocrtaliKarlo Veliki i Alkuin. Ali na zapadu Evrope nije bilo isto. Feudalizam je šireći se i razarajući državuneizravno zahvatio i crkvu. U. Francuskoj, Lotaringiji i Italiji položaj je biskupa otprilike jednak papinupoložaju u Rimu. Oni se moraju braniti od susjednih feudalaca ili pak dolaze na biskupske položaje

72

tako, da su ih feudalci nametnuli kleru; ovi ih protjeruju, ako se ne sviđaju najjačoj stranci, ili čakkadšto ubijaju, ako im previše otvoreno prkose. Papa im ne može pružiti nikakvu pomoć. U Francuskojkralj može štititi samo one, koji su na njegovoj domeni; uostalom njih on imenuje. Položaj samostanajošje bjedniji. Laički seniori koji im se nameću kao advokati (kad naprosto ne uzmu sebi naslovopata), pljačkaju njihove zemlje, stvaraju lena za svoje ljude na račun samostanskih domena, namećuim uzdržavanje svojih službenika, svojih lovačkih pasa, ukratko, izvrgavaju ih pljačkanju, a da im utome nitko ne može pomoći.

Kako je laička vlast slabila, crkva trenutno prolazi, kroz krizu, iz koje je imala izaći snažnija, jer ćeostati sama. Bila je kadra da živi sama od sebe i da snage, koje su se za trenutak skrenule na koristdržave, upotrebi samo za sebe. Obnova je nužno morala doći od onoga dijela klera, koji je bionajneovisniji od laika, a to su bili redovnici.

Za razliku od onoga, što se događalo s državom, bolest crkve bila je tek površna. Proširenjefeudalizma zahvaća je tek posredno, ali njezino ustrojstvo, budući da ona ostaje izvan političkogdruštva, nije moglo biti zahvaćeno. Kakogod je nered koji ju je zahvatio, bio velik, on nije razorioništa bitno. Episkopalna organizacija održala se dalje, kao što su se održali i samostani. A održala se ipobožnost, jer premda su učenost i disciplina opale, pobožnost se povećala u tome smislu, što seproširila. U X. st. župe se rasprostiru svuda po zemlji. Seoske crkve česte su sada na zemljoradničkimpodručjima. Samostanske domene boIje su organizirane od laičkih i privlače ljude u masama. Znatandio njih postaju cerocensuales (to jest crkveni kmetovi), pripadaju svetom zaštitniku samostana,pribavljaju mu klijentelu, koja propagira njegov kult i hvali njegova čuda. Ovo je u punom smislu dobalokalnih svetaca kao što je i doba lokalnih vlada. Takvi su na pr. Sv. Lambert, Sv. Hubert, Sv. Bavon,Sv. Trond. Oni su kao neki veliki vazali božji, a ljudi se utječu pod njihovu zaštitu. Njihove relikvijevrše čaroban utjecaj. Redovnici ih iznose na procesije po zemlji. Uz njihovu pomoćodvraćaju vitezoveod privatnih ratova. A čudotvorna moć, što je posjeduju, zrači na redovnike, koji ih čuvaju. Jer svecenalazimo općenito u samostanima, a ne u biskupijama. Utjecaj opatija raste i po tome, što mnogoseoskih crkava pripada njima ili ovisi o njima, ili pak službe božje u njima vrše redovnici. Ideal svetostitoga vremena, samostanski je ideal. On zahtijeva odricanje od svega zemaljskog poradi spasa duše,nebrigu za svaku socijalnu aktivnost pa čak i za svaku drugu vrlinu osim odricanja, poniznosti i čistoće.I bašje otuda imala doći obnova crkve, a ne od biskupa, bilo da su oni napol feudalci, kao uFrancuskoj, ili vjerni karolinškoj tradiciji, kao li Njemačkoj. Njihova učenost ne ostavlja nikakav dojamna tadašnju neobrazovanu javnost. Njoj treba svetaca i čudotvoraca.

U tom pogledu: feudalci misle jednako kao i puk, jer su biskupi njihovi protivnici. Oni dodušepljačkaju samostane, ali ih poštuju, i na svom samrtnom krevetu oni knezovi, koji su ih najvišepljačkali, daju im obilne poklone. Svi oni duboko štuju svetost i oplakuju nerede; u koje su zapalisamostani, čak i onda, kad su oni sami tome uzrok.

Njihovi se osjećaji dobro vide po pomoći, što je pružaju asketizmu, čim je on postigao nešto ugleda.U Lotaringiji vitez Gerard de Brogne postaje redovnikom i uskoro stiče toliku slavu zbog discipline, štoju je uveo u malom -samostanu, koji je osnovao na svojoj zemlji, da mu grofovi Hainauta i Flandrijestavljaju u dužnost da reformira opatije u njihovim zemljama. Taj lokalni pokret značajan je ipokazuje, koliko je teren za odlučnu reformu, što je potekla iz Clunyja, bio pripravljen. Ovajsamostan, što ga je 910. osnovao vojvoda Vilim od Auvergne, odigrao je pod upravom ljudi, kao što subili Odon (+943) ili Odilon od Mercoeura ( +1049), ulogu, koju bismo po njezinoj važnosti mogliusporediti s ulogom isusovaca u XVI. st. Ovdje se dakako nije radilo o suzbijanju hereze, nego oorijentaciji vjerske misli i vjerskog osjećaja. Mislim, da bi se moglo reći, da je redovništvo uz pomoćClunyja utisnulo zapadnom kršćanstvu žig, koji će potrajati vjekovima. Nema sumnje, redovnici su već

73

prije toga imali važnu ulogu, naročito prilikom obraćenja Engleske. Ali je svjetovni kler bio važniji;preko njega se manifestirao savez crkve s državom. Biskupi su u karolinško doba napola kraljevskislužbenici; u Njemačkoj postaju knezovima. No bašto je ono, što Clunyjevci osuđuju. Za njih jevremeniti život samo predvorje vječnosti. Sve mora biti žrtvovano zbog nadzemaljskih ciljeva. Spasduše je sve, a on je mogućsamo uz pomoćcrkve; ona stoga, da bi mogla ispuniti svoje poslanje, morabiti potpuno čista od svakog zemaljskog upletanja. Ovdje se više ne radi o savezu crkve s državom,nego o potpunom podvrgavanju čovjeka i društva crkvi, koja je na duhovnom području posrednikizmeđu njih i boga. Treba dakle smatrati simonijakom svakog onoga tko pogoduje upletanju laičkevlasti u vjerske poslove. Svećenik pripada samo crkvi. On ne smije nad sobom imati nikakva seniora, onviše ne smije imati porodice. Ženidba svećenika, tolerirana u praksi, strahota je, koja mora nestati.Potpuno produhovIjenje crkve, apsolutno provođenje kanonskog prava to je ako većne program upravome smislu riječi, a ono bar tendencija Clunyja. Na području pobožnosti ona znači asketizam; napodručju politike ona traži potpunu slobodu crkve, prekid svih spona, koje ju vezuju uz civilno društvo.Može se reći, da je Cluny u tome smislu protivukarolinški pravac. Ali on se zalaže za papinstvo, jer jeočito da se crkva, ako želi biti nezavisna, mora okupiti oko svoga poglavara; koji je u Rimu.

Te političke posljedice, što ih reforma sobom nosi, nisu se očitovale odmah. Isprva je svijet u Clunyjuvidio samo obnovu asketskog života, pa su, knezovi i biskupi sa svih strana od njega tražili redovnike,koji će regenerirati opatije na njihovu području. Od sredine X. st. reforma se širi, po cijelojFrancuskoj, po Italiji, Flandriji, dosiže Lotaringiju i otuda se u početku XI. st. rasprostire poNjemačkoj. I svagdje kamo dopire, povećava pobožnost, i to vanjsku pobožnost, koja se prije svegasastoji u vršenju obreda, u poštovanju svetkovina, u potpunom oslanjanju u svemu na crkvu, koja jeKristova vjerenica i njegov predstavnik na zemlji, mističko vrelo milosti i spasenja. Raste brojvitezova, koji stupaju u samostan32 i knezova, koji umiru u redovničkim haljinama33; osnivanja novihsamostana umnožavaju se. U X. i XI: st. ima ili veoma mnogo. Crkva poprima oblik posve nadljudskeustanove. Svijet živi u atmosferi neobičnih stvari. Čuda su veoma česta. Zbivaju se prilikom svakeepidemije. Svaka -kuga, svaka glad daje povoda za izvanredne manifestacije, kao što je velika,procesija u Tournaiu (XI. st.) U Sv. Trondu godišnji prihod od darova, što ih donose vjernici, nadilazisve druge prihode samostana. Kad je ondje odlučeno da bude sagrađena nova crkva, puk od svoje voljedovozi na mjesto kamen i stupove dopremljene Rajnom do Kölna. Božji mir, koji u vrijeme velikihgodišnjih svetkovina prekida privatne ratove, posljedica je tog izvanrednog utjecaja crkve na osjećajei misli tadašnjih ljudi. Ali i, nemiri, koji u XI. st. izbijaju protiv oženjenih svećenika, također se izravnoosnivaju na tom utjecaju.

Uza sve to bilo je i konzervativaca, koji su se preplašili i uzbuniti zbog tih novih raspoloženja. Egbertod Liègea, Sigebert od Gemblouxa smatraju, da ti redovnici idu predaleko; boje se uzvišenosti iapsolutnosti njihovih nazora. I ovakvo duhovno raspoloženje u početku je općenito kod carskogsvećenstva. Gerard od Cambraia ne pristaje da u svojoj dijecezi uvede božji mir. Pa ipak, svinajplemenitiji umovi i najčišća srca prilaze novom izvoru videći u njemu ideal. I nitko se ne usuđuje daga pobija, jer bi to značilo pobijati samoga boga. Snaga toga pokreta ostavila je tragove, koji jošuvijek rese naše tlo. U to se naivno vrijeme podižu prve velike crkve, i crkvena umjetnost počinjegraditi hramove prevelike za narod, ali uvijek premalene za božje veličanstvo.34 XI. st. je izvanrednodoba vjerskih građevina, istinska polazna točka velikog zapadnog graditeljstva, u kom su dotad uvijekdominirali Bizant i Ravenna. U isto vrijeme, to je dokaz o golemom porastu bogatstva, što ga je crkva

32 Poppon, koji postaje opat u Stavelotu.33 Godfried Bradati vojvoda Ardenski.34 Ženska i muška opatija u Caenu; katedrala u Tourmaiu, Spiru. i.t.d.

74

prikupila. Za samostane su X. i XI., st. nadasve izrazita, epoha darivanja. Njihovo bogatstvo omogućujeim dakako da povećaju svoj društveni utjecaj uz pomoćmilostinja zaštite siromaha. i.t.d.

Treba nadalje istaći, da je pristup u crkvu, premda je ona ustvari bila svećenička kasta i sve više, kaoi plemstvo, vojnička klasa, s dru ge strane ipak bio otvoren svakome. Kmet ne može postati plemićem,ali mu je put u crkvu slobodan. Dovoljno mu je da pođe u školu i da nauči latinski. A čim je dobiotonsuru, on je clericus, a u sjaju, koji okružuje njegovu klasu, uspomena na njegovo podrijetloiščezava. Moglo bi se reći, da svatko, kako god bio siromašan; u svojoj torbi nosi biskupski štap. Kakogod je svećenički staležodozgo bio zatvoren i hermetičan, novačenje u njegove redove odozdo bilo jeu najvećoj mjeri demokratsko. Ne zaboravimo, da je Grgur VII. bio sin seljaka. Ovo će se kasnijepromijeniti. Ali svaki put kad u crkvi dođe do obnove vjere, koja se očituje reformom, uvijek se iznovapojavljuje ovo regeneriranje iz redova puka. Ono je sigurno bilo veoma snažno među Clunyjevcima itreba, ga također ubrojiti među razloge njihova uspjeha.

Najzad, crkva bašu X. i XI. st. konačno osvaja onaj privilegirani položaj ii društvu, koji će zadržati svedo kraja starog režima. Svećenici su u to vrijeme u svakom pogledu stekli nezavisnost od civilnihsudova; a crkveni su (duhovni) sudovi proširili svoju kompetenciju na sve one civilne poslove, kojiimaju veze s vjerskim životom, bilo da su, kao ženidba, u osnovi sakramentalan čin, ili da se kaougovori potkrepljuju zakletvom, koja ih time pretvara ti vjerski čin.

Tako je, dakle karolinška država slabeći prestala da pruža ruku pomoćnicu svojoj saveznici crkvi. Onaje zbog toga trenutno zapala u teškoće i položaj njezina visokog osoblja, počevši od pape pa dobiskupa, svagdje je bio uzdrman, osim u Njemačkoj. Ali njezino oslabljenje, koje je otuda proizašlo,našlo je nadoknadu ti potpunijoj slobodi i orijentaciji vjerskog osjećaja, koji je odbacio smetnjevremenitih briga i okrenuo se isključivo prema nebu. Redovnici, i to u prvome redu clunyjevskiredovnici, propagatori su tih novih tendencija. One su postigle dvojak rezultat; s jedne strane, budućida je crkva posrednik, neophodno potreban za spašavanje, koji svoje djelovanje upravlja isključivoprema posljednjim ciljevima, te joj tendencije daju takav utjecaj na duše, kakav nije imala nikadprije toga. S druge strane, one joj daju izvanrednu snagu navodeći je da odbaci svako starateljstvo,svako laičko upletanje u njezine poslove, smatrajući ga napadom na svoju čistoću. I najzad, njezin jojje ugled donio golemo bogatstvo u zemljama, iIi milodarima, u privilegijama.

Cio se ovaj pokret odvijao izvan Rima i izvan papinstva. Ali on je onamo nužno morao stići i odjednompredati u ruke nasljednika Svetoga Petra, nemoćnog careva zaštitnika, koga su degradirale spletkefeudalaca i sukobi stranaka, upravu nad tom golemom snagom, koja je radila za njega i čekalatrenutak, kad će otpočeti, da djeluje pod njegovim zapovjedništvom.

75

DRUGO POGLAVLJE

RAT ZA INVESTITURU

1. CARSTVO I PAPINSTVO OD VREMENA, HENRIKA III. (1039)

Pridižući 962. Carstvo, koje je palo i bilo poniženo za vrijeme posljednjih nosilaca carske časti i kojeod 915. čak uopće nije imalo nikakvih, nosilaca, Oton je bez ikakve sumnje htio nastaviti karolinškutradiciju. Primajući krunu iz ruku Ivana XII. i uzimajući naslov cara Rimljana (Romanorum imperator),on je sebi dakle dodijelio ulogu svjetovnog poglavara kršćanstva, u čemu se, i sastojala sama bitcarskog dostojanstva. Vlast, koju je preuzeo, bila je univerzalna vlast, i to isto tako univerzalna kao isamo pokoravanje crkvi. Ali kakve li suprotnosti između onoga, što je bilo, i onoga što je trebalo biti!Pod Karlom Velikim, pod Louisem Pobožnim, pa čak i pod samim Karlom Debelim Carstvo se zaistaprostiralo po cijelom ili gotovo cijelom Zapadu. Njegova stvarna rasprostranjenost podudarala se, akose tako možemo izraziti, s njegovim univerzalizmom. Oton naprotiv vlada samo nad Njemačkom iItalijom. Ustvari, Carstvo, onakvo kakvo ga je on osnovao i kako se nastavilo poslije njega, sastoji sesamo od skupine država, kojoj se od Konrada II. pridružila i kraljevina Burgundija, stečena time, što juje ustupio njezin posljednji kralj Rudolf III. (1033.). Ako je Carstvo i zadržalo svoje ime, ono ustvarnosti više ne obuhvaća sveukupno katoličko kršćanstvo.

Ono isto tako nije zadržalo ni ono intimno, jedinstvo s papinstvom, onu suradnju duhovne isvjetovne vlasti u upravljanju svijetom, koja je temelj karolinške koncepcije i od koje se sastojinjezina veličina. Pod novim carevima papa je ili u otvorenoj pobuni protiv onoga, tko bi trebao da jenjegov saveznik, ili je njegova kreatura bez utjecaja i ugleda. Otonov san, da obnovi mistički brakpapinstva s carstvom, okrutno se raspršio. Mozaik u crkvi Sv. Ivana Lateranskog pretvorio se u laž. Unovom poretku stvari papa ima tako podložnu ulogu, da njemački kralj jošprije svoje krunidbe u Rimuuzima naslov rimskoga kralja, ističući time svoje pravo na krunu, koju će mu papa, kao neke vrstiobredni meštar staviti na čelo, ali koji ne može ni pomisliti na to, da bi mu je uskratio.

Ustvari carsko je dostojanstvo ubuduće samo privjesak, samo posljedica sticanja kraljevske časti uNjemačkoj. Naslov cara nosi njemački kralj, to jest onaj kralj, koga su priznali i prihvatili jedinonjemački knezovi, jer italski i burgundijski nisu nikad sudjelovali u biranju kraljeva. Ali pritom se ipakodržala tradicija: premda carska čast pripada njemačkom kralju, Carstvo ipak nije ni po čemuNjemačko carstvo. Kako god bilo izmijenjeno i sniženo njegov ga univerzalizam priječi, da se pretvori unacionalno carstvo. Budući da je rimsko, ono ne može posebice pripadati nijednom pojedinom narodu.Jednako onako, kao što Karlo Veliki i njegovi nasljednici nisu bili franački carevi, tako nisu ni Oton injegovi nasljednici bili njemački carevi. Umjesto da je Njemačka, ako se može tako reći,nacionalizirala Carstvo u svoju korist, dogodilo se, da su se njezini kraljevi većsamim tim što su znalida su svi unaprijed označeni kao carevi, denacionalizirali na njezinu štetu. Njihovo je poslanje većodprvoga dana njihove vladavine u nerazmjeru s njihovom zemljom; ono je veće od nje, ono je svodi nato, da bude samo dio cjeline, nad kojom oni vladaju. Ukratko, novi carevi su osuđeni na neobičanpoložaj, da ne budu ni univerzalni ni njemački vladari. Stvarnost im ne dopušta da budu jedno, atradicija da budu drugo.

Sve do kraja XII. st. oni su neosporno bili najmoćniji vladari na Kontinentu; no ipak, kad se okolnostirazmotre izbliže, veoma se brzo može opaziti, da je njihova snaga više prividna negoli stvarna. Carski

76

teritorij na prvi pogled pobuđuje dojam impozantnog područja, koje ima sve uvjete za golemuekspanziju. Na sjeveru ga zapljuskuje Sjeverno i Baltičko more, na jugu dotiče obale Jadrana, te sečini, da je time što posjeduje Italiju i obale Provanse, koju je Carstvo steklo s Burgundijom,predodređeno da jednoga dana zavlada nad Sredozemljem. Ali na nesreću, ono nije i ne može bitidržava. Vlast careva oslanja se zapravo samo: na crkvu, ili, točnije, na biskupske kneževine, za koje sesvaki od njih, počevši od Otona, pobrinuo da im poveća prostranstvo i prihode, i kojima nosioce onisami imenuju iz redova sebi vjernih ljudi. Carevi dobivaju bašod tih kneževina najveći dio svojihprihoda i svojih vojnih kontingenata. A što se tiče laičkih knezova, oni postaju, usporedo sa sve većimrazvojem feudalizma u Njemačkoj, kome pogoduju ekonomski uzroci šireći domanijalno ustrojstvo,sve neovisniji, kao što se to događalo i u Francuskoj. No za razliku od francuskih kraljeva, car nemanikakvih dinastičkih teritorija, nema svoje vlastite kneževine, koje zemlja i ljudi pripadaju njemu igdje se on osjeća na čvrstome tlu. On luta po carstvu; nema svoje prijestolnice. On je vječni putnik,sad je s druge strane planina, sad li Saskoj u Švapskoj ili u Frankoniji. Takva lutalačka vlast udruženaje s odsutnošću svake laičke administracije. Nje nema, niti je može biti. Jer ekonomski uvjeti, koji suupropastili karolinšku administraciju postoje jošuvijek i jošuvijek izazivaju svoje posljedice. KonradII. morao je službeno priznati nasljednost lena. Iz jedne vladavine u drugu komadanje Carstva nakneževine sve se više pojačava. Što dalje, car sve manje može računati na ikoga osim svojih biskupa.

Ne treba pretjeravati s predodžbom o snazi, koju mu oni daju. Ona ustvari nije velika. Dovoljna mu jeda ostane jači od svakog kneza posebice; ali nije dovoljno čvrsta, da bi mu dopustila da intervenira vansvoga područja, i da se nametne inozemstvu.

Slavene je djelomice pokorio Oton I., ali su se oni pod Otonom III. pobunili, i otada više nijeučinjen nikakav novi pokušaj da im se nametne kršćanstvo i njemačka prevlast. Od kraja X. st. onatakođer opada i u sjevernim zemljama. U Dansku nisu kršćanstvo prenijeli carevi, nego danski knezoviiz Engleske (za vrijeme vladavine Knuta Velikog. 1018); u Norveškoj su to isto učinili pod OlafomSvetim, 1016, a u Švedskoj pod Olafom Djetetom, 1006. Češka i Ugarska potpuno su zabacile ovisnost,koju im je Oton I. trenutno nametnuo. Sjajniji položaj nije imalo ni na zapadu. Poslije smrti Otona II.više nema ni govora o zahtijevanju ma i najmanje prevlasti nad kraljevima Francuske. To što je KonradII. stekao Burgundiju, prije dokazuje slabost negoli snagu Carstva. jer se ono time povećalo samo poimenu. Njemački vladari nisu nikad ni pokušali da djeluju na tu zemlju, koju su tako potpuno prepustilisamu sebi, da njezini stanovnici nisu čak ni opazili, da su prešli pod vrhovnu vlast neke njemačkedinastije. Na zapadnoj granici njemačkog kraljevstva, Lotaringija, nasilno pripojena 925. ostajebuntovna nezadovoljna, te bi sigurno prekinula svoje veze, usprkos vjernosti biskupa u Liegeu,Utrechtu i Cambraiu, da su ti feudalni knezovi mogli nagovoriti razborite Kapetoviće da pomognunjihove pobune. Neuspjesi Henrika III., kome poslije više godina borbe nije pošlo za rukom ni da ugušiustanak, koji su oni pod vodstvom vojvode Godfrida Bradatog podigli protiv njega, pa čak ni da primoraflandrijskog grofa Baldvina V., koji mu otvoreno prkosi u lice, da položi oružje, ne dopuštaju sumnju,da bi se Carstvo većveoma rano srušilo, da su se unutrašnji neredi komplicirali vanjskim ratovima. Nasreću, nekadašnji neprijatelji na istoku, Slaveni, Danci, Česi i Madžari bili su prema njemu isto onakodobronamjerni susjedi kao i kraljevi Francuske. U XI. st. Češka i Poljska su u zavadi. Carevi se unjihove borbe upleću samo političkim spletkama, u želji da te borbe iskoriste za sebe.

Zahvaljujući ovoj sigurnosti, što je uživa izvana, i koju se mudro čuva da ne izloži opasnosti, carmože one snage, kojima raspolaže, besprekidno posvećivati talijanskim pothvatima. Svaka carskakrunidba u Rimu neizbježivo zahtijeva vojni pohod, i car sebi krči put do Svetoga Petra samo krozborbu. I ovdje on ima uza se biskupe, koje je imenovao; ali laički feudalci i rimske stranke neprihvaćaju njemački jaram i koriste se svakom i najmanjom prilikom da se pobune. Italija mu donosisamo zamor, brige i opasnosti, ali on ih se, baš, zato što je car, ne može odreći ,osuđen je da nosi tajteret, koji ga paralizira i iscrpljuje. U prvom se času osvojenje cijelog poluotoka učinilo neophodnopotrebnim. Bizantinci i Arapi otimali su se za njegov jug. Oton II. je odlučio, da će sebi podvrći i jedne

77

i druge. Njegov strašni poraz kod Rossana (982.) bio je bar spasonosna pouka za njegove nasljednike.Oni se više nisu odvažili na tako opasne pustolovine, pa je tako došlo do paradoksalnog prizora, da suSicilija, Apulija i Kalabrija, koje carevi nisu htjeli da osvoje, pred njihovim očima pale u rukeNormana.

Osnutak normanske države na jugu Italije, zbio se tako kao da je posuđen iz kakve junačke viteškepjesme. Ali koliko god je on izvanredno djelo, ono tim jošjače potvrđuje vojničku snagu vitezova sasjevera; a to djelo samo je uvod u dva druga, joščudesnija pothvata: osvojenje Engleske i križarskeratove.

Godine 1016 Saraceni su podsjedali Salerno. Uto se četrdeset normanskih vitezova vraćalo s hodočašćau Svetu Zemlju prolazeći onuda uobičajenim putem (hodočasnički put prolazio je Italijom do Barija,gdje bi se zatim putnici ukrcavali za Carigrad), pa su se okoristili prilikom da ukrste koplja u častKristovu. Zemlja je bila divna, a anarhija, s kojom se borila, budući da je u isto vrijeme bila napadnutaod nevjernika i uzbunjena ustankom protiv Bizantinaca, obećavala je korisne pustolovine. Glasovi otome uskoro su se proširili po Normandiji, pa su mladi sinovi u porodicama i ratnici u potrazi zauspjesima u skupinama stali kretati na put, da se pridruže svojim sunarodnjacima. Ulazili su bez razlikeu službu svih stranaka, koje su se medu sobom takmičile, tko će za najbolju nagradu dobiti teizvanredne ratnike. Bilo im je svejedno, bore li se za Bizantiju ili protiv nje; zarada im je bila jedinicilj. Oko 1030. jedan od njih, Raoul, većje postigao takav položaj, da mu je ,knez Pandulf od Capuedao u leno grofoviju Arezzo. Time su Normani stupili nogom na ovo tlo, a uskoro su ga imali potpunozauzeti. Jednoga od njihovih vođa, Vilima, proglasili su njegovi drugovi grofom Apulije. Bilo je većprekasno oduprijeti se tim pomoćnim vojnicima, koji su se pretvorili u osvajače sebi u korist. Papa LavIX., koga je knez od Beneventa pozvao u pomoć, poveo je protiv njih jedan njemački vojni odred, kojise dao potući, te je papu ostavio kao zarobljenika u pobjednikovim rukama (1053). Dotle se RobertGuiscard smjestio u Kalabriji, a 1057. je baštinio grofoviju Apuliju.35

Držanje Rima prema Normanima iz osnova promijenilo u vremenu od Lava IX. do Nikole II. Raskol, kojije većdugo prijetio da će izbiti između latinske i grčke crkve; konačno je izvršen 1054 . i papa je otadbio izravno zainteresiran da iz Italije istjera i ono malo četa, što ih je Bizant ondje jošimao.

S druge strane, narav odnosa, što ih je papa održavao s carem Henrikom III. ,naviještala je pravu bitkuu skoroj budućnosti. Nije dakle bilo ništa čudno u tome, što se intimno povezao sa svojim poduzetnimjužnim susjedima i što je pomogao njihovu ekspanziju. Raspolažući zemljom, koja mu uostalom nijepripadala, 1059. dao Richardu od Arezza u leno Capuu, a Robertu Guiscardu Apuliju, Kalabriju i Siciliju.Dvije godine poslije toga Robert se dočepao Messine, a tridesetak godina poslije otok je bio potpunopreotet muslimanskoj vlasti. Isto se dogodilo s posljednjim bizantskim položajima u Italiji. Bari ilombardijska vojvodstva bila su anektirana (1071.), a Robert je zatim, nezadovoljan samo time, što jeGrke protjerao s Poluotoka, htio da stupi i na Jadransku obalu, pa se domogao Drača i stao otpućivativojne pohode u Tesaliju. Njegova smrt 1085. trenutno je prekinula njegove planove. No oni ipakdokazuju ratničku vitalnost nove države, koja je, zahvaljujući izvanrednoj energiji svojih pustolovnihosvajača, nastala na tom krajnjem šiljku južne Evrope, gdje je, Bizantu većpet stoljeća usprkosLangobardima, Karolinzima, njemačkim carevima i Muslimanima, polazilo za rukom da održi svoje

35 Povijest ovih Normana divno dokazuje, da je južna Italija bila ekonomski naprednija od sjeverne Evrope. Domaći kraljeviuzimaju ih u svoju službu kao plaćenike, i u toj zemlji, podijeljenoj na dvadeset stranka, oni će postupati onako, kako su topokušale, činiti velike trgovačke kompanije XIV. st. Kneževine medu sobom dijele čisti plaćenici. Zato što je ondje bilonovaca, oni smjesta dobivaju pojačanje od svojih sunarodnjaka.

78

uporište i otvorena vrata prema Zapadu. Ono što nijedan od uzastopnih posjednika Italije nije mogaoučiniti, izvršili su Normani u manje od pola vijeka. Država, što su je osnovali na dodirnoj točki trijurazličitih civilizacija, imala je uskoro prvorazrednu političku važnost, a sudbina joj je namijenila, da uEvropi odigra neočekivanu ulogu.

Ništa ne pokazuje bolje od posve pasivnog držanja Henrika III. prema ovoj novoj i poduzetnoj sili, štose stvarala na granicama Carstva, koliko je u tome Carstvu vanjski privid bio ti suprotnosti sa stvarnomsnagom. On nije imao dovoljno snage da potakne talijansko pitanje. Bilo mu je dovoljno, što jeprivremeno riješio pitanje papinstva.

Položaj Rima u trenutku njegove krunidbe za cara bio je jadniji nego ikad. Dok je clunyjska reformastjecala vlast nad dušama i dok je crkva nastojala da onim, što je u njoj bilo najčišće i najvatrenije,osigura svoju duhovnu nadmoćputem revnosnije pobožnosti i strože discipline, stolica Sv. Petraskandalizirala je svijet trojicom papa, koji su se među sobom prepirali oko tiare i jedan drugom jeprodavali. Pun brige i staranja za vjersku reformu, Henrik je htio zauvijek onemogućiti da opet dođedo takvih neprekidnih sukoba i spletki feudalaca, koje su većtako dugo onemogućava papinstvu daizvršava svoje poslanje. Sinod, što ga je' sazvao u Sutri, svrgnuo je svu trojicu suparničkih papa, azatim su Rimljani dobili nalog da imenuju kandidata, koga im je car unaprijed odredio. Bio je toSuidger, biskup Bamberga, koji je uzeo ime Klement II (1046). Druge pape, koje su došle za njim sve dokraja Henrikove vladavine - Damazije II. (1048-1049), Lav IX. (1049-1054), i Viktor II. (1055-1057)bile su, kao i Klement, ili Nijemci ili bar carevi podanici, nametnuti Rimljanima carevom voljom. Svi suosim toga bili izvrsne pape, uvjereni Clunyjevci, te su papinstvu vratili ugled i utjecaj, koji je crkvaželjela da on nanovo stekne. Ali papinstvo je taj ugled i utjecaj steklo gazeći u očiglednoj,protivurječnosti same one principe, kojima će se ubuduće nadahnjivati. Nema sumnje, tiranija grofovaod Tusculuma više nije izobličavala ,izbor vrhovnog svećenika u korist nedostojnih ljubimaca; ali zarnije careva intervencija, kako god su povoljni bili njezini rezultati, bila svojatanje prava na izravanutjecaj u područje kanonskog prava, i, iskreno govoreći, očigledno simonija? Henrik nije opazio, da ćeobnavljajući papinstvo, to isto papinstvo nužno dovesti u sukob s Carstvom. Bilo je očito, da baštimešto sve pomnije odabire pape iz redova clunyjskog klera, sve više uskoruje trenutak, kad će njegovoupletanje biti smatrano, bašod onih, koji njemu zahvaljuju tiaru, kao nepodnošljiva i zločinačkauzurpacija. Većje i Lava IX., pošto ga je za papu odredio car, obuzela grižnja savjesti, pa je dao da gaRimljani nanovo izaberu po 'tradicionalnim formama. Latentni sukob morao je izbiti, prije ili poslije.Nenadana careva smrt 1056. ubrzala je događaje.

II. SUKOB

Njegov nasljednik, Henrik IV., bio je dijete od šest godina, pod čijom je vladavinom Njemačka dugobila paralizirana, najprije burnom regencijom, a zatim opasnom pobunom Sasa. Rim se tim okolnostimaznao okoristiti. Kad je umro Stjepan IX. (1058.), aristokracija se vratila svojim tradicijama i požurila daproglasi za papu jednoga od svojih vjernih pristalica, Benedikta X. Ali vremena su se promijenila, i nizfeudalnih papa, završio se li isto vrijeme, kad i niz carskih papa izborom Nikole II., za koji je zaslužnareformna stranka, Crkva je odlučila da zbaci svako starateljstvo, i njemačko i ono rimskih baruna. lme,što ga je odabrao novi papa, sjeća na onoga Nikolu, koji je u lX. st. tako energično proglasiosuperiornost duhovnoga mača; nije bilo moguće jasnije izraziti volju za novom orijentacijom.

U toku petnaest godina, što su protekle od Klementa II., papinstvo je zahvaljujući imenovanjima, kojaje izvršio Henrik III., ne samo nanovo zauzelo svoje mjesto na čelu crkve, nego je bilo okruženodubokim poštovanjem i raspolagalo utjecajem, kakav jošnikad, ni u koje doba nije imalo. Vjerskaobnova, koja se izvršila van njega, sada je prema nasljedniku Sv. Petra svraćala sve želje i svu odanostcijele crkve, i svećenstva i vjernika. Ova neizmjerna moralna snaga, koju je redovnički asketizampotakao, dala je najzad Rimu poglavara, koga je ona očekivala i koji je mogao biti unaprijed siguran u

79

njezinu oduševljenu poslušnost. Ta vjernost Kristu, koja je obuzimala duše, stapala se sada s vjernošćunjegovom namjesniku. Čim progovori, njegovu će riječčuti i duboko poštovati cio katolički svijet. A tajkatolički svijet nije samo povećao svoju revnost, nego se i proširio. Od početka XI. st. on se protegaona Dansku, Siciliju, Norvešku, na daleki Island, a sva ta nova osvojenja, u kojima papinstvo nije imalonikakva udjela, gravitirala su prema njemu. Nikad jošRim nije imao tako prostranu duhovnu domenu, ani tako snažan autoritet. Njegov konačni prijelom s grčkom crkvom god. 1054, pokazao je jošnedavno,koliko se pouzdavao u svoje snage.

Kako je dakle papinstvo moglo dulje podnositi simonijačku carevu zaštitu? Kako da mu joši daljedopušta da raspolaže s tiarom u korist njemačkih biskupa i da papinu univerzalnu vlast i dalje ponižavau korist vladara jedne jedine nacije? Malodobnost Henrika IV. omogućavala je, da jaram bude zbačen.Nikola II. je 1059. imenovanje papa povjerio zboru kardinala. To je učinio zato, da bi taj izbor ubudućezaštitio od svakog stranog upletanja. Tako je jednim udarcem dokrajčio i s burnim izborima, koji suprouzrokovali dugotrajni pad papinstva, i s carevim upletanjem. Odsad će naznačivanje Kristovanamjesnika pripadati samo crkvi, koja se u miru i slobodi pobožno pribire, da bi donijela svoju odluku.Posebna klauzula u papinskoj buli određivala je, u suprotnosti s dosad uvijek uvažavanom tradicijom,da se taj veliki čin više ne mora nužno obaviti u Rimu: kardinali su se slobodno mogli sakupiti bilo gdje,ako su smatrali, da u vrijeme konsistorija ne će u gradu biti sigurni.

S ovom novinom može se datirati sukob između papinstva i Carstva. On je, otad bio neizbježan, iNikola II. nije živio ni u kakvoj obmani u pogledu budućnosti. Nije nipošto bio slučaj, što je iste godine,kad, su kardinali dobili pravo biranja, sklopio savez s Normanima.

Istodobno mjere, što ih je papa poduzeo protiv svećeničke ženidbe simonije daju dokaza, da je mogaoračunati na potporu masa. U sjevernoj Italiji puk ustaje protiv carskih biskupa, koji se odupirunalozima iz Rima. Nisu nipošto samo vjerski motivi bili pokretačnemira patarije, to jest fukare, kakocrkveni knezovi i njihove pristalice prezirno krste svoje neprijatelje. Pod utjecajem obnovljenetrgovine, u lombardijskim se gradovima formira jedna nova klasa, građanstvo, i ono će se okoristitimotivom, koji joj je pribavljala pobožnost, da se pobuni protiv biskupa, koji u svom upravljanjugradovima nisu vodili računa o njegovim novim potrebama.

Godine 1061. Nikolu II. je naslijedio dotadašnji biskup Lucce i zaštitnik patarija. Uzeo je imeAleksandar II. Tako je prvi izbor, što su ga izvršili kardinali na prijestolje Sv. Petra, pozvao otvorenogprotivnika carstva. Henrik IV. jošnije bio kadar intervenirati. Njegovim starateljima preostalo je samoda pomažu protivupapu Cadalusa, koga je feudalna stranka izdigla protiv Aleksandra, ali koji je gotovosmjesta opet iščezao. Godine 1073. je Aleksandra naslijedio Grgur VII., te je rat najzad buknuo.

Novi papa bio je jošod dolaska Nikole II. inspirator i intimni savjetnik svojih prethodnika. Stupivši kaonjihov nasljednik na papinsko prijestolje, bio je čvrsto odlučio da nasuprot Carstvu zauzme držanje izkoga će proizaći ili rat ili carevo priznanje superiornosti Rima nad svjetskom vlašću. Godine 1075.svečano je, pod kaznom ekskomunikacije osudio investituru svake crkvene funkcije iz ruku laičkevlasti.

Nema sumnje, da ništa nije bilo potpunije u skladu s načelima crkve, ali isto tako, nije bilo ničega, štobi bilo neprihvatljivije za Carstvo. Od Otona I. dalje, i sve više, kako su se laički knezovi feudalizirali,carska se vlast oslanjala na biskupe. Iz jedne vladavine u drugu u monarsi su gomilali darivanjazemljom oko biskupskih stolica, da bi ih sve više jačali, ali to je oči to bilo činjeno uz uvjet, da ih onisami imenuju i da ih investiraju u njihovoj dužnosti. Predajući im biskupski štap i prsten, znakovenjihove funkcije, oni su im pokazivali, da svoju biskupsku čast zahvaljuju samo njima, i da od njihdobivaju u isto vrijeme i upravu nad svojim dijecezama i, samim time, uživanje svojih kneževina. Biti

80

poslušan papi, pokoravati se kanonskim propisima, pa, prema tome, dopuštati kaptolima da imenujubiskupe, a zatim biti obavezan na investituru tih biskupa njihovim laičkim lenima, značilo je predati unepoznate, a možda i neprijateljske ruke onu snagu, što ju je Carstvo dalo prelatima, ne u njihovom,nego u svom interesu. Izdati zapovijed caru, da se odrekne investiture, značilo je narediti mu, da višene bude ništa, jer mu je time sam temelj njegove moći bio oduzet. U tom pogledu Grgur VII. nije nijednog trenutka mogao živjeti u obmani. Ali što mu je bilo stalo do careve moći? Zajedno snajradikalnijim pristalicama crkvene reforme, on je u svjetovnoj vlasti gledao svoju posljedicurazdora. Samo je crkva božanska, samo ona može povesti k spasenju, a crkva se ujedinjuje u papi,»kome se jedinome smije ime spominjati u crkvama i kome svi kraljevi treba da ljube noge«.

Polazeći od ovoga, Grgur je često pretvaran u neku vrst mističnog revolucionara, u neku vrstultramontanca, koji ogorčeno nastoji uništiti državu. To međutim znači prenositi moderne ideje ujednu prepirku, s kojom one nemaju nikakve veze. Prije svega, kod Grgura ne može biti nikakva govorao nekom ultramontanstvu. Svećenička disciplina jošje veoma daleko od toga, da ovisi o Rimu. On jošnipošto za sebe ne traži da imenuje biskupe. On samo hoće, da čistoća crkve više ne bude prljanadodirima laika. A što se tiče borbe protiv države, što bi to zapravo imalo značiti? Carstvo nije bilodržava. Njime ustvari ne upravlja car, nego knezovi. Kako smo već vidjeli, nije uopće biloadministracije, ni onoga, što bi se u nedostatku boljega moglo nazvati neposrednim utjecajemcentralne vlasti na ljude. Slabeći cara kakva je šteta od toga morala zadesiti društvo? Nikakva, jer ononije vodilo nikakvu brigu o njemu, jer car nije to društvo ni branio ni štitio. Iz papine pobjede nijemorala proizaći nikakva katastrofa, a moralo je proizaći dobro za crkvu. Ako želimo razumjeti, moramose staviti na to stajalište. Ne smijemo zaboraviti, da smo usred feudalnog doba i da društvena ipolitička revolucija podupire one knezove, koje smo već prije upoznali kao prave organizatoredruštva. Zbog toga su oni na papinoj strani. Feudalizam radi za njega, kao što on i ne htijući radi zanjega. Maloprije smo vidjeli, kako građanstvo, koje se tek rađa, pristaje uz Rim, a sada vidimo, datakav stav zauzimaju i feudalci. Ono, što pri svemu tome nazivaju državom, to nipošto nije laičkodruštvo, nego kraljevska vlast, koja sebi podvrgava crkvu i odvraća je od njezinog poslanja u interesusvoga, a ne njezinog održanja.

Po svom prvobitnom podrijetlu, to iskorištavanje crkve od strane države seže sve do karolinšketradicije. Oton I. samo je malko ojačao i dosljednije oblikovao crkvenu politiku Karla Velikoga. Ustvariono što Grgur VII. napada, to je politička koncepcija, koja cara izjednačuje s papom. No mjesto savezadviju vlasti, on u crkvenim stvarima postavlja podložnost prvoga drugome. Jošjednom, neopravdano jegovoriti, da on napada državu. Bilo bi točnije reći, da joj on oduzima klerikalni karakter. U krajnjojliniji, oduzimajući caru investituru biskupa, on goni razvoj u smjeru laiciziranja države. I zaista, ovo teobilježje jačati poslije njega. Zamislimo li, da je pobijedilo Carstvo, pobjedu bi ustvari odnijelateokracija, to jest takav poredak, u kome bi svećenici upravljali u ime vladarevo. Naprotiv, Grgur jepovukao svećenike iz vlasti. Ustvari, on je državu gurnuo putem laiciziranja.

On to čini i ne sluteći, ili, točnije, on to čini, ako hoćemo da se tako izrazimo, iz prezira premalaicima, koje ne želi vidjeti da se upliću u crkvene poslove. Ali on dobro zna, da su i laici u crkvi i da unjoj žele ostati. I Henrik IV je uvjereni katolik. I bašto je ono, od čega se sastoji papina snaga,: aslabost njegova protivnika. On protiv pape može upotrijebiti samo crkvena sredstva. Njemu ne pada napamet, a i ne može mu pasti, da mu se licem u lice suprotstavi u ime prava, koja je dobio - od koga? -od boga. Jer papa predstavlja boga na zemlji. On ga predstavlja tako neporecivo, da se car ne možeokruniti bez pape. Nema nikakve mogućnosti oduprijeti se papi unutar crkve, jer bi to značilo tražiti dacrkva proglasi, da je papa nedostojan.

81

.A bašto Henrik čini. Najzad mu je pošlo za rukom da svlada pobunu Sasa. Bio je slobodan. UNjemačkoj je bilo jošdosta biskupa odanih vladaru i nezadovoljnih; mogao je dakle raditi. Okupio ih jeu Wormsu i 24. Siječnja 1076 nagovorio ih, da Grgura proglase nedostojnim papinstva. Tek je dvadesetgodina prošlo otkako je Henrik III. imenovao pape, ali kakve li temelji te preobrazbe u odnosu dvijuvlasti,'što se otad izvršila!

Kad konzervativci nemaju genijalnosti, oni zamišljaju, da je dovoljno restaurirati prošlost ne vodećiračuna o sadašnjosti. Vjerovanje, da je uz pomoćnekoliko njemačkih biskupa moguće poslije vladavinejednog Nikole II. i Aleksandra II., zbaciti papu s njegova prijestolja, svjedoči o potpunom nepoznavanjutadašnjeg duha vremena. Ništa nije moglo bolje poslužiti Grgurovoj stvari nego taj pokušaj njemačkogkralja, da kao gospodar raspolaže s poglavarom cijelog katoličanstva. On je na to odgovorio izopćivšiHenrika i odriješivši zakletve sve one, koji su mu se zakleli na vjernost. Tada se moglo vidjeti, daodluke sinoda u Wormsu nisu prihvatili čak ni njemački knezovi. Jer da su ih smatrali valjanima, nisutrebali voditi računao kraljevu izopćenju. Ali svi su, doznavši za presudu Rima, napustili Henrika. Da biizbjegao opću pobunu, kralj nije oklijevao da sam dezavuira osudu svojih biskupa i da se ponizi predtim papom, koga je tek nedavno dao proglasiti nedostojnim. 28.siječnja 1077 pojavio se pred njim utvrđavi Canossa obučen kao pokajnik i dobio oproštenje. Ali je Grgur sebi pridržao pravo da posredujeizmeđu njega i knezova. A budući da je Henrik, ne čekajući da ovaj stupi u vezu s njima, opet uzeosvoj kraljevski naslov, jedan dio knezova dade krunu Rudolfu Švapskome. Tako bukne građanski rat.Henrik se osjetio jači od svoga protivnika, pa mu se vrati pouzdanije, i on se usprotivi Grguru u lice;kako je bio nepopravljiv u svojoj tvrdoglavosti, on se nanovo lati onoga sredstva, s kojim je većjednom postigao tako lošuspjeh. Po njegovu nalogu sastao se sinod u Brixenu i dao papinsku častnadbiskupu Guibertu od Raavenne. Drugo, jošsvečanije izopćenje bilo je odgovor na taj novi proglas.Ali je u to Rudolf, bio ubijen u bici kraj Merseburga (Grona), a Henrik povede svoga papu i krene premaRimu. Dotad je to bilo sigurno sredstvo, kojim je prije Henrika III., bilo uvijek moguće prignuti glavufeudalnih i buntovnih papa. Ovaj put su doduše Nijemci ušli u Rim, ali su ondje doživjeli samo jošjedno poniženje. Grgur se povukao u Anđeosku tvrđavu (San-Angelo) i ostao nepokolebljiv. Trebalo jehitno dati posvetiti Guiberta, koji je pod imenom Klementa III. stavio carsku krunu na Henrikovu glavu.Zatim se nasljednik Karla Velikog u žurbi povukao, jer su se Robert Guiscard i Normani približavaligradu. Grgur prihvati njihovo gostoprimstvo, pa se povukao u Salerno. Ondje je umro 25.svibnja 1085,i izgovorivši slavne riječi, koje su otada okrijepile tako mnogo prognanih: »Dilexi justiciam et odiviiniquitatem, propterea quod morior in exilio«.

Lateransku palaču zauzeo je Klement III. Ali što je svijetu bilo stalo do tog uljeza, koga je iz dužnostipriznavalo svega nekoliko njemačkih biskupa?, Za crkvu je Rim bio ondje, gdje je bio pravi papa, kogasu izabrali kardinali i koji je naslijedio Grgura VII. Nikad jošpapinstvo nije bilo tako moćno kao zavrijeme tih godina progonstva; nije bilo moćno zato, što mu je autoritet bio priznat i prihvaćen, nitizato, što su ga se bojali, kao što je to bilo za Inocenta III., nego zbog oduševljenog i dubokogpoštovanja, zbog odanosti, što su ga prema njemu osjećali vjernici. I bašse Urban II., papa, koji jelutao daleko od svoje prijestolnice,1095., pokrenuo Evropu., svu uzdrhtalu od ljubavi prema Kristu, naosvojenje Jeruzalema. I dok je tako papa okupljao Evropu oko sebe, car je otezao, boraveći sad uItaliji, sad u Njemačkoj, vladavinu potresanu pobunama, izdajstvima, bijegom i povracima sreće,iscrpljujući sama sebe, a i ono, što mu je jošpreostalo od ugleda u vladanju usred građanskog rata.Taj rat protiv njega nastavio je, poslije njegova sina Konrada, njegov sin Henrik V., koji ga je najzadprimorao da umre u progonstvu u Liegeu (1006), gdje je biskup Otbert, jedan od posljednjih njegovihvjernih, bdio nad posljednjim danima njegove tragične karijere. Ali njegova smrt nije riješila pitanjeinvestiture, koje je izazvalo sukob. Henrik V. nije više za sebe tražio da raspolaže tiarom i nije se višeosmjelio da imenuje protivupape. Sad se sve svodilo na diskusiju o jednom određenom pitanju, koje jebudući da je papa sada bio priznat od cara kao poglavar crkve - a kako bi i moglo biti drukčije u doba

82

križarskih ratova -, najzad našlo rješenje u prvome od onih konkordata, što ih je papinstvo zaključilo sjednom laičkom silom; to je bilo Wormski konkordat od 1122., u njemu se car odrekao investiturebiskupskim štapom i prstenom i prihvatio slobodu svećeničkih izbora. U Njemačkoj će izabranomekraljevsko žezlo davati investituru kraljevskih lena jošprije nego što bude posvećen, a u drugimdijelovima Carstva (u Italiji i Burgundiji) davat će mu ga, tek poslije posvete. Kod biskupa se daklerazlikovala duhovna vlast, u vezi s kojom se car odrekao svake intervencije, od svjetovne vlasti, kojuim je i dalje podjeljivao car, ali koju nije mogao uskratiti bez sukoba. Što se tiče izbora biskupa ukaptolima, njih su imali podupirati susjedni knezovi, a ne car. Ustvari carska se crkva srušila. Ostala jesamo feudalna crkva. Carstvo je od toga trpjelo štetu. Papinstvu je porastao ugled, ali takav razvojipak nije poboljšavao svećeničku disciplinu. Naprotiv. Svaki izbor imao je postati borbom utjecaja, iako više nije bilo simonije od strane careva, bilo je pritiska i zastrašivanja od strane velikaša. Pravorješenje bilo bi ono, koje je predlagao Paskal II.: da se biskupi odreknu lena; ali na to nije htio pristaticar, jer bi to golemo zemljišno bogatstvo prešlo u ruke knezova. Ukratko, kavga oko investiturezavršila je pobjedom feudalizma nad crkvom. Tako je odsad nestalo onih učenih i obrazovanih biskupaCarstva; Notgera, Wazona i Bernhardi od Wormsa. Proizlazeći iz sredine kaptola, u kojima su dominiralimlađi sinovi plemićkih porodica, biskupi su sad u potpunom smislu feudalci, i sad je kod njih od svegajači svjetovni interes. Htijući osloboditi kler laičkog biljega, crkva ga je tome podvrgla jošviše negoikada.

83

TREĆE POGLAVLJE

KRIŽARSKI RAT

I. UZROCI I OKOLNOSTI

Osvojenje Sicilije u· IX. st. (završeno 902. zauzećem Taormine), obilježava posljednji polet islama naZapad. Otad on odustaje od osvajanja. Španjolska, kao i države, koje se formiraju na afričkoj obali:Maroko, Alžir, Kairuan, Barka, pa sve do Egipta, izgubile su ekspanzivnu snagu prvih vremena. Više nenapadaju kršćane, nego žive pokraj njih, u naprednijoj i profinjenijoj kulturi, koja je također postala islabija. Oni žele samo jedno: da ih ostave u miru i, dakako, da ,im ne smetaju u posjedovanju togaSredozemlja, kojemu su zauzeli sve južne i istočne obale.

Ali na nesreću to im nije bilo moguće. Ako su htjeli živjeti u sigurnosti, trebalo je da učine ono, što sunekad učinili Rimljani, da sebi pribave obranjive granice. Oni doduše imaju Španjolsku, ali je nemajusve do Pireneja. Imaju sve otoke u Tirenskom moru, ali nemaju ni Provansu ni Italiju. A kako jemoguće sačuvati Siciliju bez Italije? Moglo bi se reći, da su se zaustavili prerano, kada su se umorili.Njihov posjed je nešto nedovršeno. Njihovi istaknuti položaji u Evropi bili su krajnje nepodesni zaobranu. Kako bi moglo biti, da ih njihovi siromašniji susjedi, kod kojih od X. st. neprestano rastevjersko oduševljenje, ne napadnu? .

Protivudarac je otpočeo u Španjolskoj. Male kršćanske kneževine na sjeveru, u kojima je tlo siromašnoi neobrađeno, nastojale su prirodno da se prošire povećavajući svoje područje, koje nisu omeđavaleprirodne granice. Nekadašnja Španjolska marka stekla je u vrijeme karolinškog rasula svojunezavisnost, najprije pod imenom Barcelonska grofovije, a zatim pod imenom Katalonije. U brdima suse obrazovala mala kraljevstva: Navarra, Asturija, Leon pa zatim Kastilija i Aragon. Portugal je najprijebio ovisan o Kastiliji, a kao posebno kraljevstvo se formirao u vrijeme prvog križarskog rata, podvladavinom burgundijskog kneza Henrika (+1112). Između tih malih država i Muslimana vladao jeneprestani pogranični rat, u kome kršćani nisu uvijek bili sretni. Krajem X. st., pod kalifom HišamomII., razorena je Barcelona (984) a i Sqntiago, pa su kršćani bili primorani da zvona odonuda odnesu uKordovu. Ali pošto se ugasila dinastija Omejida (1031), XI. st. obilježava napredovanje kršćana.Ferdinand Kastiljski dopro je 1057 sve do Coimbre te je primorao više emira, pa čak i seviljskog, damu plaćaju danak. Njegov sin, Alfons VI. (1072-1109) domogao se Toleda, Valencije, a opsjedao je,Saragossu. U svom je napredovanju u jednom trenutku sa svojom vojskom većbio dopro sve doGibraltarskog tjesnaca, ali ga je zaustavio poraz, što su mu ga nanijeli Almoravidi iz Maroka koje jeseviljski emir 1086. pozvao u pomoć. Uza sve to, napredovanje kršćana bilo je već, dovoljno značajno,čim ih Muslimani nisu mogli istjerati iz njihovih brdina, bilo je sigurno, da će doprijeti sve doGibraltara.

U Italiji su događaji bili odlučniji. Bizantinci nisu branili Siciliju, ali su jošuvijek držali jug poluotoka učasu, kad je dolazak Normana jednako njihovu vlast, kao i vlast islama, zamijenio novom, ratničkomdržavom, punom životne snage. Osvojenje Sicilije, a uskoro i Malte stvorilo je dvije kršćanske tvrđaveusred, muslimanskog Sredozemlja. Povrh toga, u rat su se upleli i Pizanci. Neko vrijeme oni su se namoru većborili protiv Maura sa Sardinije, pa su ih 1016. odanle otjerali. U osvojenju Sicilijesudjelovali su aktivno. Katedrala u Pizi neke je vrste slavoluk u čast, provale u luku Palerma god. 1067.Đenova je također otpočela svoje pohode i napadala afričku obalu. Tu se jošnije radilo trgovini, biloje to gusarenje, pljačkaški prepad, pri čemu se kod tih mornara kršćanska ideja isprepletala sa željomza dobiti.

Ukratko, dakle počevši od sredine XI. st. zapadni svijet u odvojenim naporima poduzima napad protivislama. Ali to nema ništa zajedničko s vjerskim ratom. To su osvajački ratovi, koje bi među sobom

84

vodili čak i ljudi iste vjere, da su ih okolnosti i zemljopisni položaj na to navodili. Normani uostalomnapadaju i Bizantince i Muslimane bez razlike.

Gledajući općenito na cjelinu svjetske povijesti, križarski se rat očito nadovezuje na te događaje kaonastavak ofenzive protiv Muslimana. Ali on s njima ima samo jedno zajedničko, obilježje, da je, naimeuperen protiv islama. Izvan toga, s obzirom na podrijetlo, na cilj na tendencije i svoju organizaciju,on se od tih događaja iz temelja razlikuje.

Križarski je rat prije svega potpuno i isključivo vjerski pothvat. On se u tom pogledu, što se tiče duha,koji ga pokreće, intimno nadovezuje na onaj pokret kršćanske revnosti, kome je rat za investiturutakođer jedna od manifestacija. On se na to nadovezuje i time, što papa, koji je poveo i pokrenuo ratza investituru, pokreće i organizira jednako i križarski rat.

Njegov cilj zapravo i nije islam. Da je postojala želja, da Muslimani budu potisnuti, trebalo je pomoćiŠpanjolce i Normane. Pravi cilj su Sveta mjesta i Kristov grob u Jeruzalemu. On je većod IX. st. bio uvlasti Muslimana, i nitko inače nije o tome vodio brigu. U to naime vrijeme, pod vladavinom Arapa,nitko nije uznemirivao kršćane, njihova pobožnost, jošnikome nije bila sumnjiva. Ali u XI. st., bašuvrijeme, kad je to postala, Turski su se SeIdžuci domogli Sirije, i njihov fanatizam počinje zlostavljatihodočasnike, koji svoje ogorčeno negodovanje zbog beščašćenja Kristova groba proširuju svuda. Međutim hodočasnicima bili su brojni knezovi, kao na pr. Robert Frigijac. Očito je, da javno, mišljenje nisuuzbunili izvještaji malih ljudi (kojih mora da nije mnogo dolazilo u Jeruzalem), nego izvještaji vitezovai knezova.

Njihovim, uzbuđivanjima, uskoro su se, pridružili i koraci što ih je poduzeo bizantski car. Od pojaveSeldžuka u prednjoj Aziji, položaj je Carstva bio veoma nesiguran. U X. st. su makedonski carevi,Nikifor Foka, Ivan, Cimisk, Vasilije II. uvelike potisnuli islam i vratili granicu na Tigris. Ali su Seldžuci uXI. st. nanovo zauzeli Armeniju i Malu Aziju. U trenutku, kad se Aleksije Komnen uspeo na prijestolje(1081) samo obale pripadaju jošGrcima. Više nema mornarice. Vojska je nedovoljno jaka. Aleksijepomišlja na Zapad. Kome da se obrati, ako ne papi? Jošsamo on vrši ondje univerzalan utjecaj. Alinjega je moguće doseći samo putem vjere. Godine 1095. on šalje poslanstvo Urbanu II. na koncil uPiacenzu, dajući nazrijeti mogućnost vraćanja u katoličku zajednicu. Nekoliko mjeseci poslije toga, uClermontu, 27.studenog 1095, gomila ljudstva, što se okupila oko vrhovnog svećenika, oduševljeno jeobjavila križarski rat.

Križarski rat je u osnovi djelo papinstva. On je to i po svom miverzalnom i po svom vjerskom obilježju.Njega ne poduzimaju države, pa čak ni narodi, nego papinstvo. Uzrok mu je potpuno duhovni, bezikakvih svjetovnih ciljeva: osvojenje Svetih mjesta. Samo oni, koji odlaze bez koristoljubivihraspoloženja, sudjeluju u oprostu (indulgenciji). Trebat će čekati sve do prvih ratova Francuskerevolucije, pa da opet nađemo borce, koji, osim odanosti jednoj ideji, nemaju nikakvih drugih pobuda.

Vjerski zanos i papin autoritet ipak ne bi bili dovoljni da pokrenu takav divovski pothvat, da todruštveni uvjeti u Evropi nisu omogućili. Trebalo je da krajem XI. st. u isto vrijeme postoje i onajvjerski žar , i ona, prevlast papinstva, i oni, društveni preduvjeti. Jedno stoljeće prije toga ne bi tobilo moguće, kao što nije bilo moguće ni stoljeće poslije toga. Ideja, koja je ostvarena u XI. st očuvalase i dalje kao pokretačka zamisao i u veoma različitim okolnostima, ali je vremenom, sve više slabila,Nadživjela je čak i Renesansu, jer pape jošu XV. st. pomišljaju na to, da povedu križarski rat protivTuraka. Ali pravi križarski rat, koji je bio majka svih ostalih, bio je onaj prvi i on je zaista plod svogavremena.

85

Prije svega, jošnije bilo država. Narodi jošnemaju vlada, koje bi imale utjecaja na njih. Politika nerazdvaja kršćanski svijet, i on se cio može okupiti oko pape.

Nadalje, postoji vojnička klasa, koja je odmah pripravna da pođe: to je viteštvo. Vojska postoji, trebaje samo pozvati. Što je kadra učiniti, to je dokazala normanskim osvojenjima u Italiji i Engleskoj. I toje vojska, koja ne stoji ništa, jer je opskrbljena i plaćena naslijedim lenima. Nepotrebno je skupljatnovac za sveti rat. Dovoljno je odrediti vođe i put, kojim treba poći. U tom pogledu križarski je rat ubiti veliki feudalni rat, u kom je zapadno-evropski feudalizam djelovao kao cjelina, i ako se može takoizraziti, svojim vlastitim snagama. U njemu ne sudjeluje nijedan kralj. Zanimljivo je, da ih se nitkonije čak ni sjetio, a da i ne govorimo o caru, koji je papin neprijatelj.

Zbog toga ni malo ne začuđuje, što je križarski rat prije svega rekrutirao svoje čete u zemljama, gdjeje feudalizam najviše napredovao: u Francuskoj, Engleskoj, Nizozemskoj i normanskoj Italiji. U tompogledu on je prije svega pohod, ne ćemo reći romanskih naroda, ali svakako romanskog viteštva.

Bez viteštva bi bio nemoguć, jer je prije svega bio pothvat vitezova, plemića. Ne treba ga zamišljatikao neku vrst lavine kršćanskih masa prema Jeruzalemu. Bio je to u prvom redu pohod vojnika uprotivnom slučaju, on bi Turcima samo pribavio meso za klaonicu. Iz toga slijedi također, da nije biotako brojan, kao što se to vjeruje. Bilo ih je najviše nekoliko desetaka tisuća. Veći to je razmjernogolem broj, ali on nema nikakve sličnosti s onim, što bi pokrenula neka vrst masovne emigracije.

II. ZAUZEĆE JERUZALEMA

Pohod je brižno pripremljen pod papin im vodstvom. Redovnički propagandisti bili su razaslaniposvuda. Ali nisu bila zanemarena ni zemaljska sredstva. Kako god je bila velioka ljubav prema Kristu,trebalo je pokrenuti ljude, pa se nisu bojali, da bi ih »potakli«, da se obrate na njihove mističkestrasti, a i na druge. Excitatoria, koji su tada prošireni po kršćanstvu, hvale bez razlike količinu,relikvija, što ih krije Mala Azija, čar i raskošnjezinih običaja kao i ljepotu njezinih žena. U korist onih,što odlaze, poduzete su potrebne mjere njihova se imanja stavljaju pod zaštitu crkve i oni su sigurni,da će ih opet naći kad se vrate. Što se, tiče ratnog plana, mora da nije bilo osobito teško načiniti ga sobzirom na veliki broj zapadnjaka, koji su posjetili Jeruzalem. Budući dn nije bilo dovoljno velikemornarice, put je morao biti kopneni. Samo su talijanski Normani i čete iz sjeverne Italije prešleJadran, iskrcale se u Draču i otuda marširale prema Carigradu, gdje je ugovoren sveopći sastanak.Krenule su tri-vojske :Lotarinžani pod Gotfridom Bouillonskim išli su preko Njemačke i Ugarske;sjeverni Francuzi s Robertom Normandijskim, bratom, Vilima II. Engleskog, Stjepanom od Bloisa,Hugom od Vermandoisa, bratom francuskog kralja, Filipa I., Robertom Flandrijskim, sišli su Italijom,gdje su se pridružili Normanima pod Boemundom od Tarenta, sinom Roberta Guiscarda, i njegovimnećakom Tancredom; najzad, južni Francuzi, pod Raimondom od Toulousa, koje je pratio papinskilegat biskup Adhemar du Puy, uputili su se sjevernom Italijom i obalom Jadranskoga mora. Svi su sesastali u Carigradu, kamo su stigli u skupinama 1096.

Gomile zanesenjaka, koji su se podigle na glas Petra Pustinjaka, bez vođe i discipline, krenule su većpočetkom 1096. pljačkajući i koljući Židove. Ono, što ih je stiglo u Carigrad, prebacili su Grci što subrže mogli na drugu obalu Bospora, a tamo su ih Turci sasjekli.

86

Ako se papa nadao da će uz pomoćkrižarskog rata grčku crkvu vratiti u svoje okrilje, onda je sigurnobrzo izgubio iluzije. Dodir zapadnjaka s Grcima povećao je antipatiju između njih i jošviše produbiojaz. Ali mistički cilj, zbog koga su kršćani uzeli u ruke oružje, postignut je. Kroz borbe, zamore ipogibelji, koje su usporedive s napoleonskim povlačenjem iz Rusije i koje mora da su zahtijevalejednako mnogo žrtava, preostatak križarske vojske najzad se 7.lipnja 1099 pojavio pred zidovimaJeruzalema. 15. srpnja grad je zauzet na juriš, pa su zatim u ime boga ljubavi i mira, kome je upravobio osvojen grob, proliveni potoci krvi.

Posljedica je bila, da je osnovano nekoliko kršćanskih državica: Jeruzalemsko kraljevstvo, u kom jeizabran za vladara: Gotfrid Bouillonnski, pod naslovom Zaštitnik Svetoga groba; kneževina Edessa,gdje su stanovnici, kad je prolazio, dali naslov grofa Baldvinu, bratu Gottfridovom; kneževinaAntiohija, gdje je knezom poslije zauzeća grada postao Boemund od Tarenta. Sve je to biloorganizirano prema feudalnom pravu, daleko od Evrope, i sa svih strana ugroženo od jedva okrnjenogislama. Bile su to kolonije, koje nisu nastale ni zbog jednog od razloga, zbog kojih nastaju kolonije.Nije bilo ni potrebe da se u takvu daljinu smjesti neko preobilno stanovništvo, ni potrebe da seorganiziraju trgovačke poslovnice. Premda je među onima, što su pošli na križarski rat bilo dosta itakvih, koji su se zanosili koristoljubivim ciljevima, ipak nije među njima bilo nijednoga, koga bi vodilaželja za trgovanjem. Dominirala je, samo vjerska zamisao. Ali rezultat se smjesta pokazao kaotrgovački rezultat. Tu kršćansku vojničku bazu, što je nedavno osnovana tamo na Istoku, trebalo jeopskrbljivati živežnim namirnicama. Tu su zadaću smjesta preuzele Venecija, Piza i Đenova. Križarskekneževine postale su cilj njihovih brodova. Istok Sredozemnog mora bio je sada opet vezan saZapadom. Otada će kršćanska plovidba morem neprestano jačati. Najobilnije plodove križarskih ratovaubrala je, kad se sve uzme u obzir, građanstvo talijanskih primorskih gradova. Ali cilj tih ratova, nijese sastajao u tome. Njihov najistinitiji izraz bio je savez vojničkog i vjerskog duha, koji se očituje uredovima templara i hosiptalijaca.

Kao kršćanski položaji, križarski posjedi su se veoma teško mogli braniti. Edessa je pala već1143., paje trebalo povesti nov križarski rat, koji je završen neuspjehom. (2. križarski rat). Godine 1187egipatski je sultan Saladin osvojio Jeruzalem, koji više nikad nije bio preotet.

Iz svega tega velikog križarskog pothvata proizašlo je gotove samo veći brže aktiviranje trgovačkogprometa na Sredozemnom moru. On nije ništa, ili je veoma malo pridonio upoznavanju muslimanskogekonomskog i naučnog progresa na Zapadu. Sve je te većbilo poznato posredstvom Sicilije iŠpanjolske. On je bar mogao Zapadu otvoriti grčki svijet, ali te se nije ostvarilo. Bilo je prerano, da bise zapadnjaci mogli zainteresirati za blago, koje je spavale u bizantskim knjižnicama. Trebalo ječekati trenutak, da ga bjegunci u XV. st. donesu u Italiju. Bilo je to kao s Amerikom, koju su otkriliNormani, ali je ena zatim opet zaboravljena i izgubljena, jer je u XI. st. jošnitko nije trebao.

Ukratko, golemi napor križarskih ratova imao je male izravnih posljedica. On nije potisnuo islam, nijegrčku crkvu povezao uz zapadnu, nije sačuvao čak ni Jeruzalem, ni Carigrad. Za uzvrat, njegova jevažnost bila znatna na jednom području, što je bile potpune oprečne duhu, koji je te ratovenadahnjivao: njihov pravi rezultat sastojao se u razvitku talijanske pomorske trgovine i počevši od 4.križarskog rata u osnivanju venecijanskog i đenovskog kolonijalnog carstva na Levantu. Veoma jekarakteristične, što možemo cijele formiranje Evrope objasniti, a da se nijednom ne moramo poslužitikrižarskim ratom, osim ovog izuzetka u pogledu Italije.

Postojala je jošjedna posljedica vjerskoga karaktera. Na mjesto pokrštavanja nekršćana putempropovijedanja Kristove vjere, od vremena prvog križarskog rata dolazi pokretanje vjerskoga rata. Ta

87

metoda bit će upotrjebljena i protiv heretika. Hereza Albižana i poslije, husitska hereza bit ćeiskorijenjene svetim ratom. A što se tiče pogana, metode upotrjebljene protiv Veneta, Prusa iLitvanaca karakteristične su: više se ne radi obraćanju nevjernika nego njihovu istrebljenju.

88

PETA KNJIGA

FORMIRANJE GRAĐANSTVA

PRVO POGLAVLJE

OBNOVA TRGOVINE

1. TRGOVINA PO SREDOZEMNOM MORU

Ekonomska organizacija, koja se nametnula zapadnoj Evropi u toku karolinške epohe i koja se ondje usvojim bitnim obilježjima sačuvala sve do kraja XI. st., bila je, kako smo vidjeli potpuno ratarska. Nesamo da nije poznavala trgovinu, nego možemo reći, da je podešavajući proizvodnju prema potrebamaproizvođača, čak isključivala mogućnost profesionalne, trgovačke aktivnosti. Traženje dobiti, pa čak ipomisao na dobit, bili su joj tuđi. Obrada zemlje služila je osiguranju života porodice; nitko nijenastojao da je dovede do proizvodnje viškova, s kojima nitko ne bi znao, što da počne.

To ipak ne znači, da tada nije bilo nikakve vrste razmjene. Svaka je domena uzalud nastojala daproizvede sve što joj je bilo potrebno: bilo joj je pored svega toga nemoguće da živi bez ikakva uvoza.U sjevernim krajevima vino se nužno moralo dopremati iz južnih predjela. Nadalje, često su bilelokalne gladi, te je u slučaju nestašice izgladnjela pokrajina nastojala da izvuče kakvu pomoć izsusjednih krajeva. Postojala su napokon u stanovitim razmacima mala sedmična tržišta, namijenjenanamirivanju svakodnevnih potreba okolnog stanovnIštva. Ali sve je to imalo samo posve uzgrednoznačenje. Trgovalo se prigodice, a ne zato, što je netko, bio trgovac po zanimanju. Nije postojalaklasa trgovaca isto onako, kao što nije postojala ni klasa industrijskih proizvođača. Industrija seograničavala na nekoliko neophodno potrebnih obrtnika, koji su kao kmetovi radili na domanijaInomdvoru za potrebe domene, kolara, raspršenih po selima, tkalaca lana ili vune, koji su proizvodili, zaporodičnu potrošnju. U stanovitim područjima, kao na flandrijskoj obali; kvaliteta vune i održanjerimskih tehničkih postupaka davali su suknima seoskih tkalaca bolju kakvoću, tako da su ih tražili i ususjednim krajevima. Bila je to specijalnost, kao što je negdje na drugom mjestu bio dobar kamen ililijepo drvo za gradnju. To je dovelo do plovidbe na malim čamcima po tamošnjim rijekama, kojom suse služili također i putnici i hodočasnici. Male luke na sjeveru Francuske i u Nizozemskoj služile surijetkim putnicima, što su dolazili iz Engleske ili odlazili onamo . Ali sve to ne bi postojalo, da se neštobitno nije primijenilo u tadašnjim prilikama. Početni i nerazvijeni oblici trgovačkog života, što ih jeupoznalo karolinško doba, nisu mogli zadovoljavati nikakvu stalnu potrebu, nikakvu iskonsku nuždu.Najbolji dokaz, da je bilo tako, bila je sudbina, što ju je doživjelo izjednačenje utega, mjera i novca,koje je odredio Karlo Veliki. Krajem IX. st. jedinstvo je zamijenjeno raznovrsnošću. Svako područjeima svoje utege svoje mjere i svoj vlastiti novac. Ovaj nazadak ne bi se mogao izvršiti, daje trgovinabila iole važna. Ali ako je tako bilo u Karolinškom carstvu, nije bilo isto na one dvije jedine točke uzapadnoj Evropi, koje su jošpripadale bizantskom carstvu: u Veneciji i južnoj Italiji. Luke u Kampaniji,Apuliji, Kalabriji i na Siciliji neprekidno i dalje održavaju redovite veze s Carigradom. Taj je velikigrad svojom privlačnom snagom dosizao sve do njih. Bari, Tarent, Amalfi i zatim, sve dok Siciliju nisuosvojili Muslimani. Messina, Palermo i Sirakuza slali su redovito prema Zlatnom Rogu svoje brodovenatovarene žitom i vinom i odanle dovozili proizvode orijentalne manufakture. Nije trebalo dugo čekatipa da Venecija nadmaši njihovu trgovinu. Osnovali su je na lagunama bjegunci u vrijeme langobardskeprovale; postala je i skloništem akvilejskog patrijarha; isprva je bila samo grad na gomili otočića,odvojenih među sobom morskim rukavima; glavni među njima bio je Rialto. Sve to zajedno dobilo jeime Venecija, koje je dotad obilježavalo obalu. Dolazak relikvija Sv.Marka iz Aleksandrije (826) dao jojje nacionalnog zaštitnika. Prvi izvor prihoda za stanovništvo bio je ribolov i pročišćavanje morske soli.Bilo je prirodno, da tržište za sve to ne bude posve bliza Italija, koja je živjela ukočena u ratarskoj idomanijalnoj organizaciji i nije imala nikakvih zahtjeva, nego daleki i proždrljivi Bizant. I ništa nepotvrđuje bolje suprotnost dviju kultura od ove orijentacije Venecije prema Istoku. Napredovanje

89

islama na Sredozemlju, koje je skučilo broj luka, što sli hranile veliki grad, koristilo je pomorcima slaguna. Njihova je trgovina na obalama Bospora uskoro nadmašila trgovinu svih njihovih takmaca.Njihov grad bez zemlje i upućen isključivo na more, vratio je svijetu nešto što je bilo nalik nanekadašnji Tyr. S bogatstvom on je stekao i nezavisnost; ne izvršivši nikakav lom zbacio je vlastBizanta i pod vlašću dužda (dux) obrazovao trgovačku republiku jedinstvenog tipa na svijetu. Od X. st.vodio je politiku, koja se upravlja isključivo trgovačkim interesima. Njegovo bogatstvo možemo sebipredočiti na temelju njegove snage. Plovidba morem prisiljavala ga je da stekne vlast nad Jadranom,gdje st. Sredozemno more opet osvojeno za kršćansko moreplovstvo. Premda Muslimani i Bizantinci idalje plove i trguju uz obale, koje su u njihovoj vlasti, dugolinijska plovidba je prešla u rukezapadnjaka. Njihovi se brodovi susreću svuda po lukama Azije i Afrike; naprotiv, grčkih i muslimanskihlađa nema u lukama Italije, Katalonije i Provanse. Drugi križarski rat jošje poveden kopnom, ali treći isvi idući vode se morem. To su plodonosni transportni pothvati. Četvrti je bio joši nešto posve drugo:njega je Venecija skrenula u svoju korist a neizravno i u korist drugih primorskih gradova.

Plan se sastojao od napada na muslimane u Egiptu, a odatle je trebalo osvojiti palestinsku obalu.Križari su sklopili sporazum s duždom Henrikom Dandolom: venecijanska flota imala je prevesti 30.000vojnika križarske vojske uz plaću od 85.000 maraka li srebru. Ali križari nisu mogli isplatiti utvrđenusvotu. Venecija im tada predloži da je namire tako, da se u njezinu korist dočepaju Zadra, kršćanskeluke, koja je bila suparnik Venecije. Zadar bude zauzet, i flota se većspremala da plovi prema Egiptu,kadli grčki carevićAleksije, čiji je otac, car Izak, malo prije toga bio zbačen s prijestolja (1195 )predloži križarima da ga vrate na carigradski prijestol. Križari to prihvate usprkos papi Inocentu III.,koji je Venecijance čak izopćio. Šestog srpnja 1203 flota je provalila u luku; križari zaposjednuCarigrad i dadu okruniti Aleksija. Kad su zatim iskrsne poteškoće s novim carem, grad je 12. Travnjananovo zauzet, pa je osnovano latinsko carstvo. Venecija je pritom dobila sve što je moglo unaprijeditinjezinu pomorsku trgovinu: dio Carigrada, Adrijanopol, Galipolje, otok Eubeju i mnoštvo drugih otoka,južnu i zapadnu obalu Peloponeza i svu morsku obalu od Korintskog zaljeva do Drača. Crno more bilo jesad otvoreno za talijansku trgovinu, pa su odmah ondje osnovane venecijanske, pizanske i đenovskenaseobine.

Ne može se reći, da je Sredozemno more time opet postalo evropsko jezero, kao što je to bilo uStarome vijeku. Ali ono nije više brana za Evropu. Ono je nanovo veliki put, koji Evropu dovodi u vezu sIstokom. Sva se njezina trgovina upravlja prema Levantu. Karavane, koje iz Bagdada i Kine šaljumirodije i svilu prema sirijskim obalama, stižu sada na kraju svoga puta do kršćanskih lađa, koje ihčekaju podno obala.

II. SJEVERNA TRGOVINA

Ova snažna ekspanzija, kojoj su posljedice bile neocjenjive za evropsku civilizaciju, ima svoj uzrokizvan Evrope, ili bar izvan zapadne Evrope. Da na nju nije djelovala privlačna snaga Bizanta, da nijetrebalo suzbiti Muslimane, ona bi sigurno jošmnogo vjekova ostala u čisto ratarskoj civilizaciji.Ni,kakvi unutrašnji razlozi nisu je primosu sigurnost ometali dalmatinski gusari. Dužd Petar II. Orseolo(991-1009) osvojio je obalu ,od Dubrovnika do Venecije i uzeo naslov Vojvode dalmatinskog. Venecijanije mogla dopustiti, da se, poslije osvojenja južne Italije Normani, učvrste i na grčkoj obali. Stoga jenjezina mornarica surađivala s, carem Aleksijem prilikom odbacivanja Roberta'Guiscarda iz Drača. Onaje uostalom znala dobro naplatiti svoju suradnju. Godine 1082. dobili su Venecijnci privilegij daprodaju i, kupuju, po cijelom Bizantskom carstvu bez obaveze na plaćanje taksa za to, a u Carigradu sudobili posebnu gradsku četvrt kao svoje stalno prebivalište, budući da su bili isključivo trgovci, nisuprezali pred tim, da se upuštaju u odnose i s neprijateljima. Ali već, u to doba njihovi su brodovi naistočnom Mediteranu susretali nove takmace: Pizanci i Đenovljani počeli su u toku X.st. suzbijati

90

muslimanske gusare na Tirenskom moru. Najzad su se dočepali Korzike i Sardnije, a Pizanci , su seposlije bitaka po obalama Sicilije osmjelili i veću polovini XI. st. , stali uznemirivati obale Afrike. Doksu Venecijanci od samog početka bili trgovci, Pizanci i Đenovljani prije podsjećaju na španjolskekršćaane. Kao i ovi, oni se sa strašću posvećuju ratu protiv nevjernika, svetom ratu, koji je usto ipak ikoristonosan, jer je nevjernik bogat i obiluje plijenom. Vjerski osjećaj i pohlepa za dobiti stapali su sekod njih, u jedinstven poduzetnički duh, koji se zanimljivo i energično očituje u njihovim starimkronikama. Budući da im, je uspjeh pomagao, ohrabrili su se i najzad stali prodirati kroz Messinskavrata i gusariti po grčkom Arhipelagu. Ali su se Venecijanci veoma malo zanimali za sukob izmeđukriža i polumjeseca. Znali su za sebe sačuvati carigradsko tržište i navigaciju na Levant. I njihove flotenisu oklijevale čak ni pred tim, da napadaju pizanske brodove, koji su opskrbljivali hranom križare.

Poslije učvršćenja kršćana u Palestini, bilo je nemoguće ustrajati u ovakvom držanju. Htjeli ili nehtjeli, morali su dopustiti pizanskim i đenovskim brodovima da surađuju u pomorskoj trgovini izmeđukrižarskih država na sirijskoj obali i Zapada. Neprestani prijevoz hodočasnika, vojna pojačanja, živežnenamirnice i svakovrsna opskrba učinila je od ove plovidbe tako bogat izvor, dobiti, da se vjerski duh,koji je isprva nadahnjivao mornare tih dvaju gradova, podredio smislu za trgovinu. Uskoro su njihovibrodovi plovili ne samo prema kršćanskim, nego i prema muslimanskim lukama. Od XII. st. oni marljivoi često dolaze u Kairuan, Tunis, Aleksandriju. Godine 1111. su Pizanci, a 1155. Đenovljani dobilitrgovinske privilegije u Carigradu. U trgovačkim središtima na Levantu nastale su venecijanske,pizanske i đenovske kolonije, okupljene svaka pod jurisdikcijom svojih nacionalnih konzula. A taj sepokret brzo širio sve dalje i dalje. Pokrenuli su se Marseille i Barcelona; Provansalci i Katalonci smionopolaze putovima, što su ih probili Talijani. Može se reći, da je od kraja XI. rali da upravi svojanastojanja prema van. Njezina trgovina nije spontana pojava prirodnog razvitka njezina ekonomskogživota. Može se reći, da je Evropa, zahvaljujući podstrecima, koji su došli izvana, uskoro i preduhitrilatrenutak, kad je trebalo da se prirodno rascvate.

I kako god se to činilo čudno na prvi pogled, isto je tako bilo, ne samo u Sredozemlju, nego i naSjevernom moru i Baltiku. Njihove su vode u Starom vijeku bile isto tako zatvorene za rimski svijet kaoi vode Atlantika. S druge strane Kanala, koji su oživljavale lađe, što su povezivale Galiju s Britanijom,više nije bilo plovidbe, bar ne trgovačke, plovidbe. Prilike su ostale iste sve do IX. st. Osim Quentovica(koji je preuzeo ulogu Boulogna), i Duursteda, koji su održavali neku vezu s Anglosasima u Britaniji,cijela duga obala franačkog, carstva, sve do ušća Labe bila je mrtva i gotovo pusta. Dalje na istok, uBaltičkom moru, ulazilo se u nepoznato područje poganskog barbarstva . Ovdje je dakle položaj, bioupravo suprotan onome, što je postojalo na Sredozemlju. Umjesto susjedstva s naprednijimcivilizacijama, kršćanski je Zapad ondje bio u dodiru s narodima, čiji se stupanj razvoja možeusporediti s djetinjstvom. Pa ipak se bašpod utjecajem tih naroda na sjevernim vodama probudilatrgovačka aktivnost. I zaista je zanimljivo i čudno njezino žarište nije bilo, kako bi se moglo očekivatina obalama Flandrije ,i Engleske, nego u Botničkom zaljevu i na obali Finske. A bilo je to tako stoga,što se privlačna snaga Orijenta i Bizantije osjećala čak i u tim dalekim krajevima, pa je onaj istipodstrek izvana, koji je pobudio uspjeh talijanske navigacije, djelovao kao blagotvoran začetnik i nasjeveru.

Ovu smo činjenicu većnavijestili govoreći o skandinavskim provalama. Vidjeli smo, kako su se Švedi,napola kao osvajači, a napola kao trgovci, počevši sredine IX. ,st. stali pojavljivati na vodama Dnjepra;te kako su osnovali prva politička središta; oko kojih se kristalizirala jošamorfna masa onih istočnih

91

Slavena; koja je, od njih preuzela ime »Rusi«.*36 Ove naseobine ostale su sve do kraja XI. st. u vezi snjihovom domovinom te su sve do tada odonuda primale priliv svježih snaga. One su održavale veomažive trgovačke veze s Bizantom i muslimanskim zemljama na obalama Kaspijskog mora u najmanju rukusve do provale Pečeneza.37 Carigrad je bio veliki poslovni centar . Ondje su prodavani robovi, krzno,med i vosak. Konstantin Porfirogenet zanimljivo opisuje ovu rusku trgovinu oko 950. On pokazuje kakosu se u mjesecu lipnju barke iz Novgoroda, Smolenska, Lubeča, Černigova i Višgoroda sastajale uKijevu. Zatim su sve zajedno, naoružane silazile niz rijeku, prevlačeći barke preko sedam brzica, štopresijecaju rijeku i boreći se s Pečenezima, lađari bi zatim plovili dužobala Crnoga mora sve do ušćaDunava i otuda do Carigrada. Ova naoružana trgovina, kojom je upravljao knez, veoma je bila nalik natrgovinu afričkim robovima u moderno doba. Ali veću X. st. u pohode se uključuju i pravi trgovci. Rusisu u to vrijeme jošuvijek pogani. Jošne poznaju privatni zemljišni posjed, a već, su zbog, Carigradapostali trgovci i osnivaju gradove: to su naselja. u ogradi (gorod) ili pagosti, t.j. mjesta, u kojimastanuju stranci (gosti). U početku XI. st. Kijev većima tako veliku važnost, kakve nema jošnijedangrad na sjeveru Evrope. Thietmar Merseburški opisuje nam ga 1018, s njegovih 40 crkava (tekst.spominje 400, bez sumnje zabunom) i osam tržišta. Stanovništvo mu je jošvelikim dijelom sastavljenood Skandinavaca. Oni su bili jošmogobrojniji u Novgorodu, gdje su ljudi iz Gotlanda u XII. st. imaliGildhallu. Trgovački pokret, koji je krenuo odovuda, raširio se prirodno po Baltiku. Otok Bornholm(Danska), kaže Adam Bremenski bio je tada ,»celeberrimus Daniae portus et fida statio naavium, quaea baroaris in Graeciam dirigi solent«. Uostalom, veću X. st, Skandinavci, naučivši se trgovanju odBizantinaca; bacili su se prema zapadu. Flamanski novac iz X. i XI. st." nađen u njihovoj zemlji,dokazuje da su posjećivali obale Sjevernog mora. Danska dominacija u Engleskoj imala je joši pojačatiovu plovidbu. U X. st. jedna nova luka u Holandiji, Tiel na Waali, zamjenjuje Duurstede, a na dnuzaljeva Zwin počinje uslijed plovidbe oživljavati Bruges. Normansko osvojenje Engleske povezalo je tuzemlju s kontinentom i postalo jošjedan novi ferment plovidbene aktivnosti na Sjevernom moru i naKanalu.

Podstrek je dakle došao iz Bizanta posredstvom Šveda. Uostalom, skandinavska plovidba počinje u XI.st. opadati: s jedne strane, provala Kumana na jug Rusije presijeca put prema Carigradu, a s drugestrane, venecijanska i talijanska trgovina prejako joj konkurira na jugu. Ali u tom se, trenutku poBaltiku šire Nijemci. A trgovina je baštada postala tako jaka, da se sama, svojom snagom uspinjeprema sjeveru.

Ona se iz Venecije preko Bremena malo po malo širi po južnoj Njemačkoj,ili, točnije privlači južnuNjemačku Veneciji, jer Venecijanci ne putuju kopom. Ali pokret je mnogo snažniji u smjeru Francuske.Na poticaj obalne trgovine u lombardijskoj se nizini razvila industrija i trgovanje,i to se područjepočevši od sredine XI. st. pod njihovim utjecajem počinje transformirati. Lombardijski trgovci kreću.preko Sv. Gottharda i Mont Cenisa prema sjeveru. A na sjeveru ih privlači Flandrija, gdje, završavatrgovinski pokret sa Sjevernog mora. Većod početka XII. st. ti Lombardi dolaze sa sajmova u Ypesu,Lillu, Messinesu, Brugesu, Thouroutu. Zatim se središte trgovinskih veza pomiče na polovinu puta, tevelikim tržištem u XII. i XIII. st. postaju oni glasoviti sajmovi u Champagni, Troyes, Bar, Provins, LagnyBar-sur-Aube.

Tamo se posredstvom Flamanaca i Lombarda dodiruju i prožimaju dva trgovačka svijeta: sjevernim ijužni. Od njih dva napredniji, savršeniji i progresivniji je ovaj drugi. I to nije čudo. U stalnom dodiru sveoma razvijenim civilizacijama, Talijani su se rano uputili u njihova trgovačka iskustva, u ono velikotrgovanje, koje je bilo intenzivnije i složenije, od onoga na sjeveru. Stoga su prva sredstva razmjene,koja se pojavljuju krajem XII. st., talijanska. Može se reći, da je organizacija evropskog kredita

36 Ovo shvaćanje, koje se u biti slaže s t.zv. normanističkom teorijom o postanku ruske države, nije u skladu s današnjimrezultatima nauke, Up .o tome pitanju Grekov:, Borba ,Rusije za izgradnju svoje države, prev. S ruskoga. Zagreb 1949, -Prev.,37 Ovo objašnjava što je 20,000 komada arapskog novca nađeno u Švedskoj, a usto joši velika količina u Rusiji.

92

potpuno romanska. Banka, mjenica, posudba uz kamate trgovačka društva, sve to dolazi isključivo izItalije i vjerojatno se proširilo posredstvom sajmova u Champagni. Među prvim posljedicamaobnovljene trgovine bila je prije svega obnova novca, povratak cirkulaciji monete. Sveukupna zalihadragocjenog metala nije ustvari porasla, ali se novac vraća u cirkulaciju. Razmjena se proširujeposvuda i svagdje, gdje do nje dolazi. Pojavljuje se novac. - Stvari koje nikad nisu ocjenjivane unovcu, počinju dobivati izraz u novčanim iznosima. Pojam bogatstva se preobražava.

III. TRGOVCI

Preostaje nam da vidimo - a to je bitno pitanje - kako se formirala trgovačka klasa, koja je vršilanavedeno trgovačko poslovanje? Pitanje je veoma teško zbog malog broja dokumenata i sigurno ne ćenikad biti potpuno rasvijetljeno.

Prije svega treba da konstatiramo, da su trgovci (mercatores) novi ljudi. Oni se javljaju kao stvaraocinove vrste bogatstva pored držaIaca starog zemljišnog bogatstva, a oni pritom ne potiču iz njihoveklase.

Oni proizlaze tako malo iz njihova kruga, da se kontrast između ideala plemstva i života trgovacaodržao kroz stoljeća i jošnije potpuno nestao. To su dva uzajamno nepronična svijeta. A jošmanjemože biti govora crkvi. Ona je prema trgovačkom životu raspoložena neprijateljski. Ona iI tome vidipogibelj za dušu. Homo mercator numquam aut vix potest Deo placere. Ona svećenstvu zabranjuje dase bavi trgovinom. Sva njezina asketska inspiracija u očiglednoj je protivnosti s njom. Ona ne osuđujebogatstvo, nego ljubav prema bogatstvu i jagmu za njim. Stoga ni od crkve u tom pogledu nije moglodoći ni najmanje ohrabrenje.

Da li bi trgovci mogli proizaći iz klase kmetova, iz redova onih ljudi, što žive u svojim točno označenimćelijama li sastavu velikih domena, na svojim mansusima i vode siguran i zaštićen život? Nema znaka,da bi to bilo moguće, i sve, čini se, ukazuje na suprotno.

Kako god to moglo izgledati neobično, ostaje samo jedno rješenje: preci trgovaca su siromasi, to jest,ljudi bez zemlje, ono nestalno mnoštvo, što tumara zemljom, iznajmljuje se u doba žetve, trči zapustolovinama i sudjeluje u hodočašćima. Izuzetak od toga čine Venecijanci, koje su njihove laguneodmah od početka učinile ribarima i istiocima soli, što opskrbljuju bizantsko tržište.

Ljudi bez zemlje takvi su ljudi, koji nemaju što da izgube; a ljudi, koji nemaju što da izgube, upoložaju su, da sve dobiju. To su pustolovi, koji računaju samo na sebe i koje ništa ne smeta. To sunadalje znalci i iskusni ljudi, koji su vidjeli zemalja, znaju jezike, poznaju različite običaje, asiromaštvo ih, nadahnjuje domišljatošću. Nema sumnje, da su se bašu takvom izmetu društva susreleprve gusarske brodske posade Pizanaca i Đenovljana. A i na sjeveru, zar su ti Skandinavci, što su kretalina put prema Carigradu, bili išta drugo, nego ljudi bez imanja, ti potrazi za bogatstvom srećom?

Ljudi u potrazi za bogatstvom i srećom to je pravi izraz. Koliko, njih nije našlo ono, što su tražili, negosu nestali u bici ili ih je izjela bijeda. Ali su drugi uspjeli. Ni,sa čime, to jest samo s hrabrošću,inteligencijom, sa smionošću pošlo im je za rukom da, steknu bogatstvo ...

Danas se čini, da je to bilo Iako. Inteligentan čovjek bez ikakva imanja osim svoga duha, nalazikapitale. Ali zamislimo dobro, da se oni nisu mogli nadati kapitalima. Trebalo je da ih stvore ni iz čega.To je herojsko doba početaka, pa je vrijedno zaustaviti se kod te gole sirotinje, koja je stvaralacpokretnog bogatstva.

93

Jedan je slučaj veoma jednostavan i mora ,da se često dešavao. Uspješno je završen gusarski pohod,opljačkana je muslimanska luka, zarobljen dobar i valjano natovaren brod. Izvršioci akcije vraćaju, sekući i smjesta mogu za svoj račun unovačiti novu posadu i ponoviti podvig, ili negdje jeftino kupiti žitai otpremiti ga onamo, gdje vlada glad, da bi ga prodali veoma skupo. Jer ti tom je polazna točka pristvaranju prvih trgovačkih bogatstava. Sve je lokalno. Na nekoliko milja udaljenosti mogla se naćisuprotnost , između, izobilja i siromaštva, i, uslijed toga, najčudnija kolebanja cijena. S veoma malobilo je moguće dobiti mnogo.

Neki inteligentni lađar na Rajni, Scheldi ili Rhoni mogao je u vrijeme gladi postići dobru zaradu. Mnogisu od njih počeli kao mali raznašači na tržištima, kao prodavači svijeća na hodočašćima, i timeodjednom stekli znatnu svotu gotova novca te s njime pošli na more.

Ne smijemo zaboraviti, da je nepoštenje u početku vjerojatno bilo veoma veliko, kao i silovitost.Trgovačko poštenje je vrlina, koja se javlja tek veoma kasno.

Tako je u tom ratarskom društvu, u kom kapitali spavaju, gomila outlaws, skitnica bijednika dala prvekovače novog bogatstva, odvojenog od tla. Postigavši dobit, oni žele steći jošviše. Duh profita nepostoji u dotadašnjem, tradicionalnom društvu; ali njih, koji žive izvan toga društva, on pokreće inadahnjuje. Oni prodaju i kupuju ne da bi živjeli, ne zato, što kupljene predmete trebaju, da bi seodržali na životu, nego da zarade. Oni ništa ne proizvode: oni prenose. Oni lutaju i gosti su svugdjekamogod stignu. A isto su tako i napasnici, što ženama donose nakit, a crkvama oltarske ukrase izlatom izatkana sukna. Nisu oni specijalisti ni za što: to su u isto vrijeme starežari, vozari, varalice ipustolovi. Oni jošnisu profesionalni trgovci, ali to većpostaju.

Postat će to onda, kad se trgovanje za njih konačno pretvori u poseban način, života, oslobođenpustolovnosti i prigodnosti. A tada se oni stalno, naseljuju. Čim se upuste u normalno, redovito vršenjetrgovačkog poslovanja, potrebno im je stalno boravište. Nastanjuju se na mjestu pogodom za njihovnačin života: pokraj, neke luke, u mjestu, gdje se privremeno zadržavaju lađe, u kakvo biskupskomgradu ako je povoljno smješten. I tu se okupljaju u društvu sebi sličnih; i koliko njihov broj postaje,veći, sve više pridolaze i drugi. A tada se posve prirodno udružuju. Ako žele uživati neku sigurnost,moraju putovati u skupinama, u karavanama. Stoga se okupljaju u giIde, u vjerska udruženja, ubratstva. Cijela srednjovjekovna trgovina, sve do pred kraj XII. st. trgovina je naoružanih karavana(hanse). To ne samo da povećava sigurnost, nego i efikasnost, jer ako kompanjoni jedan drugoga navelikim putovanjima zaštićuju, oni isto tako i kupuju zajednički na tržištima. Zahvaljujući združivanjunjihovih malih kapitala, oni se upuštaju u prilično velike poslove. Od početka XII. st: većse radi onagomilavanju žita. U to su vrijeme mnogi od njih većstekli bogatstva, koja im omogućuju, da kupeznatne, nekretnine.38 Uostalom u gradu, gdje stanuju, njihova giIda pomaže utvrđivanje. Potpuno jesigurno, da kod njih ima veoma surove želje za, dobiti. Ne treba vjerovati, da imamo posla s čestitimljudima, koji naprosto žele da povežu dva kraja. Njihov je cilj, da zgrnu bogatstvo. U tome smislu njihnadahnjuje onaj, kapitalistički duh, što ga primitivna psihologija modernih ekonomista nastojiprikazati kao nešto veoma tajnovito, rođeno u krajnjoj oskudici ili ti kalvinizmu. Oni računaju ispekuliraju, njihovi ih suvremenici smatraju dovoljno strašnima. da ne osjete, nikakvo čuđenje pripomisli, da su možda sklopili savez s đavlom. Većina njih sigurno ne zna čitati. Nije to ni potrebno, sa·čovjek stekne veliko bogatstvo. Poricati njihov trgovački duh isto je tako naivno, kao što bi bilo,poricati politički duh knezova, njihovih suvremenih. Ustvari, kapitalistički duh pojavljuje se zajedno strgovinom.

38 Da bismo razumjeli, koliko su velike te trgovačke dobiti u vrijeme, kad neprestano vladaju ratovi i gladi, dovoljno jerazmotriti, što se u to doba događa. Kad se, vodi rat.

94

Ukratko, povijest evropske trgovine nipošto nam ne pruža, kao što bi to neki rado povjerovali, prizorlijepog organičkog rasta, udešenog za ljubitelja evolucije. Ona ne počinje po sve malim lokalnimposlovima, koji se malo pomalo razvijaju u pogledu svoje znatnosti i opsega. Ona naprotiv počinje kaotrgovina, u relativnom smislu velika, posve u skladu s podstrekom, što ga dobiva izvana, od daleketrgovine i smisla za relativno velike poslove. Njome vlada kapitalistički duh, i on je u početku čak jačinego što će biti poslije. Tu evropsku trgovinu pokrenula je, njome upravlja i dovodi je do uspjeha klasatrgovaca-pustolova.39 Ona je obnovila gradski život u tome smislu bašse na nju vezuje rođenjegrađanstva, pomalo isto onako, kao što se pojava modernog proletarijata vezuje uz postojanje velikihindustrijalaca.

39 I Mislim da ta riječtrgovac-pustolov točno odgovara tim pretečama, koje jošnije moguće nazvati velikim trgovcima.

95

DRUGO POGLAVLJE

FORMIRANJE GRADOVA

1. GRADOVI I BURGOVI

Društvo, čije stanovništvo živi od zemlje, koju iskorištavali, te proizvode ove obradbe troši na mjestusame proizvodnje, ne može stvoriti znatnija nagomilavanja ljudi, jer je svatko osnovnim potrebamaživota vezan uz zemlju, koju obrađuje. Trgovina, naprotiv, nužno traži stvaranje centara, iz kojih seopskrbljuje i iz kojih zrači prema van. Igra uvoza i izvoza ima kao posljedicu, da se u društvenom tijelustvara ono, što bismo mogli nazvati tranzitnim čvorištima. U zapadnoj Evropi njihova je pojava u X. iXI. st. istovremena s obnovom gradskog života, zemljopisne okolnosti: reljef tla, smjer i plovnost voda,razvedenost morskih obala, odredile su time što su prometu ljudi i stvari nametnule smjer, ujedno ismještaj prvih trgovačkih naselja, ali ta su mjesta gotovo uvijek većotprije bila naseljena u trenutku,kad ih je priliv trgovaca oživio novom aktivnošću. Jedna su zauzimali » biskupski gradovi«, kao što je tobilo u Italiji, Španjolskoj i Galiji, druga su bila sjedišta »burga«, to jest tvrđave; ovakav tip susrećemou Nizozemsko kao i na području istočno od Rajne i sjeverno od Dunava. Ništa nije lakše shvatiti odtakvog susreta.

Na području nekadašnjeg Rimskog carstva » biskupski gradovi« nalazili su se zaista na najpovoljnijimmjestima, jer su središta crkvenih dijeceza bila u početku ustanovljena u glavnim gradovima, a ti sugradovi i sami svoju važnost dugovali ,bašprednostima svoga položaja. A što se tiče burgova,podignutih u sjevernim i istočnim zemljama, da bi poslužili kao skloništa pučanstvu u slučaju rata ili dazadrže upade barbara, većina njih bila je bašstoga na točkama, kojih je lakoća pristupapredodređivala da budu mjesta za zbjeg ili obranu.40 Ni ti gradovi a ni burgovi nisu, uostalom,pokazivali ni najmanji trag gradskog života. Burgovi kao što su na primjer bile one kule, što u ih podigliFlandrijski grofovi protiv Normana, ili one tvrđave, što ih je Karlo Veliki ili Henrik Ptičar sagradio dužLabe ili SaaIe, da bi zadržali Slavene, bile su u biti vojne postaje, u kojima su boravile posade -naoružanih ,ljudi kao i oni stanovnici, koji su bili nužni, za njihovo uzdržavanje, a svi su bili podzapovjedništvom i nadzorom kaštelanovim. Gradovi su se naprotiv odlikovali potpuno crkvenimkarakterom. Pokraj katedrale i kanoničkih stanova obično je li njima jošbilo više samostana, a i glavnibiskupski laički vazali imali su ondje svoje stalno, boravište. Ako tome dodamo nastavnike i učenikeškola, parničare, pozvane pred sudište duhovnog suda, vjernike, okupljene iz svih krajeva u povodubrojnih vjerskih svetkovina, imat ćemo predodžbu o aktivnosti, koja mora da je vladala u tim malimvjerskim prijestolnicama. One su neosporno bile napučenije i življe nego burgovi ali li njima nije istotako bilo ni, traga onome, što bi bilo nalik na nekakvo građanstvo. U gradu kao i li burgu bilo je osimsvećenika, vitezova ili redovnika jošsamo nešto kmetova, namještenih u službi vladajuće klase, koji suza nju obrađivali zemlju u okolini. Gradovi i burgovi bili su samo upravna središta jošposve ratarskogdruštva.

U takvim biskupskim gradovima li sjevernoj Italiji i li Provansi, s jedne strane, te burgovima uflamanskim krajevima s druge strane, formirale su se prve trgovačke kolonije. Bašzbog toga, što supretekla ostalu Evropu u povijesti trgovine, ta su dva područja najprije upoznala manifestacijegradskoga života. Ondje trgovci u X. st. tu i tamo stvaraju naselja, o kojima je, uostalom poznatoveoma malo; u XI. st. ona su se umnožila, povećala i učvrstila. Većtada i li gradovima i u burgovima

40 Ima, dakako i izuzetaka, kao n .pr. Thérouanne.

96

glavnu ulogu imaju trgovci. Useljenici nadvladaju staro stanovništvo, a trgovački život ratarski; izsuprotnosti tih dvaju elemenata rađaju se sukobi i zahtijevaju sredstva, potrebna za njihovorješavanje; na tom temelju izrađuje se kroz mnoštvo lokalnih pokušaja novi poredak stvari.

Ako želimo razumjeti taj, fenomen stvaranja građanstva, koji je tako plodan posljedicama, moramonastojati da sebi dobro predočimo svu veličinu suprotnosti, što se većod samog početka ispoljila međustarim i novim stanovništvom obiju vrsti naselja. Prvo se sastoji od svećenika, vitezova i kmetova, živiod zemlje, pri čemu niža klasa radi za više, dok ove s ekonomskog stajališta samo troše, ne proizvodećiništa. Malo je važno, što li većini gradova susrećemo nekoliko zanatlija, koji namiruju potrebe svojelokalne klijentele i malo sedmično tržište, na koje dolaze seljaci iz okoline. Ti obrtnici i to tržištezaista, sami po sebi, nemaju nikakve važnosti; oni su strogo podložni potrebama naselja, kojeg susastavni dio, i postoje samo za njega. Nemoguće im je da se razvijaju, jer i samo naselje, kome susredstva za održanje na životu, ograničena prihodima od tla, što ga okružuje, nema nikakvemogućnosti da se poveća.

U tom malom nepomičnom svijetu dolazak trgovaca odjednom ruši i preokreće sve navike i na svakompodručju potiče pravu revoluciju. Oni su zapravo ondje uljezi; za koje u tradicionalnom poretku nemanikakva mjesta. Oni te ljude, što žive od zemlje i kojima se porodice održavaju: uvijek od, istoga radiuvijek i jednakih prihoda sablažnjavaju svojim obilježjima iskorijenjenih ljudi, nemirom ičudnovatošću svoga života. S njima se u njihovoj sredini pojavljuje ne samo poduzetnost i žudnja zadobiti, nego i slobodni rad, nezavisno zanimanje, podjednako otrgnuto od zemlje kao i od seniorovevlasti, te nadasve opticaj novca.

I ne samo da je trgovčev rad slobodan; ništa manje ne začuđuje novost, da je i njegova osobaslobodna. I zaista, kako doznati pravni položaj tih pridošlica, koje dotad nikad nitKo nije vidio?Vjerojatno je većina njih rođena od kmetskih roditelja, ali to nitko ne zna, a kako se, kmetstvo unačelu ne pretpostavlja 41, svatko mora s njima postupati kao da su slobodni ljudi. Uslijed jednezanimljive posljedice njihova društvenog položaja, ti preci budućeg građanstva nisu morali ni od kogatražiti slobodu. Stekli su je posve prirodno; ona je od samog početka bila činjenica jošprije nego što jepriznata kao pravo.

Tim obilježjima trgovačke kolonije, koja veći sama tako iznenađuju, pridružuje se jošjedno novo:brzina njezina rasta. Ona uskoro oko sebe počinje očitovati takvu privlačnu snagu, koju možemousporediti s onom, što je moderne tvornice vrše na seosko stanovništvo. Ona zaista mamcem, što gapredstavlja dobit, budi poduzetni i pustolovni, duh, koji je drijemao u dušama domanijalih kmetova,te joj sa svih strana privlači nova pojačanja. Ona je uostalom po svojoj biti otvorena i rastežljiva.Štogod se njezina trgovinska aktivnost više razvija, ona sve više upošljava gomilu ljudi lađare, kirijaše.Nosače, lučke radnike i t. d. U isto vrijeme, u grad dolaze svakovrsni obrtnici, da se ondje stalnonasele. Neki od njih, pekari, pivari, postolari nalaze ondje, zahvaljujući stalnom porastu pučanstva,sigurne prihode. Drugi obrađuju sirovine, što ih uvoze trgovci i njihovi proizvodi postaju roba za izvoz.Tako sad industrija nalazi svoje mjesto pokraj trgovine. U Flandriji većod kraja XI. st. tkalci dolaze sasela u gradove, i tako se flamansko suknarstvo, centralizirajući se pod vodstvom i upravom trgovaca,pretvara u ono, što je imalo ostati sve do kraja srednjega vijeka najrazvijenija industrija u Evropi.

Naravno ni stari »grad« ni stari »burg« ne će moći obuhvatiti u tijesnom promjeru svojih zidina sveveći priliv tih pridošlica. Oni se moraju naseljavati izvan vrata, i njihove kuće uskoro sa svih strana

41 Nego za svaki posebni slučaj dokazuje…- Prev

97

okružuju i u svom mnoštvu utapljaju staru jezgru, oko koje su se nagomilale. Uostalom, prva briganovoga grada sastoji, se u tome, da zbog zaštite od -spoljašinih pljačkaša, svoje, područje opkolijarkom i gradom, koju će poslije zamijeniti kamenim gedernom. On je dakle, sasvim onako kaoprvebitni grad ili burg, također tvrđava. Zovu ga novi burg ili forisburgus (faubourg, predgrađe), štoznači vanjski burg (grad). Zahvaljujući evome njegovi su stanovnici od početka XI. st. nazivanigrađanstvom. (burgenses, les beurgeois).

S tim, se građanstvom dogodile isto ona, što i s plemstvom, u srednjevjekovnom društvu, jer muneupletanje države ostavlja potpunu , prilagodljivost prilikama. Nije trebalo dugo čekati, pa da ga,njegova socijalna funkcija i pravne pretvori u klasu. Očito je, da ono pravo i onaj oblik upravljanja štoje bio na snazi i redio se usred potpuno ratarskog društva nije više bio dovoljan za trgovačkostanovništvo . Formalistički preceduralni stroj, sa svojim primitivnim sredstvima dokazivanja, zaloga,zapljene, morao je ustupiti mjesto jednostavnijim i bržim prepisima. Dvoboj između tužitelja ioptuženoga, koji je služio kao ultima ratio parničara, trgovcima se činio kao čista negacija pravde. Dabi uveli red u svome podgrađu, u kom ima u izobilju, svakovrsnih pustolova i zlikovaca, dotadnepoznatih u mirnoj sredini staroga grada ili burga, oni zahtijevaju, da starinski sistem globa i»nagodbi« , bude zamijenjen kaznama, koje će biti kadre da uliju spasonosan strah, kao što su:vješanje, svakovrsna sakaćenja, vađenje očiju i t.d.Oni Prosvjeduju protiv davanja u naravi, što ihubirači cestarina zahtijevaju prije nego što dopuste prolaz robe koju oni uvoze ili izvoze. Ako sedegodi, da koji od njih bude prepoznat kao kmet, oni ne podnose da njegov senier zahtijevaizručenje. A što se tiče njihove djece, kojoj je majka, nužne gotove uvijek ropskog staleža, oni, nemogu dopustiti, da ih smatraju za neslobodnu. Tako se dakle na svakom području susret tih novih ljudisa starim društvom pretvara u sudare i sukobe, koji se osnivaju na suprotnosti između domanijaInog itrgovačkoga prava, na suprotnosti između naturalne razmjene i razmjene posredstvom novca izmeđukmetstva i slobode.

Društvene vlasti nisu dakako prihvatile bez otpora zahtjeve građanstva, koje se rađalo. Kao i uvijek,one su najprije nastojale očuvati utvrđeni poredak, te jest pokušale su da tim trgovcima nametnu tajporedak, premda je on bio u potpunoj supretnesti s uvjetima, njihova života; također kao i uvijek injihov se postupak objašnjava pod jednako i dobrom voljom, i osobnim interesom. Sigurno je, da suknezevi mogli same s vremenem uvidjeti nužnost da auteritativni patrijarhalni režim, što su ga dotadprimjenjivali prema svojim kmetevima, bude izmijenjen prema trgovačkom stanovništvu. Osobito su upočetku, crkveni knezovi ispoljavali veoma žesteke neprijateljstvo. Trgovinu su smatrali opasnom zaspas duša, pa su na sve novosti što su se kao zarazom svakoga dana širile sve više, gledali s nepovjerenjem, kao na napad protiv poslušnosti, vrijedan svake osude. Njihov je otpor morao da'kakeizazvati pobune. U Italiji, u Nizozemskoj uz obalu Rajne rat za investituru pružio je građanima prilikuili izgovor, da se pobune protiv svojih biskupa, ovdje u papine ime, a ondje u ime carevo. Prva gradskaopćina, koju povijest spominje bio je Cambrai; njezino se pučanstvo 1077. pod vodstvom trgovacazavjerilo protiv imperijalistički orijentiranog gradskog biskupa.

98

II GRADOVI

I Otpor knezova mogao je smetati pokretu, ali ga nije mogao zaustaviti. Prema kraju XI. st.,on je naglojurnuo naprijed, proširio se i nadvladao. Knezovi sada opažaju, da će više izgubiti nego što mogudobiti, ako ustraju u borbi protiv toga pokreta. Jer premda on zaista uzdrmava njihovu lokalnu vlast idovodi u opasnost neke od njihovih domanijalnih prihoda, on obilno nadoknađuje ove neprilikedodatnim dohodcima, što pribavlja cestarinama kao i neocjenjivom prednošću, što osigurava stalanpriliv žita, svakovrsne robe i novca. Neki knezovi kreću većpočetkom XII. st. otvoreno putem progresai nastoje da obećanjima slobodi privilegija trgovce privuku k sebi. Ukratko, zahtjevi građanstva postižuuspjeh posvuda, bilo milom ili ,silom, kao što će u XIX. st. svagdje u Evropi pobijediti parlamentarnisistem. I kako god su uostalom te dvije preobrazbe među sobom različite, one s druge strane pokazujudosta upadnu sličnost karakterom svoga proširivanja. Jednako onako, kao što je kontinentalniparlamentarizam adaptacija engleskih i belgijskih institucija posebnim uvjetima svake pojedinezemlje, tako su i gradske institucije, premda ih u svakome gradu susrećemo s posebnim obilježjima,svojstvenima ustrojstvu dotične lokalne sredine, ipak u osnovi i cjelini izvedene iz jednoga od dvajudominantnih tipova; jedan od njih čine sjevernotalijanski gradovi, a drugi gradovi Nizozemske isjeverne Francuske. Njemačka i drugi predjeli srednje Evrope i ovdje su, kao i u pogledu domanijalnogrežima, feudalizma, clunyjske reforme i viteštva, samo slijedili poticaj, koji je dolazio sa zapada.

Usprkos bezbrojnim razilaženjima u pojedinostima, srednjovjekovni gradovi imaju posvuda iste bitnecrte i na svaki od njih može se primijeniti ista definicija. Mogli bismo je formulirati, ako kažemo, da jegrad utvrđena naseobina, u kojoj stanuje slobodno stanovništvo, koje se bavi trgovinom i industrijom,posjeduje posebno pravo, raspolaže svojom jurisdikcijom i više ili manje razvijenom komunalnomautonomijom. Grad čini imunitetno područje usred seoskog područja; to znači, da je on privilegiranapravna osoba. I zaista, grad je nastao na temeljit privilegija. Građanin posjeduje, kao i plemićspecijalan pravni položaj: i jedan i drugi su doduše u suprotnom smjeru, pod jednako daleko od kmeta,seljaka, koji će i dalje, sve do kraja starog režima u većini evropskih zemalja ostati izvan političkogdruštva.

Po svojoj prirodi privilegirani je položaj građanina veoma različit, od privilegiranog položaja plemića.Plemićje ustvari nekadašnji slobodni posjednik. Njegov je privilegij na neki način negativan potječeotuda, što se pučka masa snizila i pala pod njegovu vlast u kmetski položaj. On se nije uspeo; on jesamo dio manjine, koja je ostala na svome mjestu usred sveopćeg srozavanja. Građanin je naprotivveoma pozitivno privilegiran. On je novajlija i pridošlica, koji silom osvaja, svoje mjesto u društvu, apravo mu ga najzad priznaje i jamči. Domaanijalni režim, koji postavlja plemića iznad seljaka, vezujeih u isto vrijeme jednoga za drugog tako snažnom vezom, da je joši do danas, poslije toliko vjekova,nešto od toga ostalo. Građanin je naprotiv tuđi jednom i drugome; obojica osjećaju prema njemunepovjerenje i neprijateljstvo, a i ti osjećaji jošni do danas nisu posve iščezli. On se kreće u posverazličitoj sferi. Između njega i njih otkriva se protivnost između ratarskog života, s jedne i trgovačkog iindustrijskog života s druge strane. U poređenju s njima, koji neposredno proizvode sve što jeneophodno potrebno za život, on je pokretljivi, aktivni element, pokretačprenosnih gibanja ipreobrazbi. On nije neophodno potreban za život; moguće je živjeti i bez njega. Ali on je u bitipokretačdruštvenog napretka i civilizacije.

Srednjovjekovno građanstvo odvaja jošjedna razlika od plemstva i svećenstva. Te dvije skupine činehomogene klase, kojima svi članovi osjećaju pripadnost istome tijelu i svjesno su među sobomsolidarni, te ih to međusobno vezuje. Posve drukčije je s građanima. Oni su okupljeni u gradovima, namjesto klasne solidarnosti kod njih postoji lokalna solidarnost; ili u najmanju ruku, prva je podložnadrugoj. Svaki grad čini mali svijet za sebe; njegov ekskluzivizam i protekcionizam bezgranični su.

99

Svatko čini sve, da bi potpomogao i unaprijedio svoju trgovinu industriju i da bi uklonio s puta trgovinui industriju drugih gradova. Svatko nastoji da bude dovoljan sam sebi i da proizvodi sve, što mu jeneophodno potrebno. Svatko se trudi, da svoju vlast proširi na okolno seosko područje, da bi osiguraosvoju opskrbu živežnim namirnicama. Ako im se i desi da porade zajednički, da sklope trenutne ilistalne lige, kao što je bila londonska Hansa ili poslije njemačka Hansa, to oni čine protiv zajedničkogneprijatelja ili na zajedničku korist, ali unutar vlastitih zidina svatko, daje mjesta samo svojimgrađanima; stranac tu može trgovati samo posredstvom domaćih mešetara i uvijek može biti protjeran.Da bi u nekom gradu stanovao ili živio, mora da stekne građanstvo. Nema u tome ničega, što ne bi biloveoma razumljivo. To je lokalni merkantilizam. Zar se i države sve do danas ne drže toga? Zar nepodižu carinske ograde, da bi kod sebe zaštitile i pomogle rađanje industrije, koju nemaju? Gradskiekskluzivizam prestat će tek onda, kad gradovi budu uključeni u višu, državnu cjelinu, kao što će idržavni ekskluzivizam možda jednoga dana nestati u opće ljudskom društvu.

Moralni rezultat tog ekskluzivizma sastojao se u izvanrednoj solidarnosti među građanima. Oni dušom itijelom pripadaju svojoj maloj, lokalnoj domovini, i kod njih se prvi put u evropskoj povijesti odpropasti antike nanovo javlja građanskopravni osjećaj. Svatko od njih je pozvan da hrani grad, dapograbi oružje za njih da za svoj grad dade život; i svatko to od njih zna. Vitezovi Fridriha Barbarossesu s preneraženjem gledali, kako im se dućandžije i trgovci lombardijskih gradova s uspjehom odupiru.U tome je ratu bilo primjera građanske samosvijesti, koji podsjećaju na staru Grčku. Drugi daju svojebogatstvo svome gradu, otkupljuju pravo na cestarinu, osnivaju bolnice. Bogataši daju ne brojeći, i to,nema sumnje, isto toliko iz milosrđa kao i iz ponosa.

Jer gradom upravljaju oni. Svi građani u gradovima imaju civilnu jednakost i slobodu, ali nemaju nisocijalnu ni političku jednakost. Građanstvo, koje se rodilo iz trgovine, ostalo je pod utjecajem i podvodstvom najbogatijih. Pod imenom »velikih« ili »patricija«. oni drže u rukama upravu i jurisdikciju.Gradska vlast je plutokratska vlast, te će čak u XIII. st. postati oligarhijska, jer će iste porodice stalnoostajati na vlasti. Nema, uostalom, ničega značajnijeg od tih vlada. One su stvorile gradsku upravu, tojest prvu civilnu i laičku upravu u Evropi. One ustanovljuju sve do najmanje sitnice, što im je bilopotrebno. Na ovo se ne obraća pažnja; oni nemaju nikakva uzorka i sve moraju pronaći sami:financijski sistem, računovodstvo, škola, trgovinski i industrijski propisi, prvi začeci higijenske policije,javni radovi tržnice, kanali, pošta, gradski bedemi, raspodjela vode sve to potječe od njih. Usto su bašoni podigli mnoge zgrade, koje joši danas krase tolike gradove.

Pod njihovom vladavinom ostatak se gradskog stanovništva sastoji od zanatlija; oni su u svakome graduu većini. Po općem pravilu, to su mali šefovi radionica, majstori, koji upošljuju jednog ili dvakompanjona i čine aktivno i nezavisno građanstvo. Dok je trgovina na veliko slobodna, za zaštituobrtnika razvija se naprotiv jedna socijalna politika, koja je remek-djedo, isto tako zanimljivo u svojojvrsti, kao što su i gotske katedrale u svojoj, i koja u svojim tragovima nije iščezla jošni do danas. Ciljjoj je da održi sve one male egzistencije, što čine snagu grada i osiguravaju njegovu pravilnu opskrbu.Svatko je i proizvođač i potrošač, i propisi interveniraju uzimajući u obzir oba ta momenta.Municipalna vlast preuzima na sebe zaštitu potrošača. U tom pogledu ona se nadovezuje na staremunicipalne propise, koji su se ti nekim tragovima možda sačuvali u Italiji. Nema ništa divnije odzaštitnih mjera, koje ,su donesene protiv nepoštenih proizvoda, protiv prijevare i krivotvorenja. Bila jeto zaštita potrošača u dvostrukom interesu mjesnog građanstva i dobrog ugleda grada prema van.

A što se tiče proizvođača, on štiti sam sebe pomoću obrtničkih udruženja, koja se pojavljuju većod XII.st. Njihov bitni cilj sastoji se u tome, da onemogući konkurenciju, i baštime su ona postala tako mrskaliberalnoj ekonomici XIX. st. Trebalo je da svatko može živjeti i da u tu svrhu može sačuvati svojemušterije. Zbog toga treba da prodaje uz iste cijene kao j njegovi drugovi i da jednako proizvod kao ioni. Udruženje obrtnika prvobitno je dobrovoljna organizacija, kao i naši sindikati. Ali ono bojkotira

100

»žute«, koji u njih ne ulaze,i najzad postizava priznanje javnih vlasti. Istaknimo uostalom, da ononema nikakve sličnosti s nekom radničkom organizacijom, nastalom nasuprot vlasnicima. To jeobavezni sindikat sitnih građana. Nastao je u biti zbog malih nezavisnih proizvođača. U većinisrednjovjekovnih gradova nema proletarijata. Zanatlije rade za mjesno tržište i rezerviraju ga za sebe.Oni održavaju svoj broj u razmjeru sa svojim mušterijama. Oni potpuno vladaju prilikama: U tom susmislu riješili socijalno pitanje. Ali su ga riješili samo ondje, gdje je grad ustvari »zatvorena država«; atakve okolnosti nisu tako općenite, kao što se to misli. Postojala je naime bar u jednoj industriji, uflamanskom i firentinskom suknarstvu proizvodnja, koja ne opskrbljuje mjesno nego evropsko tržište.Za nju nema ni ograničene proizvodnje ni mogućnosti, da mali gazda sam dobavlja sirovinu. On daklepada pod utjecaj, veletrgovca, i tako dolazi do podjele: uloga između kapitala i rada, koju nesusrećemo drugdje. Proizvodni režim je i tu režim male radionice. Ali umjesto da je »majstor«nezavisni poduzetnik, on je nadničar, koji izrađuje po narudžbi, te u tome ima nešto veoma nalik nakućnu industriju modernih vremena. Zanatska organizacija postoji, ali je ona daleko od toga, da suspjehom štiti zanatliju, jer ne može na sebe primiti odgovornost za prilike na tržištu ni za ulogukapitala. Otuda štrajkovi, borbe oko nadnica, odlazak radnika iz Ganda, industrijske krize. Otudatakođer onaj nemirni, uzburkani, utopijski duh, koji karakterizira tkalce počevši od XII. st. i koji će ihučiniti pristašama jednog naivnog komunizma, koji je bio vezan s različitim mističnim i heretičkimidejama. Prema tome, pogrešno je govoriti da je Srednji vijek poznavao samo male, nezavisne ikorporativne industrije. U najnaprednijim sredinama nisu mu bile ušteđene ni borbe radnih slojeva; nisocijalni sukobi. Taj utjecaj nanovo ćemo susresti u XIV. st.

S pojavom gradova i s obrazovanjem građanstva evropsko je društvo dovršeno u onome obliku, koji ćeostati sve do kraja starog režima, Svećenstvo, plemstvo, građanstvo, to je ono trojstvo, koje ćeupravljati njegovom sudbinom i sudjelovati u politici. Ratarsko stanovništvo, koje ostaje ispodprivilegija, i dalje zadržava ulogu njihova hranitelja sve, do onoga dana, kad građanska jednakost idonekle politička jednakost,. ne postanu veza, zajednička svima, Potrebno je naime svakom prilikomponovo istaći, da je samo građanstvo ekskluzivna i privilegirana klasa. Baštime se srednjovjekovnigradovi bitno razlikuju od gradova Riimskog carstva, u kojima se stanovnici, bez obzira kakvim suoblikom socijalnog života živjeli, nisu razlikovali, od drugih po svojim pravima. Rimski svijet nijeupoznao ništa analogno evropskom građanstvu,a nije ni Novi svijet. Kad su osnivani američki gradovi,već je prošlo vrijeme, kad se pravo upravljalo prema društvenoj profesiji; sad je većbilo samoslobodnih ljudi. U naše vrijeme riječgrađanstvo (buržoazija), koja se jošuvijek upotrebljava, sasvim jeizmijenila svoj prvobitni smisao. Ona obilježava društvenu klasu svakovrsnog podrijetla, kojoj jezajedničko samo to što u svojim rukama drži bogatstvo. Pri tome od srednjovjekovnog građanstva kaoni od tadašnjeg plemstva, nije preostalo ništa.

101

TREČE POGLAVLJE

EKSPANZIJA GRADOVA I NJEZINE POSLJEDICE,

I. EKSPANZIJA

Premda obnova gradskog života na zapadu po svojim najranijim počecima seže do prvih naseljavanjatrgovaca u X. st., ona je ipak tek krajem XI.st. i u početku XII. st. stigla do svog potpunog razvoja i teku to vrijeme pojavljuju se prvi gradovi u povijesti, u pravom smislu te riječi. Prvi primjerci procvatajavljaju se, kao što smo već, rekli, u spomenuta dva područja, u kojima je trgovačka aktivnostnajintenzivnija:, na jugu Evrope, u sjevernoj Italiji; a na sjeveru, u Nizozemskoj. Na obadvije straneparalelnost prilika je upadljiva. U Italiji, kao i u Flandriji pomorska trgovina, pa zatim kopnenatrgovina, koja se na prvu nadovezuje, ima kao posljedicu aktivnost luka: ovdje su to Venecija, Piza iGenova, a tamo Bruges. A za njima, u pozadini luka, razvijaju se industrijski gradovi: s jedne stranelombardijski gradovi i Firenza, a s druge Gand, Ypres, Lile, Douai i, dublje u unutrašnjosti,Valenciennes i Bruxelles, Očito je, da je bašblizina luka dala industriji u tim gradovima njihovizvanredni polet, koji je jedinstven u Evropi. Talijanske i flandrijske luke sa svojim zaleđem imajumeđunarodno značenje; a imaju ga samo one.

Zbog toga one nužno održavaju veze među sobom. Inicijativa za te veze dolazi uostalom izrazvijenijega od tih dvaju žarišta, to jest iz Italije. Njezini trgovci redovito dolaze u Flandriju većpočetkom XII. st. Ali uskoro postaju bašsajmovi u Champagni glavnim dodirnim točkama; oni su kaoneka vrst burze za talijansko-flamansku trgovinu. Održavali su se na putu, koji polazeći iz Lombardijeide preko St. Gotharda, Ženevskog jezera i Jure te povezuje sjever s jugom. Na njima se svake godinesusreću trgovci iz obiju zemalja. Ali to su samo, poslovni sastanci, i na tom mjestu nisu osnovani zaistavažni gradovi.

Čak se ni Troye nije nikad veoma jako razvio. Lagny, Provins, Barrsur~Aube ostali su mjestadrugorazrednog značenja. Jug Francuske je uskoro pošao putem Italije. Marseille, Monttpellier, Aigues-Mortes sudjeluju u mediteranskoj trgovini. A iza njih Albi, Cahors, Toulouse gravitiraju prema njima, irazvijaju prosperitet, koji je potrajao neprekidno sve do rata protiv Albižana. U Španjolskoj lukaBarcelona također stiče veliku važnost, ali nije u svom zaleđu potakla razvoj vrlo aktivnih gradskihsredišta.

Rhona je jedina mediteranska rijeka Francuske i zbog toga jedina, koja je većveoma rano potaklarazvoj važnih gradova, kao što su Avignon i Lyon. Druge, rijeke utječu u Atlantik i Kanal, te su ondjenastale samo male luke za obalnu plovidbu ili ribarstvo, od kojih je najvažnija Bayohne, ili pak luke zalokalnu trgovinu s Engleskom, kao što je Rouen i Bordeaux. U Engleskoj navigacija je takođerograničena na suprotnu obalu; i gradovi imaju samo malu, važnost. Čak i sam London stiče, priličnuvažnost tek u XIII. st. Samo jedan grad u unutrašnjosti Francuske razvija se podjednako kao svi najveći,a to je bio Pariz. No to je bilo zbog političkih razloga. To je jedini grad ove vrsti u Evropi: pravaprijestolnica, koja se povećava sa svakim napretkom kraljevstva. Osim njega postoje samo posvelokalni gradovi, od kojih se nijedan ne može usporediti s gradovima u Languedocu iH u Flandriji.

Njemačka nema nijedno središte međunarodne trgovine. Ona se povezuje s Italijom putem Rajne iDunava, gdje se pojavljuju Köln, Strasbourg s jedne strane, te Regensburg i Bečs druge. Najvažnije odtih središta je Köln, kojim zapadna i južna Njemačka dolaze u dodir sa sjevernom, te se sve tri,zajedno povezuju s Nizozemskom. Sjeverna Njemačka nema druge izravne saobraćajne veze s jugom.Ona je orijentirana prema dva unutrašnja mora. Ondje su Hamburg i Bremen na Sjevernom moru i

102

osobito Lübeck, koga je Henrik Lav osnovao na Baltiku. Ovdje dolazimo na kolonijalno tlo ulazimo unove gradove, u kojima nije nikad bilo rimskog utjecaja. Obalne luke su nova naselja, koja su pomagalii štitili domaći knezovi. Oni Se nižu dužobale sve do litavskih zemalja: Danzig, Reval, Memel, Riga,Dorpat. Baltik je njemačko jezero otkako je ruski put napušten, s jedne strane zbog privlačnostitrgovanja preko Italije, a s druge strane zato što su, Kumani, predstraža Mongola, počevši od sredineXII. st., učinili kijevske zemlje suviše opasnima. Tada Skandinavci gube svoju važnost i prepuštaju jeNijemcima. Whisby, na otoku Gotlandu teutonska je, postaja, i Nijemci42 dopiru sve do Novgoroda,gdje u XII. st. imaju svoju posebnu tržnicu. Jedino se Danska pokušava suprotstaviti Nijemcima, ali jeza, vrijeme Waldemara II potučena kod Bornhöveda, te je morala ustuknuti. U unutrašnjosti Njemačke,između Rajne i Dunava, nema nijednog velikog grada. Münster i Magdeburg su mjesta drugoga reda,isto kao Frankfurt i Nürmberg. Berlin je bez značenja, kao i München i Leipzig. U pogledu različitostigradskog života prema drugim naseljima, zemlja je očito u zakašnjenju. Fridrih Barbarossa nije imaonikakvo razumijevanje za građanstvo, gradski život postoji samo na periferiji ima države, i postiže(izuzev obala Rajne) veću važnost tek u XIII. st. Prematome, opći položaj u Evropi stvorio je samo dva velika žarišta: Italiju i Nizozemsku, ili točnije Belgiju.Ondje su najveći gradovi, s kojima su sva druga važna središta u saobraćaju. Promet iz Baltika gravitiraprema Brugesu, a onaj iz južne Njemačke prema Italiji.

Ali između tih, velikih trgovačkih središta, bez obzira imaju li lokalno ili opće značenje, obrazuje se,po uzoru na velike mnoštvo malih, drugo razrednih gradova, koji žive po istim pravnim normama, kao iveliki. Sada je neophodno potrebno da svaki predio ima svoje malo gradsko središte. Dezorganizacija,domanijalnog sistema i pojava slobodnih seljaka, nužno potiču male burgove da se pretvore u skloništaobrtnika i središta trgovine u tome kraju i tako nadomjeste vlastelinske dvorove, u kojima se kmetskostanovništvo dotad opskrbljivalo. Gradski se život iz velikih gradova spontano prenio u njih. Osnivaju sei posve novi gradovi. U Njemačkoj su dva Freiburga postala važnim središtima. Mnoštvo drugih živjeloje tihim napola gradskim napola ratarskim životom: Kreutzburg, u kom pišem ove redove, primio jesvoju povelju 1213. To su gradovi, koji su se formirali sekundarno; oni pripadaju epohi: kad segrađanstvo većnametnulo kad ih knezovi, potaknuti korišću, što je imaju od gradova, osnivajuposvuda. Nekad je putnik išao, od samostana do samostana, a sad ide od grada de grada; ima ih posvim putovima, na razmaku od svega nekoliko milja, gdje čine prijelaz između velikih gradova, kao štose u krunici sitna zrna uključuju, između desetinskih.

Pojava gradova dovela je do porasta pučanstva, koji je donekle usporediv s onim u XIX.st., i to jošmanje s obzirom na gradsko stanovništvo, negoli s obzirom na učinak kod seoskog. Ukupno, može, seocijeniti, da se stanovništvo u poređenju s karolinškim vremenim udvostručilo. Maksimum je dostignutu početku XV. st. Otad pa sve do XVIII. st. ne će više biti nikakve bitne promjene.

Bilo bi izvanredno važno da možemo odrediti, brojčani odnos između gradskog i seoskog stanovništva.Ali to je, nažalost, nemoguće. Sigurno je samo to, da je u svim središtima, kojima je trgovinapogodovala da se razvijaju građansko stanovništvo, neprestano raslo sve do oko sredine XIV. st.Posvuda je trebalo proširivati gradske bedeme, koji su postajali pretijesni, obuhvaćati zidovimapredgrađa, koja su nastala izvan gradskih vrata. Ima velikih gradova, pa čak i relativno veoma velikih.Ali koliko je velik mogao biti takav veliki grad početkom, XIII.st. Njihove su zidine jošrazmjerno sasvimmalene. Brojke što ih prenose suvremenici, nemaju nikakve vrijednosti jer se ne osnivaju naprebrojavanju; najstarije, što ih imamo, sežu, samo do početka XV. st. Uostalom, protivurječnosti nasnavode, da im ne priznajemo nikakvu vrijednost. Tako je u svega deset godina razmaka Ypresprocijenjen na 50.000 i 200.000 stanovnika. Sve, što se može ti tvrditi jest to, da, nijedan evropskigrad nije sve do kraja Srednjega vijeka dosegao brojku od 100.000 stanovnika. Milano, Firenza, Pariz iGand mora da su se kretali oko 50.000. Srednji gradovi imali su između 2o i 50.000, a mali između 2 i

42 To je ime koje su im dali Rusi

103

5.000. Ali to nas ne može priječiti da govorim o velikim gradovima, jer je veličina posve relativanpojam.

I zaista, ako uzmemo u obzir malu gustoću seoskog stanovništva,onda naselje od 50.000 ljudi dobivaposve drukčije značenje, nego što ga ima danas.

III. POSLJEDICE ZA SEOSKO STANOVNIŠTVO

Treba međutim veoma pomno paziti da na odnos između grada i sela u Srednjemu vijeku ne gledamoonako, kako to činimo danas. U naše vrijeme grad nije odvojen od sela. Ima industrije i u selima, a diogradskog stanovništva stanuje u poljima, kamo se izlijeva svake večeri. U srednjem vijeku bilo je posvedrukčije. Grad se u svemu temeljito razlikuje od seoskog područja. Veći materijalno on se od njegaodvaja i sklanja iza zaklona svojih bedema i vrata. A pravno, to je posve drugi svijet. Čim je čovjekprošao kroz gradske zidine, on stupa na tlo drugih pravnih odredbi, kao kad danas prelazimo iz jednedržave u drugu. U ekonomskom pogledu suprotnost je jednaka. Ne samo da je grad mjesto trgovanja iindustrijske proizvodnje, nego ove privredne djelatnosti i nema nigdje izvan njega. Posvuda su trgovinai industrijski rad po selima zabranjeni. Stoga svaki grad nastoji da zagospodari svojom okolinom i da jepodvrgne sebi. Ona treba da bude njegovo tržište i u isto vrijeme jamac za opskrbu grada. Tada nemakao danas stalne razmjene i uzajamnog prožimanja. Umjesto toga, postoji suprotnost dvaju različitihelemenata i podvrgavanja jednoga drugome.

Ovo podvrgavanje je veće, ili manje u razmjeru s brojem i snagom gradova. Ono doseže vrhunac uItaliji, a najmanje razmjere u skandinavskim i slavenskim zemljama. Rezultat toga bio je svudapodjednak: manje ili više duboka poremetnja seoskog ekonomskog režima i preobrazba životnih uvjetaratarskih klasa, koja je s time bila u skladu.

Pojava gradova zaista je učinila nemogućim održanje domanijalnog režima. Bitna karakteristika togarežima, kako smo vidjeli, sastoji se u tome što,je to ekonomija bez izlaza na tržište. Budući da nijeraspolagala nikakvim tržištem, na koje bi otjecali njezini proizvodi, domena je skučila svojuproizvodnju na potrebe za vlastitu potrošnju, tako da se sva njezina unutrašnja struktura - postupci priobradbi. Oblici kmetskih čestica, obaveze kmetova i odnosi između njih i vlasnika objašnjava timnjezinim posebnim položajem. No taj posebni položaj ne postoji više od onoga dana, kad su se pojavilii gradovi, i to ~va- : ' gdje ondje. gdje se osjeća njihovo djelovanje. Jer krivcom trgovaca i zanatlijagradsko je stanovništvo sterilno stanovništvo ako se smijemo ovako izraziti preuzimajući formulaciju,koja je bila draga, fiziokratima XVIII. stoljeća. Ono može živjeti samo dobavljajući izvana sredstva zaživot, a to znači, kupujući ih od obrađivača zemlje. Ono im , dakle pribavlja izlaz na tržište, kogadosad nisu imali. Ono dakle budi kod njih pomisao na profit, jer se proizvodnja sada isplaćuje. Takosad u isto vrijeme nestaju i moralni i ekonomski uvjeti, kojima je odgovarala domanijaina organizacija.Seljakova aktivnost sada dobiva poticaj izvana, i on na tu organizaciju gleda jošsamo kao na zapreku,koja mu smeta. A jedna od posljedica novoga stanja je i to, što sad senior, čak joši više nego seljaci,osjeća potrebu reforme. Jer obaveze njegovih obrađivača su uslijed običajnog prava nepromjenljive, itako on uskoro uviđa da mu prihodi strahovito opadaju. Njezini dohoci ostaju naime uvijek isti, dokrashodi neprestano rastu. I zaista, gilde svojom kupovinom potiču i uvećavaju kolanje novca po selima,novca ima ovdje sve više i njegova se vrijednost usporedo time, smanjuje. Troškovi života uneprestanom su porastu, a vlasnici zemlje, vezani na utvrđene prihode, bespomoćno moraju gledatikako propadaju. Ova je kriza bila za malo vojničko plemstvo, koje je po općem pravilu posjedovalosamo osrednje velika lena, prostrana tek toliko koliko je najnužnije za život, upravo katastrofalna.Velik dio vitezova, koji su jošu XI. st. bili tako mnogobrojni krajem XII. st. zapada u bijedu.

104

Teško je reći da li je porast broja seoskog pučanstva, koji se očituje u isto vrijeme, kad se uvjetiživota na selu počinju tako duboko mijenjati, također u vezi s pojavom gradova. Poslije pustošenja, štosu ih izvršili Normani, Saraceni i Madžari, Evropa je doživjela razdoblje relativnog mira, u kom jeprirodni višak poroda nad pomorom morao neosjetno povećati broj stanovništva. Ali tek se u drugojpolovini XI. st. u nekim dijelovima Evrope mogu utvrditi tragovi poteškoća, koje je prouzrokovaopreveliki broj ljudi, te je nemoguće otkloniti pomisao, da su gradovi, donijevši seljacima nova sredstvaza život, samim tim pridonijeli kod njih, ako i ne plodnosti njihovih brakova43, ali svakako povećanjunjihova broja. Kako god bilo, sigurno je, dana primjer u Nizozemskoj oko 1050. obrađena zemljapostepeno više nije dovoljna za potrebe stanovništva. Događaji, kao što je osvojenje Engleske 1066. ikrižarski rat, očito također pretpostavljaju stanovit višak stanovništva, u najmanju ruku na sjeveruFrancuske.

Jednako je bilo i s naglim porastom broja gradskog stanovništva, a također i s bandama plaćeničkihpustolova, koje se otprilike u isto vrijeme formiraju u Italiji, na primjer u Genovi a i na francuskompodručju, pod imenom Brabanćani i Nožari (Cotereaux).* Od početka XII. st. imamo više negopretpostavke. Naseljavanje predjela s druge strane Labe ljudima, s obala Rajne, iz Holandije, iFlandrije može se objasniti očito samo preobiljem seoskog pučanstva i u tim krajevima.

Tako u trenutku, kad je stari domanijalni sistem većpreživio svoje vrijeme i kad više ne odgovarapotrebama društva koje je ekonomski napredovalo posvuda ima mnogo ljudi, koji se nude svakome, tkoće im dati zemlje i veliki zemljoposjednici a nadasve teritorijalni knezovi nisu propustili da se okoristetako povoljnim prilikama. Raspolagali su znatnom količinom neobrađene zemlje, jer se čini, da su se,bar na zapadu od Rajne i na jugu od Dunava, velike domene prostirale, samo na onoj dobroj zemlji,koja je bila obrađivala veću rimsko doba. Ostatak je bio prepušten šumama, vrištinama i močvarama.Vrijeme, da i ova područja budu privedena kulturi došlo je. Ovaj veliki rad, koji je prvi put poslijenestanka Rimskog carstva povećao zemljišno bogatstvo u Evropi, počinje oko sredine XI. st:, dosiže svojvrhunac u toku XII. i završava se, usporujući se, pred kraj XIII. st. Otada pa sve do kraja XVIII. stobradivo tlo na Zapadu nije se više osjetno povećavalo, i to, je dovoljno da možemo upozoriti naveličinu napretka, što ga je izvršila, unutrašnja kolonizacija u Srednjem vijeku. Krčenja bi sigurno bilamanje prostrana, da je zemljoradnja bila naprednija. Širina područja, što su ga obuhvatila, da bipovećala proizvodnju, bila je posljedica rudinentarnih metoda jošposve ekstenzivne zemljoradnje.Krizi domanijalne organizacije moglo se izbjeći, da je bilo moguće racionalnijim obradbenimpostupkom povečati plodnost tla.

Sistem, koji je bio primjenjivan prilikom naseljavanja i privođenja kulturi dotad neobrađenih zemalja,odudara onim, što bismo mogli nazvati njegovim liberalnim obilježjem, od prakse u prethodnoj epohi.Seljak nema s vlasnikom zemlje više nikakvih drugih odnosa osim onih, što nužno nastaju iz njegovasvojstva zakupca. On plaća zakupninu, za zemlju, koju drži, ali osobno ostaje slobodan. Jedan odnajčešćih postupaka, kojima se senior služi da privuče kolone ili goste, kako ih naziva jezik togavremena, jest osnivanje »novih gradova«, pravih ratarskih kolonija. Tlo »novoga grada« razdijeljeno jena stanovit broj, obradivih jedinica, potpuno jednakih među sobom; uz obavezu plaćanja zemljarine,senior ih ustupa na nasljedno iskorištavanje. Posebna povelja, koja obično oponaša povelju susjednogagrada, priznaje osobnu slobodu stanovnicima, utvrđuje ovlasti i kompetenciju načeli1ika i dvora,kojima je stavljeno u dužnost da vrše upravne i sudbene poslove, regulira uzajamno pravo seniora i

43 Plodnost brakova bila je veoma velika kako kod seljaka (kako se to vidipo Irminonovu polyptihu i samostanskim poveljama) tako i kod plemstva ,(o tom svjedoči Gislebcrt), Neki tragovipredmartusijanisma mogu se opaziti samo kod knezova.* U originalu: Brabancons= ljudi iz Brabanta: Cotereaux je naziv izveden od riječi le coteral a ova, je nastala od latinskogculter = veliki nož, kakvim su bili naoružani članovi razboJničke bande, koja je po tome dobila svoje ime. - Prev.

105

seljaka u pogledu upotrebljavanja šume, i t. d. Tako nastaje novi tip sela: »sela sa zakonom«. Sastarom domanijalnom organizacijom ima ono jošsamo jednu crtu zajedničku: kao i kod nje; i ovdje sepretpostavlja u isto vrijeme i veliki posjed i mala eksploatacija. Osim toga, sve je novo. Ne samo da jeseljak slobodan čovjek, nego je i davanje, što ga duguje senioru; umjesto da se još, sastoji odprirodnih proizvoda, obično plativo u novcu. Nema ništa čudno u tome, što je potreba za zemljom,koja je postajala sve hitrija, kako se stanovništvo umnažalo, povećavala priliv » gosti « prema novimgradovima. Oni posvuda pred sobom potiskuju granice, divljaštva, koloniziraju velike šume, krčevrištine, isušuju močvare. Po cijeloj Evropi niču i cvatu nova sela, kojima čak i oblik imena, time što sena području francuskog jezika završavaju na sart, a na području germanskog jezika na kerk, kircne,rode, rath i joši danas omogućuje, da ih razlikujemo od njihovih susjeda na starim zemljama.

CrkVa je imala znatnog udjela u velikom kulturom djelu XII., st. ona to zahvaljuje novim redovimaCistercita i Premontranaca. Izvanredna vitalnost, što su je pokazali redovnici počevši od vremenaclunyjske reforme, nije nadživjela njezinu pobjedu. Kad je postignut cilj, polet je zamro. Poslije krizedošla je iznemoglost, i benediktinski samostani, obogaćeni darovima vjernika, koje su bašoni poneobičnoj ali neizbježivoj ironiji sudbine) pridobili za preziranje zemaljskih dobara, počinju ulaziti urazdoblje drijemanja, iz, kog ne će izaći sve do preporoda u XVII. st. Njihova vjerska i socijalna ulogadovršena je, i oni su odsada gotovo samo veliki zemljoposjednici. Asketsku propagandu, koju su oninapustili, prihvaćaju Cisterciti i Premontranci. Prvi od tih redova osnovao 'je Sv. Bernard 1113.44, adrugi Sv. Norbert 1119. Da bi u potpunoj strogosti primijenili propis o manualnom radu i jedni i druginajradije se naseljuju na neobrađenom tlu, koje tada krče ili isušuju. Knezovi su se požurili da načinebogougodno djelo, pa su im ustupali pustopoljine i močvare. Oba reda imali su velikog udjela priisušivanju flandrijskih »poldersa«* i privođenja obradbi područja u istočnoj Njemačkoj. Domene, kojesu podigli na takvoj zemlji, bile su posve novoga tipa. Na njima se prvi put u Srednjem vijeku javljaprincip velike agrarne eksploatacije. Umjesto da tlo bude raskomadano na porodične čestice, iskrčenaje zemlja organizirana u velike farme, na kojima se radno osoblje, stavljeno pod vodstvo jednogredovnika, sastoji od »laičke braće« ili od slobodnih seljaka. Ondje se uzgoj žitarica ili stoke više nevrši kao nekad zbog neposredne potrošnje u samostanu, nego zbog prodaje na tržištima. Rad nanjihovim farmama bio je oslobođen kuluka i nije obavezan ni na kakvo davanje osim desetine.Postignuta dobit služi stjecanju novih zemalja i daljnjem krčenju.

Vlasnici starih domena nisu mogli raspolagati svojom zemljom zbog nasljednih prava, koja su njihoviobrađivači imali prema toj istoj zemlji i tako se oni tek s mukom oslobađaju tradicija. Ali kad su većbili preopterećeni dugovima i dotjerani do krajnosti neprestanim smanjivanjem svojih prihoda, moralisu ipak, počevši od kraja XI. st poduzeti odlučne mjere. Domanijalni »dvorovi«' (Curtis), koje su nekadobrađivali kmetovi, razdijeljeni su u parcele i dani u najam ili u zakup,ili, su pak pretvoreni u velike farme. Sad je seljacima bilo dopušteno da s novcem otkupe ne samo odkuluka, nego i od glavarine, od ženidbenog prava od prava mrtve ruke, ukratko od svih preostatakaprošloga vremena, koji su postali beskorisl1i. Kmetstvo je zadržalo svoj prvobitni oblik gotovo samo uteško pristupačnim krajevima, ili u područjima veoma udaljenima od velikih trgovačkih putova. Svudadrugdje, ako većne nestaje, ono se ublažava. Može se reći, da se od početka XIII.st., zemljoradničkaklasa u zapadnoj i srednjoj Evropi pretvorila ili da je na putu da se pretvori u slobodno seljačkostanovništvo. I ta se velika preobrazba izvršila bez ikakvih žestokih zahtijevanja, bez utjecanjanačelima ili teorijama, naprosto kao neizbježna posljedica preporoda trgovine i pojave gradova, koji su

44 Samostan Citeaux (nedaleko Lyona) osnovao je 1098. Robert de Molesmes, ali je on postao središte pokreta tek kad je u nj1113. ušao Sv. Bernard.*Holandska riječ, označuje nasipom ograđenu zemlju uz morsku obalu, koju su zemljoradnici time zaštitili od provala mora.Čestih u razdoblju od XII. do XIV.st. isušivanja tih nisko položenih i močvarnih terena bilo je dugotrajan pothvat, u kome suvažnu ulogu imali navedeni redovi. -Prev.

106

zemljoradnji dali tržišta, kojih ona dotad nije imala, i tako je primorali da izmijeni svoju tradicionalnuorganizaciju i da usvoji slobodnije i gipkije oblike eksploatacije. Ekonomski napredak uništavasocijalno starateljstvo, što ga je senior dotad vršio nad svojim ljudima. Usporedo s time kako sekmetstvo zamjenjuje slobodom, vlasnik sve više gubi svoje nekadašnje familijarno obilježje i mjestotoga postaje materijalni interes jedinom normom u njegovim odnosima prema obrađivačima njegovezemlje.

II. DRUGE POSLJEDICE

Izmijenivši tako duboko cio socijalni poredak u Evropi, pojava gradova u toku XI. st. nije mogla da neutječe i na politički i vjerski život. Oduzevši državi njezin bitno ratarski karakter, izloživši seoskostanovništvo privlačnoj snazi i utjecaju gradskih središta, ona joj je omogućila da se vrati na put, kojije zbog provala naroda izgubila.Kao i u Rimskom carstvu, premda u veoma različitim uvjetima, grad i nanovo stiče svoju ulogu upolitičkom društvu. Zahvaljujući pojavi gradova, uprava se od lutajuće pretvara u sedentarnu. Još, iviše ona u isto vrijeme počinje raspolagati laičkim i obrazovanim osobljem, a to je najznaniji uspjeh unapretku od svih, što su postignuti u civilnom svijetu sve od karolinških vremena. Dosad je država bilaprimorana da od crkve posuđuje sve one svoje službenike, za koje je bilo neophodno potrebno da bududonekle obrazovani. Odsad će ih sve češće i obilnije posuđivati od građanstva. Jer za razliku odplemića, čije vojničko zvanje zahtijeva samo obučenost u oružju, građanin zbog nužnosti koju munameće trgovanje, osjeća potrebu bar najosnovnije naobrazbe. Trgovcu je neophodno da zna čitati ipisati, i tako od XII. st. nema nijednog, makar iole važnijeg grada, koji ne bi imao škole. U početku jenastava jošposve latinska, i najstariji spisi gradske uprave i najstarije trgovačke isprave, koje su sesačuvale, napisane su zaista na latinskom. No to je tek posredni stadij, koji je ti početku neizbježnotrebalo proći, jer nije bilo moguće naći, učitelja - izvan crkve. Bilo je očito, da građansko stanovništvonije moglo dugo u svakodnevnoj praksi poslovnog života zadržati upotrebu jezika, kojim nije samogovorilo. Većod početka XII. st. događalo se ono, što se moralo dogoditi gradski pisari služe se pučkimjezikom,a veoma je karakteristično, da se ta novost prvi put pojavljuje u onoj zemlji, gdje jemunicipaini život bio najrazvijeniji, to jest u Flandriji. Prvi spis ove vrsti je povelja sudišta u Douaisu iz1204. napisana u pikardijskom narječju. Uporedo sa time kako gradska uprava postaje sve složenija,kako magistrat vodi sve opsežnije dopisivanje i mora donositi presude u sve važnijim sporovima, kakoopćinsko računovodstvo zahtijeva više pomnje i znanja, tako raste i stupanj izobraženosti pisara, što ihopćina uzima u svoju službu notara, i advokata, kojima se utječu za pomoćprivatnici. Tako se u krilugrađanstva formira klasa iskusnih laičkih stručnjaka, koji su svojim poznavanjem svijeta i poslovamnogo bolje prilagođeni zahtjevima civilne uprave, nego što su, to bili svećenici, od kojih je dotadtrebalo tražiti pomoć. Počevši od kraja XII. st. neprestano će rasti broj obrazovanih građana, koji ćeući u službu knezova ili kraljeva i posveti ti svoju inteligenciju služenju državi. Može se ustvrditi, da jeprvo laičko osoblje, što ga je Evropa imala od nestanka rimskog carskog činovništva, dalo građanstvo.

U isto vrijeme kako su gradovi snažno pridonosili laiciziranju države, oni vrše i na samo ustavnouređenje utjecaj, koji će u toku stoljeća postajati sve jači. Oni svuda zauzimaju u političkom životusve važnije mjesto. Tako su u Francuskoj poslužili kralju da suzbije, nastojanja visokih feudalaca; uEngleskoj su se združi li s barunima i primorali krunu da dade prve nacionalne slobode: u Italiji iNjemačkoj oni se pretvaraju u nezavisne republike. Nepostojanje građanstva u slavenskim državamapokazuje, koliko mu Zapad mnogo duguje.

Kao ni civilno društvo, tako nije mogla ni crkva izbjeći utjecaju gradova. Za nju s obnovom gradskogživota počinje novo doba, u kom pobožnost i milosrđe stiču novi polet, no u kom se postavljajupogibeljna pitanja i pokreću krvavi sukobi. Nema ničega vatrenijeg i dubljeg od vjere građana. Tome

107

ne treba drugog dokaza osim izvanrednog mnoštva bratstava, gildi, svakovrsnih udruženja, koja se usvakom gradu posvećuju molitvi ili njezi bolesnika, brizi za sirotinju, udove, starce ili siročad. Od krajaXII. st. begine i begardi, koji laički život, združuju s asketizmom, šire se iz grada ti grad. Bezgrađanstva bio bi nemogućosnutak novih redova: franjevaca (1208), i dominikanaca (1215)koji svojimduhom nadahnjuju cio ortodoksni misticizam XIII. stoljeća. S tim prosjačkim redovnicima, monaštvoprvi put napušta selo i gradsku sredinu uzima kao svoje sjedište. Oni žive od milostinje građanstva iznjegovih redova uzimaju svoju prinovu, njemu je namijenjen njihov uspješni apostolat, što dokazujemnoštvo braće trećega reda, koji se iz redova trgovaca i zanatlija pridružuju franjevcima.

Kako vidimo, pobožnost u gradovima je aktivna pobožnost. Kod nje laici izravno surađuju ti vjerskomživotu i žele da, pored svećenstva u njemu odigraju neku ulogu, što je također novost. Ona je, donijelacrkvi dvostruku pogibelj. Prva i ozbiljnija ugrožava pravovjernost. Štogod se građani više zanimaju zavjerske stvari, sve su više u opasnosti da se zanesu manihejskim učenjima, koja u toku XI. st. s istokaprodiru u Evropu, ili da se oduševe mističkim maštanjima »Apostolske braće«, ili »Braće slobodnogaduha«. Veoma je karakteristično, da prije obnove gradova hereze nisu uzbunjivale Zapad. Prva inajstrašnija od njih, prije protestantizma, katarska hereza, počinje se širiti upravo u XI. st., te jeprema, tome striktno suvremena pokretu oko obnove gradova. Pritom ne treba zaboraviti, da je sektuValdenza osnovao jedan lionski trgovac. Čak ni poslije strahovitih pokolja Albižana gradskostanovništvo ne će prestati da sad, na ovoj točki Evrope, sad na onoj, u sebi krije sumnjive sekte, kodkojih želje i nastojanja proletarijata, pridonose orijentiranju misticizma prema jošnejasnimpredodžbama o društvenoj preobrazbi, koje snuju, da na ruševinama crkve, i države u oblikukomunizma osnuju vladavinu pravednika.

Nema sumnje, da su to samo izuzeci. Ali jedno od najočitijih obilježja onoga duha, koji je zajedničkisvima gradovima, jest njihov stav prema crkvenoj vlasti. S pojavom gradova ulaze odnosi izmeđulaičke i duhovne vlasti u novu fazu. Počevši od karolinške epohe, svi sukobi, koji su izbili između njih,nastali su zbog nastojanja kraljeva da crkvu podlože sebi i da je navedu da posluži njihovoj politici.Oni su bili samo posljedica saveza tih dviju vlasti; pitanje je bilo, koja će od njih u društvu prevladati.

Ali ni jedna ni druga nisu nastojale da svome suparniku oduzmu njegova isključiva prava ili povlastice.Spor se vodio oko odnosa njihovih snaga, a ne o priodi tih vlasti. U graadovima su međutim okolnostibile druge. Ondje je u opasnosti sam položaj crkve kao privilegirnne korporacije. Gradovi otvoreno iizravno napadaju crkvene sudove, njezinc izuzetosti u financijkim poslovima, monopol, što ga crkvaželi zadržati u školstvu. Od kraja XII. st. neprestao sukobi dovode u koštac komunalne uprave gradovas kapptolima i samostanima, koji su unutar gradskih zidova, pa čak i sa biskupom iste dijeceze. Uzaludje crkva udarala gradove izopćenjima i interdiktima: oni svoj stav ipak ne mijenjaju. Ako je potrebno,oni bez oklijevanja primoravaju svećenike da služe misu i dijele sakramente. Kako god bili pobožni,kako god bili pravovjerni, oni nastoje spriječiti crkvu da se upleće na područje svjetovnih interesa.Njihov duh je čisto laički; te je tim svojim svojstvom prvi i daleki uzrok Renesanse.

Možemo dakle reći, da pojavom gradova i formiranje građanstva imamo pred sobom novu Evropu. Cioje društveni život preobražen: stanovništvo je udvostručeno, sloboda postaje općenita, trgovina iinduutrija, promet novca i duhovni rad osvajaju sve znatnije mjesto i pruužaju nove mogućnosti zarazvitak države i društva. Prije svršetka XVII. st. nije nikad bilo tako duboke socijalne revolucije - negovorim ovdje o intelektualnoj. Dotad su ljudi većinom živjeli u klijentskim odnosima; sada se sve'višepodvrgavaju političkim odnosima. U Evropi je prije postojao samo onaj promet, koji ,se, sastojao odsaobraćaja crkve s Rimom i vjerskim središtima. Sada se pored njega pojavljuje i laički promet. Životse upravlja prema obalama, prema velikim rijekama, prema prirodnim putovima. Civilizacija je prijebila potpuno kontinentalna; sad postaje pomorska.

108

Nema sumnje, ne smijemo pretjeravati. Crkva i dalje vlada sviijetom ideja, i zemlja ostaje temelj, nakom počiva plemstvo, pa čak i država. Ali korijeni stabla, koje je izraslo na bedemima, malo poomaloće i nehotice uslijed samog svoga rasta rasklimati njihovo kamenje. Gradovi nisu namjeravali razoritiono, što je postojalo, nego su željeli stvoriti mjesto za sebe. A to će mjesto postepeno postajati sveveće i uskoro tako veliko, da će biti dovoljno za novi poredak u odnoosima. Gradovi su u evropskojcivilizaciji bili li osnovi element napretka: ne možda u tome smislu da od njih proizlazi sve, no svakakou tomi smislu, da su oni stvorili neophodne preduvjete za sve navedene novosti. Od pojave građanstvačini se, da se civilizacija budi i otres jarma;. ona je pokretnija i snažnija. Od VII. do XI. st. život jesvud podjednak. Koliko li međutim raznolikosti počevši, od XI. st.! Većina rađanstva različita je urazličitim zcmljama i daje svakoj od njih riginalna nacionalna obilježja, dotad nepoznata. Sva središtaaktivosti na svijetu, ondje su, gdje se natiskuje gradsko stahovništvo: u Parizu, Lombatdiji, Toskani,Veneciji, Flandriji, na Rajni.

Postoji neka vrst protivurječnosti između oduševljenja gradova u XIII. st. za prosjačke redove i njihovekapitalističke aktivnosti. Oni se oduševrjavaju za ideal siromaštva, ali nastoje steći bogatstvo.

109

ŠESTA KNJIGA

POČECI ZAPADNOEVROPSKIH DRŽAVA

PRVO POGLAVLJE

ENGLESKA

I. PRIJE OSVOJENJA

Barbarska kraljevstva, podignuta na ruševinama Rimskog carstva, uzalud su pokušala, da zajedno sazemljom usvoje i sistem upravljanja državom. Vidjeli smo, kako i zašto su njihova nastojanja propala.Pipin Mali i Karlo Veliki uspjeli su da pri dignu kraljevsku vlast zahvaljujući pomoći, crkve, te suuznastojli ali u sporazumu s njom da osnuju kršćansko društvo. Društvene okolnosti nisu im dopustileda izvrše svoje poslanje. Bilo im je nemoguće da stvore kraljevsku administraciju u vremenu, kad jeveliki posjed svuda nametao ljudima protektorat zemljišnih seniora. Političko jedinstvo ustupilo jemjesto komadanju, države u teritorijalne kneževine. Kraljevi podanici prešli su pod vlast feudalnihknezova, tako da su od kraja IX. st. ustvari oni izvršavali onu pretešku zadaću, koja je izmaklavladarevim rukama. Ali ako kralj prepušta knezovima da upravljaju državom umjesto njega, on ipak idalje vlada nad njima, ostaje vjeran karolinškom idealu i čeka trenutak, kada će moći izvršavativrhovnu magistraturu, koje se nije odrekao. Sve su evropske države bez izuzetka, djelo kraljevskevladavine, i kod svih je brzina i opseg razvoja u razmjeru s kraljevom snagom.

Krajem XI. st., to jest u vrijeme, kad se pojavom građanstva dovršava društveno ustrojstvo Evrope,kraljevska vlast počinje postavljati temelje prvih država dostojnih toga imena. I ovdje je opetnapredak počeo na Zapadu ili točnije u Francuskoj, jednako kao što su se feudalizam viteštvo iclunyjska reforma proširili iz Francuske na druge narode, tako i sad u Francuskoj djeluju ili izFrancuske polaze one snage, koje će uskoro stvori ti nove države. Jedan vazal francuskog kraljaosnovao je, englesku državu, a francusko kraljevstvo prvo je u vremenu od svih kontinentalnih država.No vazal je zapravo pretekao svoga suverena, te stoga treba s Engleskom otpočeti kratki prikazpolitičkog djela. što ga je izvršila kraljevska vlast.

Od svih rimskih pokrajina. Britanija je u vrijeme provale naroda bila jedina zemlja, u kojoj sustanovnici odbili da prihvate vlast barbara. Poslije žestoke borbe jedni su od tih stanovnika potisnutinapad u Wales i Cornvall gdje se njihovo keltsko narječje sačuvalo sve do danas, dok su drugi pobjegliu Armoriku, koja je otad prozvana, Bretanja. Anglosasi našli su se u svojoj novoj domovini sami, pa sustoga ondje mogli očuvati svoje neokrnjene nacionalne ustanove. Sedam malih kraljevstava, što su ihondje osnovali, ne odaju ni najmanji trag one romanizacije, koja je na drugoj strani kanala takopotpuno nametnuta germanskim kraljevima. Mala prostranost tih, kraljevstava učinila ih je uostalomsavršeno pogodnima za ustanove, koje su se rodile u krilu plemena i koje se ne bi mogle prilagoditinekoj velikoj državi. Germanska država, kojoj je franačko osvojenje zaustavilo razvoj u Njemačkoj,nastavila je dakle da se slobodno razvija u Engleskoj. Pučka skupština, witengemot, sačuvala se poredkralja, pučki magistrati, eldermeni, održali su se pored kraljevskih službenika, šerifa (sheriffs).Kristijanizacija zemlje, krajem VI.st., nije iznijela ništa bitno u ovakvom stanju stvari. Nema sumnje,crkva je unijela svoj jezik, latinski, i na područje te svoje nove tekovine, ali je ondje nacionalni razvojbio previše tuđrimskim tradicijama, a i zemljopisni je položaj bio takav, da je neprekidni dodir sfranačkom crkvom bio težak; stoga latinski jezik nije mogao, kao na kontinentu, postati državnimjezikom. Latinska je crkva u Engleskoj postupala onako, kako je to grčka crkva iz istih razloga moralaučiniti u slavenskim zemljama u X. st. Ona je prihvatila jezik svoje pastve, upoznala se s njim jošupočetku u vezi s pokrštenjem, a kako, je bila primorana da svoje svećenstvo popunjava iz redova

110

novoobraćenih, naučila ih je da čitaju i pišu na svom nacionalnom narječju. Tako se pored učeneknjiževnosti na latinskom jeziku razvila i pučka književnost na anglosaskom, te je tako posve prirodnobašovaj jezik poslužio za sastavljanje zakona i običaja, što je na kontinentu bilo prepušteno isključivolatinskom. Pored toga, nije ni crkva izvršila na političku organizaciju onaj nadmoćni utjecaj, koji su joju ruke dali Karolinzi. Obraćenje na kršćanstvo nije ni u čemu izmijenilo germanski karakter zemlje.

Ujedinjenje svih malih anglosaskih kraljevstava pod kraljem Mercije, Offom (+796), trebalo je otpočetinovu fazu u njihovoj povijesti. No uto su se Normani oborili na Englesku. Počevši od 839. njihove suprovale zaredale gotovo neprekidno jedna za drugom i imale kao posljedicu, da se na istočnoj obaliotoka naselilo brojno stanovništvo danskog podrijetla. Kralj Alfred Veliki (+901) uspio je zaustavitiosvajače, kojima je ustupio Danelagh, to jest područje na sjeveru od crte, koja ide od Londona doChestera. Njegovi su nasljednici najzad ponovo osvojili ovu zemlju. Ali je krajem X: st. danski kralj,Sven (+1014) došao u pomoć' svojim sunarodnjacima, osvojio Merciju, Estangliju i Wessex i primoraokralja Ethelreda da pobjegne u Normandiju. Tako je Engleska sad bila politički vezana uz Skandinaviju,a te su se veze jošviše učvrstile pod Svenovim sinom, Knutom (1035.), koji je kao i njegov otac, u istovrijeme bio kralj Engleske i Danske. U to su vrijeme bašanglosaski misionari donijeli kršćanstvo uŠvedsku i Norvešku.

Ali takvostanje nije moglo potrajati. Snage Skandinavije nisu nikad mogle biti dovoljno velike, da bi semogle nametnuti izvan svojih granica. Tako je to bilo s danskom ekspanzijom u XI. st., kao što je imalobiti i sa švedskom pod Gustavom Adolfom u XIV. st. i pod Karlom XII. u XVIII. st. Vojnička pomoć, nakoju se ona oslanjala uskoro se iscrpla. Pod Knutovim nasljednicima, Haroldom i Harthakknutom,danska dinastija zapada u dekadansu. Jedan anglosaski princ, Eduard Ispovjednik, nanovo se, uspinjena prijestolje. Njegova smrt, budući da je umro bez djece (1066.), odlučila je sudbinom Engleske iuvela je u evropsku zajednicu, od koje je sve dotad bila, izolirana, a takvo se stanje nije mogloprodužiti.

Veliki se naime otok prirodno povezuje s Nizozemskom, i sjevernom Francuskom, od kojega rastavljasamo, uski tjesnac Pas de Calais. Ovim je putem onamo zajedno s Cezarovim legijama došlacivilizacija, a s redovnicima Grgura Velikog kršćanstvo. Trebalo je da dođe do poremećaja svjetskeravnoteže, koji je pro uzrokovala propast Rimskog carstva, pa- da ga se Anglosasi uzmognu dočepati iondje se održati. Ekonomski položaj Evrope poslije razdoblja provala kao i gotovo potpuni nestanaktrgovine veoma jednostavno objašnjavaju činjenicu, što su Anglosasi otad sa kršćanskom Evropomodržavali isključivo vjerske odnose. Karlo Veliki nije ni pomislio da ih pridruži svome carstvu a poslijenjega bila je slabost njegovih nasljednika novi trajan razlog njihove izolacije. Međutim je u istovrijeme, kad su danske provale zaprijetile skandinavskom prevlašću, obnova plovidbe između njih injihovih susjeda na obližnjim flandrijskim obalama stala uspostavljati one veze, koje je nametalazemljopisna blizina. Od kraja X. st. Bruges i Rouen održavaju sve življu plovidbenu vezu s Engleskom. Spovratkom naprednije civilizacije onaj je poredak, koga je prodor barbara za tako dugo vrijemeprekinuo, nastavio da se razvija prirodnim smjerom.

Normansko osvojenje samo je posljedica i konačna posveta onoga, što bismo mogli nazvatieuropeizacijom Engleske. Premda su činjenice koje su bile uzrok toga osvojenja, nastale uslijedslučajnih, okolnosti i premda se orijentacija otoka prema kontinentu sigurno mogla ostvariti veomarazličitim putem od onoga, kojim se to zaista, zbilo, ipak je ta sama orijentacija preduboko odgovaralaprirodnim potrebama, a da ona prije ili poslije ne bi bila ostvarena.Normandijska vojvodska kuća bila je u veoma blizom srodstvu s Eduardom Ispovjednikom, kome jemajka Berta, bila normandijska princeza. Videći da nije, imao djece, Eduard je nasljedstvo obećavaovojvodi Vilimu, raspolažući tako kraljevskom vlašću sam, premda je po anglosaskim običajima, moglaodlučivati samo pučka skupština. A ona nije vodila nikakva računa o kraljevoj odluci. Kad je on umro

111

(1066.)izabrala je Harolda, sina onoga Godwina, koji jeza života slaboga kralja Eduarda vršio službumajordoma. Rat je bio neizbježni, a njegov je ishod bio nesumnjiv.U stvari, anglosasko je kraljevstvo bilo veoma slabo. Staro germansko ustrojstvo, koje se ondje,sačuvalo u svojim bitnim crtama, jamčilo je' slobodnim ljudima u odnosu prema kralju njihova prava,ali je i kralja i njih osuđivalo na jednaku nemoć. Na kontinentu je visoka feudalna aristokracija oslabilakraljev položaj ojačavši pritom svoj; snaga je samo prenesena s vladara na teritorijalne knezove. UEngleskoj, naprotiv, nje nema nigdje. Aristokracija, okupljena u narodnoj skupštini, onemogućavala jestvaranje monarhijske vladavine, ali pritom nije sama bila kadra da vlada. Bila je vjerna starimgermanskim običajima i u biti konzervativna. Sastojala se od osrednje velikih vlasnika zemlje, kojisuživjeli od rada svojih kmetova i svojih klijenata. Feudalni sistem i viteštvo bili su nepoznati.Anglosaski earli i thani bili, su naoružani bojnim sjekirama i mačevima, i borili se pješice.

Politički i vojnički Normandija je u svakom pogledu bila nadmoćnija. U svojoj zemlji između Canche iSeine vojvoda nije morao voditi brigu ni o kakvom takmacu. Kao zaštitnik mira, on se nametnuo puku,kao saveznik svećenstvu, kao suveren viteštvu i barunima, koji su od njega dobili svoja lena. Njegovedomene, o kojima su ubirači svake godine polagali račun njegovom »echiguienu« bile su uzor dobreorganizacije. Dva velika samostana, što ih je podigao u Caenu, Muška i Ženska opatija (Abbaye auxHommes i Abbaye aux Dames) ne dokazuju samo dobro stanje njegovih financija; ljepota njihovearhitekture svjedoči također o društvenom napretku, koji jošviše pada u oči, ako se sjetimoprimitivnog stupnja, na kom je u to vrijeme jošbilo anglosasko graditeljstvo. Dok je u Engleskoj uslijedpometnja, što su ih donijele skandinavske provale, nestalo književne kulture u redovima svećenstva,normandijski se kler odlikovao piscima kao što je bio Sv. Anselmo i Orderic Vita. Najzad, vojničkasnaga vojvodine bila je strašna. Normandijsko viteštvo bilo je neosporno prvo i najsnažnije u svomevremenu. Dovoljno je sjetiti se njegovih izvanrednih podviga u Italiji pa da ocijenimo njegovuvrijednost. Mora da se oduševljeno bacilo na osvojenje, koje mu je obećavalo, da će s druge straneKanala, doživjeti onako sjajne pustolovine i postići isto onako velike koristi, kakve je Robert ,Guiscardsa svojim drugovima našao na Siciliji. Uostalom, Vilim nije pozvao samo svoje vazale. Francuski iflamanski vitezovi i pustolovi pridružili su im se u velikom broju. To što je papa poslao pohodu zastavu,dalo mu je obilježje svetog rata i time pridonijelo žaru, kojim se vojska borila.Nemajući mornarice, Anglosasi se nisu mogli suprotstaviti iskrcavanju. Ekspedidja je sišla na suho tlona žalu kod Hastingsa (13.listopada 1066) i sutradan krenula na neprijatelja. Harold je zauzeo položajna, brežuljku Senlac ušančivši se iza ograde od kolja, te je time primorao Normane, da se bore pješice.Poslije silovitog sudara prsa u prsa, ovi su odnijeli potpunu pobjedu. Među poginulima bio je i Harold;oni, koji nisu pobijen u bici, shvatili su, da je daljnji otpor beskoristan. Toga je dana Engleska pripalaVilimu. Nekoliko sedmica poslije toga, on se u Westminsterskoj opatiji dao okruniti za kralja. Zaosvojenje preostalog dijela kraljevstva, trebalo mu je samo da kroza nj proleti. Anglosasi, koji su setako dugo, borili protiv skandinavske provale, pokorili su se prvoj provali Normana.

II. NAJEZDA

Najezda: Normana u Englesku i njihovo proširenje u zemlji bilo je ustvari posljedica osvojenja; a i nijemoglo biti nikako drukčije. Da bi sačuvao svoje kraljevstvo, kome je bio potpuno tuđi kom čak nijeznao ni jezik, Vilim je morao zadržati Normane kao stalnu posadu. U ekonomskim prilikama togavremena to se moglo ostvariti samo tako, da ih je raspršio među stanovništvo osvojene zemlje usvojstvu žandarma kraljevske krune. Ovo raspršavanje, pobjednika među pobijeđenima veoma je nalikna kolonizaciju južne Galije, Španjolske i doline Rhone, što su je u V. st. izvršili Vizigoti i Burgundi. Alije rezultat bio posve drukčiji. Dok su se ti barbari u dodiru s daleko civiliziranijim pučanstvom nego štosu bili sami, smjesta romanizirali, Normani su se tek s teškom mukom stopili s anglosaskom masom,koja ih je okruživala. Glavni razlog je očito bio to, što je njihova kultura bila nadmoćnija. Pored toga

112

njima je sve do kraja XII. st. neprestano pristizalo pojačanje svježih snaga ne samo iz njihovedomovine, nego također, počevši od vladavine Plantageneta, iz Poitoua i Guyenne. Utjecaj dvora, kojije sve do kraja XV. st. ostao francuski bar po jeziku, ako i ne po načinu života i običajima, također jebio veoma znatan. Za useljenike je anglosaski bio tek barbarsko narječje, koje se, nisu ni potrudili danauče. Po uzoru na Kontinent, on je ti u pravnoj službi bio zamijenjen najprije latinskim, a zatimfrancuskim. Potpuno je prestalo pisanje na tom jeziku i njegova je književnost pala u zaborav. Ali onnije pred jezikom pobjednika nestao onako, kako su nekad nestala narječja u onim pokrajinama, što ihje osvojio Rim, niti onako kako je u samoj Normandiji skandinavski jezik ustupio mjesto francuskome.Puk se i dalje njime služio. Ništa uostalom, ne bi bilo pogrešnije nego tumačiti njegovu vjernostnacionalnom jeziku njegovom antipatijom, prema jeziku pobjednikovu. Naprotiv puk je od njegaposudio sve što je mogao, Anglosaski se neopazice pretvorio u engleski, to jest u jezik, koji je porječniku napola romanski, ali kome gramatika i sintaksa ostaju germanske.

Krajem XI. st. bio je jošveoma dalek onaj trenutak, kad će taj jezik, na čijem su stvaranju surađivali ipobjednici i pobijeđeni, postati govor i jednih i drugih. Bilo je potrebno da prođu dugi vjekovi pa da seu jedno tijelo stope osvajački i podloženi narod i da englesko državno uređenje postanenajnacionalnije od svih uređenja na svijetu. U početku, pod Vilimom Osvajačem i njegovim prvimnasljednicima, politički režim, koji je uveden, bio je režim tuđinske okupacije. Nikad jošnijeosvojenje neke zemlje dovelo do potpunijeg prevrata političkih institucija i cijele državneorganizacije, kao što se to dogodilo ovdje.45Stekavši kraljevstvo samo svojim mačem i zavladavšisvojim podanicima samo uz pomoćsile, kako je Vilim mogao pomišljati na to, da održi vladarski sistem,koji bi pučkoj skupštini dopustio da vlada zajedno s kraljem? Za uspjeh je bilo neophodno potrebno, dasve bude podvrgnuto kraljevskoj vlasti, a ona da bude tako snažna, da je nitko ne, bi mogao uzdrmati.Uređenje je dakle moralo biti monarhično, pa je zaista i bilo takvo. Tako je jedan veliki vazalfrancuskog kralja sticajem historijskog razvitka osnovao najsnažniju suverenu vlast ti Evropi.

Pritom treba smjesta istaći, da je on svoje kraljevstvo učinio tako snažnim bašzato, što ga je zamisliopo logici feudalnog kneza. Sve kraljeve na kontinentu izabirali su njihovi veliki vazali, ali ti su vazalisami bili nasljedni. Vilim, je to bio kao normandijski vojvoda, a ostao je to i kao kralj Engleske. Dok sudakle drugi kraljevi dobivali svoju krunu, a nisu njome raspolagali, on je od samog početka bio vlasnikkrune, koju je stekao. Ali on je u isto vrijeme, zahvaljujući osvojenju, bio i vlasnik svoga kraljevstva.Sva engleska zemlja njegova je zemlja; on ima nad njom onakvo pravo, kakvo ima senior neke velikedomene nad svojim zemljoposjedom u odnosu prema njemu svi su pojedini držaoci samo zakupci tezemlje, i stoga je jedna od njegovih prvih briga bila, da sebi pribavi točan račun o tim svojimdržaocima: mi mu dugujemo zahvalnost za postanak Domesday Booka, sastavljenog između l080 i 1086.Tu knjigu mogli bismo veoma opravdano usporediti s Polyptihom, no to bi bio takav polyptih, kojiobuhvaća zemljišne statističke podatke za cijelu državu.46 Kraljevo neizmjerno bogatstvo uzemljoposjedu omogućilo mu je da stvori feudalnu organizaciju unesenu s kontinenta; ali ta jeorganizacija bila neizmjerno sistematičnija i nadasve čišća od tuđih elemenata. Feudalizam sam posebi nije imao, kako smo vidjeli ranije, ničega nepomirljivog sa suverenitetom države. Premda je,veoma brzo stekao ta nepomirljiva, svojstva, bilo je to zato, što su veliki vazali uzurpirali kraljevskaprava i pobrkali ih sa svojim lenskim pravima, te su tako u isto vrijeme dobili investituru i za kraljevskaprava i za svoje zemlje. Vilim je pomno pazio, da u Engleskoj ne uvede ovu zbrku političkog i

45 Govorim dakako, samo o osvojenjima jedne kršćanske zemlje od druge.Očito je, da je muslimanska provala prouzrokovala jošdublje preobrazbe.

46 U stanju kako ga danas posjedujemo Domesday Book ipak ne sadrži podatke za sve držaoce u kraljevstvu. Za stanoviti brojgrofovija tih podataka nema.

113

feudalnog. elementa. Lena, što ih je podijelio svojim normanskim vitezovima, nisu im dala nikakvefinancijske ili sudbene vlasti. To su bile jednostavne vojničke čestice, koje suvereno dodjeljuje svojimvazalima sasvim u skladu s temeljnim načelom feudalizma. Veliki vazali imali su i sami podvazale uvelikom broju i činili krunsku vojsku, ali nijedan od njih nije dobio ni najmanju od njegovihprerogativa. Kraljevska prava nisu se, razmrvila i prešla u ruke visokog plemstva. Vilim je bionormandijski vojvoda, pa je zbog toga znao, koliko stoji kralja, ako dopusti da se oko njega osamostaleteritorijalni knezovi. Pobrinuo se da spriječi, da bilo tko u njegovom kraljevstvu postane ono, što je onsam bio li francuskom kraljevstvu. Ni pod njim, ni u bilo koje drugo doba engleski feudalizam nije bioništa drugo do li - ako se smijemo tako izraziti - potpuno feudalan sistem takozvanog feudalnogdruštvenog uređenja. Feudalci su posjedovali zemlje, ali nisu imali podanike.

Tako je po jedinstvenom izuzetku kralj u Engleskoj posjedovao netaknutu vlast; on se ne će morati,kao kralj Francuske, dugo i mučno boriti protiv svojih vazala, da im preotme svoje prerogative. Sva jedržava većod samog početka njegova, i otuda sva razlika u političkom razvitku s ove i s one straneKanala. U Francuskoj je kralj u početku veoma slab i nasuprot sebi ima samo pojedinačne knezove tesvoju vlast malo pomalo uzdiže na ruševinama njihove, jača svim onim, što oduzme njima i učvršćujese usporedo s uspostavljanjem državnog jedinstva te sve više, kako se to jedinstvo izgrađuje, smjera kostvarenju čiste monarhije. U Engleskoj, naprotiv, gdje je većod početka političko jedinstvo onolikopotpuno, koliko je kraljevska vlast, čvrsta nacija čini jedinstveno tijelo i kao takvo stoji nasuprotkralju. Onoga dana, kad monarhijsku vlast osjeti kao pretežak teret, ona će bašzbog jedinstva svojih,snaga biti kadra da mu nametne svoje sudjelovanje u vladi i da mu iznudi potrebna jamstva.

III VELIKA POVELJA

Ni pod Vilimom Osvajačem(1087) ni pod njegova dva nasljednika iz normandijske kuće, Vilimom II.(1100) i Henrikom I. (1153) nacija se nije mogla žaliti ni zbog kakve štete. Kraljevi su ostajali vjernifeudalnoj tradiciji, savjetovali se sa svojim velikim vazalima i čuvali se svakog sukoba s njima. Prvepoteškoće, izbile su prilikom smrti Henrika 1., koji nije ostavio djece. Stjepan od Bloisa, sin jednekćeri Osvajačeve, zatražio je krunu za sebe i domogao je se. Njegova je vladavina bila tek uzburkaniprijelaz k jednom novom doba. Ono otpočinje 11544.; dolaskom na vlast Henrika II. prvog Plantageneta(1154-1189).

Prvi kraljevi Engleske, posjedovali su tla na kontinentu samo, svoju vojvodinu Normandiju. HenrikPlantagenet je tome dodao vojvodinu Anjou, koju je imao od svojih predaka, te vojvodinu Guyenne,koju je kao »realističan«, političar stekao požurivši se da se oženi njezinombaštinicom, Eleonorom Akvitanskom, koju je kralj, Francuske, Louis VII., manje prijazan i manjepraktičan suprug, nedavno otjerao. Tako su sve obale Francuske osim divlje Bretanje, pripadale kraljuEngleske. Područja, što ih je posjedovao na kontinentu, bila su prostranija negoli njegovo otočko,kraljevstvo. Ali njegova mu je moćdopuštala da na granicama toga otočkog posjeda poduzimaosvajanja, koja su zbog zemljopisnog položaja prije ili poslije bila neizbježna. Godine 1171., domogaose jednog dijela Irske, a 1174. je primorao kralja, Škotske, da mu položi zakletvu vjernosti. Njegovomvladavinom možemo datirati prve početke engleske ekspanzije. Ali iz tog vremena potječu isto tako iuzroci onog sukoba s Francuskom, koji ćemo otada pa sve do početka XIX. st., susretati u različitomobliku i opsegu kao jedan od događaja, no se prepleću kroz cijelu Povijest Evrope. Zapravo većzanormanske dinastije odnosi između kralja Francuske i njegovog normandijskog vazala, koji je i sampostao kraljem, bili su neprestano prožeti više ili manje otvorenim neprijateljstvom. Ali Filip I. i LouisVI. znali su, da su slabi, pa su bili previše razboriti, da bi se upustili u otvoreni rat sa svojim susjedima;

114

ograničili su se na to, da ih zlostavljaju i uznemiruju i da im svakom prilikom dokazuju neutaživuzlovolju. Louis VII. mogao je energičnije zauzimati stav. Kontinentalna domena Henrika II. preopasnoje ugrožavala francusku kraljevinu; njezini su vladari ubuduće morali posvećivati sve svoje snageobuzdavanju svoga protivnika; koji je, činilo se, bio predodređen da je uništi.

Rat koji je skoro izbio, bio je prvi politički rat u Evropi. Dotad su se kraljevi borili samo zbogosvajanja. Ovdje se međutim polazna točka sukoba sastojala upotrebi da se sačuvaju prava i vrhovnavlast u državi protiv presizanja iz tuđine. Činilo se, da je borba nejednaka. Louis VII. nije se mogaousporediti se svojim protivnikom ni u pogledu snage, ni u pogledu inteligencije, niti u pogleduenergije. Na sreću, vladavina Henrika II., stvorila mu je u samoj Engleskoj neočekivane pomagače.

S prvim Plantagenetom monarhijska vlast, koja je većdotad bila vrlo jaka, odlučno se razvija premaapsolutizmu. Feudalni oblici, kojima su normanski kraljevi proželi svoju vladavinu, iščezavaju. Novi jevladar bio izvrstan, administrator, izvrstan upravljačfinancijama, te je

od svoga kraljevstva načinio uzor organizacije. Ali su njegove reforme imale kao uvjet i kao rezultatsvemoćkrune, on ozlovoljuje plemstvo podvrgavajući ga porezu, koji je bio namijenjen kao plaćabrabantskim plaćeničkim četama. Ozlovoljuje crkvu, nameući joj Clarendonski ustav, koji podvrgavacrkvenu jurisdikciju kontroli kraljevih službenika. CanteI1buryjki nadbiskup, Thomas Becket, pobjegaoje u Francusku, gdje mu je Louis VII. pružio zaštitu; on potpiruje utoliko opasnije nezadovoljstvo, štoga opravdava vjerskim motivima. I uskoro čak i kraljevi sinovi, uz pomoć jednog dijela baruna ivitezova, ustaju protiv svog oca te pojačani francuskim pomoćnim četama ratuju protiv njega uGuyenni i Normandiji. Henrik se uspješno odupro pobunama i nije odustao ni od jednog od svojihzahtjeva. Da bi ugušili nezadovoljstvo, što su ga ti zahtjevi izazvali trebalo je da njegovi nasljednicibudu dostojni njega. Svadljiva i nepromišljena drska nesposobnost Rikarda Lavljeg Srca (1189-1199) inedostojnost i kukavičluk Ivana Bez Zemlje (1200-1216) utoliko se brže upropastili djelo njihova oca,što su se morali boriti protiv Filipa Augusta, najboljeg političara svoga vremena i prvog velikog kraljaFrancuske. Rat dviju zapadnih država komplicira se, proširuje i postaje sve žešći. Svaka strana tražisaveznike izvan svoga područja. Kraljevi Engleske združuju se sa njemačkim Guelfima, dok, kraljeviFrancuske pomažu Hohenstaufovce. Pobjeda kod Bouvinesa, prva od velikih evropskih bitaka, bila jeisto tako strašan udarac za Otona IV. kao i za Ivana Bez Zemlje. Ona je u isto vrijeme, odlučila ipolitičkim sukobom, koji je od smrti Henrika II. ugrožavao Englesku.

Opozicija feudalaca, koju su pobudile apsolutističke tendencije Henrika II., trenutno je zadrijemala zaposve vojničke vladavine Rikardove, ali se jošaktivnije, probudila pod Ivanom Bez Zemlje. Za pomoćratu protiv Filipa Augusta, kralj je udario nove poreze i ugovorio porazno teške zajmove. Blistavepobjede bacile bi to u zaborav, ali konfiskacija i zatim okupacija Normandije i Poitoua u koristFrancuske, i najzad, kao kruna svega, poniženje kod Bouvinesa, razuzdali su pobunu. Njome suupravljali baruni, ali je njihovu stvar pomagalo i svećenstvo i građanstvo, jer su im interesi pritom biliisti. Sve tri privilegirane klase podjednako je pritiskivao despotizam, pa su s kraja na kraj cijele zemljeradile sporazumno. Što god je englesko kraljevstvo bilo jače i više centralizirano, to je općenitiji ijednodušniji bio otpor, koji se podigao protiv nje. Kraljevska je vladavina ovo pučanstvo, u kom su segovorila dva jezika, pretvorila u naciju; i sad se ta nacija u jedinstvenom pokretu podigla protiv njega iono isto jedinstvo, koje joj je ona dala, ostavljalo ju je u tom sukobu osamljenom. Borba je bilakratka. Ivan je pobijeđen te je pristao da mu bude diktirana Velika Povelja (1214.)Mogli, bismo je nazvati prvom deklaracijom prava engleske nacije. Jer ona je jednako onoliko

nacionalna, kao i pobuna, iz koje je proizašla. Baruni, koji su je nametnuli kralju, nisu zaboravili svojesaveznike, pa su ugovarali ne samo za sebe, nego iza svećenstvo i građanstvo. Na prvi, pogled nemaničega necjelovitijeg od ove povelje; u kojoj su nagomilane bez reda i nasumce jednako potvrdafeudalnih običaja, kao i potvrda svećeničke nepovredivosti i gradskih sloboda.

115

I bašu tome sadržana je njezina snaga i njezina novost. Jer postigavši od kralja toliko različitih pravazajedno, stapajući u istome tekstu zahtjeve sviju klasa, ona je stvorila među njima solidarnost, kojeviše ne će nestati i bez koje ne bi bio mogućrazvoj engleskog ustava. Plemstvo, svećenstvo igrađanstvo nisu ovdje, kao na kontinentu, ovojene korporacije, od kojih svaka radi samo za, sebestarajući se samo

o svojoj koristi. Zajednička pogibelj, zajednička potlačenost ovdje je zbližila i združila u čvrst savezinterese, koji su, nema sumnje, u mnogo momenata među sobom suprotni, ali koje snaga njihovaprotivnika primorava da se sporazume, i slože. Drugdje su se kraljevi našli samo pred različitimstalžima, s kojima pregovaraju i sklapaju sporazume posebno. U Engleskoj kruna pregovara izravno scijelom nacijom i sklapa ugovor s cijelom zemljom.

Značajno je također i to, da baruni 1214. nisu nastojali, raskomadati kraljevsku vlast. Monarhijskadržava, osnovana prilikom osvojenja, ostaje nedirnuta. Pobjednici i ne pomišljaju na to, da jerascjepkaju i da joj preotmu suverena prava, da bi ih vršili sami umjesto kralja. Oni žele - a to su ipostigli - ne toliko ograničenje tih prava, koliko jamstvo, da će sudjelovati u njihovu vršenju kad se zadobro kraljevstva bude radilo o posizanju za imutkom kraljevih podanika. Načelo glasanja o porezimačini bitni temelj Velike Povelje, te je ona u tome smislu osnova prve slobodne vlade, što ju je Evropaupoznala. Ovo načelo priznato je uostalom tek pod Eduardom I., poslije bitke kod Falkirka 1298.(protivŠkotske).

Ivan Bez Zemlje dobro je razumio sve, što mu je Povelja nametala.Tek što se na nju zakleo, većje prekršio svoju zakletvu i ishodio od Inocenta III., da ga od nje oslobodi.Nato baruni, nanovo pograbe oružje, a Filip August se požuri da pošalje svoga sina Louisa, da se bori snjima. Borba je trajala sve do kraljeve smrti 1216. Njegov sin Henrik III. uspinjući se na prijestoljepotvrdio je Povelju, da bi imao mira. Otad ona više nije iščezla iz engleskog javnog prava.

116

DRUGO POGLAVLJE

FRANCUSKA

1. KRALJ I VELIKI VAZALI

Od Huga Capeta pa do Filipa I. francusko se kraljevstvo zadovoljavalo time, da živi. Ono je takoskromno, da se, kraljevsko dostojanstvo među velikim vazalima jedva zapažalo. Buduća pokoljenja nisuiz toga vremena sačuvala uspomenu na imena kraljeva, nego na imena feudalnih knezova, kao, što jebio flandrijski grof Robert Frigijac, pa normandijski vojvoda Vilim Osvajač, ili kao heroji prvogkrižarskog rata, Gotfrid Bouillonski, Robert Flandrijski, Robert Normandijski, Rejmond Tuluški. Usredte križarske epopeje, kad se knezovi kite slavom, kralj ostaje kod kuće u prilično lošem položaju. Ujunačkim pjesmama (les chansons de geste), koje baštada otpočinju svoj puni rascvast, junaci subaruni, dok kraljevi u njima često imaju prilično malo blistavu ulogu.

Predkraj XI. st. tri četvrtine kraljevstva zaprema nekoliko velikih lena, koja su ustvari samostalnekneževine, a samo su po imenu ovisne o suverenu. Na sjeveru između Šelde i mora prostire seFlandrijska grofovija; južnije dužobale, sve do Bretanje je Normandijsko vojvodstvo, a jošdalje najug, s druge strane Bretanje, grofovija Anjou te, napokon, na području sve do Pireneja, vojvodstvaGuyenne (Akvitanija), Tuluška grofovija zaprema ravnicu Languedoca; Burgtindsko vojvodstvo prostirese u zavali Saene i graniči sa Šampanjskom grofovijom, koju zapljuskuju Marnai gornja Seina. Usredištu svih tih područja, opkoljena i stegnuta njima, nalazi se kraljevska domena L'lle de France; onase stere uokrug oko Pariza i ni na kojoj točki ne doseže ni do mora ni do vanjskih granica kraljevstva.Bila je podjednako prostrana kao i većina kneževina velikih vazala, a u pogledu, bogatstva nijezaostajala ni za kojom od njih. Gradovi na jugu ili u dolini Rhene, koje, oživljava trgovina poSredozemnom moru, ili gradovi u Flandriji, gdje završava veliki put, što povezuje sjever s Italijom idužkoga se u Šampanji nižu sajmišta, imaju neospornu prednost pred gradovima na kraljevskojdomeni. U Laonu, Orleansu i Senlisu vodi se samo lokalna trgovina, i najznatniji trgovci, čak i usamome Parizu tek su veliki lađari, koje uzdržava tranzit prema normandijskoj luci Rouenu. Tako dakleni zemljopisni položaj,ni njegovi ekonomski izvori ne daju pokrajini L'lle de France povlašten položaj.Ali je zato njezin položaj ,bio kao stvoren da pomogne kraljevskoj politici. Zahvaljujući svomsredišnjem položaju, ona je bila u neposrednom dodiru s različitim predjelima zemlje, a u isto vrijemeu vezi s napol germanskom Flandrijom na sjeveru i sa zemljama ,na jugu, u kojima je vladao »langued'Oc«. Ona je bila uklopljena među nacionalne kontraste jednako kao što je ležala, i pored različitihfeudalnih kneževina, pa je time omogućavala kralju da očuva dodir s cijelom Francuskom i da onda,kad za to dođe trenutak, otpočnesvoje vjekovno djeto ujedinjavanja i centraliziranja.

To djelo otpočinje u početku XII, st.; karakteristično je pritom konstatirati, da počevši od istog togdoba prevlast narječja, koje se govorilo u L'lle de France, nad govorom drugih pokrajina postaje svezamijetljivija, pa se, tako francuski jezik skladno razvija u suglasju s napredovanjem kraljevske moći.U Francuskoj je - jedinstvenom srećom u cijeloj historiji - formiranje države napredovalo istovremenoi uporedo s formiranjem nacije. Tko zna, nema li ona jasnoća, ona jednostavnost i logičnost, koju svisložno zapažajuu francuskom geniju, svoje duboko objašnjenje bašu toj sretnoj pojavi? Kako god jekraljevstvo, okruženo velikim vazalima i životareći u njihovoj sjenei postalo slabo, ono je - ipak usebi,sačuvalo načelo svoje buduće moći. Jer ako feudalizam i jest ustvari paralizirao kraljevsku vlast,on ju je pravno ipak ostavljao netaknutom. Knezovi, koji su postavljali kralja i koji su svaki na svojojzemlji, uzurpirali njegovu vlast, nisu nadomjestili staru, karolinšku koncepciju o monarhiji ničimdrugim. Nije im ni na pamet pala pomisao, da kralj od njih dobiva svoju vlast i da su njegove ovlasti

117

ograničene njihovom voljom. S izboorom kralja bilo je jedanko kao i sa izborom pape i biskupa:izhornost se ticala samo osobe nije joj mogla podijeliti onu vlast, kojom čovjek uopće nije mogaoraspolagati, jer je dolazila od boga. U tom pogledu svi su bili među sobom složni. Kralj je bio službeniki povjerenik božji, i obred posvećenja, koji su Kapetovići pobožno sačuvali i održali, posvjedočavao je ipotvrđivao istovremeno i njegov gotovo svećenički značaj. Iz toga je on izvodio svoj duhovni ugled, pokom je bio iznad svih drugih, koji ga je pretvarao u jedinstvenu osobu neuporedive naravi. Ništa nebibilo pogrešnije nego uporediti ga sa osobom neke vrste predsjednika, koji zasjeda pored svojih vazalate je među njima, primuS inter pares. On se nije mogao mjeriti istom mjerom kao oni; po svom jepoložaju bio iznad, njihova dohvata i nadvisivao ih.

Iz tog posebnog položaja, istina, nije proizlazila neka jasno određena vlast. On je kralja nadahnjavaoobavezom da vlada na temelju kršćanskog morala, a da iz toga nije za njega slijedilo nikakvo formalnopravo, -osim prava da bude branilac crkve. Ali je veći to bilo mnogo, jer crkva je pridonosila održanjunjegova utjecaja po cijelome kraljevstvu. Njezinim su posredstvom s dna najudaljenijih lenasamoostani tražili od kralja da im potvrdi njihove posjede, a biskupi se obraćali k njemu, kad bi seosjetilii ugroženi u borbi sa svojim vazalima ili susjednim barunima. Nije bilo važno što je on bionemoćan da im pomogne; ti svećenici i ti redovnici, koji su ga pozivali, sprečavali su da svijet na njihne zaboravi i spasavali njihovu budućnost.

Kraljevo prvenstvo, koje je od propasti očuvala karolinška tradicija, nametalo se velikim vazalima kaonesavladljivo. Kako god su oni ustvari bili nezavisni, ipak su svoja lena dobili od krune i bili su dužni,da joj polože zakletvu vjernosti s točno određenim obavezama i koje su se, o nju vezivale. To su bilevojne službe i služba savjetom. Oni su bili, »kraljevi ljudi« i premda se oni toga nisu sjećali gotovonikad, osim kad je trebalo intervenirati u njihovim poslovima ili kad bi mu na njegovu dvoru davalisavjete, koje bi on često volio da ne prihvati, ipak je iz toga slijedilo, da mu priznaju seniorsko pravonad sobom, iz koga je, jednoga dana imalo proizaći suvereno kraljevsko pravo.

Da bi iskoristio izvore, koje je tako skriveno nosio u sebi i da bi svoja prava pretvorio iz teorije upraksu, kralj je morao imati snage, i on se u potaji trdio da je stekne. Prvi uvjet čvrste kraljevskevlasti je nasljednost. Kapetovići nisu mogli ni pomišljati na to, da je svojim izbornicima nametnu, jersu oni bili jači. Zadovoljili su se da redom daju imenovati svoga nasljednika jošza svoga života. Srećaje htjela, da je svaki od njih imao sina, tako da je kraljevskoj vlasti od Huga Caopeta pa sve do FilipaAugusta bila ušteđena opasnost međuvladavine (interregnuma): u trajanju gotovo 200 godina, svi sukraljevi jedan drugome predavali krunu iz ruke u ruku, i to dugotrajno faktično posjedovanje, najzadje završilo time, da je ona postala njihovo vlasništvo. Veću XII.- st. je izbor, što su ga vršili velikivazali, gotovo samo prazan obred. Filip August se većosjećao dovoljno snažan, da je se oslobodi.Njegov sin Louis VIII. naslijedio iga je i bio općenito priznat bez ikakva upletanja knezova. Dugotrajnastrpljivost dinastije prispjela je do cilja, kome je tako uporno težila. Francuska je monarrhija nostalanasljednom bez prevrata i državnog udara, tek običnom naredbom.

Ona je u isto vrijeme brižno i mudro upravljala svojim posjedima. Premda ti posjedi nisu bili ni veomabogati ni veoma prostrani, oni su, zahvaljujući miroljubivoj politici kraljeva; od Huga Capeta pa sve doLouisa VII. uživali razdoblje nepomućenog mira. Pariz; u kom je, dinastija živjela životom vezanim uzstalan dom – čime se ona tako izrazito razlikovala od putničkog života careva, koji su neprestano lutaliNjemačkom i Italijom, ili od engleskih kraljeva, koji su besprekidno dolazili sa svog otoka u Normandiju- postao je malo pomalo upravnim središtem, cijele pokrajine L'lle de France pripreajući se da ubudućnosti preuzme ulogu glavnoga grada kraljevstva. Onamo je došao i nadbiskup Sensa i stalno senaselio. Upravnici svih kraljevih posjeda dolaze onamo da polože račune. Stalna prisutnost dvoraodržava ondje političku i upravnu aktivnost, kojoj bismo uzalud tražili analagiju u cijeloj tadašnjojEvropi. Isto onako kao što je Rim bio papin grad, tako je Pariz bio kraljev, i to mu pribavlja raznolikiji i

118

bogatiji život, i daje manje građansko obilježje nego što, su ga imali drugi gradovi. Privlačna snaga,kojom on veću XII. st. djeluje oko sebe, daje školama što su ih osnovali i održavali njegovi samostani,sve veću i veću važnost. Pod Filipom Augustom rodit će se iz udruženja njihovih učitelja i učenika prvi»univerzitet« ( u Evropi. Nema ništa čudnoga u tome, što se u tako, aktivnoj sredini umjetnostrazvijala veoma snažno. Suger, opat u Saint-Denisu i ministar Louisa VII., privukao je u svoju opatijuobrtnike iz susjednih područja, te je tako, pariška crkva Notre-Dame, otpočeta 1163.,prva i najranijaod velikih gotskih katedrala. Ugled i utjecaj Pariza na Francusku, uvelike je pripomogao jedinstvukraljevstva, pa je zatim, počevši od XII. st.; poraastao i sam u jednakoj mjeri kako je napredovalo i tojedinstvo. Društveno djelovanje glavnoga grada političko djelovanje kraljevske vltsti podjednnko supridonijeli formiranju nacije.

II. NAPREDAK KRALJEVSKE VLASTI

Od dolaska Huga Capeta na prijestolje, kraljevska vlast nije više morala voditi nikakvu vanjskupolitiku. Jedini susjed Francuske, s kojim se mogla sukobiti, bilo je Carstvo, s kojim je graničila dužcijele svoje istočne granice: dužSchelde i Meuse posredstvom Lotaringije, a dužRhone posredstvomkraljevine Burgundije. Ali naslijedivši posljeddnje Karolinge, nova se dinastija okanila njihovihpretenzija na Lotaringiju; a carevi opet, ne imajući čega da se boje s obzirom na njezinu slabost irazboritost, a usto i zaokupljeni svojim vojnim pohodima u Italiji, nisu joj davali nikakva razloga dabude zabrinuta.

Ove okolnosti su se naglo promijenile, kad je normandijski vojvoda 1066. postao engleskim kraljem.Time se na zapadnoj granici stala rađati strahovita snaga, koja je, onako opkoljena morskim valovima,bila, kako se činilo otkako su prestale skandinavske provale, od same prirode potpuno zaštićena od svihopasnosti. Bilo je nemoguće živjeti s tom silom u istim onakvim nehajnim odnosima i u sigurnosti kaosa carstvom. Jer novi je kralj kao normandijski. Vojvoda bio vazal kralja Francuske i time vezan zasvoga sizerena, ali je ovaj, njegov podređeni, feudalni položaj bio u prevelikoj suprotnosti sa snagom,kojom je raspolagao na drugoj obali Kanala, a da se ne bi pretvorio u besprekidni uzroknesporazumaka, sumnji i neprijateljstava. Otad nisu Kapetovići više mogli ustrajati u onom stavuustezanja i povučenosti u kom su se osamili dotad. Briga za svoju krunu i njezino dostojanstvoprimoravala ih je, da se suprotstave opasnosti, koja je dolazila izvana, i ta neizbježiva potreba davode vanjsku politiku; u kojoj su se sad našli, dat će im priliku, da u samoj Francuskoj napokon povedupolitiku dostojnu kraljeva.

Nju je otpočeo voditi Louis VI. (1108-1137), a taj je njegov početak bio, dakako veoma skroman. Bio jepreslab da istupa sam, pa je u svom pothvatu pridružio sebi kao saveznika flandrijskog grofa, koji jebio stari neprijatelj Normandije. U vezi sa svojom politikom prema Engleskoj, zasnovao je 1126. plan,da se okoristi ubistvom grofa Karla Dobroga i Flandriju preda u ruke jednom normadijskom princu, kojije bio smrtni neprijatelj engleskog kralja. Taj je pothvat doduše propao, ali on uza, sve to zaslužuje dabude zabilježen: to je zapravo prvi pokušaj krune da jedno veliko leno podvrgne svojoj vlasti.Spoljašnja opasnost, kojoj se, kralj morao suprotstaviti, primorala ga je da u unutrašnjosti državenametne svoju prevlast velikim vazalima i tako njihovom snagom pothrani i uveća svoju.

Louis VII. (1137-1180.) nastavio je borbu, koju je otpočeo njegov otac. Njegov protivnik, HenrikPlantagenet, bio je mnogo strašniji od normanskih kraljeva; većsmo prije vidjeli, koje sumu okolnostipomogle da mu se odupre. Dugotrajni rat, što ga je protiv njega poveo dužgranica Anjoua, samo jenaslijeđe malih pothvata bez bučne slave, u kojima su veliki vazali održali ravnodušnu neutralnost.Louis VII. nije bio ni po čemu ni značajan vojnik, ni značajan političar, utoliko je karakterističnijapojava, da je kraljevski ugled porastao bašti vrijeme takva vladara. Kraljevska historiografija počinjebašza njegova vladanja, i upravo pod njim zabilježen je spomen o prvom ministru krune, što ga

119

povijest Francuske poznaje: bio je to Suger, opat Saintt-Denisa. On je, uostalom, u isto vrijeme iposljdnji ministar, što ga je kraljevstvo posudilo od crkve. Poslije njega država će se osjećati dovoljnojaka, bit će dovoljno svijesna svog zadatka, smatrat će se obaveznom da riješi premnogo veoma teškihpitanja, a da od svojih savjetnika ne bi zahtijevala da budu izobraženi potpuno u skladu sa svojimzadaćama. Napredak države primorao ju je da prekine s karolinškom tradicijom, i ona otad više ne ćemoći biti zadovoljna sa suradnicima, koji su proizašli iz redova svećenstva. Trebat će joj poslovnihljudi, pravnika, ljudi akcije, koje će pronalaziti i izdizati iz kruga svjeovnjaka, koji su se formirali unjezinoj službi i proistekli iz redova onoga obrazovanog građanstva, koje se po svom broju neprestanopovećavalo. Suger je pojava na prekretnici politčkog razvoja. Do njega je država bila tako priprosta, ilitočnije, pimitivna, da je nekom prelatu, bez posebnog primarnog naukovanja, moglo biti dano udužnost da njome upravlja; poslije njega sve će veća složenost državnih poslova zahtijevati posebnoizobražene ljude i državni će personal prestati da pripada crkvi; ili će joj pripadati samo, po imenu.47

Od vladavine Louisa VIL pa do Filipa Augusta napredak je kraljevske moći bio toliko velik, da ga nijemoguće protumačiti samo kraljevom genijalnošću. On je velikim dijelom posljedica ekonomskih idruštvenih preobražaja, koje je prouzrokovao razvitak građanstva. U toku druge polovine XII. st. svi suse gradevi na sjeveru Francuske konstitirali kao komune (zajednice, općine), vezane, međusobom zakletvom svoga građanstva. Gotovo posvuda, u biskupskim gradovima, u Arrasu, Noyonu, Senlisu, Laonu,Reimsu, i t.d., one su se morale boriti protiv otpora ili protiv zle volje svojih biskupa, te su protiv njihmolile od kralja pomoć, koju im je on pripravno davao. Tako je između krune i građanstva nastajaosavez, koji je kraljevskoj politici osiguravao pomoćnajmlađe, najaktivnije i najbogatije klase udruštvu.

Pod Louisem VII. razabiremo prve simptome toga saveza. Dalekovidni Filip August spoznao je cionjegov domet, pa ga je sistematski ojačao i proširio. Naglo povećanje novčanog prometa, koje je bilo,posljedica gradske trgovine, bilo je isto tako korisno za kraljevsku vlast. Dopuštajući joj da pretvorifeudalna davanja i prava, koja je dotad ubirala u naturi, u obaveze plative u novcu i usavršivši kovanjenovca, te time uvećavši njezine, prihode, to je povećanje omogućilo kraljevskoj vlasti da sebi pribaviprijeko potrebno sredstvo svake političke sile: financije. Kraljevska riznica, dotad stopljena s cjelinomkraljevog privatnog imutka, postaje posebna grana uprave. Najstariji njezini računi, koje imamo,potječu iz vladavipe Filipa Augusta. Ne samo da je, kralj odsad kadar da u vrijeme rata umanji, četeplaćenika, nego može, prije svega, vezati u svoju službu prave činovnike, to jest plaćene službenike,koje je, bašzbog toga moguće opozvati. Takvi činovnici su bailli, kojih najral1iji spomen seže u god.1173., i koji su se brzo proširili po cijelom kraljevskom posjedu. Budući da je sad, mogao plaćati svojslužbenike, vladar im više ne mora predavati njihove, dužnosti u nasljedni posjed, niti se mora timeodricati da njima raspolaže o svojoj volji. Time, što je nekadašnju poljoprivrednu ekonomikuzamijenilo novčano gospodarstvo, nestalo je zapreke, koja se jošod franačkih vremena neodoljivosuprostaljala razvitku države.

Reforme, koje su za Filipa Augusta uvedene u organizaciji kraljevskog dvora, prilagođuju ga potrebamacentralne vlade. Skupština laičkih i crkvenih velikaša, koji su se od karolinškog doba u određenovrijeme okupljale oko kralja i bile u isto vrijeme savjetodavno vijeće i sudište,. ali bez točno određenadjelokruga, bez jasno označenih ovlasti, te im se djelovanje najčešće ograničavalo na sputavanjeaktivosti krune u korist velikih vazala, sada se cijepa u stalne kolegije: s jedne strane kraljevskovijeće, koje se, isključivo bavi političkim poslovima,i parlament s druge strane, koji je nadležan zasudbene poslove. I jedan i drugi se jošuvijek velikim dijelom sastoji od članova visokog plemstva i

47 Ovo je ograničenje neophodno potrebno, jer, je ,crkva od Sugera pa do Talleyranda I Fochea neprestano davala državiministre i savjetnike. Ali to više nisu bili svećenici u pravom i potpunom smislu te riječi, nego političari, koji su od svogasvećeničkog zvanja sačuvali gotovo samo odjeću i beneficije.

120

visokog klera. Ali kralj većtada pored njih uvodi i, svoje ljude, te će njegov utjecaj u oba zborapostajati, sve veći i sve više suzbijati utjeaj feudalaca. Visoki službenici krune, koji su uvijek uzimaniiz redova visokog plemstva i koji, su dotad bili pravi staratelji kraljevi, išcezavaju, ili se njihova ulogasvodi samo na počasne funkcije. Uprava državne kancelarije prekida sa zastarjelim običajima ibeskorisnom frazeologijom iz karolinškog doba, te usvaja praktičnije postupke. U Louvru je osnovanoarhivsko spremište, a među mjerama, koje su usvojene s ciljem da se bailliji obavežu na svakogodjšnjepolaganje računa, sa čuđenjem otkrivamo prvi zametak budućeg državnog računovodstva (chambre descomptes).

Filipa Augusta možemo dakle smatrati pravim stvaraocem monarhijske vlasti ne samo u Francuskoj,nego i na Kontinentu.48 Nadimak »August« dao mu je Rigord: quia rem publicam augmentabat.49

Prije njega su i najmoćniji kraljevi i carevi pa, čak i Karlo Veliki, mogli vladati samo uz pomoćugleda isnage, što su je stekli svojim pobjedama ili potporom crkve. Njihova je vlast u biti ovisila o njimasamima i stapala se tako reći s njihovom osobom. Budući da nisu imali ni financija ni vlastitihslužbenika, bili su ograničeni samo na onoliku aktivnost, koliku im je omogućavala pomoćcrkve iliposlušnost aristokracije, pri čemu je prva postajala sve nezavisnija, a druga sve izrazitije neprijateljskiraspoložena. Ubuduće kralj, naprotiv, raspolaže stalnim upravnim aparatom, koji on sam pokreće i kojije u isto vrijeme neovisan i o crkvi i o feudalcima. Prava; koja mu tradicija priznaje, sad se mogupretvoriti u stvarnost. Ostvarujući se, ona su sad mogla obrazovati državu. Mlada francuska monarhijasačuvala je od stare karoliške monarhije temeljno načelo: vjerski karakter, kraljevske vlasti. To ju jesvojstvo počevši jošod kraja IX. st., mogli bismo reći balzamiralo, sačuvalo netaknutu, usprkosnjezinoj slabosti, u kojoj je životarila usred feudlanih prisvajanja. Maloprije smo vidjeli, kojim jeputem stekla novu krepkost i kako je pored Engleske stvorila u Francuskoj, u veoma različitim i mnogotežim uvjetima, suparničku državu.

Flandrijski grofovi, koji su se pod Louisem VI. u savezu s kraljevstvom borili protiv Engleske, pristali supod Filipom Auglustom uz Englesku protiv francuskog kraljevstva. Bilo je prirodno da pred opašnošćuod jačanja svoga suverena potraže pomoćna velikom otoku, kome su bili bliži susjedi i gdje su seindustrijski gradovi njihove zeemlje, opskrbljivali vunom. Gradovi, koji su u Francuskoj pomagalikrunu, u Flandriji su se pridružili svome vladaru, ali ne zbog nekog toobožnjeg nacionalnog osjećaja,kako bi se to pri površnom gledanju moglo povjerovati, nego naprosto zbog svojih ekonomskih interesa.Ne može se opaziti nikakva razlika u njihovu držanju, bez obzira da li su to po jeziku valonski gradovi,kao Lille i Douai ili germanski, kao Bruges i Gand. Politika flamanskih vladara zadobila je dakle,počevši od XII!. st. takvu širinu, da je više nije moguće smatrati naprosto politikom feudalnog otpora.Ona s jedne strane, počinje stvarati savez s Engleskom, koji se temeljio na obostranim interesima, paje imao potrajati stoljećima i postati jedan od najvažnijih faktora buduće neezavisnosti Nizozemske(Holandije i Belgije). A s druge strane, oslaanjajući se na građanstvo, ta politika zadobiva stanovitunacionalnu boju, poistovjetivši stvar dinastije s interesima toga građanstva.

Dugotrajni rat Filipa Augusta protiv Filipa Alzaškog (1180-1185) zasad je jošsamo suprotstavio kralja iflandrijskog grofa i poslije naizmjeničnih uspjeha i nedaća završio ugovorom povoljnim za prvoga. Aliveć1196. se Baudouin IX., združio s Richardom Lavljeg Srca, pa mu je četiri godine poslije toga pošloza rukom da mu kralj vrati sjeverni dio Artoisa, koji je Francuskoj ustupio njegov prethodnik. Križarskirat, koji je periodički nadolazio, presijecao i prekidao tok evropske politike i u kome su Filip August,Richard i Filip Alzaški prije nekoliko godina u isto vrijeme sudjelovali; privukao je 1202 grofaBaudouina na istok. Iduće godine on je u crkvi Sv. Sofije primio, krunu kratkotrajnog Latinskog carstva

48 Osim Sicilije, gdje su temelji države bizantski.49 Uporedi carev naslov: »Mehrer des Reiches« (Oba izraza ističu proširivanje, granica države.- Prev.)

121

u Carigradu. Kratko vrijeme poslije toga (1205) umro je tajanstvenom smrću u toku jednog pohodaprotiv Bugara. Za sobom je ostavio dvije malodobne kćeri, koje je njihov stric, Filip od Nemura, izručioFilipu Augustu na njegov poticaj. Stariju, Ivanu, udao je Filip za kneza, koga je sam izabrao: zaFerrannda Portugalskoga, ali tek pošto se oprezno pobrinuo da mu Ferrando položi posebnu priseguvjernosti, koju su potvrdili i prihvatili i falandrijski gradovi i baruni. Računao je s time, da će sebi moćisve dopuustiti s ovim novim vazalom, koji mu je imao zahvaliti svoju sreću. Dao je da njegovi ljudizaposjednu Aire i Saint-Omer,a dodjeljivanjem lena i opskrbe stekao je naklonost većine članovaflamanskog plemstva. Izgubivši strpljenje. Ferrand više nije dugo oklijevao da uvidi privlačnost ponudaengleskoga kralja Ivana Bez Zemlje. Godine 1213. skpio je s njim ugovor o savezništvu.Sukob, u koji je F1andrija ponovo bila uvučena, bio je ovaj put evropski sukob. Politika Filipa Augustarazvijala se uporedo s uspjesima i kraljevim genijem, pa je i sad obuhvaćala cio Zapad, i tako sveopćirat imao odlučiti o budućnosti francuskog kraljevstva.Borba između Francuske i Engleske, koja je prestala za posljednjil godina Henrika II, nanovo jeotpočela, čim se Richard Lavljeg Srca vratio iz zarobljeništva, u kom ga je držao Antiohijski vojvoda, učije je ruke pao vraćajući se s trećeg križarskog rata (1194.) Ta borba nije se završila ničim odlučnim.Ali tek što je Richard umro, a na prijestol se uspeo njegov brat Ivan Bez Zemlje. Filip se odlučio, nablistav pothvat. Koristeći se nezadovoljstvom, koje je pobudila nova, vladavina poslao je Ivanunaređenje da se pojavi pred njim i opravda zbog ubijstva Artura od Bretanje.50 Budući da se Ivan nijeudostojio ni odgovoriti, kralj Francuske je postupio točno po svojim suverenskim pravima i konfisciraosva lena, koja je engleska kruna držala u Francuskoj te ih je sve izuzev Guyenne,' dao zaposjesti,udvostručivši tako jednim mahom prostranstvo svojih krunskih zemalja i pribavivši svojoj kruni cijelumorsku obalu od Bordeauxa do Boulogna. Pogreške, što ih je gomilao njegov takmac, koji je većbio uzavadi s engleskim barunima, a je jošpovrh toga na sebe navukao papinu ekskomonikaciju dolazile sukao naručena pomoćtako smionoj Filipovoj politici. On je sebi pribavio nalog Inocenta III. da izvršiosudu, kojom je papa udario Ivana, te je aktivno pripremao pohod protiv Engleske. Bio je većpripravan u trenutku kad se Ivan ponizio pred papom i priznao svoje kraljevstvo lenom Svete Stolice itako dobio oproštenje. Nato je Filip upotrebio svoju vojsku i mornaricu protiv Flandrije i dopro sve doDamema, gdje su Englezi iznenadili njegove lađe i spalili ih, pa se zatim vratio u Francusku, a FerrandoPortugalski je iza njegovih leđa ponovo zaposjeo svoje zemlje.

Dotle se sukob zapadnih država proširio na Njemačku. Ondje su se među sobom borile dvije stranke,Gvelfi i Gibelini. Prva je bila saveznik Engleske otkad, se Henrik Lav oženio Matildom, kćeri Henrika II.Otad se samo po sebi nametalo zbliženje između, Gibelina i Francuske. Filip August znao se sjajnookoristiti položajem. Cara Otona od Braunschweiga, vođu Gvelfa i uvjerenog pristalice Ivana BezZemlje, papa Inocent III. također je izopćio. Kralj Francuske dočepao se te prilike i ohrabrio mladogFridriha Hohenstaufena, koji je pod papinim starateljstvom bio zatočen na Siciliji da se pokaže od-važan, da dođe ti Njemačku i ondje se stavi na čelo pristalica svoje kuće. Činilo se, da će tapustolovina biti romantična; ustvari, ništa nije bilo prozaičnije od nje. Kraljeva riznica došla je upomoćnjegovoj politici, i on je potkupio njemačke knezove,

koji su mu bili potrebni za uspjeh. 9.prosinca 1212 oni su izabrali Fridriha za kralja Rimljana. 51 Takoje borba Francuske i Engleske podijelila cijelu Evropu u dva taabora, a njezin je ishod imao odlučitisudbinom Zapada. Godine 1216. protivnici Filipa Augusta odlučili su se na presudan napor: Ivan BezZemlje imao je napasti preko Guyenne, a Oton od Braunschweiga, nastupao je dotle prema Parizu krozNizozemsku, pridružujući sebi na prolasku čete Ferranda Portugalskog. Vojska, koju je Filip poveonjemu u susret, bila je po svom sastavu u skladu s napretkom kraljevske vlasti. Dvadeset godina prijetoga, ona bi se sva sastojala od feudalnih milicija. Ovaj put u njoj su se pored konjice, krunskih vazalamogle opaziti čete plaćenika i odredi građana, koje su u boj poslali gradovi. Do sudara je došlo

50 Sin Godfrleda, starijeg sina Henrika II., koga je Bretanja priznavala umijesto Ivana51 Vidi o ovome iduće poglavlje.

122

27.srpnja kod Bouvinesa, blizu Tournaia, i Filip August je postigao, sjajan uspjeh. Bila je to prva odvelikih evropskih bitaka, i nijedna od njih (izuzev Waterlooa, gdje su se šest stoljeća poslije togasusrele iste skupine protivnika) nije imala tako dalekosežne i tako neposredne posljedice. U Njemačkojje Oton od Braunnschweiga pao pred Fridrihom II. U Engleskoj je poniženi Ivan Bez Zemlje moraogledati, kako se baruni podižu protiv njega i nameću mu Veliku povelju sloboda. U Francuskoj suteritorijalna osvojenja osigurana (Chinonski ugovor); feudalci su u osobi Ferranda Portugalskog bilipobijeđeni, a kraljevska vlast, koja je malo prije pokazala svoju snagu svladavši vanjskog neprijatelja,stekla je u očima puka općeenacionalni ugled, koji se udvostručio njezinu jakost.

123

TREĆE POGLAVLJE

CARSTVO

I. FRIDRIH BARBAROSSA

Wormskim konkordatom nije se završila borba između carstva i papinstva. Pitanje odnosa tih dvijuuniverzalnih vlasti koje se u punom svom opsegu postavilo za vrijeme Grgura VII., poslije se zbogiscrpljenosti obiju strana suzilo na prepisku oko investiture, a i na tom se tlu završilo samo nagodbom.Car je u njoj izgubio upravo onoliko, koliko je papa dobio, ali se ni i jedan, ni drugi nisu moglizadovoljiti stanjem, koje je bez rješenja ostavilo načelni sukob, koji ih je doveo u zavadnju.

Trebalo je znati, da li će i dalje ostati na snazi karolinška koncepcija, to jest, da crkva, smatrana tiisto vrijeme i općinstvom vjernika i političkim društvom, treba da na svom vodstvu zadrži dvapooglavara, nezavisna jednog od drugoga, pri čemu će jedan biti poglavar duša, a drugi poglavar tijela,ili, naprotiv, treba papi priznati pravo da raspolaže carskom krunom i da u isto vrijeme da se izrazimojezikom onoga doba - posjeduje i duhovni i svjetovni mač, pri čemu car treba da od pape primasvjetovni mačisto onako, kako vazal prima leno od svoga sizerena. Između protivurječnih tvrdnjaobaju protivnika nije bio mogućnikakav kompromis; odgovor na to pitanje moogao je dati samo novirat.

Taj rat, koji je imao izbiti u vrijeme Fridriha Barbarosse, bio je za, carstvo unaprijed izgubljen. Ako jeevropsko društvo i priznavalo univerzalnu vlast pape u crkvi, ono nije moglo dopustiti isti domet vlasticarevoj. To bi zaista značilo, podvrći mu u svjetovnom pogledu sve zapadne države i svesti ih na uloguklijenata. Od Otona I. imperijalna teorija više nije bila u skladu sa stvarnošću, jer Carstvo više nijeobuhvaćalo sve kršćanske zemlje Zapada, kao što je to bilo u vrijeme Karla Velikog. Protiv nje nije sepodigao jošni jedan formalan prosvjed, jer ni jedan vladar nije bio dovoljno moćan, da njemačkimsuvemnima otvoreno kaže istinu u lice. Ali kakva bi to obmana bila, da su usred XII. st. mlade i snažnemonarhije, Francuska i Engleska, svojevoljno prihvatile carsko staratdjstvo?! Isto onako, lao što jefeudalizam, u vrijeme kad je jačao, radio u korist Grgura VII., tako su isto i nacionalne države u dobasvoga nastajanja morale raditi u korist Hadrijana IV. i Aleksandra III., a protiv Fridriha Barbarosse. Utom se sastojala nesreća carske politike, što je svaki put, kad se namjeravala nametnuti papinstvu,protiv sebe pobudila naj aktivnije snage u Evropi i usmjerila ih prema Rimu.

Tome se pridružuje i neprestano slabljenje carevo u samome carrstvu. Od Wormskog konkordata onviše ne imenuje biskupe, a pravo da ih investira njihovim knežćvinama, koje, je sačuvao, većinom jebilo prazna obmana. Ustvari, izborima biskupa najčešće odlučuju laički vladari, koji nameću kaptolimarođake ili saveznike svoje porodice. Tako ova carska crkva, koju su njemački vladari počevši od OtonaI. obasipali pravima i zemljama, izmiče iz ruku careva i ako se tako smijemo izrazitifeudalizira se.Veliki vazali, kojih je moćona dotad izravnavaln protutežom, više nemaju razloga da je se boje, acrkvene kneževine, prestavši da budu caru na raspolaganju, sad su i same tek novi element političkpgrasparčavanja. U istom onom trenutku, kad u Francuskoj kralj počinje suzbijati feudalizam, uNjemačkoj feudalizam nadvladava krunu. Nema ničega upadnijeg i začudnijeg, nego kad u tom pogleduu obje zemlje uporedimo utjecaj knezova na kraaljevsku vlast. Dok je u Francuskoj u XII. st. kralj jošsamo u teoriji izboran, a od Filip Augusta nanovo postaje nasljedan, njemački knezovi neprestno sveviše naglašavaju svoje pravo da raspolažu krunom, prilikom smrti Henrika V., oni ne dopuštaju da toprijestolje dobije njegov najbliži rođak, Fridrih Švapski, nego ga daju Lotaru Saskom (1125), a za tim,prilikom smrti Lotarove, oni se vraćaju Švapskoj kući i imenuju Konrada III. Njihovim izborom

124

odlučuju, dakako obećanja i koncesije kandidata, tako da kraljevska moćslabi svaki put, kad prelazi sjedne osobe na drugu.

Kako je u takvim prilikama bilo moguće pomišljati na obnovu svađe s Rimom? Umjesto da s papompostupa kao jednak s jednakim, Lotar je dobio carsku krunu samo uz cijenu, da za se nepovoljnorevidira Wormski konkordat i da pristane na papin zahtjev, da ubuduće prihhvaća carevu krunidbusamo ako je odobrio njegov izbor. Konrad III. bio je jošslabiji. Protiv njegova imenovanja borio sebavarski vojvoda, koji je podigao oružje na njega, naviještajućitime onaj sukob Gvelfa i Gibclina, kojije tako dugo imao remetiti mir Njemačke i Italije. Poslije njegove smrti borbu je nastavio njegov sinHenrik Lav, kome je car 1142. morao dati Sasku umjesto Bavarske, što ju je kao feudalno leno dobilakuća Babenberg. Ubogi Konrad nije uopće imao vremena da ode preko Alpa i ondje se dade okruniti.Ponadao se, da će, svoj ugled podići sudjelovanjem u drugom križarskom ratu, ali je u njem doživiosamo poniženje neuspjeha i poraza. Umro je 1152., a njegov nećak Fridrih dobio je poslijepretheodnog sporazuma s protivnikom svoje kuće, Henrikom Lavom, glasove knezova.

S Fridrihom Barbarossom otpočinje vladavina koja je 'svojim sjajem utoliko blistavija, koliko suvladavine prijašnjih careva bile neslavnije. Mladi kralj, po naravi žestok i ambiciozan, stvorio je odlukuda u očima svijeta podigne ugled carskog veličanstva, pa se zatim žestoko i pomamno, posvetiopostizanju toga nedostupnog cilja; ali poslije dužeg nastojanja postigao je samo bučan neuspjeh, rasuoposljednje snage i potrošio posljednje bogatstvo njemačkog kraljevstva.

Na prvi pogled, Fridrihova se politika nadovezuje na karolinšku tradiciju, i kanonizarija Karla Velikogkoju je 1165. izvršio izvršio jedan njemački sinod, čini se, kao da je potvrđivala ovo podrijetlo.Ustvari, međutim, između Karolinga i Hohenstaufovaca nema više ničega zajedničkog, osim možda,univerzalnosti njihovih tendencija. Carstvo, kako ga shvaća Barbarossa, nije više ono kršćansko,carstvo, rođeno 800. u crkvi Sv. Petra u Rimu i tako intimno vezano uz upravljanje crkvom i tako bliskosjedinjeno s papinstvom, da je postalo od njega neodvojivo. Ono je u potpunom smislu riječi Rimskocarstvo, i to Rimmsko carstvo iz vremena Augusta, kakvo je postojalo prije seobe. Na njemu je onotemeljilo svoje pravo da vlada svijetom, i zbog toga, budući da njegovo podrijetlo seže u doba prijeKristova rođenja, zar je moglo imati išta zajedničko s papinstvom? Carstvo je bilo starije od papinstva,pa je zato isto onako nezavisno od njega, kako je nezavisan bio i bizantski car. Umjesto shvaćanja daje carstvo u crkvi, očito je, da je crkva u carstvu pa je i papa, usprkos svome povećenom svojstvu, ukrajnjoj konzekvenciji samo carev podanik. Tako se tu namjesto vjerskog misticizma, koji leži utemeljima karolinške konncepcije, stavlja neka vrst političkog misticizma, koji se smiono vraća unatragkroz vjekove k onom vječnom Rimu, gospodaru cijeloga sviijeta, te od njega izvodi, kao s jedinogizvora svake svjetovne moći, pretenzije carske vlasti. Većse i u XI. st. Oton III. uljuljavao nadom, daće u njegovom prvobitnom sjaju moći obnoviti onaj zlatni Rim (aurea Roma), koji je svojom antičkomslavom blistao kao, ideal svake ovozemaljske veličine. Ali ono, što je kod njega bilo samo nejasnomaaštanje i sentimentalne težnje, postalo je kod Fridriha točno određenateorija.

UpoČetkll XII. st. postiglo je izučavanje rimskoga prava u Italiji, napose u Bologni, u krugu oko Irnerijai njegovih učenika, znatan razvitak. Justinijanov kodeks bio je za te pravnike neka vrst svetoga pisma ipravo otkriće zakona i civilnog poretka. Otuda njihovo divljenje i duboko poštovanje, prema carskojvlasti, koju su smatrali prvim uvjetom za održanje svjetovnjačkog društva. Nema gotovo nimalosumnje, da su učenja ove škole utjecala na Barbarossu. Posredstvom toga učenja njegova političkakoncepcija počiva, za razliku od koncepcije Karolinga i njihovih nasljednika, na laičkom temelju; sadviše ne će biti zadaća teologa da je brane, nego će tu dužnost preuzeti pravnici. Tako se prvi put uborbi cara s papom ocrtava suprotnost između svjetovne i duhovne vlasti.

125

Više biskupa ostalo je, bez sumnje, vjerno Fridrihu, i on je najveću brigu posvetio »ispravnimizborima«, koje su kaptoli imali izvršavati. Ali on ipak više nije mogao oslanjati na njemačku crkvu,koje se položaj poslije Wormskog konkordata tako duboko izmijenio. Nadoknadu za to potražio je kodlaičkih feudalaca. Sve do Henrika V. carevi su mogli računati na pomoćbiskupa, pa su premafeudalnom plemstvu izražavali više ili manje istaknuto nepovjerenje. Stoga je ono zauzelo stav protivnjega, a u korist pape, tako je ono sve do vladaavine Lotara Saskog neprestano povećavalo svojutjecaj, i čak mu je pošlo za rukom da taj utjecaj nametne i biskupskim kneževinama. Fridrih jeotvoreno prihvatio to novo stanje. U neobičnoj suprotnosti s neograničenom moći, s kojoj je maštaokao car, on je kao njemački kralj, dopustio laičkim knezovima da prigrabe potpunu političkunezavisnost. Umjesto da se trudi da im se nametne kao suveren, on je radije nastojao da posreduje unjihovim svađama ili da laska njihovim ambicijama, te da time sebi između njih pribavi svoju osobnuklijentelu. On je prema njima postupao više kao vođa stranke, negoli kao kralj, pa se njegovamonarhijska politika u osnovi sastojala u tome, da stvori gibelinsku stranku, nasuprot koje su seprotivnici ili nezadovoljnici okupili u stranku Gyelfa. Ali ipak, on se pritom nije ograničio samo na to,da djeluje na knezove. Posezao je i u redove niže klase trudeći se, da uza se veže malo plemstvo i daga u isto vrijeme pretvori i u svoj politički instrument i u vojnu silu. Viteški običaji počinju se u tovrijeme širiti iz Francuske i Lotaringije na desnu obalu Rajne. Fridrih je uložio sve svoje napore dapogoduje tome širenju, dasvoj ugled nametne vitezovima i da ih privuče na svoj dvor sjajem svečanosti i turnira, koje jepriređivao. Velik broj ministeriala uzdigao je na razinu vitezova, i ono što je jošpreostalo od carskihdomena, on je pretvorio u lena za te svoje vojničke klijente. Za vrijeme njegove vladavine počele suplanine Švapske, Frankonije i Tiringije da se kite ukrasom »feudalnih burgova«, koji su se u ruševinamasačuvali u velikom broju sve do danas.

Može se reći, da je Fridrih u Njemačkoj žrtvovao kraljevska politička prava potrebi, da sebi stvorisnažnu feudalnu vojsku. Nije, uostalom, ni moglo biti drukčije. Socijalni razvoj njemačkih pokrajinazaostajao je za razvojem u zapadnim državama i nije mu omogućavao, da sebi stvori novčane prihode,koji bi mu dopuštali da unovači plačeničke čete. Ekonomski položaj Njemačke, osim Rajnske doline,jošse uvijek osnivao na starom, domanijalnom ustrojstvu i opticaj novca bio je ondje jošuvijek dokrajnosti malen. Od gradova, koji su dotad većstekli neku važnost, moguće je navesti samo Koln,jedino trgovačko središte uporedivo sa središtima u Flandriji; luke na Baltičkom moru tek su otpočeledavati glasa o sebi; a na jugu su Augsburg, Beči Nurnberg jošbili mjestanca trećega reda.

Povrh toga, Njemačka je u Fridrihovim planovima imala tek drugorazrednu ulogu; smatrao ju je teksredstvom, kojim će sebi prokrčiti putu Italiju i do carskog dostojanstva. Premda je u osnovi bioNijemac po navikama, osjećajima i karakteru, u politici je bio Nijemac najmaanje što je to bilomoguće. Carska zamisao potpuno ga je ispunjala. U trenutku, kad je u Francuskoj i Engleskojmonarhija izgrađivala temelje snažnih nacionalnih država, on se spremao da nanovo otpočne bitku,koja je imala konačno baciti njegovu zemlju u anarhiju velikog međuvlađa i izručiti je za mnogastoljeća feudalnoj rascjepkanosti.

Ali upuštajući se u tu bitku, on nije uočavao ni njezine teškoće, ni njezin opseg. Nije sad više imaosamo papu, koga je trebalo da svlada. Od kraja XI. st. lombardijska se nizina posula gustim raslinstvomgradskih općina, kroz koje je trebalo prokrčiti sebi put, da bi dospio u Rim. U svima je gradovima udolini rijeke Pad građanstvo obogaćeno trgovanjem i industrijom, preotelo vlast biskupima i utemeljilomunicipalne republike, koje više nisu vodile nikakva računa o pravima carstva i smatrale sebenezavisnima od njega. Ali Fridrih nije poznavao gradsku civilizaciju, pa je prema tim građanimaosjećao isti prezir kao i prema njemačkom plemstvu, a prema republikanskim ustavima isto onoomalovažavanje, koje je u sebi nosio kao Konstantinov i Justinijanov nasljednik. On je to jasnopokazao, kad je 1154. prvi put prešao Alpe. Pošto je na ravnici (kod Piacenze) sazvao knezove i

126

gradove gornje Italije, pokušao je da im nametne zakletvu vjernosti, i saopćio im dužnosti, koje trebada izvršavaju prema njemu. Ali je došlo do otpora. Fridrih je povjerovao, da će ga svladati silom, pa jeopsjeo Tortonu i sravnio je sa zemljom. Zatim je, stavivši u Paviji sebi na glavu krunu langobardskihkraljeva, poduzeo pohod na Rim, gdje ga je čekala carska kruna.

»Grad« je u tom trenutku bio ti otvorenoj pobuni. Nije, uostalom bilo ničega zajedničkog izmeđupokreta rimskog puka, koji je pomagala rimska crkva isto onako, kao što su ga nekoćpomagali carevi ipokreta aktivnog i energičnog lombardijskog građanstva. Antičko doba je Rimu ostavilo u nasljedstvopreduboke tragove, a da bi se njegovi stanovnici mogli osloboditi uspomena i veličina, koje ih okružujui od kojih oni žive. Od vremena do vremena, dešavalo im se, da se njima opiju ida sebe jošuvijeksmatraju gospodarima svijeta i potomcima kraljevskog naroda. Jedina municipalna organizacija, kojuje Rim ikada imao, bila je ona, koja je osvojila svijet i koja je od tog osvojenja umrla. Postavšisredištem univerzalne politike, taj je grad isuviše pripadao kršćanskoj Evropi, a da bi mogao pripadatisamome sebi. Obično općinsko vijeće nije moglo zauzeti mjesto senata, istoga su Rimljani, prilikomsvake krize u svojoj burnoj povijesti vjerovali da nanovo uspostavljaju senat, i to onaj antički senat,koji je bio vrhovni zakonodavac i upravnik za sva ljudska poduzeća.

U trenutku, kad se Barbarossa približavao Tibru, Rim je proživljavao bašjednu od svojih kriza. Papa jepobjegao; gradom je vladao Arnold iz Brescie i maštao o tome, da u isto vrijeme reformira i crkvu icarstvo. Kod njega se vjerski misticizam združio s misticizmom političkim. Htio je crkvu vratitievanđeoskoj čistoći i siromaštvu, dok bi car, primivši od rimskog puka upravu nad svijetom, bioorganizator svjetovnoga društva i sveo papu na razinu običnog svećenika. Tako je uzanimljivom susretuantika podjednako nadahnjavala i njemačkog kralja i talijanskog revolucionara. Ali zar je bilo moguće,da on jedan drugog razumiju? Talijan je od puka izvodio careva prava i od njega očekivao obnovusvijeta. A car je u carskoj vlasti, vidio samo vladanje svijetom, i to onakvim svijetom, kakav je vidio,ili, točnije, kakav se priviđao njegovim očima ratnika i feudalca. Za Fridiiha, kao i za papu, Arnold jebio samo opasan heretik. I on ga je izručio Haadrijanu IV., koji ga je dao spaliti na lomači.

Vrativši se u Rim, okružen njemačkim vitezovima, činilo se, da je papa dužan zahvalnost Fridrihu, pa jeovaj, kad je u crkvi Sv. Petra primio carsku krunu (18. lipnja 1155), mogao vjerovati, da će ona odsadbiti sigurna od papinih nasrtaja. Ali Hadrijan se nije okanio nijedne od pretenzije Svete Stolice. Tek štose Fridrih vratio u Njemačku, većje to s negodovanjem imao prilike opaziti. Papinski legat Roolandičak je sebi dopuštao, da o carstvu u njegovoj prisutnosti govori kao o »bencficiju« (lenu) Sv. Petra. Au isto su vrijeme lombardijske općine naglašavale svoju nezavisnost i pod vodstvom Milana otvoreno sepripremale za rat. Ovaj put car se odlučio da zada težak udarac i da svoje protivnike sravni sazemljom. Godine 1158. opet je došao u Lombardiju i dao ponovo i u najsvečanijem obliku proglasitisvoja suverena prava (regalia)i slobodu gradova osudio je kao pokvarenjačko buntovništvo, naredio danjihovi zidovi budu porušeni, i podvrgao ih jurisdikciji »podestata«, koje je imenovao sam. Prezirnaoholost njegova govora i njegova držanja samo je jošviše rasplamsala otpor. Njemačko je viteštvo, saisto toliko čuđenja koliko i gnjeva, gledalo, kako ih po ravnicama napadaju obični građani, i bjesnilo,što ne može na jurišosvojiti bedeme, koje je pobjedonosno branila ta bagra. Nacionalni kontrast jošviše je raspaljivao mržnju boraca; ali ipak jezgru spora sačinjavali su nepomirljivi socijalni oblici: sjedne strane apsolutizam, koji je pomagala vojnička aristokracija, a s druge strane, političkaautonomija i municipalna sloboda, za koju su bili pripravni umrijeti svi oni koji su je proglašavali.Otpor lombardijskog građannstva Fridrihu Barbrassi značio je isto što šest stoljeća poslije toga u užemokivru, otpor francuske revolucije 1790. vojskama Prusije i Austrije.

Godine 1160. Cremona je spaljena požarom poslije opsade, koja je trajala sedam mjeseci. Milano seherojski branio devet mjeseci i predao se (u ožujku 1162.) tek pritisnut glađu i kugom. Nije se mogaonadati oproštenju, Fridrih nije nimalo shvaćao višu civilizaciju svojih neprijatelja. U svojoj naivnoj

127

surovosti, on ih je udario kaznom, kojom bi kaznio i neki feudalni »burg«, koji bi sebi dopustio, da muse suprotstavi. Dao je grad sravniti sa zemljom, kao da je takav postuupak bio dovoljan, da onemogućijednom gradu da se ponovo uzdigne.

Ta mu se pobjeda morala činiti utoliko odlučnijom, što je, kako je vjerovao, postigao i drugu pobjedu,u borbi s papinstvom. Hadrijan IV, umro je 1.rujna 1159, i kako se kardinali nisu mogli složiti u izborunjegova nasljednika, to su Aleksandar III. i Viktor IV. svaki sebi pripisivao pravo na tiaru i jedandrugoga izopćavali iz crkve. Bila je to divna prilika za cara da se nametne crkvi kao donosilac odlukeizmeđu obojice takmaca, kao što je to nekoćučinio Henrik III. Sazvao je sinod u Paviji, a njemački italijanski biskupi, koji su došli onamo, izjasnili su se u veljači 1160. dakako za Viktora, jer jeAleksandar bio onaj drski Rolandi, pa je većina konklava, birajući njegova protivnika željela potvrditisvoju protivcarsku politiku. Ali Fridrih se smjesta mogao uvjeriti da ni Evropa nije bila nimalo višesklona tome da mu se pokori, nego što su to bili lombardijski gradovi. Cio katolički sviijet okupio se okoAleksandra, pa su kraljevi Francuske i Engleske, usprkos molbama, koje im se car udostojao upravitiostali nepokolebljivi. Ali car je ipak i dalje bio tvrdoglav. Kad je Viktor IV. umro, dao je (20 IV 1164)izabrati Paskala III., produžujući tako iz oholosti shizmu, od koje se više ničemu nije mogao nadati.

Međutim, doživio je bar to zadovoljostvo, da svoga papu dovede u Rim dok je Aleksandar kao bjegunacboravio u Francuskoj(1167), i da proglasi suverenu vlast carstva nad gradom. Zatim je morao unajjvećoj žurbi nanovo prijeći Alpe, jer je u njegovoj vojsci buknula kuga.

Položaj u Italiji bio je međutim opasniji nego ikada. Teror, što ga je car primjenjivao protivlombardijskih gradova, samo je u njima jošviše raspaljivao žestoke strasti. Oni su se tijesno pridružilipapi i dali njegovo ime gradu Alessandria. Milano se pri digao iz ruševina i obnavljao svoje bedeme. Sveje trebalo nanovo otpočeti. Godine 1174. poveden je novi vojni pohod, koji se isprva otegao uopsadaina i naglo završio (29.svibnja 1176), bitkom kod Legnana, u kojoj su Milanci i njihovi saveznicisasjekli carsku vojsku u komade. Katastrofa je bila neizlječiva, a isto tako i poniženje. I Aleksandar III.i lombardijsko građanstvo postigli su jednim udarccm punu pobjedu nad tim carcm, koji je bio takonaprasit, doklegod se osjećao jak. Ali sad je od surovosti naglo prešao na poštovanje i ponincist.Žrtvovao je novoga -papu, Kaliksta III., koga je dao imenovati poslije smrti Paskalove, priznao jeAleksandra; i u Veneciji, gdje se s njim izmirio, odbacio svoje držanje po uzoru na Augusta, bacio se nazemlju i poljubio mu noge. Ovom su obredu prisustvovali i izaslanici lombardijskih gradova, kojima jepapa obećao, da će ih izmiriti s carem. Zaključeno je primirje na šest godina, koje je poslije (u lipnju1183) u Konstanci pretvoreno u konačan ugovor: on je formalno utvrdio prava carstva da od gradovaprima, stalnu novčanu pomoć(subsidij) i vojne odrede ali sve to nije nikad bilo provedeno.

Kad se Fridrih vratio u Njemačku našao je ondje Henrika Lava, i njegove gvelfske pristalice u otvorenojpobuni. Pošlo mu je za rukom da ih pobijedi, a da mu pobjeda ipak nije osigurala čvršću monarhijskuvlast. Bio je obavezan namiriti knezove, pa je morao među njih raspodijeljti plijen, što ga je ugrabiopobijeđenome. Njegovo vojvodstvo Bavarsku dao je Otonu Wittelsbachu; njegovo vojvodstvo Saskupodijelio je između kelnskog nadbiskupa, koji je primio Westphaliju, i Bernharda Anhaltskog. PadomHenrika Lava nestalo je opasnog careva neprijatlja, ali je taj pad bio nesreća za Njemačku. Henrik, jevladao od Alpa do Baltika, a stekao je i kolonizirao na drugoj obali Labe prostrana slavenska područja.Posjedovao je dakle snagu, koja bi se, da je potrajala, mogla nametnuti cijeloj zemlji i stopitipojedine, tako različite predjele u kojima je vladala. Srušio ga je savez dinastičkih, interesa sinteresima feudalaca, i pobjeda njegovih neprijatelja nije imala drugog rezultata osim jošvećefeudalne razmrvljenosti, koja ćc se u Njemačkoj jošipovećati iz vladavine u vladavinu. Krajem XII. st.ona je većdosegla dotle, da je Fridrih shvatio, kako je zbog buduće sigurnosti njegove dinastijeneophodno potrebno da joj izvan svoje države potraži neku teritorijalnu bazu. Zbog toga je 1186.,

128

oženio svoga, sina Henrika s, Konstancom, baštinicom Sicilskog kraljevstva. Da bi se mogla održati,Hohenstaufovska se kuća morala denacionalizirati i okrenuti od Njemačke prema Italiji.

To je bio jedini rajan rezultat tako burne i tako neplodne karijere Fridriha Barbarosse. Ali uz koliku lije cijenu postignut! Treći križarski rat pobudio je u njemu nadu, da će steći nadoknadu za svojarazočaranja, pa je sad opet njegov um, tako sklon obmanama povjeerovao da je došla dobra prilika, dananovo pridigne carsko veiičanstvo stavljajući ga na čelo kršćanstva u preotimanju Kristova groba. Itako je 1183. stavio na sebe znak križa. 10.lipnja 1190 poginuo je u običnoj konjaničkoj nesrećiutopivši se u vodama rijeke Cydnus.

II. DO BOUYINESA

Fridrih Barbarossa ostavio je svome, sinu Henriku VI. Njemačku, kojom nije bilo moguće vladati.Umjesto, da popravi položaj dinastije, poraz Henrika Lava pogoršao ga je. Sklonuvši se u Englesku,Henrik je, privukao pažnju i ambiciju Plantageneta na njemačke događaje i osigurao njihovu pomoćsvojim pristalicama. Tako je novu vladvinu pozdravila pobuna Gve1fa, koju je trebalo stišati ustupcimai obećanjima. Henrik VI.je jošviše, nego njegov otac zanemario Njemačku i dao prednost Italiji.Budući da univerzalnost carske politike nije doopuštala, da se ta politika veže uz bilo koju naciju,sjedište carske vlasti moralo je nužno biti ondje, odakle je mogla crpsti snage. Baština Sicilskogkraljevstva, koje je Henrik stekao 1189. prilikom smrti svoga tasta, Vilima Dobrog, vezala ga je na jugApeninskog poluotoka i odlučila njegovom sudbinom.

Normanska država na Siciliji, koju je papa Inocent 1130. u korist Rogera II. uzdigao na rang kraljevstva,bila je neosporno najboogatija i u pogledu ekonomskog razvitka najnaprednije od svih zaapadnihdržava. U svom je kopnenom dijelu bila bizantska, a u otočnom muslimanska; pogodovala joj jeizvanredna razvedenost njezinih obala i plovidba, koju je u isto vrijeme održavala i s muslimanima naafričkoj obali, s Grcima na otocima Egejskog mora i na obalama Bospora, kao i s križarskimnaseobinama u Siriji. Podjednako je iznenađivao nepostojanjem jedinstvcnog nacionalnog karakterakao i raznolikošću svoje civilizacije, u kojoj su se prepletale, i stapale i bizantska i islammska kultura.Iznad te hibridne mješavine dvaju naroda, normanski su vladari stvorili ustrojstvo, koje je po svojimoblicima bilo feudalno, ali je ustvari bilo apsolutističko, a umjelo je usvojiti praksu bizantske uprave.Sicilski su vladari, usprkos svojoj odanosti papinstvu, zahvaljujući svome bistrom političkom shvaćanju,dopuštali svojim muslimanskim kao i pravoslavnim podanicima, da nesmetano vrše svoje vjerskeobrede. Stanje njihovih financija bilo je izvanredno, Muslimani su na Siciliji uveli uzgoj riže i pamuka,a u velikim gradovima, Palermu, Messini, Siracuzi, postojale su razne grane orijcntalne inndustrijskedjelatnosti i dobavljale državnoj riznici prihode, koji su bili obilniji od prihoda bilo gdje drugdje, iubirani vještije i mudrije nego igdje drugdje. Stanovništvo je poslušno dopuštalo, da njime vladaju, jerje oduvijek bilo naviklo na usavršenu upravu, bilo bizantsku, bilo islamsku. Trebalo se bojati samonormanskog plemstva. Premda je ono uskoro izgubilo svoju prvobitnu snagu i omlitavilo u napolistočnjačkim uživanjima i običajima, ostalo je ipak jednako pohlepno i nemirno.

Stekavši takvo kraljevstvo, Henrik VI. je dobio prihode, koji su se u poređenju s bijednim prihodima,što je Njemačka jošuvijek davala kralju, mnogi smatrani neiscrpljenima. Najprije se požurio da gapapa okruni, a zatim je prekinuo dobre odnose s njim, ukinuo vezu vazalske podložnosti, koja jaSiciliju vezi vala uz Svetu Stolicu, i obnovio Fridrihove pretenzije na grad Rim i državu Sv. Petra. Alinjegovi su planovi joši nadilazili ovo. Smjerao je ni manje ni više nego da obnoovi Rimsko carstvo, alije namjeravao da to ovaj put učini u onom Sredozemskom bazenu, koji je Rim nekoćosvojio, i koji susad među sobom dijelili Bizant i Islam. Bizat je, osobito u tom trenutku bio posve utonuo u anarhiju,dinastičke spletke, dvorske revolucije i vojničke pobune, pa se čini, da je time doveo u napast careve

129

ambicije. Jošprije njega, Bizant je pobudio i pohlepu normanskih vladara. Nije li se kralj Roger II.okoristio drugim križarskim ratom, da opustoši Dalmaciju, Epir i Grčku i da se dočepa otoka Zante iKrfa? Henrik je bio isto tako poduzetan i sklon obmanama kao i njegov otac, pa je stupio u vezu skrižarskim državama u Siriji, s muslimanskim vladarima afričke obale i pripremao velik pohod protivCarigrada, ali je njegova nenadana smrt 27. studenog 1197, raspršila sve te lijepe planove i uštedilamu, uostalom, neizbježiv rat s papinstvom, koji bi taj pohod, i da je poživio učinio neostvarljivim.

Zahvaljujući svom sicilijanskom bogatstvu, njemu je pošlo za rukom da njemačke knezove navede, daza kralja Rimljana izaberu njegova sina Fridriha II., dijete od dvije godine. Čim je Henrik umro,knezovi su zaboravili da Fridrih postoji, i pobrinuli su se da drugog postave za kralja. Ali više nisu bilikadri da se sporazume. Obje stranke, u koje su se okupljali, Gvelfi i Gibelini, bile su samo dvijeskupine feudalaca, koje su, i jedna i druga, vodile veoma malo brige o interesima kraljevstva inastojale samo oko toga, da na vlast dovedu takva vladara, koji će dopuštati svojim izbornicimcl dajačaju jednako na račun svojih protivnika, kao i na račun same države. Ovom priliikom se prvi put uizbor kralja upleo novac iz inozemstva, koji je u budućnosti imao tako često odrediti, na koga će pastiizbor. Richard Lavljeg Srca je neštedice rasipao livre sterlinga u korist svoga kandiidata, vojvode Otonaod Braunschweiga, sina Henrika Lava. Oton je bio odgojen u Engleskoj i nije imao gotovo ništanjemačko, osim strastvene gvelfske mržnje protiv Hohenstaufovaca. Pristalice ove kuće suprotstavilesu mu brata Henrika VI., Filipa Švapskog, koji je kupio savezniištvo Filipa Augusta ustupivši mu carskuFlandriju. Osim toga, dao je kraljevsku krunu vojvodi češkome, da ga time veže uza se. I tako je izbiograđanski rat od Alpa do Sjevernog mora i od Labe do Rajne; svi su se ti vladari oborili jedan nadrugoga (1198) pod izgovorom da brane zakonitog kralja.

Taj rat dobro je došao papi. Oslanjajući se na stari zahtjev Svete Stolice, da joj bude priznato pravo,da odobrava izbor rimskoga kralja,intervenirao je među suparnicima. Filip nije mogao poreći tradiciju svoje kuće i žrtvovati pravacarstva. Kako god je bio slab, on je sebe u tom pogledu toliko smatrao nasljednikom Augusta, da jesebe dao nazivati Filipom II osjetajući se, da je u II. Rimskim carstvom vladao Filip Arapin. Nadrugojstrani, Oton IV. je obeavao sve što su zatražili, da će se suzdržati od svakog upletanja u pitanjebiskupa, da će odustati od svakog suvereniteta nad Rimom, da će se odreći Sicilskog kraljevstva.Inocent se izjasnio njemu u prilog, a da pritom ipak pravorijek i izopćenje, što ga je izrekao protivFilipa i njegovih pristalica(1201), nije te pristalice toliko oslabio, da bi morali položiti oružje. Borba sezavršila tek pošto je Filip bio ubijen (1208) Oslobodivši se takmaca, Oton je otišao u Rim i iduće godinepirimio carsku krunu. Nekoliko mjeseci poslije toga bio je većizopćen. I zaista, tek što se okrunio,Gvelf se pretvorio u Gibelina i stao zahtijevati (isto onako kao i Hohenstaufovci) sve one ovlasti iprava, kojih se odricao nekoliko godina prije toga.

Oružje, kome je bilo namijenjeno da ga potuče, bilo je u papinim rukama. Sin Henrika VI., princFridrih, što ga je njegova majka; koja je umrla nekoliko mjeseci poslije svoga muža priznavši Sicilijulenom Svete Stolice, povjerila skrbništvu Inocenta III., nedavno je dosegao četrnaestu godinu i preuzeovlast u svom Sicilskom kraljevstvu. Zar je išta moglo biti prikladnije, nego poslati ga u Njemačku,postići, da ga ondje priznaju kraljem i tako zahvaljujući njemu podići protiv nevjernog Gvelfa noviustana Gibelina, koji će ovaj put raditi u korist Svete Stolice? Za izvršenje tako smiona plana trebalo jeimati saveznika. Borba, koja je nešto prije toga izbila između Franncuske i Engleske, pokazala je papigdje ga treba tražiti. Bio je Filip August. Filip je zaista znao, da je Oton obećao pomoćIvanu bezZemlje, i ništa; mu nije moglo zgodnije doći od ustanka u Njemačkoj protiv pomoćnika njegovaneprijatelja. Isto onako kao što je engleska riznica nekoćkupila Otonove izbornike, tako je ovaj putfrancuska riznica kupila izbornike Fridriha II. Tek što se mladi princ pojavio u Švapskoj; mnoštvo seknezova izjasnilo za njega (1212). Dvije godine poslije toga, smrtni udarac u Bouvinesu oborio je nazemlju u osobi Otonovoj posljednjeg predstavnika onakve carske politike, kako su je shvaćali svi

130

njemački carevi počevši od Friddha Barbarosse. 19.studenog 1212 sklopio je Fridrih ugovor sFrancuskom protiv Otona i Engleske. 12.srpnja 1213 priznao je u Egeru sve papine posjede u Italiji iodrekao se prava da nadzire biskupske izbore, kako je to bilo u skladu s Wormskim konkordatom.Otvorena bitka imala je donijeti odluku u isto vrijeme u sporu između njega i Otona, kao i u sporuizmeđu carstva i crkve i između Francuske i Engleske. .

Zauvijek je bilo svršeno s obmanom, koju su slijedili ti carevi maštajući o obnovi Rimskog carstva. Papaje postigao pobjedu: on nije 1214. to mogao ni slutiti, da će njegov štićenik postati najupornijineprijatelj Svete Stolice. Ali borba, koja je imala početi s njime, naviješta posve novu fazu u odnosimapape s carstvom. U toj borbi Njemačka, uostalom, ne će nikako sudjelovati. Fridrih će je zanemaritizbog Italije, i ona će, prepuštena sama sebi, dokraja pasti u političko rasulo prije nego što ogrezne uanarhiju velikog interregnuma.

131

SEDMA KNJIGA

PREVLAST PAPINSTVA I FRANCUSKE U XIII. STOLJEĆU

PRVO POGLAVLJE

PAPINSTVO I CRKVA

I. POLOŽAJ PAPINSTYA U XIII. ST.

XIII. stoljeće ističe se, između bitke kod Bouvinesa, kojom počinje, i sukoba između Filipa Lijepog iBonifacija VIII. kojim ono završava, kao doba obilježeno dvostrukom prevlašću: prevlašću papinstva iprevlašću Francuske. Te dvije sile, bilo svaka napose, bilo u uzajamnoj slozi, određuju tok politike, iobje, jedna time, što upravlja crkvom, a druga nadmoćnošću svoje kulture, duboko utječu na ciointelektualni, moralni i društveni život tadašnjega vremena. Kolikgod je pobjeda papinstva nadcarstvom bila kobna za Njemačku, toliko je bila korisna za Francusku, koju su okolnosti načinileudionikom u toj pobjedi.

Potrebno je da ponovo istaknemo: borbu careva s papinstvom, koja je trajala dva i po stoljeća, nijeprouzrokovala briga oko obrane svjetovne vlasti od presizanja crkve. Tumačiti tu pojavu time, značiprenositi usred Srednjega vijeka one ideje i probleme, koji se javaljaju tek u moderno doba. Niponiženje Henrika IV u Canossi, ni poniženje Fridriha Barbarosse u Veneciji, kao ni Otona IV. uBouvinesu, nisu bila poniženja civilne vlasti pred svećeničkom oholosti. Ustvari, to nije bio sukobdržave i crkve; bila je to unutrašnja borba u samoj crkvi. Carevi su naime htjeli da primoraju pape, daih priznaju upravaljačima univetzalne crkve; to su željeli postići i onda, kad su se pozivali nakarolinško carstvo, kao Otoni i Henrici,. ili na Rimsko carstvo, kao Hohenstaufovci. Njihove su, dakle,pretenzije dovodile kod svih naroda u opasnost onu svjetovnu nezavisnost, o kojoj se tako često, natemelju čudesne zbrke, ističe, da su je bašoni branili. Naprotiv, interes pape bio je jednak interesimanacija, i sloboda crkve bila je neeodvojiva od slobode evropskih država; one su bile toliko povezane,da je pobjeda Filipa Augusta u Bouvinesu donijela odluku o objema.

Slom Otona IV. nije, uostalom, dokončao carstvo. Ono je postojalo i dalje, sve do uoči našega doba.Napoleon I., koji je srušio toliko toga u Evropi, ukinuo je 1806. i tu poštovanja, dostojnu uspomenu,stvorivši u srpnju 1806. Rajnski savez. Ali se ipak može reći, da je, na početku XIII st. povijesna ulogacarstva okončana. Ono prestaje postojati kao univerzalna vlast, kao evropski autoritet. Premda secarevi i dalje nazivaju »vječno uzvišeni rimski carevi«, premda među svojim simbolima zadržavajuzemaljsku kuglu (globus) i premda se sve do Karla V. ustrajno daju kruniti uvijek u Rimu, oni su ustvarisamo suvereni, ili točnije sizereni zbrkanog mnoštva kneževina i municipalnih republika, od kojih sesastoji Njemačka na kraju Srednjega vijeka i u moderno doba, a koje se mnoštvo počevši od XIV. st:naziva imenom Sveto Rimsko carstvo njemačke narodnosti.«

Poslije pada carstva ostala je samo jedna univerzalna vlast u Evropi. Bila je to papinska vlast, injezina osamljenost jošviše ističe njezinu veličinu. Cijelo upravljanje crkvom dosiže u njoj svojvrhunac: papinska je vlast uistinu univerzala monarhija, a njezina se centraliziranost neprestanopovećava. Svi biskupi dužni su sada položiti zaakletvu papi; nije moguće osnovati nijedan red bezpapina odobrenja; na dvor u Rimu dolaze prizivi iz cijeloga kršćanskog svijeta, a papinskoj legati bdesvim zemljama nad izvršenjem papinih odredbi i održavanjem propisane discipline. Za vladanje takvimtijelom i za upravljanje njegovom aktivnošću bile su neophodno potrebne dvije stvari: trebalo je

132

oblikovati pravo i stvoriti financije. Kanonsko pravo, kojega je najstariji spomenik, Gracijanov dekret,objavljen u Rimu 1150., naaglo se razvijalo za vladanja velikih pravnika Inocenta III. i Inocenta IV.Krajem XIII. st. ono je dovršeno i više se gotovo ni u čemu ne mijenja. Što se tiče papinskih financija(koje treba pomno razlikovati od papinih financija u njegovu svojstvu suverena rimskoga), one sesnabdijevaju Petrovim novčićem, na što su obavezne Engleska i Aragon, kao i sve brojnijim taksama,koje moraju plaćati crkveni dostojanstvenici. To su anate, rezervacije, prava palija, indulta i t.d. Svete takse u cjelini čine blago Sv. Stolice, i omogućuju joj da preuzme onu univerzalnu ulogu, koja joj jepripadala, da pomaže križarske ratove, da uzdržava misije i da svom duhovnom utjecaju pridruži posvezemaljski utjecaj uz pomoćzlata. Nemoguće je predočiti sebi golemi utjecaj takvoga prvosvećenika,kao što je Inocent III., ako propustimo uzeti u obzir njegovu financijsku moć. A pritom treda uočiti, daje ta financijska moć, koju brani i održava katolička hijerarhija iz svih dijelova Evrope, bila mogućasamo zahvaljujući ekonomskom napretku, što ga je prouzrokovala obnova trgovine. Dokle god je zapadostao na stadiju ratarske civilizacije, papa nije mogao imati i nije ni imao drugih prihoda, osim onih,što su dolazili s patrimonija Sv. Petra. To je bio uzrok, što su pape tada nastojale da prošire svojeposjede u Italiji, da sebi osiguraju imanja, grofice Matilde u Toskani, a otuda, i njihov otpor, što su gaisprva pružali širenju normanske države. Ali kad se novčani promet obnovio i usavršio i kad je svepotpunije zamijenio sistem prihoda u naturi, papinski su se porezi mogli razviti do krajnjih međapapinske prvosvećeničke vlasti. Tada se objavljuje novost: papinske takse. Prije toga one bi bilenemoguće. One su u povijesti crkvene organizacije posljedica onog ekonomskog preobražaja koji u istovrljeme počinje dopuštati državama, da uvedu pravi poreski sistem. Zanimljivo je pritom vidjeti, kakose papa pri ubiranju tih prihoda koristio kapitalističkom organizacijom, koja se počinje razvijati uvelikim talijanskim komunama. m On stavlja u dužnost najprije sienskim, pa zatim firentinskimtrgovcima i bankarima, da ubiru i dopremaju u Rim njegove prihode .

Pape su jošprije nego laički vladari stupili u veoma blize veze s novčarima, pa je upravo potreba, da tinovčari po cijeloj Evropi kupe papinske prihode, da ih mijerijanjem pretvore u talijanski ili kojimeđunarodni novac i stave ga papi na raspolaganje, a da se pritom ne moraju upuštati u to, da ga uzvelike troškove i opasnosti prenose preko planina, uvelike pridonijela postanku prvih bankovnihoperacija, i prvih kreditnih pisama, koja su daleki preci kasnijih mjenica.

Sigurno je, da velike pape XIII. st. pokazuju, ako ih usporedimo

s njihovim prethodnicima iz XI. st., na primjer s Grgurom VII. ili s Inocentom IV., pa čak i sasuvremenicima Sv. Bernarda, više zemaljaski karakter. Moglo bi se reći, da su i boga i nebo prinudili dasiđu u crkvu. Pribavili su crkvi neuporedivu snagu i veličanstvo; ali usprkos tome, isuviše se osjećalo,da je ona djelo ljudskih ruku. Bio je to divan napor da se, na zemlji obrazuje savršeno društvo.Podsjeća nas to na gotičku katedrlu, koja se vinula k nebu, ali koja ipak, kako god bili visoki njezinisvodovi, ne obuhvaća u sebi ni nebo, ni sve čovječanstvo, pa ma kako brojni bili njezini kipovi, kojipored boga, svetaca i demona prikazuju ljude, i kraljeve. Isto tako su crkveno pravo i teologija u bitikonstrukcija, koju je stvorilo XIII. st. Cijela prijašnja skolastika dosiže vrhunac i svoju metu u SummiSv. Tome Akvinškoga (1274) u kojoj su kršćanski moral i dogme izložene po aristotelovskoj metodi.

Polazna točka je dakako otkrivanje. Vjera pruža nepokolebljiv temelj racionalnoj teološkojkonstrukciji, koja obuhvaća cijelo društvo i sav život. Nema sumnje, da je cilj bio onaj isti, koji jevažio oduvijek: vječno spasenje. Ali sad se više ne nastoji postići to spasenje uz pomoćmisticizma,izravnim dodirom s bogom. Svagdje se sada između čovjeka i boga uklapa crkva. Sv. Bernard ne bi uXIII. st. bio zamisliv kao savjetnik papa, koji su se pokazali nepovjerIjivi čak i prema Sv. FranjiAsiškom. Sada se naime želi posvići to, da se svijet sastoji od duša, kojima će upravljati crkva, a i tomsamom crkvom imao je upravljati Kristov predstavnik na zemlji. Tim dušama crkva sad priznaje tijelo,koje one nadahnjuju životom; a to znači, da priznaje ljudsko društvo. Ona od njega ne zahtijeva ni

133

herojstvo, ni da se odriče svijeta. Treba samo da je ono poslušno crkvi i da joj dopušta, da ga vodiprema spasenju. Svaki je stvor, svako je zvanje podložno crkvi, a to znači rimskom prvosvećeniku.Kanonsko pravo definira i kažnjava jednako političke grijehe (nepravedni rat) kao i trgovačke(nepravedna cijena). Tako je cio život i svjetovni i vjerski, stavljen pod neprekidni nadzor crkve.Crkveni sudovi, su time, što mogu obrazovati forum mixtum, redovita sudbena instucija ne samo zacrkvene osobe, nego i za mnoštvo potpuno laičkih pitanja, kao što su oporuke, pitanja rođenjaženidbe, smrti, bračni sporovi, lihva, i t. d. Svi oni, koji, su kršteni pripadaju crkvi i moraju sepokoravati njezinim poukama pod prijetnjom pokore, izopćenja i ako je potrebno, križarskog rata. Imau tome veličanstvenog jedinstva. Bilo je to cjelovito učenje, koje se nameće svijetu vjernika, što gaprimaju. Ono je bilo tako cjelovito i potpuno, daje rodilo jedinu zaista univerzalnu poemu evropskeknjiževnosti. To je Danteova Božanska komedija, koja je posvema prožeta duhom Sv. TomeAkvinskoga. Cio je intelektualni život dakako također podložan autoritetu crkve. Svi učenjaci togavremena su teolozi ili pravnici. Filozofija je ancilla theologiae; i ona, kao i sveučilišta, sva uređea, napo uzoru na pariški, izravno su podvrgnuta papinu autoritetu. Svi njihovi nastavnici uvijek su svećeniciiz samostana ili katedralskih škola: sva se nastava stiče ondje. Nju potpuno prožima dijalektički duh,koji nadahnjuje novu nauku. Ta nastava prekida i posljednje veze s antikom, osim s Aristotelom i sonim, što se o Platonu zna posredstvom Židova i Arapa. Formira se novi latinski jezik, pravisrednjovjekovni latinski jezik, koji će potrajati sve do Renesanse. On je jasan, analitičan, posvuda istito je jezik pravnika i teologa. Lijepe književnosti na latinskom nestaje. Taj bi latinski trebalo nazivatigotičkim latinskim, jer je postao isto tako nezavisan od svoje književnosti, premda vodi podrijetlo izantike, kao što je i gotičko graditeljstvo, koje se također osniva na antici, izgubilo vezu sa svojomtemeljnom umjetnošću.

U trenutku kad je crkva, pobijedivši carstvo, postigla ovako veliku moć, koja joj u ruke daje prevlastnad cijelim zapadnim svijetom, protiv nje se diže nov protivnik: hereza. Sve do arijanstva, koje su Gotiu IV., st. donjeli sa istoka, latinsko je katoličanstvo mnoga stoljeća jednodušno ispovijedalo istu vjeru ipriznavalo iste dogme, i tim je svojim ustrajnim pravovjerjem bilo u izrazitoj opreci s vjerskimprepirkama, koje su sve do X. st. neprestano remetile mir u grčkoj crkvi. Taj spokoj nije teškoobjasniti. Za razliku od Bizantskog carstva, na Zapadu nije bilo ni filozofijske tradicije, i nastave izvansvećeničkih redova, ni dodira s kulturama, koje su ispovijedale različite vjere; a ni takvog društvenogpoložaja, koji bi bio kadar da ljudski um usmjeri prema opasnim novinama. Kako se moglo raspravljatio vjeri u društvu, koje je živjelo u izolaciji i koje je svojom posve ratarskom civilizacijom bilonaviknito, da poštuje tradiciju i autoritet i u kom je usred sveopećeg, neznalaštva samo crkva bilapismena, a i ona je poznavala samo književnost na latinskom jeziku, a to je značilo, samo potpuno isavrešeno pravovjernu književnost? U XI. st., u kom se obnovila trgovina stala razvijati plovidbamorima i u kom su nastali prvi gradovi, pojaavili su se i u vjerskom životu prvi znaci nemira.Nepoznatim putovima, koje ipak mora da su bili isti oni, kojima je kretala trgovina, sa istoka su uLombardiju kradom prodrla manihejska učenja, a iz Lombardije su prešla u Francusku i rajnskuNjemačku. U početku su njihove pristalice bile malobrojne, ali su se u toku XII. st. umnožili i izrazloga, koji su slabo poznati, proširili se osobito u Toulouskoj grofoviji i u predijelu grada Albi, pokome su dobili ime Albižani (Albigenzi). Usvajali su misticizam i askezu jošu većoj mjeri nego njihovipravovjerni suvremenici, pa su čak u ime duha, koji je jedino načelo života i istine, poricali, ne samodruštvo, nego i samu crkvu, koju je iskvarilo bogatstvo i svjetovna moć. Proglašavali su sebe jedinimučenicima Kristovim, a da bi čovjek dospio do Krista, trebalo je da se potpuno odrekne zemaljskenaravi i postigne savršenu čistoću. Otuda su dobili ime katari, koga su se u XII. st. isto tako bojali iužasavali, kao što su se u XVI. st. užasavali pred imenom anabaptista, i od koga potječu one riječi,koje u germanskim jezicima označavaju heretika (Ketzer, Ketter). Ti su katarski vizionari - uostalomisto kao i anabaptisti - ugrožavali u isto vrijeme i društveni i vjerski poredak. Propovijedali suzajednicu dobara, a uporedo s tim i uništenje crkve. Stoga nimalo ne čudi, što su se francuski baronioduševljeno odazvali pozivu Inocenta III., kad je on počeo propovijedati križarski rat protiv njih.

134

Između 1209 i 1235. oni su gonjeni kao zvjerad i istrebljivani po cijelom Languedocu, posred užasa istrahota, kakve na sreću više ne ćemo susresti u historiji sve do vjerskih ratova u XVI. st. Uza sve to,nije pošlo za rukom da svi budu pobijeni, i, kao što se to dešava uvijek progoni su ubijali tijela, ali nisuubilj duh, opravdavši time njihovo učenje. Sve do pojave Wyclifa, gotovo sve su herctičke sekte:apostolici, braća slobodnoga duha, begardi, i t. d. - izuzetak su samo valdenzi - bile, čini se, u bitiizdanak kararskog misticizma. I bašzbog toga nijedna od njih nije zapravo bila veoma opasna.Radikalnost njihovih težnja bila je uvijek u praksi neostvarljiva i posvuda im je pribavljalaneprijateljstvo društvenih vlasti. Svoje su pristalice sticali najviše među gradskim proletarijatom. I bašto objašnjava i naivnost njihovih komunističkih snova i prilično ograničeno područje njihoverasprostranjenosti (osim u stanovitim kritičnim trenucima). Radnički proletarijat bio je naime tekneznatna manjina u redovima građanstva; drukčije je bilo samo u nekoliko velikih industrijskihgradova. Pretežna većina građanstva sastojala se od malih poduzetnika, zanatlijskih majstora, ukratkood onog srednjeg staleža, koji je bio isto tako nepriijateljski raspoložen prema kapitalizmu kao i premakomunizmu.

Uostalom, crkva se počevši od kraja XII.st. obilno založila u proganjanju i suzbijanju hereze. Toleriralaje Židove, jer su bili izvan njezina krila, ali nije mogla trpjeti heretike., koje je smatrala krivima, akose možemo tako izraziti, za uvredu svoga duhovnog veličatistva. Ako su odbijali da se javno odreknusvojih učenja, ona ih je iskljuučivala iz svoje vjerske zajednice, pa ih je zatim osudivši njihovu dušusmrtnom kaznom predavala svjetovnoj vlasti, koja je na sebe preuzimala da uništi njihovo tijelo. Ovapodjela rada bila je saršeno u skladu sa shvaćanjem, koje je crkvu i državu povezivalo u savezu,ostavljajući svakoj od njih svoje područje: crkvi svijet duša; a državi carstvo materijalnih tijela. PrijeXII. st. možemo ovdje ili ondje među visokim klerom naići na izražaj sumnje o tome, da li je zakonitaona smrtna kazna, kojom su kažnjavali heretike. Međutim, otkako je crkva za Inocenta III. postiglasvoje potpuno veličanstveno i moćno jedinstvo, nema više takvim glasovima ni traga. Time se i opetočituje onaj pravnički i vladalački duh, koji prožima crkveno ustrojstvo. Pravovjerje je postalojedinstveno, nedjeljivo učenje, koje neizbježivo obavezuje sve ljude i upravlja svim njihovim djelima.Ono stoga nije više dopuštalo nikakva raskola ni posebnih mišljenja, tako da se svako skretanje odpropisa pretvaralo il zločin. Dominikanski red, osnovan 1216., napose se posvetio progonu i potrazi zahereticima. Pored starodrevne biskupske inkvizicije pojavljuje se papinska inkvizicija, koju je l233obrazovao Grgur IX. Bila je to neke vrste sveopća, policija, primijenjena na borbu za sigurnost vjerskedogme. I svjetovna joj vlast uslužno stavlja na raspolaganje svoju pomoć. Načelo državne vjere navodije da smatra zločincem svakog onoga tko istupa, izvan krila crkve. Zar nisu uostalom i kraljevi svojuvlast dobili od boga i zar nisu oni, zaštitnici crkve? Najviše ako se ponegdje u gradovima svjetovnoosjećanje nesvijesno protivi, svakako ne vjeri nego posljedicama, do kojih dovodi potpuno prepuštanjevjeri. Tek ovdje ili ondje očituju se jošveoma slabašni prvi znaci nezavisnosti, koju svjetovno društvoželi steći odvajanjem od vjerskoga.

II. POLITIKA RIMSKIH PAPA

Često se govori, da je XIII. st. bilo doba teokracije. Ovo treba ispravno shvatiti. Ako teokracijomzovemo takve prilike, u kojima crkva uživa neuporediv ugled i u kojima nitko ne može izbjeći njezinumoralnom utjecaju, onda je XIII. st. nesumnjivo bilo doba teokracije.Ali ono to nije bilo, ako se teokracija sastoji u prepuštapju uprave i vladanja nad političkim interesimasamoj crkvi.52

52 U teoriji, pape su smjerali da postignu teokraciju, premda ustvari u tome nisu uspjeli. Uza sve to, svijet im je priznavao,ili su bar, oni sami sebi pripisivali neku vrstu najviše arbitarske vlasti, protiv koje je, uostalom, bilo otpora, makar i bezotvorena sukoba.

135

Dešavalo se da papa nekoga liši njegove vlasti samo onda, kad se našao kakav vladar, poput Fridriha II.,koji je nastojao da svoju silu nametne papi. Ali u tome treba vidjeti tek krajnju posljedicu odnosaizmeđu papinstva i carstva, kao i posljedicu vazalnog položaja Sicilije. Posvuda inače kraljevi su,premda, su bili pokorni sinovi crkve, pomno bdjeli u nastojanju da onemoguće papino upletanje unjihove vlastite poslove. Bez sumnje, malo ima političkih događaja između kraja XII. i početka XIV. st.;u koje se pape nisu upletale. Samo što se oni u te događaje nisu upletali kao gospodari, oni im šepridružuju ili im se protive u svojstvu posebne sile, i to tek utoliko, koliko im to nalažu interesi njihovevlastite politike. Istina je, oni raspolažu strašnim oružjem: izopćenjem, ali ono otupljuje od upotrebe.

Pape naime, imaju svoju vlastitu politiku i, kao poglavari katoličanstva i kao talijanski vladari. One sečesto jedna s drugom' stapaju, ali su to ipak dvije različite politike.

Prava papina prvosvećenička politika je politika crkve, kakva proizlazi iz njezinog univerzalnogposlanja. Nju možemo ukratko predstaviti dvama pothvatima: križarskim ratovima i unijom s grčkomcrkvom. Oba su često tako stopljena jedan s drugim, da nije uvijek lako razdvojiti ih. Većje Urban II.namjeravao u korist prvog križarskog rata dokrajčiti shizmu. Ali je taj rat toliko povećao antipatijuizmeđu Grka i Latina, da je shizma postala jošupornija. Uostalom, položaj Latina na istoku bio je takonesiguran, daje većbilo neophodno potrebno povesti 1143. drugi križarski rat, koji je potaknutpropovijedima Sv. Bernarda, pobudio zanos misticizma, uporediv s onim koji se razbuktao za vrijemeprvoga. Pa ipak, premda je taj rat potakao papa, on se nije tako potpuno pokoravao njegovu vodstvu,kao što je to bilo prilikom posve feudalnog pohoda god.1098 U njem su sudjelovali kralj Francuske,Louis VII., i kralj Njemačke, Konrad III.; pa premda je njihova uloga bila slabo istaknuta, ona je ipakznačila, da Rim ubuduće mora računati s političkim silama Zapada. Uostalom, cilj, koji se nastojalopostići, nije ostvaren. Križarske tvorevine u Siriji nisu bile spašene od opasnosti, koje su im prijetile.Nekoliko godina poslije toga, Saladin se dočepao Jeruzalema, pa je trebalo i opet pozvati Zapad putKristova groba, Treći križarski rat izveo je na pozornicu tri državna poglavara: Fridriha Barbarossu,Filipa Augusta i Rikarda Lavljeg Srca. Prvi je na pohodu umro, a da mu nije pošlo za rukom da podigneugled carstva, kako se to nadao; druga su dvojica

da drugom smetali, pa su se razišli puni mržnje i ne postigavsl ništa. To je iskustvo navodilo nazaključke. Od sad je bilo sigurno da Sveta Zemlja ne će biti osvojena i da se zemaljske ambicije svenepovoljnije upleću u »sveti rat« Zar nije većHenrik VI. za vrijeme svoje kratke vladavine na Sicilijipomišljao na križarski rat potpuno svjetovnog karaktera, ako se smijemo tako izraziti, u kom je vidiosamo mogućnost, da proširi svoju vlast na Sredozemlju? Ali Inocent III. je ipak sačuvao kršćanskiidealizam i pripremao novi pohod, kome je namijenio da napadne Egipat, bazu moći Fatimida. Ovajput je kraaljevima bilo dosta križarskih ratova. Njihovi su ih poslovi zadržavali kod kuće. Pošli suvladari Nizozemske, Champagne i pokrajine Blois. Ali Venecijanci koji su raspolagali brodovljem ikojima usluge nisu bile potpuno plaćene (pohodi su naime postajali sve skuplji, a plemstvo je bilouništeno), skrenuli su križare protiv Zadra, kršćanskoga grada, koji je smetao njihovoj trgovini poJadranskom moru. Papa ih je izopćio, ali je to bilo uzaludno. U Zadru je Aleksije Angelo, šurjak FilipaŠvapskog, papinog neprijatelja, i sin Izaka Angela, koga je njegov brat Aleksije III. nedavno oslijepio izbacio s prijestolja, zamolio križare da krenu na Carigrad, obećavši uniju grčke crkve. Papa seusprotivio tome skretanju nemajući povjerenja u rođaka Hohenstaufovaca. Brodovlje se 23.lipnja 1203.pojavilo pred Carigradom i povratilo Izaka na priijestolje. Ali je mržnja Grka prema križarima, koji suponovo postavili cara, dovela do pobune. Puk je proglasio za cara hrabrog Aleksija Duku(Murtzuphlosa). On je prekinuo veze s Latinima, koji nato zauzmu grad (12. Travnja 1204). 16. svibnjaje Baudouin, koji je doveo najviše vojnika, izabran za cara, a okrunio ga je papin legat. PolitikaInocenta III. naglo se okreće. Njegov pouzdanik, Venecijanac Toma Marosini imenovan je zacarigradskog patijarha. Pa ipak, pohodom se nije oko okristila crkva, nego prije svega Venecija, koja jeu bivšim bizantskim pokrajinama osnovala veličanstveno kolonijalno carstvo.

136

Ali kakvu je budućnost moglo imati Latinsko carstvo, ta nepreddviđena tvorevina, koju su rodilevenecijanske trgovačke ambicije, bizantske dinastičke svađe i gorljivost zapadnjačkih vitezova? Kad sepomisli na posljedice, koje je imalo, i jošuvijek ima, tursko osvojenje Carigrada, koje je uslijedilo dvai po vijeka poslije, onda je moguće odmjeriti pogledom perspektivu, što ju je na početku XII I. st. imaopredsobom latinski Carigrad. Ali u povijesti nema improviziranih događaja, pa je u vezi sa ovim očito,da je netočno mišljenje, kako mali uzroci dovode do velikih posljedica. Vojnici Zapada mogli su dodušeprepadom ući u Carigrad, ali ga nisu mogli zadržati. Da bi sačuvali u svojoj vlasti i držali ovakav gradprotiv volje njegova stanovništva, trebalo je ljudskih i novčanih sredstava, koja tadašnja Evropa nijeimala. Trebalo je posjedvati i u svojoj vlasti držati Trakiju i Malu Aziju. Koja je država bila kadra dapodnese takav napor? Trebalo je imati stalnu vojsku i osiguravati priliv novog pučanstva. Carigrad jemogao zauzeti i u svojoj vlasti održati samo ratinički i barbarski narod, kao što su bili Turci, koji sutada bili u doba selidbe, ili pak neki kulturni narod, koji bi u vojnom i upravnom pogledu bio ono, štosu imale postati velike države današnjeg vremena. Međutim ovakav, kakav je u stvarnosti bio, događajiz 1204. bio je naprosto nepromišljcna pustolovina. Dovoljno je pročitati Villehardouina, pa dashvatimo, da pobjednici nisu ni sluti, kakvim bi golemim posljedicama moglo uroditi zauzećeCarigrada. Oni su učinili ono, što su mogli učiniti: postaavili su cara, obrazovali su po obalama lena,kneževine i kolonije, i to je bilo sve. Već1205. Baudouin je pao u ruke Bugara. Njegov brat Henrik(1206-1216) proživio je uglavnom sjajnu vladavinu, usprkos golemim teškoćama; istina je, da su Grci izNikeje i sami imali pune ruke posla sa Seldžucima i s različitim grčkim suparnicima. Poslije toga jeLatinsko carstvo postalo jadno: Pierre de Courtenay (1217-1219) je prodao svoja imanja u Francuskoj,da bi se mogao održati. Robertu, njegovu sinu, nije pošlo za rukom da potisne Grke, pa je spao samona posjed grada. Baudouin II. će prosjačiti novac po Evropi, prodati trnovu krunu Louisu Svetom izaložiti svoju grofoviju Namur. Pa ipak, sve to nije pomoglo. Nikejska grčka država većje bila sigurnau sebe. Godine 1261. u Mihajlo Paleolog uz pomoćGenovljana, koji su bili zavidni Venecijancima,preoteo je Carigrad i obnovio carstvo. Od unije s grčkom crkvom nije ostalo ništa. Jedini rezultat biloje povećanje venecijanskog kolonijalnog carstva na štetu Bizantije, jer carstvo nije nanovo osvojilootoke ni kolonije, utemeljene u Grčkoj. Carstvo je izašlo slabije, nego što je bilo, i manje kadro da seodupire Turcima. Do tog je rezultata na kraju doveo križarski pothvat!

Pa ipak, papinstvo je jošuvijek uščuvalo svoje obmane. Urban IV. i Klement IV. sklopili su ugovor sMihajlom Paleologom o uniji, pa ju je Lyonski koncil g. 1274 imao proglasiti. Ali je uskoro moralo doćiotrežnjenje: trebalo je uvidjeti, da je Mihajlo pregovarajući o uniji samo nastojao da dobije vojničkupomoć. Nato je Martin IV. prooglasio prekid i poradio na korist planova Karla Anžujskog protivCarigrada.

Ništa bolje nije bilo ni s daljnjim križarskim ratovima. Peti, za koji se strastveno zalagao Honorije III.(1218-1221), bio je samo pohod, što ga je nasloviti jeruzalemski kralj, Ivan de Brienne poveo protivDamiette uz pomoćčeta, što su mu dovedene i Ugarske sa Sjevera, iz Francuske i iz Njemačke. Pohodje propao, zato što ga je legat vodio protivno zdravom razumu i što Fridrih II., koji je prilikomkrunidbe 1220 obećao svoju pomoć, nije došao.

Posljednja tri križarskarata, o kojima ćemo govoriti poslije, bili su križarski ratovi jošsamo po imenu.

Zbog čega se dešavao ovakav decrescendo križarskog pothvata, koji je otpočeo s tako veličanstvenimizgledima na budućnost? Odgoovor nije težak. Križarski ratovi sami po sebi onakvi, kakve ih je papaželio ostvariti, nisu bili u skladu ni sa kakvim svjetovnim ciljem, i bašu tom je i njihova veličina injihova slabost. Evropi nije trebala ni Sirija, ni Jeruzalem. Ona ih je zauzela u poletu oduševljenja, inije imala dovoljno snage da ih zadrži. Za to je bio potreban neprestani križarski rat, pri čemu bi se

137

cijela Evropa morala pretvoriti u vojnički red. A to je bilo nemoguće: No osim toga, agrana civilizacija,koja je omogućila podizanje ljudi u masama na vojnu, iščezavala je i uporedo s time činila novekrižarske ratove sve težima. Gradsko i seosko stanovništvo, koje je tim pohodima davalo život, nijeviše moglo otkidati sa svoga mjesta. Viteštvo je propadalo, pa ga je trebalo plaćati. Pa ipak, križarskise duh kod njega održao jošdugo. Naprotiv u primorskim gradovima, koji su izvukli najveću korist odkrižarskih ratova otkako su križari putovali morem, križarskog duha nestaje veeoma rano. I najzad, usve se to upletala i politika. U tom pogledu bila je tu politika sjevernoevropskih vladara, koji se višenisu mogli upuštati u takve pustolovine bez dovoljno razloga, pa zatim, sicilska politika Fridriha II. iKarla Anžujskog, koja je pred očima imala osvajanja. Vjera je i dalje ostala živa, ali križarski rat višenije bio moguć. Samo će papa jošostati vjeran tome pothvatu. Ta će ga misao nepreestno zaokupljati.Ona će nadživjeti sve: i preseljenje Teutonaca u Prusiju i kaznu izrečenu templarima. Vitezovi Sv.Ivana Jeruzalemskog bit će zapravo sve što će na kraju preostati od prvobitnog duhovnog raspoloženja.U pogledu svega ostalog, u kršćanskom smislu u smislu kako su križarske ratove shvaćale i željele pape,ti su ratovi propali, a s njima i papinska politika. Ona se slomila na stvarnosti Evrope, u kojoj su seuvjeti političkog i društvenog života razvili i promijenili, dok je papinska politika ostlanjala vjernasvome idealu. Slomila se na neostvarljivome. Ustvari, univerzalna politika je isto tako slabo uspjelapapama na području duhovnom, kao što je carevima slabo uspjela na svjetovnom području53.

53 Čisti križarski duh očuvao se ipak u Španjolskoj, jer se ondje udružio sa samom nužnošću naroda, da se održi. Drugdje jedodir s Islamom obogatio trgovinu. U Španjolskoj je i dalje na životu održavao rat.

138

DRUGO POGLAVLJE

PAPINSTVO, ITALIJA I NJEMAČKA

I. ITALIJA

U uporedbi s ostalom zapadnom Evropom, Italiju karakterizira, počevši od XI. st. to, da je bila zemljagradova. Oni nisu nigdje bili tako brojni ni tako aktivni kao u Italiji, a niti su igdje imali takodominantnu ulogu. Na sjeveru Alpa, čak i u onim predjelima gdje su bili najrazvijeniji, kao, u Flandrijii u Nizozemskoj, bili su daleko od toga da dominiraju cijelim društvenim razvitkom: plemstvo i seoskeklase zadržavaju uporedo s gradovima svoje nezavisno postojanje i svoje različite interese. U Italiji,naprotiv, sve je podvrgnuto njihovu utjecaju ili taj utjecaj joši povećava. Seosko stanovništvopodjarmljeno je i radi samo za njih; plemstvo ima u njima svoje »palače«, obzidane kruništima inadvišene tornjevima, koje se svojim izgledom isto tako razlikuju od dvoraca sjevernjačkih baruna,razasutih po seoskom području, kao što se i život njihovih stanovnika razlikovao od života sjevernjačkihvitezova.

Nema sumnje; a tu društvenu koncentraciju oko gradova treba pripisati održanju antičke tradicije.Rimska muninipalna organizacija toliko je duboko utisnula svoj pečat društvenom organizmu Italije,toliko je okupila i nagomilala pučanstvo oko, gradova, da nije bilo moguće, da oni ponovo ne steknuposve dominantan položaj, čim se samo pod utjecajem trgovine život u njima iznova probudi.Municipalni život je dakle u Lombardiji i u Toskani opet isto onako prevladao nad svim drugimoblicima, kao što je to bilo i u antičko doba. Ali premda su materijalni uvjeti bili gotovo isti, duh se biopromijenio. Rimski municipij uživao je samo lokalnu autonomiju, koja je bila podložna strahovitoj silidržave. Naprotiv, srednjovjekovni talijanski grad - bar na sjeveru i u središtu poluotoka - bio jerepublika.54

Trgovačka i industrijska klasa, koja se počinje stvarati koristi se počevši od XI. st kako smo vidjeli,sukobom pape i cara pa podižeustanke protiv biskupa i preotima im upravu u gradovima. Prve talijanske općine okupili su i vezalizakletvom »patareni«55 u atmosferi razdora, koje su donijeli ratovi za investituru i ranosnih mističnihraspoloženja. Podrijetlo tih općina je posve revolucionarno i one su većprilikom, svog rođenja usvojileobičaj; da se služe nasiljem, što ih karakterizira sve do kraja. Milom ili silom, komuna se u svakomgradu nameće sveukupnom stanovništvu, i njezini izborni konzuli imaju kao i vijećnici u belgijskimgradovima, u isto vrijeme sudbenu i upravnu vlast. Ali uporedo s razvitkom građanstva u njezinom sekrilu sve više izražavaju društvene opreke, na osnovu raznorodnih interesa formiraju se stranke kojemeđu sobom dolaze u sukobe. Imena, koja ih obilježavaju, dovoljno jasno ističu njihovu, narav.Stranka velikih sastoji se od gradskog plemstva, kome se pridružuje lijep broj obogaaćenih trgovaca;stranka malih obuhva obrtničke korporacije svake vrste, koje postaju sve brojnije kako blagostanjeraste. Okolnost, što nije bilo nikakva vladarskog autoriteta, koji bi bio iznad stranka i kadar, da stišavanjihove svađe, dovela je do toga, da su borbe, do kojih je dolazilo zbog poreza, i zbog organizacije,općinske vlasti poostajale tako surove i ogorčene, kako to ne susrećemo nigdje drugdje. Počevši odsredine XII. st. gtađanski rat postaje kroničnom epidemiijom. Ako u njem pobijede velilki, onda bezmilosti pokolju male; ako podlegnu, protivnici ih potjeraju iz grada, razore njihove kuće ili palaače, paoni tada, u očekivanju odmazde, u svojoj vlasti drže seoska područja u okolini pljačkajući i izmarajućinapadima svoje sumještane.

54 Izuzetak je Sicilsko kraljevstvo, o kom ćemo govoriti poslije55 Čini se, da je ime Patareni samo iskrivljen naziv Kotari.

139

Ti prognanici obično nalaze zaštitu i pomoću kojem susjednom gradu. Jer rat neprekidno vlada nesamo među stanovništVom istoga grada, nego dominira također i u odnosima pojedinih gradova međusobom. Svaki je od njih nezavisno privredno središte, pa svaki misli samo na svoje interese, nastojiseljaštvo i stanovnike iz okoline podvrći obavezi da ga opskrbljuje živežnim namirnicama, domišlja se,kako da primora tranzitnu trgovinu iz okoline da se slijeva u nj, kako da isključi svoje takmace sa svogtržišta i kako da im preotme ako je moguće, joši njihova. Stoga je sudar interesa isto tako žestokizvana kao i iznutra. Trgovina i industrija razvijaju se usred borbi. U svim se tim malim zatvorenima izidom opkoljenim svjetovima, što jedan na drugog vrebaju s vrha svojih kula, energija podjednakožeštoko troši i u proizvodnji i u razaranju. Svaki grad zaimišlja; da njegov procvat ovisi o propastinjegovih takmaca. Napredak gradske privrede u stopu prati sve uskogradnija i sve bješnja politikaopćinskog partiikularizma. Mržnja prestaje samo kad se pojavi zajednička opasnost.

Trebalo je da ih ugroze prijetnje i surovosti jednoga Fridriha Barbarosse, pa da se protiv njega udružeu lombardsku ligu i postignu pobjedu kod Tagliacozza.

Premda Hohenstaufovcima nije pošlo za rukom da talijanskom građanstvu nametnu svoj cezarizam,ipak su uspjeli da medu gradove unesu nov elementne sloge. Poslije Tagliacozza car im više nije bioopasan, pa je mogao poslužiti kao saveznik ti građanskim ratovima, svima onima, koji bi ga pozvali upomoć. To su obično bili veliki. Tako su imena Gvelfa i Gibelina iz Njemačke prešla u Italiju i ondje setako udomaćila, da su ostala u upotrebi sve do kraja XV. st., pri čemu je prvo označavalo protivnike, adrugo saveznike carske intervencije joši onoga kad car više nije pripadao kući Hohenstaufovaca.Nijedna od dviju stranaka, što su nasrtale jedna na drugu, nije pritom poznavala podrijetlo imena,koje je usvojila niti su ona, prenesena u krilu gradskih svađa, odgovarala bilo čemu od svogaprvobitnog značenja. Gvelfi i Gibelini bili su podjednako republikanci; jedina razlika među njimasastojala se u tome, što su Gibelini u borbi sa svojim protivnicima očekivali carevu pomoć, dok suGvelfi da bi se održali na vlasti, iz razumljivih razloga pružali ruku carevim neprijateljima.

Ogorčenje pojedinih stranaka u nastojanju da jedna drugu unište, nije ih sprečavalo da razmišljaju otome, kako da ojačaju municipalnu upravu. Od druge polovine XII. st. traži se mogućnost, da upravabude nezavisna od građanskih borbi. U tome cilju uprava se povjerava potestatu. Potestat je, da setako izrazimo privremeni vladar, koga općina postavlja na čelo samoj sebi, ali koga ne izabire iz svojesredine, nego ga dovodi iz koje strane gradske općine, da bi tako osigurala njegovu nepristranost inezavisnost od domaćih stranaka. Međutim, ta ustanova nije postigla one rezultate, koje je svijet odnje očekivao. Potestati su se gotovo uvijek, da bi osigurali poštovanje svoje vlasti, morali osloniti najednu od neprijateljskih stranaka. U nekim gradovima pošlo im je za rukom da se veću XIII. st.,zahvaljujući općem zamoru, bilo lukavštinom, bilo silom dočepaju najviše vlasti i da osnuju prve odonih tiranskih vlasti, koje će u vrijeme Renesanse odigrati važnu ulogu. Mislim pritom na Scaligere uVeroni i Viscontije u Milanu.

Političko i društveno vrenje u talijanskim gradovima, nije ostalo bez utjecaja na njihov vjerski život.Misticizam i hereza širili su se u njima u isto vrijeme, i novom hranom podgrijavali groznicu, koja je unjima gorje1a. Sv. Franjo Asiški sin je trgovca, a franjevački je red našao među građanstvom svojepravo polje rada. Ali je isto tako među građanstvom vrvjelo od katara, braće slobodnog duha ivaldenza. Godine 1245. dominikanci su izazvali u Firenzi ustanak protiv potestata, koga su optužili dapomaže heretike. Izvanredno strogi zakoni protiv heretika, koje je objavio Fridrih II:, dokazujuuostalom, da je njihov broj, bar u velikim gradovima morao biti znatan i da mora da su ondje imaliznatnu ulogu, koju nažalost nije moguće bar donekle točno ocijeniti.

Nema gotovo nimalo sumnje, da su oni većinu svojih pristalica, prikupljali iz redova radnika, koji su bilizaposleni u izvoznoj industriji. Ona je u Italiji XIII. st. bila već, kao i u Flandriji, veoma razvejena, pa

140

je, kao i u F1andriji, imala za posljedicu, da se razvio pravi radnički proletarijat. Tkalci u Firenci,velikom suknimkom gradu Juga, nisu više, kao ni radnici u Gandu, Ypresu ili Douaiu, isto što gradskizanatski radnici običnoga tipa. Oni su daleko od toga da rade za svoj vlastititi račun; to su običninadničari, koji primaju posao od trgovaca. Kapitalizam, koji se rađao, podvrgava ih svome utjecaju, asnaga tog utjecaja kao i njegovo djelovanje rastu uporedo s tim, kako trgovina povećava opseggradskog izvoza. Veću prvoj polovini XIII. st. firentinska sukna su proširena po cijelom Istoku, a gradskitrgovci opskrbljuju tu proizvodnju engleskom vunom. Takva aktivnost manofakture pretpostavlja,dakako, većprilično znatan kapitalistički razvoj.Bogatstva akumulirana trgovačkom razmjenom robe jošsu se više povcćavala u trgovanju novcem.Sienski i firentinski mjenjači (bankari) šire se u XIIIm. st. po cijelom Zapadu, gdje ih krste imenomLombardi, a taj je naziv u modernom engleskom joši do danas ostao vezan uz stanovite posudbeneoperacije. Većsmo spomenuli usluge, koje su oni iskazali papinstvu kao novčarski posrednici. Ali uEngleskoj, u Nizozemskoj, u Francuskoj, oni predujmljuju sve znatnije svote gradovima, prinčevima,kraljevima i preuzimaju službe ubirača, čuvara krunskih dragulja i rizničara. Pod Filipom Lijepim vršilasu dvojica sienskih građana, Mouche (Musciatto) i Biche (Albizo). Guidi u isto vrijeme službu bankara ikrunskih ministara financija, a usto su i dalje ostali namještenici pape i sicilskog kralja i bilizainteresirani u različitim trgovačkim kompanijama, kao što je bila kompanija Peruzzi. Sienskakompanija Bonsignori bila je jošznatnija. Jedan tekst, koji je nastao u vezi s njezinim slomom 1298.kaže, daje ona bila najslavvnija na svijetu i učinila bezbrojne usluge papama, carevima, kraljevimagradovima i trgovcima. Ona je većiste te godine svojim vjerovniicimn isplatila 200.000 zlatnih florena,a za ostatak joj je odobren rok da naknadno plati, jer je dio njezina kapitala bio angažiran uzajmoovima na različitim stranama svijeta, pa je bilo nemoguće da smjesta bude realiziran. Njezinnestanak doveo je do toga, da je sad Firenca postala središte trgovanja novcem i centar bankarstva,što je zadržala sve do XV. st. Veze toga grada s Istokom mora da su većrano privukle pažnju ljudi natrgovanje metalima. Niska cijena zlata na Levantu omogućavala im je da lako pribave velike količinezlata, na kome su zarađivali velike dobiti. Poznato je uostalom, da se posredstvom firentinskogzlatnika (florena), koji se kuje već1296.56 a koji je uskoro počela oponašati Venecija (dukati) a zanjom i Francuka, zlatni novac, koga je, nestalo krajem merovinškog doba, ponovo javlja umeđunarodnoj trgovini, davši joj sredstvo razmjene, koje je bilo neophodno potrebno za njezinnapredak. Prestanak trgovine donio je Evropi srebrni novac; njezin preporod vratio joj je zlatni.

Društveni položaj talijanskih bankara i trgovaca doveo je do toga, da su se oni približili plemstvu, takoda su se često s njime i stapali. Taj se proces odvijao utoliko brže, što je talijansko plemstvo, umjesto,da boravi na selu, kao, plemstvo u sjevernoj Evropi, imalo svoje rezidencije u gradovima. Većsekrajem XII. st. može naći plemića, koji se zanimaju za trgovačke operacije. S druge strane, trgovcističu plemstvo. Ukratko, ona granična crta, koja drugdje ostaje tako oštro povučena među pravnodefiniranim klasama, toliko blijedi pod utjecalem, kapitala da je u Italiji tokom XIII. st. gotovo posvenestaje. Formira se aristokracija, za koju je društveni imovinski položaj važniji od krvi i kod kojeindividualne sposobnosti odnose pobjedu nad predrasudama o rođenju. Društveni život sadrži višenijansa, politički je život indiividualniji, a ambicija svakog pojedinca može računati na neograničenijeizglede; ima manje konvencija, manje kasta, više čovječnosti, a također i više strasti. Firenca je i utom pogledu imala prednost pred svima drugim gradovima. Njezinom puku služi kao besmrtna čast, štoje rodio i oblikovao genija, kome svijet duguje ono, što je u Srednjem vijeku pored gotičkih katedrala,najveće, a to je Božanska komedija.

Papinske države ne mogu podnijeti uporedbu s Lombardijom ili Toskanom ni u pogledu bogatstva, ni upogledu političke, društvene ili intelektualne aktivnosti. One su većod samog početka bile umjetnatvorevina čisto političke naravi, namijenjena tome, da Rimu osigura nezavisnost Svete Stolice. To su

56 Fridrih II. je već1232 na Siciliji kovao zlatne Augustale, ali se čini, da je njihov promet ostao ograničen na prilično malopodručje

141

svojstvo one zadržale do kraja. Prostirale su se popreko Italije, između Sicilskog kraljevstva i Toskane,presječene na dvoje lancem Apenina, bez dobrih luka na Sredozemnom moru kao i na Jadranu, pa jetako njihov položaj bio u najvećoj mjeri nepovoljan. Uostalom papinska vlast nije ondje nikad uspjelapribaviti sebi poštovanje. Velike plemićke porodice zadržale su i nakon što su prestale da se međusobom bore oko tiare, znatnu moći u Rimu kao i u njegovoj okolini, pa su stoga njihovi privatni ratovineprekidno trajali. Položaj je osim toga pogoršavalo joši to, što je u zemlji vladali opća nesigurnost,na koju su je osuđivale carske pretenzije, dok je u samom Rimu bilo teško održati u miru njegovotašto, oholo i besposleno stanovništvo, koje je uvijek bilo pripravno da pođe za tribunima, što su gaopijali velikim uspomenama iz antičkog doba.

Karakteristično je, da, ni najveće pape, oni, koji su zbacivali ili izopćilvali kraljeve, kao što su biliInocent III. ili Inocent IV., nikad nisu živjeli u miru u svom glavnom gradu, nego su bez ikakve obranebili izloženi ustancima ulice. Premda je rimski puk živio od pape, papinstvo je živjelo kao utaborenomeđu tim svojim pukom. Rim je bio središte univerzalne crkve sijelo crkvene politike, ali život crkvenije bio koncentriran unutar njegovih zidina. Ono u njem nije imalo nijedne velike nastavne ustanove,u njem nije živio nijedan od velikih učitelja tadašnjeg vremena: ni Albert Veliki, ni Toma Akvinski.Umjetnički život bio je ondje isto tako beznačajan kao i intelektualni. Nikakvo vrelo novih vjerskihtendencija nije proisteklo iz Rima. Sv. Franjo je došao iz Assisija, a Sv. Dominik iz Španjolske. Moglo bise reći, da u atmosferi, u kojoj se razvilo upravljanje crkvom, nije mogla uspijevati ni umjetnost, nivjera, ni nauka.

Posve drugi svijet bilo je Sicilsko kraljevstvo na, krajnjem jugu poluotoka. Premda je bilo isto takobogato, kao i sjeverna Italija, ono je u politici bilo isto toliko apatično, kao što je Sjever bio grozničavi prebujan. Bizantska i arapska uprava potlačile su puk u pokornost prema državi. Nije bilo nikakveautonomije, nikakvih komuna; veliki su gradovi upravljani administrativno, a puk je bio navikao daplaća porez i da sluša; činovnici su imali stalne plaće i bili neuklonjivi, a vladar svemoćan. Takva jebila slika te zemlje, u kojoj je poljoprivredni razvoj bio napredniji nego bilo gdje drugdje u Evropi.Njezino je stanovništvo bilo najgušće u tadašnjem svijetu. Drži se, da je u XIII. st. (1275) brojalo1,200.000 stanovnika, to jest, više nego Engleska. Henrik VI, poslije, Fridrih II. razvili su ondje upravuu smislu čistog despotizma. Postojala je posebna uprava domena, monopola i državnih skladišta, zatimporeska organizacija, koja nije znala za povlastice i koja podsjeća na merkantilizam jošprije nego štoje postojala ta riječ, dok s druge strane, obrazovanje sveučilišta u Napulju i tolerancija, koja jeprimjenjivana prema Muslimanima, upravlja pomisno na prosvijećeni despotizain. Između Fridriha II. uXII. st. i despotizma, kakav je postojao u XVIII. st. ima više nego jedna dodirna, točka, a to je lakoobjasniti, ako se sjetimo, da su oba sistema vladanja mogla sebi dopusti ti sve što god su htjeli učiili tisa narodom, kojim su vladali. Uredbe, koje je Fridrih 1231. proglasio, upotpunjaju starije normanskeinstitucije u onome smislu, koji bismo mogli naazvati birokratskom vladavinom. U Evropi XIII. st.Sicilsko je kraljevstvo jedinstvena pojava svojim učenim i despotskim uredbama, pozajjmljenim odonog bizantskog i muslimanskog svijeta, koji su se na tom području susretali u vrijeme, kad su seNormani ondje naselili. Evropske su države dospjele do tako sa vršene uprave možda tek u modernodoba. Ali tu imamo dokaz da ustrojstvo, koje ne proizlazi iz naroda, nema utjecaja na njegovu kulturui da organizacija nije sve. Ta naprusku uređena Sicilija bila je po svom vladavinskom sistemu superiorna cijeloj ostaloj Evropi. Ali onanije rodila ni Dantea, ni gotičku umjetnost, a ni kasnije ne će sudjelova ti u procvatu Renesanse.

II. FRIDRIH II.

Prilike su navele Hohenstaufovce, da Italiju sve više i više pretvaraju u bazu svoje politike. Njihovonjemačko obilježje sve je više slabilo u razdoblju od Konrada IV. do Fridriha Barbarosse i od ovoga do

142

Henrika VI. S Fridrihom II. taj je razvoj dostigao vrhunac. Majka mu je bila Sicilijanka, odgojen je naSiciliji, pa je i sam bio čisti Sicilijanac. Njegova plava kosa, ako se u tome pod svaku cijenu želi vidjetiznak njegove germanske rase, znači (kao i kasnije, plava kosa onog čistog Španjolca, kakav je bio FilipII.) samo to, da rasa nema nikakva utjecaja na moralne tendencije i na duhovna svojstva.

Grgur IX. i Inocent IV. optužili su Fridriha ne samo za herezu, nego i za bogohuljenje, a njegovi su ganeprijatelji smatrali piscem nekog slavnog pamfleta u kom su Mojsije, Isus i Muhamed podjednakotretirani kao, varalice. On nije vjerovao u boga (fidem Dei non tabuit), kaže Salimbene, koji ga jeosobno poznavao, a pod tim treba očito razumjeti, da nije vjerovao u crkvu. Njegove su životne navikebile više nego napol orijentalne, a njegov harem muslimanskih žena i nevjerovanje njegova zetaEzzelma da Romano, koji je na samrti (1259) odbio da primi sakramente, dopuštaju mišljenje, da je onzaista bio »slobodouman« u pitanjima vjere. On se, uostalom, uvijek branio od te optužbe. Staviše,proglasio je najstrože zakone prootiv heretika od svih, koji, su bili doneseni prije Karla V. Ali on je točinio zato, što se nadao dobrim rezultatima za svoju politiku i za sebe sama, kao i zato, što su zanjega, kao i za talijanske tirane XV. st., na koje je on napadno nalik, sva sredstva bila dobra, samo akosu ga vodila cilju. Laž, vjerolomstvo i okrutnost bili su njegovo omiljeno oružje, kao što su kasnije biliomiljelo oružje i jednoga Sforze i jednoga Viscolltija. A da analogija bude potpunija, i on je, kao i onivolio umjetnost i poštovao nauku. Nazvali su ga prvim modernim čovjekom na prijestolju, ali to jeistina samo onda ako pod pojmom »modernog čovjeka « razumijemo »čistog despota, koga ništa nemože zaustaviti u njegovu nastojanju, da postane moćan«.

Taj Fridrih, koga su pape kasnije tretirale kao apokaliptičku zvijer, slugu sotone, Antikristova proroka,počeo je svoju karijeru kao štićenik Inocenta III., i kao oruđe crkve. Vidjeli smo većprije, kako ga jeRim potakao protiv Otona od Braunschweiga i kako mu je bitka kod Bouvinesa donijela njemačkoprijestolje. Preostalo mu je da sebi osigura carsku krunu, i da bi je dobio od pape, utoliko ješirokogrudnije rasipao obećanja, ukoliko je čvršće odlučio da nijedno od njih ne ispuni. Odrekao sesvake kontrole nad biskupskim izvorima, svih pretenzija na posjede Svete Stolice, priznao je Sicilskokraljevstvo kao papinsko leno, obavezao se da ga nikad neće ujediniti s carstvom i zakleo se, da ćeiduće godine poći na križarsku vojnu. Kako se miroljubivi Honorije.III., koji je nedavadvo nasljedioInocenta III., mogao oduprijeti tolikoj dobronamjernosti? I Fridrih, je 22.studenog u Rimu okrunjen.

Otada je gotovo cijelo vrijeme svoga vladanja proveo u Italiji. Od Njemačke je tražio samo jedno, damu ne zadaje briga. God. 1233. se slavnim statutom In favorem principum odrekao i posljednje sjenevlasti, koje je kralj ondje jošsačuvao, pa je knezovima prepustio punu(.', nezaVisnost pod nominalnomvladom i svojih sinova, najprije Henrika, a zatim Konrada. Ta je realistička politika veoma dobroshvaćala, da se pitanje moglo riješiti samo tako. Ustvari, Njemačkom je postalo nemoguće vladati.Nastojati da se podigne kraljev ugled, značilo je osuditi sebe na neprekidnu i besplodnu borbu protivknezova, oživjeti sukob Gvelfa i Gibelina, izazvati nove intervencije Francuske i Engleske i tako nanovopasti podposrednički sud papin. Najednostavnije, je bilo prekinuti već jednom s tim bezizlaznimpoložajem i dobaciti knezovima kao hranu one otpatke vlasti, koji zaista više nisu vrijedili da budubranjeni. Uostalom, što je Fridrihu bilo stalo do Njemačke? On čak nije znao ni njezin jezik. Ona je zanjega bila tek put, kojim je morao proći, da bi postigao carsko dostojanstvo. Osnovica njegove, snagebila je Sicilija. Ondje je, zahvaljujući apsolutnoj vlasti, nalazio financijske i vojničke izvore, koji su mubili prijeko potrebni za izvršenje njegovih namjera.

Uvijek je teško točno razabrati planove neke politike, koja je doživjela slom. Čini se, da je Fridrihovapolitika, prije svega smjerala da cijeloj Italiji nametne sicilsku despotsku upravu, a zatim, kad taj ciljbude, postignut, da i on, kako su to nastojali njegov otac i djed pokuša obnoviti Rimsko carstvo.Međutim, kako nije mogao ostvanti prvi dio svoga programa, nije drugome ni pristupio. Njegova jepolitika bila isključivo talijanska, i stoga bi se jedva moglo reći da je carska.

143

Ona ga je međutim ipak morala dovesti u sukob s papinstvom, i to čak i više nego politika njegovihprethodnika. Papinstvo je njegovu politiku smatralo svojim najstalnijim i najopasnijim neprijateljem,pa ima historičara, koji u sukobu Fridriha s Grgurom IX. i Inocentom IV. vide borbu načela i koji za njtraže, da mu bude priznata čast prvog branioca nezavisne svjetovne vlasti nasuprot preterizijamacrkve. To pitanje nije međutim tako jednostavno, kako se to čini na prvi pogled. Fridrih je osobnomožda i bio slobodan mislilac, ali je bio puna suprotnost pojmu antiklerikalca. On nije raspolagaonikakvom drugom političkom teorijom, osim one, koju su poznavali i njegovi suvremenici. Kao i oni, ion je, bar na riječima, priznavao božanstvo crkvenih institucija, dužnost vladara da je brane, daprogone heretike i obavezno ispovijedaju katoličke dogme. Njegove postupke prema crkvi nije poticaoneki načelni stav, nego isključivo njegovi osobni interesi. Uz uvjet da crkva ne stoji na putu njegovojpolitici, on je pripravan da joj učini sve ustupke. Ali bašse ta njegova politika najgrublje sudara spolitokom Svete Stolice. Ustvari, pape su se, protiv njega borile više, iz svjetovnih, nego iz vjerskihrazloga. Svađa između njega i papa, razotkriva se u svojim hitnim obilježjima, kao svađi dvijutalijanskih vlasti. Ona se tek na kraju proširila i navela Fridriha, koga je Inoocent IV. izopćio i zbacio,da istupa kao predstavnik, kraljevskih interesa uopće, nasuprot pretenzijama crkve.

Međutim njegov je položaj prema crkvi većod početka bio veoma loš. Da bi opravdao svoje pretenzijeu Italiji, bilo mu je potrebno da postane car, a u nastojanju da to postane, vezao je sebi ruke. Njegovakrunidbena obećanja omogućavala su papinstvu da ga skučava u njegovu djelovanju. Priznavši se upogledu Sicilije vazalom Sv. Stolice doveo je sebe u najnepovoljniji položaj. Suverenitet papin nad timkraljevstvom bio je naime nespojiv s apsolutnom vlašću, koju je on ondje vršio. Stoga je odlučio, da nevodi nikakva računa o svojim obvezama, strpljivost Honorija III. spriječila je da sukob ne izbijesmjestq. Ali tek što se Grgur IX,(1227) popeo na prijestolje Sv. Petra, Fridrih je primio oštru opomenuda izvrši svoje obaveze, a u prvom redu da ode na križarski pohod. On pokuša da dobije na vremenu,ukrca se ali se zatim vrati. Na to se na njega smjesta obori izopćeenje. On pokuša da popravi stvariodlučivši da ipak krene. U srpnju 1228. je odjedrio put Sv. Zemlje, i jedan ugovor sa Sultanomomogućio mu je da bez i jednog hica uđe u Jeruzalem i da ondje uglavi slobodu za kršćane, daposjećuju Kristov grob. Ali je papa ostao neumoljiv. Interdikt je bačen na sva mjesta, kroz koja jeprolazio, i molitva, koju je došao, da izmoli na Svetom grobu, ispala je kao obeščašćenje. Nije senašao nijedan svećenik, koji bi pristao da ga okruni za jeruzalemskog kralja, pa je najzad morao samsebi staviti krunu na glavu.

Dotle je Grgur IX. obnavljao savez papinstva s lombardskim gradovima i provaljivao na Siciliju. Fridrihse vratio u Italiju, da se ondje bori. Mir je najzad zaključen 28. Kolovoza 1230. Car je jošjednomprihvatio papine uvjete, zajamčio najpotpuniju slobodu sicilskoj crkvi, kojoj je nametnuo poreze, idržavnu jurisdikciju, pa je uz tu cijenu s njega skinuto izopćenje, koje ga je teretilo većtri godine.

Pomirivši se s Rimom, on je sve svoje snage okrenuo prema Lombardiji. Borba je bila duga i ogorčena.Sreća mu je postala sklona tek 1238. te je tada Fridrih pomislio, da je sazrio trenutak da sicilijanskuupravu proširi i na sjevernu Italiju, pa da ondje pod despotskom vladavinom uguši autonomiju irepublikanski duh tamošnjih gradova. Opijen ponosom zbog svojih uspjeha, smatrao je, da je odsadgospodar Italije, pa je stao namještati »vikare« i »kapetane«, a svoga je nezakonitog sina Enzia oženiobaštinicom Sicilije i dao mu naslov kralja. Od njegovih obećanja papinstvu nije više ništa preostalo.Zaboravio je, da je i Sardinija leno Rima, kao što je bila i Sicilija, a sicilska je crkva podvrgnuta podsvjetovnu vlast potpunije nego ikad. Uostalom, i države Sv. Petra, odsad i s juga i sa sjeveraukliještene carskim posjedima, bile su u opasnosti da postanu ovisne o njoj. Grgur IX. je ovom prilikomdjelovao u isto vrijeme i kao vladalac i kao poglavar crkve. Godine 1239. izopćenje je iznova bačeno naFridriha, a njegovi su podanici u isto vrijeme riješeni obaveza da mu se podvrgavaju. Razvila se bijesnaborba pamfletima, u kojoj je car ptedbacivao papi podmuklost i nezahvalrtost, a papa žigosao cara

144

zbog vjerolomstva i hereze. Fridrih je na to apelirao na sud koncila; koji bi donio odluku u sporu snjegovim protivnikom; a kad se ovaj uhvatio za njegovu riječi sazvao u Rimu biskupe, dao je napastilađe, koje su ih, dovozile doočepao ih se i zadržao prelate u zarobljeništvu. Smrt je međutim spriječilaGrgura IX (1241.) da mu se osveti, a duga vakancija Sv. Stolice ostavila je Fridrihu nešto predaha. Alitek što je 1243. izabran Inocent IV.; novi, je papa okupio koncil u Lyonu, optužio pred njim cara, zatimga svečano zbacio i prijetio munjom izopćenja njegovim pristalicama.

Nekoć su carevi, kad bi ih papa ekskomunicirao, na njemačkom sinodu zbacili papu i dali ganadomjestiti protivupapom. Ta su vremena bila prošla bez povratka. Cijela se crkva pokoravala Rimu.U Njemačkoj su većnadbiskupi, Mainza i Kolna proglašavali za kralja landgrofa Tiringije HenrikaRaspona (u svibnju 1246.), a kad je ovaj nekoliko mjeseci poslije toga umro, na njegovo je mjestodošao drugi protivukralj, grof Vilim Holandski (listopad 1247), koji je kao i prvi, bio samo oruđeInocenta IV. Fridrihu je preostalo samo da uznastoji steći suglasnost drugih kraljeva sa svojiminteresima. On nije propustio da tu mogućnost pokuša ostvariti. Uporedo s obnovom borbe protivlombardskih gradova, koji su se opet pobunili, on je pozvao vlaadare da mu pomognu i da u svomvlastitom interesu ne dopuste, papi, da po svojoj volji, raspolaže svjetovnom vlašću. Ali nejegoviprosvjedi nisu imali odjeka, a nisu ga bi mogli imati. Ma što on govorio, njegovi se interesi nisu nipoštopoklapali s interesima nacionalnih i nasljednih vladara, koji su kraljevali u Engleskoj i Francuskoj. Onisu jasno osjećali, da papa nema nikakve vlasti nad njihovim krunama i da svađa Hohenstaufovaca ni počemu ne ugrožava njihovo dinastičko pravo. Fridrih je zaboravljao da je papa imao dvostruku vlast nadnjim. Zar on nije kao sicilski kralj bio vazal Sv. Stolice? I zar nije kao car od pape dobio krunu? Uzaludje upoređivao svoj krunidbeni obred s pomazanjem kraljeva, nitko to izjednačavanje nije mogaopriznati. Jer pomazanje nije kralja činilo kraljem, dok je krunidba zaista caru davala carskodostojanstvo. Ukratko, taj je car, koji se tako dugo borio protiv papinstva, u odlučnom trenutkupokazao svu svoju slabost i nemoćda brani nezavisnost svjetovne vlasti premda je sebe proglšavao zanjezina prvoborca i zaštitnika. Vjersko podrijetlo njegove vlasti osuđivalo ga je da ostane vezan opapinstvo. Zahtijevajući svoju autonomiju, on je krivotvorio historiju i oduzimao sam sebi svaki temelj.Za rješenje cijelog pitanja, trebalo je, da se založi neki kralj, na čiju krunu ne bi papa mogao izreći nipolagati nikakva prava. Povijesni razvitak, nije predodredio njega, nego kralja Francuske da to riješi, iu onom, na čemu se Fridrih II. slomio, pedeset godina poslije njega uspjet će Filip Lijepi.

Fridrihova vladavina je kao neki epilog one tragedije, koja je počela s Grgurom VII., a završila se uBouvinesu. Od Otona od Braunscweiga carstvo jošpostoji samo po imenu. Fridrihov pokpšaj da gapridigne uz pomoćsvoga Sicilskog kraljevstva mogao se zavšiti samo katastrofom. On se protiv svakogočekivanja iscrpio u borbama ratujući protiv Lombardije i trošeći svoje čete i svoj novac za izgubljenustvar. Umro je ubrzo poslije krvavog poraza, koji su mu 13.prosinca 1250. nanjeli Parmanci. Njegovasmrt nije u Njemačkoj pobudila nikakav dojam; u Italiji je, naprotiv, imala buran odjek. Proročanstvao dolasku Antikristovu bila su se povezala uz Fridriha, i više nego jednom su se proširile glasine, da jenanovo došao na zemlju. Jeka tih italskih glasova prenijela se i u Njemačku, pa je ondje rodila legenduo snu carevu na gori Kyffhauserskoj, a nju je opet pučka mašta, prevarena sličnošću imena, uskoroprenijela i vezala uz Fridriha Barbarossu.

A što se tiče Sicilije, papa se požurio da je zauvijek oduzme tome »zmijskom rodu«, Hohenstaufovaca.Namijenio ju je dati Francuskoj.

145

III. NJEMAČKA

Carstvo nije bilo kobno za Njemačku samo zato, što je njezinim kraljevima nametnulo univerzalnupolitiku, navelo ih da žrtvuju naciju crkvi i najzad ih dovelo do toga, da za volju obmane iz rukuispuste gotov plijen. Ono je povrh svega toga postalo uzrokom, što se papa neposredno upleo u poslovezemlje. Budući da je njemački kralj, ili, da se izrazimo točnije, kralj Rimljana bio predodređen zacara, Rim je pretendirao, čim je samo postao dovoljno snažan, na pravo da potvrđuje njegov izbor.Hohenstaufovci su jasno uvidjeli opasnost, pa su, da je suzobiju, nastojali da svoju dinastiju učinenas]jednom. Ali nasljednost, taj neophodno potrebni uvjet svake monarhijske vlasti i polazna točkasvake države (jer je monarhija u Srednjem vijeku jedini mogući oblik države), nasljednost, koja jedavala snagu kralju Engleskei kralju Francuske, nije u Njemačkoj, od početka XII. st. više bila moguća.Ta je zemlja sad većbila samo skup crkvenih i laičkih kneževina, koje nisu bile kadre da podnesuupravu neke centralne vlasti. Objašnjavnje ovakvih prilika dopadljivom bajkom o germanskomindividualizmu, ne dovodi nas ni do kakva rezultata. Teritorijalne kneževine, kojih nema ni kodSkandinavaca ni kod Anglosasa - a to su germanski narodi - susrećemo kod Francuza; koji su Romani. I slijeve i s desne obale Rajne nalazimo njihove početke u rasulu karolinškog, carstva, i ti se počecipodudaraju s njegovom ekonomskom strukturom, u kojoj prevladava veliki posjed. Oni su rezultatprocesa, u kom su se državni službenici, postavši nezavisni na temelju svoga posjedovanja zemlje,domogli i kraljevskih prava. Satno što je u Francuskoj ,i kalj, imao zemlje, i on je, kao i njegovi velikivazali, ukorijenjen u tlu, pa stoga, počevši od X. st. strpljivo čeka trenutak; kad će od njih močizatražiti prava, koja mu, pripadaju zajedno s posjedom krune. Dvaenaesto stoljeće donijelo mu je tajtrenutak davši, mu ulogu vođe u otporu protiv Engleske, upravivši prema njemu nade i interesa,građanstva i pretvorivši njegovo boravište u »glavni grad« cijele zemlje, oko koga se okuplja svanacionalna aktivnost, što je pobuđuje i povećava velika ekonomska i društvena preobrazba, koju jepokrenuo preporod trgovine i sve veći promet ljudi i predmeta. U Njemačkoj, naprotiv, kraljevi nisunigdje kod svoje kuće. Oni ostaju vjerni karolinškoj navici da lutaju po svojoj državi. Imaju dodušesvoje dvorce (Pfalzen), ali nemaju nikakva stalna boravišta. Kod njih nema ničega, što bi bilo nalik naL'Ile de France, a jošmanje na Pariz. Pa ipak, njihova je osobna moćsve do kraja XI.st. veoma velika.Sporost, sa kojom se feudalni, režim razvio na desnoj obali Rajne, dopuštao im je da raspolažu znatnimzemljoposjedom i većim brojem grofovija, koje bi u Francuskoj većodavno prešle u ruke feudalaca. Aliim ekonomske prilike ne dopuštaju - vidjeli smo prije u tekstu razloge - da te rezerve sačuvaju i zasebe zadrže korist od njih. Bilo je jošprerano da se pomišlja na upravno organiziranje monarhije. Onisu zapravo, prihvatili najbolje moguće rješenje, kad su prava i domene, kojima su raspolagali, prenijelina biskuijpe, koje su sami imenovali i koji su bili obavezni da budu u njihovoj službi. Njihova je vlastotad bila nužno vezana uz održanje te carske crkve. Čim je poslije ratova za investituru ta potporaizostala, njihova se vlast slomila. A tad je većbilo kasno da ona bude obnovljena na nekom novomtemelju. Navode se prigovori Hohenstaufovcima, što se nisu oslonili na gradove. Ali to značizaboravljati, da se njemački gradovi u njihovo vrijeme, osim dužRajnetek počinju razvijati.57 Da bi izbjegli vlasti knezova, gradovi su se, kao i u Italiji, pretvarali u slobodnerepublike. Oni po imenu ovise o caru, ali su u stvarnosti nezavisni od njega, tako da on uopće nijemogao raspolagati njihovim sredstvima. Morao je birati, da li će se odlučitiza gradove ili za knezove, i Fridrih Barbarossa nije se mogao kao ninjegovi nasljednici, koleba u izboru: odlučio se za knezove. Tako se u trenutku, kad je u Francuskojkralj počeo da nameće svoju prevlast feudalcima, u Njemačkoj njima podvrgava. Da bi se održavo, onje morao među knezovima obrazovati svoju stranku. Ali budući da je morao plaćati njihove uslugepovlasticama i koncesijama svake vrste, on se održava iscrpljujući se sve više; pa je većza Barbarossezapravo spao na potpunu političku nemoć. Borba Filipa Švapskog i Otona. IV. do kraja je upropastilaono, što je jošostalo od kraljevske moći ili, ako većne i kraljevske vlasti., a ono svakako ono što je još

57 Ne govorim o gradovima na Baltiku, koji jedva da su im pripadali.

146

preostalo od kraljeva ugleda. Kad je 1213. ustupao posljednje nominalne prerogative kruneprinčevima, službeno ih priznao gospodarima njihove zemlje (domini terrae), i odrekao se prava da nanjihovu području podiže utvrde, imenuje suce, kuje novac i izdaje propise o trovini i prometu, FridrihII. je samo pravno priznao ono, što je u stvarnosti većpostojalo. Od tog vremena Njemačka je samoosavez privatnih vladara, koje je car prepustio njima samima. Istina je, on je kao svoga zastupnikaostavio svoga sina Henrika, dijete, koje je 1222 izabrano za kralja Rimljana i koje je najprije živjelopod skrbništvom kelnskog nadbiskupa Engelberta, pa se najzad pobunilo protiv vlastitog oca, a ovaj gaje bacio u zatvor, gdje je umrlo. Poslije toga, njegovom je drugom sinu, Konradu IV., bilo tek devetgodina, kad su mu knezovi dodijelili kraljevski naslov (1237). Ali ni on, a ni knezovi, nisu moglivjerovati, a nisu zaista vjerovali, da bi takvi regenti mogli igrati neku ulogu. Povrh toga, Inocent IV. jeizopćio izbacio Fridriha, pa je zatim donio odluku da posve ukloni dinastiju Hohenstaufovaca i odredioda bude proveden novi izbor. Nitko, osim nekoliko gradova u Švapskoj, nije se zanimao za Konrada;vidjeli smo prije u tekstu, kako je kruna, bila najprije predana Landgrofu Tiringije, Henriku Rasponu, azatim grofu Vilimu Holandskome. Uostalom, knezovi se upopće jedva zanimaju za te izbore, koji su uglavnom bili djelo kelnskog nadbiskupa. Henrik i Vilim poslužili su gotovo jedino kao potvrda papinepobjede. Prvi je umro poslije nekoliko mjeseci, drugi je bio Holanđanin i ostao zbog toga gotovo posvetuđu Njemačkoj; jedva da se igdje drugdje pojavio osim u dolini Rajne. Njegova holandska grofovijabila mu je bliža srcu, negoli njegovo kraljevstvo, pa se svojim kraljevskim naslovom, što ga je dugovaoRimu, okoristio gotovo samo zato, da učvrsti pretenzije svoje kuće na Zeeland, krnjeći time intereseflandrijskih grofova. Radilo se ponovo o holandskoj politici, kad je pošao na pohod protiv Frigijaca, teje za vrijeme toga rata, u bici od Stavorena, i poginuo (28.siječanj 1256.) Poslije njegove smrti se kraljKastillje, Alfons X., kome je majka Beatrica bila kći Filipa Švapskog, pozvao na tu rodbinsku vezu sjednim Hohenstaufovcem i zatražio Njemačku krunu, da bi preko nje stekao sicilsku. Sicilska je krunameđutim privlčila želje i kralja Engleske, koji je bio davni saveznik Gvelfa i nadao se, da će je dobitiza svoga sina Edmunda. Da bi mu pribavio pomoć, potakao je grofa Richarda od Cornwalisa, svogabrata, da se pojagmi za nasljedstvom Vilima Holandskog. Oba suparnika računala su, da će pobijeditisamo uz pomoćsvoga blaga, pa su se oko dostojanstva rimskog kralja stali natjecati nadmećući jedandrugoga ponudama, kao što će to tri stoljeća poslije njih činiti Karlo V. i Franjo I. Nacionalna idejabila je tako potpuno strana njemačkim knezovima, da su mislili samo na to, kako da krunu prodaju podšto boljim uvjetima. Jedni su puštali da, ih potkupi Alfons Kastilijski, a drugi da to učini RichardConiwalski. Tako su 1257. obojica dobila krunu. Učinjeno je to isto onako, kao kad se dostavlja nekaroba. U tom dvostrukom izboru sudjelovalo je sedam knezova. Time je udaren temelj izborničkomkolegiju, koji je otad posjedovao prava da određuje rimskoga kralja.

Trgovina, što su je sklopili Alfons i Richard mogla je biti korisna samo ako se za nju zainteresira papa.Ali Rimu je bilo dovoljno, što je istrijebio Hohenstaufovce. Stoga je puštao suparnike, da ga obasipajumoljakanjem, ali nije intervenirao ni za koga od njih. U takvim prilikama Alfons je smatrao da nevrijedi ni pomaći se, i tako se uopće nije pojavio u Njemačkoj. Richard, je neko vrijeme proboravio naobali Rajne, dao se okruniti u Aachenu, ispostavio je nekoliko povelja, a zatim su ga nemiri, koji suispunjali vladavinu Henrika III., pozvali opet u Englesku, odakle se više nije vratio. Umro je1272.Izbornici se nisu žurili da mu nadu zamjenu. Uostalom, jošje živio Alfons. Ali papi više nije htioni čuti o njemu, jer se bojao da se zbog toga ne posvada s novim kraljem Sicilije Karlom Anžujskim.58

Pored toga, žurilo mu se da dokrajči, Karlovo navaljivanje u korist kandidature njegova nećaka, kraljaFrancuske, Filipa Smjelog, čije bi imenovanje obnovilo Carstvo Karla Velikog u korist dinastijeKapetovića. Dao je na znanje izbornicima, da treba da se požure, ako, ne žele da on postavi novogakralja. Ovi se najzad odluče i 1273. dadu krunu Rudolfu Habsburškom, koji ih svojim prosječnimsposobnostima, kao isvojim prosječnim imutkom, nije mogao zabrinjavati. Tako se razdoblje »velikogmeđuvlašća«, koje je otpočelo imenovanjem Henrika Raspona (1246) najzad završilo.

58 I Vidi dalje. str. 246 isto.

147

Zaokupljeni dvobojem s Engleskom, kraljevi Francuske nisu, nastojali da se okoriste sve većomslabošću i da ponovo pokrenu pitanje Lotaringije, koje je toliko zaokupljalo njihove karolinškeprethodnike u X. st. Filip August, Louis VIII. i Louis IX. Sveti čak su održavali najsrdačnije odnose saHohenstaufovcima, koje je savezništvo Gvelfa s Engleskom prirodno dovodilo na stranu Francuske. Paipak, bilo je nemguće, da opadanje kraljevske moći u Njemačkoj ostane bez utjeecaja na zapadnugranicu zemlje. Ona je bila povučena Verdunskim ugovorom u doba, kad je civilizacija bila potpunoratarska, pa je područja raspodijela onako, kako se dijele zemljoposjedi, pri čemu je glavna briga bilada svaki od, sinova Louisa Pobožnog dobije podjednako vrijedne dijelove, bez obzira na stanovništvo izemljopisni položaj. U Evropi XIII. st., koju je oživljavao trgovinski promet i u kojoj su, u vezi s timticali novi odnosi među ljudima, ta je granica bila preživjela tvorevina, koju poštovanje stečenogstanja nije moglo štititi beskonačno. Gradovi, koji su nikli u basenu Meuse i Schelde, prirodno su seorijentirali prema zapadnim zemljama, kamo su ih privlačila dva velika ekonomska žarišta: sajmovi uChampagni flandrijske luke. Pod njihovim se utjecajem stanovništvo romanskog jezika u Lotarinngiji, uLuxembourgu, u pokrajinama Liege i Hainaut, a isto tako i germansko stanovništvo Holandije iBrabanta, neopazice i postepeno odvajalo od Njemačke, koja u svojoj sve većoj razmrvljenosti nijepoduuzimala i nije mogla poduzeti ništa, da ih zadrži. Feudalna veza, kojaje pogranične knezove vezivala uz carstvo, neprestano je slabila. Pred kraj XIII. st. su vojvode Lorraine(Lotaringije) i Brabanta, kao, i grofovi Luxembourga, Huinauta i Holandije, većbili gotovo potpuno tuđicarstvu. Većza vrijeme Frdriha Barbarosse smatrao se grofBaudouin V. od Hainauta, koji je bio agent Hohenstaufovaca u Nizozemskoj, potpuno nezavisnim, pa jevjerovao, da je izvršio svoju dužnost prema caru veći time što se proglasio neutaralnim u odnosimaizmeđu Francuske i Njemačke. Burgundsko kraljevstvo, koje je Konrad II. dobio jošse brže otrglo izcjeline njemačko-rimskoga carstva. Prostiralo se dužSaone i Rhone, a stanovništvo mu je govoriloromanskim jezikom; stoga ga je sve privlačilo prema Sredozemlju ili prema Francuskoj. Uostalom,njemački kraljevi, kojima su to kraljevstvo njegovi posljednji vladari predali u baštinu jošu doba kadje u račun uzimano samo posjedovanje zemlje, ostali su za to područje, zauvijek samo stranci, kojiuopće nisu ni uznastojali da se ondje ukorijene. Marseille i Lyon nisu nikad ni opazili da pripadajucarstvu, a grofovi Provanse, Dauphineje i Franche-Comte nisu ni jednog trenutka vodili računa onominalnoj suverenoj vlasti carevoj nad njima. Tako je stara granica, koju je na zemljopisnu kartuucrtalo doba ekonomske stagnacije, iščezavala pod utjecajem bujnije civilizacije i složenijih interesa.Nitko nije pokušavao da je pomakne, ograničavali su se na to, da nitko o njoj ne vodi računa, pa sutako rubna područja carstva uporedo s opadaanjem carske moći postepeno gubila jasne međe ipostajab neodređenija.

Kraljevi Francuske nisu mogli propustiti, pa zaista i nisu propustili priliku, da, se okoriste položajem,koji nisu oni sami stvorili, ali koji je sve više privlačio njihovu pažnju. U skladu s time, koliko su sveviše zaboravljali na cara, pogranični su se knezovi orijentirali prema njima, nastojeći da sebi pribavepomoćili tražeći njihov pravorijek. Mnogi od njih dobivali su od kraljeva Francuske lena ili potpore uNizozemskoj, gdje su teritorijalni ustavi bili snažni i kneževine cjelovite, francuski je utjecaj bioisključivo političke naravi. Ali je posve drukčije bilo u predjelima Lorraine i u dolini Rhone. Ondje jeisprepletenost zemalja i prava, velik broj seniora, koji u isto vrijeme imaju zemalja i u Francuskoj i ucarstvu, bila uzrokom neprestanih sporova i prepirki, kojima su se kraljevi koristili da prošire djeovanjesvojih sudaca (bailli) i s druge strane granice. S pristankom zainteresiranih oni su tako u tom graničnomprostoru postizali uzastopne prednosti, pripremane i osiguravane sporim i gotovo nevidljivim radom, pase tako desilo, da je uskoro njihova vlast ondje stvarno nadmjestila carevu.

Dok se tako Njemačka na zapadu pod utjecajem civilizacije, koja je bila viša od njezine, mrvila iosipala, ona se na istoku naprotiv, obilato širila na štetu barbarskog svijeta. Osvojenje slavenskihpodručja na obalama Labe, koje je otpočeo Oton I., što je zatim poslije njega, zanemareno i

148

napušteno, obnovljeno je, pa je od polovine XII. st. počelo naglo napredovati. Taj je uspjeh njemačkekolonizacije, koja se odvija uporedo s neprestanim slabljenjem careva unutar države, na prvi pogledčudnovata pojava. Međutim, taj veliki pothvat širenja, koji je poslije tako bitno djelovao na sudbinunjemačkog naroda, ne duguje ništa samim carevima: On je izvršen bez njihova sudjelovanja, pa čak ibez ikakva znaka o njihovu zanimanju za te događaje. Dok je Fridrih Barbarossa beskorisno trošio svojesnage u Italiji, knezovi s donje Labe, a osobito Henrik Lav i brandenburški markgrof Albreht Medvjed(1170), energično su provodili germanizaciju venetskih zemalja na obalama Baltika. Nije se pritomradilo o nekom isključivo političkom osvajanju, nego o pravoj kolonizaciji, kojom, su Germaniuzvratnim zamahom naseljavanja zamijenili Slavene na tlu, što su ga napustili u vrijeme velikih seobau IV. st. Uspjeh tog pothvata bio b,i nemogu, bez ekonomskih preobrazbi, koje su ocrtane prije utekstu. One su se sastojale od porasta pučanstva u toku XII. st., napuštanja domanijalnog režima, odpojave slobodnih seljaka i, najzad, od formiranja građanstva. Zahvaljujući tim događajima, udružili suse u danom trenutku i fizički i duhovni uvjeti, koji su neophodno potrebni za svako napuučivanje, a tosu: suvišak stanovništva i poduzetnost. Uporedo s tim, kako su konjanički prepadi Saksonskog vojvode ibrandenburškog markgrofa potiskivali i istrebljivali Slavene, kolonisti su pod vodstvom poduzetnika(locatores) zauzimali očišćena područja. Dolazili su iz Frankonije, Tiringije, Saksonije, s obala Rajne,pa čak iz Flandrije iz Holandije; ovi posljednji bili su osobito korisni zbog svoje vještine u isušivanju igradnji nasipa. Svaki je uz umjeren porez dobivao česticuzemlje, odmjerenu na pojedinog držaoca (hufe), a među Slavenima, koji su izbjegli pokolju, lako jenalazio radne snage. Među novopodignutim selima cistercitski su redovnici osnivali svoje samostane, idavali vršioce vjerskih službi u župnim crkvama. Većprije kraja XII.st. koloniizacija je dosegla'obaleOdre. Dužrijeka počeli su nicati grdovi koji su bili neophodpono potrebni za opskrbu seljaka i koji suslužili kao tržište za svoju okolicu. Tako su nastali: Brandenburg, Stendal, Spandau, Tangermunde,Berlin, Frankfurt na Odri.

Slavenske države, na istoku i jugu, Poljska i Češka, uskoro su pokušale da k sebi privuku te Nijemce,koji su na drugu obalu Labe donosili agrarne postupke uobičajene na Zapadu i vršenje različitihgradskih zanata. Poljske vojvode Šlezije (Pjastovići) pogoaovale su svim raspoloživim sredstvimanjihovu naseljenju u Breslavi i njezinoj okolini. Češki kralj Vaclav I. (1230-1253) i njegov nasljednikOtakar II. pokazali su se jošviše skloni ovim pionirima. Među češkim selima nikla su na raznim mjestimanje njemačka sela, a nijemački gradovi, kao Kuttenberg, Deutchbrod, Iglau, razvili su se u vezi srudarskom ili tkalačkom industrijom. Pritom su i građanii seljaci, da okruženi domaćim stanovništvom,očuvali svoj jezik, svoje običaje i svoje pravo, ostavljajući budućnosti u baštinu strašne prqbleme.Njemački kolonisti prodrll su čak i u Ugarsku, gdje su se pod kraljevom zaštitom smjestili uTransilvaniji, te su 1224. od njega dobili čak i važne privilegije.

Ovo širenje i nehotice podsjeća na prodiranje u Rimsko carstvo u V. st. I tu i tamo radilo se o istomnadiranju ljudi, koji su izvan svoje domovine tražili nove mogućnosti da žive. Samo što su se Germani uV. st. veoma brzo stopili i izgubili medu romanskim stanovništvom, prihvativši njegove običaje i jezik.Naprotiv, Germani XII. st. nametnuli su svoju narodnost Slavenima silom ili su je sačuvali napodručjima, gdje su se naselili među njih. Za objašnjenje ove suprotnosti nije dovoljno podsjetiti nainferiornost germanske kulture u V. st. u poređenju s rimskom i na njezinu superiornost u XII. st.nasuprot tadašnjoj slavenskoj. Normani, koji su u XI. st. osvojili Englesku, bili su mnogo kulturniji odAnglosasa, pa ipak su se s vremenom intimno stopili s njima, a iz tog je stapanja nastao novi narod.

Podjenako je bilo i sa Švedima, koji su se u IX. st. domogli upravljanja Rusijom. Međutim, ništa sličnonije se dogodilo s druge strane Labe. Joši danas je razlika između emigranata iz XII. st. i slavenskogstanovništva, na tlu kojega oni danas žive, tako jasna i tako oštra, kao što je bila i prvih dana. Bilo bidjetenjasto, nastojati da isticanjem »rase« sebi pomognemo pri razumijevanju ove pojave, jer jeiskustvo mnogostruko potvrdilo, da se Nijemci veoma lako denacionaliziraju u stranim sredinama.

149

Razlog njihova održanja u Češkoj, u Poljskoj i u Ugarskoj treba prije svega potražitiu okolnosti, što suse naselili u kompaktnim skupinama, za

razliku od Normana, koji su se u Engleskoj raspršili među Anglosasima. Ali glavni je razlog u tome, štosu oni među Slavenima bili začetnici i kroz mnogo stoljeća izraziti predstavnici gradskog života.Nijemci su osnovali građanski staležkod ratarskih naroda, pa su se od samog početka od njih razlikovalimožda jošviše kao društvena klasa, nego kao nacionalna skupina. Zahvaljujući germanskom seljaštvu izokoline, njemački su gradovi mogli neprestano osvježavati svoje stanovništvo prilivom svojih,sunarodnjaka, koje je, za uzvrat utjecaj, što se iz tih gradova širio, na sela, ii isto vrijeme sprečavaoda se slaveniziraju.

Premda, gerinansku ekspanziju slavenske zemlje objašnjavamo u prvom redu ekonomskim uzrocima,treba ipak istaći, da ni vjerski razlozi nisu zakasnili da im se pridruže i izvanredno pomognu porastu, inapretku toga širenja. Poganstvo, koje je među Labom i Odrom nestalo pred nadiranjem, njemačkekolonizacije, održavalo se jošuvijek na cijelom ravnom prostoru, što se pruža uz obale Baltika od Odredo Njemena. Njegovo stanovništvo slavenskog podrijetla - Prusi - odoljelo je pokušajima pokrštavanja,koje je kod njih krajem XI. st. poduzeo Sv. Adalbert; biskup Praga, a poslije njega cistercitski redovniciiz Poljske. U početku XIII. st.- poljski vojvoda Mazovije pozvao je protiv, tih tvrdokornih nevjernikavitezove teutonskoga reda. Taj je red osnovan 1198. među hospitalijskom braćom njemačke narodnostiu Sv. Ivanu od Akre. Dvadesetak godina poslije toga pozvao je kralj Andrija II. Ugarski taj red, da sebori protiv kumanskih čopora, koji su uznemirivali njegove istočne granice. Ali nije trebalo dugo čekatipa da između Madžara i tih vitezova iskrsnu poteškoće; stoga im je poziv poljskog vojvode Mazovijapružio priliku, da svoju revnost za vjeru razviju na povoljnijem polju rada. Ubogi Prusi sa svojimlukovima i štitovima od šiblja nisu mogli odoljeti teško naoružanim vitezovima, koji su dolazili damačem za kršćanstvo osvoje novu zemlju, ali ne i novi narod. Jer ovaj put nije bilo ni govora oobraćanju Prusa. S njima su, postupali kao s neprijateljima Kristovim i papinim, premda oni nisupoznavali ni jednoga ni drugoga. Otkako su otpočeli križarski ratovi, obraćanje je ustupilo svoje mjestosvetom ratu. Ali ovo je bio rat istrebljavanja. Završio je tek 1283. kad više nije bilo nikakvih pogana,da budu poklani. Uporedo sa svojim, napredovanjem u toj zemlji, Teutonci su te organizirali. Pojedineetape toga osvajanja obiilježayale su tvrđave, od kojih se ona u Marienburgu, nedaleko od Danziga(Gdanska), sačuvala kao zanimljiv primjenik do danas. Njemački kolonisti dolazili su i naseljavali se uokolini takvih tvrđava, a s njiima je kao posljedica rata dolazila i germanizacija, kao što je to bilo iizmeđu Labe i Odre. Od Prusa je ostalo samo, ime, koje je ubuduće obilježavalo osvajače. A vitezovisu zadržali seniorsku vlast nad zemljom, koju su 1234 dobili kao leno od pape Grgura IX.

Dok su tako Nijemci kolonzirali veliku ravnicu na jugu Baltičkog mora, naseljavali su se u skupinama ina samim obalama tog mora, po kom su tada plovili samo skandinavski brodovi. Podstrek je tu došao,od Lubecka, slavenskog mjestašca, koje je razorio Henrik Lav, a ,zatim ga pa novo naselio emigrantimaiz susjednih njemačkih predjela. Mjesto je imalo izvanredan položaj. Blizina Hamburga predodređivalaga je da postane posrednik u trgovini između Sjevernog i Baltičkog mora, i stoga je napredovaočudesnom brzinom. Već1163. Wisby je, na otoku Gotlaindu, postao neke vrste faktorija, koja je bila uneprestanoj vezi s Lubeckom i odakle se njemačka plovidba uskoro upravila prema istočnim obalamaBaltika. Brodovi su često stali zalaziti u ušće, Dvine, koja je bila izvrstan saobraćajni put premaunutrašnjosti ruskih zemalja. Tu je trgovina utirala put kršćanstvu. Godine 1201 je u Rigi osnovanabiskupija, a biskup Albert od Bieinne je ondje osnovao red vitezova mačonosaca, kome je bilonamijenjeno da suzbija pogane u Livoniji i Estoniji. Nekoliko godina poslije tog njemački su trgovci većodržavali trgovačke veze s Novgorodom. Dotle je na sjeveru Dopart,koji su Mačonosci preoteli Rusima,kao i Riga postao sjedištem biskupije.

150

Njemačku prevagu na Baltiku najprije su ugrozili kraljevi Danske. Ratovi za investituru omogućili su imda zbace jaram, kom su bili podvrgnuti jošod vremena Otona I. Papa je 1104. odvojio njihovu zemljuiz Bremenske dijeceze, a Lund je izdignut na stupanj vjerske metropole sjevernih kraljevstava. Kad jeIzbila borba između Hohenstaufovaca i Gvelfa, oni su, dakako, pristali uz Gvelfe, Valdemar I. podčijom vladavinom počinje razvoj kopenhagenske luke, bio je saveznik Henrika Lava. Henrikova kćiudala se za njegova sina Knuta VI. ( 1182-1202), pa se Knut pridružio Henrikovim pohodima protivVeneta, i zauzeo otok Rujan (Rugen). Knut je odbio zakletvu pokornosti Fridrihu Barrbarossi, pa jenametnuo svoju vlast Pomeraniji, Mecklenburgu, pa čak i Lubceku i Hamburgu. Valdemar II. (1202-1241) uvećao je osvojenja svoga brata pridruživši im Schwerin, a Norveškoj je nametnuo danak.Njegova se mornarica uskro pojavila i u istočnom dijelu Baltičkog mora. Godine 1219 iskrcao se uEstoniji i poslije velike pobjede nad Estoncima (na koju se nadovezuje legenda o Daneborgu) osnovaograd Reval. Otpdlike u isto vrijeme (1221) domogao se i otoka Oesel i zaprijetio Rigi. Ali ta jeekspanziji bila potpuno političke naravi i poduzeta, je na području, koje su velikim dijelom većkolonizirali Niijemci. Kad je Valdemar iznenada pao u ruke grofa od Schwerina (1223.)izbila je opća pobuna protiv njega. Uzalud je četiri godine poslije toga pokušavao da popravi svojpoložaj. Poraz, koji ga je zadesio kod Bornheveda (22.srpnja 1227.), donio je odluku o budućemrazvoju i za dugo vrijeme osigurao Nijemcima gospodstvo na Baltiku.

Trgovina na tom moru, okruženom novim i slabo naseljenim zemljama, mogla se razvijati samoizvozom žita iz sjeverne Njemačke i krzna iz Rusije prema zapadnim područjima, odakle se tisuprotnom pravcu uvozilo vino, mirodije i luksuzne tkanine. U Brugesu je zavrršavao veliki put, što jevezivao Flandriju s Italijom; to je mjesto većodavno bilo cilj njemačkih moreplovaca sa Sjevernogmora. Moreplovci s Baltika pošli su istim putem, a jedinstvo interesa odmah ih je, i jedne i drugezbližilo. Iz tih se ekonomskih veza rodila Hansa, to jest, savez ne samo trgovaca, nego i gradova,kojima su oni pripadali, počevši od Rige pa sve do Kolna. On se s vremenom proširio na nekolikogradova, koji nisu ležali na morskoj obali, kao što su bili Breslau i Mlunster. Lubeck, koji je biosmješten na sredini duge obale, što se proteže od Schelde do Dvine, postao je sredinom XIII. st.središte toga saveza. Trgovački interesi svih članova lige bili su dovoljnom skladu, tako da se međunjima, usprkos lokalnim i prolaznim razmiricama, dobro uzajamno razumijevanje održalo kao redovitostanje. Zahvaljuujući Hansi njemačka je plovidba sačuvala prevagu na dvijema sjevernim morima svedo sredine XV. st.

Sve što smo iznijeli, može se sažeti ovako: od kraja XII. st. Njemačka zauzima sve neznatnije mjesto uevropskoj politici, a sve veće mjesto na zemljopisnoj karti Evrope. Uz pomoćniza osvajačkih i vjersko-propagandnih pothvata, njemačka se kolonizacija proširila od donje Labe do Njemena i uklopila se napodručje između mora i slavenskih država u unutrašnjosti: između Poljske i Rusije, pripremivši timesukobe i ratove, koji će, od XIV. st. dalje, od vremena do vremena neizostavno remetiti mir u istočnojEvropi. Nepostojanje prirodnih granica, u ovim područjima, gdje narode jedne od drugih odvaja samorazlika u jezicima, unaprijed je određivalo da ta područja budu pozornicom borbe, koja je nužnomorala poprimiti karakter nacionalne borbe u najsurovijem smislu, to jest u etnografskom smislu teriječi. Ondje, gdje je reljef tla rasporedio države u posebne, različite okvire, i gdje je priroda sama,da se tako izrazimo, povukla granice domovina, ratovi su izrazi to politički i osvojenje nema kaoposljedicu podjarmljivanje pobijeđenoga. Različite tuđinske vladavine, kojima je talijanski narod, biopodvrgnut od X. do XIX.st. nisu ni, u čemu izmijenili njegovu vlastitu bit. Međutim posve je drukčije naonim nebmeđenim ravnicama, gdje ništa ne štiti od susjedova napada. Zbog toga ondje, rat poprimaoblik ratovanja radi istrebljenja. Pobjednik se ne osjeća siguran sve dok ne raskomada državu, sve dokne istrijebi njezine institucije, uništi jezik i vjeru, da bi ih nadomjestio svojima. Tako su postupalinjemački kolonisti XII. stoljeća prema Slavenima u Pomeranijii Prusiji, tako su poslije postupali Hohenzollerni prema Poljskoj i Rusija prema Nijemcima u baltičkimpokrajinama. U takvim uvjetima života navika i običaji otvrdnu: energija, smisao za disciplinu i

151

organizaciju dominiraju, jer su neophodno potrebni, snaga se ljudima čini najvažnijim argmentom ijedinom potporom prava. Tavkve prilike shvaćanja nalazimo od samog početka u NJemačkoj s drugestrane Labe. Te zemlje naseljavanja ostaju u pogledu duhovne kulture veoma nazadne u poređenju sazapadnom i južnom Njemačkom. Prije XVIII. st. nije ondje bilo gotovo nijednog naučenjaka, pjesnika iliumjetnika. Rad i borba zaokuplja svakoga Među brahdenburškim markgrofovima i teutonskimvitzovima XIII. stoljeća, među sitnim plemstvom, koje onieksploatiraju i koji se tuku za njih, mogu se veću to doba naćikarakteri, koje će budućnost nazivati pruskim duhom.

152

TREĆE POGLAVLJE

FRANCUSKA

Srušivši u Bouvinesu koaliciju, koja se formirala protiv njega, francusko je kraljevstvo dokazalo svojuvojnu snagu i u isti mah zauzelo prvo mjesto u Evropi. Njemačke, u kojoj je ista pojeda osigurala krunuFridrihu II., nije se više imala ni zbog čega bojati. Stoga se okoristila prilikama i sve svoje snageusmjerila protiv Engleske. Okolnosti su joj bile sklone kao po narudžbi. Engleskl baruni podigli suustanak protiv Ivana Bez Zemlje, pozvali sina Filipa Augusta da brani Veliku povelju i ponudili mukrunu. Tako je budući kralj Fancuske za trenutak bio i kralj Engleske. Ali je smrt Ivana bez Zemlje(1216.), probudila lojalnost feudalaca prema njegovu sinu, Henriku III:, a s njom i nacionaini osjećaj,pa je tako postala nemoguća ta dinastička unija, koja, uostalom, sigurno ne bi bila trajna. Louis sevratio u Francusku, gdje je sedam godina poslije toga (1223) naslijedio svoga oca pod imenom LouisVIII.

Filip August je, u trenutku, kad se popeo na prijestolje, izravno upravljao samo starom kraljevskomdomenom, koju su malko povećali Louis VI. i Louis VII., ali koja jošuvijek nije imala izlaza na more,dok joj je na sjeveru i zapadu prijetio savez flandrijskog grofa s Engleskim kraljem. A kad je umirao,ostavio je sinu posjed Bretanje, Poiitoua i Normandije, a osigurao je i poslušnost flandrijskoga grofa,koji je bio sveden na položaj štićenika francuske krune. U kraljevstvu više nije bilo ni jednog kneza,koji bi bio kadar da mu se protivi. No ipak, jug je jošuvijek bio nezavisan o kraljevoj monarhijskojvlasti. U odnosu prema grofu od Toulousa, Louis je bio otprilike u istom položaju, kao što je osamstoljeća prije toga bio Klovis u odnosu prema kraljevstvu Vizigota. Kao i Klovisu, tako je i njemuvjersko pitanje dalo razloga i prlike da intervenira. Osvajačje u V. st. napao Vizigote pod izgovoromda su arijanci; Louisu VIlI. je povod za aneksiju tuluške grofovije dala albižanska hereza. I u jednom i udrugom slučaju vjersko je pitanje poslužilo samo da ubrza neizbježivi događaj. Geografsko jedinstvoFrancuske nužno zahtijeva da ona bude i politički jedinstvena. Sjever i jug nisu u tom pogledu bilimeđu sobom u suprotnosti. Oni se jedan na drugoga nadovezuju. Tome treba pridodati joši privlačnusnagu Sredozemnog mora, koje se osobito isticalo svojom važnošću za trgovačku plovidbu, jer je biloput prema Istoku. Ono je bilo trgovnčki put prema istoku joši za Klovisa; na početku XIII. st. ponovo jepoprimilo to obilježje. Kraljevi Francuske morali su iz Pariza nastupati prema njemu isto onako, kakosu nekoćnastupali franački kraljevi. Uostalom, njihova se suverena vlast protezala sve do Pireneja. Ucjeloj Evropi nije na početku XIII. st. možda bilo življeg isjajnije uznapredovalog područja, nego što jebio Languedoc. Zahvaljujući plovidbi po Sredozemnom moru, gradovi su ondje bili brojni i napredni.Marrseille i Montpellier slali su svoje brodovlje, kao i Genova i Piza, u luke Egipta i Sirije. Cahoros seodao trgovanju novcem kao i Siena i Firenca, i ugled njegovih bankara proširio se sve do Nizozemske.Toulouse, ležeći u nizini Garonne, imao je važnost, koju možemo uporediti s važnošću Milana uLombardiji. Doduše, južno-francuski gradovi nisu bili autonomne republike, i time se razlikuju odtalijanskih gradova. Kao i gradovi na sjeveru, oni su priznavali seniorsku vlast teritorijalnih kneževina,koje su nastale poslije raspada karolinškog carstva, a od kojih je najveća bila tuluška grofovija. Položajgrofova oa Toulousa na jugu kraljevstva bio je dosta nalik na položaj flandrijskih grofova na suprotnomkraju. Bili su bogati i moćni kao i oni, pa su se, kao i oni, okoristili svojim ekscentričnim položajem isačuvali u odnosu prema kralju gotovo potpunu nezavisnost. Najzad, kao što je jedan dio podanikaflandrijskih grofova govorio »thiois«,*59 tako su i podanici tuluških grofova govorili provansalski, i ta sejezična individualnost pridruživala političkoj i pojačavala je jošviše ističući razliku, koja je odvajalagrofoviju Toulose od preostale Francuske. Ta je jezička individualnost utoliko više ojačavala političku,što je provansalska književnost u XII. st. zasjala izvanredno živim sjajem. Njezine ljubavne i ratničkepjesme (sirventes) oduševljavale su bjelo plemstvo na Jugu, postale su čuvene u Italiji, pa su čak

59 Francuska riječ, nastala od latinske theotiscus, koja je dala i talijonsku tedesco a označuje, staronjemački jezik.' - Prev,

153

prodinile i na sjever, zahvaljujući pretjeranom divljenju nalik na ono, koje je u XVI. i XVII. st. međuljubiteljima umjetnosti rasprostranilo čitanje najprije talijanskih, a zatim i španjolskih pisaca. RikardLavljeg Srca, Fridrih II. i brabantski vojvoda Henrik II. skladali su stihove na tom provansalskom jeziku,koji je svoji književnim razvojem prethodio razvoju svih drugih romanskih jezika. Dovoljno nam jesamo ovo, pa da pokažemo, da, duhovna aktivnost na jugu nije ni po čemu zaostajala za njegovomekonomskom aktivnošću. Ona je bila tako snažna, da je u isto, vrijeme kad je rađala pjesnike, izazvalai užasnu vjersku krizu.

Krajem XII. st. je u Languedocu vrvjelo od onih mistika, koji su željeli da svedu i crkvu i laički svijet naapostolsku jednostavnst i koji su u isto vrijeme osuđivali i vjersku hijerarhiju i društveni poredak kaoplod ljubavi prema zlu, to jest i prema puti, koju bi trebalo zamijeniti vladavinom duha. Ti su kataribili osobito brojni u grofoviji Albi, koja je bila u ovisnosti o grofoviji tuluškoji po kojoj su dobili ime»Albigenzi« (Albigeois, Albižani). Njihova propaganda pribavila im je pristalica ne samo među gradskimpukom, nego i među bogatim trgovcima, pa čak i u krilu plemstva. Usprkos prijekotima, klera ipapinskim opomenama, grof od Toulousa, Raymond VI., praunuk junaka iz prvog križarskog rata,pokazivao je prema njima toliku snošljivost, da je zbog toga i sam postao, sumnjiv. Inocent III. 1208 jestavio u dužnost legatu Pierru de Castelnauu da ga izopćL a kad je to legat izvršio, neki ga je vitez iztuluške grofovije, zanesen gnjevom, probo i kopljem. Papi je bilo dovoljno samo to, pa da izopći izredova vjernika i kneza i zemlju, krivce za uvredu rimskog veličanstva, i katoličke vjere. Sa sjeveraFrancuske dohrlile su pod vodstvom Simona od Monforta čete vitezova, podjednako nadahnutemržnjom protiv heretika kao i nadom u plijen. Rat je bio ogorčen i nemilosrdan. Beziers i Carcassonneopljačkani su i opustošeni. Kralj Petar II. Aragonnski, koji je došao u pomoćsvome rođaku RaymonduVI., poginuo je u bici; Simon od Monforta doživio je istu sudbinu 1218. Svom sinu Amauriju ostavio jezemlje, što ih je preoteo tuluškom grofu. Uza sve to, Raymonda VI. naslijedio je njegov sin RaymondVII., pa je Amauri zatražio pomoćod kralja Francuske. Louis VIII. je joškao kraljevski princ sudjelovaou križarskom ratu protiv Albižana; sad se međutim pojavio u Langluedocu kao suvereni arbiter na čeluvojske. Amauri mu ustupi svoja prava; Raymond VII. nije se usudio protiviti. Isto tako se si cio Jugpokorio njegovoj kruni. Uostalom, Louis VIII. nije imao vremena, da dovrši uklapanje, što ga je počeo.Jošu toku pohoda, 8.XI.1226 zaustavila ga je neočekivana smrt.

Kraljevstvo je prešlo na jedanaestgodišnje dijete. Mogla se očekiivati dugotrajna regentska vlast.Pokojni kralj povjerio ju je kraljici Blanchi od Kastilije, opteretivši je dužnošću, koju nije imalapreuzeti više nijedna kraljica Francuske sve do Katarine Medici.

Bilo je prirodno, da će se veliki valzali okoristiti takvom prilikom i nastojati da povrate tlo podnogama, što su ga gubili sve od dolaska Filipa Augusta na prijestolje. Ali ništa ne pokazuje bolje, kolikojeojačala kraljevska vlast, od sloma njihove pobune, premda ju je pomagao engleski kralj Henrik III.Društveni poredak bio se naime promijenio. Jošod rasula karolinškog carstva taj poredak, utemeljenna ratarskoj civilizaciji bez trgovine, pogodovao knezovima i pribavio im poslušnost i odobrenjestanovništva, jer su samo oni bili kadri da zaštite javni poredak, koji kraljevi više nisu mogli održavati.Sada međutim, u drušvu, ,što se oslobodil, domanijalnog sistema, kojim su se kretali trgovci i koji supreobrazile nove potrebe građanstva, male lokalne domovine prirodno smjerale da se okupe podmoćnim starteljstvom krune i odvajale se od knezova, koji svojim pretenzijama, više vIše nisu bili uskladu s potrebama vremena. Opozicija, knezova nije, uostalom, bila ni općenita ni veoma energična,kao i svaka, opozicija reakcinarnih stranaka, ona nije imala oduševljenja i povjerenja u samu sebe, jerse nadahnjavala samo osobnim interesima. Smirila se, smjesta, čim se uvjerila, da je uspjeh nemoguć.

154

Raymond Tuluški, koji se, dakako, upustio u tu zavjeru, izgubio je polovinu zemlje, koja mu je dotlejošpreostala, a pored toga je bio primoran da vjeri svoju baštinicu s kraljevim bratom, Alfonsom odPoitiersa, koji je, poslije smrti svoga tasta, baštinio njegovu grofoviju.

Vladavina Louisa Svetog (Louisa IX., 1226-1270)otpočela je kao i vladavina Louisa XIV. usred nemirajedne burne regentske vladavine. Bila joj, je nalik joši slavom, što ju je pribavila Francuskoj.Međutim, bila joj je nalik samo time. U drugome je suprotnost dvaju politika isto tako izrazita i oštra,kao što je oštra i suprotnost ti karakterima te dvojice vladara, od kojih je svaki u predodžbi budućihpokoljenja ostao kao, utjelovljenje svoga doba. Apsolutistička država, XVII. st. našla je u Louisu XIV.svoga kIasičnog, predstavnika isto onako, kako je srednjovjekovna kršćanska država našla svogapredstavnika u Louisu Svetom. Vjerski raspoloženi duhovi uvijek će velikim vladalačkim papamanjegova vremena pretpostaviti taj lik, koji je tako blag, tako jednostavan i tako pobožan, da podsjećana okrunjenog sveca Franju Asiškog, peremda je ipak lice velikoga kralja. Kršćanski ideal mira, pravdei milosrđa mnogo se potpunije ostvario u vladavini Louisa Svetog, nego u pontifikatu jednog Inocenta IIIili. Inocenta IV. Ali pritom treba istaći, da je taj cvijet srednjovjekovnog kraljevanja procvao samozbog sretnog sticaja okolnosti. Sreća je za Louisa Svetog da, se na prijestolje popeo poslije križarskograta protiv Albižana i što se nije morao uprljati pokoljima, koji su izvršeni za tih krvavih konjaničkihizleta, a u koje bi ga žar njegove vjere sigurno natjerala. Osim toga zapala ga je i druga, jošvećasreća: od svog je oca, a i svog djeda, baštinio moćno i poštovano kraljevstvo. Kad ga zamislimo u XII.st. i obavezna da se jašući bori protiv svojih vazala i vodi močne bitke na granici Normandije sengleskim kraljem, tada bi bio tek običan Louis Pobožni, jer nije bio ni velik političar, ni veliki ratnik.

Bio je samo dobar i dobrotvoran čovjek, i vrline, koje ne bi mogao očitovati, da se morao boriti zavlast, razvile su se zato, što je raspolagao snagom, koja mu je dopustila da ispuni svoj ideal. Imao jesreću da vlada u kraljevstvu, koje nije imalo ni heretika, ni neprijatelja, pa mu je historija dodijelilada oplemeni, učvrsti upotpuni u miru ono, što je stekao mačnjegovih prethodnika.

Unutrašnjim odnosima kraljevska se vlast nametnula bez muke i uvećala bez zapreka, jer se njezinojačanje zbivalo uporedo s isto toliko dobrodošlih koristi. Dotad je monarhijska uprava prije svegaslužila osiguranju prava, koja je imala kruna, unapređenju njezine jurisdikcije, kao i razvitku njezinihfinancija. Pod novom vladavinom ona je upotrebljena da osigura javni red i poboljša životne uvjetenaroda. Odredbe Louisa Svetog podsjećaju praktičnim kršćanstvom; koje ih nadahnjuje, na kapitulareKarla Velikog. Ta sličnost obuhvaća čak i ustanovu missi dominici: Louis Sveti je ustanovio službukraljevskih izvidnika, kojima je stavljeno u dužnost, da nadgledaju djelovanje baillija i da ihsprečavaju u tlačenju stanovništva, koje je bilo podložno njihovu sudovanju. Ako smo vidjeli, KarloVeliki mogao je ostvariti svoje nazore samo nepotpuno, jer nije raspolagao sredstvima, da ih provede.Naprotiv, Louis Sveti je imao parlament i činovnike, koje je ustanovio jošFilip August. S tim osobljemmogao je ostvariti, što je htio. Privatni ratovi su obustavljeni, osobno kmetstvo ukinuto na kraljevskimzemljama, pravosuđe usavršeno uvođenjem priziva, a porez učinjen pravednijim. Parlament jeprovincijska sudišta podvrgao svome nadzoru, a njegovo je djelovanje pridonijelo ujednačenju prava iukidanju zastarjelih postupaka, kao što su sudski dvoboji i božji sudovi. Stvorena je računska komora,koja je uvela redu financijsko poslovanje i olakšala teret poreskih obvcznika. Nered u novcu dokončanje velikom reformom, koja je ustvari pravo na kovanje novca vratila kruni ili je bar primorala knceove,koji su i dalje kovali svoj novac, da se prilagode pravilima, što su vrijedila za kraljevski novac. Usvakodnevnoj upravi francuski jezik je odlučno zauzeo mjesto latinskoga, pa je tako poslovni jezikprestao da bude nerazumljiv onima, kojima je vlast upravljala. Narod je prvi put osjećao, da vlada nijesamo stroj za isjeđivanje podanika, samo instrument za ubiranje prihoda. Sad se državni službenik prviput pred njim pojavljuje ne kao gospodar; nego kao zaštitnik, prvi put osjeća, da je kraljevska snagaudružena s pravednošću, da kralj izdaleka bdi nad njim i da suosjeća njegovu nevolju. Kraljevstvo jepostajalo narodno; ukorenjivalo se u svim pokrajinama, pridobivala je sklonost javnog mišljenja,

155

pokazivalo se kao nužno i neophodno potrebno, jer je bilo blagotvorno. Čini se, da od vremena LouisaSvetqg potječe onaj oblik nacionalnog osjećaja u Francuskoj, koji se izražava u kultu monarhije.Kraljevstvo postaje domovinom, u kojoj su svi članovi među sobom vezani zajedničkom ljubavljuprema kralju. Jeanne d'Arc mora da je dva stoljeća poslije toga bila neuporediv izraz bašte ljubavi. Alitu je ljubav prvi udahnuo Francuzima Louis Sveti; i ona je bila tako neizbrisiva, da je prešla na svenjegove nasljednike.

Mir i pravda, koju je htio osigurati među svojim podanicima, bilo je stalno pravilo i u politici LouisaSvetog. S najvećim je izgledom na uspjeh mogao preoteti engleskom kralju, posljednji ostatak njegovihkontintalnih posjeda, a kralju Aragona ona lena, što ih je držao u Languedocu. Ali on je usprkosmišljenjima svojih savjetnika, obojici ponudio prijateljski sporazum. Ugovorom u Abbevillu (1259)priznao je Henriku III. posjed u Perigordu i Limousinu dobivši za uzvrat odustajanje od engleskihpretenzija na Normandiju, Anjou, Tourrainu, Matine i Poitou, koje je s krunom ujedinio Filip August.

Mirom u Cormbeilu (1258), dobio je od Jayme II. Aragonskoga njegova područja u Languedocu, a zauzvrat je ustupio francuski suverenitet nad Katalonijom.60 Njegovo držanje za vrijeme bijesnog sukobapape i Fridriha II. nije se ničim ogriješilo o neutralnost, koju je bilo moguće, jer se radilo o takopokornom sinu crkve, smatrati diskretnim prijekorom žestokim postupcima Inocenta IV. Povjerenjekojim je nadahnjavala njegova pravednost, pribavilo mu je u vanjskim odnosima utoliko čvršći političkiugled, što ga on sam ničim nije tražio. U Nizozemskoj su ga Avesnes i Dampierri molili da bude sudac unjihovoj dugo trajnoj svađi; u Engleskoj su Henrik III. i pobunjeni baruni svoju razmiricu podvrglinjegovoj presudi.

Ali premda je iza njega, kao i za velike skolastike njegova vremena, rat među kršćanima bio uvijek zlo,a često i zločin, rat protiv nevjernika bio je, naprotiv, neizbježiva potreba. Žar njegove vjere bio jeprejak i njegova iskreriost prevelika, a da ne bi smatrao svojom prvom dužnošću da pokuša osloboditiKristov grob. Računi ili interesi, koji su suvremenike sve više odvraćali od križarskih ratova, nisu imalinikakve vrijednosti za tog idealistu. Za njega je, kao i za pape, kriižarski rat ostao čast i najvažnijipothvat kršćanstvo. Uzalud mu je njegova okolina predočavala pogibelji, troškove, beskorisnost igotovo siguran neuspjeh takvog poduzeća; njihovo obrazlaganje nije moglo i uvjeriti kralja, koji je usvojoj kraljevskoj vlasti najviše cijenio bašone dužnosti, koje mu je posjed krune nametao premabogu,a to je značilo, prema crkvi. Što god je njegovo kraljevstvo bilo mirnije i uspješnije unapredovanju, sve je više čeznuo da pođe. Oduševljenje iz prvih križarskih ratova nanovo se rasalo utom vladaru, kojim završava povijest križarskih vojni. Uostalom, zar su zaista joškrižarski ratovi onadva pohoda, što ih je Louis poduzeo protiv Islama 1258 i 1270.

Da, ako imamo pred očima njihov cilj; ne ako uzmemo u obzir njihov sastav. Kršćanski svijet u svojojcjelini, ostao im je potpuno tuđ. Bila su to dva potpuno francuska pothvata, u kojima su vitezovi pošli skraljem mnogo više iz odanosti, iz lojalnosti, iz želje za pustolovinama, nego iz vjerskog zanosna. Obasu, uostalom, potpuno propala. Kralj se najzad pomirio s neizbježivom potrebom da se vrati tek posliješest godina napora (1248-1254), poslije tvrdoglave opsade Damiette, nakon što je sam pao u rukeTuraka, nakon što je vidio svoje najbolje drugove kako umiru, i bolno podnio predbacivanja druugih.Istu bi postojanost bez sumnje pokazao i u drugom pohodu(1270), da mu bolest, koja ga je obuzela čimse iskrcao na Tunisku obalu, nije pribavila smrt, kakvu je sebi oduvijek želio: da umre boreći se zavjeru. Njegova je smrt prekinula pothvat, u kom nitko osim njega nije iskreno sudjelovao. Prije negošto će otploviti prema Egiptu, Louis Sveti se uputio prema Tunisu u interesu svoga brata, novoga kraljaSicilije, Karla Anžujskog, kom je za sebe zahtijevao suverenu vlast i u Tunisu. Sveti kralj je i ne sluteći

60 Aragonija je na sjeveru od Pireneja zadržala samo grofoviju Roussillon i Montpellier

156

poslužio kao sredstvo u realističkoj i osvajačkoj politici, koju je njegova vlavidanina za trenutakprekinula.

Smrću Fridriha II. nije bilo riješeno sicilsko pitanje, oko koga se razvila borba između pape i cara.Poslije prerane smrti Fridrihova sina Konrada IV., sicilsku je krunu sam sebi dao carev nezakoniti sinManfred (1258), umjesto da zemljom upravlja u ime baštinika Konrada (kom je povijest ostavila imeKonradino), što su mu dali Talijani. Aleksadar IV. koji je nadavno naslijedio Inoccnta IV., isprva jcpristao na prijedloge englcskoga kralja i investirao na Siciliji njegova sina Edmunda, koji je bio jošdijete i nije mogao, pa zaista i nije ništa uradio. S takvim je stanjem trebalo prekinuti i staviti udužnost nekom moćnom vladaru, s kojim je Rim mogao računati, da Siciliju vrati pod suverenu vlastSvete Stolice. Takva vladara mogla je dati samo Francuska. Budući da je Louis Sveti odbio krunu zasvog mlađeg sina, Urban II. je stupio u vezu s mlađim bratom kraljevim, Karlom Anžujskim, koji je1246. ženidbom postao grof od Provanse. Karlova je ambicija većdugo vremena pažljivo pratiladogađaje u Italiji, gdje su Gvelfi u njemu vidjeli svoga zaštitnika i budućeg poglavara. Godine 1266.priimio je u Rimu iz ruku Klementa IV. sicilsku krunu, pa je na čelu velike i sjajne viteške vojske,oduševljene dražima, i bogatstvom zemlje; krenuo da zauzme svoje kraljevstvo. Francusko je oružjesjajno potvrdilo svoju slavu, koju je steklo i posjedovalo od pobjede kod Bouvinesa. Bitka kodBeneventa (u veljači 1266) uništila je Manfredovu vojsku, koji i sam u njoj izgubi život. Nekolikomjeseci poslije toga (u kolovozu 1268), slična je sudbina kod Tagliacozza zadesila i vojsku, koju jeKonradin doveo iz Njemačke. Mladom vladaru pošlo je zarukom da izakne, ali je nanovo uhvaćen, izručen pobjedniku, osuđen na smrt zbog uvrede veličanstva ismaknut. Dinastija Hohenstaufovaca, taj z»mijski rod«, kako ga je zvao Inocent IV., bila je uništena.Papa nije dopustio da Konradin, koga je on izopćio, bude sahranjen u blagoslovljevljenu zemlju. Neštoprije toga je nadbiskup Cosenza dao Manfredovo tijelo izvaditi iz groba, koji su mu podigli francuskivitezovi, hoteći iskazati počast njegovoj hrabrosti, pa je naredio da bude zakopan na obali rijekeVerde. Njegova je žena umrla u zatvoru. Toliko ogorčenje pobjedničke kurije dovoljno je kaoobjašnjenje za sudbinu nesretnog Konradina. Romantici XIX. st. nisu propustili da u njemu oplaču žrtvuFrancuske, nasljednog neprijatelja Njemačke, i njihovo negodovanje nije promašilo da Konradinovimslučajem potpiri nacionalnu mržnju, kojom su se umješni političari imali tako vješto posltižiti. Ništa nevodi tako sigurno zlu, kao takve retrospektivne mržnje. Neprijateljstvo izmegu Francuske i Njemačke,koje je tako brižljivo održavano u sadašnje doba,*61 zapravo je veoma nova pojava,.a u XIII. st nemamu ni traga. Konradin je pao kao žrtva državnih razloga; a odgovornost za njegovu smrt pada poslijepape i Karla Anžujskog na samog Fridriha II. Jer bašje Fridrih II. bio prvi, koji je do krajnjih posljedićadoveo i na svoje protivnike bez milosti primijenio načelo, da nikakav zakon nije viši od vladarevihinteresa. Zar rimsko pravo nije osuđivalo tu teoriju, koja se tako divno poklapala s odsutnošću svihpredrasuda? Konradiriovi suci bili su samo Fridrihovi učenici; poslije je imao i drugih; bili su totalijanski tirani.

Politika Karla Anžujskog mogla se definirati kao politika posljednjih Hohenstanfovaca, ali s tomrazlikom, da ju je papinstvo pomaagalo, umjesto da se protiv nje bori. Jer zaista, Karlo je,. kao iHenrik VI. i Fridrih II zadržao, pa čak i ojačao apsolutnu vladavinu na Siciiliji; i on je, poput njih, radiona tom, da cijelu Italiju podvrgne pod svoju upravu; najzad, on je kao i njegovi prethodnici, sanjao otome, da svoju vlast proširi prema Istoku. Njegovi uspjesi uplašili, su Rim, i on se stao bojati togasaveznika, za kog se nadao da će hiti pokoran štićenik, a koji je počeo nametati svoju volju odvlačitirimsku politiku u svom smjeru. Ali da bi mu mogao izmaći, trebalo mu je pronaći nekakva takmaca,koji bi se nužno oslonio na Gibeline i na sicilske nezadovoljnike, a ovi su se rekrutirali međupristalicama onih mrskih Hohenstaufovaca. Uostalom, kako god je bio neugodan, Karlo je bio revnostansin crkve; vratio je sicilskom kleru njegove privilegije, a njegovi planovi s Carigradom, gdje je 1261.propalo Latinsko carstvo i gdje su Paleolozi opet uveli shizmu, mogli su poslužiti za uspostavu unije

61 Prvi tekst Pirennove knjige nastao jelu vrijeme Prvog svjetskog rata -Prev.

157

poslušnosti, koja i dalje ostaje jedan od bitnih ciljeva papinske politike. Car Mihajlo je vrlo dobropoznavao opasnost, koja mu je prijetila. Stoga je na Siclliji potajno pomagao vrenje, koje su oholipostupci i nadutost Francuza, što su onamo došli s novim kraljem, iz dana u dan sve više poticali. Anjegove je spletke aktivno podupirao i Petar III., kralj Aragonije, koji se oženio jednom od kćeriMunfredovih, pa je želio da dobije tastovu baštinu.

Španjeiska, u kojej se napredak kršćanskih kraljevstava na račun muslimanskih država od početka XIII.sve više povećavao, i u kojoj Barcelena počinje aktivne sudjelovati u trgovini na Sredezemnom moru,ovdje se prvi put pojavljuje na pozornici evropske politike. Njezin zemljepisni položaj morao joj jenužne nametnuti, čim je dovoljno ojačala, pomorsku politiku i navesti je da intervenira u unutrašnjembasenu toga mora, koje njezine obale zatvaraju sa zapada. Petar Aragonski istupio je podjednakovješte i snažno. Njegeva su podstrekavanja imala velikog udjela u pobuni, koja je 1283. izbila u Messinii koju su buduća pokoljenja zapamtila ped imenom »sicilijanske večeri«. Ta se pobuna, smjestapreširila po cijelem otoku. Karlo pošalje onamo brodovlje, koje je pripremio za napad na Carigrad.Međutim, aragonski admiral Andre Loria razbio ju je u bici pred Trapanijem, kojom otpočinje slavnapovijest španjelske mornarice. Ubrzo, poslije toga. 1285., Karlo je umro, a da mu nije pošle za rukomda uguši pobunu. Naslijedio ga je sin Karlo. II.; usprkos svojim naporima i papinoj pomeći, najzad jemorao prepustiti stečnu Siciliju Španjelcima. Otad su postojala dva Sicilska kraljevstva. Jedno seprostiralo s druge strane Messinskog tjesaca i pripadale Aragonskoj kući, a druge je i dalje priznavaloanžuinsku kuću, koja se smjestila u Napulju. 62

Premda intervencija Karla Anžujskeg svjedeči o sve većem ugledu Francuske, ipak nije moguće na njugledati kao na pothvat francuske politike. Louis Sveti ostavio je slobodne ruke sveme bratu, ali nijeništa učinio da ga pomegne, nego je sicilske poslove smatrao tuđima za svoje kraljevstvo. Iste je takobilo i za njegeva nasljednika Filipa Smjeleg (1270-1285). Do njegove vladavine briga je francuskihkraljeva bila isključive zakupljena nastojanjem da srede i ojačaju kraljevinu, da iz nje uklene straneutjecaje i da okupe njezine različite dijeleve pod svojom vlasti. Njihov veliki i jedini neprijatelj bila jeEngleska, i ako su tražili saveznika izvan svejih granica, bile je to samo za to, da postignu potpunijupobjedu nad njem u unutrašnjosti. To je veliko djele uspjelo; i Francuska je pestala velika sila. LouisSveti služio se svojem snagom samo da zajamči mir; Filip Smjeli bacio se u politiku širenja svegaposjeda, u kojoj je sigurno bilo i one ambiciozne i nemirne genijalnesti njegova ujaka, KarlaAnžujskeg. Godine 1272., prilikcm smrti Richarda od Cornwalisa, dao se nagovoriti, ili, točnije,dopustio je da se govori o njegovoj kandidaturi na kruhu rimskega kralja, koja bi da je dovela douspjeha, uplela kralja Francuske - na kerist kralja Siclije - u nerazmrstivu šikaru svađa zbogNjemačke. Izbor Rudolfa Habsburškeg spriječio je, na sreću, ostvarenjetog plana. Ne uza sve te, urodio. je posljedicom. da je Rudolfa nadahnuo na bezgranična popuštanjaprema francuskoj kraljevskej kući. Karlo se time okoristio da ga navede, da odustane od svihpretenzija prema Siciliji, a Filip, da od njega 1281. dobije pretektorat nad biskupijom u Teulti. Tolikedobre volje mogle je kralja, dakako, samo ohrabriti da se sve više i više širi preko granica Carstva.Godine 1273. već je dao da mu nadbiskup Lyona poleži zakletvu. U Nizozemskoj je pomagaoflanrijskog grofa, Vilima de Dampierre, u njegevoj borbi protiv kuće Avesnes, omogućio mu da dobijegrofeviju Namur i uznastojao da bisupiju Liege dobije za jedne od njegevih sinova, uvodeći preko njegafrancuski utjecaj svagdje ondje, kamo je prodirao flamanski utjecaj. Grof Hainauta, Jean d'Avesnes,uzalud je pokušavao da zainteresira Rudolfa za svoju stvar i molio ga žestekim riječima da dođe uNizozemsku, gdje se njegov neprijatelj, flandrijski grof, drsko smijao otupjelem maču Carstva. Ustvari,njemačke je suverene vlasti većnestalo iz tih bogatih krajeva, te se činilo da bi je uskoro imalanadomjestiti francuska.

62 Konačni mir potpisali su Fridrih Aragonski i Robert Anžujski 1302

158

Ova ekspanzija moći kuće Kapetovića prema sjeveru i istoku, na područja, koja su se prema Francuskojpriredno orijentirala po svom zemljopisnem poležaju, običajima, a dijelem i po jeziku, bila je kobnaposljedica slabesti njemačke države. Ta je ekspanzija bila toliko prirodna, da se nužno morala izvršitiu trenutku, kad s druge strane umjetne granice, preko koje je prelazila, više nije bilo države, jačeposnazi i odlučne da je suzbije i da sačuva ono, što su joj stari karolinški ugovori dodijelili jošu IX. st.Da bi postigao uspjeh, Filip Smjeli je imao samo da se okoristi okolnostima i vremenom, koje je radiloza njega. Međutim, na jugu kraljevstva bilo je drukčije. Tu su Pirecji postavili pregradu međudržavama i narodima, pa su joj se sve političke ambicije i sva osvajanja na kraju uvijek moralaprilagoditi. Klovis ih nije prešao, a ako su ih Arapi poslije prekoračili, bilo je to tek prolazno, i oni suuskoro vraćeni nazad. Španjolska marka, koju je Karlo Veliki osnovao s druge strane planina, nijeoklijevala da se odvoji cd Francuske. Sve što je od nje preostale, bile je slabe definirano suverenopravo francuskih kraljeva nad Katalonijom i pravo aragonskih kraljeva nad Languedocom. Louis Sveti jeiz ljubavi premu miru zamijenio ovu zbrku jasnoćom. Od ugovora u Corbeilu, Pireneji su podjednakogranica prava, kao i država. Pita se, zbog čega je Filip Smjeli odlučio, da nanove poremeti poležaj,koji je tako zadovoljavao, i da se uplete u španjolske posleve. Nikakva mu pogibelj nije prijetila s testrane, a nije ondje imao postaviti zahtjev ni nikakva prava, niti je morao štititi bilo koje interese.Dinastička pitanja, koja su 1275. dala povod za njegovu intervenciju u Navarri i u Kastiliji, bila su samoizgovor. Dohvatio ih se, jer je htio povesti rat, i to veličanstveni rat, kako bi se to reklo za vladanjaLouisa XIV.; ili rat zbog hegemonije, kako bi se to reklo danas. Budući da je imao snage, poslužio senjom da nametne svoju vlast, imajući pred očima samo slavu svoje krune. Bio je to, mislim prvi rat upovijesti Evrope, koji je izbio iz čiste političke ambicije. Uostalom, možda treba, upletanje FilipaSmjelog u španjolske poslove pripisati njegovoj želji da pomogne namjerama Karla Anžujskog naSiciliji, prema kojima je kastilska kuća bila isto tako neprijateljski raspoložena kao i aragonska. Usvakom slučaju, tako je i ' bilo s obirom na rat protiv Aragona god.1285. Poslije Sicilskih večeri papa jeizopćio kralja Aragonije i ponudio njegovo kraljevstvo, koje je bilo crkveno leno kralju Francuske zajednoga od njegovih sinova. Filip označi Karla Valois i prijeđe planine, da osvoji prijestolje Petra II.Umro je za vrijeme vojne ne postigavši uspjeh.

Djelo Louisa Svetog bilo je posve razoreno. Njegov je sin umirući ostavio Francusku upletenu utalijanske i španjolske poslove i uoči trenutka, kad će Engleska, pošto je izašla iz nemira u vrijemeHenrika III., i potaknuta od i ovih neprijatelja Francuske, nanovo pograbi to oružje da se bori protivnje. Ali premda položaj Francuske nije bio tako jak, kao prije deset godina, on je ipak bio sjajniji. Onase obilno proširila na račun Carstva, prekoračila je Pireneje i usprkos Sicilskim večerima mogla ukazatina francusku dinastiju, koja se dolaskom Karla II. Anžujskog na prijestolje konačno učvrstila u Napulju iuskoro zatim jedan svoj ogranak presadila na prijestolje Ugarske.63 U Evropi XIII. st. nije imalo nikakvatakmaca. Nigdje nije bilo tako prostranog kraljevstva, nijedno nije imalo tako povoljan položaj sobzirom na dva izlaska na more: na Sjeverno i na Sredozemno, nijedno nije bilo tako napučeno, osimEngleske, koja je imala isto tako solidno političko ustrojstvo kao i ona.

II. FRANCUSKA KULTURA

Intelektualna prevlast ne pojavljuje se uvijek uporedo s političkom prevlasti. Njemačka je u XI. st.imala političku prevlast, ali nije postigla intelektualnu. Nije naime, dovoljno nametnuti se silom, pa dasamim tim bude osigurana i kulturna prevlast. Dešava se da i zemlje, neznatne po svojoj moći, kao štoje bila Italija u XV. st. prošire izvan svojih granica svoje običaje, svoje ideje i svoju umjetnost natemelju njihove očevidne superiornosti. Francuska XIII. stoljeća imala je sreću da bude superiornaostaloj Evropi i kao država i kao društvo. Njezina snaga samo je ubrzala i učinila neodoljivim njezin

63 V. str. 35O.

159

duhovni utjecaj, koji je znatno starijeg datuma i koji nema nikakve veze s vojnim i političkimuspjesima kraljevstva.

Ako razmotrimo opće stanje evropske kulture poslije karolinškog doba možemo opaziti, da se gotovosva njezina bitna obilježja pojavljuju u Francuskoj prije negoli drugdje i da ondje jedno postižu svojnajpotpuniji izraz. To vrijedi jednako za vjerski, kao i za laički život.

Clunyjevski red, kao i cistercitski i premontranski rođeni su u Francuskoj; ondje se isto tako formiraloviteštvo, a križarski su ratovi, u Francuskoj našli najviše i najoduševljenijih vojnika. U početku XII. st.je i opet u Francuskoj nenadano nikla gotička umjetnost i nametnula svijetu svoje gospodstvo u istovrijeme, kad su se pojavili i prvi junački epovi(chansons de geste). Sve se to nije događalo slučajno. Dabi se susrelo toliko izrazitih ličnosti, da bi se toliko napora i toliko novosti razvilo u basenu rijekeSeine počevši od X. st. dalje, mora da je ondje postojala, kao i u Grčkoj, u Atici V. stoljeća; nekasredina osobito pogodna za razvijanje ljudske energije. I zaista, dvije velike društvene snage, koje naruševinama karolinškog carstva, rade na stvaranju nove,Evrope, a to su redovništvo i feudalizam, nigdje nisu tako aktivne i tako dominantne, kao u sjevernojFrancuskoj. Bez sumnje, svuda ima redovnika i svuda, ima felidalaca, ali je samo ondje gotovo potpunonestalo starog poretka, te je tako ostalo slobodno polje njihovu neograničenom djelovanju. Zbog togaEvropa te samostanske redove i tu vitešku kastu prirodno posuđuje od Francuske, uporedo s time, kakose u njoj sporije odvija ona ista evolucija, koja ih je stvorila ondje. Otuda onaj izvanredni zanossjevernih Francuza za križarske ratove, to jest za najpotpuniji izraz društva, kojim u isti mah vlada ivjerski i vojnički duh. Zbog toga se, napokon kao plod istih ideja i istih osjećaja u isto vrijeme rodilagotička umjetnost, koja preobražava vjersko graditeljstvo, kao i feudalna epopeja, kojom seponajprije u Francuskoj, a zatim po uzoru na Francusku i u ostaloj Evropi, rodila književnost napučkom jeziku.

Prema tome, utjecaj francuske kulture raniji je od utjecaja francuskog kraljevstva. On počinje uvrijeme, kad jošKapetovići žive u sjeni svojih velikih vazala. Bilo bi veoma opravdano reći, da i kulturai politika počinju u Francuskoj s feudalnim oblikom društvenog života. Ne smijemo zaboraviti, da jeClunyjski samostan sagradio Burgundijski vojvoda i da su flandrijski i šampanjski grofovi bili međunajvatrenijim zaštitnicima clunyjevskog pokreta, kao i cistercitskog i premontrannskog reda. Isto tako,»chansons de geste« pjevaju bašo stvarnim ili mitskim precima tih istih knezova, koji su gradilisamostane. Njihovi junaci su baruni, a osjećaji, koje veličaju jesu hrabrost, vjernost i poobožnost.Njihov najljepši tip, Roland, ideal je viteza, kakva zamišljaju potomci ratnika iz prvog križarskog rata.U toku XII. st. ta se feudalna kultura obogaćuje i pročišćava. Dvorski život sa svojim profinjenim ikonvencionalnim običajima, koje je Srednji vijek obilježio veoma točnim imenom »dvorjanski običaji«( »moeurs cuortoises«), nije se rodio u okolini kraljevoj, koji je jošdugo ostao vjeran karolinškojtradiciji, nego u rezidencijama knezova. Ondje se utvrđuju pravila i obredi viteštva, ondje se izgrađujeosjećaj časti i nastaje kult gospođa, ondje se razvija književnost, u kojoj se građa iz same Francuskeobogaćuje »rimskim temama« i temama iz Bietanje, u kojoj različiti rodovi lirike prelaze ii »langued'oc« u u »langue d'oïl« I taj procvat feudalnog života nije više ograničen na Francusku. Krajem XI. st.on se i posredstvom osvajačevih pratilaca većukorijenio u Engleskoj, a raširio se i na sve one točke naIstoku, gdje su se učvrstili kršćani. U Jeruzalemu, u Antiohiji i Sain-Jean d' Acre govori se francuski.Otad pa sve do naših dana francuski je međunarodni jezik Evropljnna ti istočnom basenu Sredozemnogmora.

Ali i u samoj Evropi njegov je napredak počevši od prvih godina XIII. st: izvanredan, i tu je političkamoć, što ju je steklo kraljevstvo, osobito mnogo pomogla ekspanzivnoj snazi, koju je taj jezikposjedovao većzbog svoga društvenog ugleda. On je u svakoj zemlji u krugu visoke aristokracije postaokao neki drugi nacionalni jezik, isto onako, kako je to vrijedilo u XVII. i XVIII. st. U područjima jezika

160

»thioise«, francuski su učitelji dobivali, zadaću, da mlade plemiće nauče francuskom jeziku i to seznanje smatralo neophodno potrepnom dopunom dobroga odgoja i »kurtoaiije«. Čak i u Italiji muBrunetto Latini daje prednost pred svima drugim jezicima.

Međutim, jošprije nego jezik, obišla je Evropom francuska književnost. Ona se od sredine XII. st, prekoNizozemske širi po Njemaččkoj, a iz Njemačke u Skandinaviju. Prevode je ili oponašaju na svimgermanskim, kao i na svim romanskim jezicima. Sve što u njezinom krilu nastaje, privlači pažnju inalazi čitače, pa tako danas neke Francuske ogranke iz Ciklusa o Karlu Velikom poznamo jošsamo ponorveškim prijevodima. Najveći njemački pjesnici XIII. st., kao Hartmann Strasburški ili Wolfram vonEschenbach, puni su reminiscencija i parafraza iz francuskih pjesama. Jedini primjer sličnog ugleda uprošlosti možemo naći, bez obzira na temeljne razlike u svojstvima tih epoha i društava, tek tirasprostranjenosti grčke književnosti i jezika u Rimskome carstvu počevši od II, st. prije Krista.

Uporedba je utoliko točnija, što ona i za Francusku i za Grčku u isto vrijeme obuhvaća umjetnost, iobičaje, i književnost. Dovoljno je ovdje pomisliti na to, kako je gotičko graditeljstvo osvojilo Evropu,jer, kako znamo, pod tim imenom gotičke umjetnosti (koje dugujemo preziru talijanskih humanista)treba razumjeti u biti francusku tvorevinu. Izum ukršenih potopornih lukova (»croisee d'ogives«), kojije nastao na početku XII. st., negdje na graničnom području Normandije i L'Ile de France, u nekoliko jegodina, zahvaljujući naporu genijalnih graditelja, iz temelja preobrazio kostur i stil građevnihspomenik. Dootad su postupci graditeljske umjetnosti u biti ostali isti kao i u antičko doba. A sad sesve odjednom mijenja. Uvjeti ravnoteže, odnosi između potpornja i tereta, između punina i praznoća,između horizontalnog i vertikalnog preinačeni su i iz te preinake rađa se jedinu velika gravinska škola,koju povijest umjetnosti može navesti pored grčke arhitekture. Notre-Dame u Parizu otpočeta je1163.; katedrala u Reimsu 1212., lađa u Amiensu potječe iz 1220., fasada u Chartresu iz. 1194.Divljenje, što ga potiču takvi spomenici, razumljivo je bez truda. Njega nam, uostalom, potvrđujeslava, što su je uskoro uživali francuski graditelji. Jedan od njih sagradio je kor64 katedrale uMagdeeburgu; drugi je podigao katedralu u Lundu. u Švedskoj. Villart de Hannecourt, čiji se albumsretnim slučajem sačuvao, crta građevinske planove za različite evropske zemlje. Nema sumnje, straniučenici francuskih graditelja nisu se ograničili na mehaničko ponavljanje svojih zadaća. Prilagodili sunovu umjetnost građi, kojom su raspolagali, izmijenili je prema svom vlastitom geniju i uskladili jeustanovitoj mjeri tradicijama vlastite domovine. Tako postoje engleska i njemačka gotika, a isto takošpanjolska i talijanska gotika. Ali sve su to izravne kćeri francuske gotike, i nijedna od njih nijedostigla majstorstvo svoje majke. Francuske katedrale zaostaju za katedralama drugih zemalja poveličini proporcija, po bogatsvu mašte, kojom su pronađeni ukrasi, po raskoši ili sjaju materijala, alione ostaju neuporedive po skladu i veličanstvenosti, to su Partenoni gotičke umjetnosti.

Prevlast Francuske na području književnosti i umjetnosti u XII. i XIII. st. objašnjava se veomajednostavno višom razinom francuske kulture. U pogledu njezine naučne prevlasti, koja je jošu većojmjeri čudila suvremenike, više nije posve jednako lako naći objašnjenje. Jer tu, zaista, ostavljamonacionalni život i prelazimo na promatranje života, što ga vodi svećenstvo. Cijela srednjovjekovnanauka, osim djelomice, prava i medicine, svećenička je nauka, a jezik, kojim se ona služi, isključivo jelatinski. Ona je po svojoj biti univerzalna, međunarodna. Pa ipak, njezino je središnje žarište uFrancuskoj, ili točnije u Parizu. Dvije glavne znanosti toga doba, one, koje vladaju nad drugima i dajuim svoj biljeg. Teologija i filozofija, čini se da su od XII. st. odabrale kao svoje stalno boravište obaluSeine. Ondje se oblikovala skolastička metoda, koja je sve do Renesanse isto onako potpuno vladalamišlju, kao što je gotika vladala u umjetnosti. Ondje se zbog nastavnih potreba formirao novi latinskijezik, koji je svoju sintaksu posudio od francuskog; bio je to suh, bezličan jezik, neuporedivo jasan iprecizan, kome poruge humanista nisu oduzele slavu da je puna tri stoljeća bio ne samo pisani, nego igovorni jezik svih obrazovanih ljudi u cijeloj Evropi. Od Abelarda do Gersona nema ni jednog znatnog

64 Kor (le cheur) u romaničkim i gotičkim crkvama je prostor oko glavnog oltara, rezerviran za svećenstvo i pjevače. - Prev.

161

mislioca, koji nije bio nastavnik, ili bar student u Parizu. Univerzitet, koji je za vladavine FilipaAugusta ondje obrazovao udruživanjem nastavnika i učenika različitih škola u gradu, djelovao jeneodoljivom privlačnom snagom sve do krajnjih granica katoličkog svijeta, koja je ostala bez primjera.Ivan od Osnabrücka pripisuje Francuskoj krajem XIII. st. monopol u nauci; flamanski pjesnik VanMaerlant slavi je kao zemlju učenog svećenstva; poznato je uostalom, da je Pariški univerzitet bio onajuzor, kojim se poslije nadahnuo Karlo IV, kad je 1348. osniva o Praško sveučilište. prototip njemačkihuniverziteta. Tome univerzalnom utjecaju, što ga vrši Pariz, odgovara ako se tako možemo izraziti,kozmopolitizam učitelja, koji ondje predaju. Oni dolaze ne samo iz Francuske, nego iz Njemačke, kaoAlbert Veliki; iz Nizozemske, kao Siger od Brabanta, iz Škotske, kao Duns Scott, iz Italije, kao TomaAkvinski. Ukratko, premda je Rim sjedište crkvene vlade, Pariz je sjedište njezine teološke i filozofskeaktlvnosti. On je ugaoni kamen njezine visoke nastave.

Koji je uzrok te njegove izvanredne sreće? Zbog čega se katolička nauka smjestila u tom sjevernomgradu, koji nikakva književna ni vjerska tradicija nije pozivala da vrši poslanje, što mu je pripalo? Sveje to moguće protumačiti samo posebnim obilježjem, koje je Pariz imao po tome, što je bio sjedištekraljevskog dvora. Karolinške, tradicije kraljevstva divno su ga predodređivale da se zanima zasvećeničke škole i da im pruži svoju zaštitu. Ako, su veliki feudalni seniori pomagali crkvene mističkezadužbine, kraljevi su uzeli pod svoje okrilje njezine nastvene ustanove. Nije dakle bilo ničegačudnoga u tome, što su se pariške škole većveoma rano našle u povlaštenu položaju. A napredakkraljcvske vlasti, koji je od početka XIII. st. povećavao važnost i privlačnost prijestolnice, učinio jeostalo. Nacionalno središte Francuske postalo je središtem evropskog naučnog života. Stoga nisu samoFrancuzi po svijetu proširili onu uzrečicu iz XIIt st., koju bez sumnje zahvaljujemo igri riječi nekogstudenta: »Paris absque pari« - Parizu nema para.

Utjecaj francuske kulture u XII. i XIII. st. nije svuda bio jednako jak. On je najviši domet postigao uonim zemljama, kamo su ga donjeli sami Francuzi doselivši se onamo: U Engleskoj i u križarskimkolonijama na Istoku. Drugdje se proširio samo posredstvom pozajmica, oponašanja, mode ili zaraze ilipak primjerom. Međutim, posvuda su ga prihvaćale samo više društvene klase, plemići među laicima,te studenti i učenjaci među svećenicima. U tom pogledu možemo gauporediti s utjecajem Renesanse uXV. st.; i taj se utjecaj, kao i prvi, širio samo među društvenom aristokracijom ili među aristokracijominteligencije i znanja. Lako je razumjeti, zbog čega je bilo tako. Srednjovjekovna Francuska nijeustvari imala toliko intenzivan privredni život, da bi utjecaj svoje kulture mogla nametnuti i industriji.Na tom području ona je bila u zaostatku za Italijom i Flandrijom. No ipak, u Flandriji, u neposrednomsusjedstvu, politički i trgovački interesi doveli su francuski utjecaj sve do građanskog staleža. Patricijivelikih flamanaskih gradova u XII. st. bili su više nego upola Francuzi, pa su se čak u svom upravnom iposlovnom životu služili francuskim jezikom. Dvojezični karakter Belgije, koji se sačuvalo sve do danas,potječe iz toga doba: on je prirodna i mirna posljedica susjedstva s Francuskom, i najbolji dokaz oprivlačnoj snazi, kojom je djelovala njezina kultura.

162

ČETVRTO POGLAVLJE

FILIP LIJEPI I BONIFACIJE VIII.

I. RAZLOZI KRIZE

Smrt i katastrefa Fridriha II. (1250) zaključili su vjekovnu borbu papinstva s carstvem. Otad papa višenema neprijatelja. Njegeva univerzalna vlast u crkvi neosporna je. On se sad može posvetitiostvarenju, velikih ciljeva papinske politike: uniji s grčkom crkvem i križarrskim ratevima. Na trenutakse činile, da će se prvi, cilj ostvariti. Bizantski car Mihajlo Paleoleg računao je da će protiv Turakadobiti pemećZapada, pa je izjavio, da je spreman priznati primat Rima. Tako je Grgur IX. na koncilu uLyonu (1274) mogao proglasiti kraj shizme, koja je puna tri stoljeća razdvajala kršćanstvo. Ali te jebile trenutne slavodobiće i prolazan san. Grčka je crkva bila predubeko ukorijenjena u vjerskimosjećajima i nacionalnim tradicijama kršćana na Isteku, a da bi pristala da se pekori jarmu Latina.Stoga je korake, što ih je car poduzeo, odbacila i osudila. Tako ju je Martin IV., izgubivši svaku nadu,

1281. naneveo prekleo. Cilj, o kom se laskavo pemišljalo da je postignut, bio je dalji nego ikada.Križarski rat, koji je svečano preglašen na koncilu u istovrijeme kad i pomirenje s Grcima, nije uspioništa bolje. Louis IX. bio je posljednji križar. Nema sumnje, Karlo Anžujski je također, bile zbogpolitičkih ambicija, ili iz vjerskih osjećaja, pripremao pohod, koji bi, da je mogao krenuti, jednakeslabo uspio kao i bratov. Ali su ga Sicilske večeri primorale da skrene svoje brodovlje protiv Messine ida se potpuno zabavi obranom svoga ugreženog kraljevstva.

Tako se papinstvo uspele de vrhunca svoje moći same zato, da bude primerano gledati, kako prepadajunjegevi veličanstveni planovi: da Grke privede u krilo katoličkeg jedinstva i da preotmu Islamu Kristovgrob. Čak i više! Njegov je položaj čak i na Zapadu uskoro uzdrman. Trenutak njegove pobjede u istoje vrijeme čas, kad se počinje očitovati njegove opadanje.

Mežemo uočiti nekeliko uzoraka, koji su do toga develi. Prije svega, poslije završetka borbe s carem,papini se interesi u Italiji više ne smatraju istovetnima s interesima Gvelfa, a prije svega s interesimalombardijskih gradova, koje je car ugrežavao u iste vrijeme kao i papu.

On je odsad samo jedan od talijanskih vladara, i njegeva se svjetevna moćsvedi na njegeveteritorijalne interese. Ta je moćustvari osrednja, i te tako osrednja, da mu ne dopušta ni da se odupreKarlu Vaaleis, koji je uskero svoju prevlast utvrdio na cijelem poluoteku, sve do u područje Crkvenedržave, pa čak i do samoga Rima, gdje mu je njegov naslov senatora omegučio de da nastupa kaozaštitnik, a te je značilo, kao gospodar pučanstva. Ali te ješnije bile dovoljno; njegova je prevlastsezala joši dalje i uvukla se u krile same kurije. Nekoć, u vrijeme, kad je papu birao kler i puk, rimskisu baruni nastojali da gomilu pridobiju za svoga kandidata nasiljem ili korupcijem. Ali otkako je NikolaII. stvorio zbor kardinala (1059), ta je praksa prestala; osigurana je slobeda izbora, pa je izbor otadaobavljan u sigurnosti od uličnih pobuna: Da bi jošpotpunije zajamčio, tu slobodu, Aleksandar III. je1179. odlučio, da u nedestatku jednedušnesti najmanje dvije trećine kardinala moraju biti suglasne usvom izboru. Razumljivo je same po sebi, što je više rastao utjecaj papinstva u evropskim događajima,sve su se više u odluku pri glasanju među vjerske razloge upletali i politički. No ipak, budući da sugotove svi kardinali bili Taalijani, stranac je za duže vrijeme mogao imati same drugorazrednu ulogu unjihovim vijećanjima. Međutim, otkako se Karlo Anžujski pepeo na prijestelje, nije više bile, iste kaonekada. Neprestano ga je zaokupljala briga, kako da sebi osigura stranku svojih pristalica u Svetomzboru, pa je svim silama radio na teme, da u nj uvede Napolitance, Prevansalce i Francuze, na koje jemegao računati. U tem je uspio. Klement IV., podrijetlem Prevansalac, bio mu je potpuno odan i posve

163

je pristajao uz njegove nazore, pa je dopustie, da se među kardinalima obrazuje prava anžuinskastranka. Smrt Klementeva (1268) bila je znak za pečetak ogorčene borbe između tih »anžuinaca« injihovih protivnika. Tek poslije tri godine sukoba i spletki pomirili su se u izboru Grgura X. (1271) Stoganema ničega čudnoga u tome, da je Grgur želio dekrajčiti prilike, koje su u budućnosti mogle svojimprimjrom nanijeti tolike štete valjonem upravljanju crkvom. Ustanova kenklava, gotove potpunoonakva, kakva osteji joši danas, petječe iz njegova vremena. Donio je odluku, da se u povedu papinesmrti kardinali imaju sastati u nekoj zatvorenej prosteriji, koja nema veze s vanjskim svijetom; podprijetnjom izopćenja nisu smjeli iz nje izaći sve dok izbor ne bude izvršen. Sve te mjere opreza nisuspriječile Karla Valois da 1280. izvrši nasilje nad konklavom i da ga primera, da izabere FrancuzaMartina IV., koji je strasno pomogao sve njegove planove. Poslije Karleve smrti anžuinska je stranka doduše izgubila na moći, ali zato nije bila ništa manje aktivna. Konklav je postojao samo po formi. NikolaIV. izabran je tek poslije nešto oko godinu dana svađa među kardinalima (1288), a kad je umro (1292),svađe su buknule jošžešće, pa je poslije dvije godine besplodne agitacije najzad donesena odluka, dase sve to okonča i da izbor, u nemogućnosti da jedna stranka nametne drugoj svoga kandidata, padnena nekog staarog pustinjaka, kome su svjetovne stvari bile tuđe, pa će ga puk smatrati svecem, a bitće bezazlena igračka spletki, koje bi ga uzbunile, kad bi ih shvatio. Bio je to Celestin V. Jedva je znaolatinski, i, kad je iz svoje planinske samoće sav zaprepašten i izgubljen došao u lateransku palaču, nijeuopće opazio, da je samo oruđe napuljskoga kralja, Karla Anžuijskog, koji ga je smjestio u svomeglavnom gradu, da bi se njime mogao lakše poslužiti. Uskoro ga je zaokupljala jošsamo jedna misao:da abdicira; a kardinali su jedva čekali da se uhvate za njegovu riječ. Pribavio im je vremena da seslože. Tako su 17. Prosinca 1294. namjesto nesretnog starca izabrali otmjenog Rimljanina, BenediktaGaetanija, koji uze ime Bonifacije VIII.

S njim se na prijestolje Sv. Petra uspeo posljednji papa iz potomstva Inocenta III. i Inocenta IV. Predočima je imao jasan cilj, da Sv. Stolici vrati sjaj, ugled, moralni autoritet i univerzalnu političkuprevlast, koju je ono uživalo u njihovo vrijeme. Svečana raskoš, kojom se okružio prigodom javnihobreda, dva mača, koja je dao nositi ispred sebe, kruna, kojom je okitio papinsku tiaru, sve su to zanjega bila sredstva, kojima je želio potvrditi primat Petrova nasljednika u crkvi i podsjetiti, da mu je isvjetovna vlast podložna; budući da je i ona dio crkve, pa ne može svojatati pravo da odbaci autoritetnjezina poglavara. U tome nije bilo ničega novog, što nisu istakli veći Nikola I. i Grgur VII., što nijejasno formulirao Inocent III, i što nisu logički dokazali skolastici. Slavne bule, što ih je upravio FilipuLijepom. sadržavale su samo ono učenje, koje su o odnosima između dviju vlasti prihvatili i priznavalisvi teolozi. Bonifacije je samo sažeo i ponovio načelo svojih velikih prethodnika, a da pritom nijedodao ništa novo.

Otkuda, dakle, potječe bura, koju su te bule podigle i katastrofa, do koje su Bonifacija dovele? Upravoiz te nepromijenjenosti njihova sadržaja. One nisu više bile u skladu s političkom stvarnošću; vrijemese izmijenilo, i ono što papa u skladu s tradicijama proglašava kao suštu istinu, pobudit će protivljenjenajnaprednijih nacija u Evropi, a pritom će kraljevi i narodi u njima složno gledati nepodnošljiv napadna njihova najneospornija prava i interese.

Treba, zaista, uzeti u obzir: Bonifacije VIII. nije došao samo u sukob s Francuskom. Eduard I. nije sepokazao ništa bolje raspoložen prema njemu nego Filip Lijepi, i engleski parlament nije ništa manjeenergično odbio njegove pretenzije nego pariški državni staleži. Ako i jesu događaji sukob sFrancuskom pretvorili u potpun prekid, nije ništa manje istini to, da je papinska politika u istovrijeme, iz istih razloga protiv sebe pobudila otpor obiju zemalja, koje na kraju XIII. st. imaju pravodržavno ustrojstvo.

Dotad se papa morao boriti samo protiv jednog neprijatelja: protiv Carstva; ili, točnije, protiv cara. Apitanje, oko koga su raspravljali, nije zanimalo - treba da to ponovimo – samo jedan narod; ono je

164

obuhvaćalo cio kršćanski svijet. Nema sumnje, potkopavajući carsku vlast, papa je u isto vrijemepotkopavao i vlast njemačkoga kralja. Ali to nije ni izdaleka uzbuđlvalo njemačko javno mnijenje, onoje, naprotiv, sa zadovoljstvom promatralo slabljenje monarhijske vlasti, i knezovi, koji su to mnijenjezastupali, pomogli su pothvate Rima, umjeeto da im se odupru, pa su tako olakšali njihov uspjeh. Istinaje, s Fridrihom II. okolnosti se mijenjaju. Sad se borba više vodi oko Sicilskog kraljevstva nego zbogcarstva, a Sicilsko je kraljevstvo bilo država. Međutim, pritom treba odmah istaći, da ta država nijenezavisna, jer je bila leno Sv. Stolice, a osim toga, ona nije bila nacionalna država. Njezino raznorodnostanovništvo stoljećima se moralo prilagođavati različitim stranim osvajačima, pa se naviklo da podnosinjihovu despotsku vladavinu. Zbog toga kod tog stanovništva nije moguće otkriti nikakve želje, dasvoje interese izjednači i stopi s njihovima. Sicilijanci su Fridrihu II. davali poreze i vojnike. Ali on jedobro znao, da su im njegove svađe bile ravnodušne. Nije ni časka pomišljao da ih pozove, da seizjasne o zakonitosti njegovih prava. Stoga se ograničio na to, da ga teoretski brane učeni pravnici.

Kakve li razlike između tog apsolutističkog despota, tog Hohennstaufovca, kom je politička ženidbapoklonila Siciliju, i kraljeva Engleske i Francuske! U Engleskoj su se slobode, što ih je posvetila Velikapovelja sloboda, jošviše učvrstile u razdoblju, koje je proteklo od vremena Ivana Bez Zemlje. Za dugevladavine Henrika III. (1216-1272), baruni i građanstvo, koje je predvodio Simon od Montforta,nametnuli su kruni kontrolu državnog vijeća. Pored predstavnika plemstva pojavljuju se i predstavnicigradova u narodnoj skupštini, koju je kralj dužan sazvati triput godišnje i koja 1258. prvi put službenodobiva naziv parlament, koji će u povijesti moderne Evrope imati tako slavnu ulogu. Pod Eduardom I.njegova se ovlaštenja preciziraju, a njegovo bitno pravo, da odobrava porez, koje je polazna točkaprvog liberallnog ustava na svijetu, formalno je priznato 1297. Otad vladar i narod združeno vladajuzemljom. Premda su time ocrtane granice osobnoj moći vladarevoj, premda se on jedini među sebijednakim u Evropi morao odreći ratova jedino zbog dinastičkih ambicija i posvetiti se isključivopothvatima, koje odobrava i potpomaže njegov narod, to mu je združenje ipak za uzvrat pribaviloizvanrednu snagu. Engleska je politika počevši od kraja XIII. st. zaista u punom značenju te riječinacionalna politika. Ona je takva i u unutrašnjim odnosima i vanjskima. Otuda ona upadljivasuprotnost, koja obilježava englesku politiku stoljećima: u unutrašnjim odnosima nemiri i građanskiratovi, a u isto vrijeme u spoljašnjima postojanost nazora, upornost i tvrdoglavost u njihovuostvarivanju, kakvu susrećemo samo u toj zemlji, u kojoj su pothvati krune nužno istovetni spothvatima nacije.65

Francuska nije imala te velike snage, koja Engleskoj na kraju Srednjega vijeka daje većtako moderankarakter. Ali ona raspolaže drugim, doduše manje dubokim izvorom snage, koji je ipak, barprivremeno, isto tako jak, a to je neuporedivi ugled njezinoga kralja. Francuska, naime, sve što jepostigla, duguje kraljevstvu. Ono ju je oslobodilo feudanlog partikularizma, ono, ju je obranilo odvanjskog neprijatelja, ono je zaštitilo gradove i u trenutku, kad su se rađali, ono joj je dalo financijskei upravne institucije, koje su narod zaštitile od nasilja i globljenja. Engleska je protiv tlačenja svojesvemoćne dinastije stvorila jamstvo, utjelovljeno u parlamentu; Francuska je protiv zloupotrebafeudalne svemoći našla zaštitu kod kralja. Zbog toga je kralj ondje uživao istu popularnost, kao ususjednoj državi parlament. I u jednoj i u drugoj zemlji narodni je osjećaj u skladu s političkimustrojstvom i razvio se zajedno s njim, u Engleskoj se osobito odlikuje, ponositošću, a u Francuskojpobožnim poštovanjem monarhijske vlasti. Svakom od tih dvaju naroda daje to njegovo vlastitoobilježje, njegov zajednički temperament, ako se tako smijemo izraziti, koji je plod njegovapovijesnog razvoja; i svi oni koji se radi objašnjenja tog obiljeežja pozivaju na tajanstveni faktor rase,koji sve može opravdati, jer ništa ne objašnjava, ustvari na čudnovat način ne priznaju taj vlastitipovijesni razvoj.

65 Treba istaći, da su Simon od Montforta i baroni primorali kralja da potvrdi engleske slobode i da istovremeno odustne odsvojih planova sa Sicilijom.

165

Filip IV. Lijepi, koji je 1285. naslijedio svog oca, Filipa Smjelog, donio je uspinjući se na prijestoljenovo povećanje svome kraljevstvu. Njegova je žena bila, baštinica kraljevstva Navarre, a što je jožvažnije, i Šampanjske grofovije, koja je time pridružena kraljevskoj domeni. Tako su sad sva velikalena, osim Guyenne, koju je posjedovao engleski kralj. Bretanije, koja je oduvijek bila doneklenezavisna (što je veoma malo smetalo zbog njezina ekscentričnog položaja), i Flandrije, bila opetizravno podvrgnuta kruni. Filip Smjeli dopustio je, da ga Karlo Anžujski uvuče u rat protiv Aragona zbogsamog ugleda. Njegov sin se požurio da sa okonča i čuvao se da rasipa snage u korist sicilskih ambicijanapuljskog kralja. Te je snage potpuno posvetio korisnijim i praktičnijim ciljevima. Dovršiti izgradnju,kraljevstva u unutrašnjosti, pripojiti mu Flandriju i Guyennu i energično nastaviti s njegovim širenjemprema istoku i sjeveru na račun carstva, to je, čini se, bio dvostruki cilj njegove politike. Time je FilipLijepi nastavio tradiciju svojih prethodnika. Ono, po čemu se razlikuje od njih, to je metoda, koju jeupotrebio. Do njegova vremena kraljevi su vladali usred svog dvora, pa su svi članovi njegove redovneokoline bili upoznati s tajnama njegovih poslova. Pod Filipom Lijepim nije više bilo tako. Za njegovevladevome uvedeni su tajni postupci umjesto nekadašnje familijarnosti na kraljevu dvorcu. Kralj se,tako da kažemo, sakriva iza svojih ministara; krije sebe toliko, da su historici postavljali naivnopitanje, nije li njgova politika zapravo politika njegovih namještenika i nije li se on ograničavao na toda njima prepušta da rade. To pitanje moguće je postaviti za sve moderne vladare, koji nisu biligenijaini, i činjenica, što ono, zaokuplja historike Filipa Lijepog, najbolji je dokaz novosti, koja je zanjegove vladavine uvedena pri vršenju monarhijske vlasti. Kralj je od tog vremena tako jak, tako jesiguran, da će ga slušati, da može sebi dopustiti da i najvažriije poslove povjerava ljudima tamnapodrijetla, proizašlim iz građanstva ili iz malog plemstva, ali koje za takve službe preporučuje njihovapravnička učenost ili njihovo praktično znanje, i koji mu neznatnošću svog imutka, kao i željom da ga uvladarevoj službi povećaju, jamče za svoju odanost. Nema sumnje, neki od tih novih ljudi većsu seprije Filipa Lijepog uvukli u krunsko vijeće. Pod Filipom Smjelim je Pierre de la Brosse, postavši odobičnog kraljeva, liječnika njegovim intimnim savjetnikom, izazvao skandal i najzad završio navješalima, jer je po shvaćanju dvora postigao i suviše sjajnu karijeru. Ali ono, što je tada bilo tekizuzetak, postaje sada pravilom. Svi ljudi, koje je Filip Lijepi pozvao u vladu, kojima su stavljene uzadaću razne diplomatske misije ili su namješteni pri upravljanju financijama, svi su bili običnipravnici, kao Pierre Flote, Enguerrand de Marigny, Guillaume de Nogaret, ili pak sienski bankari, kaobraća Guidi (Guy). S njima se pojavljuje posve novo političko osoblje, koje se razlikuje od članovadvora; ono raspravlja samo s kraljem, samo ono uživa njegovo povjerenje i poznatje njegove namjere.Oni su u rukama svoga gospodara obično oruđe, koje on može slomiti kad god zaželi. Znaju, da suokruženi divljom mržnjom i da trenutak njihova pada može veoma lako za njih biti istovetan s usponomna stratište. Zbog toga se oni, da bi sačuvali kraljevu naklonost, među sobom takmiče u marljivosti i neštede nikoga. Bili su bez ikakvih klasnih predrasuda i neprijateljski raspoloženi prema povlasticamavisokog plemstva, koje ih prezire, pa su svim srcem radili na osnivanju apsolutističke vladavine. U tompogledu njihovo je uvjerenje u skladu s njihovim strastima i njihovim interesima, jer im je izučavanjerimskog prava pokazalo, da je apsolutizam jedina prava politika, oni su suhoparni, odsječni, ironični,nemilosrdni. Na njihova usta ne progovara kralj, nego bezimeno kraljevstvo, koje je više od svega,koje sve podvrgava jarmu svoje vlasti i kome su se oni sa slavodobitnom radošću dali u službu, puniponosa, videći i najmoćnije seniore, kako traže njihovu zaštitu i kako ih javnost smatra njihovimštićenicima. Nikakvo čudo, ako politiku Filipa Lijepog, kojom su oni upravljali, karakterizira bešćutnasilovitost i potpuno odsustvo predrasuda. Umjesto ideala pravde i milosrđa, koji je važio u vrijemeLouisa Svetog, sad je zavladao samo interes krune. Kraljevska vlast je neprestano rasla, pa najzad višenije trpjela nikakvih zapreka, nego je sredstva opravadavala ciljevima, koje je sebi postavila.

U to se možemo uvjeriti čim se osvrnemo na intervenciju krune u Nizozemskoj. Dotad je kraljevskavlast ondje stalno podupirala kuću Dampierre protiv suparničke dinastije Avesnes i pomogla joj da podsvoj utjecaj podvrgne pokrajine Namur, Liege, Geldern i Luxembourg. Posredstvom te kuće, ona je u

166

te dijelove nekadašnje Lotaririgije, koja je ovisila o Njemačkoj, uvodila vlast jednog od svojih vazala,pa je pomoć, što ju je ona pružala flandrijskom grofu protiv Hainauta bila u vezi s njezinom vještompolitikom širenja na štetu Carstva. Jean d' Avesnes uzalud je nastojao da Rudolfa Habsburškogzainteresita za svoju stvar. Postigao je samo isprazne povelje protiv Guya de Dampierre. Zanizozemske je knezove postajalo svakog dana sve jasnije, da njihov tradicionalni vrhovni gospodar nemože ništa učiniti za njih i da im njihov vlastiti interes svima nalaže, da nastoje steći prijateljstvofrancuskoga kralja, kojim se flandrijski grof tako obilno okoristio. Nato Jean d'Avesnes preokrene svojupolitiku i osmjeli se da iskuša stav pariškog dvora. Nađe ga dobro raspoložena prema njegovim prvimkoracima. Tako je 1293. prekinuo sa svojom prošlošću i odlučno prešao među klijente Kapetovića. Timese Filip Lijepi povezao ša smrtnim neprijateljem one flandrijske kuće, kojoj je bio suvereni gospodar ikojoj je po feudalnom pravu bio obavezan pružiti pomoć! Ali kruna se sad jošpozivala na feudalnopravo samo onda, kad, joj je ono davalo dobru izliku, da brani svoje pretenzije; naprotiv obaveze,koje joj je ono nametalo, odbacivala je u ime svoje suverene vlasti. Od flandrijskog je grofa već,postigla sve one usluge, koje joj je on mogao iskazati. Sad, kad su knezovi, vazali carstva, sami počeliprilaziti francuskoj kruni, postajalo je beskorisno, pa čak i opasno svako povećanje njegove moći uLotaringiji. Došao je trenutak, kad mu je trebalo pokazati, da bez kraljeve pomoći ne znači ništa, isvesti ga na ulogu običnog instrumenta krune.

Socijalni pokreti, koji su se u flamanskim gradovima odvijali počevši od sredine XIII. st., pružali sukraljevskoj politici novu priliku da, istupi i ona se njome smjesta znala divno okoristiti. U velikimindustrijskim središtima, kao što su bili Gand, Bruges, Ypres, Lille i Douai, pokretala je prava klasnamržnja protiv patricija, koji su samo za sebe pridržavali pravo na općinsku upravu, brojne radničkemase, uposlene u suknarstvu, u valjaonicama, pri striženju, tkanju, i t.d. Oni su predbacivalivijećnicima, da općinom upravljaju samo na korist bogate buržoazije, da njih žrtvuju interesimabogatih, trgovaca suknom i vunom i da ih primoravaju na život polugladnih nadničara. Izbijali suštrajkovi (takehans), otkrivane su urote, a ogorčenje među pučanstvom raslo je uporedo spovećavanjem mjera oprezposti ili obrane, koje su poduzimane protiv njega. Godine l280. izbila jeistovremeno u svim flamanskim ,ili valonskim gradovima opća pobuna i u više njih dovela do pravihuličnih borbi. Guy de Dampierre okoristio se tim događajima, da se uplete. Dosad nije bio kadar dasamim svojim snagama upokori patricijska vijeća, koja su većodavno prezirala njegovu vlast, pa se sadpokazivao pun dobrohotnosti prema puku, u namjeri da, ga zainteresira za obranu kneževskihprerogativa. Protiv tako opasnog savezništva grofa i »komune«, patriciji su smjesta potražili zaštitu usuverenu svoga vladara, t. j. u francuskom kralju. Većsu 1275. pod vladom Filipa Smjelog, gandskaTrideset i devetorica,66 kad je Guy de DamPierre poništio njihov izbor, apelirala na pariški parlament.Pesuda je bila nepristrana. Parlament je vjerovao u istinitost zloupootreba, koje su im predbaciva1i,pa je odbio njihovu žalbu, ali ipak nije odobrio novu organizaciju, koju je grof dao grad. Tu pravnunepristranost morali su pravnici Filipa Lijepog uskoro zamijeniti političkom pristranošću. Budući da supristajali da ih vode samo interesi krune, nije se za njih radilo o tom, da sude u sporu između grofa ipatricija, nego da sistematski pomažu ove protiv njega. Ništa nije propušteno da im se pokaže, da usvemu mogu računati s kraljem; a pomoć, koja im je pružena, utoliko se jasnije isticala, što se služilapostupcima, koji su grofa do krajnosti ponižavali. U flamanske su gradove slani obični podoficiri, daistupaju kao »čuvari« gradova u ime krune; na njihovu stražarsku kulu, postavljena je zastava sliljanovim cvijećem i davala im tako nepovredivost, koja im je dopuštala da u lice prkose njihovomsenioru i njegovim sucima (baillijima). Ohola plutokracija, koja je vladala u gradovima, više se ničeganije morala bojati, otkako ju je štitio, strašni znamen kraljevske moći. Odsad se mogla ismjehivatinaporima grofa i »komune«. Sa slavljem je istićala svoj nadimak: Liljanovi ljudi ~ leliaerts, koji im jepuk nadjenuo radi poruge.

66 Vijećnici predstavnici patricija, koji su upravljali komunom

167

Tim novim metodama nemilosrdne politike, što je bjesnjela protiv njega, Guy de Dampierre, kom jeizvana prijetio savez Filipa Lijepog i Jeana d' Avesnesa, a iznutra kraljeva zaštita njegovim velikimgradovima, ne bi mogao ništa suprotstaviti, da mu rat, koji je nedavno ponovo izbio između Francuskei Engleske, nije pružio nade, da će sili moći suprotstaviti silu.Od početka XII!. st. englesko kraljevstvo, zauzeto onim slavnim građanskim nemirima, iz kojih je imaoproizaći nacionalni ustav, više nije moglo nastaviti ono proširivanje, koje je, započeo Henrik II. Uplaninama nazapadu sačuvala je nezavisnost kneževina Wales, a na sjeveru nisu kraljevi Škotske vodilinikakvu brigu o vazalskoj podložnosti, koju im je nametnuo veliki Plantagenet. Ali takvo stanje nijemoglo potrajati dugo. Zemljopisno jedinstvo otoka zahtijevalo je, da bude ostvareno i neizbježivopolitičko jedinstvo. Velšani i Škoti bili su, uostalom, za Englesku do krajnosti neugodni i opasni susjedi,i kad je Eduard I. odlučio da ih pokori, cijela je nacija gorljivo odobrila njegove namjere. Wales je1284. pripojen kraljevstvu, sačuvavši stanovitu autonomiju, koja je otad simbolički predstavljena time,što engleski prijestlonasljednik uvijek nosi ime princ od Walesa. Rat protiv Škotske bio je neugodniji.Usprkos svome različitom podrijetlu anglosaskom u »nizini« na jugu i keltskom u sjevernim planinamasve je Škote pokretala ista želja za autonomijom. Kad je njihov kralj, Ivan Baliol priznao engleskusuverenu vlast i položio zakletvu vjernosti Eduardu(1292), njihovo je negodovanje bilo toliko, da jeBaliol morao, prekršiti obaveze što ih je tek nedavno preuzeo, i donijeti odluku da posegne zaoružjem. Možda bi se kolebao, da ga nije ohrabrio Filip Lijepi. Kralj Francuske je, naime, povjerovao,da se mora okoristiti trenutnim Eduardovim teškoćama sa Škotskom i izbaciti Englesku iz njezinihposljednjih posjeda na Kontinentu. Izdao je nalog, da njegova vojska zaposjedne Guyennu, a u isto jevrijeme s Baliolom sklopio ugovor, kojim je otpočela ona politika saveza Francuske sa Škotskom, kojaće kroz stoljeća promjenljive evropske politike uvijek iznova iskrsavati povezujući te dvije zemljeprotiv zajedničkog nepriijatelja. Uostalom, prvi je pokušaj bio nesretan, Eduard se u Guyenni ograničiona obranu, a sve je snage pokrenuo protiv Baliola. Godine 1296. pobijedio ga je kod Dunbara i zarobio,a kamen, na kom su se krunili kraljevi Škotske, dao je prenijeti u Westminstersku opatiju, gdje se čuvajoši danas. Škotsko je kraljevstvo trenutno prestalo postojati i pretvorilo se u običnu engleskupokrajinu.

Eduard se sad mogao okrenuti protiv Francuske. Ali napad na nju samim njegovim snagama nije muobećavao gotovo nimalo izgleda na uspjeh. Stoga je poduzeo da protiv nje podigne djelu koaliciju,nalik na onu; koju je Ivan Bez Zemlje, dvadeset i pet godina prije toga ujedinio protiv Filipa Augusta.Kako god je kraljevska vlast u Njemačkoj bila slaba, on je stupio u vezu s Adolfom od Nassaua ili dagovorimo točnije, potkupio ga tako ga naveo da Francuskoj objavi rat pod izlikom, da ustaje protivaneksije pojedinih područja carstva, koju je Francuska izvršila, u posljednje vrijeme. Ali svoje je snageviše od svega polagao u nizozemske vladare. Njegov se naime plan sastojao u tome, da Francuskunapadne sa sjevera, to jest s one strane njezina područja, gdje ga jedino nisu štitile prirodne granice.Naročito se postarao da pridobije flandrijskog grofa. Njegovi prvi pokušaji naišli su kod njega, zbogstrogosti Filipa Lijepog, na pripremljeno tlo. 9. Siječnja 1297. Guy de Dampierre poslao je otkazpodaništva svome suverenu. Rat je počeo u lipnju. Adolf od Nassaua, koji je želio samo primiti livresterlinga iz Engleske, nije se pojavio, Edauard se iskrcao u Flandriji, ali tek što je stigao onamo, uŠkotskoj je buknuo opći ustanak.

Otad je samo gledao, kako da se izvuče iz pohoda, u kom nije mogaopostići uspjeh. 9. listopada sklopio je primirje s kraljem Francuske i u žurbi otišao da se suprotstavisvom sjevernom neprijatelju. Sukob među dvjema velikim zapadnim državama, koji je većprijetio, bioje odgođen. Nasuprot francuskoj vojsci ostao je samo Guy de Dampierre, budući da ga je Eduardnapustio potpisavši 1299. konačni mir, u kom njega uopće nije obuhvatio. U svibnju 1300. francuska jevojska brzo, i lako osvojila njegovu grofoviju, u kojoj su leliaerts dezorganizirali otpor. Sa starimgrofom postupali su kao s vjerolomnim vazalom i bacili ga u zatvor 'ajedno s njegovim sinovima.Flandrija je zaplijenjena i dobiva kraljevskog guvernera. Njezino pripojenje čini se da je najavljivalo

168

skoro pripojenje cijele Nizozemske. Grof od Hainauta, koji je postao intimni saveznik Filipa Lijepog,baštinio je grofovije Holland i Zeeland i sramotno suzbio novog njemačkog kralja, Alberta Austrijskog,koji je uznapredovao sve do Nimwegena u namjeri, da ih osvoji. U Francuskoj su većpočeli Rajnusmatrati prirodnom granicom kraljevstva. MoćKapetovića stigla je do vrhunca!

II. KRIZA

Spremajući se na borbu, Filip Lijepi i Eduard I. takmičili su se među sobom u važnim pripremama, pazbog toga i u troškovima. I jedan i drugi udarili su visoke poreze na crkvena dobra, kao da se radilo okrižarskom pohodu. Žalbe nisu izostale. O svemu je obaviiješten Rim, pa je Bonifacije VIII. povjerovaoda se mora okoristiti tom prilikom, da svečano podsjeti, vladare na granice, koje teologija određujesvjetovnoj vlasti. Bula Clericis laicos, od 25. veljače 1296, strogo je zabranila laicima, da bez papinapristanka nameću svećenstvu porez, poništila je sve oproste, koji bi u tom pitanju mogli biti dani, iprijeetila izopćenjem svima prekršiteljima. Tekst se obraćao svemu kršćanstvu, u njem nisu bilinavedeni ni kralj Francuske, ni kralj Engleske, ali nitko nije mogao sumnjati u to, da je bula uperenaprotiv njih. Osim toga, ona nije sadržavala ništa, što bi se udaljavalo od načela, koja su vjerske vlastineprestimo proglašavali. Počevši od propasti Rimskog carstva financijski su se imuniteti svećenstvaneprestano proširivali i većsu vjekovima smatrani isto tako neospornima, kao i njihovi pravniimuniteti.

U sukobu, koji je sada otpočinjao, tradiciju nisu narušavale pape, nego kraljevi. Uloge su bilepodijeljene upravo suprotno nego za vrijeme borbi oko investiture. Tada je Henrik IV. prema GrguruVII. istupao kao konzervativac, braneći svoja stečena prava protiv revolucionarnih, zahtjeva. Sad sumeđutim stara prava bila na Bonifacijevoj strani, dok su revolucionarne zahtjeve postavljali Filip iEduard. Samo što se u sporu između Henrika IV. i Grgura VII. pitanje postavljalo na vjerskom području,pa se javno mnijenje većzbog tog razloga izjaasnilo u prilog papi. Naprotiv, spor izneđu Bonifacija idvaju kraljeva, zametnuo se na političkom tlu, dovodio je u pitanje suverenu vlast monarha, samopostojanje države i najočitije interese naroda, pa se, ovaj put opće osjećanje, umjesto, da pomažeRimu, okrenulo protiv njega.

Papa očito nije očekivao protivljenje; koje je njegov istup imao pobuditi. Sve njegovo držanjedokazuje, da nije shvatio, da se u Evropi od Inocenta IV. i Fridriha II. nešto promijenilo i da Francuska iEngleeska iz 1296. više nisu bile ono, što su bile jedno stoljeće prije toga. Nije vidio, da su se ondjeprava krune oslanjala na pristanak naroda, i da je nacionalna solidarnost ondje dovoljno ojačala, nesamo među laiciima, nego i među samim svećenstvom, pa da je sad bila kadra da suzbije svaki pokušajupletanja u kraljeve poslove i svako nastojanje, da se u ime crkvenih povlastica paralizira njegovavlast, upropaste njegove financije i njegova vojna snaga. Ako zamislimo, da su Filipa i Eduarda njihovipodanici napustili, bilo zbog svoje vjerske svijesti ili iz nehaja, jasno je, da bi se morali poniznopokoriti. Do pohjede ih je dovelo bašto, što su znali, da ih pomaže pristanak njihovih naroda, što su,dakle, znali da raspolažu moralnom snagom, a samo im je ona mogla omogućiti da pobijede u sukobuove vrste.

Ni jedan ni, drugi nisu smatrali razboritim, da se upuste u prepirku. Eduard se vladao kao da bula nijeni došla, pa je nastavio da ubire zabranjeni porez. Filip je na djelu pokušao da papi pokaže, kako jeopasno upletati se u njegove poslove; budući da su njegove financije dovedene u opasnost, odlučio je,da sam ugrozi papine financije. Zabranio je iznošenje novca i kreditnih pisama izvan granica svogakraljevstva. Jednim je mahom prekinut priliv svih papinskih prihoda, što ih je on dobivao izravno izFrancuske ili posredstvom svojih taliijanskih bankara. Koliko su mu potrebe u novcu bile veće i poreskoposlovanje razvijenije, toliko ga je taj udarac bolnije pogađao. Stoljeće prije toga takav biprotuudarac bio nemoguć, jer nije bilo sredstava, da bude izveden. Ali sad je francusko kraljevstvo

169

raspolagalo tako rasprostranjenom moći, tako potpunom i tako dobro izvježbanom upravom, da jeizdano naređenje savjesno i točno izvršeno. Napadnuta država branila se svojim vlastitim sredstvima, aEvropa je promatrala taj novi prizor, u kom se vladar suprotstavio Rimu običnom administrativnommjerom. Nepredvidivost toga događaja zbunila je Bonifacija VIII. Njegova intervencija u sicilskom ratui pobuna Colonna u njeegovoj vlastitoj državi nametale su mu hitnu potrebu za novcem. Trebalo jeprije svega da se francuska granica ponovo otvori. Da bi to postigao, pristao je na odluku, da dadekralju ustupke, koji mora da su teško pogađali njegov oholi značaj. Bulu doduše, nije povukao, ali ju jetako ublažio, da je izgubila svu praktičnu važnonost, a proglašenje Louisa IX. Svetim, izvršeno 1297.,moglo se činiti kao iskazivanje poštovanja francuskoj vladalačkoj kući.

Tek što je jedan incident bio završen, izbio je drugi. Kao i njegovi prethodnici, i Bonifacije VIII. seuljuljavao nadom, da će moći ujediniti Evropu u novom križarskom ratu. Rat Francuske i Engleske,dviju najmoćnijih zapadnoevropskih, država, onemogućava je takav pothvat, pa je zaraćenim silamaponudio svoje posredovanje. Da ne bi povrijedio njihovu sumnjičavost, dogovoreno je, da taj njegovkorak bude smatran i učinjen kao posve osobni pokušaj. Pa ipak, budući da je jednom bulom svečanoproglašen mir, Filip je u tom, vidio napad na svoja suverena prava, potvrdu papinske svjetovneprevlasti nad njegovam kraljevskom krunom, pa je smjesta pokazao svoje negodovanje pruživšiotvorenu pomoćporodici Colonna.

U trenutku, kad je tako položaj postajao sve opasniji, otpočeo je veliki jubilej god. l300. Bila je toprva svečanost ove vrste u Evropi, i ona je za papinstvo značila neuporedivo slavlje. Iz svih krajevakršćannskog svijeta dolazile su u Rim stotine tisuća (kažu 200.000) vjernika, da bi dobile oproste, štosu bili predviđeni za one, koji posjete grob apostola. Izrazi dubokog, poštovanja i ljubavi, kojima jeoduševljeno mnoštvo neštedice obasipalo Bonifacija VIII., opili su ga ohološću. Zaboravio je nedaće izprošlih godina; videći tolike hodočasnike pred svojim nogama, povjerovao je, da su i kraljevi i narodipotpuno pripravni da se jednako tako poklone pred njegovim nalozima. Ali je uskoro morao uvidjeti, daiskrenost njihova vjerskog žara i njihove odanosti crkvi ne seže sve do žrtvovanja njihove nezavisnosti injihova dostojanstva.

Eduard I. se okoristio mirom s Filipom Lijepim, da se opet okrene protiv Škota. Na njihov pozivBonifacije VIII. se upleo, optužio ga zbog nasilja i nepravde i zahtijevao pravo, da bude sudac međuzaračenim stranama. Obraćao se samo kralju; kralj međutim odluči da se obratiti na narod, pa jeParlament u siječnju 1301. pozvan, da se izjasni, o papinim zahtjevima. Tako su to slavno pitanje osvjetovnoj suverenoj vlasti i njezinim granicama, kojim su se dotad bavili samo pustinjaci, teolozi ipravnici, sad imali raspravljati opunomoćenici cijeloga jednoga naroda. Njihov je odgovor bio odlučnapotvrda suverenih prava krune. Prelati, baruni, vitezovi i građanstvo bili su jednako ogorčeni zbogpapina upletanja u rat, koji je bio popularan i koji se 22.srpnja 1298. slavno završio bitkom kodFalkirka. »Nikad ne ćemo pristati«, govorili su oni, »da se naškralj pokori tako nečuvenim,zahtjevima.«

Benifacije nije prekerio te riječi. U trenutku, kad su stigle do njega, njegevi su odnosi s Francuskemvećpostali tako ozbiljni, da mu nisu depuštali, da ih zamrsi joši svađom s Engleskem. Na molbunadbiskupa Narbenne, koji se žalio na konfiskaciju stanovitih lena, koja su navodno pripadala njegovojcrkvi, papa je u Pariz poslao kao, legata biskupa od Pamiersa. Bernarda Saisseta. Oholi jezik legatevuvrijedio je kralja. Nije te nimalo pokazao, nego gao je pustio da u Rimu poleži račune svomposlanstvu, a zatim ga je pošte se vratio u svoju biskupiju, dao uhapsiti. Kraljevski kancelar, PierreFlote, optuužio ga je za uvredu veličanstva, pobunu, herezu; svetogrđe i simoniju. Skupština prelata idoktora priznala ga je krivim, pa je upravljena molba papi, da mu oduzme biskupske funkcije.

170

Na te mjere papa odgoveri zahtjevom, da Saisset bude smjesta oslobeđen; pored toga obnevio jevažnest zabrane, da crkvena imanja budu opterećivana porezima, i pozve u Rim francuske svećenstvo,da raspravi s njim, kako da kazni kralja. U iste vrijeme uputio je osebno kralju bulu Ausculta fili, ukojem ga je podsjeća, da je bog postavio nasljednika Sv: Petra iznad vladara i država. »Stoga nemojvjerevati onima« - govriti mu je - »koji bi te htjeli uvjeriti, da iznad tebe nema pretpestavljenega. Tkotako misli, vara se, a tko uporno ostaje u toj zabludi, nevjernik je«. Inocent III. ne bi goverio drukčije,a Sv. Toma Akvinski naširoke bi, u polovini istoga stoljeća, izlagao teeriju, kejom su se nadahnjavaleoove riječi. Ali one su sad među pravnicima i doktorima probudile strasno protivijenje. Pierre Dubois iJean de Paris - pisac spisa Dijalog svećenika i viteza - s negodevanjem su odbili papin zahtjev, da seuplete u svjetevne stvari. Po njihovu mišljenju, njegeva je nadležnest opravdana sama u potpunevjerskim pitanjima. Oni su se upuštali čak, tako daleka, da su raspravljali i o zakonitesti njegavesuverene vlasti u Rimu. Jedan ed njih, Ivan Pariški (Jean de Paris) vezivao je i datirao pačetakpropadanja crkve s Konstantinovom darovnicom! Fridrih II. i Pierre de la Vigne većsu prije izrekli teiste ili gotove isto. To je raspravljanje, uostalam, uzbuđivalo same obrazavane ljude, i kriza ne bi bilanaračita ozbiljna, da se ograničila na bitku pamfletima. Ali Filip Lijepi je odlučia da svoju svađupretvari u svađu svaga naroda. Nema sumnje, da se u tome nadahnuo Eduardavim primjerom, koji je toiste učinio prošle gedine. Francuska nije imala parlamenta.67 Jošnikad nisu izaslanici cijelega narodapozvani da savjetuju kruni. I bašova velika kavga, u kojoj je i same načelo kraljeva suverenitetadovedena u pitanje, postade povedam za prvi sastanak državnih staleža, taj dostajni početak onihzasjedanja, od kojih će posljednje, pet stoljeća poslije prvoga, proglasiti prava čovjeka i otpečetirevoluciju.

Izaslanici svećenstva, plemstva i građanstva sastali su se 10.travnja 1302 u crkvi Netre-Dame u Parizu.Vještim spletkama, što jasna odaju duh vlade, kojoj su sva sredstva dobra, ako dovode do uspjeha, dakrajnosti je razdraženo javno mnijenje. Obilato su širene lažne bule, uvredljive za kralja, i lažanodgevor, uvredljiv za papu. Bila su to jošsurova sredstva, ali značajna za doba, u kom je politikapačela osjećati potrebu, da se osleri na naradne osjećaje. Pierre Flate izlažia je kavgu pred staležima.Svi i svećenstvo i laici, oduševljene su se izjasnili za kralja. Svećenstva je svoj odgovar otposlala papina latinskom, a dva druga staleška reda poslali su ga kardinalima na francuskom.

Otad je papina stvar bila izgubljena. Državni staleži presudili su u pitanju suverene vlasti na koristkrune, a te je značila na korist države. Učinili su to jošmnoge glasnije i odlučnije, noga prošle godineengleski parlament. Bilo je dovaljne, da svoaje mišljenje izrazi jedna narodna skupština, pa da budepastignut onaj rezultat, ako čijeg ostvarenja su carevi trošili svoje snage puna dva staljeća potapajućiu krvi i Njemačku i Italiju. Suravoj snazi njemačkih cezara Rim je nekoćpobjedanosno supratstaviomaralnu snagu; njegov otpor njihovim pokušajima, da ostvare univerzalnu vladavinu, ujedinio jenarode s papinnskim interesima, pa se Italija u savezu s Rimam protiv Hahenstaufaavaca, u istovrijeme borila i za svoju vlastitu slobodu. Danas, međutim, papu su njegovi stari saveznici ostavljali,jer je sad on ugrežavao njihovu slobadu i njihovu nezavisnast. Njemačka se nije solidarizirala spolitikam careva; Francuska je, naprotiv, odabravala politiku svojih kraljeva. Šta da se uradi protiv teobjave rata cijeleg jednog naroda? Kome da se obrati? Engleskoj? Ali nesuglasica s Francuskampostajala je u tom pogledu i s Engleskom. Štoviše, ona je postajala i sa svim drugim narodima. Jer, zarazliku od careva, Francuska nije namjeraavala da izvrši nasilje nad papinstvam i da ga potlači u svojukorist: tražila je samo to, da papinstvo sebi ne prisvaja prava, da se upleće u njezinu vladavinu; nikomnije prijetila; zahtijevala je same autonomiju u svjetovnim stvarima, pa su interesi svake državeprimaravali svaku od njih, da želi uspjeh Francuske. Bonifacije VIII. našao se dakle pred njomosamljen. Ironija je povijesti htjela, da se za pomać- ne znajući kome drugom da se uteče - obratio

67 Institucija istog imena u Parizu bila je sudište, a ne predstvničko tijelo, koje danas pod tim nazivom razumijevamo, a kojese tada izgrađivalo u Engleskoj.

171

njemačkom kralju, Albertu Austrijskom, kome je dotad odbijao da prizna izbor i kome je sada odnevolje uzdizao ono isto carska veličanstvo, koje su njegovi prethodnici tako duboke ponizili,podsjetivši ga, da posjeduje vrhovnu vlast nad svim kraljevstvima i da »Francuzi lažu kad govore, danema nikog višeg od njih, budući da su po pravu podložni caru«. Bula Unam Sanctam, koju je objavio18.studenog 1302. posljednja je svečana potvrda, što ju je Rim objavio o svom vrhovnom pravu nadsvjetovnom vlasti. U njoj je naširoko izložena tradicionalna teorija o dva mača i o podložnosti svihvladara nasljedniku Sv. Petra ratione peccati.

Tako su se protivne težnje države i crkve otvoreno sukobile. Razvoj se mogao i zaustaviti na tome. Jerobjava načela, koja je sadržavala bula, bila je tek manifestacija, koja sad više nije bila opasna. AliFilip Lijepi odlučio je, da svoga protivnika obori na zemlju. Mogao se protiv njega poslužiti strahovitimoružjem, a njegova politika nije bila navikla da neprijatelja štedi.

Osobni položaj Bonifacija VIII. bio je u tom pogledu zaista veoma loš. Kraljevo pravovjerje bilo jesuviše potpuno i suviše očito; a da bi bilo moguće baciti protiv njega, kao nekoćprotiv Fridriha II.,strašnu optužbu zbog hereze. Na vjerskom području njegov je položaj bio nepokolebljiv; papin,međutim, nije bio. Bonifacijev izpor izvršenje za života njegova prethodnika i zahvaljujući njegovojabdikaciji. Bio je to tako neobičan događaj da njegovi protivnici nisu propustili, da se na nj pozivajukao na razlog za poništenje takvog izbora. Porodica Colonna neprestano je ponavljala, da je papa tekuljez, a Filip Lijepi bio je dovoljno zainteresiran da to bude tako, pa da povjeruje, ili bar da hini, kaoda vjeruje, da su u pravu. U'mjesecu lipnju 1303. sastala se nova skupština državnih staleža i odobrilanamjeru da, to pitanje bude podneseno općem koncilu. Time je bio dan podstrek, a pristalice krunepobrinuli su se, da se on održi. Pariški univerzitet, samostani i gradovi počeli su svom snagomzahtijevati, da se sastane koncil. U isto vrijeme, vlada je pridobivala strane države u prilog toga plana.

Dotle je Nogaret poslan u Italiju, da ondje stupi u vezu s porodicom Colonna, da se dočepa papineosobe i pokuša od njega iznuditi abdibciju. Uhvatio ga je 15.kolovoza u Anagniju. Ali nasilje nije moglostarca nadvladati. Kad su mu Colonne zaprijetili smrću, suprotstavio je njihovu gnjevu oholoveličanstvo i u katastrofi ostao dostojan samoga sebe. Ali taj ga je posljednji udarac slomio. Kad ga jepučki ustanak oslobodio, vratio se u Rim, da ondje umre već12.listpada 1303.

Njegova smrt nije donijela nikakvo rješenje. Priziv kralja Francuske na koncil tištao je kao prijetnjasve njegove nasljednike. Benedikta IXI. (1303-1304) živio je prekratko, da bi riješio taj tjeskobniproblem. Klement V. (1305-1314) izbjegao mu je samo tako, da je papinstvo uvukao u krizu, koja je dokraja uništila onaj neuporedivi ugled, što ga je ono uživalo u XIII. st.

Njegov izbor, na koji su kardinali pristali tek poslije jedanaest mjeseci raspravljanja, bio je veći sampo sebi osuda, dobačena Bonifaciju. Novi je papa naime, bio Francuz, i konklav se, izabravši ga,pokorio volji Filipa Lijepog. Uskoro se imao uvjeriti, da je na prijestolje Sv. Petra doveoprvosvećenika, koji nije mogao zaboraviti, da je podanik kralja Francuske. Klement V. nije sezadovoljio samo time, da je u Sveti Zbor uveo mnoštvo rođakavi štićenika svoga vladara. Bio je prožetnadmoći, što ju je njegova domovina stekla u Evropi, pa je bio neosjetljiv prema veličanstvu Rima idvanaesti put stoljetnoj tradiciji, koja ga je od carskog grada pretvorila u papinski. Za tog Francuzabila je aurea Roma tek grad kao i svaki drugi; nezdrave kliime, nesiguran zbog prevrtljiva stanovništva,a sigurno mu se činio lošiji od Pariza. Zar papinstvo nije ondje gdje boravi papa? Zar je onda važno, dastanuje bašu Lateranu, a papuje u crkvi, Sv. Petra? Klement V. se nastanio u Avinjonu; njegovinasljednici imali su ostati ondje, sve do 1378. Nema sumnje, Avinjon je bio vlasništvo rimske crkve. Alikako je bio okružen domenama francuskoga kralja, on je ustvari bio u Francuskoj, i stranac se u tomenije varao. Ostavljajući obale Tibra, i naselivši se na obalama Rhone, pape su sišli s razine posrednika

172

između Boga i kraljeva, koju su zauzimali za posljednjeg stoljeća, i svoj položaj - ma da ne uvijekuistinu, ali ipak bar prividno - sveli na ulogu štićenika i oruđa francuske krune. Do tog je rezultatadovela politika Bonifacija VIII! Ali zar su važni budući prigovori njegovoj uspomeni? Filip Lijepi je jošinekoliko idućih godina plašio papu. Pošto mu je 1312. iznudio osudu, templara, jer je želio ugrabitinjihova imanja, nije više o njemu ni govorio. Pa i zašto da to čini? Što je jošpreostalo od oholih izjavaiz bule Unam Sanctam?

I zar je jošbilo ikakve mogućnosti, da će pape, kad se u buduće obrate francuskim kraljevima, opetprogovoriti takvim tonom? Istina je, da su rečenice, koje je ona sadržavala, i dalje postojale. U teoriji,papinske su pretenzije ostale, netaknute, u stvarnosti, međutim, one su, bar što se tiče Francuske,bile samo neopasna deklamacija. A Filip Lijepi nije tražio više od toga. U politici dolazi u obzir samopraktični rezultat, a on je bio postignut odlučnije i - prije svega - brže, nego što bi se to itko usudionadati. U sudaru crkve i nacionalne države, država se pokazala jačom. A papinstvo je postalo podruševinama, carke moći, koju je samo oborilo. Činilo se gotovo, da je ono ostavljajući Rim i odlazeći uAvinjon, željelo da na novoj manje vidnoj pozornici sakrije svoje poniženje.

Tako je XIII. st. doživjelo i najviši domet njegove moći i njegov pad. U trenutku, kad je postiglopobjedu nad carstvom, ono je povjerovalo, da će moći upravljati cijelom Evropom, ujediniti je ujedinstvenom poletu protiv Islama i sve narode podvrći svome skrbništvu. Ali su ekonomske i društvenepreobrazbe, koje su se izvršile a da to ono nije opazila, učinile nemogućim, da se njegove namjereostvare. Visoki ideal, koji je ono zamislilo u doba ratarske civilizacije i feudalnog režima, nije više biou skladu s društvenom stvarnošću. Vjera je jošuvijek bila isto onako živa i isto onako općenita kao inekoć, a crkvena disciplina nametala se čak i strože nego i kad prije. Ali su ljudi smatrali križarskeratove tek neostvarljivom obmanom. Toliko je, naime, razvoj trgovine i gradskog života dubokoizmijenio običaje i način života. U isto vrijeme, ustrojstvo nacionalnih država, Francuske i Engleske,kojima je potreba da se održe, nužno nametala, da stvore autonomnu upravu i vode nezavisnu politiku,moralo je neizostavno dovesti do sukoba, u kom je Bonifacije VIII. propao, Uza sve to, krščanska sepolitika mogla za vladanja Louisa Svetog za kratak trenutak ipak ostvariti. To je u isto vrijeme bio inajljepši trenutak XIII. st. smirenje i zatišja u onoj neprestanoj buri, kojom olujne snage života odnosečovječanstvo.

173

OSMA KNJIGA

EVROPSKA KRIZA (1300-1450)

Doba avinjonskog papinstva, velike shizme i Stogodišnjeg rata

PRVO POGLAVLJE

OPĆA OBILJEžJA RAZDOBLJA

I. EKONOSMKI I DRUŠTVENI POKRET

Nema ničega bujnijeg, bogatijeg suprotnostima i tako kadrog da zbunjuje, kao što je razdoblje, što seproteže od početka XIV. st. do otprilike polovine XV. st. Čini se, daje tada cjelo evropsko društvo odtemelja do površine u vrenju. Crkvu su, najprije izmučenu avinjonskim sužanjstvom, zatim, velikomshizmom i najzad borbom papa s koncilima, potresali bolni grčevi, kojima su Wyclifova i Husova herezatek najstrašnije pojave; u isto vrijeme, Francuska i Engleska ratuju, carstvo preživljava konačnu fazurasula usred borbi, što ih među sebom vode suparničke kuće prepirući se za Njemačku;, Italija jerazmrvljenija no ikada i obuhvaća sve tipove država i sve vrste politike; slavenske države reagiraju nagermanski nalet i suzbijaju ga, a Turci se koriste unutrašnjim kavgama na Zapadu, osvajaju Balkanskipoluotok i zauzimaju Carigrad. Uporedo sa svim tim presudnim događajima, narodima potresajusocijalne pobune, razrivaju ih žestoke stranačke borbe ili ih obuzimaju negodovanja i nemiri, koji senekad očituju u težnji k reformama, a nekad u tlačenju, kojim moćnije klase ugnjetavaju slabije.Svagdje vlada uznemirenost, u duhovnom životu kao i u politici, u politici kao i u vjerskom životu, i taje uznemirenost, čini se bila veoma srodna zbrci. Ljudi trpe, ali se više komešaju, nego što bilo kamonapreduju. Svijesno osjećaju same te nevolje. Žele im izbjeći, ali ne znaju ni kako, ni kuda. Neraspolažu ničim, što bi moglo nadomjestiti tradiciju, koja tišti ljude, a koje se ne umiju otresti. Kakogod su stara shvaćanja poljuljana, ona, ipak žive i dalje, pa ih susrećemo svuda, doduše preinačena iizmijenjena, ali ipak bez premjena, koje bi sezale do temelja. U svojim osnovnim svojstvima, crkva;država, društvenei ekonomsko ustrojstvo ostaju za tih stotinu i pedeset godina isti, kakvi su bili i na kraju XIII. st. I zanjih vrijedi ono isto, što i za umjetnost i znanost. Gotičko graditeljstvo i skolastika jošsu, dovoljno jakida i dalje daju zanimljiva djela; ali doba njihovih majstorskih ostvarenja prošlo je. Nastojanja na svimstranama, dovode samo do neuspjeha. Jasno se osjeća, da svijet čeka na preporod. Ali zora svićepolako, usprkos pojedinim zrakama svjetlosti; što se ovdje ili ondje ipak probijaju. Ljudi togavremena, nemirni su, nervozni i bolni. Nitko ne dosiže veličinu. Očito je ako uporedimo na pr. IvanaXXII ili Klementa VII sa Inocentom III ili Bonifacijem VIII.; ili Karla V. s Louisem Svetim; ili cara Karla IV.s Fridrihom II! Nema sumnje, sve su to zanmljive i privlačne ličnosti, ali je njihova razinadrugorazredna. Nikoga od njih ne možemo smatrati utjelovljenjem njihova doba, jer tomnepostojanom doba nedostaju bašjasna, samo njemu svojstvena obilježja, nedostaje, mu ideal, kojimse nadahnjuje i koji želi postiti.

Ako želimo jednim pogledom obuhvatiti cjelinu toga vremena, upadaju nam u oči kao najizrazitijanovost revolucionarne tendencije toga doba. One nigdje ne pobjeđuju, ali ih možemo opaziti na svimpodručjima. Svi tradicionalni autoriteti izloženi su raspravljanju i napadima: pape i kraljevi, kao izemljoposjednici i kapitalisti. Osnovne mase naroda; koje su dotad podnosile ili pomagale vlasti sadpodižu ustanke protiv nje. Nijedno doba prije ovoga nije dalo toliko tribuna demagoga, agitatora ili

174

reformatora. Uostalom, u svemu tome nema nikakve cjelovitosti ni povezanosti! Krize su bilemnogobrojne, i žestoke; ali kratke i raspršene. Bili su to simptomi nezdravog društvenog stanja, kojemeđutim ljudi ne osjećaju svuda jednako, a i ono se samo na različitim područjima izražava različito.Ako želimo shvatiti razvoj i domet tih kriza, potrebno je da razmotrimo, kako su se one izražvale unajopćenitijim i najjednostavnijim pojavama društvenog života, to jest, na području privrednedjelatnosti.

Ako u tom pogledu ovo razdoblje uporedimo s onim, što je donio preporod trgovine i pojava gradova,onda nemamo istaći nikakvu bitnu novost.

Poslije osnutka talijanskih kolonija na Istoku i njemačkih gradova na obalama Baltičkoga mora,evropski se okvir više nije proširivao, počevši od kraja XIII. st. i od prvih godina XIV. stanovništvo višenije raslo. '

Venecija na jugu i Bruges na sjeveru ostaju i dalje dva najaktivnija poslovna središta: u prvom sesusreću Istok i Zapad, a u drugom trgovci sa sjevera s trgovcima iz Italije. Nijemci iz južne Njemačkeimaju u Veneciji svoj »fondnco« (stovarište) isto, onako, kao što njemačka »Hanza« ima svojuposlovnicu u Brugesu.

U Italiji se razvija pravi kapitalizam; međutim njega sve više sputavaju sve usogrudniji ekonomskizahtjevi gradova.

Flamansko suknarstvo na sjeveru i firentinsko suknarstvo na jugu jošsu, uvijek, kao i u XIII. st., dvavelika središta prvenstveno izvozneindustrije. Pamuk tek počinje ulaziti u uporebu. Ne očituje se niakav tehnički napredak. Radni alati ipostupci jošsu uvijek gotovo isti kao i u starom Egiptu. Bačva za usoljenu haringu koja je izumljenakrajem XIV. st. u Holandiji, čini se da je jedna važnija novost, koju treba zabilježiti.

Istina je, promet se razvio. Kopneni su putovi doduše i dalje općenito loši, ali, plovidba ostaje svevažnija; brodovi su sve veći i odlaze na sve duza potovanja. Od početka XIV. st. venecijanska iđenovske galije plove sve do Brugesa i do Londona. Baski i Bretonci polaze da obalne plovidbe dužobala Atlnskog oceana, i ondje trguju Hanzini »Coggersi« plove po cijelomom Sjevrnom i Baltičkommoru. Holandija i Engleska imaju zasad jošsamo jedan cilj lokalnu plovidbu,Promet novca jošje, zanačajniji od prometa proizvoda i živežnih namirnica. Njime se objašnjava, štoje kovanje zlatnog novca od kraja do kraja XIV. St. redovita pojava u Francuskoj, Flandriji, Engleskoj,Poljskoj i Ugarskoj. Pod utjecajem talijanskih trgovaca, koji su promet novcem usavršili veću XII. st.on je i dalje nepredovao.

U prvoj polovini XIV st. pojavljuje se mjenica uz potvrdu.68Pegreni piše svoju knjigu Practica dellaMercaturra. Vođenje dvostrukog knjihvodstva čine se potječe iz 1494. Ali kako god te činjenicezanimljivije, one nisu dovoljne, da bi mogle obilježiti početak nekog novog doba u ekonomskojpovijesti. One neprosto odaju tendenciju prema razvitku kapitalizma, trgovine, i poslovanja ali akorazmotrimo to doba u cjelini onda ćemo bez monogo truda otkriti, da je ipak jedno od njegovihnajočitijih obilježja bašneprijateljstvo prema kapatalizmu. Ovo vrijedi svagdje osim u Italiji.

Razlog tome treba tražiti u razvoju, kroz koji je prošlo građanstvo, t. j. ona klasa, koja je nosilacsveukupne trgovačke i industrijske djelatnosti. Osim veoma rijetkih izuzetaka - koje od kraja XIII. st.

68 La lettre de, change avec acceptation, je takva mjenica, koju platac potvrđuje posebnom potpisanom potvrdom, i tako jošjednom priznaje svoj dug i obavezuje se da će isplatiti mjenicu na dannjezina dospjeća. - Prev

175

najizrazitije predstavlja Venecija - u svakome gradu umjesto prevlasti patricija više ili manje potpunuprevlast stiču cehovi.

Ako obrtnicima i ne polazi za rukom da se dočepaju mjesne političke uprave, uspijevaju bar u tome, daorganizaciju općinske privredepodvrgnu svome utjecaju. A to znači, da kontrolu nad njom umjesto velikih trgovaca preuzimaju maliproizvođači. Zbog toga i duh, koji tu privredu nadahnjuje, doživljava preinaku, koja je s tim u skladu.

Cehovi su u početku grupacije slobodnih obrtnika iste struke, koji su se udružili da brane svojezajedničke interese. U pogledu njihova cilja, možemo ih s punim pravom uporediti sa slobodnimsindikatima u naše doba: Njihov je glavni posao, da propisima reguliraju konkurenciju: Svaki pridošlicamora postati članom njihove korporacije; u protivnom slučaju izvrgnut je bojkotu. Razumljivo je, da,su ovakve okolnosti morale u početku izazvati, mnoge nemire i borbe između udruženih obrtnika inepokornih, koji su odbijali da žrtvuju svoju slodbodu. Općinska je vlast bila isto tako zainteresiranakao i obrtnic, i sami, da ti neredi prestanu. Da se to postigne, bilo je dovoljno, dati cehovima zakonskupotvrdu, to je, drugim riječima, značilo, pretvoriti ih od slobodnih, sindika ta u obavezne, kojeopćinska vlast priznaje. Najstariji primjeri te preobrazbe potječu iz XII. st. u početku, XIV; , to je većopća pojava, i budući da isti uzroci dovode do istih posljedica, cehovska se organizacija proširila pocijeloj Evropi. Otad je u svakome gradu svaka obrtnička struka, monopol povlaštene skupine majstora.Pojedinom stukom mogu se baviti samo oni, koji uslužbeno primljeni u tu skupinu kao njezini članovi.U tim osnovnim crtama, organizacija je posvuda ista. Između francuskoga »metier«, flamanskog»ambacht«, engleskog »craft«, talijanskog »arte« i njemačkog »Zunft« postoje samo površne razlike,koje potječu od različitih običaja u pojedinim zemljama ili različitog stupnja autonomije, kojukorporacije uživaju u odnosu prema gradskoj vlasti. Kod germanskih kao i kod romanskih naroda samabit njihova je ista. I ovdje, kao i kod svih temeljnih pojava evropskog života, nacionalni elementzadržava samo ulogu ukrasa; bitna svojstva nastaju tako, da ih iste okolnosti nužno nameću općojljudskoj naravi.

Cehovi imaju posvuda svoje glavare (dekani, sindici; vinders,i t.d,), Njihova vlast ima službenikarakter. Cehovi svagdje izrađuju stručne propise i bde nad njihovim izvršavanjem; svagdje imajupravo sastajanja, svagdje su pravna osoba, koja, je vlasnik zajedničke, blagajne, zajedničkih prostorijai najzad, njihovo je članstvo posvuda razvrstano na jednak način. U svaki se ulazi u svojstvu naučnika,zatim se uspinje na rang pomoćnika i najzad postiže rang majstora.

Po općem pravilu majstora treba zamišljati kao vlasnika radionice, u kojoj su pod njegovim vodstvomnamještena dva pomoćnika i jedan naučnik. Takav je majstor najpotpuniji tip obrtnika, to jest,nezavisnog malog proizvođača, koji radi u svojoj kući. Sirovina koju obrađuje, pripada njemu, i onproizvode, koje je iz nje načinio, prodaje iskljuučivo u svoju korist. Građani njegova grada i seljaci, izbliže okoline - to su oni potrošači, koji mu omogućuju da živi. Mali razmjeri njegove proizvodnje injegova kapitala u skladu su s uzinom tržišta. Da bi se mogao održati, važno je da se s uspjehom zaštitiod konkurencije, i to ne samo od izvanjske konkurencije s tuđeg područja, nego i od unutranjekonkurencije svoje subraće. I baštome se cehovi posvećuju prije svega drugoga. Da bi osiguralinezavisnost majstora, oni na zanimljiv način skučuju i okivaju propisima njegovu slobodu. Ekonomskapodložnost svakoga od njih jamstvo je za dobrobit svih. Otuda oni pomno određeni, i točni propisi,kojima oni vežu svakog pojedinog obrtnika: zabranjeno je prodavati uz nižu cijenu od one, kojuutvrđuju propisi; zabranjeno je raditi kod umjetnog svijetla, služiti se neuobičajenim alatom, mijenjatitradicionalnu tehniku, upošljavati, više ili radnika nego što to čine susjedi, zabranjeno je da radeobrtnikova žena ili njegova malodobna djeca, apsolutno, je zabranjeno služiti se reklamom ili hvalitisvoju robuna štetu robe drugog obrtnika.

176

Time svatko dobiva svoje mjesto pod suncem, ali to je mjesto strogo odmjereno i nitko ne može da gazamijeni ili napusti. Uostalom, nitko na to i ne pomišlja. Jer sa sigirnšću egzistendje u skladu jeumjerenost želja. Cehovi su donijeli sitom građanstvu okvire, koji su divno prilagođeni njegovoj naravi.Nema sumnje, ono nije nikad bilo tako sretno, kao , pod njihovom zaštitom. Cehovi su za nj riješilisocijalno pitanje;. ali je to rješenje, vrijedilo samo za to sitno građanstvo. Oni su mu pribavili jamstvoprotiv konkurencije, ali su mu isto vrijeme dali jamstvo i protiv upletanja kapitalizma. Sitna jeproizvodnja sve do Francuske revolucije ostala tvrdoglavo vjerna tim korporacijama, koje su takouspješno čuvale njezine interese. Malo se ekonomskih, institucija odrzavalo tako uprno.

Prva polovina XIV. st. je vrijeme najvećeg dometa cehovskih organizacija. Ali uporedo njihovimrazvojem, sve su se više isticala dva osnovna obilježja njihova ustrojstva: monopol i povlastica. Svakaskupina obrtnika domišlja se svim silama, kako da usavrši protekcionizam, kojim se okružila kaobedemom. Pridruživanju novih, članova postaveljaju se sve veće zapreke; naukovanje postaje sve dužei teže, a sticanje majstorskog zvanja sve skuplje, tako da siromašni pomoćnici gotovo više i ne moguračunati, da će, ga postići. Počinje se javljati neka vrst industrijskog maltuzijanizma, koji mjesnotržište potpuno predaje malom broju majstora, kojima je nepostojanje konkurencije sad jošsamo,nagrada za nesmetano izrabljivanje potrošača. Nema sumnje, da je prestanak porasta gradskogstanovništva, koji kao opću pojavu možemo ustanoviti oko 1350., nadošao kao posljedica,korporativnog ekskluzivizma, koji je malo pomalo onemogućio seoskom stanovništvu da se naseljava ugradu. Ali i u samom gradu, u krilu građanstva, uzdižu se brojne žalbe i jedan se zanat baca na drugioptužbama, izvrgavajući, poruzi isti onaj pretjerani monopol kod drugoga, koji mu se u vlastitimredovima ne čini vrijedan osude. U isto vrijeme, prvobitno bratstvo među obrtnicima ustupa mjestosve većoj suprotnosti među majstorima i pomoćnicima, koji sve više padaju na razinu običnihnadničara. Izbijaju pobune, štrajkovi, i u mnogim se zemljama osnivaju udruženja pomoćnika, u kojase ujedinjuju radnici, da zajedinčki. brane svoje interese protiv gazda. Ukratko, zloupotrebe su, takoočite, da se od početka XV. st. ovdje ili ondje javljaju glasovi, koji zahtijevaju ukidanje cehova islobodu zvanja.

Položaj je bio mnogo ozbiljniji u suknarskim gradovima, koji su,kao Firenca u Italiji ili kao flamanski ili brabantski gradovi na sjeveru, imali pravu izvoznu industriju.Organizacija zanata, prilagođena obrtnicima, koji žive od mjesnog tržišta, očito nije bila kadra dazadovolji potrebe radnika, što proizvode masovno i za neograničeno tržište. Bilo je nemoguće zaštititiod utjecaja kapitala one tkalce, valjače, strižače - bez obzira, bili to majstori, ili pomoćnici - koji su ugomilama živjeli i radili u uličicama Garida, Brugesa ili Ypresa, ili u vicoli uz obale Ama. Ovdje jeobrtnik nužno podložan veletrgovcu, koji mu dobavlja vunu i učije se ruke vraća fabricirani proizvod,pošto je prošao kroz različite radne postupke. U pogledu vanjske forme prizor je isti, kao i kod drugihobrta, kućni rad prevladava tu kao i drugdje. Ali je gazda ovdje i sam tek nadničar, koji upošljujedruge nadničare. Tome treba dodati, da suknarskih radnika ima na stotine, pa čak i na tisuće, umjestoonih nekoliko desetina osoba, kako je to kod onih zvanja, koja služe opskrbi gradskog stanovništva.Međutim velika trgoovina, koja upošljulje sve te ruke, podložna je krizama. Ako nadođe rat ili budezabranjen izvoz engleske vune, nastaje nezaposlenost sa svom svojom bijedom. Čak u normalnovrijeme prepirke oko nadnice neprestana su pojava, bilo između trgovaca - poduzetnika i vlasnikaradionica, ili između ovih njihovih pomoćnika. Zbog svega toga, suknarski radnici u gradovima, gdje taproizvodnja radi za znatan izvoz, svojim položajem veoma podsjećaju na moderni proletaijat. Oni suusto organizirani proletarijat. I oni su, naime, kao i obrtnici u i pravom smislu te riječi, takođerokupljeni u korporacije, koje doduše nevjeerojatni zahtjevi velike, trgovine sprečavaju da ovladajutržištem i da propisima odrede cijene i nadnice, ali koje im bar daju snage da se usprotive prevelikojeksploataciji i da se uzajamno pomažu u vrijeme krize.

177

Korporativna organizacija dovela je i do političkih posljedica: cehovi su preoteli upravu u gradovimapatricijskoj oligarhiji, koja je u njima vladala u XIII. st. Više nije bilo moguće da nekolikozemljoposjedničkih i trgovačkih porodica, koje su sjedjele u sudskom i općinnskom vijeću, isključivoupriavjaju i donose propise o proizvodnji i trgovanju, da određuju poreze, osobna davanja i t. d. Alione nisu napustile svoj položaj bez otpora. Njihova je vladavina bila u punom smislu riječi klasnavladavina; ona je uporno nastojala, da se održi. Cijelo XIV. st. ispunjeno je borbama između »velikih« i»malih« oko posjedovanja općinske vlasti. Nameće se upoređenje između te borbe i one koju je u XIX.st. potaklo pravo glasa u parlamentu. Na obje strane masa je isklječena iz prava da upravlja vlastititimposlovima, pa ga strastveno nastoji steći. Duboki uzrok obiju kriza isti je. Premda su običaji, osjećaji ishvaćanja bila različita, patriciji su u osnovi branili od cehova onu istu prevlast, zbog koje su separlamenti našeg vremena, zasnovani na cenzusu, tako dugo i uporno borili protiv općeg prava glasa.Problem demokracije do temelja je uzbuđivao i XIV. kao i XIX. st. Samo št.oje demokracija našegavremena vladavinski sistem, koji priznaje politička prava svakom stanovniku. Naprotiv, u onim malimdržavama, kao što su srednjovjekovni gradovi, taj je pojam razmjerno sužen; on je isto tako uzak,kako su nedaleke i granice grada. Drukčije nije ni moglo biti. Društvo je bilo suviše rascjepkano, suvišeneskladno, suviše lokaliziran o, a da bi osjećaj opće slobode mogao prevladati. Grad je mali, zatvorenisvijet, koji živi sam za sebe, nehajan za osjećaje i interese klasa, koje su mu tuđe. Obrtnik je isto takograđanin u strogom smislu riječi, kao i patricij; isto tako kao ipatricij razumije i brani samo interese svoga grada od svih onih, koji nisu članovi njegove komune. Nepoznaje onaj duh prozelitizrma, koji izjednačuje i ne mari za mjesne skupine kao ni za pravnoodređene klase, na koji nas je navikao moderni režim demokracija, te ga smatramo neizdvojivimsastavnim dijelom svake pučke vladavine. Ustvari pojam demokracije, kako je shavaća srednjovjekovniobrtnik, zapravo je demokracija za povlaštene, budući da je sveukupno građanstvo, u poređenju stadašnjim seljaštvom također, samo povlaštena klasa.

Uostalom, potpuno demokratski režim pobijedio je samo u malom broju gradova. Većinom su borbezavršene kompromisom. Patriciji su dragovoljno ili pod pritiskom buna, ustupilimjesto cehovima, pa sudoneseni ustavi, koji usprkos svojim bezbrojnim razlikama u pojedinostima, ipak omogućuju, da većinunjih obilježimo kao ustrojstvo, koje je organiziralo neku vrst predstavništva različitih interesa. Budućida su ti interesi postigli ravnotežu, ti su se ustavi većinom ukočili i prestali razvijati. Sigurno je, da jegradsko zakonodavstvo bilo mnogo aktivnije i bogatije novostima u XIII., nego u XIV. st. Tedemookracije privilegiranog sitnog građanstva obilježava sebičnost i protekcionizam. Gradska politikapostaje jošekskluivnija nego što je to prije bilo svagdje ondje, gdje ona nije morala kao što je to bilou Francuskoj i Engleskoj - voditi računa o državi. Cilj te politike sastojao se u tome, da gradovipostignu potpunu političku slobodu i postanu slobodni gradovi, kao što je to bilo u Njemačkoj.Ekonomski polet je također osjetio posljedice takve politike. Kapital je bio opkoljen nepovjerljivim iuskogrudnim zakonodavstvom, pa se mogao razvijati samo izvan njegova okvira, na područjumeđumjesne trgovine, koju ono ne pogađa. Na tom području jošuvijek nastaju neka bogatstva, ali sečini, da su ona manje brojna, nego u prethodnom stoljeću. Mjesni patricijat nema više nikakve uloge urazvitku kapitalizma i pretvara se u klasu rentiera. Pokraj njega pojavljuju se novi ljudi, koji sedoomišljaju, kako da zaobiđti zapreke protekcionizma; međutim, izučavaanje njihove aktivnosti padaveću iduće razdoblje povijesti.

Ali svi gradovi nisu bili istoga tipa i u svima nije je vladao isti duh.Nije svagdje prevladalo sitno građanstvo, i ondje, gdje je izvozna industrija stvorila proletarijat, prizerje posve drukčiji. Izrazit primjer takvih prilika je vrenje u krilu firentinske demokracije. Tu se zaistavladavina ceheva ne može ukorijeniti tako jednostavno kao drugdje.

178

Skupina onih, koji se bave vunenom i drugim izvoznim industrijama, suviše je jaka. Potrebno joj jeposebno mjesto. I zaista, počevši od 1282., ustav uklanja iz gradske uprave plemstvo i vlast predaješestorici priori delle arti, koji preizlaze iz dvanaest velikih obrta, a svaki, predstavlja jednu od šestgradskih četvrti. Ti se prvaci smjenjuju svaka dva mjeseca. Ustvari, to je vladavina trgovaca itvorničara, vladavina t.zv. popolo grasso. Naprotiv, popolo minuto je društveno potlačen. On 134l,pomaže Gauthiera de Brienne, i ovome polazi za rukom da sruši plutokrate s vlasti i da zavlada kaotiranin; ali većdvije godine poslije toga protjeran je, Popolo grasso ponovo preuzima vlast. Godine1378. Srušio ih je silovitim udarom demekratski ustanak cimpa69, koje je predvedie vunarski ceh. Alipopolo grasse opet se vraća na vlast.

Isto je bilo i u flamanskim gradovima. Od početka XIII. st. tkalci i valjači rogobere protiv patricijskevlasti. Patriciji se oslanjaju na Francusku. Bitka kod Courtraia ustvari je socijalna pobjeda obrtnika. Alinjihova se vladavina, koja se oslanjala na vunarske radnike, nije mogla održati. Oni nužno padaju podprevlast trgovaca. Zbog toga je u toku XIV, st, došle do niza potresa i društvenih grčeva. Radnicineeodređeno maštaju o nekom nestvarljivom komunizmu. Među ustaniciima Wata Tylora bilo je if1amanskih tkalaca. Bilo ih je i poslije među Husitima, u sekti Adamita. Gand, u kom je bilo višetkalaca nego igdje drugdje, osebito se ističe svojem mračnom energijom. Pod Louisem de Maelenjihova smienest dosiže do vrhunca. Punih deset godina oni se kroz čudesne peripetije s uspjehemodupiru vladaru, plemstvu i svima »bogatim ljudima, koji moraju propasti«. Sa svih strana, svi koji trpeupiru oči prema njima. »Živio Gand« viču i u Parizu i u Reuenu. Činilo se, da ugrožavaju cio društveniporedak, pa je trebalo da im sam francuski kralj nanese strahevit poraz kod Roosebeka, god. 1382Gandski tkalci bili su sigurno najžešći pobornici demokracije u XIV. st. Ali njihova energija nije ihmogla devesti do cilja. Bilo im je nemoguće da izbjegnu kapitalizmu, od kog su trpjeli. Njihovi suciljevi bili neostvarljivi. Dižući neprestane pobune, neprestano su doživljavali poraze. Drugi ceheviokrenuli su se protiv njih. Valjači, koji su bili jošsiromašniji, a koje su oni tlačili, pridružili su senjihovim neprijateljima. Rezultat svega toga bio je taj, da su se trgovci i poslovni ljudi približiliknezovima i da su počeli nastojati da industriju premjeste te iz gradova u sela.

Dok je tako unutrašnji život gradeva bio ispunjen nemirima i promjenama, oni su u vanjskim odnosimastekli takvu političku važnost, kakvu nisu imali nikad, ni u koje druge doba, a koju da kažemo po istininisu ni nastojali steći. Ratovi su pestajali sve skuplji, jer su plačeničke čete i mornarica imali u njimsve veću ulogu. Zbog toga su i ratni troškovi država i vladara postajali sve veći i primoravali ih da svojeriznice pune iz novih izvora. Stari prihodi više nisu bili dovoljni. Mogle se posuđivati od talijanskihbankara, pa su te države zaista i činile; ali to je danosilo i teške obaveze. Mogla se smanjivativrijednost novca, ali je i ti bio opasan izlaz. Bilo je nemoguće, dekretom nametnuti novi porez; unajboljem slućaju mogao se stvoriti novi namet na premet. Srednjevjekovna pravna država ne poznajefinancijski apsolutizam. Zbog toga je prvostalo samo jedno, obratiti se trećem staležu, to jestgradevima, i tražiti, od njih da razriješi kesu. Oni su zaista pristali da plate, ali su tražili jamstvo.Država zna same trešiti, a ne zna stvoriti vlastite izvore. Potpuno je zavisna o porezu, koji je zapravoiscrpljuje. Od početka XIV, st. pereska nužnnost dominira politikom vladara i primorava ih da dajuustupke gradovima i staležima, koji od njih iznuđuju povlastice ili čak postavljaju zahtjev da sudjelujuu vlasti. Takvo podrijetlo imaju; u Vojvedstvu brabantskom Cortenberška povelja, Wallonska povelja inajzad povelja, zvana »Radosni početak«; u oblasti Liegea, Fexhenski mir; u flandrijskoj grofoviji ustavtriju flandrijskih gradova, (Gand, Bruges. Ypres). U Francuskoj je nužnost,da se uvedu porezi, bilauzrok nemira u doba Ettienna Marcela. Godine 1355. pokušavaju državni staleži ograničiti prava krune,godine 1413. su pariški cehovi nametnuli kralju t. zv. »Kabbšovsku ordenansu«u Engleskoj je utjecaj

69 Ciompi, naziv za sitnije zanate u Firenci.

179

gradova u parlamentu sve više rastao, XIV. st. je doba, u kom građanstvo počinje dobivati političkuulogu kao klasa. Ona stiče svoje mjesto pokraj svećenstva i plemstva,70 I u Aragonu za vladavine PetraIV. (1336-1387), gradovi također nameću svoj utjecaj kruni. Da porez vodi svoje podrijetlo iz gradova,jasno se vidi u Španjolskoj, gdje je rat pretiv Maura, za vrijeme Alfonsa XI. Kastilskog (1312-1358),potakao Burges da formira porez, zvan alcalaba, koji se proslije proširio na cijelo kraljevstvo.

To, što su vladari trebali novaca, učinile je XIV. st. vijekem parlamentarizma ili, ako hoćeme da setake izrazimo, vijekom državnih staleža. U Belgiji se oni u svim pokrajinama sastaju svake gedine. UFrancuskoj se nameću također, premda kruna od njih zazire. A svako je zasjedanje staleža uvijek uprilog trećeg staleža. Samo on uistinu pomaže tu ustanovu i koristi se njome, jer ima na raspolaganjunovca. I same on postavlja uvjete i traži jamstva,

Ali i treći je staležtek povlaštena klasa; pod njim je većina naroda, četvrti stalež, o kom nitko negovori, ali koji snosi cio teret. Nema sumnje, njegov je položaj počevši od XIV. st. lošiji nego što je bioza protekla dva stoljeća. Vidjeli smo, kako je pojava gradova poremetila ekonomski poredak na selu,kako je sručila domanijaini režim i uvelike oslobodila zemlju i ljude. Seoske klase razvijaju u tovrijeme neobičnu energiju: krče, tlo, iseljavaju se, stanovništvo naglo raste. Ali u toku prve polovineXIV. st. sve se to zaustavlja. Iseljavanje nema više ciljeva: sva su mjesta zauzeta (u istočnojNjemačkoj), a gradovi se zatvaraju. Porez postaje sve, teži i neprestano raste. Osim toga, radnih rukuima više nego posla, pa za to položaj seljaka postaje sve gori. Takvim prilikama okorištava se plemstvoi pokušava da uspostavi svoja stara feudalna prava i uopće, da iskorištava seljaka, s kojim više nemaonih patrijarhalnih odnosa, koji su postojali u domanijalno doba. U primorskoj Flandriji buknuo jestrašan ustanak i pustošio od 1324.do 1328. Seljaci progone vitezove kao divlju zvjerad i odbijajuplaćanje desetine. U pjesmi »Kerelslied« očituje se prava socijana mržnja. To strašno vrenje završilose pokoljem kod Cassela i velikim konfiskacijama. U Francuskoj je 1358. izbio ustanak, poznat podimenom »žakerija« (Jacquerie). Priznajem, da je ondijdom posljedica nevolja, koje je donio rat, ali onisto tako odaje duboko neprijateljstvo, koje je vladalo međuseoskim masama i plemstvom, pa je, daklemorao imati općenitije i dublje uzroke. Engleski ustanak 1381., o kom smo najbolje obaviješteni, izbioje u osnovi zato, što je plemstvo namjeeravalo da se vrati prijašnjem kuluku, želeći tako izbjećiporastu nadnica, koji je bio posljedica crne kuge. U Njemačkoj će sličan pokret izbiti tek u početkuXVI. st. Pa ipak, položaj seljaka očito se pogorašava većod kraja XIV. st., a osobito, čini se, na jugu.Plemstvo se okorištava njihovom nestašicom zemlje, da ih potlači.71

U to je vrijeme prevladao opći prezir seljaka, koga smatraju nekom vrstom roba (helota); koji jeisključen iz društva. U XIV. st. više nema povelja o seoskim slobodama, osim u nekim novimpodručjima, kao što je, na primjer, sjeverna Holandija. I gradovi tlače sela budno pazeći da ondjeunište svaku industriju. U XIV. st. Gand neprestano organizira oružane pohode, koji treba da u selima iseoskim burgovima unište tkalački obrt i uređaje za valjanje sukna. A samostani ne brane više»villane«, svojom nekadašnjom socijalnom zaštitom; nego doprinose, njihovoj bijedi ubirući desetinu.

Međutim, i plemstvo proživljava isto tako ozbiljnu krizu. Ono i dalje zadažava, stare viteške oblike, alinjime više ne, vlada isti duh. Njega je nestalo u isto vrijeme, kad su završeni križarski ratovi. Odnekadašnjeg idealizma držim da je ostala jošsamo izvanjska udvornost u vladanju. Vjernosot senorujošje samo prazna riječ. Za viteza je sad

70 U XIV. St, otpočinje važnost finacija u politici.

71 Pobjedu ljudi iz kantona Schwyz, Uri i Unterwaldennad vojvodom Leopoldom Austrijskim ne možemo smatrati socijlnimustankom. Prije se tu radi o sloobodnim seljacima, koji žele sačuvati svoju nalik na borbu Frigijaca protiv holandskihgrofova, koja je 1345. završila bitkom kod Staavorena

180

prvenstveno važno jedino njegovo leno. »Priznavanje podaničke dužnosi« sad je, tek lijep izraz, i nemagotovo nikakve veće važnosti od obične ukinjižbe. Ostaje jošjedino vojničko obiljžje plemstva kaoklase. Ali ono, često poprima oblik plačničke vojne služne. Vitezovi, s obala Rajne, iz Austrije, izpokrajine Hesbaye*72 unajmljuju se u službu francuskom kralju većod početka XIV. st. Pojavljuju sevitezovi-lutalice, koji se tuku posvuda i u svačijem interesu bez razlike; velik broj takvih, vitezovaopisao je Froissart. To su profesionalni vojnici, koji se ne razlikuju mnogo od condottiera, vođa bandi,pljačkaša po zvanju, za koje je ratovanje unosan posao. Duguesclin, jedna od najtragičnijih pojava,među tim vitezovima, čisti je vojnik. Pisanje »chansons de gestes« prestaje ili ponavlja stare sadržaje.Tadašnji ljudi čitaju pripovijesti o vojnim pohodima u povodu bilo kakva razloga, za bilo čiji računiglavno je da donose lijepu dobit, da ima svetkovina i žena, kako nam to pripovijeda Froissart. U biti, tisu ljudi pustolovi; u većini slučajeva više su surovi, negoli hrabri. Osim toga, oni su i sportisti, dokaztome su turniri, pa, zatim zimski lov na ljude u Litvaniji, pa čak i takav pohod, bo što je bio onaj, štosu ga poveli protiv Nikopolja, da bi 1396. doživjeli poraz u bici s Turcima. Isto su tako izveli prepad naGranadu. '

Položaj je bio joši gori ondje, gdje su se sačuvali suroviji običaji, kao što, je to bilo u Njemačkoj.Tamo se »Raubritter«, neka vrst taliijanskoga »bravo«, služi izgovorom t. zv. Fehden (privntni ratovi),pa ucjenjuje i pljačka okolinu. To je razbojnik, surov prema trgovcima i tiranin prema seljacima, štostanuju podno njegova burga, ali koji bježi pred husitima ili pred švicarskim seljacima.

Jer sad bitke ne dobiva više to vojno plemstvo. Topništvo, koje počinje unosi ti svoj glas u ratnu bukuprilikom bitke kod Crecyja, ima u vojnim pohodima jošuvijek sporednu ulogu; pješadija, naprotiv,postepeno zauzima ono mjesto, koje je izgubila poslije karolinških vremena. Ona je kod Courtraiauništila francusku konjicu; počevši od 1315.,ona zapravo postiže švajcarske pobjede; u njoj je snagaengleske vojske, jer se čete engleskih strijelaca sastoje od pješaka; tehnika Ivana Žiške, koji stupa načelu husita, osniva se na upotrebi pješadije. Zbog toga se uloga plemstva i viteštva neprestnnosmanjuje, premda se naoko ne čini da je tako. Veoma je karakteristično, da je Jeanne d'Arc, taj najčišći vojnički lik onoga vremena, bila seljakinja. Ali pored toga, što je plemstvo bilo u opadanju uvojničkom pogledu, blio se ne odlikuje ni drugdje. U vladanju zemljom nema uopće nikakve uloge. Onose više ne izobražava, kao nekoć. Očito je, da njegove usluge više nisu u skladu s položajem, kojizauzima.A to se utoliko više ističe, što je položaj plemstva zapravo pogodniji no ikad. Visokesvećeničke službe i kaptoli postaju monopol, mlađih sinova u plemićkim porodicama. Demokratskogkaraktera crkve nestaje. Uzmimo kao primjer kanonike, kao što su bili Ivan Lijepi i Froissart, pabiskupe, kao što je bio Adolf de la Marek! Po tome se vidi, da je među visokim klerom prevlado dubokpad obrazovanosti i morala; on se pretvorio u kler, odan svjetovnjačkom životu po ukusu tadašnjegvremena.

Ako te pojave razmotrimo izbliza, zar ne ćemo kod plemstva; u njegovoj cjelini, zapaziti sličnutendenciju, kao što je ona, koju možemo utvrditi u redovima patricijata po gradovima? Ni plemstvo nipatricijat više se ne razvijaju. Oni se, da se tako izrazimo, smještaju na stečenu položnju. Obuzima ihsamo jedna briga: da msačuvaju svoje povlastice i svoja imanja. Kod njih više nema, idealizma, a imaveoma malo nezainteresiranosti. Mislim pritom na velike primjere saamoprijegora iz toga doba: nagrađane Calaisa, na Etienna Marcela, na van Arteveldea. Među svima njima nema ni jednoga plemića!Ljude kao što su bili Simon od Monforta (Englez), Villehardouini ili Joinnville, ne susrećemo više u XIV.st. Društvene navike prekrivene su vanjjskim sjajem otmjenosti; a ispod njega, one su ustvari surove.Dovoljno je pročitati Froissarta, pa da se vidi, da ti plemići prije svega ljube novac. To su priličnosurovi uživači života. Ni, jedan se između njih ne ističe pobožnošću ili dobročinstvima. A tu jošgovorimo onima, koji se upleću u zbivanja u svijetu. Drugi međutim love, upravljaju svojim imanjima i tlače

72 Belgijska pokrajina između Meuse i Sehelde. – Prev.

181

seljake. Začudno je ustanoviti, koliko je to plemstvo, tako brojno u XIV. i u početku XV. st. bilo,zapravo besplodno.

No ipak, preko toga starog feudalnog i viteškog sloja počinje se širiti novi talas. U XIV. st. vidimo, kakose stvaraju prve pojave onoga, što bismo mogli nazvati dvorskim plemstvom. U XIII. st. ono jošnepostoji. Nema sumnje, kraljevu okolinu čine i tada, kao i uvijek, plemići. Ali je njihov položajnezavisan o dvoru. Oni na njemu imaju ulogu kraljeve pratnje. Nisu članovi njegove kuće. U franačkodoba postojala je kraljevska kuća. Bila je to dosta nejasna mješavina dostojanstvenika i služitelja,kojih su se imena sačuvala u nazivima velikih časnika krune. Ali otkako je monarhija ojačala, oni suiscezli ili su se pretvorili u činovnike ili u ličnosti državnog aparata. Nasljednosti njihovih službi, koja ihje vezi vala uz kralja, nestalo je. Njihov je razvitak otpočeo tako, da su najprije bili kraljevska,posluga, sastavaljena od neslobodnih ljudi, zatim su se u feudalno doba pretvorili u velike ličnosti snasljednim pravom, da bi iščezli, čim se obnovila kraljvska vlast. Ali. snažno kralJevstvo, koje jepočevši. od XII. st. uništilo nekadašnji dvor, moralo je sada oko sebe stvoriti novi.

Smatram, da njegova jezgra nije bila plemićka, nego pučka. Bili su to savjetnici, služitelji u novčanimpitanjima, u pogledu odijevanja, i t. d a,pored njih bilo je joši nekoliko svećenika. Ali zar kralj možebiti okružen pučanima? Dvor je uvijek boravište plemstva. Zbog toga je kralj svojim časnicima islužbenicima počeo davati plemstvo. Bilo je to novo plemstvo, posve različito od nekadašnjegratničkog viteštva. Sad se ono ističe prije civilnom službom, inteligencijom ili naobrazbom, negolivojnom službom i hrabrošću. I to je novo plemstvo ovisno isključivo vladaru. Prvobitno je svaki vitezmogao »dati oružje« nekom drugome. U XIV. st više nije tako. Sad je kralj jedini izvor plemstva i takoće ostati sve do kraja »starog režima«. Sve što dobiva plemstvo od XIII. st. dalje dobiva ga samo odnjega. Plemići po odjeći (nobelesse de robe) stiču mjesto pokraj plemića po maču (nobless d'epee).Takvi su bili kancelar Rolin, Jacques Coeur, i mnogi drugi.

Ta, je novost u društvenom pogledu izvanredno važna. Ona je, po mom mišljenju, spasila plemstvo,koje je kao vojnička kasta bilo u opadanju i više se nije moglo obogaćivati, jer je u pravnom pogledubilo sve potpunije zatvorena kasta. Po sredstvom tih došljaka u njezine su redove pristizali novi ljudi, ito redovito veoma bogate ličnosti, koje su svoje blagostanje imale zahvaliti sudjelovanju u vlasti. Staroih je plemstvo preziralo, ali su ga bašoni spasili.

I tu se ponovo susrećemo s utjecajem tradicije. Plemstvo po odjeći bilo je po svom odgoju i po svombavljenju, neka vrst laičkog svećennstva. Ono nema ničega zajedničkog sa starim plemstvom, u koje seuklapa. Pa zašto se onda u nj uvrštava? Zato, što u tadašnjem društvu nije za nj bilo drugoga mjesta.Budući da je potjecalo s dvora, ono nije moglo ostati u krilu građanstva, koje bi, zadržalo svoj utjecajna nj i nastojalo da ga odvoji od vladara. Što su dakle, mogli uraditi? Da uđu u svećenički stalež? Nekiizmeđu njih učnili su to, i kao nagradu dobili biskupije; i kardinalske šešire. Ali za druge je u tomdruštvu, u kom se među pučane ubrajalo samo seljaštvo, preostajao samo plemićki stalež. Tako se,nužnim, premda neprirodnim procesom visoko upravno osoblje pridružilo kao dopuna društvenoj klasi,koja je po svom podrijetlu bila, potpuno vojničkog karaktera. Njegove društvene navike i njegoviinteresi stopili su se s interesima te vojničke klase. Time je plemstvo proširilo i poboljšalo svoj položaj.Ono je otad obuhvaćalo svu druhvenu elitu. Doličan čovjek mogao je pripadati samo njegovimredovima. Posljedice takvih okolnosti izražavaju se jošveoma slabo u XIV. i u početku XV. st. Poslije suone bile neizmjerno velike i mnoge današnje države joših se uvijek nisu oslobodile. Renesansa je bilanemoćna da rastoči jedinstvo toga ustrojstva. Mogle su to postići tek moderne demokracije. Kako godje važna bila uloga građanstva u državi, ipak je plemstvo za cijelo vrijeme »starog režima« zadržaloprvo mjesto u društvu, i sve što ostavlja redove građanstva nastoji ući u redove plemstva.

182

II VJERSKI POKRET

Katolička je crkva u XIII. st, dosegla svoj vrhunac. Bila je to veličanstvena vladavina moćneorganizacije, koja je izgradila sve svoje organe i bila tako snažna, da se mogla ne samo pobjedničkioduprijetisvim napadima, što su se upravili protiv nje, nego je, štoviše, poslije svakog od njih postajala sve jača,Po svom obliku, ta je vladavina bila monarhijska, koja veoma podsjeća na Rimsko carstvo, u čijem sekrilu rodila i čiju je prijestolnica zadržala za sebe, kao što je sačuvala i njegov jezik (s nužnimizmjenama) i, njegovo pravo i njegove upravne i tradicije. I dalje: jednako kao što je bilo u Rimskomcarstvu; i njezin je poglavar; papa, bio izdignut iznad ostalih ljudi; On je posvećenaosoba, njegove su zapovijedi zakon, a nitko mu ne može biti sucem.Pa ipak, nije to ono što papinstvu daje njegovu izvanrednu životnu snagu. Ona se osniva na tome, štoje tadašnje društvo bilo vjerska, zajednica, oduševljeno odana papinstvu, koja ~živi u jedinstvu s njim,a veže je uza nj vjera. Pritom, papinstvu su od nje neprestano pritjecale nove snage; ona je za njvječni izvor pomlađivanja. Pobožnost neprestano rađa iz: krila masa sve nove samostanske redove, kojisu prilagođeni potrebama svake pojedine epohe, a podložni u papinstvu, pa mu daju ono duhovnooružje, koje mu je potrebno da disciplinira ili brani Crkvu. Tako je u XI. st. nastao clunyjevski red, uXII. cistercitiski i premontranški, u XIII. franjevački i dominikanski. Protiv hereze papa ima svojupoliciju, inkviziciju, a kad zatreba, dovoljno je da pozove u pomoćnarode, pa da smjesta tisućebranilaca pravovjernih jurnu u pokolj nevjernika. I najzad, o papinstvu ovisi i sva nastava; znanost nasveučilištima podjednako je poslušna papinstvu, kao što se podvrgava, i revnosti redovnika.Ali uza sve to očito je, da je papinstvo sredinom XIII. st. postiglo vrhunac svoje moći. Ona prestaje

rasti i uskoro počinje opadati. Glavni razlog tome opadanju treba pripisati, kako smo većvidjeli, stavu,štoga je laičko društvo zauzelo prema crkvi. S jedne strane, nacionalnimje državama potrebna nezavisnost, i one zbacuju papino starateljstvo;s druge strane, aktivniji i radiniji narodi, koje više zaokuplja briga oko njihovih ekonomskih interesa,postaju zbog toga neosjetljiviji za bezazleni idealizam iz vremena križarskih ratova, pa se tako i onipočinju otimati isključivom vodstvu vjere. Crkva za te vjernike očito više nije jedina gospodarica, ili,točnije, utjecaj, što ga ona vrši na duše, više nije bez takmaca. Njezin autoritet nije više svemoćan,jer se on više ne nameće spontano cijelom političkom i cijelom društvenom životu. Zbiva se kao nekoizmicanje duša, koje se nehotice i neopazice udaljavaju od nje. To ne opaža ni ona sama. Premdanjezina moralna snaga i njezin politički utjecaj opadaju, ona se ne odriče ni jedne od svojihpretenzija, ni jedne od svojih nada. Čak i poslije katastrofe Bonifacija VIII., čak i poslije odlaska papeu Avignon; čak i u vrijeme borbe papa, s koncilima, crkva ostaje vjerna ideji križarskoga rata, te idalje zahtijeva vrhovnu vlast nad narodima i nad kraljevima. Ona čak obnavlja svoju staru svađu scarstvom, pa je Ivan XXII 1324., isto onako izopćio Ludviga Bavarskoga, kao što je Inocent IV. izopćioFridriha II. Ali koje li razlike između ove kopije i one, veličanstvene drame u XIII. st.! Vika obiju stranarazlijegala se usred nehajne Evrope. Uzbuđivali su se redovnici, pravnici i teolozi. Države su; naprotiv,bile nezainteresirane. Minoriti-spiritualci, kojima je papa osudio učenje o evanđeoskom siromaštvu,bacili su se u tabor Ludviga Bavarskog, koji je od nevolje prihvatio pomoćtih neobičnih pomagača i dokrajnosti izmučen svakovrsnim obzirima, dopustio im, da ga kompromitiraju optužbi zbog hereze, štosu je bacili na Ivana XXII. Dotle se ogorčeno pobijana papinska svemoć: usred zbrke pamfleta potaklatakve riječi, koje su, pored drugih, izgubljenih, imale ostati nezaboravljene. DefeHsor Pacis, raspravaMarsilija iz Padeve, uskoro je prevedena na francuski i talijanski. U njoj su izležene ideje, kojima prvetragove možemo naći jošu okolini Fridriha II. i Filipa Lijepog, ne koje ovdje, postižu svoj, puni domet ičude svojem smionošću. Za Marsilija papinske pretenzije tek nepodnošljiva uzurpacija, jednakenepomirljiva, s tumačenjem svetih tekstova i s praksom prvobitne crkve, kao je pogubna i za mir usvijetu. Papa je tek biskup kao i svi ostali. Njegovo se poslanje isključivo sastoji u propovijedanju vjerei davanju sakramenata. Svake upletanje, na područje svjetovne vlasti, svaka pravosudna vlast nad

183

laicima treba da mu bude uskraćena. Proširivši to pitanje, Marsilije definira crkvu kao općinstvo svihonih, koji vjeruju sa Krista. Jošprije Wyclifa i prije Husa, on je izjavio, da u nju pripadaju isto tako,laici kao i svećenici i kategorički zahtijevao, da svećenstvo podvrgne svjetovnoj vlasti u svimzemaljskim poslovima. Nema sumnje, da ne treba precjenjivati utjecaj tih izjava. Ne meže seustanoviti, da bi one izvele bile kakav praktični učinak. One zasad ju same značenje simptoma, asuvremenici ni u vjerskim pitanjima ni u društvenim pitanjima obično uopće ne opažaju simptomeprethode krizama.U kom su opsegu suvremene vjerske tendencije mogle djelovati na Marsilija iz Padove? U svakomslučaju, između misticizma njegova i njegova shvaćanja crkve, što obuhvaća i laike i svećenike, jesklad, koji, nema sumnje, treba pripisati onoj tajanstvenoj harmoniji, koja u te iste doba među sobompovezuje različite manifestalne ljudske misli. Po onem, što je u njoj najspontanije i najdublje,pobožnost XIV. st. bila je u biti mistička. Crkva joj više nije dovoljna, da se vine do boga. Ona seustremljuje izravno k njemu, želi da ga s gleda licem u lice u intimnosti neposrednog saznanja. A što jekao, novost osobito karakteristično, ona se više ne izražava na jeziku crkve. Gotovo svi mistici:Eckhardt (1327+) , Tauler (1361+), Ruysbroek (1381+), pišu pučkim jezikom, laiciziravši prvi put upovijesti Srednjega vijeka vjersku misao73 i uzdrmavši time ugled svećenstva, koje je dotad bilo jedinivlasnik prava na vjersku misao.74 U svakom je slučaju sigurno, da utjecaj svećenstva, jednakosvjetovnog kao i redovničkog, na vjernike nije više bio isto onako snažan kao nekoć. Nema sumnje,asketski je ideal redovništva jošuvijek privlačio mnoštvo novaka u samostane, ali taj ideal više ne držesvi najvišim i najsavršenijim oblikom kršćanskoga života. Misticizam se zbunjuje i užasava pred svimonim nasiljem, što ga samostanska regula nameće duhovnoj slobodi. Njemu je milija ili samotna,dobrovoljna kontemplacija, ili kongregacije, koje ne polažu vječni zavjet, kao što su to organiziranjebegina i begarda ili zajednica braće zajedničkog života, koju je osnovao Geert Groot (1384+). A i tamose pobožnost prelijeva, ako se smijemo tako izraziti - preko okvira, koje je crkva stvorila; da bi jeobuhvatila. Jer ni begine, ni begardi, ni braća zajedničkog života nisu vjerski redovi. Oni uopće nisu nipomišljali, da bi laički život bio nespojiv s pobožnošću i da bi bilo potrebno najprije pobjeći iz svijeta,pa da čovjek dođe u dodir s bogom. Tako najizvornije i najaktivnije manifestacije pobožnosti u XIV. st.susrećemo izvan redovništva. A dotle ono ni u čemu ne napreduje. Ne osnivaju se novi redovi, osim tkoto ime ne želimo dati nekim zajednicama, koje su tako srodne franjevcima, da je veoma teško odvojitiih od njih, a koje su, uostalom, odigrale tek drugorazrednu ulogu.75

Ovakvo proširenje misticizma među laicima bilo je dvostruke opasno za crkvu. Prva je opasnostprijetila pravovjerju. Bez obuzdavanja uz pomoć regule i bez stalnog nadzora crkvenih vlasti,kontemplativni se život lake i rade zalijeće preko granica dogme. Ta je opasnost bila utoliko veća, štoti bezazleni revnesnici koji su većinom potjecali iz redova puka ili sitnog građanstva, nisu imaliteološke izobrazbe. I zaista, oni u toku cijelog stoljeća besprekidne privlače pažnju inkvizitora istupaju veoma blizu opasnog ruba hereze: Papa je čak osudio vjeru begina kao sumnjivu. U vrijemecrne kuge 1347-1348 gomila pokajnika, koje vodi neka vrst ushićene pomame, idu iz grada u gradbuneći puk, poput istočnjačkih fakira, uz pomoćpjevanja, plesova ili javnih bičevanja. Pod imenom»spiritualaca, apostolika, božjih prijatelja«

susrećemo u Italiji, Francuskoj i Njemačkoj različite, slabo poznate sekte, kod kojih je, čini se, ostalosačuvano nešto od albižaskih učenja i sanfarija. Svi ti mistici žele da svijet vrate na prvobitno,apostolsko siromaštvo, i u tome se javlja druga opasnost za crkvu. To pitanje siromaštva uzbuđivalo jecijelo stoljeće. Ono je među radnicima u manufakturnim gradovima, medu engleskim pobunjenicima1381. rodilo komunističke težnje, koje je svjetovna vlast poduzela da uguši.

73 Na pr. Brigita. Katarina Sienska, Gerson, Vincent Ferrier, Petar Luksemburški.74 Tako na pr. kartuzijanci75

184

Ali to je pitanje jošu većem opsegu rasprostrantlo kritiku vjerskih autoriteta, počevši od najvišegmedu njima: od papinstva; a to je bilo jošteže suzbijati. Jer što je crkva potpunije usvojilamonarhijski oblik, to je više okružavala svog glavara s raskoši i sjajem. Avinjonski je dvor po značenjuumjetnika, koje je privlačio i upošljavao, po kićenoj velebnosti obreda, po broju svojih namještenika,po hijerarhiji učenjaka u svojim uredima, po obilju svojih prihoda tako nadilazio sve kraljevskerezidencije, pa čak i rezidencije francuskog i engleskog, kralja, daih čak nije bilo moguće s Avignonom ni uporediti. A kardinali, okupljeni oko oko pape takmičili su semeđu sobom u raskoši i veličanstvu. Papinski poreski sistem, koji je bio znatno razvijen veći u XIII.st.,sad se jošviše proširuje i svim sredstvima nastoji pronaći nove izvore, koji bi mogli namiriti toliketroškove. Počevši od Ivana XXII., taj sistem podvrgava crkvenu hijerarhiju smišljenom sustavu taksa ikorisnih prava. za koje je bilo teško uvjeriti pobožne duše, da nemaju veze sa simonijom, Stvorivšit.zv. rezervacije i provizije, papa sad u cijelom kršćanskom svijetu raspolaže mnogim beneficijima, nakojima po svojoj volji imenuje korisnike, uz uvjet, da mu se oduže u gotovu novcu. Iz toga se kaoprirodna posljedica razvilo to, da su papinsku kuriju počeli opsjedati molitelji, i da su, se crkvenadostojanstva sve više dobivala iz naklonosti ili za novac. Više nitko ne vodi fačuna o vrijednostikandidata, niti nastoji doznati, da li on posjeduje svojstva, koja su nužna za mjesto, što ga želi postići.Dovoljno je nasumce prolistati biskupske kataloge iz XIV. i XV. st., pa da uočimo vanredno čudnovatestvari. Prije svega možemo opaziti, dau njima potpuno prevladavaju Talijani i Francuzi; zatim upada uoči, koliko malo vreemena ostaju na svojoj dužnosti, i najzad, da gotovo svi pripadaju visokomplemstvu. Sve su to neizbježivi rezultati tadašnjeg sistema.

Ne samo da je on najviša mjesta u hijerarhiji prepuštao mlađim sinovima velikih porodica, ne samo daje to mnoštvo dijeceza uvodio strane prelate, koji su bili tuđi i običajima i jeziku svojih vjernih, negoje bio uzrokom sve brojnijih premještanja s jedne stolice na drugu, jer je svako takvo premještanjebilo za kuriju izvor taksa, koje su bile odmjeravane razmjerno prihodu pojedine vakantne stolice(anate). Stoga nije nimalo čudno što je Sv. Brigita preklinjala Grgura IX., (1378), da uništi »bluidilište«,u koje se pretvorila sveta crkva.

Sablazni, što su jeu pobožnim dušama pobuđivali takvi postupci, pridruživalo se nezadovoljstvo svihonih, kojima su oni nanosili izravnu štetu ili kojiima su vrijeđali nacionalno samoljublje. Njemačkovisoko svećenstvo i vladari negodovali su gledajući kako kurija sistematski daje prednost i pogodujeTalijanima i Francuiima i kako teške takse, nametnute njihovim dijecezama, odlaze u prvom redu ukorist stranaca. Ali raskomadana i razjedinjena Njemačka nije imala snage, i njezine su žalbe samo jošjače potvrđivale njezinu nemoć. Drukčije je bilo u Engleskoj. Od kraja vladavine Eduarda III, parlamentje otpočeo voditi energičnu kampanju protiv prava, koje je kurija sebi prisvajala, da udara taksamaenglesku nacionalnu crkvu, a da pritom sva crkvena dostojanstva i sve beneficije ne daje isključivokraljevim podanidma. Neprijateljsko osjećanje, koje je pobudio rat protiv Francuske, palo je i napapu, čija je pristranost prema, toj državi bila i suviše vidljiva otkako je otišao iz Rima i nastanio se uAvignonu. God.1376. je t. zv. Dobri parlament zatražio ukidanje rezervacije i provizija, izgon papinskihubirača i (kolektora) i zabranu nad izvozom novca izvan kraljevstva. U krilu općina većsu se stalipodizati glasovi, koji su zahtijevali sekularizaciju imanja engleske crkve.

Usred tih političkih nemira otpočinje, javna uloga Wyclifova. Gotovo je nemoguće, da oni nisu izravnoutjecali na njegove vjerske ideje. Kod njega možemo po prvi put ustanoviti onaj sklad, ili, točnije, onunesvijesnu povezanost spekulacije s praksom, univerzalnosti u tendencjjama s brigom za dobro vlastifenacije, koja je u budućnosti bila izrazito oblilježje tako mnogih engleskih mislilaca, i koja se, nemasumnje objašnjava snažnom nacionalnom solidarnošću, kojom su okolnosti obdarile engleski narodmnogo prije nego sve druge narode u Evropi.

185

S Wyclifomom se u vjerskoj povijesti otvara onaj put, koji će završi u reformacijom. On nema višeničega zajedničkog s hereticima, što su prije njega uzbunjivali Evropu i koji su svoja učenja u bitizasnivali, kao i Albigenzi, na dualizmu duha i tijela. Razlikujući se veoma mnoogo od njih, on ne unosiu kršćanstvo ništa, što u njemu nije većbilo. On ne u staje ni profiv kršćanske dogme, ni protivkršćanskog morala, nego naprosto protiv crkve i jošviše nego protiv crkve, protiv papinstva. Jedinipoglavar crkve - uči on - je Krist. Njegova riječ, pohraanjena u bibliji, dovoljna je za spas onogam, kojivjeruje. Jer biblija ne pozna onu moćnu i bogatu vjersku hijerarhiju, u koju se pretvorila crkva. Njezinideal je siromaštvo; ona ne pozna razlike među svećenikom i laikom, pa otuda treba zaključiti, da su isvećenici, kao i laici, podložni svjetovninim zakonima i da ne mogu za sebe tražiti nikakvih povlastica.Engleska je potpuno neovisna o papi, jer svjetovna vlast njezina kralja potjeće isto tako izravno odboga, kao i duhovna vlast crkve. A sam papa nije ni izdaleka predstavnik Kristov na zemlji; on je upravom smislu riječi Antikrist. Da bi usvojio pravu vjeru, puk se mora vratiti bibliji, koju više nepoznoje. Zbog toga se reformtor, bi puk upoznao s njom, prihvatio prevođenja biblije na pučki jezik,otpočinjući tim velikim djelom povijest engleske proze.

Dotad je pravovjerje Engleske bilo tako čvrsto, da je, po izvanrednoj sreći, bilo nepotrebno osnovationdje inkviziciju. Nijedan drugi narod nije bio tako poslušan naučanju crkve kao tamošnji, premda jevećod vladavine Eduarda I. jasno izrazio svoju volju, da joj zabrani svaki utjecaj na političkom opolju.Udruživši u svom pothvatu protiv papinstva ,i vjersko i političko pitanje, WycIif je neizbježivo moraozainteresirati za prvo sve one, koje je strasno zaokupljalo ono drugo. U nekolih godina stekao jeoduševljene pristalice isto tako među plemstvom, kao i među građanstvom; osim toga, uz njegovo suučenje pristajali i mnogi pripadnici niže ga svećenstva, pa su pod nazivom »priprosti svećenici« (simplepriests) širili to učenje među pukom, koji je u isto vrijeme čudila i privlačila evnđeoska jednostavnostnjihova života kao i njihova uvjerenja. Kako je njegov utjecaj rastao, refomator je postajao svesmioniji i sve radikalniji. Čak je uime biblije počeo poricati Kristovu preobrazbu (transupstancijaciju)u pričesti. Uzalud su ga kancelar sveučilišta u Oxfordu i canterbuski nadbiskup optužili zbog hereze, anjegovi neprijatelji okrivili za veliki agrarni ustanak god. 1381 Parlament je bio tako sklon Wyclifu, dase nitko nije usudio da ga progoni, i on je l384 g. mirno umro u svojoj župi u Lutterworthu. Tek kad jena prijestolje došao Henrik Lancaster (Henrik IV.), koji je želio da za novu dinastiju pridobije papinupomoć, kralj je zauzeo stav protiv Wyclifa ili (da se poslužimo izrazom, koji su upotrebljavali protivnicireformatora) protiv sekte lollarda.76

Odmah na početku svoje vladavine (1399) donio je prvi zakon u Engleskoj, koji je heretike osuđivao nakaznu spaljivanjem, zabranio prijevod biblije na narodni jezik i doveo na lomaču lorda Cobhnma,zaštitnika lollarda u Domu lordova (1417). Ta su nasilja obuzdala pokret, ali ga nisu ugušila. Wyclifovisu učenici sve do, pojave protestantizma neprestano uznemirivali vjersku misao u Engleskoj ipripremali je za veliki preobražaj u XVI. st. Uostalom, u trenutku kad su se progoni oborili na njih unjihovoj domovini, na drugom kraju Evrope pojavili su se oduševljeni pobornici njihova učenja. Jan Huspresadio ga je u Češku77, pa se onodje ono združilo s razbuktalim nacioncinim strastima i demokratskimnagonima i uskoro strahovitim udarcem potreslo crkvom i Njemačkom.

U trenutku, kad bi se činilo, da je papinstvo trebalo prikupiti sve snage, da se odupre neprijateljima,ono je srnulo u onu glasovitu krizu, koju obilježavamo imenom »veliki raskol«(shizma) i koja ječetideeset godina razdirala zapadno krščanstvo.(1378-1417). Ta katastrofa nije imala nikakva vjerskoguzroka. Dvostruki izbor, pape, s kojim je otpočela, bio bi sigurno ostao tek beznačajna upadica, da se

76 Lolium znači korov77 Kako su pokazala novija istaživanja, utjecaj Wyclifovih reformatorskih i revolucionarnih Ideja ostvario se prije nego igdjedrugdje na evropskom kontinentu, jošza Wyclifova života (1383). u našoj zemlji, u Dalmaciji. Zap. Otome I. M. BRANDT:Wyclifova hereza i socijalni pokreti u Splitu krajem XIV. st. Zagreb. Kultura 1955; - Prev

186

evropske države nisu zbog svojih političkih interesa podijelile u dve neprijateljske skupine, od kojih jejedna bila pod 'utjecajem Francuske; a druga pod utjecajem Engleske, Pa su se tako požurile daprvobitni spor zatruju i njime se okoriste. Ali pri takvoj ocjeni treba ipak biti na oprezu: premda jesvjetovna politika gonila u raskol, premda se njim okoristila i produžavala ga, ona ga sama nije moglaprouzrokvati. Staro karolinško shvaćanje, koje je u upravljanju crkvom združivalo papu i cara, i timecaru nekoćomogućavalo, da daje imenovati protivupape, izgubilo je s Fridrihom Barbarossom svogaposljednjeg predstavnika. Crkva je postigla tako potpunu pobjedu nad carstvom, tako je temeljitoodbacila svako upletanje svjetovne vlasti u crkvenu upravu, opkolila izbor pape takvim jamstvimanezavisnosti i najzad, a to je najvažnije, vjernici su je tako duboko poštovali kao autoritet božanskogpodrijetla, da bi čak i sama ideja, da joj netko nametne papu silom, u suprotnosti s tradicionalnimpropisima o konklavu, bila nezamisliva. Država je krajem XIII. st., bar u Francuskoj i Engleskoj, dodušemogla suzbiti miješanje crkve u svoje poslove, ali nije mogla ni pomišljati pa zaista nije ni pomišljalana to, da crkvu podvrgne svome upletanju. Sve što je željela, sastojalo se u tome, da sebi osiguraneutralnost i blagonaklon stav crkve. Većsamo to je značilo, spriječiti je da golemom snagom svojehijerarhije ne poradi protiv njezinih namjera ili njezinih interesa. To je čak značilo, učiniti je, ako jemoguće, saveznikom protiv svojih spoljašnjih neprijatelja.

Kraljevi Francuske vješto su se okoristili boravkom papinstva u Avignonu, da za sebe osiguraju teprednosti. Njihov stav prema papinstvu bio je posve različit od stava careva u vrijeme, kad je carstvojošnešto značilo. Za razliku od njih, francuski kraljevi nisu za sebe zaahtijevali ni najmanje pravo naupravljanje univerzalnom crkvom. S njom su imali tek vanjske odnose, kao sila sa silom. Između pape icara uvijek je nanovo iskrsavao spor o granicama između duhovne i svjetovne vlasti, jer su obojica biliu carstvu. Za kralja Francuske, koji je vladao izvan područja carstva, ta je granica bila veoma jasna:nju je ocrtavala kraljeva nezavisnost u njegovu vlastitom kraljevstvu. A papa je uživao preveliku koristod zaštite, koju mu je pružao kralj, a da bi pomišljao da pokvari dobre odnose s njim za volju obnovestarih svađa. Ako i jest u odnosu prema njemačkim kraljevima zadržao sve svoje pretenzije, u Parizunije više o tome govorio. Sve se više okružavao francuskim kardinalima i kao što smo većvidjeli, dobardio pogodnosti, kojima je tako u izobilju raspolagao, zadržavao je i opet za Francuze. Tako je, ustvari,između crkve i države vladao sklad, jer su i jedna i druga izbjegavle sukobe. I I zaista, postojao je,nenapisani konkordat, koji zato ipak nijee bio manje stvaran. Odnose između kralja i pape jošjeolakšavalo i to, što se u Francuskoj nije postavil pitanje svjetovne vlasti: Avignon i grofovija Venaissinbili su tako nevažni, da kralj nije ni pomišljao ,na to, da osporava papino vlasništvo toga podrucčja.Čini mi se, da je to dosad nedovoljno zapaženo: smatram očitim, da je modus vivendi, koji su pronašlipapa i francuski kralj za vrijeme, avinjonskog boravka (1309-1377) u mnogom pogledu antipacijamodernih vremena i zapravo uzajamno prilagođenjecrkve i države.Ali taj je položaj donio koristi samo Francuskoj. To se i suviše dobro vidjelo u inozemstvu, gdje su torazdoblje nazivali »babilonskim sužanjstvom«. Pomisao, da papa više nema svoje sjedište pokrajgrobova apostolskih, bila je za pobožne duše nepodnošljiva. Nefrancuske države ogorčavale su se zbogsvih tih francuskih papa, što su se nizali jedan za drugim: Klement V. (Bertrand de Goth), Ivan. XXII.(Jacques d'Eux iz Cahorsa, 1316-1334), Benedikt XII. (Jacob Fourriier iz Saverduna kod Toulousa, 1334-1342), Klement VI. (Pierre Roger,1342-1352), Inocent VI. (Jean Birel 1352-1362), Urban V.(opatsamostana Saint~Victor u Marseillu, 1362-1376), Grgur XI. (iz porodice Roger, 1370-1378)78

Dakako, Avignon je bio tek privremeno boravište, u kom se papa samo prekomjerno zadržao. Ali ondjenije bilo moguće ostati zauvijek. Ivan XXII. izabran je 1316., tek pošto je obećao, da će papinskustolicu vratiti u Rim. Ali prilike u Italiji, za koju papa nije izgubio interes,

78 Sve su to bili Provansalci. nema sumnje. Za volju napuljskih Anžuinaca,

187

bile su veoma loše. Napuljski kralj Robert (1309-1343)koji je naaslijedio Karla II. primio, je u Avignonukrunu iz papinih ruku i uništio vojni pohod cara Henrika VII. Ali u Rimu je uskoro zavladala anarhija.Godine 1347 je Cola di Rienzo imenovan »tribunomm«, i on za nekoliko mjeseci svoje diktature ponovosniva o obnovi Rimskog carstva. Crkvena je država u rasulu. Inocent VI. je. 1353. onamo poslaokardinala Albornoza kao svoga generalnog namjesnika, sa zadaćom, da ga obrazuje. Cola mu sepridružuje, ali ga je puk ovaj put ubio. U Napulju je poslije Robertove vladavine izbila borba izmeđunjegove kćeri Ivane i ugarskog kralja Ludovika, koji je bio član kuće Anjou i zahtijevao krunu za sebe.Borba je imala potrajati sve do 1350.

Urban V. (1362-1370). najbolji među avinjoinskim papama, koji je reagirao protiv raskoši izloupotreba, namjeravao se vratiti u Rim. Godine 1367. zaista se onamo i vratio. Grad je bio napolaopustio; mnoštvo antičkih spomenika pretvorilo se u ruševine. »Veliki odredi« otpuštenih plaćenikapustošili su zemljom. Car Karlo IV. došao je u Rim i ostao u Italiji sve do 1369., a da ništa nije učinio,osim što je napunio džepove kaznivši nekoliko gradova. Usred te anarhije bizantski je car, IvanPaleolog; zatražio papinu pomoćprotiv Turaka. Položaj je bio tako očajan; da se papa 1370 vratio uAvignon, gdje je iduće godine umro.

Njegov nasljednik; Grgur XI. (1370-1378), morao je nanovo krenuti put vječnoga grada. Glas Sv. Brigitei glas Sv. Katarine sienske bili su suviše glasni i sezali su, suviše daleko, a da bi papa mogao hiniti kaoda ne čuje njihove prijekore. Ali je politički položaj jošsuviše neodovljive sprečavao njihov povratak.Bolonja se bašnedavno pobunila. Firentinci, koji su dotad bili najpostojaniji saveznici Rima u Italiji,pridružili su se ostalim toskanskiin gradovima protiv vladavine »legata«. Papa je ostavio Avignon l376Umro je 1378. a, da nije uspio dokrajčiti anarhiju. Izbor njegova nasljednika imao se, prvi put poslijeizbora Bonifacija VIII., sedamdeseti pet godina prije toga, obaviti u Rimu. Biloi je nemoguće da puk nezatraži rimskog papu. Kardinali, koji su se sakupili na konklavu, vijećali su uz buku njegovih povika i uzzvonjavu ,zvona s crkve Sv. Petra, koja su udarala na uzbunu. Vatikan je bio opkoljeljen naoružanimgomilama. Bio je to revolucionaran dan. Završio se izborom kardinala Bartolomeja Prignana,nadbiskupa u Bariju, koji je prilikom krunidbe uzeo: ime Urban VI. (1378-1389). Ali francuski kardinali,koji su sudjelovali, pri izboru postupali su tako samo pod pritiskom straha. Neki od njih prosvjedovalisu. Drugi su se uskoro posvađali ii papom, koji je naviještao sklonost da refomira sveti kolegij i da bezoklijevanja okonča financijske zloupotrebe, na kojima se osnivalo njegovo bogastvo. Tome sepridružilo joši uporno zahtijevanje, francuskog kralja Karla V. i poraz Napulja. To je bilo dovoljno daih, navede da proglase poništenje Urbanova izbora 20.rujna sastali su se u Fondiju i izabrali Roberta odŽeneve, biskupa u Therouannu. Ime Urban, koje je prihvatio njegov takmac, označavalo je Rim; stogaje odabrao ono, koje je označavalo Avignon i na zvao se Klement VII. (1378-1394)

Nekoć, kad bi se dvojica papa među sobom borila za tiaru, pitanje legitimnosti nije uopće bilo usumnji. Jedan od njih, i to onaj, kog je nametnuo car, bio je očito tek uljez, od koga se kršćanskisvijet odlučno odvratio. Ali kako se ovaj put moglo razabrati, tko je pravi nasljednik Sv. Petra? Tko jebio u pravu: da li oni kardinali, koji su priznavali Urbana, ili oni, koji su pristajali uz Klementa? Teolozisa sveučilišta prepirali su se među sobom; pobožne duše molile su s jednakim uvjerenjem za rimskogpapu kao, na pr. Katarina. Sienska, ili za avinjortskog papu, kao na pr. Vincent Ferrier i PierreLuksemburški. Ali kao i u svim pravnim pitanjima, koja imaju veze s politikom, rješenje su imalidonijeti interesi. Francuska i sve one države, koje su se skupljale oko nje: Napulj, Škotska, Kastilija,Aragon, izjasnile su se za Klementa. To je bilo dovoljno, da Engleska pristane uz Urbana. Car Karlo IV.priznao ga je također, održavajući time tradiciju, koja je carstvo vezivala uz Rim. Sjeverne države,Češka i Poljska, uradile su isto tako, ali nisu bile osobito zainteresirane u cijelom pitanju. Ugarskikralj, koji je bio u neprijateljstvu s napuljskom kraljicom, a ova je pristajala uz Klementa, pridružio seprotivničkoj stranci. Tako je kršćanstvo dopustilo, da ga u prepirci tako važnoj za crkvu vode samoobziri prema ovozemaljskoj svrsishodnosti. Papinstvo, koje je u prošlom stoljeću bilo tako

188

pobjedonosno, doživjelo je poniženje, videći kako se priznanje, koje su mu iskazivali, podvrgavainteresima pojedinih vlada. I ne samo da je, ono prihvatilo takav položaj, nego ga je takoreći svojimdržanjem i potvrdilo. Da bi sačuvao svoje političke pristalice, svaki je od dvojice papa pokazivaoprema njima izvanrednu susretljivost. Bilo, je svršeno s oholim izjavama, kojima su nekoćnjihoviprethodnici zahtijevali da raspolažu kraljevstvima. Sad je sve ovisilo o tom, koji će se od dvajuzaraćenih papa pokazati prijazniji i uslužniji prema svojim, pristalicama. A narodi su dotle pasivnopristaajali uz postupke svojih vladara, osim u slučajevima, kad su vodili borbti s njima, pa su iz inatapristajali uz papu protivnikave stranke.

Usred takve zbrke, mogle su se one zloupotrebe, od kojih je crkva počevši od prvih desetljeća XlV. st.očito sve opasnije bolovala, samo jošvećma pogoršavati. Rimski dvor podvrgao ju je, kao i avinjonskiutoliko intenzivnijem izrabljivanju, što je sad polovina kršćanskog svijeta morala svakome od tih dvajudvorova dobavljati iste one prihode, koje je jednome nekoćdobavljalo cijelo kršćnstvo. Sistemprovizijno alata i rezervacija počeo je djelovati preko svake mjere; simonijao nepotizam iopskrbljivanje miljenika žalosno su se proširili. Hijerarrhija je bila sve više izložena na milost inemilost novcu.

Takav je položaj bio neodrživ. Da se produžio, sigurno bi završio propašću crkve. Wyclifov uspjeh uEngleskoj bio je značajan. U Češkoj se njime nadahnuo Jan Hus, pa je i on počeo uzbunjivatipuk.(1403.) Ali nasuprot tim revolucionarnim reformatorima, staro Pariško sveučilište, to žarište, ukom se i dalje čuvala i gajila teologija, gorljivo je tražilo rješenje, koje bi bilo spojivo spravovjernošću. Pierre d'Ailly, Gerson i Clemangis s jedne strane, a WycIif i Hus s druge, predstavnicisu velikog vjerskog sukoba, koji je izbio u počettku. Prihvaćajući veoma udoban recept i ovom biprilikom bilo moguće uplesti rasni element: Latini su bili za crkvu, a Germani protiv nje. U to vrijemezapravo Germani i Slaveni! Ali te različite stavove veoma je lako protumačiti. Kako smo većvidjeli, uEngleskoj su sve veće poteškoće, što ih je zemlja imala s papom, ljude usmjerile u tom pravcu; da suprihvatili Wyclifovu teologiju. Njezine teze Hus je prihvatio gotove i oslonio ih na češki nacionalizam.Naprotiv, uFrancuskoj je, država mogla biti samo zadovoljna time, što se papinstvo naselilo u Avignonu. Ništa jenije navodilo da prekine s njime; nitko u narodu nije bio neprijateljski raspoložen prema njemu. Moglose ukloniti zloupotrebe, uspostaviti disciplinu, obnoviti pobožnost bez uništenja svega, bez poricanjacijele prošlosti i bez vraćanja jednim skokom na riječi biblije i na prvobitno kršćanstvo. Ekumenski bikoncil mogao riješiti cijelo pitanje, u isto vrijeme ukinuti raskol i doniijeti crkvi refomle, koje jetrebala. Ali na nesreću, nijedan od papa nije htio da se ukloni. Državama nije nikako polazilo za rukomda, sporazume i da prema obojici proglase sveopće »ukidanje poslušnosti«, koje bi ih primoralo dapopuste. Francuska je svim silama nastojala, da prestane raskol, ali su je u tom ometale unutrašnjesvađe. Ubistvo vojvode Orleanskoga, koje ju je prepustilo utjecaju, vojvode burgundskog IvanaNeustrašivog; onemogućilo ju je da zauzme odlučniji stav. Jer Flamanci, kojima je Ivan vladaopristajali su uz Rim, pa je on stoga bio veoma zbunjen kavgom i svim snagama nastojao da dođe dorješenja. Osjećajući pomoć, kardinali obiju stranaka najzad su se osmjelili. Godine 1309. konačno susazvali opći koncil, u Pizi, koji je otpoČeo rad 25. Ožujka. 79

Bila je nečuvena novost u crkvi, da se koncil sastaje na poziv kardinala. Revolucionarno raspoloženje,koje je uzbunjivalo duhove u laičkom društvu, prenosilo se i u vjersko društvo. Obojica papa, Grgur XII.(u Rimu) i Benedikt XIII. podjednako su prosvjedovali i uzalud se uzbuđivali nastojeći da rad skupštine

79O tom neprijatcljstvu i njegovu podrijetlu vidi niže u III. poglavlju.

189

dovedu do neuspjeha. Ali ona je, bila odlučna da ustraje do kraja. 5.lipnja je svečano proglasila Pierrage Luna (Benedikt XIII.) i Angela Corraria (Grgur XII.) nepoopravljivim raskolnicima i hereticima, svrglai jednog i drugoga i proglasila vakanciju Svete Stolice. Deset dana poslije toga, kardinali su tiarupredali Aleksandru V. (1409-1410). Zatim su se raspršili, prepustivši nekom budućem koncilu, da izvršireforme u crkvi. Budućnost se čilila mračnijom no ikad, jer ni Grgur ni Benedikt nisu priznavalivaljanom presudu, koja ih je pogodila. Sad su postojala trojica papa koji su jedan drugom osporavalivladavinu nad kršćanskim svijetom.

I kao da nije bilo dovoljno veći to, što je crkvom potresala kriza njezine vlade, razdirala ju je u istovrijeme i hereza, podsjećajući takvim okolnostima na karolinšku dekadansu u vrijeme, kad su sinoviLouisa Pobožnog jedan drugom osporavali krunu, dok je feudalizam, sve više jačao, rušeći političkoustrojstvo carstva.

Wyclifizam je u Janu Husu našao mnogo žešćeg apostola, koga, su okolnosti imale učiniti kudikamoopasnijim, nego što je bio sam osnivačučenja. Isto onako, kako se Wyclifovi uspjesi u Engleskojobjašnjavaju, kako smo vidjeli, političkim nezadovoljstvom, što ga je

papinstvo izazvalo u njegovoj zemlji, tako jei Hus postigao svoje uspjehe zahvaljujući sve većemneprijatelistvu, koje je počevši od sredine XIV. st. suprotstavljalo Čehe i njihovu zemlju Njemačkoj80.Nacionalni i osjećaj djelovao je u prilog i jednog i drugog raspoloženja, ali na veoma različit način.Objašnjava se to, dakako različitim sastavom dvaju naroda. U Engleskoj je stanovništvo bilo homogeno,pa je to Wycliifu pribavilo pomoćsvih onih, koji su, ustajući protiv papinstva, odbaacivali upletanje,jedne strane sile. U Češkoj su Česi, živjeli pokraj useljenika, koje je Njemačka izlijevala u njihovuzemlju počevši od. XII. st., pa je nacionalni osjećaj k Husu doveo cio slavenski dio nacije, što je unjemu pozdravio ostvarioca njihova oslobođenja od crkve, koju su morali prije svega smatratinjemačkom crkvom. Hus se, uostalom, većod početka oslanjao isključivo na svoje sunarodnjakečeškoga jezika. I vjerska revnost, koju je u njima raspalio svojim govorništvom i snagom svoguvjerenja, jošje pojačala sva ona snaga nacionalne strasti, što su je oni u sebi nosili; pa tako tu imamopred očima prizor, gdje teolog u tolikoj mjeri postaje apostolom, svoga naroda, da se nikakva vlastnije usuđivala da mu se odupre. Munja izopćenja kojom je ošinut, interdikt, koji je bačen na Prag(1412), nisu usporili njegovu propagandu, koja je većpočela pridobivati pristalice u Poljskoj, Ugarskoji u Hrvatskoj.

Djelo crkvene reforme, što ga je koncil u Pizi odgodio, činilo se, da jedino_može spasiti kršćanstvo.Ivan XXIII. (1410-1415), koji je nedavno naslijedio Aleksandra V., sazvao je u Rimu novi koncil (zatravanj 1412), ali se on uskoro morao raspršiti; jer je u grad provalio Ladislav, kralj napuljski. Niprijedlog njemačkog kralja Sigismunda; koji je bio sretan, što mu Francuska i Engleska, zabavljenesvojim sukobom, prepuštaju, da u tom pitanju odigra važnu ulogu, određena je Konstanca kao sjedištenove skupštine, koja je otpočela radom. 5.studenog 1414. Njoj je poslije tri godine vijećanja ipregovaranja pošlo za rukom da dokrajči raskol. Ivan XXIII. je zbačen. Grgur XII. primoran da seodrekne tiare, a Benedikt XIII.; koji je to odbijao osuđen kao heretik i raskolnik. 11.studenog 1417.izabran je Martin V ., ali to nije učinio konklav, nego komisija kardinala i delegata pojedinih naroda,koji su bili zastupani na koncilu. Jedinstvo katoličke vlade bilo je napokon uspostavljeno. A što se tičereforme crkve »in caapite et in membris« (u njezinoj glavi i u udovima), koju su tražili najbolji umovitoga vremena, ona je bila jedva otpočeta. Sastojala se gotovo samo, od nekoliko mjera, kojima suublažene ovlasti, što ih je kurija sebi pridržavala u pogledu raspodjele beneficija. Za uzvat, koncil jepovjerovao, da je uništio herezu u Češkoj time, što je 6.srpnja 1415. osudio na lomaču rana Husa, kojije opskrbljen zaštitnim pismom Sigismundovim (salvum conductum), došao, u Konstancu u nadi, da će

80

190

crkvene oce pridobiti za svoje učenje. Nekoliko mjeseci poslije toga, isto je tako osuđen i smaknut iHusov učenik Jeronim Praški. Obojica su umrli kao mučenici, a njihova smrtna kazna samo je pomoglastvari, koju su platili svojim životom. Dovela je do vrhunca vjersko i nacionalnog oduševljenje Čeha.Njihova mržnja protiv crkve i protiv Njemačke razvijale su se zajedno. I zaista, zar nije Hus u istovrijeme bio žrtva i koncila i Sigismunda? Zar su mogli da u zaštitnom pismu, što ga je primio od kralja,ne vide samo odvratnu i podlu prijevaru.

Dosad su se Husove pristalice, kao i njihov učitelj, ograničavali na javno ispovijedanje Wyclifovihideja. Neki od njih ostali, su im vjerni: to su bili utrakvisti, nazvani tako zbog toga; što su sepričešćivali u oba vida Ali pretežna masa puka, potaknuta vjerskomstraašću, razvila je jednim mahom,to učenje do njegovih krajnjih konzekvencija. Budući da biblija sadrži božju riječ, trebalo ju je slušatiu svemu, ne samo u pitanjima koja se tiču duše, nego i u onima, koja se odnose na tijelo. Zbog toga,svaka crkvena kao i civilna, organizacija mora nestati. Trebalo, je na ovom svijetu stvoriti kraljevstvobožje uspostavivši, prema riječima svetih knjiga, jedinstvo sveukupnog čovječanstva. Bio je tozanesenjački san jednog mladog naroda, koji je bio, pun iluzija, i kome su po postupcima slični ucijeloj povijesti samo ruski boljševici iz 1917. Smjesta su pristupili djelu, vjerujući, da je češki narododabranik gospodnji. Katoličko je svećenstvo rastjerano, njegova su imanja konfiscirana, a crkva isamostani razoroeni. Puku je dano neko patrijarhalno ustrojstvo po uzoru, na stari zavjet, a na mjestuBurga Kozihradek, u kom je Hus proveo svoje posljednje godine, podignut je sveti grad Tabor, po komsu novi Hebreji dobili ime Taborićani. Iznenadna smrt češkog kralja Vaclava (16.kolovoza1419)dala imje jošpotpuniju slobodu djelovanja, jer ga je naslijedio omrznuti Sigismund, Juda-izdajnik mučenika izKonstance. Revolucija je dakle vladala zemljom. Nijemci u Češkoj, koji su ostali vjerni crkvi, pagnulisu glavu pred olujom. Dotle su se sa svih strana zaneseni mistici koje su u svom krugu prikrivoleorganizacije bogarda ili proleetarijat industrijskih gradova, požurili u tu zemlju, gdje je upravo bilaproglašena božja vladavina, pa su njihove komunističke težnje ili njihova priviđenja raja na zemljipotakla usred biblijske strogosti Taborićana stvaranje mnogih neobičnih sekti. Tako je neki belgijskitkalac osnovao sektu adamićana; koju obilježavaju veoma zanimljivi zanosi njezinih pristalica. Učenicinovoga Adama naselili, su se najednom otoku rijeke Nezarke, pa su tvrdili, da ondje u najpotpunijemkomunizmu žive rajskim životom: Po uzoru na prve ljude, ukinuli su upotrebu odjeće, a njihov je moralbio isto tako primitivan kao i njihovo odijevanje. Uskoro, su postali uzrokom takve sablazni, da ih jeJan Žiška l421. morao dati poubijati.

Vjera husita bila je prejaka, a da ih ne bi navela, da je šire u svom susjedstvu. Tako je Češka od 1419.postala žarište propagande, iz kog se njegova revolucionarna vjera prelijevala poput lave učenja, kojeje sve pred sobom palilo i uništavalo, U susjednim salvenskim područjima, u Poljskoj, Moravskoj iŠleziji, gdje je jezik njegovih apostola bio bez teškoća razumljiv i gdje su narodne mase živjele podjarmom plemstva, nikle su smjesta tisuće pristalica. To se učenje uvuklo i među sirotinju, u njemačkimpredjelima Austrije. A njegov je ugled postao jošblistaviji zbog uspjeha, što ih je postiglo. PobjedeJana Žiške i Prokopa nad njemačkom konj81icom, koju su protiv njih poslali papa i Sigismund,neodoljivo su vjernike podsjećale na pobjede Daviove ili Gedeonovenad Adamićanima.

Na husitku opasnost pozivali su se svi oni u crkvi, koji su zahtijevali da se sastane novi koncil. MartinuV. je polazilo za rukom da se odgađa. Njegov nasljednik Eugen IV. (1431-1447), koga su pobijedileokolnosti i pritisak javnog mnijenja, donio je odluku. Koncil je otpočeo radom u Baselu u srpnju 1431.U njegovim vijećanjima nametnula su se dva velika pitanja: češka hereza i reforma crkve. Događaji sumu dopustili, da riješi samo prvo.

81

191

Vjerski i socijalni radikalizam Taborićana najzad je izazvao potpun prijelom između njih i utrakvista.Gotovo cijelo, plemstvo prešlo je na stranu ovih, pa im je pribavilo krvavu pobjedu kod Lipana30.ožujka 1434.

To je bilo dovoljno, da Češka, koja je većbila iscrpljena ratovanjem, zatraži da otpočine, pa supregovori, koje je koncil poveo s utrakvistima najzad završili dosta nejasnim rješenjem, kojim su sezadovoljile obje strane (1436). Time se teškoćama prije izbjeglo zaobilaženjem, nego što su bileriješene. Toliko napora, toliko oduševljenja i toliko prolivene krvi donijelo je najzad koristi samočeškom plemstvu, koje je među sobom podijelilo samostanska imanja. Uz cijenu pljačke njezinihdobara, ono se, izmirllo s crkvom. Snaga, koju je time steeklo, imala je ubuduće temeljito smanjitiopasnost od obeshrabrenih sektaša, koji su i dalje ostali na životu među narodom. Za konačnoistrebljenje računalo se vremenom.

A što se tiče reforme crkve, moglo se u prvi mah vjerovati, da će ovaj put zaista biti provedena premaprogramu, što su ga nekoću Kostanci izložili ljudi kao Pierre d'Ailly i Gerson. Činilo se, da je većinacrkvenih otaca odlučna, da monarhijsko ustrojstvo kršćanstva zamijeni koncilarnim ustrojstvom. Ona jejošenergičnije nego u Konstanci proglasila prvenstvo koncila pred papom i energično osujetila naporeEugena IV. da raspusti skupštinu. Ona nije bila zadovoljna samo time, što je ukinula financijskezloupotrebe kurije, poboljšala način život,a svećenstva, nametnula stalno boravište crkvenimdostojanstvenicima, suzbila simoniju i zabranila okupljanje beneficija u jednoj ruci, nego je premapapi očitovala takvo nepovjerenje i tako revolucionarnu kontrolu, da se najzad u njezine redoveuvukao rascjep. Time se Eugen obilno okoristio. Car Ivan VII. Paleolog i carigradski patrijarh nedavnosu došli u Italiju i opet jednom nastojali da dobiju pomoćZapada protiv Turaka obećavajući uniju grčkecrkve s rimskom. Papa je smjesta sazvao koncil u Ferraru, zatim u Firencu, da vijeća o tom prijedlogu.Bio je to lažan ulog bačen iz očaja u igru, ali je svatko hinio ili je sebe uvjeravao, da ga shvaćaozbiljno. Jedin dio crkvenih otaca odazvao se njegovu pozivu, pa je 5.srpnja 1439 proglašena unija, ato je papi trenutno pribavilo sjajan uspjeh. Bilo je to trenutno zato, što je istočna crkva većčetirigodine poslije toga uniju osudila i odbacila. Ali ipak, opozicija, koja je ostala u Baselu, bila je zaneposrednu budućnost diskreditirana. Nastojala je da nasiljem sakrije svoju slabost. 5.lipnja 1439zbacila je Eugena IV. i na njegovo mjesto imenovala Feliksa V., koga nitko u Evropi nije shvatioozbiljno i koji je u povijesti posljednji protivupapa. Ostavši tvrdoglavo u stavu otpora, koji odsad višenije imao nikakve nade, koncil je jošdeset godina životario mračnim i bezutjecajnim životom, te senajzad 25.travnja 1449 razišao. Feliks V. je abdicirao i nanovo zauzeo mjesto među kardinalima. Velikakriza, kroz koju je papinstvo prošlo, bila je završena, i to završena njegovom pobjedom. Od djela, kojeje poduzeo koncil, nije preosalo ništa. Crkva je i dalje zadržala svoj monarhijski oblik. Poslije tolikorada i nada sve se opet vratilo na polaznu točku.

Ali ipak, od sve te vreve i uznemirenosti, koja je na trenutak obećavao, da će dati nov oblikkatoličanstvu, preostalo je nešto, što nitko u crkvi nije želio postići sve veća nezavisnost pojedinihdržava u crkvenim pitanjima. Prepirke i svađe papa s koncilom omogućile su vladarima, koje su objestrane imale podjednakog interesa da štede, da ograniče upletanje Rima u poslove njihove države i daprisvoje dio utjecaja u postavljanju i u disciplini svoga nacionalnog svećenstva. Pragmatička sankcija,koju je 1438. proglasio Karlo VII. i koju možemo smatrati polaznom točkom slavnih galikanskih slobodafrancuske crkve, najznačajniji je rezultat toga sticaja okolnosti. Papinstvo je ostalo gospodarom ucrkvi. Ali crkva više nije bila ona, što je bila u Srednjem vijeku. Prestala je protezati svoj autoritetjednako na područje svjetovnog života kao i na područje duhovno. Na neki se način povukla u samusebe i specjalizirala se, ako se tako smijemo izraziti, u svojoj vjerskoj ulozi. Poslije cara, sad je i papakao univerzalna vlast isčezao s pozornice svijeta. Poslije polovine XV. st. više ne će biti antipapa. Aliisto tako, pošto je Pavao II. svrgao kralja Češke, Jurja Podjebradskog (1466), više se ni jednom ne ćedogoditi, da papa podvrgava svom posredničkom sudu prepirku među kraljevima.

192

DRUGO POGLAVLJE

STOGODIŠNJI RAT

I. DO SMRTI EDUARDA III. (1377)

Od kraja XIII. st. Francuska više nije imala one prevlasti, koju je neosporno uživala od vremena FilipaAugusta do Filipa Lijepog. Da bi mogla zadržati to gospodstvo u Evropi, trebalo je da njezina kultura idalje napreduje i da se njezina politička moćodrži i dalje na istoj razini. Ali prva se zaustavila unapredovanju, a druga je stala opadati. Ni umjetnost, ni književnost, ni znanost, koliko god su jošuvijek bile važne i zanimljive, ne rađaju više nikakvim bitnim novinama. A što se tiče snage iblagostanja nacije, oboje je ugrozila strahovita krita stogodišnjeg rata.

Značenje toga velikog sukoba uvelike uostalom, prelazi granice zapadne Evrope. Obje države, koje suse među sobom borile, bile su previše utjecajne, a da hi njihova svađa mogla zanimati samo njih same.Ustvari, ona se nameće svim vladarima, pa zbog saveza, koje ona potiče među njima ili po utjecaju,kojim ona određuje njihovo držanje, ona poprima opće evropsko značenje.

U neuravnoteženoj Evropi, u kojoj je nestanak političke prevlasti papinstva pokvario ravnovjesjesnaga, ta je, svađa silom okolnosti postala privlačnim središtem ili bar najvažnijim događajem što jezbrkanoj uznemirenosti vremena, kojim dominira, dao neki zajednički i opći pravac kretanja.

Tako dug i tako ogorčen rat bio je mogućsamo između Francuske i Engleske. Samo su te dvije državeraspolagale s dovoljno sredstava, samo su one imale dovoljno ujedinjen narod, da su mogle podnijetitakvo iskušenje, a da ne propadnu. Ali svatko ostaje zbunjen, kad uporedi veličinu napora, koji su u toutrošeni, s ništavnošću rezultata, koji su postignuti. U osnovi, o borbi Francuske i Engleske može sereći isto ono, što i o borbi papa s koncilima: bio je to potpun neuspjeh.

Poslije toliko prolivene krvi, poslije toliko nevolja i ruševina, oba su se protivnika našla gotovo na istojpolazlnoj točki, pa se stoga spravom može reći, da je stogodišnji rat bio samo užasna i potpunobesplodna sveopća nesreća. Naknadilo je i suviše lako konstatirati, da on uopće nije mogao biti neštodrugo. Neosporno je i savršeno jasno, da engleski kraljevi nikako nisu mogli steći francusku krunu. Aipak je to bio onaj cilj, koji su oni sebi postavili. Osim njega nije bilo nikakva bitnog razloga, koji bi ihgonio u rat. A osobito nije bilo nikakva razloga koji bi u rat gonio engleski narod. Jer Francuska, nijeprijetila, pa čak nije ni smetala Engleskoj. Ni jedna ni druga nisu jošpostale pomorska nacija. Njihovise trgovci jošnigdje nisu susretali kao takmaci, kao što će to biti poslije, ili kao što su se veću XIII. st.u lukama na Levantu susretali trgovci iz Đenove i Venecije. Guyenna, koja je i dalje bila kontinaltalniposjed engleskih kraljeva, nije za njihov narod bila nimalo važnija; nego što je to u XVIII. st. bilokraljevstvo Hanover. Bilo bi posve razumljivo, da je Francuska napala Englesku u namjeri, da jojoduzme tu pokrajinu, koja je bila posljednji ostatak, što je jošsmetao jedinstvu kraljevstva. Ali ratnije izazvala Francuska, nego Engleska. Izlika za to bio je zahtjev Eduarda III; na krunu Kapetovića. Aliu tom pitanju nije moguće naći nikakva nacionalnog iteresa Engleske. Bašnaprotiv. Savez Francuske saŠkotskom ništa bolje ne objašnjava podrijetlo sukoba. Jer zaista jel suviše očito, da je osvojenjeŠkotske postalo neizmjerno teže i čak nemoguće, jer se kompliciralo ratom s Francuskom. Ukratko, skoje god strane promotrimo cijelo to pitanje, stogodišnji rat se ukazuje kao beskoristan rat u tomesmislu, što nije izbio ni zbog kakvog životnog interesa. U njemu treba zapravo vidjeti samo rat zbogprestiža. I bašto objašnjava strast, kojom je engleski narod, u njem pomagao svoje kraljeve.

193

Za vladavine Eduarda I. (1272-1307) parlamentarno se ustrojstvo i dalje učvršćalo. Godine 1297. kraljje i formalno priznao pravo parlamentu da odobrava porez. Povratak njegova nasljednika, Eduarda II.(1307-1327) na praksu osobne vladavine, doveo je kao i za Hennrika III. do pobune puka pod vodstvombaruna. Kraljev neuspjeh u Škotskoj protiv Davida Brucea, koji je ponovo pograbio oružje i potukao gakod Bannockburna (24.lipnja 1314), do kraja ga, je omrznuo. Godine 1326 nezadovoljnici su se okupilioko kraljice i prijestoloonasljednika. 7.siječnja 1327. parlament je proglasio, da je kralj skinut sprijestolja. Vladavina Eduarda III. (1327-1377) otpočela je, dakle kao i vladavina Eduarda I.: novompobjedom nacije nad krunom. Ali priznavši taj svršeni čin, kako je to u svoje vrijeme učinio i njegovdjed i pridruživši se iskreno parlamentu, Eduard III. je tu pobjedu naroda pretvorio u korist za krunu.Što god je parlamentu više dopuštao da se upleće u njegovu politiku, to je ta politika postajala svepopularnija. Odobrenje kuće lordova i kuće općina (koje se bašza vrijeme Eduarda III., poćinju jasnoisticati kao dva posebna doma); dano je kraljskim pothvatima, solidariziralo ih je s njima. Kako god suti pothvati bili skupi u njima je sad većbila u pitanju čast nacije, pa se t čast stapala s ćašćukraljevom. Nema sumnje, da parlament nije ništa učinio, da bi kralja gurnuo u rat protiv Francuske.Čini se čak, da jeEduard u početku bio tako malo siguran u njegovo raspoloženje, da je novac, koji mu je bio potrebanza pripreme, najprije počeo posuđivati od firentinskih bankara. Ali ga je njegov bankrot (1339)primorao da se ubuduće, sve do kraja svoje vladavine, uvijek obraća svome vjernom parlamentu. Takoje njegova svađa postala svađom njegova naroda. Engleska se osjećala čašću angažirana u ratu svogakralja. Strastveno se u njemu borila, iz osjećaja nacionalnog ponosa, a to je najjači odsvih osjećaja. Nitko, dakako, nije mogao znati, upuštajući se u taj rat, dokle će on zemlju odvesti.Englezi se sigurno nisu nadali, da će kod Francuza naići nasamoljubije i nacionalne, strasti jednakesvojima. Pošto je borba jednom većotpočela, a radilo se o francuskoj kruni, koju je imao steći njihovkralj, morali su ići dokraja i zadržati oružje u rukama sve dok im od iscrpljenosti samo ne padne izruku.

A ipak, kako treba razumjeti, da Francuskoj nije pošlo za rukom, da odmah i odlučno, suzbije napadEduarda III.? Čini se, zaista, da su svi izgledi bili na njezinoj strani. Ne samo da je imala prednost, dase brani na svom vlastitom tlu, nego je i njezino stanovništvo bilo sigurno dva ili triput brojnije odstanovništva Engleske, a bogatstvo joj je bilo joši mnogo veće. Treba pri tome uzeti u obzir, da njeziniporazi kod Crecyja, kod Poitiersa, kod Azincourta nisu bili ni po čemu odlučni.Kako god su obili ozbiljni, oni nisu uništili njezine snage i nisu je onemogućili da vodi borbe. Razlognjezine nemoći bio je drugi. Treba ga tražiti u nemirima, koji su njome harali počevši od sredine XIV.st., i koji se i sami, bar najvećim dijelom objašnjavaju prirodom francuske države, kakva se formiralau vremenu, od Filipa Augusta do Filipa ,Lijepog.

Ta, je država, kako smo dovoljno mogli vidjeti prije u tekstu, ubiti bila monarhijska. Osim kralja nije u njoj bilo nikakve nezavisne političke vlasti; bilo je samočinovnika ili vijeća, od kojih nijedno nije potjecalo - kao engleski parlament - iz nekog drugog izvora,različitog od krune. Kraljev autoritet, koji je od vladavine do vladavine imao sve veći utjecaj u zemlji isve potpunije okupljao pojedine dijelove vlasti, koje je razjedinio i rasuo kneževski feudalizam, u bitise izražavao zaštitom i pravdom. Kralj je bio opunomoćeni odvjetnik svoga kraljevstva, prvi zemaljskisudac i branilac svojih podanika. Na tom se osnavala njegova društvena uloga i na tom je nikla njegovapopularnost. Država, kojoj je bio na čelu, u osnovi se temeljila na ideji prava. Njezini glavni službenicibili su bailliji, sudbeni časnici; njezin najvažniji središnji organ, pariški parlament, bio je sudište. Ipučko osjećanje, koje je zadržalo u sjećanju sliku Louisa Svetog, kako izriče pravdu pod hrastovima uVincennesu, u tom je pogledu posve u skladu sa stvarnošću. Filip Lijepi je dokraja ostao pristalica togshvaćanja, i njegov sukob s papom u biti je samo svađa zbog pravnog vrhovništva kraljevog.

194

Međutim država je, da bi se održala, sve više trebala financije. No sve što je ostalo, od nekadašnjerimske poreske organzacije - stari porezi, koji su se 0pretvorili u davanje u naturi - prešlo je veću X.st.u ruke velikih vazala. Za svoje održanje dvor ima samo svoje domene i prihode s njih. Tome je mogaododati prihode od kovanja novca, koje kralj od Filipa Augusta, uvelike ponovo preuzima od velikihvazala.82 Zbog toga on traži pomoću posuđivanju. Ali to nije bilo dovoljno. Trebalo bi da postoji porez,ali njega nema. Otuda za Filipa Lijepog skrajnje mjere: kvarenje novca, oporezivanje, svećenstva,koje nagoni papu u rat, ukidanje reda ternplara, koje je izazvalo sablazan sumljivo poslovanje sTalijanima, što se bogate na račun državne riznice. Nikom i ne pada na pamet pomisao, da bi se moglorazrezati namet na podanike, jer to nije zamisao osnovana na pravu. Pojam države, koja svoju ovlastproširuje čak dotle, da crpe iz privatnog bogatstva onih, koje štiti, jošse nije rodio. U financijskompogledu razvoj je dakle, jošveoma zaostao za razvojem u pravnom pogledu. Ukratko, krajem XIII. st.razvoj jošnije prerastao shvaćanje, koje javne financije miješa i zamjenjuje s kraljevim prihodima.Čim je izbio stogodiši1ji rat, to je prouzrokovalo najveće poteškoće. Da bi platio vojsku, unajmioplaćenike, dao novčanu pomoćsaveznicima, kralj će se zadužiti i nered će uskoro biti tako velik, da ćemorati u pomoćpozvati one iste svoje podanike, kojima se nije usudio nametnuti porez: sazvat ćedržavne staleže i od njih zatražiti novac, koji sam nije imao. A to će značiti početak strahovite krize.To će značiti početak neke vrste revolucije, i to usred rata, koja podsjeća na onu, što ju je Engleskaproživjela u vrijeme Velike povelje. Ali je položaj u Francuskoj bio mnogo ozbiljniji. Jer onenacionalne kohezije, koju je normansko osvojenje dalo Engleskoj, ovdje nema. Kraljevstvo, koje jeujedinilo membra disjecta svoje zemlje, sve je opet dovelo u pitanje, kad se obratilo puku.

Sve će se to pretvoriti u zbrku. Društveni redovi, od kojih se satoje državni staleži, nisu među sobomsložni. Treći stalež, koji se oslanja na gradove i koji ima novca, htjet će da uvede reforme, koje kraljne prihvaća. Knezovi će se okoristiti prilikama i opet zadobiti, utjecaj, koji su izgubili. Borbe različitihstranaka potaći će političke ambicije seniora po krvi. Etienne Marcel bio je uvod u borbu Bourguignonai Armagnaca. Osim vladavine Karla V., za koje su se prilike popravile može se reći, da je Francuska odzasjedanja državnih staleža u 1353. pa do vladavine Louisa XI. bila plijen dvostrukog unutrašnjeg rata:između trećeg staleža i kralja, te između knezova i krune. A sve sve, je to imalo u osnovi svoj uzrok ufiskalnoj krizi, koja je neizbježivo nastala zbog ustrojstva kraljevstva. Bila je to, ako se Smijemo tako iizraziti, kriza povjerenja, koja je bila nužna, da se država, izdigne nad shvaćanje iz vremenaKapetćvića, do drugoga, razvijenijeg i potpunijeg shvaćanja; kriza, u kojoj se činilo, da je država usredstrahota ratovanja s inozemstvom većdospjela na sam rub propasti.

U godinama, koje su prethodile velikom ratu, ništa jošnije naviještalo, daće doći do rata. Trojicasinova Filipa Lijepog ne imajući muškog potomstva naslijedili su jedan za drugim svoga oca. Bili su toLouis X.(1314-1316), Filip V. (1316-1322) i Karlo IV; (1322-1328). Svi su se oni bezikakvih sjajih uspjehaokoristili položajem, koji im je predavan u naslijedstvo. Nije, se posavljalo nikakvo novo pitanje.Papinstvo se nastanilo u Avignonu i uvijek je bilo susretljiosti prema kruni; s Engleskom je vladao mir;njezin kralj Eduard II. oženio se, u skladu s pogodbama ugovora u Montreuilu,sestrom trojice kraljeva.Samo se flandrijski rat otezao jošnekoliko godina i najzad, za Filipa V. završio pariškim ugovorom(1320), koji je kraljevstvu ustupio kaštelanije Lille, Douai i Orchies i ženidbom uveo nasljednikagrofovske ćasti, Louisa od Neversa, u kraljevsku porodicu.

U trenutku, kad je umro Karlo IV., kraljevstvo je dakle uživalo dubok mir. Čak ni izumrće dinastijeKapetovića nije urodilo nikakvom teškoćom. Većje prilikom smrti Louisa X. njegova kći bila uklonjenaod nasljedstva krune, pa se Filip Valols imao samo okoristi naćelom, koje je proglašeneo jošdvanaest

82 La taille (glavarina) nije u provom smilu riječi porez, nego trajno-pravo.

195

godina prije toga, a bilo je u skladu sa starim franačim kraljevskim pravom, pa ga je cijela nadjaprihvatila bez ikakva osporavanja. Bilo je to tako nepobitno načelo, da Eduard III., po majci unuk FilipaLijepog, nije u odlučnom trenutku izrekao nikakva prosvjeda. Čak i po ženskoj lozi njegova su pravabila su niža od prava Ivane, kćeri Louisa X., koja se udala, za Filipa od Evrexa i kojoj je novi kralj izrazboritosti prepustio kraljevstvo Navarru, na koje se t.zv. »salijski zakon«, nije, mogao tako očitoodnositi, kao na Francusku.

Njegova je vladavina otpočela, pod sretnim auspicijama. Flandrijski grof ga je pozvao u pomoćprotivvelikog ustanka tkalaca u Brugesu i seljaka na f1andrijskom primorju, koji su od 1325. udružili svojenapore u borbi, što su je prvi vodili protiv patricija, a drugi protiv plemstva. 23. Kolovoza 1328 kralj jekod Cassela izvojštio pobjedu, koja je dokrajčila pobunu. Iduće godine mu je Eduard III. položiovazalsku zakletvu za Guyennu. Činilo se, da je rat tako malo vjerojatan, daje kralj u sporazumu spapom pripremao križarski pohod ili točnije, francusku vojnu na istok, koja je imala krenuti na putmorem god. 1332.

Eduard III. je u Engleskoj manje sretno otpočeo svoje vladanje. Novi vojni uspjesi Skota primorali suga, da prizna nezavisnost njihove zemje njihova kralja, Roberta Brucea (1328) prekinuvši time vazalskuvezu, na koju je Eduard I. primorao te uporne protivnike. Na sreću po njega, pobuna Eduarda Baliolaprotiv Davida Brucea, Robertova nasljednika (god. 133l), omogućila mu je,.da uspostavi ono, što jenedavno razriješio. Izjasnio se za Baliola, potukao čete zakonitog kralja kod Hallisdown Hilla (1335) iprimorao ga, da pobjegne u Francusku, gdje ga je Filip VI primio onako, kao što je kasnije, Louis XIV.primio Jakova Stuarta. Balliol se požurio da učvrsti svoj položaj ustupivši pobjedniku područje Berwicki priznavši sizerensku vlast Engleske nad kraljevstvom, koje mu je ona pribavila (u veljači 1334).

Simpatiju, koju; je francuski dvor iskazao Davidu Bruceu, primio je Eduard III. kao uvredu. Odgovorioje na nju time, što je počeo neštedice pokazivati znakove povjerenja prema: Robertu od Artoisa,smrtnom neprijatelju Filipa VI., koga je primio u Londonu s velikom bukom. Prava; koja je vjerovao ilije sebi uobražavao da ima na krunu Francuske, mora, da su ga uskoro pridobila za pomisaoda obnovirat, koji je njegov djed morao 1297, tako naglo prekinuti. Bio je mlad, aktivan i popularan zbog svojepobjede nad Škotskom, pa je dopustio, da ga zavede ambcija. Uostalom, kao i svi veliki slavoljubivcibio je i on razborit, pa se nije htio upustiti u pustolovinu, prije nego što za sebe osigura sve izglede nauspjeh. Nadahnuvši se primjerom Eduarda I., preuzeo je kao svoju prvu dužnost, da sebi osigurasavezništvo nizozemskih vladara. Najvažniji među njima, fIandrijski grof Louis od Neeversa, pokazaoše, isto onako vjeran Filipu VI., koji ga je spasio od pučke pobune, kao što je Guy de Dampierre 1297.bio pripravan da prekine s Filipom Lijepim, koji je protiv njega pomagao patricije. Ali s druge straneShelde, u onoj nekadašnjoj Lotaringiji, koja je sada bila pocijepana u bogate kneževine, što su odvremena velikog međuvlađa uživale, potpunu nezavisnost pod nominalnom vrhovnom vlasti carstva,posao je morao biti lakši; uz dobru plaću mogao je bez teškoća , unovačiti saveznike. Zahvaljujućifirentinskim bankarima, ,koji su mu otvorili najširi kredit, Eduard je mogao trošiti bez računa. Dao jeneograničenu punomoć grofu Vilimu II. od Hainauta i Hollanda, čijom se kćerkom Filipinom,pokroviteljicom Froissartovom, oženio još1328., pa nije trebalo dugo čekati da za skup novac sklopisporazum s vojvodom brabantskim i s nekoliko drugih osoba manjeg značenja, kao što su bili grofovi odGelderna, Klevea, Juliersa. Isto onako, kao što je Eduard I. 1297. kupio pomoćnjemačkog kralja,Adolfa od Nassaua, tako je Eduard III. smatrao korisnim, da unajmi, kao svog plaćenika cara LuddvigaBavarskog. Nema sumnje, da se nadao, da će taj bijednik, kog je Ivan XXII. nedavno izopćio, naći usvojoj, mržnji prema avinjonskom papinstvu razlog, da se osveti na Francuskoj.

Engleskoj je koaliciji Filip VI. u Nizozemskoj suprotstavio , starog štićenika Francuske, biskupa odLiegea, i češkog kralja Ivana Slipog, koji je bio u rodbinskim vezama s njegovom kućom, ali koji, je

196

uostalom sa sa sobom doveoteo nekoliko vitezova iz svoje grofovije Luxembourga. U Škotsku je poslaopomoćpristalicama Davida Brucea, koji su se ponovno latili oružja.

Neprijateljstva su počela 1337. Francuzi su prepadom spalili Gzernesy i Portsmouth; Englezi su napaliodred flamanskih četa na otoku Cadzant. Iduće godine, 22.srpnja l338. Eduard III. se iskrcao u Anversus namjerom da nanese snažne, udarce. Ali njegovi saveznici nisu osjećali nikakva oduševljenja. LudvigBavarski se ograničio na to, da mu dodijeli naslov namjesnika carstva, a sam se nije ni pomako.Brabantski vojvoda i Vilim II, grof od Hainauta i Hollanda, koji je nedavhno naslijedio svoga oca, očitosu nastojali da izbjegnu svojim obavezama. Da i takve pomoćnike uvukao u borbu; koja je za njih bilasamo prilika, da dobiju supsidije, trebalo je neprestano plaćati, a Eduard je bio preopterećendugovima, pa je nedavno, bankrotirao, pokvukavši za sobom u propast i svoje firentinske zajmodavce!Na sreću, međutim, da bi primorao flandrijskcig grofa, da se i on upusti u borbu, bio je obnoviotaktiku; koja je veći prije dovodila do uspjeha u razmirićama Engleske s grofom: zabranio je izvozvune, koja je bila nephodno potrebna suknarstvu u Gandu, Brugesu i Ypresu. Usprkos krizi, što ju jeizazvao tom mjerom, Louis od Neversa ostao je nepokolebljivo vjeran Francuskoj. Ali gradski cehovi itrgovci nisu pritajali da se dadu uništiti ili izgladnjet a budući daje njihov vladar više cijenio interesesvoga vrhovnog gospodara, nego njihove preuzeli su sami brigu za svoj spas. Gand, u kom su većnekoliko godina dominirali suknarski cehovi, preuzeo je pod vodstvom bogatog građanina Jakova vanArtevelde upravu u grofoviji. Artevelde je stupio u dodir s Eduardom; embargo na vunu bio je ukinut, ada rasprši predrasude, koje bi mogle smetati građanima da ostave Filipa VI., svoga vrhovnoggospodara. Eduard je došao u Gand i ondje na Petkovu trgu dao samoga sebe proglasiti francuskimkraljem.*83 Tako je uzajamna vezanost interesa urodila savezom njegove kraljevske i dinastičkepolitike s građanskom i ekonomskom politikom flamanskih gradova, kom je Flandrija u budućnostiimala ostati nepokolebljivo vjerna. U toj zemlji u biti industrijskoj u kojoj je prevadavalo građanstvopolitika se prije negoli drugdje u sjevernoj Evropi podvrgla ekonomskim obzirima.

Ulazak Flamdrije u engleski savez osigurao je Eduardu čvrstu bazu na sjeveru. Dotad se rat vukao dužgranica Francuske u čarkanjima i spaljivanju sela. U isto su vrijeme kardinali, poslani u Avignon uzaludnastojali da pregovaraju o miru, o kom se govorilo samo zato, da se dobije na vremenu. Sad sumeđutim operacije najzad mogle popriimiti onaj opseg, o kom je Eduard sanjao. Požurio je u Engleskuda od parlamenta zatraži supsidije, koje je njegov bankrot učinio neophodno potrebnima. Prilike su mupomogle, da mu zatraženi novac bude odobren. 23. Lipnja 1340.. njegovo je brodovlje pred Eclusomizvojštilo sjajnu pobjedu nad francuskim, a zatim je, u pratnji flamanskih nareddnih odreda i uz pomoćknezova, koje je taj lijepi uspjeh ohrabrio poduzeo opsadu Tournaia (od 22.srpnja do rujna) ali je onapropala i završila primirjem u Esplechinu, koje je idućih godina zaredom produžavano.

Tako plan napada sa sjevera, usprkos pomoći Flandrije, nije uspio. Van Artevelde poginuo je 1349. upobuni, što su je protiv njega podigli gantski tkalci. Koalicija knezova raspadala se. Ludvig Bavarski čakje (ne vrativši novac, koji je primio) prešao na stranu Filipa VI, kome je uostalo imao biti isto takobezvrijedan saveznik, kao što je bio Eduardu. Od dviju zaraćenih strana, činilo se, da je položajFrancuske bolji. Ona se okoristila primirjem da poveća svoje područje na istočnoj granici. Godine1343. ona je za gotov novac kupila Dauphineju od »dauphina«84 Humberta II., a njegov je naslov otadaostao kao titula nasljedniku francuske krune.,

83 Marche du Vendredi, Vrydagsrilarkt - trg u Gandu u blizini crkve Sv. Jakova iz XIII. st. i današnje univerzitetske biblioteke,na kom su se u Srednjem vijeku odigrali mnogi važni dogadaji. Danas je ondje kip Jakova van Artevelde. Prev.

84 RiječDauphin je feudalni naslov, koji se prvobitno upotrebljavao mjesto grofovskog ili vojvodskog. Grofovi Vienne (južno odLyona) počeli su ga nositi većoko 1130. Kasnije je ušao u upotrebu i u Auvergni. Seniori, koji su nosili taj naslov, imali su ugrbu delfina, koga ta riječu francuskom označava. - Prev.

197

Primirje nije spriječilo Edunda III. da dođe u Bretanju u pomoćgrofici od Monforta, koja je osporavalavojvodstvo Karlu de Blois, što ga je pomagala Francuska, i da grofa od Derbyja pošalje da napadneGascognu. Godine 1346. iznenada, se iskrcao u Normandiji. To je, bila polazna točka potpunogpreokreta. Posve nova ratna taktika, koja se oslanjala na ulogu strijelaca u bici, pribavila je Englezimaniz sjajnih pobjeda, Potpuno nacionalni sastav Eduardove vojske mora da mu je također donosio istoonakvu prednost nad protivnikom, koji se uvelike služio stranim plaćenicima, kakvu su u XVI. st. imalešpanjolske armije. Bitka kod Cnecyja (26.kolovoza) dokazala je te odlike. Usprkos prednosti u broju,Francuzi su ondje morali pretrpjeti velik i strašan poraz - »molllte grande et moult horrible«. kako seizrazio Froissart. Češki kralj Ivan Slijepi, flandrijski grof i mnogo druge velike gospode ostalo je međupoginulima. Pobjednik se tim nenadanim uspjehom okoristio da opsjedne Calais, koji je zauzet poslijejedanaest mjeseci, a vratio se u posjed Francuske tek l558. Nekoliko sedmica poslije Cecyja, DavidBrouce, koji se vratio u Škotsku, potučen je i zarobljen kod Nevil's Crossa (17.listopad). Englezi suposvuda pobjeđivali. Ali su, i na jednoj i na drugoj strani podjednako osjećali potrebu da odahnu. Naintervenciju pape sklopljeno je primirje (u rujnu 1347.), koje je pojava crne kuge produžila na idućugodinu i koje se više puta uzastopce poonavljalo, tako da je potrajalo sve do 1355.

Obje strane okoristile su se tim počinkom, da pripreme odlučnu akciju. Zahvaljujući supsidijamaparlamenta, Englezi su sakupili tri armije: jednu u Guyenni, drugu u Bretanji, a treću u Normandiji.Novi francuski kralj, Ivan II. Dobri85 (1350-1364) donio je odluku da sazove državne staleže, koji su mudali sredstva, da opremi 30.000 ljudi. Poveo ih je u susret Crnom princu, koji je pustošio Guyennu. Dobitke je došlo kod Maupertuisa, blizu Poitiersa, 19.rujna 1356 Završila se jošpotpunijom katastrofom,nego što je bila, ona kod Crecyja. I sam je Ivan pao u zarobljeništvo, pa je kao sužanj poslan uEnglesku.

Taj je poraz smjesta prouzrokovao prvu od onih kriza u Francuskoj, kojima se kraljevska vlast moralaredom suprotstavljati sve do sredine XV. st. državni staleži iz 1355. u kojima je prevladavao utjecajgrađanstva, što ga je predvodio glavar pariških trgovaca, Etienne Marcel, pristali su na poreze, koje jekralj zatražio, samo uz uvjet, da im bude odobren znatan utjecaj u vladi. Ugovorili su, da će samiubirati poreze i upravljati njima i zahtijevali jamstva za održanje njihova prava, da se sastaju, i zaprovođenje reformi u upravi. Neka velika pobjeda sigurno bi omogućila kralju da uguši tu opoziciju,koju je njegova loša sreća učinila neodoljivom. Ona je istupala utoliko, smionije, što ju je ohrabrivaokralj Navarre, Karlo Opaki, častohleppnik bez ikakvih predrasuda, željan utoliko više da uzmuti i zamrsipoložaj, što je mogao računati samo s neredom, da kao sin Ivane od Evreuxa prodre sa svojimtobožnjim pravima na francusku krunu.

Tako se francusko kraljevstvo odjednom, u sredini XIV. st.; našlo primorano da računa s onimgrađanstvom, koje mu je nekoćpomoglo u borbi protiv feudalizma i u stvaranju jedinstvene kraljevine.Monarhijska vlast neosporavana i neprijeporna većcijelo stoljeće, bila je tako pozvana, da cijelunaciju sebi pridruži u izvršavanju te vlasti. U Francuskoj se poslije bitke kod Poitiersa zbivalo isto ono,što se događalo u Engleskoj stotinu i pedeset godina prije toga, to jest poslije bitke kod Bouvinesa. Iovdje, kao i tamo, nered u finanacijama i poraz doveli su do revolucije. Nema ništa čudnoga u tome,što je ta revoluuciia izbila tako mnogo kasnije u Francuskoj, nego u Engleskoj. Političko i nacionalnojedinstvo, koji je njezin nužni preduvjet, bilo je Engleskoj silovito nametnuto većkrajem XI. st., uvrijeme normannskog osvojenja: dok je ono u Francuskoj postignuto tek za vladavine Filipa Lijepog, ito kroz dugi niz napora. Ali razlika, što je u tom pogledu pruža povijest tih dviju zemalja, nije samokronološka razlika. U Engleskoj so baruni organizirali otpor protiv Ivana Bez Zemljee i stajali mu na

85 Ivan I. bio je posmrtni sin Louisa X., koji je umro poslije nekoliko dana, a naslijedio ga je Filip V.

198

čelu, a to znači, da je vodstvo imala vojnička klasa, a za njom se, žaleči se na iste nevolje izahtijevajući ista prava, okupio preostali dio nacije. Ničega sličnog nije bilo u Francuskoj, za IvanaDobrog. Ovdje na čelo pokreta staje građanstvo, a to znači, klasa trgovaca i industrijskih proizvođača.A između toga građanstva i plemstva nije bilo moguće nikakvo sporazumijevanje. Povlastice prvih bilesu u suprotnosti s povlasticama drugih, pa su zbog toga iskrsla među njima neprijateljstva, koja suporazi kod Crecyja i Poitiersa - a za njih je građanstvo bacalo krivicu na vitezove - doveli do vrhunca.Bilo je prekasno, da se u sredini XIV. st. u redovima francuskih feudalaca rodi čovjek, kao što je, bioSimon od Moforta. Ako, su neka gospoda i pomagala napore trećeg staleža, bilo je to samo iz osobnihinteresa zbog mržnje ili ambicije, pri čemu, su prvom prilikom napuštali svoje savezinike, koje suprezirali. Za svećenstvo je vrijedilo isto ono, što je rečeno o plemstvu. Njegovi su predstavnici mislilisamo na to, kako da obrane svoje povlastice i egzemcije. Ukratko, suprottnost između engleskogparlamenta i državnih staleža u Francuskoj bila je najpotpunija, štogod je to moguće. Engleski jeparlament nasuprot kralju udruživao različite klase nacije, što su raspravljale zajedno i sporazumnodonosile zaključke, koji su bili izraz njihove zajedničke volje. Državni staleži sastojali, su se naprotivod triju redova, koji su raspravljali i glasovali svaki napose, tako da su zapravo činili tri različiteskupštine privilegiranih staleža, koji nisu bili kadri da se sporazume i koji su svojim razmimoilaženjimai sukobima pružali kruni i suviše povoljnu mogućnost, da izbjegne njihovu upletanju. Uostalom, u tokuXIII.st. običaj je u svim bitnim momentima većutvrdio ovlasti i prava parlamenta, tako da se onpretvorio u neophodno potreban organ, vladanja. Državni staleži, bili su, naprotiv, tek ustanova, kojaje djelovala kad su krunu na to primorale okolnosti, bili su ultima ratio, kome se vlast utiče samo, utrenucima financijske nevolje. Svaki od njihovih saziva znak je jedne od kriza državne riznice sastajuse samo zato, da pred njih bude iznesen zahtjev, da plate. A bašto daje, građanstvu onu dominantnuulogu, koju je u njima zaista i odigralo. Budući da nije uživalo financijske imunitete, kojima je bilozaštićeno plemstvo i svećenstvo, bilo je dakako, prije svega ono pozvano da plaća. Stoga je posveprirodno, da ono kao nagradu za poreze, koje je izglasavalo nastoji postići garancije. Koliko se to možeocijeniti na temelju šezdeset i sedam članaka, što ih je prijesolonasljedniku predao Eienne Marcel,njegov je ideal bio, da upravu u kraljevstvu prožme, onim istim duhom nadzora i zakonitosti, koji jeovladao u upravi graadova. Kraljevi činovnici, a u prvom redu financijski činovnici, moraju prestati sneodgovornošću prema poreskim obvezanicima. Vlada mora pristati na neophodnu suradnju sa držvnimstaležima i pridružiti ih svojoj djelatnosti. Ali kad Etienne Marcel govori o državnim stnalžima, on prijesvega misli na građanstvo. Većprilikom toga prvog susreta francuskog kralja s narodom, Paris stvarnostaje na čelo pokreta, a da pritom nitko i ne pomišlja nn to, da se usprotivi. Njegovu važnost usvojstvu glavnoga grada, koju zahvaljuje kruni, upotrebilo je sad njegovo stanovništvo protiv nje.Kraljevski grad toliko je neuporediv, »bezpara«, toliko je po svom stanovništvu, po svom bogatstvu, posvojoj, aktivnosti a i po svojoj buntovnosti nadmoćan drugim gradovima u kraljevstvu, toliko je većsredište cijele zemlje i cilj, na koji je usredotočena sveopća pažnja svijet, da većod sredine XIV. st.meteži u njemu potresaju cijelom Francuskom, da se glas njegovih triibuna čuje u cijelom narodu i dasu njegove pobune i nemiri historijski događaj. Prijestolonasljednik je to tako dobro shvatio, da se prvipriihvatio taktike, koja će poslije biti često ponovo upotrebljavana sve do XIX. st., i odlučio, da udaljidržavne staleže iz tog žarišta, pa da ih sazove u Compiegne (1358). Time se pariška opozicija samo jošviše ogorčila. Činilo se, da će građanski rat izbiti svakog trenutka. Marcel je pregovarao o savezu skraljem od Navarre i s engleskim kraljem, hrabrio Gand i flamanske gradove, da udruže svoje napore snjegovima protiv »nevaljalih i ludih pothvata, tako da svi uzmogneemo živjeti unesmetanoj slobodi«.kadli uto izbije »žakerija«, koja je dovela do raspleta krize.

Teret novih poreza, a pored njih joši izgredi plaćeničkih bandi, raspuštenih poslije Poitiersa, koje suse, da bi mogle živjeti, razišle po cijeloj zemlji, dovodili su do očajanja seljake u Champngni, Pikadiji ipokrajini Beauvais. Porazi plemstva kod Crecyja i Poitiers, raspršili su strah, što su ga seljaci prednjimdotad osjećali. Pripisivali su njihove neuspjehe kukavičuku. Neodređeno su osjećali, da njihovepovlastice opravdava samo njihova vojnička uloga, a sad su se pokazali nesposobni, da je izvršavaju.

199

Plemićim se odjednom u svijesti pojavio kao neprijatelj puka. Gomile naoružane željeznim toljagamapočele su obiilaziti zemljom i napadati dvorce. Prvi uspjesi ohrabrili su ih. Uskoro su svi seljaci ustalina noge. Uostalom, nije ta pobuna imala nikakvn zajedničkog plana, nikakva priznatog vođe niodređenih zahtjeva. Bio je to ustanak iz očaja, eksplozija bijesa. Prestrašeno građanstvo prkosilo jepokretu ,iza svojih zidina, ne sudjelujući u njemu, ali pridržaavajući za sebe mogućnost, da se njimeokoristi, ako uspije. Ali kako je mogao uspjeti? Teško naoružani konjanici, kojih su redove mogli probitiengleski strijelci, morali su nadvladati te »crne, malene i loše naoružane prostake« (Froissart, Kronika,V. 105), koji su ubijali njiihovu djecu, silovali njihove žene i palili njihove majure. Nerazmjerje bioisti, kao između štrajkaša i redovite vojske. Poslije prvih trenutaka zbrke, plemstvo je poduzelokaznene pohode i sad su otpočeli pokelji. »Seljačine«86 su decimirani, pa su se vratili u sveja selauvjereni u svoju nemoć. Sve de velike revelucije, u Francuskoj više nije došle do seljačkog ustanka! -

Taj potres okupio je plemstvo oko prijestolonasljednika i prekiinuo one veoma slabe veze, koje suovdje ili ondje ponekog od njih vezivale s građanskom reformističkom strankom. Neprijatelji Marceleviosmjelili su se. Skovali su zavjeru protiv njega, pa je 31.sprnja 1358 ubijen, kao što se te petnaestgedina prije tega dogodilo Jakovu van Artevelde, kom je Marcel po svojoj politici neobične nalik.Njegova smrt nije dokrajčila sastajanje državnih staleža. Prijestolonasljednik se nije mogao od rećinjihove pomoći u krajnje teškom položaju, u koji je država zapala. Eduard III. je 1359-1360. opsjedaoReims i uznapredevao, ne naišavši na otpor, sve do u Burgundiju. Bilo je neophodno potrebno zaključitimir. Potpisan je 8.svibnja 1369. u Bretignyju kraj Chartresa. Eduard je dobio Gascagnu, Guyennu,Poitou, Calais i grofeviju Guines u neograničenu vlast, a popred toga joštri milijuna u zlatu. Za uzvratse odrekao svojih pretenzija na preostalu Francusku. Engleska je, dakle na štetu Francuske ponovopostala kontinentalna sila. Opet je ostvarena situacija, koja je izvanredno sjećala na doba prvihPlantageneta. Prostranstvo kraljevstva nazadavalo je toliko, da je sad obuhvaćalo otprilike one istopodručje, kao i na početku vladavine Filipa Augusta.

Ta jednostavna konstatacija dovaljna je da pokažemo, da su rezultati mira u Bretignyju bili neodrživi.Francuska država nije bila kao na primjer teriterijalni posjedi bavarskih kuća, Luxembeurga i Austrije,napresto jedan do drugog poređana pedručja i narodi, koje su dinastičke kombinacije isto onake lakogomilale na okup, kao što su ih i rasturale. Ona se iste tako čvrsto osnivala na geografskem jedinstvu,kao i na jedinstvu nacionalnom i jedinstvu interesa. Kraljevi su je oteli feudalnoj raskomadanosti, čimje nestalo agrarnog ustrojstva, na kem se ta raskomadanost osnivala, pa se država iz vladavine uvladavinu sve više okupljala oko njih, a djelo, što su ga kraljevi izvršili, obavlieno je tako brzo i takouspješno bašzato, što je bile u skladu s prirodnim okolnostima. Pripojenja u korist Eduardevu, na kojaje trebalo pristati, bila su, dakako. Samo privremena žrtva. Bila je isto tako nemoguće, da Engleskazadrži svoje nove francuske pokrajine, kao što bi bila nemoguće da Francuska prisvoji grofoviju Kent.Mir u Bretignyju bio je očite samo primirje. Zar se itko megao nadati, da će Francuska, priznati kaotrajan takav poležaj, koji ju je penižavao i prijetio joj stalnem opasnešću? I kako je Engleska moglaprotiv volje stanovništva sačuvati isto tako prostrana osvejenja, kao što je bio i njezin vlastiti teriterij?

Karlo V. (1364-1380), koji je 1364. naslijedio svoga oca Ivana II. nije megao pomišljati da prekrši teksklepljeni mir. Kraljevstvo je bilo, iscrpljeno perezima, a njegevo su područje više nego ikad pljačkalečete plaćenika, koje su ondje živjele na račun stanovništva. Kralju je veoma vješte pošle za rukom, dasvoje podanike oslobedi te nevelje i da ih isto vrijeme upotrebi protiv Engleske. Henrik deTranstamare, koji, se u Kastiliji borio protiv Petra Okrutnog, saveznika Eduarda III pozvao je u pomoć

86 U francuskom orginalu stoji »Jacquces«. To ime (Jakov) upotrebljavano je u Srednjcm vijcku - najčešće u obliku »JacqucsBonhomme«. (dobričina Žak ili glupavi Žak) - kao naziv zo francuskog seljaka-kmeta, s namjerom da izrazi prezir njemu. Uvezi s tim nastalo je i ime »Žakerija« za ustanak francuskih seljaka u XIV. st, i s vremenom postalo sinonim za svakobuntovništvo nižih društvenih slojeva. - Prev.

200

Francusku. Duguesclinu je izdan nalog, da mu peđe u pomoćna čelu plaćeničkih četa. Petar Okrutnibude pobijeđen (1369), a između Karla V. i Henrika de Transtamare, sklopljen je ugovor o savezništvu,te je tako ondje stvoren neprijatelj usprkos engleskim posjedima u Akvitaniji. Na sjeveru je kraljevadiplomacija u iste vrijeme postigla i drugi uspjeh. Flandrijski grof, Louis de Maele, sin Louisa odNeversa, koji je bio ubijen ked Crecyja, prekinuo je politiku svoga oca i prihvatio politiku veličneneutralnosti, primoravajući time i Francusku i Englesku, da ga štede. Takav stav bio je za nj utelikopovoljniji, što nije imao muškog potomstva, pa je obje zaraćene strane održavao u neizvjesnestipogađajući se i s jednenim i s drugem oko udaje svoje kćeri Margarete. U toj borbi oko što boljeponude najzad je pobijedio, Karlo V. Za uzvrat, što će Flandrijii biti vraćeni Lille, Deuai i Orchies, kojisu joj oduzeti 1320, Louis je pristao, da kćer uda za kraaleva brata, Filipa Smjeleg, koji je 1361. dobiovojvodinu Burgundiju kao doživetni izvor prihoda. Brak je sklopljen 29.VI.1369. Činilo se, da je to»flamsko pitanje«, koje je toliko zaokupljalo krunu jošod vremena Filipa Augusta, napokon predrješenjem, jer je sad nasljedstvo te velike grofovije bile osigurane francuskom kraljevskem princu.

Sad se Karlo V. osjećao dovoljno snažan., da napadne Englesku izravnim udarcem u lice. Pobuna uGuyenni protiv Crnog princa polužila mu je kao izgovor, da otkaže mir u Brćtignyju. Državni staleži subrze i pripravno odebrili supsidije, koji su bili potrebni, pa se rat što ga je Duguesclin poveo veomaenergično, odvijao u neprekidnom nizu uspjeha. Godine 1372. potuklo je kastilijsko brodovlje engleskuflotu pred La Rachellom. Na kopnu su Englezi, u trenutku kad je Eduard III. umro (1377, dvije godineposlije Crnog princa) ostavivši kraljevstvo njegovu sinu, Richardu II., djetetu od devet gedina, zadržaligotovo samo Calais, Bordeaux i Bayenne. Tri godine poslije toga umre je i Karla V., ostavivši Francuskudrugom jednom djetetu, Karlu VI.

II. BURGUNDSKO RAZDOBLJE (1432)

Oba regentstva, koja su vladala za tih malodobnih kraljeva, a preuzela su svoje ovlasti gotovo u istovrijeme u Engleskoj i u Francuskoj, bila su podjednako burna. Koliko god su događaji bili različiti ujednoj i u drugoj državi, pokretale su ih iste pogonske snage: nezadovoljstvo puka, prouzrokovanotežinom ratnih poreza, i ambicije kraljevskih prinčeva, kojima je povjerena regentska dužnost.

Vladavina Richarda II. ostala je slavna zbog seljačkog ustanka god. 1381 Glavni njegov uzrok bio je, kaoi kod žakerije, bijeda seoskog stanovništva, pri čemu na njegove patnje nije parlamerent obraćao ništaviše pažnje nego, što su to činili državni staleži. Kako da se uopće te političke skupštine zanimaju zapatnje seljaštva, kad je ono bilo izvan redova povlaštenih klasa, a samo su te klase bile zastupa ne unjima? Seljaštvo je za te skupštine bilo isto ono, što mora daje u početku XIX. st. bio industrijskiproletarijat za vlade, koje su se formirale na temelju biračkog cenzusa: bespravna masa, na kojojdoduše počiva društvena zgrada, ali kojom se vlada bavi samo onda kad društvom potresaju udarci.koji se oslanjaju na nju.

Kao što je to bilo posvuda, i položaj engleskih seljaka znatno se poboljšao u toku XIII. st. Ali u prvojpolovini XIV., st. napredak se uslijed općih uzroka; koje smo prije izložili zaustavio. Poskupljenježivota i povišenje nadnica, koje je prouzrokovalo pustošenje crne kuge, navelo je plemstvo, da zatražiu parlamentu, da bude donesen zakon, koji će nadnice poljoprivrednih radnika vratiti na razinu iz(1347) (Statut of labourers). Ohrabreno tim uspjehom, plemstvo se zatim stalo domišljati, kako dauspostavi nekadašnja domanijalna prava, da opet počne tražiti kuluk, koji se više nije upotrebljavo, ikako da seljake vrati u kmetstvo vezano za zemlju. Ako tome dodamo sve veći teret poreza, razumjetćemo, kakve su se klice mržnje razvijale u tim ljudima. Vjerska agitacjja, koju je potakao Wyclif,izazvala je konačnu katastrofu točno onako, kao što je u XVI. st. luterovska propaganda u Njemačkojdovela do izbijanja seljačkog rata. Nema sumnje, ni Wyclif ni Luther nisu nagovorili mase, da se

201

pobune. Ali su i jedan i drugi poljuljali kod tih masa strahopoštovanje prema vjerskim autoriterima, pasu ih time doveli do ustanka protiv društvenog poretka, pod kojim su trpjeli, a koji ih je tradicionalnacrkva naučila da poštuju.I bašpo tome se engleski pobunjenici iz 1381. razlikuju od francuske žakerije u 13 st. Francuskipobunjenici povodili su se samo za porivom svoje bijede; engleski su međutim bili utoliko strašniji, štoih je pored podstreka bijede naprijed gonio joši osjećaj, da su žrtve i crkve i društva, koji supodjednako iskvareni zbog svoje ljubavi prema bogatstvu. Oni nisu u svom vodstvu imali samonadničare, kao što je bio Wat Tylor, nego i siromašne svećenike, kao što je bio John Ball, koji je usvojim lolardskim propovijedima oduševio tako mnogo ljudi strstvenom nadom u neki naivnikomunizam.

Ali se seljaci nisu mogli održati pred onom oklopničkom žandarmerijom, koju je predstavljaloplemstvo. Kao i žakerija, ustanak je završio pokoljem i nije imao nikakvih posljedica u budućnosti, kaoni ona.

Dotle je rat protiv Francuske i dalje dovodio samo do neuspjeha. Engleska je ostavila građane Gandada budu uništeni u bici kod Roosebeka, a ekspedicija, koju je iduće godine 1383. pod zapovjedništvombiskupa od Norwicha, poslala protiv Ypresa, žalosno je propala. Godine 1389. se trebalo pomiriti sprihvaćanjem primirja, koje je 1396., obnovljeno na dvadeset godina. Te nedaće pojačale sunezadovoljstvo nacije s kraljevom vladavinom. Tek što je izašao ispod skrbništva, Richard je poželiozbaciti sve veći autoritet, što ga je parlament stekao za vlade Eduarda III. Postigao je samo toponiženje, da je l384. moorao gledati, kako njegove savjetnike osuđuju na smrt. Njegov ujak, ThomasGlocester upravljao je otporom. Kralj se protiv njega udružio sa svojim drugim ujakom. Ivanom odLantastera, pa mu je pošlo za rukom da Glocestera dade optužiti za veleizdaju: s druge mu je stranepošlo za rukom, da od parlamenta ishodi stalan porez, kojim se smjesta okoristio tako, da se ubudućečuvao da saziva tu strašnu skupštinu. Taj novi pokušaj obnavljanja kraljeve osobne vlade u Engleskoj,koji je došao poslije promašenih nastojanja Henrika III. i Eduarda II. nije postigao ništa bolji uspjeh.Koliko bi kralju uopće moglo poći za rukom, da pobijedi parlament, koji je bio organ triju udruženihsnaga; plemstva, svećenstva i građanstva? Čini se, da je neodređeno pomišljao, da se osloni na lollardei na narodne mase, koje su jošuvijek treperile u uzbuđenju od nedavne pobune - pa ipak, kad jeHenrik od Lancastera, poslije smrti svoga oca protiv kralja pozvao plemstvo na oružje, nitko nije ustao,da ga brani. Godine 1399. parlament se drugi put poslužio pravom, koje je sebi prisvojio za vrijemeEduarda II., i oduzeo kralju krunu, a dao ju je Henriku od Lancastera (1399-1413), premda nije bionajbliži nasljednik.

Novi kralj je bip u položaju, u kom mora da se 1689, našao Vilim od Orangea, kad je naslijedio JakovaII. Parlament, kom je imao zahvaliti što je došao na prijestolje, očekivao je jamstva, koja mu je onhitno i pripravno zaista i dao. Da bi pridobio duhovne lordove, otvoreno je i nedvosmisleno prekinuo slollardima, uveo u Englesku inkviziciju i zabranio prevođenje biblije na pučki jezik.

Ratovi sa Škotskom i s pobunjenim Walesom onemogućili su mu da zadovolji ratoborne težnje plemstvai da prekine primirje, koje je zaključeno s Francuskom. Bilo je dosuđeno tek njegovu sinu, Henriku V.,da ponovo otpočne tu besplodnu borbu i da u njoj postigne nove, isto tako sjajne i po svojimrezultatima isto tako privremene pobjede, kao što su bile one kod Crecyja i Poitiersa.

Dok su se Richard II., Henrik IV. i Henrik V. jedan za drugim ređali na engleskom prijestolju,dugotrajno regentstvo, na koje su najprije djetinja dob, a uskoro zatim ludilo Karla VI. (1380-1422),osudile Francusku za sve vrijeme njegova kraljevanja, donijelo je toj zemlji doba nemira i takmičenja,koje je Karlo V. prekinuo, a da mu nije uklonio uzroke. Kraljevi stričevi, kojima je stavljeno u dužnost

202

da upravljaju zemljom za njegove malodobnosti, prionuli su, prije svega, da vlast iskoriste u svomosobnom interesu. Louis Anjoujski, koga je kraljica Ivana Napuljska nedavno imenovala svojimbaštinikom, bavio se pripremanjem pohoda u Italiju; Filip Burgundski je strahujući upravljao pogledeprema Flandriji, svojoj budućoj baštini.Poskupljenje života, koje porast nadnica nije nadoknadio, održavalo je besprekidno, sve od vremenacrne kuge, među industrijskim stanovništvom gradova krajnje opasno uzrujanje. Tkalci, koji su bilinajbrojniji, najbolje organizirani i najsmioniji od svih suknarskih radnika, posvuda su poprimili držanjepuno prijetnje i istupali kao branioci sirotinje protiv bogataša. Socijalne suprotnosti pogoršavale su seiz godine u godinu, a komunistički misticizam, koji je u krilu proletarijata imao mnogo pristalica, jošihje više zaoštravao. Godine 1379. gandskim je tkalcima pošlo za rukom da se domognu vlasti, a njihovidrugovi u Brugesu i Ypresu smjesta su se poveli za njima. U toj Flandriji, gdje je velika industrija većtako dugo prevladavala u životu gradova i vodila većinu radnika na položaj nadničara, latentni seekonomski sukob između namještenika i poslodavaca munjevito pretvarao u pravu klasnu borbu.Pobunjenici su zahtijevali mnogo više od poliitičkih prava. Što to dakle? Oni to ni sami ne bi znali točnoreći, jer su željeli postići ono društveno stanje, koje je teško riječima odrediti, a prema kome su težileu isto vrijeme i najsurovije ljudske pohlepe i najviša ljubav prema pravdi, te ono svojom predodžbomnesretnike naizmjence tješi i dovodi do krajnje razdraženosti. Njihova pobjeda u tri velika gradadovela je do neposredne posljedice, da su se protiv njih oko grofa okupili svi oni, »koji su mogliizgubiti«: trgovci, pooduzetnici, posrednici, obogaćeni obrtnici, sve branioci poretka koji je jamčiosigurnost njihova imutka od revolucije, koja im je prijetila. Tkalci iz Brugesa i Ypresa nisu mogliodoljeti koaliciji svojih nepriijatelja. Ali oni u Gandu ostali su neukrotivi. Njihov grad, koji je opkolilakonjica Louisa de Maele ne usuđujući se napasti ga jurišem, privlačio je izdaleka strasnu pažnju svihonih, koji su trpjeli pod vladavinom bogataša i mogućnika. Cehovi u Liegeu slali su mu živežnenamirnice; po njegovu uzoru pobunio se Malines, dok je u Francuskoj pariski i rouenski puk ustao nabunu uz povike »živio Gand«. Od herojskog grada širila se prava socijalna zaraza. Premda je izgladnio,ipak nije ni pomišljao da se preda. Filip van Artevelde, koga je izabrao na svoje vodstvo, potkao ga je,da izvrši krajnji napor i da se pred zidinama Brugesa upusti u odlučnu bitku s vojskom Louisa de Maele.Protiv svakog očekivanja, grofova je vojska sasječenana komade. Gand je ponovo postao gospodaremFlandrije, i tkalci ponovo odlučuju u svim njezinim gradovima.

Filipa Smjelog nije stajalo muke, da se pozove na potrebu ugušenja tako zaraznog žarišta pobune uFlandriji i da dvor nagovori na vojni pohod, koji mu je imao osigurati baštinu. Građani Ganda i njiihovepristalice pobijeđeni su kod Roosebeka, a Louis de Maele opet je preuzeo vlast u svojoj grofoviji.Nedavno je od majke baštinio Artois i burgundsku grofoviju Franche-Comte,87 tako da je Filip Smjeliprilikom njegove smrti 1384. pokupio i ta područja zajedno s Flandrijom. Kako je većimao i vojvodstvoBurgundiju, stekao je takvu moć, kakve jošnijedan vazal francuske krune prije njega nije imao. Paipak, u toj izvanrednoj sreći, izgledalo se samo jedan od uspjeha kraljevske politike. Rezultat, koga jepripremio Karlo V., bio je postignut. Flandrija je prešla u vlast princa kraljevske krvi, pa zar to nijeznačilo konačan prekid s engleskim savezništvom i bez sumnje; uvodu joštješnje sjedinjenje ubudućnosti?

Filip nije propustio da se okoristi povoljnim prilikama, koje su njegove osobne interese povezivale sinteresima kraljevstva. Od početka XIII. st. kraljevska je politika neprestano radila na tome, da svenizozemske vladare podvrgne svome utjecaju. Oni su po imenu bili vazali carstva, ali su od velikoginterregnuma faktično bili potpuno nezavisni i posve ravnodušni prema kavgama, u koje je carstvo izapadalo. Isto onako, kako se cijelo ekonomsko gibanje na njihovu području orijentiralo prema

87 Burgundija, nekadašnje kraljevstvo Burgunda, koju su Franci u VI. st. uključil i u svoju državu,(raspala se poslije rasulaCarsta u IX. st. na tri cjeline: kraljevinu, vojvodstvo ii grofoviju. Svaka od njih imala je svoj posebni historijski put. Za razlikuod vojvodstva, burgundska je grofovija dobila naziv Franche Comte (Slobodna grofovija). - Prev.

203

flamskim obalama, tako je i cijela njihova politika bila usmjerena prema Zapadu. Okrenuvši carstvuleđa, njihove su se simpatije, prateći igru njihovih interesa, kolebale između Pariza i Londona.Uznapredovala kultura u tim krajevima; opća rasprostranjenost francuskih običaja i navika, srodnostinstitucija, koje su pod jednake ekonomske potrebe i opća prevaga građanstva proširile u različitimkneževinama toga područja, uštedjele su im usprkos razlike među stanovništvom, koje je u njimaživjelo (Walonci na jugu, Flamanci na sjeveru), one rasne borbe, koje su na istoku Evrope sa svomnagonskom surovošću dovodile u koštac Slavene i Germane. Stoga su dinastička sjedinjavanja istapanja, koja su se u toku XIII. st. izvršila među različitim, prvobitno nezavisnim područjima, ostalatrajna. Od 1286. bila su ujedinjena vojvodstva Brabant i Limbourg, a od 1250. grofovije Hainaut,Holland i Zeeland. To je bilo kao neki uvod u ujedinjavanja, koja su se imala u budućnosti nastaviti. Utrenutku, kad je Filip Smjeli stupao na do Flandrije, izulmrle su dvije male lokalne dinastije, pa sutada dvije kuće, koje su se među sobom borile za prevlast u Njemačkoj, baštinile njihovo područje.Bavarska kuća naslijedila je 1345. grofovije Hainaut, Holland i Zeeland, a 1355. je udaja Ivane,baštinice Brabanta i Limbourga, za Vjenceslava, brata cara Karla IV., omogučila luksemburškoj kući, daza budućnost računa na te dvije lijepe pokrajine. Ali te su obje kuće bile potpuno zaokupljene svojimsvađama u Njemačkoj, pa ni jedna ni druga nije bila kadra da djelotvorno pomaže položaj svojihpredstavnika u Nizozemskoj. Filip Smjeli je, naprotiv, za vladanja svoga nećaka Karla VI. raspogalaosvim vladinim sredstvima, i snagama, pa je uskoro stekao premoći nad jednom i nad drugom. Godine1355 je dvostrukom ženidbom udružio svoga sina Ivana s Margaretom Bavarskom, a Vilima Bavarskog,grofa od Hainauta, sa svojom kćeri, da bi jošviše učvrstio tu vezu, koja je ustvari bila protektorat,izradio je, da se kralj Karlo VI oženi Izabelom Bavarskom, kčeri vojvode od Hainauta i Hollanda: Trigodine poslije toga, budući da je vojvotkinja od Brabanta bila u ratu s vojvodom od Gelderna,nagovorila je Karla VI., da povede francusku vojsku protiv toga engleskog saveznika. Cio pohod završiose samo tim rezultatom, da je vojvodstvo predano, Filipu. Vjenceslav Luksemburški je umro kratkoprije toga, pa je vojvotkinja od Brahanta poderala ugovor, kojim je priznala Luksemburžane svojimbaštinicima te je osigurala naasljedstvo Filipil Smjelom, koji ju je opet, dane povrijedi želju zaautonomijom kod stanovništva Brabanta, ustupio svome drugom sinu Antunu. Tako je do njegove smrti1404., njegova dinastija u Nizozemskoj postigla izvanredan napredak. Ali bogatstvo tih pokrajina biloje toliko, a njihov položaj tako povoljan, da će se ona uskoro tamo udomaćiti, zaboraviti na svojefrancusko podrijetlo i u skladu sa svojim ambicijama, koje su se nužno stopije s težnjama njezinihsjevernih podanika, u njihovoj zemlji i naturalizirati. Karlo V. se nadao, da će Flandriju, osiguravši jesvome bratu, privesti svojoj kruni. Ironija povijesti je htjela, da ženidba iz 1369. postane polaznomtočkom one burgundske moći koja je uskoro imala postati najkrućim neprijateljem Francuske.

Većpod Ivanom Neustrašavim (1404-1419), nasljednikom Filipa Smjelog, može se opaziti početakrazvoja, koji je njega, od nepatvorenog člana kuće Valois, kakav je jošbio njegov otac, većučinilaprije svega burgundskim knezom. Nema sumnje, da su interesi njegovih sjevernih zemalja, u prvom redu Flandrije, određivali načela njegove politike. Flamanska industrija primoravala ga je da štediEnglesku, kojoj se počeo približavati većod samog početka svoje vladavine, pa je, budući da suFlamanci priznavali rimskog papu, ulagao svu svoju moć, da dokrajči raskol. U isto je vrijeme prionuoda jošpoboljša položaj svoje kuće u Nizozemskoj. Organizirao je ženidbu svoga nećaka Ivana odBrabanta s Jacquelinom Bavarskom, budućom baštinicom Hainuta i Hollanda. Godine 1408. je svojutjecaj protegao i preko Meuse, došavši u pomoćbiskupu Liegea, Ivanu Bavarskom, protiv liežkihpobunjenika, koje je kod Otheje sasjekao na komade.

Ta napredovanja burgundske moći na sjeveru previše su izravno prijetila Francuskoj, a da bi ona moglaostati za to neosjetljiva. Budući da kralj zbog svoje ludosti nije dolazio u obzir, njegov brat vojvodaorleanski, nametnuo je vladi potpuno neprijateljsko držanje prema Ivanu Neustrašivom. 23.studenog1407. dao ga je njegov takmac umoriti. Bio je to znak za izbijanje građanskog rata, koji je samo čekaopriliku da plane.

204

Poraz gantskih građana kod Roosebeka donio je 1382 odluku i o pariškom ustanku. Kad se pobjedonosnovratio u svoj glavni grad, kralj je nastupio kao gospodar položaja; ukinuo je gradske slobode i dokrajčioono razdoblje reformi i sazivanja državnih staleža, koje je otpočelo s Etiennom Marcelom. Time jeogorčenje pobijeđene opozicije samo jošviše poraslo. Trebao joj je samo vođa, pa da ponovo pograbioružje. Kad je Ivan Neustrašivi vidio, kako se pristalice vojvode orleanskoga na čelu s vojvodom odArmagnaca dižu protiv njega, smjesta je svoje pitanje povezao s interesima gradske demokracije.Počeo je istupati kao branilac puka protiv izrabljivačke politike plemstva i dvora i usvojio demagoškovladanje, pa je u Parizu povik »Živjela Burgundija« zavladao umjesto povika »Živio Gand«, koji jeodjekivao prije dvadeset i pet godina. Tako je dinastička politika, kojom je u Nizozemskoj vojvodupretvarala u neprijatelja liežkih obrtnika, u Francuskoj toga istog vladara dovela na čelo pariškihobrtnika, privoljela ga da potpomaže sve njihove zahtjeve i da stupa rukom o ruku s mesaromCabochom, dopuštajući svojim ubicama da kolju Armagnance. Kad su sazvani državni staleži, koji senisu sastajali većtrideset godina, on je u njima podupro sve reforme, koje su zahtijevali »kabošovci«,vodeći prije svega računa o tome, da ostane popularan među masama. A što se tiče interesakraljevstva, njima u njegovoj politici nema ni traga. Kad je Henrik V. iduće godine ponovo podigaooružje protiv Francuske, on se zakloni o u neutralnost, koja je bila tako dobrohotna prema Engleskoj,da je zapravo bila veoma blizu savezništvu.

Dezorganiuzacija, u koju je Francuska zapala, učinila ju je nemoćnom za energičan otpor. Kralj je biolud, građanstvo raspoloženo neprijateljski, a vojvoda je burgundski ostajo uporan. Tako je teret cijeleborbe ostao na stranci Armagnaca, kao da je rat sa stranom zemljom bio tek epizoda građanskog rata.Poraz kod Azincourta (25. listopada 1415) izručio je Englezima Normandiju. Francuzi su bili pripravnida pregovaraju. Ali su pobjednikovi zahtevi bili tako pretjerani, da se Ivan Neustrašivi, koji je želiosamo da Francusku neutralizira Engleskom i obrnuto, približio prijestolnasljedniku, oko koga su se sadaokupljali pripadnici stranke Armagnaca. Ali strasti su bile i suviše razularene, a da bi se moglepodrediti nacionalnim interesima. Tako je Ivan Neustrašivi 20.rujna 1419. na sastanku u Montereauu,pod udarcem sjekire ispaštao umorstvo vojvode orleanskoga.88

Taj je zločin, izvršen u trenutku, kad se burgundska kuća vraaćala Francuskoj, postigao, da se onananovo strasno bacila u savez s Engleskom. Sin Ivana Neustrašivog, Filip Dobri,(1419-1467), ogorčenoće punih trinaest, godina nastojati da, ponizi kraljevstvo, zalažući se za to žarom, koji je poticalaosveta, a vodio politički interes. Jer ako i jest stavio svoje snage na raspolaganje Engleskoj učinio je touz uvjet, da mu Engleska ostavi slobodne ruke na sjeveru i da mu isto onako pomogne da osvojiNizozemsku, kako je on sam njoj pomagao da osvoji Francusku. Popularnost, koju je njegov otacuživao među građanstvom, olakšala je njegov zadatak. Državni staleži nisu oklijevali da Henrika V.Engleskog priznaju nasljednikom Karla VI. Prijestolonasljednik je bio bez energije, bez vojničkogcdara,nepopularan, bez samopouzdanja i bez dovoljno četa, pa se uskoro morao poovući preko Loire. SmrtHenrika V. Engleskog; kao i smrt Karla VI. Francuskog, koje su 1422. slijedile jedna za drugom urazmaku od nekoliko mjeseci, omogućile su Englezima i burgundskoj stranci, da u Parizu proglase zakralja Francuske i Engleske Henrika VI. Engleskog; koji je bio dijete od nekoliko mjeseci. Tako je cilj,što ga je nastojao postići jošEduard III. i koji je on ostavio u baštinu ambiciji svojih nasljednika,najzad postignut poslije sedamdeset godina ratovanja! Vojvodi od Bedforfa povjerena je regentskavlast i zadaća da dovrši osvojenje francuskog kraljevstva. Budućnost prijestolonasljednika, koji se

88 Ivan Neustrašivi dao je 23. XI. 1407. ubiti svoga bratića, vojvodu Louisa Orleanskog, vođu stranke Armagnaca (ili strankeorleanske). Godine 1419. u okviru nastojanja da dođe do zbliženja dviju stranaka, došlo je do sastanka izmeđupriijestolonasljednika Karla i Ivana Neustrašivog na mostu u Montereauu (blizu Fonntainebleaua). Do sporazuma nije došlo, akad se Karlo udaljio, Ivana je ubio netko iz njegove pratnje. Po nekim podacima bilo je to l0, a ne 20. Rujna, kako se to utekstu navodi. – Prev.

205

povukao u Bourges i koji je u povodu smrti Karla VI. smjesta preuzeo kraljevsko ime kao Karlo VII.,činilo se da je veoma nesigurna.

Ali ta je budućnost bila više nesigurna prividno, nego uistinu.Napredovanju Engleza na sjeveru pogodovao je savez s burgundskom strankom. Ali Filip Dobri nije,dakako, mogao dopustiti svojim četama, da operiraju predaleko od Nizozemske, gdje je razvijao življupolitiku, nego ikad dosada. S druge strane, između Bedforda i njegova brata Glocestera, regentaEngleske, održavao se međusobni sklad tek s velikom mukom, i to se smjesta odrazilo u smanjenjusnage, kojom je Engleska vodila vojne operacije. A najzad, i to je bilo važnije od svega, trebalo jeuzeti u obzir i francuske nacionalne osjećaje. Nema sumnje, proglašenje Henrika VI. Engleskog zakralja Francuske nije u narodu urodilo nikakvim negodovanjem. Ljudi su se ograničili na to, da o njemune vode nikakva računa ili da smatraju, kao da nije ni došao. Ustvari, za francusko javno mnijenje nisupostojala dva kralja u Francuskoj; postojao je samo jedan zakoniti, samo jedan mogući, samo jedanodređen od boga i od tradicije, a to je bio baštinik pokojnoga kralja, Karlo VII. Ni, ratne nevolje, nitežina poreza, ni nezadovoljstvo s upravom, ni ludost posljednjeg kralja i sablazni, koje je izazivalo,očigledno nemoralrio ponašanje kraljičino, nisu u narodu oslabili osjećaje odanosti dinastiji. Ti suosjećaji ostali isto tako općeniti i isto tako duboki, kao što je bio i vjerski osjećaj, te se čak i unajzabitnijim selima, čak i među potomcima poklanih sudionika u žakeriji iz 1327. održalo dubokopoštovanje prema kralju, koje je bilo priblično slično onome, što su ga iskazivali svecima. Tamonarhijska pobožnost ne objašnjava Jeannu d Arc - ono što je nadljudske, ne može se objasniti - aliona je, da se tako izrazimo, polazna točka, neophodno potreban preduvjet za pojavu DjeviceOrleanske isto onako, kao što je vjera, neophodno potreban preduvjet za mučeništvo. Bez tepobožnosti ne bi herojska, i vizionarska duša male pastirice iz Domremyja nikad, čula one glasove, kojisu odredili njezinu sudbinu. Oni joj sigurno ne bi progovorili, da se rodila u plemićkom ili u građanskomstaležu, gdje su se predodžbe o kralju povezivale sa suviše mnogo obzira prema interesima ili premapolitičkim ciljevima. Onaj visoki, priprosti, čisti i bezazleni pojam o kralju bio je mogućsamo koddjeteta iz puka. Jeanne 'd'Arc je, nema sumnje, samo uzvišeni izraz nacionalnog osjećaja francuskihseljaka, onog nacionalnog osjećaja, koji se stapa s vjerom i koji je uspomena na dobrog kralja LouisaSvetog neodvojivo združila s pojmom monarhije.

Pučki roajalizam toga nacionalnog osjećaja, većje samom oprekom, kojim je odudarao od dvorskogroajalizma Armagnaca, morao uvelike pridonijeti izvanrednom utjecaju, kojim je on djelovao nanajbolje vojnike Karla VII., kao što je, na primjer, bio La Hire ili Dunois. A što se tiče obeshrabrene irazočarane nacije, njoj je oslobođenje Orleansa (1429) odjednom donijelo pomoć, koja ju je pridigla ivratila joj energiju . »Djevica« je raspršila stari zadah stranačkih svađa. Ljudi su se nanovo počelinadati i sjećati se starih proročanstava, da će neka djevica spasiti kraljevstvo. Bilo je dovoljno, da sepojavi taj čisti lik, pa da se Francuska trgne i pribere stojeći licem u lice Engleza i Burginjonaca(burgundske stranke). Tako je kratki životni put »Dobre Lorenjanke« probudio usnule snage puka.Njezin pad u zarobljeništvo u Compiegnu 1430., njezina smrtna kazna u Rouenu 1431. nisu zaustavilidjelo, koje je otpočela. Kolikogod je kralj pokazao malo energije, kolikogod se slabo okoristiookolnostima, sad je bio siguran, da je pobijedio. Uostalom Bedford nije snažno vodio rat, jer ga je utome kočio Glocester. I kad je Filip Dobri 1435. najzad s Karlom VII. sklopio mir, koji je otad Englezeostavio, same nasuprot Francuskoj, na konačni je rezultat trebalo čekati jošsamo kratko vrijeme.Godine 1436. Pariz je otvorio vrata kraljevskim četama, a »kralj Burgesa« je napokon preuzeo u svomglavnom gradu. Rat je zatim poslije predaha, opet otpočeo 1445. Bio je to sad tek niz francuskihuspjeha. Godine 1449. preotet je Rouen; 1456. je pobjeda kod Formignyja Francuzima predala u rukecijelu Normandiju; Bordeaux i Bayonne su osvojili 1451, a 1453. je neprijatelj, poslije bitke kodChatillona, najzad ispraznio i posljednje položaje, što ih je jošdržao na jugu kraljevstva. Od svihosvojenja ostao mu je samo Calais i prazni naslov francuskog kralja, koji će ostati na njegovu novcusve do u XIX. st.

206

Jedini trajan rezultat stogodišnjeg rata bio je postanak moćne burgundske države na sjevernoj granicikraljevstva. Filip Dobri je radeći s Englezima, ustvari radio samo za sebe. Energično se okoristioslabošću Karla VII. i ubrao rezulta te politike, koju su otpočeli provocirati njegov djed i otac, udruživšipod svojom vlašću različita područja Nizozemske. Godine 1421. kupio je grofoviju Namur, 1428. jepostigao, da ga je Jacquelina Bavarska priznala baštinikom Hainauta, Hollanda i Zeelanda, 1430. jenaslijedio svoga bratića Ivana IV. u vojvodstvima Brabant i Limbourg, a mir u Arrasu (1435), zaključioje samo uz uvjet, da mu francuski kralj ustupi Artois i gradove na rijeći Sommi. Iduće godine donijelesu, mu posjed, Luxembourga i protektorat nad crkvenim kneževinama Liege i Utrecht.

Tu državu ne treba, međutim, smatrati onakvom umjetnom nakupinom teritorija, kakve su bile onetvorevine, što su ih u to doba okupile luksemburška i habsburška kuća u Njemačkoj, a koje su se srušileisto onako brzo, kako su i nastale, jer ih je na okupu držala samo krhka nit dinastičke veze. Premda jestanovništvo u njoj bilo različito, opća kultura i interesi bili su jednaki. Da samo pučanstvo nije težiloza ujedinjenjem, ne bi bilo ništa lakše nego osujetiti to ujedinjenje, jer je pravo na nasljedstvo uHainautu, Hollandu i Brabantu na koje se Filip Dobri pozivao, bilo u najmanju ruku sumnjivo. CarSigismund gnjevno je prosvjedovao protiv toga pripojenja carskih lena burgundskoj sili potakao države,da se tome, odupru. Nitko ga nije poslušao, jer su vladareve dinastičke ambicije bile u skladu snjihovom željom, pa je tako nacija u djelu ujedinjavanja Nizozemske sama od svoje volje pomagalaplanove dinastije.

Po svom vanrednom zemljopisnom položaju, po prostranstvu svojih obala broju gradova, razvijenostiindustrije i bogatstvu svoga stanovništva burgundskoj je državi jednaka bila samo Italija. Ali njezino jeformiranje za Francusku značilo poraz onih plahova, koje je ona naastojala ostvariti za svih vladararedom, počevši od XIII. st. želeći da svom utjecaju podvrgne te lijepe predjele, koji su sa sjevera štitilinjezine granice. Trebalo je očekivati, da će ona, kad se oporavi od strahovite krize, kojom se FilipDobri tako vješto okoristio, obnoviti svoje nastojanje, da u basenu Meuse i Schelde iznova stečeprevlast, koja joj je izmakla iz ruku. Ali njezini neprijatelji su se protiv tog njeziinog nastojanja istotako ogorčeno borili, pa je stoga rođanje burgundske države u isto vrijeme i početak onog nizozemskogpitanja, koje je sve do XIX. st., u kom je najzad riješeno, bilo uzrokom mnogih evropskih kriza iposlužilo, da se tako izrazimo, kao manometar u međunarodnim odnosima velikih sila.

207

TREĆE POGLAVLJE

CARSTVO. - SLAVENSKE DRŽAVE I UGARSKA

I. CARSTVO

Njemačka je za vrijeme velikog interrognuma poprimila onaj politički oblik, koji ćo zadržati sve domodernih vremena. Njezino jo ustrojstvo prilično teško definirati, jer se u njoj susreću i monarhija,kojoj nedostju svi atributi suvorene vlasti, i mnoštvo crkvenih i laičkih kneževina, građanskih republika(slobodni gradovovi), »noposrodno podložnih« plemića, koji uživaju potpunu nezavisnost, i sabor(Raichstag), kamo su ovlasti isto taka nejasno određene, kao što mu je i sastav čudnovat. A svi tiraznovrsni olomonti nisu među sobom usklađeni. Anarhija u monarhijskom obliku - to jo možda ime, štobi najbolje pristajalo toj noebičnoj političkoj tvorevini, koja nema ni zajedničkog zakonodavstva, nifinancija, ni činovništva. Potpuno jo točno, ako kažemo, da jo to zajednica, sastavljena od dijelova,koji ne čine cjelinu. U poređenju s Francuskom ili s Engleskom, ona so čini kao nešto bezoblično,nelogično i čak gotovo čudovišno. U tom je, naime, čudnome stroju središnja opruga prerano bilaizložona prejakoj napeteoti, pa je pukla. Od kraja rata za investituru bilo je jasno, da kraljevstvo,koje je posvuda drugdje formiralo državu, ovdje više ne će biti dovljno snažno, da izvrši svoju zadaću.Njegove carske ambicije natjerale su ga u pustolevine, iz kojih je izašlo napola slomljeno, pa ako ijest, pod Hohenstaufevcima, sabralo sve snage, koje su mu jošpreostale, u želji da se pokuša osvetiti,završile se te najzad konačnom katastrofom. Ona je, od izbora Rudolfa Habsburškog (1273) dalje,ostalo tako bez ugleda i bez auteriteta, da se čovjek pita, zašto se izbornici uopće trude, da imenujukralja. Možda je, u biti bašcarska ideja, koja je mrak njegova pada očuvala kraljevstvo na životu.Tradicija je htijela, da ipak neizostavno postoji car, premda se ta potreba nije više temeljila ili načemu stvarnom. A kako je njemački kralj bio unaprijed određen da nosi carsku čast, te bi ukidanjemkraljevstva u iste vrijeme bilo ukinuto i carstvo. Kraljevstvo je, dakle, ostale na životu, anajparadoksalniji od svih usuda je htio, da je kralj sačuvao svoju prividnu kraljevsku vlast samo zato,da bi megao dobiti carsku vlast, koja je postala jošispraznijem od prve.

Jer one, što je poslije smrti Fridriha II. ostale od carstva, same je prazna, besadržajna ferma. Poležaj,koji je stekle papiristvo od vremena Inecenta III., kao i stvaranje nacionalnih država u Francuskoj iEngleskej, konačno mu je oduzele svaku mogućnost,a Evropu privoli da prihvati njegovo prvenstvo usvjetevnim stvarima. O, tome se govori jošsamo u školama, gdje profeseri rimskoga orava i dalje uteriji smatraju cara gospodarem cijelega svijeta. Carstvo je jošmožda netko ovdje ili ondje spemenuou borbi s kakvim protivnikom, kao što je te učinio Bonifacije VIII. u onom sukobu s Filipom Lijepim; ilijošponekiidealist, kao što je bio Dante, u njem vidi lijep san, koji je stvarnost porekla. Ustvari, one je mrtvaideja, prestatak prešlosti, koji bi bio veličanstven, kad većinom slabost careva ne bi suviše isticalasupretnost, s uspemenama, koje je dozivala u sjećanje. Caru je ješuvijek priznavana prednost preddrugim vladarima; imao je pravo da podjeljuje plemstvo i da imenuje bilježnike (netare) u svimzemljama. I te je goteve sve, što je sačuvao od svoje nekadašnje univerzalne vlasti. Nešto male ugledadonese mu njegevi odnesi s papom, s kojim on nužno ostaje vezan. Ta će veza u XIV. st. ureditiepilegom velikih borbi u prošlesti; ali će on ostati bez ikakvih drugih pesljedica; a u XV će stoljećuomogućiti Sigismundu, da odigra onu ulogu, koju bismo, s nepoštevanjem, što donekle opravdavapreuzetnost njegeva držanja mogli nazvati ulogom impresarija na koncilu u Konstanci.

Rudolf Habsburški nije za svoje duge vladavine (1273-1291) našao develjne, vremena, da ode u Rim iondje primi carsku krunu. Njemačka mu je zadavala doveljne briga. Nije trebalo biti velik političar, pada se uvidi, da je obnova monarhijske vlasti ondje nemeguća. Prvi bi joj uvjet bio nasljednost krune. A

208

na to se nije mogle ni pomišljati. Ni papa, ni izbornici, ni knezevi ne bi na te pristali. Povezati gradoves interesima monarhijske vlasti, bila je jošnestvarnije. Za te bi trebalo da oni osjećaju potrebu zazaštitnikom; ali oni te potrebe nisu osjećali. Knezovi nisu bili dovoljno jaki, da ih dovedu u pogibelj, akad im je neka opasnest zaista zaprijetila, bili su doveljni regienalni saavezi, šta su ih sklapali, pa dazajamče njihovu nezavisnost. Da li je bar mogle biti nade, da će se nacija ujediniti protiv inostranstva ida će joj car, zahvaljujući presizanjima Francuske na zapadnoj granici, moći stati na čelo i nametnutijoj se kao njezin branilac? Za evo je bila potrebne, da Njemačku nadahnjuje nacionalni osjećaj, alinjega ondje nije uopće bilo. Svatko je ondje mislio samo na sebe, a jedina granica, koja je bila v

sveopće sebičnosti, Rudolf nije mario da se posveti kraljevstvu, koje nije nikoga zanimalo. Nije bioimućan i imao je veliku porodicu, pa se zadovoljio time; da se okoristi prilikom, koja mu je pala u dio,pa da se pobrine za svoje poslove, ili, točnije, za poslove svoje porodice. Nije se zanosio nikakvim,idealizmom, pa je smatra, da bi bilo ludo žrtvovati se i sići s vlasti isto onako siromašan, kako ju jeprimio. Okolnosti su mu poslužile kao po narudžbi. Pobjeda, što ju je uz pomoćugarskog kralja napočetku svoje vladavine postigao nad češkim kraljem Otakarom II. (1278.) ostavila je vojvodineAustriju i Štajersku bez vladara. On se požurio da ih dade kao leno svome sinu Alberrtu. Tako je sretnislučaj jednim mahom donio toj maloj Habsburškoj kući dvije lijepe podunavske vojvodine. To je biojedini rezultat Rudolfove politike. Premda je kraljevao i carevao, a da nije vladao, bar je svojojporodici ostavio lijep posjed i primjer umijeća, kako se treba okoristiti srećom, koja će u budućnosti isuviše mnogo utjecati.

Izbornici su odabrali Rudolfa samo zato, što, je bio slab i siromašan. Premda ih je razočarao,nadomjestili su ga drugim, jošslabijim i jošsiromašnijirn kraljem, i dali krunu Adolfu od Nassaua(1292-1298) A ipak je bilo sigurno, da će ga sreća njegova prethodnika uputiti istim putem, kojim jeišao i on. Ali sreća mu nije bila tako sklona, kao Rudolfu. U nedostatku boljega, 1294. je odlučio, daEduardu I. proda svoje savezništvo protiv Filipa Lijepog. Presizanja Francuske na Njemačkoj graniciposlužila su mu, da tu trgovinu prebojadiše časnim razlozima. Ali uistinu, ta su ga presizanja isto takomalo zanimala, kao i Eduardova svađa s Francuskom. Mislio je samo na to, kako da se dočepa Tiringije,i livre sterlinga, koje je dobio, poslužile su mu samo zato, da namakne sredstva za rat, kojim se nadao,da će obogatiti svoju kuću. Ali izbornici nisu bili skloni da pomognu jošjednog skorojevića. Stoga su gazbacili i na njegovo mjesto postavpi Alberta, sina Rudolfa Habsburškog (1298-1308). On se nadahnjavaotradicijom svoga oca, pa se nadao, da će Austriji pridružiti češko kraljevstvo, ali je 1308. umoren, paje tako propao plan, koga će se njegovi nasljednici uvijek vjerno sjećati.

Kao treći, po redu pozvan je na prijestolje posve mali vladar, za kog se vjerovalo, da ne pobuđujenikakve bojazni. Bio je to grof Henrik Luksemburški (1308-1313), koji je bio imenovan zahvaljujućiutjecaju svoga brata, nadbiskupa-izbornika Trierskog. Po zemlji, u kojoj je vladao, pripadao je uNizozemsku, a ta je zemlja, doduše računata u područje carstva, ali je s Njemačkom jošbila vezanasamo po imenu. Kao i njegovi susjedi u Liegeu, Hainautu, Brabantu i Flandriji, bio, je potpuno prožetfrancuskom kulturom i običajima, a povrh toga bio je podrijetlom Waonac, pa je na drugu stranu Rajnedošao kao potpun stranac. Pa ipak, je on bio onaj »Welsch«89 što je obnovio carsku tradiciju, koju sunjegova tri prethodnika zbog svoje brige samo za vlastite poslove podjednako napustila. I većsamonjegovo podrijetlu dosta dobro objašnjava tu inicijativu. Samim tim, što ga je ono učinilonezainteresiranim za njemačka pitanja, moralo mu je pažnju skrenuti na interese carstva. Počeo jesanjati o slavi, da u Rimu na glavu metne onu krunu, koju poslije Fridriha II. više nitko nije nosio, daIzmiri carstvo s papinstvom i da mu u miru pribavi novo i blagotvorno veličanstvo.

89 Njemački izraz, izveden od latinskog gallicus, koji se prezirno upotrebljavao za sve strance romanskog podrijetla. - Prev.

209

Vijest o njegovu dolasku pobudila je u Italiji jezu nade. Uništenje Hohenstaufovaca nije donijelo mirastrastvenim gradovima u Lombardiji i u Toskani. Pod starim imenom Gvelfa i Gibelina stranke su ih idalje razdirale žestinom, koju su u isto vrijeme pojačavale i opreke u ekonomskim interesima i sukobiobrtnika s patricijima i mržnja prema plemstvu. Piza je nedavno pala pod udarcima Đenove, a Firencase okoristila njezinim porazom, pa je Toskanu podvrgla svojoj demokratskoj vladavini. U Lombardiji jevećina gradova, iscrpljena neslogom, prihvatila »senjoriju« kakvog sretnog vojnika ili potestata ipomirila se s tiranijom, da bi mogla uživati mir. Tako su Della Torre vladali u Milanu, Della Scala uVeroni, Este u Ferrari. U Rimu, iz kog su pape otišli, ogorčeno su se među sobom borili za vlast članoviporodica Colonna i Orsini. Samo je Venecija, pod vlašću svoje moćne aristokraacije, sačuvala mir, kojijoj je omogućavao, da se s toliko više energije posveti Pomorskom ratu, što ga je vodila protiv Đenove.

Car Henrik VII. se usred tih razularenih strasti i pohlepa pojavio kao obnovitelj reda i mira. Iskreno ježelio izmiriti stranke i sve udružiti u poštovanju pravde. Ali kako je mogao nametnuti pravdu, kad nijeraspolagao silom? Sa sobom je doveo samo tri da četiri tisuće konjanika, i ona nada, kojom ga je Italijapozdravila pri dolasku, gotovo se smjesta pretvorila u razočaranje. Protivno svojim namjerama, našaose primoran, da i sam zauzme, borben stav prema protivnicima, koje je mislio da će moći umiriti, samoje tako, naime, mogao računati s time, da će dobiti neku pomoć. Kralja Roberta Napuljskog jeuznemirilo, što mu je Henrik preoteo utjecaj na Poluotoku, pa je poprimio neprijaateijsko držanje.Kad je Henrik stigao u Rim, nije uopće mogao dopriijeti do crkve Sv. Petra, jer su njegovi neprijateljidržali najveći dio grada. Stoga se morao zadovoljiti time, da u Latemnu, gotovo potajno, iz rukukardinala, koje je papa ovlastio, primi onu carsku krunu, koju bi mu, nema sumnje, bolje bilo da uopćenije primio, nego da ju je primio tako (u lipnju 1312). Od njegova plana da obnovi veličanstvo carstva,nije ostalo ništa. Bio je bez financija i gotovo bez vojske, pa je svoju politiku morao podrediti politiciNapolitanaca i protiv njih moliti pomoćsicilskoga kralja. U Toskani je Firenca pred njim zatvorilavrata. Za borbu protiv nje, morao se oslanjati na Pizance. Bio je to predubok pad poslije tako vitsokih itako i kratkotrajnih iluzija. Iscrpljen jadom, Henrik je u kolovozu 1313, podlegao u Buonconventu.Sahranjen je u Pizi; njegov sarkofag jošuvijek stoji u galeriji, gdje strašne fresko-slike Orcagne takonesmiljeno prikazuju ispraznost ljudskih ambicija.

Ali on je ponovo otvorio put, koji vezuje Italiju i Njemačku, pa je Ludvig Bavarski, njegov nasljednik(1314-1347), poslije njega pošao tim putem. Tek što je pobijedio i zarobio Fridoriha Habsburškog, kogasu mu neki od izbornika suprotstavili, stao je pomišljati da prijeđe Alpe. Smjesta je naišao na ogorčenoprotivljenje papino. Sveta je Stolica doduše morala povući svoje pretenzije pred Francuskom iEngleskom, ali nije mogla kapitulirati pred njemačkim kraljevima. Iznijevši opet na historijskupozornicu carsko pitanje, na koje je svijet većtako davno zaboravio, oni su oživjeli mrsku uspomenuna Hohenstaurovce pa se moglo bojati, da u Italiji oko, sebe ne okupe sve papine neprijatelje kao ineprijatelje napuljskih kraljeva, koji su mu bili pomoćnici. Borba je bila utoliko sigurnija, što njihovamoćnije bila jednaka njihovim ambicijama, pa se moglo računati, da bi napad na njih donio gotovosigurno pobjedu. Većje i prekid Henrika VII. s Robertom Napuljskim zavadio Henrika s Klementom V.,pa je samo njegova prerana smrt spriječila da dođe do provale neprijateljstva. Ivan XXII. je odlučio, danimalo ne odustane od prevlasti, što su je njegovi veliki prethodnici u XII. st, stekli nad carstvom.Uspevši se na papinsko prijeestolje, svečano je objavio, da je papa od Sv. Petra dobio i duhovno isvjetovno carstvo i da ima neosporno pravo da bdi nad njim, kad nema cara. Provodeći tu teorijusmjesta u djelo, imenovao je Roberta Napuljskog carskim namjesnik om u Italiji.

Na podstrek protivnika Napuljaca, Ludvig Bavarski je povjerovao, da je dovoljno jak da prihvati borbu.Ivan XXII. ga je l324. izoppćio izbacio, a to je u njegov tmhor dovelo minorite-spiritualce, koji suizopćeni kao i on, istim tim sporom okoristio se Marsilije iz Padove da protiv pape napiše spis DefensorPacis. Omamljen i povučen tom opozicijom, koja je u isto vrijeme bila politička i teološka, a on joj jemanje bio središte nego dobar izgovor, kojim se ona pod izlikom da mu služi zapravo htjela samo

210

okoristiti, Ludvig je dopustio da bude uvučen u pustolovinu, koja će mu donijeti propast. Godine 1327.,su ga na Kapitolu okrunila dva izopćena biskupa i četiri gradska sindika. Bila je to loša parodija, ukojoj su se čudnovato združile uspomene na anarhiju X. stoljeća s uspomenama na mističkorepublikanstvo Arnolda iz Brescije. Pošto je dobio krunu, Ludvig više nije mogao odbiti nijedan zahtjevrimskog puka, koji je zahvatila jedna od onih njegovih oholosti, što su ga navodile da sebe smatragospodarem svijeta, a isto tako ni neprijateljima Ivana XXII., slijepim od mržnje, od maštaanja ili odtlapnja. Dopustio je da neka narodna skupština, izreče zbacivanje pape, koji je optužen zbog hereze iuvrede veličanstva; i da posebna komisija, sastavljena od svećenika i laika, umjesto njega imenujenekog redovnika prosjačkog reda, koji je uzeo ime Nikola V. Taj je nesretnik uskoro uvidio, da je biotek statist u revolucicinarnoj koomediji. Prestrašivši se sam onoga, što je učinio, kukavno se povukao.Manje od dvije godine poslije izbora Rimljani su preklinjali papu, da im dade odrešenje. Nikola V. je sužetom oko vrata došao u Avignon da mu se baci pred noge i da ga skrušeno moli za oproštenje.

Nekoliko dana nakon što je svečanom bulom proglasio izdvajanje Italije iz zajednice s njemačkimcarstvom, Ivan XXII je umro (1334). To međutim nije ni ukoliko promijenilo raspoloženje kurije premaLudvigu Bavarskome. Benedikt XII. i Klement VI. ostali su neumoljivi, i to nema sumnje, višeneumoljivi, nego što je to zasluživala bezopasna uvreda veličanstvu Svete Stolice. Ludvig se međutimbio posve zbunjen i trošio vrijeme u pokušajima da se izmiri, ali to je papinstvo oholo odbijalo. Zatrenutak se činilo, da se poriadao, da će Avignon prisiliti na mir: bilo je to, kad je sklopio savez sEduardom III. protiv Francuske. Ali to je bila jošjedna obmana više, i nije se održala dugo. Bio jeposve nemoćan da povede rat, pa ne samo da nije ničim pomogao Eduardu, nego je čak i sklopio savezs Filipom Valois. Da je Njemačka bila država, sad je bio pravi trenutak da i ona učini po uzoru naFrancusku i Englesku u vrijeme Bonifacija VIII, pa da dokrajči poniženja, kojima je papinstvo obasipalonjezina kralja. Ali su se izbornici, oslanjajući se na sabor, ograničili na to, da prosvjeduju protiv prava,koja je papa sebi prisvajao, da potvrđuje kralja, kog su oni izabrali- i to je bilo sve. Oni su ti cijelojsvađi vidjeli samo priliku da se njome okoriste i ojačaju neopravaanu povlasticu, koja im je davalapravo da raspolažu krunom. Ukratko, Ludvig je Bavarski prepušten samome sebi. Njegov razdor sluksemburškom kućom upropastio ga je. Zaboravivši svoje izjave o nezavisnosti, izbornici su na oštarpoziv Klementa VI., da imenujunu novoga kralja, prodali svoje glasove Karlu, markgrofu Moravske,sinu češkoga kralja Ivana Slijepog i unuku Henrika VII., koji je uzeo ime Karlo IV. (1346).

Sretni je slučaj omogućio Henriku VII. da na samom početku svoje vladavine zaključi ženidbu svogasina Ivana (Slijepog) s baštinicom češkoga kraljevstva. Tako je luksemburška kuća došla u priliku dabude presađena s romanske granice carstva na njegovu slavensku granicu. Ondje se imala održati višeod jednog stoljeća. Ivan je poginuo kod Crckyja malo vremena poslije izbora njegova sina, pa je takoKarlo IV. udružio na svojoj glavi njemačku i češku krunu. Godine 1355. tome je dodao i carsku krunu,po koju je došao u Rim bez velika sjaja, okružen svim nužnim mjerama opreza, koje su mu mogleosigurati da ostane u dobrim odnosima s papom. Ne treba se čuditi, što se prije svega posvetiopoboljšanju položaja svoje kuće. Pridružio je Češkoj i Moravskoj Šleziju i Lužicu, a 1373. je njimapripojio i Brandenburšku marku. Time se na istoku Njemačke formirala kompaktna sila, koja nije bilanjemačka sila. Središte joj je bilo u Češkoj, gdje se Karlo pobrinuo da uvede upravu po uzoru na onu uFrancuskoj.

Zlatna bula, kojom Je Karlo IV. 1356. odlučno potvrdio ovlasti i sastav izborničkog kolegija, kakav jetaj zbor imao ostati sve do kraja XVIII. st.90 pridobila je za nj te »staraoce kraljeva«. Pošlo mu je zarukom da ih jošza svog života nagovori, da njegova sina Vaclova imenuju rimskim kraljem (1376), a da

90Kolegij se sastojao od tri nadbiskupa-izbornika; to su bili prelati Mainza, Triera i Kolna. Pored njih ulazili su joši četiri laičkaizbornika: češki kralj, grof-palatin rajnski, vojvoda saski i markgrof brandenburški.

211

im za to nije morrao suviše skupo platiti. Bio je to prvi slučaj poslije Fridriha II, da na njemačkomprijestoiju sin nasljeđuje oca.

Vaclavljeva vladavina (1376-1400) bila je za Njemačku zapravo interregnum. On se bavio isključivoČeškom, a sve je ostalo potpuno zanemario. Nije se sjetio ni da uzme carsku krunu; ni da intervenira uneprestanim svađama njemačkih gradova s knezovima. Četiri izborrnika iz rajnskog područja prisvojilisu sebi 1400., pravo da ga zbace, pa bi se njihov postupak u toj prilici mogao smatrati neke vrsteprosvjedom protiv kralja, koji je prečesto pokazivao, da je stranac. Ako su, dajući krunu grofu-palatinuRupertu, željeli suprotstaviti svome češkom vladaru zaista nacionalnog vladara, onda je njihov pokusjadno propao. Novoga su kralja priznali gotovo samo oni, koji su ga izdigli. Povjerovao je, da će učinitimajstorski potez, ako se usudi otići u Italiju. Carska bi mu kruna pribavila nešto ugleda, pa je polazećina put računao s time, da će se domoći Milana, jer je tamošnji vojvoda, Gian-Galeazzo Visconti,održavao najbolje odnose s luksemburškom kućom. Naivnost toga plana mnogo kazuje o političkojozbiljnosti takvoga kralja i takvih izbornika. Nije uopće imao novaca a računao je, da će Firentinci,neprijatelji Milanaca smjesta čim on prijeđe planine, staviti svoje čete njemu na raspolaganje.Međutim i Firentinci i Milanci podjednako su ga prezreli. Stigavši s nekoliko konjanika do Brescije,našao se u nemogućnosti da krene dalje. Morao se sramotno vratiti natrag i sakriti u svom Palatinatu,gdje je 1410. umro. Tek je svojom smrću podsjetio svijet, da je nosio krunu. Poučeni iskustvom,izbornici su se vratili luksemburškoj kući. Vaclav je imao dva brata: Ivana, markgrofa moravskog, iSigismunda, kralja ugarskog; ,imenovali su i jednog i drugog, jer im nije svima pošlo za nikom da svojeglasove prodaju istom kandidatu. Tako je sad Njemačka imala tri kralja, jer je Vaclav nepokolebljivoidalje nosio taj naslov. Na sreću, Ivanova je smrt 1416. taj broj smanjila na dvojic, a kad je 1419. iVaclav iščezao, ostao je Sigismund sam.

Aktivnost toga posljednjeg Luksemburgovca (1410-1437) neeobično odudara od bezvoljnostiVaclavljeve. Interesi njegovoh ugarskog kraljevstva, kome su iz godine u godinu sve više svojimnapredovanjem prijetili Turci, pobudili su u njem nadu u spasenje uz pomoćkrižarskog rata protiv tihnevjemika. A kako je križarski rat bio nemogućdokle god traje raskol, on je svim svojim snagama iprilično nametljivom revnošću nastojao, da dođe do saziva koncila u Konstanci i zatim, da koncil završis uspjehom. Budući da je ,od smrti svoga brata bio nasljednik češkog kraljevstva, koje nije mogaopreuzeti, jer ga je u tome sprečavala Husitska pobuna, imao je i drugi razlog, zbog koga je biostrastveni pristalica reforme u crkvi. Njegov naslov rimskog kralja bio je izvrstan izgovor, da se upleteu papinske poslove ostavljajući zapravo svoje vlastite. Vojni pohodi, koje su odredili papa ih koncilprotiv Husita, propadali su bez izuzetka i unosili zabunu među njemačku konjicu. Najzad 1434. poslijerata protiv taborićana i utrakvista, kad je prihvaćen modus vivendi Praških kompaktata, Sigismund jemogao ući u Prag. Umro je tri godine poslije toga, 9.prosinca 1437., a njegova su kraljevstva Češka iUgarska prešla u ruke njegova zeta, Alberta Austrijskog. Tako su se prostrana područja luksemburškekuće pridružila vojvodstvima Austriji i Štajerskoj. Cilj, što ga je habsburška kuća imala pred očima odosnutka svoje vlasti u Podunavlju, bio je postignut. Na istoku Njemačke formirala se velika dinastičkasila, sastavljena od raznorodnih zemalja: njemačkih, slavenskih i madžarskih. Svi napori tolikihkraljeva da osnuju vlast svojih porodica završila su se najzad izdignućem Habsburgdvaca u rednajmoćnijih vladara u Evropi. U njihovoj je sreći sigurno imao svoju ulogu i slučaj, ali on tu ulogu ima iu sudbini svih bogatih baštinika. Neka nesretna trudnoća, neki besplodni brak, prerana smrt kakvogdjeteta bila bi dovoljna da sve upropasti. No ipak u svemu tome ne treba precjenjivati utjecajnepredviđenoga. Zar to nepredviđeno ne susrećcmo isto tako u ratnim operacijama kao i u bračnimpogodbama? Treba priznati, da su Habsburgovci, ako im sreća i jest bila sklona, znali da joj u tomepomognu. Od kraja XIII. st. sva se njihova politika sastojala u tome, da vještim ženidbama stječu pravona zahtjeve prema Češkoj, Ugarskoj, pa čak i Poljskoj. Računali su na stvaralačku snagu svoje rase, kaošto drugi računaju sa snagom svoga mača, i taj se njihov račun pokazao kao dobar. Istina je, da bi onispao drukčije, da se odnosio na zemlje sa starijom kulturom i srazvijenijom nacionalnom svijesti.

212

Dovoljno je podsjetiti ovdje namjere, što ih je Francuska poduzela u početku XIV. st., da bi odvratilaengleske kraljeve od svoje krune. Ali ni u Ugarskoj, ni u Češkoj kraljevstvo jošnije bilo dovoljnointimno isprepleteno s nacijom, da te zemlje odbiju stranca. Bilo je dovoljno sporazumjeti se s visokimplemstvom, kolikogod su mu Nijemci bili mrski, i dati osim toga tome plemstvu ustupke, pa da istranac bude prihvaćen. Ono što ne bi bilo moguće na zapadu Evrope, na istoku je bilo moguće.Nijednog od ovih uvjeta, što su doveli do stogodišnjeg rata, nije bilo u Podunavlju. Prema tome,izvanredna sreća Habsburgovaca mnogo je manje posljedica slučaja, nego što bi se to u prvi mah moglopovjerovati. Bračna politika nije dovoljna da je protumači. Neophodno potrebni i prvobitni uvjet biloje potpuno nepostojanje političkog duha kod naroda, koji su bili sredstvo ili žrtva te lične politike.

Ako promotrimo, i Njemačku u cjelini, ni ona nije imala nimalo toga političkog duha. Nepobitan dokaztome možemo naći i u ovom kratkom pregledu o vladanju njezinih kraljeva, što smo ga netomproočitali. Dovoljno je uporediti povijest Njemačke s poviješću Francuske i Engleske u istom razdoblju.Tu ne samo da su tri povlaštene klase, svećenstvo, plemstvo i građanstvo povezane, bilo poretom ilivojnom službom, uz kralje vo djelovanje, nego se one neposredno upleću u vladanje, i one krize, što ihizazivaju njihovi zahtjevi ili njihovi sukobi, samo su burne manifestacije neospornog javnog života.Njemačka, naprotiv, nema ni poreza ni ičega što je nalik na neku parlamentarnu organizaciju. Njezinsabor (Reichtstag) samo je skupština prelata, knezova, plemića i gradova, i njegove se ovlastiograničavaju na to, da koči djelovanje vladarevo, a da pritom ne preuzima upravu namjesto, njega,nego samo vladareva nastojanja slabi i zamrsuje. Kruna nema ni upravnog aparata ni financija.Arhaička veličanstenost jezika i simbola, kojima se služi, ističe se gotovo smiješnom suprotnošćuprema njezinoj stvarnoj snazi. Sigismund, koji je radi raskošnosti carskom orlu dodao i drugu glavu,morao je založiti svoju krunu i borio se sa zahtjevima svojih vjerovnika, koji su ga progonili iz grada ugrad. Da je Njemačka bila država, stogodišnji bi joj rat pružio izvamednu priliku, da se afirmira.Francuska i Engleska su se uzajamno neutralizirale, i ona je nesmetano mogla nametnuti Evropi svojuprevlast. Ali ona je bila nemoćna da bilo šta poduzme. Savezi Adolfa i Ludviga Bavarskoga s EduardomIII. propali su samo zbog neispravnosti te dvojice neimućnih vladara, koji su primili novac za svojeusluge unaprijed, ali nisu izvršili nijednu. Tako se Francuska i dalje proširivala na svojoj istočnojgranici, a da carevi nisu ni prosvjedovali. Godine 1349. Francuska je stekla Dauphineju. To, što seKarlo IV. 1356. dao okruniti u Arlesu, u znak da jošuvijek ima pravo na staro burgundsko kraljevstvo,učinio je, nema sumnje, samo zato, da ga može skuplje prodati, jer je uskoro zatim francuskogprijestolonasljednika imenovao carskim naamjesnikom u Arlesu. Franche-Comte je prešla u vlast FilipaSmjelog God. 1388. jedna francuska vojska potukla je vojvodu od Gelderna, a da se nitko nije nipomakno. Većsmo vidjeli, kako se burgundska kuća proširila u Nizozemskoj, obuhvativši Hainaut,Holland, Zeeland, Namur, Brabant, podvrgavši svome protektoratu Liege i Utrecht i najzad, pripojivšisebi Luxembourg, kolijevku jedne od carskih porodica. Filip Dobri prkosio je u lice Sigismundu. Kad gaje ovaj 1433. udario carskim izopćenjem, ,odgovorio mu je drskim proglasom na njemačke; knezove igradove. Sa svih je strana primao jamstva neutralnosti, na koja je računao. Kad je najzad car 1437.izgubio strpljenje i htio prijeći u akciju, mogao je učiniti samo to, da pošalje Ludviga Bavarskoga s 400konjanika u Brabant, na koji je mislio, da ima pravo. Bili su dovoljni i seljaci iz Limbourga, pa da kodAachena stlzbiju izvršioca carske volje.

Ta je epizoda bila karakteristična. Ona u pravom svijetlu prikazuje prirodu carstva: ono je bilo skupvladara i gradova, koji su se brinuli za vrhovnog vladara samo ukoliko je njegova politika mogla uroditinekom koristi za njih. Njemačka nije bila država, nego agregat nezavisnih državica, laičkih ili crkvenihkneževina i slobodnih gradova - (oko sedamdeset). Pritom jošslobodni gradovi jedva dolaze u obzir.Samo su neki od njih, kao Koln. Nurnberg, Augsburg, imali dovoljno vlastitih snaga da se brane; alinijedan nije imao dovoljno snage, da vodi snažnu politiku, kao što su to mogli talijanski gradovi.Njihova je politika bila ustvari promjenljiva politika priklanjanja. Nema sumnje, njemačko segrađanstvo u XIV. st. uvelike razvilo. Ali je njegov razvitak donosio koristi samo njemu samom. Knezovi

213

su nastojali da osujete utjecaj građanstva, kome kralj, s druge strane, nije pružao pomoć. Ono dakleovdje nije imalo onu znatnu ulogu, koja mu je pripala u općem razvoju Francuske i Engleske. Izuzetakje Hanza. Premda su ti gradovi bili labavo vezani jedan o drugi, njihov ih je zajednički interesujedinjavao u borbi s protivnicima, koji su, na sreću, bili slabi. Najopasnija je bila Danska. Ali je kraljValdemar 1369. potučen pa je Baltičko more sve do početka XV. st. ostalo njemačko jezero.

U unutrašnjosti vodi se neprestana borba knezova s gradovima, i ona u toj zemlji bez središnje vlastiodržava nesigurnost, kojom se s radošću koristilo malo plemstvo, jer se za nju pljačkanje trgovacapretvorilo u normalanoblik života. Raubritter, koji bi se drugdje pretvarao u vojnika ili državnogslužbenika, ovdje je razbojnik po zanatu.

A od kneževina, nijedna osim Bavarske i posjeda luksemburške i habsburške kuće, nije bila osobitovelika. One su mnogo manje snažne i čvrste, nego na' primjer, talijanske kneževine. U unutrašnjosti,uprava je u njima jošposve nerazvijena. Ako i ima staleških skupština, građanstvo nije nigdje dovoljnojako da istupa kao protuteža plemstvu, koje ima glavnu riječu svemu i nameće svoju prevlast cijelojzemlji. Ti su plemići velikim dijelom neslobodnog podrijetla. U XIV. st. jošsu veoma brojni. Vladar ihokuplja oko sebe i iz njihove sredine odabire ljude svoga povjerenja. U tim zemljama vlada zakon sile,koji je drugdje posve nepoznat. Seljaci, koji su od sredine XIV. st, prepušteni tome plemstvu, počinjuponovo zapadati u kmetstvo.91 Iseljavanje nije, naime više moguće, a u Njemačkoj nema, kao drugdjekralja, koji bi mogao intervenirati. To nezadovanje puka u kmetstvo, pod vlašću plemića, koji su i samidjelomice neslobodnog podrijetla, jedno je od najupadnijih obilježja života u Njemačkoj. Bilo je iotpora takvome razvitku. Tu možemo, spomenuti podrijetlo švicarske konfederacije. Njezina, triprvobitna kantona, Schwyz, Uri i Unterwalden, potukli su 1315. kod Morgartena Leopolda Austrijskog.To je bila polazna točka saveza, kome su se poslije pridružili Luzern (1332.), Zurich (1351) Bern(1353), i koji se bitkom -kod Sempacha protiv Leopolda III. Austrijskog (1386) jošviše učvrstio.

Ta centrifugalna tendencija u Njemačkoj ne objašnjava, se samo slaboću kraljevske vlasti. Treba uzetiu obzir i to, da je ekonomski život u zemlji sve do sredine XV. st. slabo razvijen. U njemu nemanikakva jedinstva. Na morskoj obali Hanza prevozi žito sa sjevera prema Flandriji, i na sjever otpremaproizvode s istoka. Rajnsko područje gravitira prema Nizozemskoj. Ali njegova se važnost smanjujeotkako je otvorena izravna plovidba između Flandrije i Italije. Južni gradovi održavaju vezu sVenecijom, jer Dunav niže od Beča više nije trgovački put. Povrh toga, u zemlji nema nikakve izvozneindustrije, osim metala iz Češke i Tirola.

U središtu uopće nema znatnih gradova. Ukratko; zemlja je najvećim dijelom jošratarska. Potrebnojoj je inozemstvo, ali ovo nju ne treba. Nizozemska se okreće od nje i obraća Zapadu.

Značajno je, da sjeverni primorski gradovi gotovo, uopće ne suudjeluju u životu njemačkeunutrašnjosti. Sve do sredine XIV. st. pravu Njemačku čine Porajnje i Jug. Ali većod nekog vremena,od Rudolfa Habsburškog, a sporadički joši prije, može se opaziti neko prebacivanje težišta premaistoku. Ono se u punoj mjeri očituje u vrijeme Luksemburgovaca. Tu se pružaju slavenske zemlje,pogodne da budu apsorbirane. Više nema kolonizacije, ali postoji dinastička orijentacija prema istoku,koja u isto vrijeme kod tih naroda pobuđuje protudarac protiv Njemačke.

91 U Flandriji kmetstvo nestaje u XIII. st.; u Francuskoj se ono uvelike gubi u XIV. st

214

II. SLAVENSKE DRŽAVE I UGARSKA

U trenutku, kad se slavenski narodi pojavljuju u povijesti, oni zauzimaju područje, što se pruža odgornje Visle i Karpata do Dnjepra. U toku V.st. u vezi s općim pomicanjem Germana, njihovih zapadnihsusjeda, prema Rimskom carstvu, oni kreću za njima također prema zapadu i zauzimaju područja, kojasu Germani ostavili. Poljaci su se naaselili u dolini Visle: Veneti su se proširili od Labe do Baltičkogmora, a Česi su dotle zaposjeli Češku i Moravsku. Drugi su pošli prema jugozapadu, naselili dolinuDunava i na štetu grčkoga carstva prodrli duboko u Trakiju. To su Bugari, Srbi, Hrvati i Slovenci. Onipak Slaveni, koji su ostali na istoku, te ih je njihov položaj na Dnjepru rasprostro na području, kojim jeprolazio put, što vezuje Bizant sa sjevernim zemljama, pali su u IX. st., kako smo vidjeli prije u tekstupod prevlast skandinavskih Vikinga, napol trgovaca, napol vojnika, od kojih su preuzeli ime Rusi. Kijev,u kom se pod nazivom velikog kneza naselio osnivačdinastije Rjurikovića, postao je središtem međusobom politički vezanih kneževina drugog reda, koje su se prostirale od Novgoroda do obalaCrnogamora.

Ekonomska organizacija te zemlje imala je obilježje, koje ne susrećemo ni kod koga drugog barbarskognaroda. Ona je bila isključivo trgovačka. Vikinzi, koji su se naselili oko svojih knezova unutar utvrđenihbedema (gorod), što su podignuti dužDnjepra i njegovih pritoka, podvrgli su slavensko stanovništvoplaćanju danka, koji se prije svega sastojao od meda, voska i krzna, a sve je to tamošnje stanovništvou izobilju dobivalo lovom i uzgojem pčela u svojoj šumom pokriven oj domovini. Svake su se godine uproljeće barke Vikinga sastajale u Kijevu i prevozile, tu robu u Carigrad, a s njom i znatan broj robova;za sve to donosili su kući vino, tkanine i manufakturne proizvode. Kad su se Skandinavci u početkuX.st., slavenizirali, njihova je trgovačka praksa, kao i politička eksploatacija seoskog stanovništva,ostala i dalje vojnička, trgovačka i gradska bojarska aristokracija vladala je ostalim dijelom naroda. Toje bilo osnovno obilježje ruske držve toga vremena.

Budući da su održavali neprestane veze s Bizantijom. Rusi su brzo prihvatili kršćanstvo. Ono se većuprvoj polovini X.st., počelo posredstvom trgovine unositi među stanovništvo Kijeva. Većizmeđu955. i 957. otvoreno ga je ispovijedala kneginja Olga. No ipak, poganstvo se održalo kao glavna vjerasve do vladavine njezina unka Vladimira, koji je jošprinosio ljudske žrtve i koga tradicija, zbognjegovih 800 priležnica, što mu ih se nema sumnje, ponešto velikodušno pripisuje, upoređuje saSalomonom. Ali poslije ženidbe s nekom bizanttskom prinesom zbio se neizbježivi dogadaj (983.)Kneževo obraćenje povelo je za sobom i bojare. Pokrštenje puka izvršeno je tako jednostavno, dapodsjeća na pokrštenje Sasa, što ga je izvršio Karlo Veliki. Stanovnici Kijeva pokršteni su u gomilama uvodama Dnjepra. Kumiri su srušeni, a knez je zapovjedio, da se na mjestu poganskih hramova sagradecrkve. Da bi snabdio svećenstvo prinovom, odredio je, da djeca najistaknutijih porodica budu oduzeta,pa je njihov odgoj povjerio bizantskim i bugarskim svećenicima, koje je Bizantija poslala, daupravvljaju prvim koracima mlade ruske crkve.

Da vanjski događaji nisu postavili svoje zapreke, povijesi je razvoj navedio Rusiju da se sve višeorijentira prema Carigradu. Taj veliki grad nije za nju bio samo izrazito vjersko središte, kao što jeRim bio za kršćane na Zapadu, nego je bio joši veliko tržište, i taj se dvostruki razlog njegova utjecajas vremenem odrazio na svim područjima njezinog društveneg života. Poznato je, da je rusko crkvenograditeljstvo, sve do najnovijih vremena zadržalo bizantske oblike, koji su u to doba ondje prevladali,a Ruskaja pravda, najstariji zbornik ruskega prava, isto je tako prežet duhom bizantskogzakonodavstva.

215

Ali je položaj Rusije bio izložen posljedicama svih etničkih pokreta azijskih naroda, jer se područjeAzije tom velikem ravnicom produžavai nastavlja prema planinama i unutranjim morima prave Evrepe. Stepe uz obalu Crnoga mora i dolineDona i Volge bile su područje nomadskih čopera turskog ili mongolskog pedrijetla, protiv kojih su ruskekneževine morale voditi neprekidnu borbu.

Pobjeda velikog kneza Jaroslava nad najmoćnijim od tih naroda, Pečenezima (1036.), uklonila jepogibelj na neko vrijeme. Ona se u jošstrašnijem obliku pojavila, kad su stigli Kumani. Njihov je kan1096. dopro sve de zidina Kijeva. A od tog vremena napadi tih divljih barbara više nisu prestajali.Pečevši od sredine XII. st. otpor je postao nemeguć. Područje Kijeva, koje je dotad cvalo, počinjesiromašiti, a stanovništvo mu opada. Trgovina s Carigradem presahujuje, jer su barbari zaposjeli ušćeDnjepra. U zemlji sve više zavladava pustoš, stanovnici se iseljavaju: jedni odlaze u Galiciju i uVoliniju, a drugi u jošvećem broju prema sjeveroistoku, u smjeru gornjeg toka Volge (Suzdalj).

To iseljavanje s juga prema sjeveru odlučit će sudbinom ruskog naroda. Ne same da mu je nametnulonov eblik života, nego je izmijenilo i sam narodni karakter. Slavenski naseljenici u Suzdoljskojpomiješali su se ondje s Fincima, koji su dotad sami stanovali u svojim beskrajnim šumama, a iz togukrštanja proistekao je moderni Rus (veliki Rus). U isto vrijeme, trgovačka aktivnost zamijenjena jeisključivo ratarskim životom. Budući da im je odsad oduzeta veza s morem, Rusi su za mnoge stoljećamorali voditi isključivo seosku privredu bez tržišta. Susjedstvo s Carigrodem navelo ih je da se bavetrgovinom u vrijeme, kad je ona jošbila nepoznata u zapadnoj Evropi, a kob okolnosti odvratila ih jeod nje bašu trenutak, kad je ondje otpečet njezin polet. Za razliku od oneg velikog međunarodnogskladišta, kakve je bio Kijev, gradevi središnje Rusije bili su kao i dvorci na Zapadu u ranem Srednjemvijeku, samo boravišta knezeva, njihovih bojara i posluge, koja je bila nužna za njihevo uzdržavanje.Moskva, koja je osnovana 1147. uzdigla se iznad svojih susjeda samo iz političkih razloga i te isključivooneliko, koliko se njezin vladar izdigao nad drugim knezovima. Samo je Novgorod, u koji su od početkaXIII. st. marljivo i redovito dolazili trgovci Hanze, imao stanovite trgovačke značenje; a to je i on,uostalem, u cijelesti dugovao inozemstvu. Bio je mnoge više njemačka trgovačka poslovnica nego rusketrgovinsko središte.

Novgorod je bio jedina točka, kroz koju se zapadna kultura mogla širiti po Rusiji. Na nesreću, surevi ipohlepni trgovci Hanze mogli su je pokazati samo u njezinim najmanje privlačljivim oblicima. Njihovdodir sa stanevništvom uredio je gotovo samo tom posljedicom, da je na obje strane pobudio uzajamnumržnju i prezir. Razlika u vjeri jošje više zatrovala tako loše otpečete veze. Grčko provoslavlje, kojesu Rusi zadržali jošiz vremena, kad su boravili na oblama Dnjepra, odvajale ih je od Evrope, a da impriteni civilizatorski utjecaj Bizantije, od koje su odsad bili suviše daleko, nije mogao nadoknaditi ono,po čemu je ta odvojenest i osama bila zlokebna.

Da nesreća bude jošveća, na sve je to došla joši velika prevala Mongola u XIII st. God. 1222. jeDžudži, sin Džingiskanov, osvejio cijelo područje između Dona i Volge, koje su držali Kumani. Njegovsin Batu napredevao je dalje prema zapadu. Godine 1234. demogao se Moskve, a 1240. Kijeva i svojuvlast preširio na cijelu prestravljenu i napol opustjelu Rusiju. No ipak, Mongoli se nisu naselili napodručja preko Dona. Njihov se kan zadovoljio time, da je ruskim knezevima nametnuo svoju vrhovnuvlast i obavezeo ih da mu plaćaju danak. Ali to ih je ipak, deklegod jošcarstvo »Zlatne horde« bilomoćno, primorano, da ostanu ponizni vazali azijatskog despeta. Pa premda se sami nisu pretvorili uAzijce, bilo je to ipak dovoljne, da im onemeguči, da postanu Evropljani. Slabljenje Zlatne hordeposlije Uzbekeve smrti (1313-1341) omogućilo im je stanovitu slobedu, kojem su se moskovski knezeviokoristili da sebi pripoje susjedne kneževine. S Ivanom III. (1462-1505) to je djelo ujedinjenjadovršeno. Ivan je u savezu s krimskim kanom uništio ono, što je jošprestalo od mongelske vlasti.Njegovem vladavinem otpočinje nove doba ruske povijesti.

216

Kao što je sudbinom Rusa odlučila provala azijskih naroda, tako je sudbinom zapadnih i južnih Slavenaodlučila provala Madžara. Prije dolaska tih barbara, oni su živjeli u nepestanom dodiru jedni s drugimaod Trakije pa sve do obala Baltičkeg mora. Da su takve prilike ostale zauvijek, sigurno je, da bi grčkacrkva, koja je veću XI.st. obratila Bugare i Srbe, proširila svoje apostolske djelevanje, i zahvaljujućijedinstvu jezika i običaja, i na njihovu braću u Češkoj i Poljskoj i privezala ih uza se isto onako, kakoje u X. st. uza se vezala i Ruse. Ali nepredviđeni nenadani dolazak Madžara odredio je, da budućnostbude posve drukčija. Provalivši u Podunavlje, oni su se uklopili među Slavene i podijelili ih u dvijeskupine, među kojima ubuduće nije više bile nikakve veze. Budući da su u iste vrijeme, kad su odvojeniod Bizanta, bili odvojeni i od Srba i Bugara, Česi i Poljaci su prirodno, kao i sami Madžari prešli u krilozapadne crkve.

Njihovo obraćenje bilo je potpuno u skladu s vjerskom revnošću i s političkitn interesom njemačkihvladara. Oton I. nije propustio da mlade slavenske biskupije pripoji njemačkoj metropoliji u Mainzu uisto vrijeme, kad je češkog i poljskog vladara podvrgao svome, prilično nejasno određenomprotektoratu. Njegove su nasljednike najprije omeli njihovi vojni pohodi u Italiju, a zatim su ihzaokupili ratovi za investituru; zbog svega toga nisu bili ni izdaleka kadri da produže s Otonovimnaporima, pa čak nisu mogli sačuvati ni njegova postignuća. Prag u Češkoj a Gnjezno u Poljskoj postalisu nezavisne nadbiskupije, dok su dijeceze, osovane kod Veneta, na desnoj obali Lab, nestale ostavivšipunu slobodu, poganstvu.

Većsmo vidjeli prije u tekstu, kako je velika ekonomska revolucija u XII. st. dovela do neočekivaneposljedice time, što je prouzrokovala uzmak slavenskog stanovništva u korist germanskoga. Suvišakseoskog stanovništva iz Njemačke izlio se na područje na desnoj obali Labe, gdje su saski vitezovinapredujući sve dalje, klali i ubijali domaće pogansko stanovništvo. Tetonski red je u XIII. st., podmaskom pokrštavanja, nastavio i te pokolje i to naseljavanje. Oni su isto tako germanizirali Prusiju,kao što su prije toga germanizirani Mecklenburg i Brandenburška marka. Obale Baltika, koje su dotadbile slavennske, postale su njemačke. Poljaci, koji su nastojali da se preko Pomeranije prošire sve dotih obala, odsječeni su od njih.

Političko ustrojstvo Češke i Poljske dotad se prirodno razvijalo na temelju onih rodovskih institucija,koje gotovo jednake nalazimo kod svih ratarskih naroda u doba, kad prelaze na sedentarni život. To sebez muke objašnjava odsutnošću onog izravnog dodira s rimskom civilizacijom, koja je Germaneizvukla iz barbarstva. Napredak nekog društva toliko je brži, što se ono više otvara vanjskimutjecajima. Odalečavanje zapadnih Slavena imalo je za posljedicu, da su se dugo zadržali u skučenostii neimaštini i osamljenog života po strani.

Nepotrebno je da se ovdje dulje zadržavamo na njihovim običajima i institucijama, jer nisu izvršilenikakva utjecaja na ostalu Evroopu, premda su imale svoje lokalno značenje. Knezovi su im biliokruženi plemstvom, koje se sastojalo od njihovih pouzdanika, no ti su knezovi jošu većoj mjeri ovisilio svom plemstvu, negoli ono o njemu. U daljem razvitku jedan se, od tih knezova pomalo izdigao nadsvoje takmace, prisvajao njihove zemlje i podvrgavao sebi njihove ljude. Taj proces, ocrtan ovdje unekoliko riječi, bitni je sadržaj prvih stoljeća kako češke, tako i poljske povijesti. Uvođenjekršćanstva, koje je u te zemlje uneseno tuđinskim osvajanjem, nije izmijenilo njihov politički položaj.Vjersko obilježje, koje je kneževska vlast time stekla, nije ju oslobodilo obaveze, da vodi računa ozemljišnoj aristokraciji; nije se mogla riješiti ovisnosti o njoj, jer je uvijek, kad bi se ujedinila, bilajača od kneževske vlasti. Ali ipak, u slavanskim državama ništa ne podsjeća na feudalizam u zapadnojEvropi. A to je lako shvatiti. Veliki vazali na zapadu bili su potomci kraljevskih službenika, koji su seokoristili kraljesom slabošću i u svojim rukama zadržali upravljanje državom te tako prisvojili vlast:koju su morali vršiti u njegovo ime. Ali ni u Češkoj, ni u Poljskoj ne nalazimo u početku ono

217

administrativno obilježje, koje je rimska tradicija nametnula Zapadu. Vladar je tu tek vojničkizapovjednik, okružen plemenitim pratiocima, koji ga prate u vrijeme mira i predstavljaju ga kaostaroste ili kaštelani u pojedinim dijelovima zemlje. Oni nisu njegovi služitelji, nego prirodnipomagači. Vladaju svi zajedno; oni i knez, i nitko od njih ne može sebi prisvojiti vlast, koja mu je uokviru njegove nadležnosti trenutno dodijeljena. Veći sama oskudnost kneževih političkih ovlasti, kao istalan nadzor, koji nad njim vrši aristokracija, uzrok su, što u slavenskim zemljama nije bilo mogućestvoriti one teritorijalne kneževine, koje se od X. st. stvaraju posvuda u Francuskoj i Njemačkoj. Vlastvelikog zemljišnog plemstva formirala se, kako u Češkoj, tako u Poljskoj, većod samog početka uzdjelovanje svakoga od njih u vladanju, cijelom zemljom. Ona nije dovela do komadanja, pa sepolitičko jedinstvo, jednako kao i nacionalno jedinstvo, očuvalo bašzbog sbbosti središnje vlasti, kojaje ovisila o aristokraciji. Dodajmo joši to, da će se kod tih naroda, onako odrezanih od mora,građanstvo forrmirati tek veoma kasno.

Neposredno susjedstva Njemačke, kao i prava, koja je ona isticala u pogledu Češke nužno su Češkuuplele u njezine sukobe. Češki vladari okoristili su se neredima, koji su izbili poslije smrti FridrihaBarbarosse, da povećaju svoju nezavisnost. Vodeći borbu s Otonom III., Filip Švapski je želio da sebiosigura pomoćvojvode Otakara I., pa mu je 1198. dao kraljevski naslov. Upletanje čeških kraljeva unjemačke poslove postalo je otad toliko znatno, da je tim Slavenima pribavilo ulazak u zbor knezovaizbornika. Moglo se, uostalom, od dolaska Vaclava I. na prijestolje (1230-1253), činiti, da je njihovokraljcvstvo osuđeno da se germanizira. Vaclav je svim silama pomagao useljavanje Nijemaca u svojujošposve ratarsku državu. Osobito je pogodovao dolasku obrtnika i trgovaca, koji su se u masamanaseljavali u toku cijelog XIII. st. po »burgovima« u zemlji i ondje sačuvali i svoje pravo i svoj jezik.Građanstvo je dugo vremena u posve češkoj sredini ostalo u punom smislu riječi strano stanovništvo.Ono je zbog toga osjećalo utoliko veću potrebu da se osloni na kraljevsku vlast, i vjernost, koju mu jezasvjedočilo, izvanredno je povćala njegove prihode, ugled i snagu dinastije. Njezino jačanje osobitose jasno očitovalo za vrijeme Otakara II. (1253-1278). Plemstvo iz austrijskog vojvodstva, gdje jevojvoda nedavno poginuo u borbi protiv Madžara, pozvalo ga je u pomoći priznalo svojim vrhovnimgospodarom; Austriji je pridružio i Štajersko vojvodstvo, odakle je protjerao Madžare i postigao da gakoruški vojvoda prizna svojim baštinikom. Njegova se vlast sada protezala od Krkonoša pa sve do obalaJadanskoga mora. Činilo se, da je češka kruna na najboljem putu da svojoj vlasti pripoji cijelupodunavsku Njemačku. Nastojeći smiono postići još i više, Otakar je prilikom smrti RichardaCorwallskog zahtijevao naslov rimskoga kralja. Ali dobio ga je Rudolf Habsburški, pa je borba izmeđudvaju takmaca odsad bila neizbježiva. Prepušten svojim vlastitim snagama, Rudolf se nije mogaouspješno oduprijeti svome protivniku. No tu su Madžari prvi put odigrali onu ulogu, koju su poslijetoliko, puta ponovo prihvaćali služeći kao njemački pomagači protiv Čeha. U bici na Moravskom polju1278., Otakar je poražen i ubijen. Dunavska vojvodstva prešla su u vlast Habsburgovaca, koji će otaduvijek željeti da dobiju i Češku. Otakarovi nasljednici nisu više nastojali da prošire svoju vlast premaNjemačkoj. Svoje su poglede bacili na Ugarsku i Poljsku. Vaclavu II. (1278-1305) pošlo je za rukom, daza, neko vrijeme stekne ugarsku krunu za svog sina Vaclava, a 1300. je za sama sebe dobio poljskukrunu. S njegovim sinom, Vaclavom III., koji je ubijen 1306. ugasila se stara slavenska dinastijaPremislovića i otvorio se problem nasljedstva, kojim se Albert Austrijski, rimski kralj, okoristio tako, daje odluku donio u prilog svome sinu Rudolfu. Ali taj prvi pokušaj habsburškog uključenja čeških zemaljau okvir svojih posjeda nije imao postići konačan uspjeh. Rudolf je umro poslije nekoliko mjeseci, ičeška je aristokracija izabrala za kralja muža starije kćeri Vaclava II.. Henrika Koruškog. Taj drugiNijemac nije vladao mnogo dulje od svoga prethodnika. Koristeći se nezadovoljstvom, koje je Henrikuskoro izazvao protiv sebe, Elizabeta, mlađa kći Vaclava II., zatražila je da dobije za muža IvanaSlijepog, sina Henrirka Luksemburškog, koji te nedavno naslijedio Alberta Austrijskog na časti rimskogakralja. Žeinidba je obavljena 1310. Ona je Češkoj dala valonsku dinastiju. Dogodilo se to samo nekolikogodina pošto je jedna francuska dinastija s Robertom Anžujskim došla na prijestolje Ugarske.

218

Dotad je njemački utjecaj u Češkoj neprestano rastao. S dolaskom luksemburške dinastije njegovo senapredovanje zaustavlja. Premda je Ivan Slijepi veći dio svoje vladavine proveo u pustolovnimpothvatima po cijeloj Evropi, zaokupljcon spletkama i vojnim podvizima, koji su mu najzad upedesetoj godini donijeli preranu smrt na bojnom polju kod Crecyja, on ipak nije propustio da u svojekraljevstvo dovede mnogo Nizozemaca, koji su kao njegovi savjetnici ili činovnici zemlju upoznali susavršenom praksom francuske uprave. Njegov sin, Karlo IV. koji je 1333.preuzeo vladanje u zemlji,nastavio jei usavršio otpočeto djelo. Taj češki kralj, koji je u isto vrijeme bio kralj Rimljana i car, bioje po odgoju, ukusu i po jeziku Francuz. Pa ipak, njegovi su ga češki podanici smatrali nacionalnimvladarom. Nema sumnje, to je moglo nastati samo tako, što je ne samo sistematski suzbijao njeamačkiutjecaj, nego ga se i popuno otresao. Budući da je Češka bila središte njegove moći, on je prionuo daje učini sposobnom za samostalan razvoj. Godine 1348. u Pragu je osnovao prvo sveučilište, u srednjojEvropi i uredio ga po uzoru na pariško. Sam Prag ukrasio je spomenicima, koji su mu dali izgledglavnoga grada, kakvom bi se uzalud tražilo ravna u ostalom carstvu. Njegova blagotvorna iinteligentna uprava pomagala je ekonomski razvoj zemlje i omogućila, da se pored njemačkoggrađanstva rodi i domaće, češko. Sve to objašnjava popuularnost njegove vladavine kao i činjenicu, štood nje datira buđenjenacionalnog osjećaja, koje će uskoro u Češkoj uroditi reakcijom protiv njemačkih elemenata, koje jeonamo uvela kolonizacija u XIII. st.

Ona je žestoko izbila za njegova sina Vaclava(1378-1419) u vrijeme provale husitizma. Jan Hus je zaČehe ostao u uspomeni kao nacionalni heroj isto onako, kao Luther za Nijemce. U stanovitom smisluHus je to bio joši mnogo više. Jer dok svi Nijemci nisu slijedili Luthera, Česi su svi pošli za Husom.Vjerski sukob, što ga je on rasplamsao u Češkoj, udvostručio se sukobom nacionalnosti, koje su ondježivjele. Nijemci su pristajali uz katolicizam, a Česi uz herezu, i kako se ova širila među njima, tako suoni sve više progonili strance podjednako kao, uljeze i kao vjerske protivnike. Ratovi, koje su moralivoditi, da bi ohranili svoju vjeru, do kraja su kod njih proširli mržnju prema Njemačkoj. Jer onekonjaničke vojske, što, su ih Žiška, a zatim Prokop, tako često sasjekli, na komade dolazile su, izNjemačke. Nemoguće je suzdržati se, da rapoloženja, kojima su se zanosili husiti, ne uporedimo sonima, koja su zanosila francuske revolucionare na kraju XVIII. st I jedni i drugi borili su se za svojideal protiv inozemstva, i kod jednih i kod drugih nacionalni se osjećaj oduhovio uz pomoćuvjerenja,koje ga podržava i podjaruje.

Ta se uporedba nameće utoliko više, što je husitizam uskoro poprimio revolucionarno držanje. Kakosmo, većvidjeli prije u tekstu, taborićani su težili za potpunom obnovom, ne samo u crkvi, nego i udruštvu. Pošto su ih utrakvisti najprije napustili, a zatim su ih i porazili, taborićani su se morali najzadpokoriti. Praški kompaktati (1433) koji su ugovoreni s Bazelskim koncilom, bili su prilično dvosmislenkompromis, koji je Češku doduše pomirio s crkvom, ali joj je ostavio vjersku anatomiju, koju nitko nije,smatrao razboritim da točno definira. Uostalom, dobar dio plemstva prestrašio se taborićanske žestinei vratio se katolicizmu. Ono se okoristilo okolnostima i svoje domene povećalo konfisciranim crkvenimimanjima. Uporedo s tim, ono je seoskim masama nametnulo kmetstvo.

Sigismund, brat i nasljednik Vaclavljev, mogao je najzad preuzeti vlast u svom kraljevstvu. Nije imaodjece, pa ga je poslije njegove smrti (1437) njegov zet, Albrecht Austrijski, naslijedio u isto vrijeme i uČeškoj i u Ugarskoj. Međutim, priznali su ga samo katolici i utrakvisti. Oni taborićani, koji su se jošodržali, dali su krunu Kazimiru Poljskom. Uostalom, trenutak konačnog priključenja Češke habsburškimposjedima nije jošdošao. Kad je Albreht 1439.; za vrijeme jednog pohoda protiv Turaka, ubijen,zemljom je najprije u ime posmrtnog sina Vaclavljeva, Ladislava, ,upravljao češki plemićJurajPodjebradski; a poslije Ladislavljeve smrti, 1457., Juraj je krunu preuzeo sam. Tako se zemljapretvorila u nacionalno i nezavisno kraljevstvo. Ali to je bio tek kratak međučin u bolnoj historijičeškoga naroda.

219

Otprilike u isto vrijeme, kad je njemački utjecaj uzmakao u Češkoj, uzmicao je i u Poljskoj, ali se todogađalo u vezi s posve drukčijim događajima. Dok je granica Češke jasno ocrtana planinama, koje juobrubljuju, Poljska je bačena na područje između Odre i Visle, na onu beskrajnu ravnicu, koja se nasjeveru Evrope nadovezuje na Rusiju, tako da je sa svih strana, osim s juga, gdje je štite Karpati, bilaizložena pritisku svojih susjeda. Nijedan narod, nije imao tako proomjenljive granice. One su, sepovodile za pokretima nacije, kao što se odijelo prilagođava kretnjama tijela; proširivale su se ilisužavale u skladu s mijenama njezine snage ili slabosti; kadšto su se rastezale tako, da su obuhvaćalesvakojake različite narode, a zatim opet stezale i postajale tako uske, da više nisu obuhvaćale ni cijelunaciju.

Boleslav Hrabri, koji je u X.st, uzeo naslov kralja, proširio je svoj utjecaj sve do ruskih kneževina naDnjepru, ali je svojim nasljeddnicima ostavio samo umjetne stvorenu velesilu, jer se ona temeljilasamo na snazi onoga, tko ju je stvorio. Nijedan od njih nije je mogao održati. Krajem XI. st. nestalo ječak i samog kraljevskog naslova, a knezovi su poljske zemlje među sobom podijelili u neprestanimunutrašnjim borbama, koje nisu ni po čemu važne za opću povijest, osim što objašnjavaju, kako seteutonski red u XIII. st. mogao domoći Prusije i bez ikakva otpora odvojiti Poljsku od Baltičkog mora.To naseljavanje teutenaca samo je epizoda moćne njemačke ekspanzije, koja se preširila u Poljskoj uisto vrijeme kad i u Češkoj. Ti emigranti primljeni su ondje utoliko bolje, što je zemlju nedavnoopustošila proovala Mongola, koji su se prelili preko granica Rusije i proširili sve do Šleske. Ondje su sezaustavili, a kad se pročulo za smrt velikog kana Ogetaja (1241.) njihov se talas odanle opet povukao.Nijemci su se u velikom broju naselili samo u Šleskoj, koja se otad počinje germanizirati. Oni, koji suprodrli u unutrašnjest zemlje, unijeli su onamo gradski život i formirali građanstvo, koje su štitilepovlastice i magdeburško pravo, pa su tako za mnoga stoljeća ondje očuvali svoju nacionalnost. Osimnjih bile je joši Židova, koje su pregoni u vrijeme križarskih ratova; u XI. i XII. st. pretjerali izNjemačke i Ugarske prema Poljskoj.

Polazak češke dinastije u Poljsku za vrijeme Vaclava II. i Vaclava III. (1300-1305) imao je tu posljedicu,da je ondje kraljevski naslov uspostavljen. U povodu smrti Vaclava III., velikaši su na prijestolje pozvalivojvodu Vladislava I. Njegov sin, Kazimir Veliki (1333-1370) bio je za svoju zemlju otprilike ono, što jeza Češku bio njegev suvremenik, Karlo .IV., čijom se politikom neosporno nadahnuo. Želio je daKrakovu dade one značenje, koje je Karlo dao Pragu, pa je ondje, po uzoru na Prag, osnevanosveučilište (1364.) Nastojao je da organizira kraljevsku administraciju, pa je u tu svrhu obrazovaosredišnje sudište, državnu riznicu, postavio državnog kancelara, i cijelo svoje vladanje prilagodiozapadnom tipu, koji je usvojila Češka. Ali se snažna kraljevska vlast mogla nametnuti samo onda, akose oslanjala na usluge, što ih je iskazivala narodu te ga je time zainteresirala za svoje održanje.Francuskim je kraljevima u XII. st. polazilo za rukom da održe ravnotežu snaga u borbi sa svojimvelikim vazalima samo tako, da su sklopili savez s građanstvom; međutim, malobrojno njemačkograđanstvo u Poljskoj, nije moglo postati pomoćnik krune. U toj potpuno ratarskej zemlji plemstvo je ipo svojoj snazi i po svem utjecaju jošusred XIV. st., isto onako nepomirljivo prema monarhijskojvladavini, kao što je to prije tri stotine godina bilo plemstvo franačkog carstva. To ne znači, da sepoljsko plemstvo nije veoma razlikovalo od franačkog. Osnovno obilježje plemstva na Zapadu jenjegova društveena funkcija, dok poljsko plemstvo obilježava njegov pravni karakter. One je u Poljskojproživjelo mnogo jednostavniji histerijski razvoj, pa se izravno nadovezuje na slobodne ljude izbarbarskog doba; sačuuvalo je sav njihov ponos i samo za sebe tražilo pravo da formira naciju. Onopoznaje i priznaje samo seljake-kmetove, koje ono eksploltira i prezire. Nad njim je samo kralj, čijiauteritet ono priznaje samo uz uvjet, da vlada u interesu plemstva i zajedno s njim. Duh, koji gapokreće i koji će ga uvijek pokretati, bio je duh slobode, ali je to bila sloboda namijenjena same

220

jednoj kasti, tako da je to pribaavilo poljskoj državi u sve većoj mjeri paradoksalno obilježjearistokratske demokracije, koje će ostati karakteristično za nju sve do njezina konačnog sloma.

Tako se djelo, o kom je Kazimir sanjao, pokazale neostvarljivo. Njegovi pokušaji kraljevskecentralizacije morali su, htio on to ili ne htio, oslabiti plemstvo. Ono je to tako dobro shvatilo, da muje dalo nadimak »seljački kralj«, dok je, naprotiv bijedni ratarski puk, kojim je one vladale sve donajnovijih vremena, stoljećima sačuvao uspomenu na punu poštovanja prema tome vladaru, koji je unjemu na trenutak pobudio nadu, da će njegova bijeda prestati.

S Kazimirom se l370. ugasila dinastija Pjastovica. Njegov nasljednik, kralj Ludovik Ugarski, odmah jesklopio sporazum s plemstvom. Koncesije, koje mu je dao, bile su prve od onih pacta conventa, što ihje plemstvo otad tako često nametalo kruni, tako da je sudbina zemlje najzad potpuno prešla unjegove ruke. Uostalom, prva primjena tih ovlasti izvanredno je povećala moćpoljske države.

Kazimir je osvojio Galiciju i Voliniju i time proširio granice kraljevstva sve do litavskog područja.Litavci su se naime od početka XIV. st. okrenuli od Baltičkog mora, odakle ih je potisnuo teutonski red,i upravili poglede prema jugu. Svoju su vlast proširili na zapadnoruske kneževine i dosegli obale Crnogamora. Premda su dotad ostali pogani, ipak su ti dodiru sa svojim pravoslavnim podanicima počeliprihvaćati njihovu vjeru, pa se činilo, da je njihova buduća pripadnost grčkoj crkvi sigurna. Ali, kad je1382. umro Ludovik Ugarski, poljsko je plemstvo željelo da izbjegne njegovu bratu Sigismundu, pa jeruku mlađe kraljeve kćeri Jadvige ponudilo litavskom knezu Jagelu, uz uvjet, da se pokrsti i prihvatikatoličku vjeru. Pogodba je bila prihavaćena. Jagelo je postao poljski kralj pod imenom Vladislav II., anjegov je narod u isto vrijeme kad i on prihvatio katolicizam; Litavska se kneževina ujedno združila sPoljskim kraljevstvom, premda je formalno i dalje ostala nezavisna kneževina (1386.)92

Otkako su se naselili u Prusiji, Teutonci su pod izgovorom poganstva vodili protiv Litavaca rat zaistrebljenje. Međutim, upravo sad smo vidjeli, da tim barbarima nije bilo gotovo nimalo, stalo donjihove vjere. Ali je bilo mnogo unosnije i mnogo zabavnije, kako god neobično zvučala ta riječ,odagnati ih odonuda hajkom; jer teutonski je red ondje protiv njih organizirao prave hajke na ljude.Vijesti o tome proširile su se po cijeloj Evropi, pa su vladari i seniori sa Zapada odlazili, kao nasportske sastanke, na te pohode, koji su se priređivali svake zime, kad bi se tamošnje močvaresmrzavale i time postajale prohodne. Takvo poniženje vjerskog osjećaja i tako surovi postupcipokazuju, koliko je teutonski red dotad većodbacio onaj kršćanski prozelitizam i onaj junačkimisticizam, koji ga je nadahnjivao u prvo doba njegova postojanja. Vojničko redovništvo, koje jestvoreno da se bori protiv islama, moglo je očuvati svoje tradicije samo tako, da ostane vjerno svomeprvobitnom poslanju, kao što je to bilo s vitezovima Sv. Ivana Rodskog ili s vitezovima Alcantare iCalatrave u Španjolskoj. Nasuprot ovima, teutonci i templari isticali su se, odvrativši se od Istoka, sadjošsamo energijom, kojom su i jedni i drugi nastojali postići svjetovne ciljeve. Njihova regula okrenulase, da tako kažemo, protiv osjećaja, koji su je nadahnuli u početku, pa je snagu koju je tim redovilnadala, upotrebila samo tako, da ju je upravila na stjecanje bogatstva i moći. Isto onako, kao što sutemplari od sredine XIII. st. postali strahovita finacijska snaga, tako su teutonci, pošto su istrijebilipruske pogane, stali iskorištavati njihovu zemlju kao »savršeni upravnici poljoprivrednih imanja«.Njihovi prostrani zemljoposjedi, kojima su upravljilli »Grosschafferi« opskrbljivali su svojim žitom,znatnu izvoznu trgovinu, kojoj je Bruges bio glavna etapa. Svote, koje su teutonci time dobivali,korisno su ulagali u kamatne zajmove. Ali red je bio tek viteška oligarhija; njihova oholost i sebičnostnajzad je stanovništvo, kome su se smatrali gospodarima, dovela do očajanja. Od kraja XV. st. gradovii seosko plemstvo podnosili su njihov jaram samo s krajnjim nestrtpljenjem.

92 Trajna unija Poljske i Litve proglašena je 1499.

221

Novi poljski kralj nije propustio da se tim okolnostima okoristi.Kao Litvanac, bio je vatren neprijatelj Nijemaca. Njegov dolazak na prijestolje učinio je rat steutoncima neizbjdivjm. Izbio je 1409. Iduće godine je poljska vojska nanijela redu strašan poraz kodTannenberga (15.srpnja 1410). To je za teutonce značilo početak sloma. Gradovi, i plemstvo nisuoklijevali, da se pobune protiv njega. Godine 1454. podvrgli su se vrhovnoj vlasti Poljske. Najzad seveliki meštar 1466. pomirio s time, da Kazimiru II. ustupi Isotočnu Prusiju s Danzigom, Torunjom,Marienburgom i Elbingom. Preostala Prusija zadržala je, političku autonomiju, ali je otad bila diopoljske države. Nitko se u Njemačkoj nije zaintresirao za taj uzmak njemačkog utjecaja. Stanovništvozemlje, osim primorskih gradova, brzo se poloniziralo, pa je tako slavenska narodnost ponovo zauzelate zemlje, iz kojih je izagna na u XIII. st. Poljska je otad posjedovala široku granicu na obali Baltičkogmora. Na jugu je dopirala do Crnog mora. Mogla joj je biti sigurna sjajna budućnost, da nije turskaprovala u isto vrijeme kršćanima zatvorila trgovinu s Azijom. Uostalom, u zemlji se nitko nije zanimaoza ekonomski razvoj. Jagelov dolazak na vlast bio je za plemstvo prilika, da konačno utvrdi svojpoložaj. Novi mu je kralj među ostalim povlasticama obećao, da će ga osloboditi poreza. Tako sePoljska pod žezlom svojih kraljeva odlučno pretvarala u plemićku republiku.

Južni Slaveni, Hrvati, Slovenci, Srbi i Bugari živjeli su u veoma različitim prilikama od onih u Poljskoj iČeškoj.

Slabost, Hrvata dovela ih je rano pod prevlast Madžara, koji su se pobrinuli da im ne dopuste ninajmanju politjčku autonomiju. Naprotiv, Srbi i Bugari koji su se naselili na jugu Dunava, na područjugrčkoga carstva, i koje je obuhvatila grčka crkva, okoristili su se slabošću Carstva poslije, Justinijanovevladavine i duboko prodrli u Makedoniju, pa čak i u Grčku. Ovi u Grčkoj s vremenom su se helenizirali aoni u Makedoniji sačuvali su svoj jezik i svoje običaje, kao i Germani, koji su zaposjeli sjevernapodručja Carstva. U X. st. za bizantskog cara, Romana I. Lekapena (920-944), . Bugari su ugroziliCarigrad i on im je morao plaćati danak. Nikefor Foka (963-969), zatim Ivan Cimisk i Vasilije II.Bugaroubica (976-1025) nametnuli su im ovisnost o Carstvu. Ali uoči četvrtog križarskog rata, oni su sedigli na ustanak. Iz tog ustanka rodilo se novo bugarsko carstvo Asenida. Baudoin je poginuo u ratu, štoga je poveo protiv njih.

Srbima je pod Stefanom Nemanjom pošlo za rukom da zbace bizantsku vlast. Njegov sin, Stefan I.,uzeo je kraljevski naslov. Njegovi nasljednici proširili su svoju vlast na račun Carstva i Bugara, kojih jemoćuništio Stefan UrošIII. Njegov sin, Stefan Dušan osvojio je cijelu Makedoniju i Albaniju i proširiosvoj posjed sve do područja na sjeveru od Save. Uzeo je carski naslov i dao se kruniti kao »car Srba iGrka« (1346). Od pada u ruke Latina. Carstvo se, dakako, više nije moglo boriti, pa je nastojalozadržati samo obale, dopuštajući, da se na njegovim granicama osnuje srpsko carstvo, o kom se možereći, da bi se domoglo i Bospora, da dolazak Turaka nije pobrkao prilike na Balkanu.

Zabivši se kao klin li slavensku masu, Ugri ili Madžari su najprije dugo terorizirli Njemačku, pa čak isjevernu Italiju, prodirući onamo najstrašnijim konjaničkim pljačkaškim upadima. Pošto su ih Henrik I.i Oton porazili, najzad su se naselili u Podunavskoj nizini i usvojili crkvu svojih pobjednika. Za SilvestraII. pristali su uz Rim, podigli nadbiskupiju u Granu i dobili svoje vjersko središte.

Ako je moguće istaći neki primjer za beznačajnost rase u historijskom razvoju, onda je to primjerMadžara.93 Po svom podrijetlu, kao i po svom jeziku, ti Finci, rođaci Turaka i Mongola, potpuno su tuđietničkoj skupini indoevropskih naroda. Pa ipak, tek što su zauzeli svoje mjesto među njima i prihvatilikršćanstvo, njihov je društveni život, usprkos krvi, koja im kola po žilama, usprkos njihovu indeksu

93 Zanimljivo je konstatirati, da je Finska republika u početku 1917. poslala izasalstvo u Madžarsku da taj po svom finskompodrijetlu rođački narod obaviijesti o svom rođenju.

222

lubanje i lingvističkim obilježjima njihova jezika, postao tako sličan društvenom životu njihovihsusjeda, da ibi sigurno bilo nemoguće prepoznati ih kao uljeze, kad to ne bismo znali unaprijed. To sedešava stoga, što se tjelesno biće naroda potpuno podvrgava njoihovom moralnom biću. Budući da sujošbili barbari i bez vlastite kulture, Madžari su mogli očuvati svoje finsko podrijetlo samo tako, da suočuvali svoju vjeru. Ali postavši kršćani, morali su ući u evropsku zajednicu i dokazati da i oni imajuonu tobožnju »sposobnost asimiliranja«, koju stanovita historijska škola pridaje »germanskoj rasi«, akoju uistinu imaju svi barbari.

Došavši u dunavsku ravnicu kao osvajači, podvrgli su svojoj vlasti tamošnje slavensko stanovništvo ipretvorili ga u svoje kmetove. U tome nema ničega, što bi moglo biti pripisano njihovoj rasi.Langobardi su učinili posve isto u VII. st u Cisalpinskoj Galiji. Samo što su Langobarde, kao manjekulturne od pobijeđenih, ti pobijeđeni brzo latiniizirali, dok su Madžari u dodiru sa svojim podanicima,koji nisu bili napredniji od njih samih, bez muke sačuvali svoju nacionalnost i živeći na istom područjus njima ostali dominantan narod. Kao i kod svih ratarskih naroda, uskoro se formiralo magnatskoplemstvo. Uostalom, u Madžarsku, iz istih razloga kao i u Češku i Poljsku, nije prodro feudalni sistem.Kad je Stjepanu I. (997-1038) pošlo za rukom da ukloni knezove, koji su dotad među sobom dijelili vlastu zemlji, i kad je zajedno s krunom, koju mu je poslao papa Silvestar, uzeo kraljevski naslov, tim jemagnatima nužno dao da sudjeluju u vršenju monarhijske vlasti. Oni su 1222. iznudili od Andrije II.zlatnu bulu, koja im je priznala pravo, da se, zajedno s biskupima, svake godine sastaju u StolnomBiogradu, kao i pravo da se pobune protiv kralja, ako povrijedi njihove privilegije. Ta je zlatna bulanastala gotovo u isto vrijeme kad i engleska Velika povolja. Ali koliko je poučna suprotnost tih dvajutekstova! U Engleskoj je uz plemstvo stajalo svećenstvo i građanstvo, i zakon, što ga je kruna moralaprihvatiti, bio je zaista općenarodni zakon. U Mađžarskoj, naprotiv zlatnu bulu ugovara samo jednakasta u svom vlastitom interesu. Pritom je ona spasavajući te svoje interese žrtvovala interese ostalognaroda.

Nema sumnje, da hi bilo drukčije, da je Madžarska imala građanstvo. Ali kao što su zakasnile i Češka iPoljska, tako je i Madžarska zaostala u potpuno ratarskim ekonomskim prilikama. Kao i kod njih, takose i u Madžarskoj jedino građanstvo, koje je ondje postojalo od XII. st. dalje, sastojalo od njemačkrihuseljenika, koji usred madžarskog naroda ostaju stranci, i koje kraljevske povlastice jošviše odvajajuod ostalog stanovništva. Možda bi osvojenje Dalmacije, koje je izvršeno u početku XII. st. i koje jeMadžarskoj osiguralo izlaz na Jadransko more, moglo s vremenom preko Splita i Zadra potaći trgovačkipromet u unutrašnjosti zemlje i tako stvoriti zametke gradskog stanovništva, koje bi se dalje razvijalo.Ali za to je bilo potrebno živjeti u miru. Međutim dodir zemlje s brojnim susjedima, koji su živjeli uznjezine granice: s Češkom, Poljskom, Južnim Slavenima i Bizantskim carrstvom, a da i ne ubrojimoVeneciju, koja je ljubomorno nastojala da sačuva svoje gospodstvo na Jadranu, - primoravao ju je daživi u neprekidnom ratu, koji se vodio sad na jednom sad na drugom mjestu. Na istoku se Madžarskaotvarala prema onom neodređenom području azijskog barbarstva, pa je morala suzbijati ili svojojvlasti podvrgavati čopore Pečenega, a kasnije Kumane, koji su došli iz južne Rusije. Morala je poredtoga biti na oprezu i pred onim narodom, što se formirao od Slavena i Finaca, izmiješanih s potomcimanekadašnjih rimskih kolona u Daciji, od kojih su oni najzad preuzeli romanski dijalekt, a koji ćejednoga dana postati narodom današnje Rumunjske.

To tako uzburkano društvo umalo da nije uništila provala Monngola. Pustošenja, što su ih oni izvršili,nisu nigdje bila tako strašna, kao u Podunavskoj nizini, osim možda u Rusiji. Kad se provala povukla,trebalo je zemlju takoreći ponovo napučiti. Kralj Bela IV. (1235-1270) prionuo je uz taj posao kolikogod je bolje mogao: pozivao je Talijane, nanovo dovodio Nijemce, povećavši time broj onih, što su sevećprije naselili u Sedmogradskoj (Transilvaniji, Erdelju) i ondje ostali. God.1245. osnovan je Budim.Talijani su u zemlju unijeli vinogradarstvo. Rumunji su se naširoko naselili ravnicom kao obrađivačizemlje. Tridesetak godina poslije toga, Madžarska je ponovo bila dovoljno jaka da pruži pomoćRudolfu

223

Habsburškom protiv Otakara Češkog i da u korist Njemačke zaustavi ekspanziju Čeha, koja joj jeprijetila.

Uskoro je mogla opaziti, da su je Habsburzi, postavši njezinim susjedima, uključili u svoje dinastičkeplanove. Kad je kralj Ladislav IV. umro bez djece, Rudolf Habsburški je uradio kao da se odlučuje onekom carskom lenu, pa ju je dao svome sinu Albrechtu. Ali otkako je papa Silvestar II. poslaoStjepanu kraljevsku krunu, pape su Madžarsku smatrale lenom Svete Stolice, pa ju je Nikola IV.smjesta zatražio za Karla Martela, sina Karla II. Napuljskog i šurjaka Ladislavljeva. Da bi izbjegli timstrancima, magnati su dali krunu Andriji III., potommku nacionalne dinastije, a kad je ovaj 1301. umro,priznali su sina Karla Martela, Karla Roberta (1308-1342) . Tako se ta Francuska, anžujska dinastija,koju je papinstvo iz protivljenja Hochenstaufovcima, udomilo u Napulju, sada iz protivljenjaHabsburgovcima presadila u Madžarsku. Ondje je imala ostati na vlasti sve do 1382. U tom je razdobljuuvelike pridonijela unošenju zapadnjačkih obilježja u tu zemlju. Najveći kralj iz te kuće bio je Ludovik(1342-1382.) , koji je zaposjeo Moldaviju, što su je napustili Mongoli, pokorio Hrvatsku i primoraoVenecijance da mu ustupe obale i otoke Jadranskog mora sve do Drača.

Njegova politika svjedoči o postupcima i ambiciji velikoga kralja, ali je ona bila bezumna baštomsvojom veličinom. Kad je bio ubijen, njegov brat Andrija, mužkraljice Ivane Napuljske, poveo je dvijevojne protiv toga kraljevstva. Toj talijanskoj politici pridružuje se i njegova politika na sjeveru, jer je,kao što smo većvidjeli, bio i kralj Poljske, tako da se njegovo djelovanje protezalo od Visle doJadranskog i Crnog mora.

Bio je suvremenik Karla IV. i Kazimira Poljskog, a i radio je poput njih. Ta uporedba među njimazanimljiva je. Ludovik je u Pečuuhu osnovao sveučilište. Uglađeni dvorski običaji počeli su se širitimeđu velikašima. Ta sredina XIV. st. bila je za Češku, Poljsku i Ugarsku zanimljivo razdoblje zbogutjecaja, ne ću reći francuskog ali svakako zapadnjčkog, koji je došao na mjesto njemačkoga što jevladao u XIII. stoljeću.

Ludovikov položaj nije imao budućnost. Nije imao sina, a osnovao je tvorevinu, koja je bila isto takogolema kao i lomna. Poljska je prešla u vlast Jagelovu. Jedan anžuinski rođak, Karlo Drački, ubijen je1387. a kraljem je najzad priznat Sigismund Luksemburški, koji se oženio Ludovikovom kćeri Marijom.

To je bila bijedna vladavina. Na obzorju su se počeli pojavljivati Turci. Svaka politika premaJadranskom moru sad je bila nemoguća. Naslovi rimskoga kralja i cara, što ih je ugarski kralj dobio,nisu mogli spasiti te zemlje. Oni su ga, naprotiv uvukli u rat protiv Husita. Planovi koncila objašnjavajuse, kako smo vidjeli, turskom opašnošću, ali nisu doveli ni do kakva rezultata.

Kad je Sigismund 1437. umro, ugarsku je krunu dobio Albreht Austrijski, koji se oženio njegovom kćer iElizabetom. On je prerano umro (1439), a da nije imao vremena da osigura habsburšku vlast u tojzemlji, koje će se povijest odsad za dugo vremena združiti i ispreplesti s poviješću turskog prodora.

Sveukupni dojam, što izbija iz povijesti Slavena i Madžara do sredine XV. st., mogao bi se formuliratitako, da su oni-doduše ušli u zajednicu kršćanskoga svijeta, ali su ipak ostali gotovo posve tuđi,evropskoj zajednici. Nedostajalo im je poznanstvo s rimskom kulturom, koje je karoliriško carstvodonijelo Germanima. Oni i nisu živjeli i pod onim teokratskim režimom, gdje je intmni savez duhovnevlasti sa svjetovnom ovu učinio propagatorom svega onoga, što je crkva jošsačuvala od uprave, prava,znanosti i književnosti rimske. Carstvo Otona prerano se i potpuno orijentiralo prema Italiji, pa jestoga odustalo da te narode podvrgne svome utjecaju; tako se prodiranje Zapada kod njih izvršilo samoposredstvom njihovih biskupa i redovnika. Ali budući da su ovi bili prepušteni sami sebi i bez ikakvepoliltičke moći, a djelovali, su predaleko od žarišta vjerskog života, njihov je utjecaj nužno ostao

224

veoma površan i nije prešao područje vjere i discipline. Kod tih naroda ne susrećemo ni, domanijalneorganizacije, ni feudaliznama; oni ne sudjeluju u ratovima za investituru, ni u križarskim ratovima.Jedina posljedica te velike epopeje, koja je zahvatila i te zemlje, bilo je to, što su na njihovompodručju potražili utočište Židovi, koje su Kristovi vjernici na drugoj obali bez milosti progonili. Aposlije, kad se ekonomski život na Zapadu pod utjecajem trgovine obnovio i kad je na području izmeđuSredozemlja i Sjevernog mora počelo vrvjeti građanstvo, taj im, se veliki pokret otkrio iznenadnimnaletom njemačke kolonizacije. Zaostavši, u svojim starim ratarskim institucijama., oni su ustuknulipred naletom. DužLabe su se povukli pred osvajačima, a drugdje su im dopustili da se, nasele unjihovoj zemlji i da osnivaju gradove, koji su usred njihovog nacinalnog mnoštva ostali kao tuđinskiotoci. S dolaskom tih pridošlica, koji ih preziru; ali koje oni trebaju, otpočinje doba površnegermanizacije, koje traje sve do sredine XIV. st. Tada se počinje javljati reakcija, koju predstavljajugotovo u isto vrijeme u Češkoj Karlo IV., uPoljoskoj Kazimir I, a u Ugarskoj Ludovik I. Njemačko prodiranje prestaje, i u sve tri zemlje vidimogdje se budi vlastita nacionalna energija. To se očituje u veoma različitim oblicima: u Češkoj kaoprovala husitizma, u Poljskoj kao osvojenje Prusije, a u Ugarskoj kao prodor prema Jadranu. Čini se,kao da je došao trenutak, kad će zapadni Slaven i i Madžari prihvatiti aktivnu ulogu u evrpskoj kulturi.Ali su u to većTurci počeli napredovati preko Balkanskog poluotoka, pa će njih zapasti da podnesuudar njihova naleta; morat će se vratiti istoku i braniti tu zapadnu kulturu umjesto da sudjeluju unjezinoj izgradnji.

225

ČETVRTO POGLAVLJE

ŠPANJOLSKA - PORTUGAL - TURCI

I. ŠPANOJOLSKA I PORTUGAL

Križarski ratovi napali su islam u njegovu središtu. Muslimanski je svijet sa svih strana okružavaoPalestinu, pa je za održanje protivuteže njegovu pritisku na tom uskom obalnom području trebalorazviti snažnu ofenzivu, koju Zapad u toliko udaljenosti i sa sredstvima, kojima je raspolagao, nijemogao ostvariti. Zbog toga se, pošto je izgubio položaje, koje je osvojio polet prvog križarskog rata,uzalud trudio da ih ponovo osvoji. Poslije Louisa Svetog Levant je izgubio svoje značenje za vojneoperacije i postao samo etapa evropske trgovine s Istokom, što je ostao sve do otkrića Novoga svijeta.

Uzajamni položaj muslimana i kršćana u Španjolskoj bio je posve drukčiji. Izgledi obaju protivnika bilisu tu mnogo manje jednaki. Tu su se susretali licem u lice, na veoma ograničenom bojnom polju, a obasu u slučaju poraza imali kamo da se povuku i gdje da se oporavljaju u očekivanju novih bitaka. Utakvim okolnostima konačno je pobjeda morala pripasti onome, tko dulje zadrži napadačku energiju,to jest onome, tko je bio siromašniji a to su bili Španjolci. Jer njih nije u rat gonila samo vjera.Nesavladljiva želja da osvoje one lijepe gradove i ona lijepa polja, koja je muslimanska obrtnaproizvodnja i zemljoradnja stvorila kao suprotnost planinskoj goleti onih krajeva, koje su držaliŠpanjolci učinila je jošvatrenijom njihovu mržnju prema nevjernicima. Njihov nalet protiv islamapodsjeća bar svojim počecima ma provalu barbara. Ali ti su barbari bili kršćani, i to će ih spriječiti dase stope s pobijeđenima, kao što su se nekoćGermani stopili s romanskim stanovništvom, kad su došli unjegovu sredinu. Rasa pritom nije imala nikakvu ulogu. Turci su se u X. i XI. st. usprkos svommongolskom podrijetlu, bez teškoća asimiliraji semitskoj kulturi bagdadskih Arapa. Ništa ne dokazuje,da se i Španjolci, da su u trenutku, kad su došli u dodir s islamom, bili pogani, i oni ne bi jednako takoobratili. Materijalna nadmoćviših kultura najsnažnije je sredstvo, kojim te kulture propagiraju svojuvjelru među poganima. Naprotiv, kod pristalica neke strane i ekskluzivne vjere većsam njihov sjaj injihovo bogatstvo pojačavaju, i do mržnje rasplamsavaju vjersko protivljenje, jer poprimaju značenjebezbožnosti i uvrede pravoga boga. Zbog toga je grabež i pljačkanje unaprijed dopušteno, anajsuroviji se nagoni mogu slobodno razuzdavati ne uznemirujući savjesti. Dužnost, osjećaj i intereszdružuju se kod španjolskih kršćana i složno ih nagone u sveti rat. Bio je to sveti rat u punom smisluriječi, jer njegov cilj nije bio obraćenje, nego pokolj ili izgon nevjernika. Kod Španjolaca nije bilo nitraga onoj tolerantnosti, koja je katoličkim podanicima

muslimana, Mozarabima, dopuštala slobodno vršenje njihovih vjerskih obreda. Njihov vjerskiekskluzvizam bio je tako potpun, da on ne dopušta odlaganje oružja ni pred javnim odrcanjem starevjere, i da mu Morisci (pokršteni muslimani) ulijevaju nesavladljivo nepovjerenje. Nije bilo dovoljno daje netko kršćanin; trebalo je da bude »stari kršćanin«, a to je značilo potomak »stare španjolske loze«, pa je tako nacionalna pripadnost postala dokazom pravovjernosti, a nacionalni se osjećaj stopio svjerom i prožeo se njezinom nepomirljivošću i njezinim žarom.

Većsmo prije u tekstu vidjeli, da su Mauri, kad su u polovini XI. st. uvidjeli, da se ne mogu oduprijetipobjedonosnom oružju kršćana, dozvali iz Maroka u pomoćAlmoravide. Bitka na poljanama kod Salake(1086) zaustavila je polet Španjolaca, ali ga nije slomila. Premda rat kroz cijelo jedno stoljeće nijedoveo ni do kakvih velikih vojnih pothvata, ipak ga obilježava neprestana žestina. Junaštva heroja dajuhranu »romansama«, koje otprilike u isto vrijeme, kad francuska feudalna epopeja nalazi svoj izraz upjesmama o Rolandu, veličaju slavu Cida Ca

226

Mpeadora, koji je umro 1099., dakle iste godine, kad je zauzet Jeruzalem. Dok je Roland postajaoveliki lik evropske književnosti, Cid je ostao lokalna slava. To se dogodilo zato, što je pažnjusuvremenika privukao mnogo bučniji prizor križarskih ratova, pa je ona u XII. st. zanemarila španjolskirat, kao što će se to dogoditi i 1812, kad je tu pažnju privukla vojna u Rusiju. Pa ipak, isto onako, kaošto je opadanje Napoleonove moći otpočelo u Španjolskoj, tako je i opet Španjolska pribavilasrednjovjekovnom katoličanstvu njegove jedine trajne pobjede nad islamom. One bi bile postignutebrže i odlučnije, da je kršćanstvo ujedinilo svoje napore protiv zajedničkog neprijatelja. Nažalostkraljevi Kastilije i Aragona bili su među sobom besprekidno u zavadi ili su se morali braniti od zahtjevaplelemstva, pa su tako pružali neprijatelju isuviše mogućnosti da se oporavi od njihovih udaraca i daim se osveti. Godine 1195. postigao je emir Jakub Almansor kod Alarcosa tako sjajnu pobjedu nadkraljem Alfonsom VIII. od Kastilije., da se na trenutak moglo bojati sveopće katastrofe. Ali papinistvonije u svojim planovima svetoga rata nikad gubilo iz vida to, desno krilo krršćanstva, na kom je stajalaŠpanjolska. Inocent III. je smjesta intervenirao. Potakao je vjernike da uzmu križ, poslao je novaca iprotegao svoju zaštitu na otočke kraljeve. Petar II. Aragonski dao je da ga okruni papa, a svoje jekraljevstvo priznao lenom Svete Stolice. Zahvaljujući poticajima iz Rima, Aragon, Kastilija, Leon iPortugal udružili su ovaj put svoje snage. Bitka kod Navasa de Tolosa 1212. osvetila je poraz kodAlarcosa i slomlila muslimanski otpor.

Otad je napredovanje kršćana bilo neodoljivo i konačno. Jaime I. Aragonski (1213-1276) zauzeo jeBaleare; ,a 1238 se domogao Valencije. Ferdinand III. Kastilijski postao je 1236. gospodar Kordove, a1248. gospodar Seville. Dotle je Alfons III. Portugalski pripojio pokrajinu Algarve i dao svomekraljevstvu onaj opseg, koji je ono zadržala sve do danas. Od svih njegovih posjeda u Španjolskoj,islamu je ostalo samo područje Granade, a i ono je palo u vazalsku ovisnost o Kastiliji.Španjolske su države u početku bile brojne, ali kako su se širile prema jugu i rasle na račun Maura,postajale su sve kompaktnije, jer su se zbijale jedna uz drugu. Asturija, Galicija i Leon (1230) ujedinilesu se s Kastilijom; Katalonija se pridružila Aragonu. Navarra je prešla u vlast jedne francuske dinastije;bila je osim toga suviše skučena u planinama, a da bi se mogla takmičiti sa svojim sretnijim susjedima,pa se stoga povukla u zatvoren mjesni život. Portugal je velikom razvedenošću svojih obala i tokomsvojih rijeka Douro i Tajo u biti bio, orijentiran prema zapadu, pa je, da se tako izrazimo; okrenuoleđa Poluotoku, koji su među sobom podijelile Kastilija i Aragon. Od tih dvaju kraljevstva, prvo je bilomnogo veće po svom prostranstvu, ali je drugo imalo bolji položaj, pa je samim tim prije došlo u dodirs vanjskim svijetom. Pritom ne mislim na ona velika lena, što ih je aragonska dinastija većodavnoimala na sjeveru Pireneja. Ta su lena mogla samo uvući u sukobe s francuskim kraljevima, koji su zaAragonce bili unaprijed izgubljeni. Zbog toga ih je Jaime I. razborito ustupio Louisu Svetom, a ovaj seza uzvrat odrekao vrhovne vlasti nad Katalonijom (1258.) Aragoniju je njezin položaj na obaliSredozemnog mora privukao Evropi i dao joj, veću XIV. st. manje uskošpanjolsko obilježje nego šta gaje imala Kastilija. Taj ju je položaj poticao da zauzme svoje mjesto u trgovina s Levantom, koja uSrednjem vijeku ima izrazito veletrgovačko obilježje. Barcelona je bez oklijevanja krenula puutem, štosu ga otvorile Venecija, Piza i Đenova, i njezini se mornari u XII. st. sastaju s talijalaskima iprovansalskima u raznim lukama Sirije i Egipta. I bašta je pomorska aktivnost mnogo više negolirodbinstvo Petra III. (1276-1285) s Manfredom privukla Aragoniju u sicilske poslove i navela Španjolskuda već1285. zauzme, svoje mjesto, u tom kraljevstvu, koje je bilo osjetljiva točka tadašnje evropskepolitike i odakle se španjolska vlast poslije imala proširiti na ostalu Italiju. Za Petrovih se nasljednikanastavila ekspanzija kraljevstva u području Sredozemlja. Alfons III. (1285-1291) osvojio je cijelo otočjeBaleara, koje je najprije neko vrijeme bilo vazahko kraljevstvo, a zatim, pod Petrom IV. (1336-1387),pripojeno aragonskoj kruni. Alfons IV. (1327-1336) borio se s Đenvom za posjedovanje Korzike iSardinije. Pod Alfonsom V., 1443., osvojeno je Napuljsko kraljevstvo. Tako se Aragonija pretvorila uvelevlast na Sredozemnom moru. Bašona je Španjolskoj, koju od Evrope odvajaju Pireneji, otvorilajedini put u Evropu, kojim je ona mogla doprijeti, a to je bio vodeni put. Dovoljno je pomisliti na to,kakva bi bila vladavina Karla V., da u njegovoj baštini nije bilo Sicilije.

227

Pa ipak prava Španjolska nije Aragon, nego Kastilija. Ona je imala najveći i najslavniji udio u ratuprotiv Maura; najpopularniji junaci toga rata bili su njezini podanici: Cid u XI. st., Perez de Castro uXIII.st., a i »romanse«, koje pjevaju o njihovim podvizima, također su nastale ondje. U Kastiliji jeplemstvo bilo brojnije i utjecajnije nego drugdje. Ondje se formirao nacionalni jezik i nacionalnikarakter. Nema sumnje, i Kastilija je održavala neke veze s inozemstvom. Njezine luke naGaskokonjskom (Biskajskom) zaljevu otpremale su brodove na dosta aktivnu pribrežnu plovidbu premaflandrijskim obalama, pa su njihovi trgovci 1280. dobili u Brugesu povelju o povlasticama. Ali ni trgovciiz tih luka ni njihovo brodovlje ne mogu izdržati upoređenje s trgovcima i brodovljem iz Barcelone.Zbog toga nije čudo, što kastilski kraljevi nisu bili uvučeni u veliku evropsku politiku kao aragonski. Većsmo vidjeli prije u tekstu, kako je Alfons X. (1252-1284)dopuustio, da ga jedna prilično čudna ambicijanavede, da kupi naslov rimskog kralja; ali iz toga nije mogao izvući nikakve koristi. Dinastičke svađe,koje obilježavaju vladavinu Sancha IV. (1284-1295), koga su napali infanti dela Cerda,'94 dovele su dointervencije francuskog kralja, koja je, uostalom, završila nesretno. Poslije je Petar Okrutni (1350-1369)u borbi sa svojim takmaccm Henrikom de Transtamare, koga je pomagao Duguesclin, sklopiosavez s Crnim Princem. To je gotovo sve, na što se svodi vanjska politika Kastilije sve do onogtrenutka, kad će Španjolska, postavši odjednom velika sila, nabujati i preplaviti svijet. Sve do krajaXV. st. njezino je djelovanje usko omeđeno granicama Poluotoka.

Kastilija se nije ograničavala samo na to, da se bori protiv Maura. Na zapadu je graničila s Portugalom,a na istoku s Aragonijom, pa se neprestano zapletala u sukobe, koji su i prečesto imali prilike izbijatina temelju rodbinskih veza među kraljevskim porodicama, bilo u povodu regentstva namjesto nekogmalodobnog vladara, ili li vezi s legitinmosti nekog nasljednika na prijestolju. To su one ncerestanekavge među kršćanskim državama, koje su granadskom kraljevstvu omogućile da se održi usprkos svojojslabosti. Čak se događalo, da se i ono upletalo te kavge i tako produžavalo razmirice, koje su za nj biletako korisne.

Uza svete dinastičke borbe, Kastilija, Aragon i Portugal ističu se očiglednom sličnošću, nekim jednakimizgledom, kakav susrećemo kod djece istih roditelja, a to veoma prosto objašnjava analogiju njihovapovijesnog razvoja. Osim u Kataloniji, kojoj je premoćBarcelone pridala posebno obilježje, očito iupadno joši danas, posvuda nalazimo iste institucije i iste društvene skupine. Plemstvo je u bitivojnički sloj, pa je u odnosu prema kralju dugo zadržalo oholo i drsko držanje, kao što je, na primjer,pravo španjolskih granda, da u vladarevoj prisutnosti ostanu pokrivene glave, koje se poslije u vrijemeapsolutne monarhije, sačuvalo kao njegova neopasna, ali karakteristična uspomena. Da bi se oduprlitome plelmstvu, koje se sastojaio od ricos hombres i hidalgos, kraljevi se od početka XIII. st. oslanjajuna građanstvo. Takvo im je držanje nametao njihov politički interes isto onako, kako je to bilo i uFrancuskoj počevši od Louisa VII. Ali je savez gradova i krune u Španjolskoj bio mnogo tješnji i trajaoje mnogo dulje, nego u Francuskoj. Zašto? Možda zato, što je ondje plemstvo bilo drzovitije. Građanisu od kralja očekivali mir i sigurnost na velikim putovima. Da bi to postigli, oni i sami stvaraju lige(hermandades) kao i njemački gradovi, a te lige u isto vrijeme podupiru i kraljevu pravosudnu vlast;iznenađuje, naime, koliko kod tih kraljevih doominira pravdoljublje. Za vrijeme Alfonsa X. sastavljenje za Kastiliju Codigo de las siete pardidas. Jaime II. Aragonski ostao je slavan kao zakonodavac. KraljDenis Portulgalski (1279-1325) imao je pridjevak el justo. Njegova nasljednika, Pedra I. (1357-1367),hvalili su zbog neumoljive strogosti. Građanstvo je dakle u svojoj borbi protiv plemmstva svim snagama

94 Sancho IV. bio je mlađi sin Alfonsa X., pa po načelu primogeniture nije imao pravo nasljedstva. Prijestolonilsljednik je biostariji Alfonsov sin Ferdinand de la Cerda (Serda). On je umro prije Alfonsove smrti, pa je nasljedstvo prešlo na njegovesinove A1fonsa i Ferdinanda de la Cerda. Ali ipak, kad je umro Alfons X. (1384). Sancho je poslije zamršene borbe (u kojoj jeznatnu ulogu imao francuski kralj, kao ujak i zaštitnik obespravljenih infanata) postao kraljem, preotevši tako krunu svojimnećacima. - Prev.

228

pomagalo monarhiju li njezinoj ulozi čuvara pravde i javnog mira. Hermandades su im, da se takoizrazimo, obrazovale i stavile na raspolaganje dobrovoljnu policiju protiv razbojnika i zločinaca. Samose po sebi razumije, da su gradovi, koji su sc tako intimmno povezali s krunom u vršenju kraljevskevlasti, većveoma rano ušli u Cortese. Većod XIII. st. njihovi predstavnici zasjedaju ondje uporedo spredstavnicima plemstva i svećenstva. Dinastičke svađe, koje su remetile mir Španjolske u XIV. st.,pružile su tim Cortesima sjajnu priiliku da povećaju svoje pravo na upletanje u vladavinu zemljom i dakralja, naročito u Aragoniji, gdje su gradovi bili utjecajinji nego drugdje, primoravju, da im dadeustupke, koji veoma podsjećaju na one, što su ih u isto vrijeme nizozemski gradovi iznudili od svojihvladara. Međutim njihov se utjecaj zaustavio na tome. Španjolska nije, kao ni druge kontinentalnedržave, prerasla onaj politički dualizam, po kom se jedan nasuprot drugome sučeljuju vladar ipovlašteni redovi, pa se onda sporazumijevaju na kompromisno rješenje. Parlamentarizam, to jestsuradnja tih dvaju faktora po engleskom tipu, nije ni tu o'tvaren, kao ni drugdje u kontinentalnojEvropi. U tim ustavnim borbama XIV. st. imalo je svoju ulogu i pitanje poreza, no što je to bilo isvagdje drugdje. Izrazito kastilijski porez - alcalabu - taksu na prodaju i kupovinu - prvi je odobrio gradBurgos Alfonsu XI. (1312-1350) prilikom jednog vojnog pohoda protiv Algecirasa. Otad se on postepenoproširio po cijeloj zemlji.

Dinastičke svađe i politički sporovi, toliko su zaokupljali španjolska kraljevstva, da su se ona u XIV. i unajvećem dijelu XV. st. gotovo posve suzdržala da obnove sveti rat protiv granadskih Maura. Zanadoknadu tome, ona su se obogatila i razvila svoju trgovinu. Polja počinju prekrivati stada ovaca, ašpanjolska vuna postaje na tržištima na sjeveru takmac engleske vune. Znatno se povećava izvozprema Nizozemskoj, a uzgoj ovaca počinje davati svoje karakteristično obilježje Kastiliji, bogatećipritom njezino plemstvo. Željezo iz Bilbaoa; maslinovo ulje, naranče, granadske jabuke također supredmet sve veće tranzitne trgovine prema sjeveru. Glavno privlačno središte te trgovine ostajeBruges. U prvoj polovini XV. st. španjolska je nacija ondje gotovo isto tako snažno predstavljena, kao iHanza. U tom se očituje stanovita ekonomska orijentacija prema sjeveru, o kojoj treeba voditi računa iu kojoj je nemoguće ne vidjeti određenu pripremu za dinastički savez, što će 1494. povezatiNizozemsku s Kastilijom.

Ali u isto vrijeme otpočinje na portugalskoj obali Atlantskog oceana druga jedna ekspanzija, koja ćeizmijemiti budućnost cijeloga svijeta. Nasuprot pokrajine Algarves proteže se marokanska obala, pa jevjerska revnost nagonila da se onamo prenese borba protiv islama. Sin kralja Ivana I., HenrikMoreplovac (1394-1460), kod kog se radoznalost isprepletala sa željom da propagira kršćanstvo,posvetio je svoj život opremanju i odašiljanju pomorskih ekspedicija, kojima otpočinje veličanstvenapovijest otkrića. On je 1415. sudjelovao u pohodu svoga oca protiv Ceute i u zauzimanju toga grada.Što je bilo dalje od njega? Kakav se to nepoznati svijet skrivao iza Kap Bojadora, koji jošnitko nijeoplovio? Plovidba morem sad je većbila dovoljno uznapredovala, i brodovi su se mogli odvažiti nadebelo more. Godine 1420. jedna lađa, što ju je on otpravio na put, otkrila je otoke Madeira; drugajedna je 1431. otkrila Azore. Godine 1434. je oplovljen Kap Bojador. Hrnrik je jošprije svoje smrti(1460) doznao za otkriće Kapverdskih otoka i obala Senegambije. Put u južni svijet bio je otvoren. OnoAtlantsko more, koje se dosad činilo da je kraj svijeta, imalo je postati put u novi svijet.

Tako je Španjolska u sredini XV, st. čak jošprije ženidbe. Ferdinanda i Izabele, kojom su se Kastilija iAragon zauvijek združile, zauzela takav položaj u svijetu, za koji ni ona ni itko drugi jošnije mogaodogledati, kakva će mu biti budućnost, ali koji ju je većpripremao za ulogu, što će je odigrati.Posredstvom Barcelone i Sicilije, bila je upletena u događaje na Sredozemnom moru; posredstvom lukana Gaskonjskom (Biskajskom) zaljevu, ona svojom trgovinom dosiže Sjever, a nedavno se bacila naplovidbu Atlantikom. Njezina rasprčana moćjošnije osobito velika, ali nijedna druga država, pa čak niVenecija, nije se mogla pohvaliti tolikom ekspanzivnom snagom. A ako uz to jošuzmemo u obzir, da senjezino stanovništvo prekalilo u ratovanju protiv islama, da ga je nadahnjavalo duboko

229

samopouzdanje, da je bilo ratnički i pomorski nastrojeno, onda možemo pogoditi, kakva se to novasnaga spremala, da sudjeluje u evropskom životu.

II. TURCI

Jedini rezultat Latinskog carstva, koje je četvrti križrski rat improvizirao u Carigradu, bilo je to, da sebizantska država počela brže raopadati. Na većini otoka u Jonskom moru i dužobala osnovana suvenecijamka i đenovska trgovačka uporišta. Feudalne državice: Atensko vojvodstvo, Ahajsko vojvodstvorazdijelile su među sobom Grčku.Bugari i Srbi domogli su se Trakije i Makedonije. Kad je Mihajlo VII. Paleolog 1261. obnovio grčkuvlast, od evropskih su posjeda Carstvu ostali gotovo samo Carigrad, Solun, Adrianopol i Filipol. S drugestrane Bospora, u Maloj Aziji, kamo Latini nisu prodrli. Carstvo je zadržalo zapadnu Anatoliju s Brusom,Nikejom i Nikomedijom.

To je Carstvo očito bilo osuđeno da se raspadne. Eksplotirali su ga Venecijanci i Đenovljani, i ono jeizgubilo svu ekonomsku vitalnost, tako da nije bilo kadro namiriti goleme trošove, koje je zahtiijevalaobrana od neprijatelja. Industrija i trgovina je zamirala i prepustila prvenstvo veleposjednicima. Bio jeto podjednak proces kao i onaj, koji se odvijao na Zapadu posjije pada Zapadnorimskog carstva.Onako, kakva ga vidimo u vrijeme Mihajla VIII. (1261-1282); Bizantsko je carstvo činilo se, bilo osuđenoda uskoro bude osakaćeno trostrukim odcjepljenjem. Sa Sicilije je Karlo Anžujski žudio za Grčkom iočigleddno se pripremao da je osvoji. Na sjeveru su Srbi proširivali svoju vlast i nisu sakriva1i namjeru,da se dočepaju Carigrada. I najzad, u Maloj Aziji većsu bili Turci! Katastrofa »Sicilskih Večernji«, ukojima su i spletke Mihajla VIII., imale svoju ulogu isključila je Anžuince iz igre. Primorala ih je da seokrenit od Istoka i suprotstave svojim aragonskim takmacima. S općevropskog stajališta bila je toveHka nesreća. Formianje dovoljno jake države u južnoj Italiji, koja bi bila kadra da Grčku podvrgnesvome utjecaju, donijelo bi najsigurnije spasenje od turskog prodora. Bilo je naime sigurno, dabalkanski Slaveni ne bi sami bili dovoljno jaki da ga zaustave. Budući da pri tadašnjim okolnostimaGrčko carstvo nije više bilo kadro da se samo brani, bilo je, bitno spriječiti da njegovo područje nebude otrgnuto iz evropske i kršćanske zajednice. Ali politika pojedine države vodi računa, gotovouvijek samo o svojim neposrednim, i aktualnim interesima. Tako je Mihajlo VIII., poraz Karla Anžujskogsmatrao slavnim uspjehom za Bizat.

Turci, barbarski narod finskog podrijetla, značili su od X. st. zaBagdadski kallfat otptilike ono isto, što su Germani šest stoljeća prije toga značili za Rimsko carstvo.Oni su ga osvojili, zatim su, dakako, smjesta preuzeli njegovu vjeru. Sjajna islamska kultura bila jesuviše krhka, a da bi mogla po,nijeti dodir s tim surovim obraćenicima. Oni, su preuzeli tek nekolikonjezinih sasvim površriih obilježja. Ostali su usred te kulture u biti samo seljaci i vojnici, ali su, ipakprimili nekuprosvjetu, a zatim su se oduševili svojom novom vjerom, koja, ih je nadahnjavala revnošću protivnevjernika i tako mnogo pridonijela, da se kod njih očuva prijašnji vojnički duh. Velika provalaMongola u XIII.st., koja je tako žestoko opustošila prednju Aziju, ponovno ih je odbacila u planineArmenije. Odanle su uskoro opet sišli pod vodstvom Osmanovim i, proširili se prema zapadu, u MaluAziju, koju je lako bilo oteti, iz nemoćnih ruku nasljednih Mihajla Paleologa. God. 1326., pala je u rukeosvajača Brusa, a 1337., Nikomedija i Nikeja. Carstvu nije više ostalo ništa od svih njegovih azijskihposjeda. A njegova se nemoćjoši povećala uslijed političkih intriga, koje su je razdirale. Poslije smrtiAndronika III. (1341.), veliki se domestik, Kantakuzen okorisiio, malodobnosću Ivana V.,i zaogrnuogrimiz, pa se, u želji da se održi protiv Bugara i Venecijanaca, koje je dvor pozvao u pomoć, obratioTurcima i pustio ih da prođu preko Bospora. Tako je osvojenje evropkih područja uslijedilo smjestaposlije osvojenja u Aziji. Murat I. se (1362.) domogao Adrianopola, a 1362. Filipopola. 1371. je potukao

230

Srbe, odbacio ih iz Makedonije i 1382. ušao u Sofiju. Grci su bili zatočeni unutar zidina Carigrada, aSlavenima su prepustili da brane Trakiju. Srbi su 1387. postigli neke uspjehe u Bosni, ali su dvijegodine poslije toga izgubili krvavu bitku na Kosovu (15.lipanj 1389), u kojoj je poginuo njihov knezLazar a i Sultan-pobjednik. Bajazit I. (1389-1403),sin Munitov, pokorio je Srbiju, Vlašku, Bugarsku iTesaliju.

Gotovo cio Balkanski poluotok sve do Dunava bio je sad samo privjesak muslimanskog svijeta. Križje natom području stajao jošsamo na kupolama u Carigradu i u Solunu te u planinama Albanije. GraniceUgarske, a s njima i granice latinske crkve bile su ugrožene. Očajno zapomaganje Paleologa najzad jeprivuklo pažnju. Bonifacije I. počeo propovijedati križarski rat. Sigismund Luksemburški pozvao je naoružje Madžare i Nijemce. Iz Francuske je burgundski vojvoda, Filip Smjeli poslao svoga sina IvanaNeustrašivog na čelu sjajne viteške vojske da se bori protiv nevjernika; pritom ga je, nema sumnje,jednako vodila žudja da podigile ugled svoje kliće kao i kršćansko uvjerenje. Svi su se ti napori slomilikod Nikepolja (12.rujna 1396) pred dosad nepoznatom taktikom i snažnim poletom Turakka. Činilo se,da će posijednji sati Carigrada uskoro odzvoniti. Odgodila ih je za nekih pedesetak godina, samonepredviđena nova provala Mongola.Jošjednom, i to posljednji put poslije Atie i Džingiska kana, pokrenuo je genijalni barbarin Tamerlanili Timur bujicu žutih čopora. Njegova su osvojenja bila isto tako munjevita kao i osvojenja onihstrašnih razarača, na uspomenu kojih je s punim pravom podsjećao. Svoju je vlast protegao sve doVolge, samim je strahom pokorio Perziju i Armeniju i najzad onu kolijevku tolikih uzastopnih kultura:Mezopotamiju, koja se otad više nije oporavila od pustošenja, što ih je ondje izvršio.

Tursko je carstvo dovedeno u opasnost. Bajazit se upravo spremao da poduztme, opsadu Carigrada; teje pripreme prekinuo i odjurio da brani Malu Aziju. Oba barbarina susrela su se 1402., kod Angore, paje onaj protiv kog se Evropljani u borbi nisu mogli održilti, doživio težak poraz u sukobu sMongolima(20.srpnja 1402). Ali Tamerlanova je moćbila isto tako kratkotrajna, kao što je bilanenadana. Poslije njegove smrti (1405) narodi, koje je podjamrio; podigli su se i oslobodili usred

ruševjna njegove vlasti. Sulejmanu, sinu Bajazitovu (1402-14l0) pošlo je za rukom da reorganizirakrhotine azijske Turske. Bio je to povoljan trenutak za kršćane da poduzmu ofenzivu. Ali se carManojlo zadovoljio ugovorom, koji mu, je vratlo Solun i nekoliko otoka i uglavio ženidbu jedne odnjegovih nećakinja sa sultanom. Danak, što su ga morali plaćati Grci i Srbi, ukinut je. Svijet jepovjerovao, da je pogibelj iščezla, kao da je ikad poraz nekog barbarskog naroda mogao imati drugihposljedica, osim što ga je primorao da miruje sve dok nije one ratnike, što su poginuli na bojnompolju, nadomjestio drugima. Postojala je samo jedna mogućnost da se Turci zustave: treblo ih jepridobiti za zapadnu kulturu; ali islam, koji su oni ispovijedali, nije dopuštao ni da se pomisli na to.Stoga je katastrofa, koja je za trenutak bila uklonjena, uskoro zaprijetila opasnije nego ikad prije.Murat II. (1421-1451) ponovo se pojavio pred carigradskim zidinama i opet zauzeo Solun. Usprkosjunaštvu Skenderbega (Juraj Kastriotis) u Albaniji i Ivana Hunjadija na ugarskoj granici, turska jeprevlast poslije bitke kod Varne (1444), obnovljena na cijelom Balkanskom poluotoku.

Ovaj put je sudbina Carigrada bila neizbježna. Kakvu je pomoćmogao očekivati od Evrope, gdje suFrancuska i Engleska bile iscrpljene naporima stogodišnjeg rata, gdje je Njemačka ogreznula uhusitskimnemirima, a crkvu su razdirale prepirke, pape s koncilima? Unija grčke je latinske crkve, koju je EugenVI. 1439. s pristankom cara Manojla proglasio, jedva je privukla pažnju Zapada, i nije imala nikakvadrugog rezultata, osim što je ogorčila bizantsko stanovništvo i pravoslavno svećenstvo, koje je čvrstoodlučilo, da će radije prijeći na tursku vjeru negoli priznati papu. U Nizozemskoj je vojvoda FilirpDobri doduše govorio o križarskom ratu, ali na nj nije polazio; a i da je pošao ... ! Carigradu nijemogao donijeti spasenje samo jedan vojni pohod, pa ma kako bio snažan. U sukobu s neprijateljem,

231

kao što su bili Turci, koji, su uvijek bili kadri da iz Male Azije dovedu nove pričuve i da s malimtroškovima održavaju neprekidni rat uz pomoćsnažnih masa cijelog jednog ratničkog naroda, trebaloje imati dužBospora, na otocima i na Dunvu snažnu i stalnu vojnu bazu. A koja je država, u političkim iekonomskim uvjetima onoga vremena, bila kadra da organizira takve baze, da izdrži troškove. Što su ihiziskivale, i da osigura njihovo održavanje? Kako god su bili surovi i divlji, Turci su bar u ratnoj vještinibili jednaki zapadnjacima. Imali su ratno brodovlje, topništvo, neuporedivu konjicu, surov zanos ijunački fanatizam primitivaca. Uostalom one države, koje su bile najviše zainteresirane da se boreprotiv njih, čak da su i bile jače od njih, ili ne bi htjele ili ne bi mogle da se protiv njih bore.Venecijanci su mislili samo na to, kako da spase svoje poslovnice. Njemačka je bila raskomadana inemoćna za bilo kakav napor. Prepustila je Madžare same sebi, a oni su se mogli ograničiti samo na to,da brane svoje granice. Srbi i Bugari bili su posve iscpljeni. Kad je Muhamed II. 1452. otpočeo opsaduCaarigrada, nitko nije gradu pritekao u pomoć. Njegov je pad bio neizbježiv. Ne smijemo predbacivatiEvropi, što se nije zanimala za taj događaj. Napor, što bi ga morala poduzeti, bio je prevelik. Ona je todobro znala. Od trenutka, kad Bizantsko carstvo više nije moglo braniti Malu Aziju pred naletomTuraka, Carigrad je bio izgubljen. Ne smijemo se čuditi što zapadnjaci nisu poslušali Eneja Silvija (PioII) i Nikolu V. Oni su dobro znali, da se treba pomiriti s neizbježnim. Ali ipak, bar je čast bila spašena.Konstantin XI. dostojno je završio dugu listu careva, koji se izravno nadovezuje u na rimske carevepreuzevši od njih carski naslov. Na dan juriša, 29.svibnja 1453. poginuo je u bici. Sutradan, usredpljačke i pokolja, pobjednik je ušao u baziliku Sv. Sofije i pretvorio je u džamiju. Bio je to izrazpočasti, što ga je taj barbarin nesvijesno iskazao višoj krulturi, koju je upravo nadvladado.

232

DEVETA KNJIGA

RENESANSA I REFORMACIJA

Period, koji teče od početka XIV. st. do otprilike Hedine XV. st. izvodi nam pred oči uznemireno ikrizama izmučeno društvo, koje se bori protiv tradicije, što ga guši i koje se ne može otresti. Brana,što je prošlost suprotstavlja pritisku budućnosti odolijeva; činilo se, da je jošuvijek čvrsta, a ipak su jepodgrizala nevidljiva podlokavanja, i ona je odjednom popustila. Tako su se sad one snage, koje jedotad obuuzdavala, izobilno razlile, dajući povijesnom krajoliku posve nov izgled.

Sve do Renesanse intelektualna je povijest Evrope tek poglavlje u povijesti crkve. Bilo je tako malolaičke misli, da su čak i oni, koji se bore protiv crkve, bili potpuno pod njezinom vlašću i pomišljalisamo na to, da, je preinače. To nisu bili slobodni mislioci, nego heretici. S Renesansom je gospodstvocrkve nad ljudskom misli dovedeno u pitanje. Svećenik gubi monopol na nauku. Duhovni život selaicizira; filozofija nije više sluškinja teologije, a umjetnost i književnost oslobađaju se stoljetnogstarateljstva, koje im gospodari većod VIII. st. Umjesto asketskog ideala sad se postavlja isključivoljudski ideal, a najčišći izraz toga ideala nalaze ljudi u antici. Na mjesto svećenika dolazi humanist; ana mjesto pobožnosti dolazi vrlina (virtus). Nema sumnje: premda je prilično točno, kad kažemo, daRenesansa na mjesto kršćanina dovodi čovjeka, ona ipak nije bila protuvjerski raspoložena. Zar nije iviše papa djelovalo kao njezini najoduševljeniji pokretači? Pa ipak je veoma točno, da je ona bilaantiklerikalno orijentirana. Ne samo talijanski humanisti, nego su i tako uvjereni krščani, kao što su biliErazmo ili Toma Morus, smatrali, da su težnje teologa da gospodare naukom, književnošću, pa čak imoralkom, isto tako smiiješne kao i štetne. Oni sanjaju o tom, kako da pomire vjeru sa svijetom. Onisu snošljivi, nisu osobito dogmatični, a veoma su neprijateljski raspoloženi prema onommnogostoljetnom radu, kojim je skolastika zatrpala bibliju. Njih prije svega zanimaju pitanja morala.Njihov program možemo naći u djelima kao što su Miles Christianus i Utopija; on sadrži širokogrudno,racionalno kršćanstvo, posve slobodno od misticizma, koje dopušta da crkva postoji i dalje, ali ne višekao vjerenica Isusa Krista i izvor spasenja za duše, nego bo ustanova, koja daje mooralni odgoj linajuvišenijem smislu te riječi. Oni jasno osjećaju, da se to može postići samo reformiranjem crkve. Alisu optimisti i nadaju se, da će je postepeno navesti da pođe tim novim putem.

Može se dakle reći, da je Renesansa na svoj način pred sebe postavila vjersko pitanje. Ali se ograničilana to, da skicira umjereno, razborito i aristokratsko rješenje, koje je pripremila. Reformacija se,naprotiv, prepriječila dotadašnjem stanju žestoko, zanosno i nesnošljivo, ali je isto tako bila i prožetadubokom vjerom i strasnom potrebom da se uzvisi k bogu i da postigne spasenje, osvojivši time ipodvrgavši sebi duše svojih suvremenika. Između nje i Renesanse nema ničeg zajedničkog. Ona jezapravo njezina suprotnost. Ona vraća kršćanina na mjesto, koje je zauzeo čovjek, ruga se razumu iponižava ga, pa premda Luther odbacuje i osuđuje dogmatizam, on je mnogo srodnijisrednjovjekovnim misticima, nego humaninstima, svojim suvremenicima. On je čak većinu njihispunjao gnušanjem. Erazmo i Morus su se uskoro povukli od tog revolucionarca, koji je svojomsurovošću i radikalizmom podjednako zabrinjavao njihov inteligentni oportunizam, kao što je vrijeđao injihovu sklonost prema eleganciji i odmjerenosti. Oni su naslutili tragediju, koja se pripremala iunaprijed uzdrhtali zbog nje shvativši, da su propale njihove nade u izmirenje.

Pa ipak, luter:lnstvo nije potaklo katastrofu vjerskih ratova. Poslije prvog uzbuđenja puka, koje seizrazilo ustankom njemačkih seljaka i pohunom anabaptista, on se poslušno podvrgao vladaviniknezova. Tako je potpuno prepustio crkvu svjetovnoj vlasti, da se Karlo V , kad je odlučio da povede

233

borbu protiv nje, morao boriti protiv knezova i da je ta borba više bila politička, nego vjerska borba. Ašto se tiče Rima, njega su iznenadili uspjesi događaja, u kome isprva vidio samo svađu međuredovnicima; bio je tako zaokupljen svjetovnim interesima, da je dopustio, da se u grudima katoličkihmasa smlači vjerski žar, stoga je plimi hereze mogao u prvi čas suprotstaviti samo nemoćnaproklinjanja. Sjeverna kraljevstva usvojila su novo ispovijedanje vjere. Henrik VIII. osnovao je uEngleskoj napol shizmatičku, napol heretičku crkvu, koja je u prvom redu nacionalna crkva; kakvu sunastojali ostvariti veći Wycklifove pristalice. Sve se to događa bez velikih nemira, izrečeno je sveganekoliko progonstava, nekoliko kazni, ali nije bilo napada jednih naoružanih građana protiv drugih, biloje mnogo manje prolivene krvi, neuporedivo manje nego što je prolio rat protiv Albižana ili inkvizicija.

Ali se pojavio Kalvin, i s njim se dotad prilično mirni tok, kojim se Reformaciia odvijala pod vodstvomdržave, naglo naprasno mijenja. Isposnički stroga, isključiva i netolerantna vjera želi sad da senameme vladama i da ih podvrgne božjoj riječi, ako je potrebno, makar i pobunom. Kalvinizam se višene zadovoljava nacionalnom egzistencijom, kojom se protestantizam dotad zadovoljavao. Njegovapropaganda teži da osvoji cijeli svijet. Vjera, koju on ulijeva »izabranima«, potiče na političku akciju,pa s njim otpočinje tragično doba vjerskih ratova.

Uspjehu Renesanse i Reformacije prethodilo je kao nuždan preduvjet ono slabljenje katoličkc crkve,koje smo vidjeli, kako se od početka XIV. st. neprestano povećava. Samo je ono moglo omogućiti, da semisao oslobodi i vjera obnovi. Evropsko je društvo bilo presnažno; i da ne bi razbilo okove, koji su gajošuvijek vezivali za prošlost. Pokret obnove ne očituje se, počevši od sredine XV. st, samo napodručju vjere i misaonog života. Možemo ga konstatirati svagdje. U isto vrijeme dok mislioci zbacujujaram skolastike, a umjetnici jaram gotičkoga stila, vidimo nadrugoj strani industrijalce, kapitaliste ipolitičare, gdje i oni prosvjeduju i ustaju protiv skučavanja, što ga nameću režimi obrtničkih cehova,različita ekonomska ograničenja, tradicije i predrasude, koje koče slobodni razmah njihove aktivnosti.Sve se oddjednom preobražava, i intelektualni i ekonomski život; moderni se kapitalizam rađa gotovo uisto vrijeme, kad se javljaju i prvi naučni radovi, surađujući s njime pri otkriću istočne Indije iAmerike. Isto je tako i ustrojstvo država izloženo utjecaju ideja, potreba, zahijeva, želja i ambicija,koje vru u društvenom organizmu tadašnjega vremena. Da kažemo po istini, premalo je, ako želimosmisao riječi, »Reenesansa« ograničiti na novu orijentaciju misli i umjetnosti; treba je proširiti nacijelo područje ljudske aktivnosti, koja nam se od sredine XV. st. otkriva pred očima u svim svojimnajrazličitijim manifestacijama. Ako u isto vrijeme pomislimo, da se taj bujni život rascvjetava uEvropi, u kojoj je tek nedavno nastala jedna nova država, Burgundija, u kojoj se Španjolska teknedavno uspela na razinu »velike sile« , i gdje je dolazak Turaka na njezinu istoku iznio strašneprobleme, istom tada možemo pravo ocijeniti svu veličinu i svu uzbudljivu zanimljivost povijesnogzbivanja, kad ono oko 1450. naglim zaletom kreće naprijed, pa snagom svoje odlučnosti i jasnoćesvoga poleta jošpotpunije ističe zbrku i neodlučnost onog bolnog lutanja, koje obilježava prethodnorazdoblje.

234

PRVO POGLAVLJE

PREOBRAŽAJ DRUŠTVENOG ŽIVOT OD SREDINE XV. STOLJEĆA

I. ITALIJA I NJEZIN UTJECAJ

Renesansa, u najopćenitijem smislu te riječi, čini se, da je bila isto onako specifično talijanska pojava,kao što je to krajem XI. st. bilo proširenje gradskog života. Ni jedna ni druga pojava ne bi se moglarasprostrijeti tako brzo, da na sjeveru Alpa nisu postojali povoljni uvjeti za njezin uspjeh. Ali jepritom istina, da su ti uvjeti i za jednui za drugu u Italiji nastali prije i da su ondje bili povoljniji nego bilo gdje drugdje. Isto onako, kako jeFirenca bila nadmoćnija svim drugim srednjovjekovnim gradovima, tako i talijanska Renesansapokazuje toliku raznolikost, originalnost i krepčinu, kakva nije dosegla nijedna druga zemlja. Na tomse osniva onaj čudesni utjecaj,što ga je ona izvršila.

Takve su se okolnosti formirale zbog toga, što su tradicionalne vlasti, koje su upravljale društvenim iintelektualnim životom, u Italiji oslapile ili nestale mnogo prije nego u ostaloj Evropi. A to je velikimdijelom posljedica izvanredne razvijenosti gradskog života. Prije svega, talijansko je plemstvostanovalo u gradovima, pa je bilo uvučeno u neprestane sukobe građanstva, ali se i samo neosjetnonaviklo, da se bavi trgovinom. Stoga postepeno nestaje one tako jasne razlike, koja drugdje odvajaplemića od neplemića, pa se potomci vitezova i potomci trgovaca, koji su došli onamo slučajno,zbližuju, bez obzira na rođenje, u zajednici običaja i interesa. Društveni položaj pobjeđuje nadpravnim položajem; dodajmo da se talijansko plemstvo u toku XIV. st. okanilo svoga ratničkog zvanja itako izgubilo glavni razlog svoga položaja kao posebna i povlaštena klasa. Rat postaje zvanje, koje jeprepušteno posebnim poduzetnicima; to su condottieri, ljudi najraznovrsnijeg podrijetla, većinomsretni skorojevići, kod kojih ništa ne sjeća na nekadašnju feudalnu vjernost. I dok plemićgubi svojaspecifična klasna obilježja, u krilu bogatog građanstva zbiva se analogna preobrazba. Napredakekonomske organizacije, razvoj trgovačkih društava, usavršenje kreditnih instrumenata imalo je prijesvega kao posljedicu, da se od bankara ili od poslovnog čovjeka stalo zahtijevati intelektualnoobrazovanje, kakvo u istoj mjeri ne susrećemo kod trgovaca na sjeveru; a zatim, te su ga okolnostimnogo manje primoravale da robuje svom načinu života, nego što je to bilo kod njih. Upravljaj ućisvojom trgovinom, on ipak sebi pridržava i pravo na dookolicu, može se prepušta u intelektualnimrazonodama, uljepšavati svoje boravište umjetničkim djelima i usvajati neku otmjenost, kojom seosobito razlikuje od njemačkih, flandrijskih ili francuskih »patriciija«. Tako se, u isto vrijeme iz redovaplemstva i građanstva, formira neka vrsta mondene aristokracije, kakve nema ni u kojoj zemlji, a ukoju ulaze svi oni, koji žive istim životom, imaju istu naobrazbu i ukus i odaju se istim uživanjima.Nekadašnje se društvo raspada, Stvaraju se nove skupine, koje više ne određuje konvencija ipredrasude, nego se oblikuju slobodno, na temelju uzajamne srodnosti i u kojima, da se izrazimopravom riječi, klasni duh ustupa mjesto čovječanskome.

Razvoj kapitalizma doveo je i do drugih posljedica.95 Treba istaći kao posve izvanrednu pojavu, da sefaktična kneževska vlast; koju porodica Medici vrši u Firenci, osniva samo na njihovu bogatstvu.

Firenca nam pruža splet svih političkih i socijalnih problema; u njoj susrećemo sve imovinskesuprotnosti i u njoj nalaze pristalica sve političke kombinacije, kojima te suprotnosti rađaju. To jejedini evropski grad, koji bismo mogli uporediti s Atenom, i on je, kao i Atena, u potpunom smisluriječi država, koja mora rješavati isto tako niz unutrašnjih kao i vanjskih pitanja. Stoga se ne trebanimalo čuditi, što su se prvi teoretici politike, koji zaslužuju to ime, Machiavelli (1469-1527) iGuicciardini (1483-1540), rodili na tom tako plodnom tlu.

95 Tu bi trebalo da imam pri ruci svoje knjige i bilješke, ako bih želio da navedem neke pojedinosti.

235

Kod njih više nikakva doktrina ne utječe na političko rasuđivanje. Oni su podjednako nezavisni odteoloških koncepcija kao i od pravnih konstrukcija, koje su dotad pritiskivale političko ocjenjivanje.Gradski život probija uske srednjovjekovne ograde i pretvara se u punoprnvni građanski život.96

I u drugim je talijanskim gradovima očit isto tako potpuni prekid s tradicijom u politici. Ondje jeunutrašnje takmaštvo najzad dovelo do toga, da se stanovništvo pokorilo vlasti tirana, koji su posvudaskorojevići, pa svagdje vladaju bez ikakve zakonske osnove, oslanjaajući se samo na silu, protiv kojenije bilo gotovo nikakve druge pomoći osim ubistva. Aeneas Sylvius, koji je bio papa pod imenom PioII., kaže: » U našoj Italiji, zaljubljenoj u promjene, gdje ništa ne traje, gdje nema nijedne staresenjorije, sluge mogu tako težiti za tim, da postanu kraljevi.« Ti tirani, što postižu da im carevi dajunaslove, koje ništa ne opravdava, kao, na primjer, Visconti u Milanu; stvaraju monarhijsku vlast, kojanema ništa zajedničko s vlašću kraljeva ili čak s vlašću prekoplaninskih knezova. Nemoguće je zamislitiJeanne d'Arc u Italiji! Umjesto nje, vladari, se služe ljudima, u koje se nikad ne mogu pouzdati i kojihje bolje riješiti se, ćim su postali močni. Njihovo je načelo, povoditi se isključivo državnim interesom.Ne priznaju nikakvu tradiciju, ništa ih ne veže, ni sizerenske obaveze, ni povelje, na koje su se zakleli,ni običaji, ni bilo kakve povlastice, a jošmanje neke vjerske ili pravne ideje. Kao i nekadašnji rimskicarevi; oni mogu sebi sve dopustiti, među njima ima čudovišta, kao što je bio Gianimaria Visconti(1412), koji je pse hranio ljudskim mesom, ili kao Giangaleazzo Sforza, koga Cominnes opisuje ovako: »Graditelj kartuzijanskog samostana u Paviji, velik i zao, ali častan tiranin.« (knj. VII. pogl.7.).Nepostojanje političkog jedinstva u Italiji, za kojim Machiavelli tako jako žali, bilo je, nema sumnje,uvjet njezina prijeloma s prošlošću. Budući da nije bila uključena ni u jednu jedinstvenu državu, Italijaje mogla u odnosu prema ostaloj Evropi zauzimati otprilike onaj položaj, koji je nekoćimala Grčka uodnosu, prema Rimu. Ako zamislimo, da je politici Fridriha II. pošlo za rukom da ujedini Italiju, Firencabi bila nemoguća.97

Uzljuljanost društvenih i političkih tradicija uvijek prati rasulo običaja i morala. Srednjovjekovni moralbio je potpuno pod utjecajem crkve, pa je u biti bio asketski moral. Za nj se savršenstvo sastojalo uodricanju. On je svjetovnjački život smatrao nečim drugorazrednim, nižim; njegov je ideal bioredovnik, a i svjetovnjaci su to priznavali. Zbog toga je bilo tako izvanredno mnogo pobožnihzadužbina, onih samostana i manastira, onih bolnica, što ih u međusobnoj utakmici podižu i vladari iplemstvo, i građanstvo. Oni, koji ne žive u samostanu, žele, otkupiti svoju nižu vrijednost osnivanjemsamostana i osigurati svoj spas privodeći sebi u korist jedan dio njihovih zasluga. Otuda i ono pobožnopoštovanje, što ga uživa ne svjetovni svećenik, nego samostanski redovnik, zbog toga se vladari dajusahraniti u fraanjevačkoj mantiji, a trgovci i bankari naređuju izvršiocima svojih, oporuka, danadoknade oštećenima njihovu neispravno stečenu dobit.

Koliko li je među njima bilo grižnje savjesti u posljednjem trenuku! Jer ako se uzme u obzir svastrogost teoloških propisa, svaka je trgovačka dobit, svaka je sretna spekulacija, svaka je trgovina narok kažnjiva, jer se osniva na grijehu gramzljivosti. Učenje o pravednoj cijeni ograničuje dobit naminimum, neophodno potreban za uzdržavanje prodavača i njegove porodice. Treba pročitati zbornikekao što su oni, koje su napisali Cezar od Heisterbacha (1180-1240) ili Tomas od Cantimprea (1201-1263), pa da potpuno shvatimo nazore XIII. st. o trgovini. Ono gotovo uopće ne može sebi predočititrgovčevu kasu, a da ne zamisli đavla, kako čuči na njezinu poklopcu. Od početka pa sve do kraja,crkva nije prestala proširivati onaj tekst Sv. Jeronima: Homo mercator vix aut nunquam potest Deoplacere.

96 Up. naprotiv ulomak kod Cominnesa, gdje se opisuju građani flandrijskih gradova: »Ce nestoient que hestes et gens devilles, la piupart,« Up. također građane Ganda, koji pod Karlom V. nisu ništa bolje, nego da opet uvedu ustav iz XIV. st.97 Treba također voditi računa i o tome, da su talijanske države - kao na pr. Milano ili Firenca - doduše malene, ali da ipakzbog svog političkog položaja, imaju univerzalno djelovanje.

236

Asketizam je, tako intimno vezan uz pesimističko shvaćanje života, koje je u temelju srednjovjkovnogkršćanstva, da je nemoguće odvojiti ga od njega. Dešavalo se, da je on, pod udarom nekog snažnogmoralnog podstreka, ponovo stjecao svoju sveobuhvatnu vlast; to na primjer, objašnjava čudesniuspjeh Savonarole u tako bogatoj, tako raskošnoj i raskalašenoj Firenci, kakva je ona bila krajem XV.st. i one. autodafe dragulja, nakita, glazbenih instrumenata, knjiga i umjetničkih djela - tih bijednihproizvoda svjetovne taštine - što su ih prouzrokovale njegove propovijedi. Ali to je bio tek trenutanplamen, rasplamsan u ognjištu, koje se gasi pod pepelom.Život je otad prečvrsto ukorijenjen, previše zamaman, previše uzbudljiv, a da bi se i najplemenitijiduhovi mogli osjećati ugodno prihvativši shvaćanje, koje ga osuđuje. A drugi se prepuštaju životu, i tou toliko lakše, što im većina svećenstva u tom pruža primjer. I ono se naime preptlšta struji, da ganosi. Papinski dvor ističe se najblistavijom raskoši; i ništa nije manje pobožno od vladanja svjetovnogsvećenstva. Čak i sami redovnici u toj izopačenoj i poljuljanoj crkvi XV. stoljeća, možda dapačeredovnici više od svih, pridonose ohlađivanju vjerskog osjećaja. Nema sumnje, njihov način života neopravdava one napade, one sarkastične opaske i prezir, kojim ih književnost tako obilho obasipa.Samostani jošuvijek ostaju utočišta znatnog broja uzvišenih i čistih duša. Ali oni u cjelini više neudovoljavaju svome poslanju, jer više nisu prilagođeni potrebama i zahtjevima tadašnjeg vremena.Skolastička i mistička izobrazba redovnika uzrok je, što su suviše tuđi idejama, koje tada vlaadaju, teviše ne mogu utjecati na njih. Obrazovana ih aristokracija smatra predstavnicima preživjeloga doba;oni je ispunjuju samilošću, a razmak od samilosti do prezira bio je brzo prekoračen. Oni to i sami znajui mire se time, da sad jošnavješćuju vjeru samo među pukom, a to ih ponižava, jer na to nisu pristalidragovoljno. Uostalom i njihovi se redovi sad jošpopunjaju samo jz krila puka i sitnog građanstva, asigurno je, da je velik broj njihove subraće ušao u njihove redove samo zato, da time sebi pribavisiguran život pod zaštitom samostanske regule. Bilo je dako svršeno s utjecajem, što su ga tako dugovršili franjevci i dominikanci. Učeni svretonjaci govore sad o njima, samo s porugom, i one pobožnepripovijesti, koje su se nekoćprepričavale o njima, sad su ustupile mjesto paprenim zgodama, kojekroničari sablažnjivih događaja neprestano ponavljaju. Da redovnici ponovo steknu utjecaj na svijet,trebat će čekati, da se pojavi novi red, isusovački, kod koga će se asketizam dočepati moderneduhovne kulture, s ciljem da se bori protiv njezinih rezultata. Ne treba, uostalom, misliti, da su ljudiXV. stoljeća izgubili smisao za svetosot. Daleko od toga. Kao dokaz tome, dovoljno je navesti njihovoduboko poštovanje prema kartuzijancima. Zar nije čak i takav tiranin, kao što je bio GiangaleazzoSforza, okružio kartuzijanski samostan u Paviji najveličaristvenijim arhitektonskim okvirom, isto onako,kako što se obožavana relikvija optočuje zlatom i draguljima. Ali su kartuzijanci bili čistikontemplativci; nisu se uopće upletali u život, nego su prepuštali samome sebi to društvo, koje im sedivi i na koje se uopće ne nadaju da će moći djelovati drugčije, osim tako da se za nj mole.

Ali premda se Renesansa oslobodila srednjovjekovnog asketskog morala, nije ga nadomjestila ničimdrugim. Najuzvišenije i najsnažnije duše nametnule su sebi ideal vrline i časti; za druge je glavnompokretačkom snagom postala slava; ali je najveći bio broj onih koji su se, čini se pokoravali samoosobnim interesima ili su prepuštali svojim sklonostima ili strastima, da ih one vode. Popuštanje,bračnih veza, učenalost ubistava, trovanja, svakovrsna vjerolomstva i himbenosti u svim društvenimslojevima dokazuju, da je neosporno zavladala moralna kriza. Pa ipak se usred nereda počeo rađatiosjećaj individualne slobode, osjećaj ljudskog dostojanstva, ljepote, energije i odgovornosti svakogpojedinca pred vlastitoj savješću. Zar je pretjeravanje, ako priznamo Renesansi čast, da jepredosjetila da se moral ne može sastojati samo od zbornika propisa, i da je slobodni pristanakpojedine ljudske ličnosti njegova nužna nadopuna? Nema sumnje, da je to ariistokratska koncepcija, au tome smislu, što je malom broju ljudi dano da se do nje dovinu. Ali zar i cjelokupno djelo Renesansenije također aristokratsko? Zar je ne obilježava u prvom redu formiranje intelekktualne elite i zar jebašto potpuno ne suprotstavlja srednjem vijeku i njegovoj svećeničkoj kasti, koja ima monopol na

237

naobrazbu i nauku? Zar ona ne duguje baštoj intelektualnoj eliti svoje najizrazitije obiilježje, kojeRenesansi daje, osobito u Italiji, njezinu pravu fizionomiju: obilježje vraćanja antici?

Poznato je, da je njezino prvo značenje, da sama riječRenesana ne obilježava ništa drugo, negopreporod antike. Pa ipak je sigurno, da upotrebom te riječi u tom značenju izvanredno skučavamonjezin smisao. Promjene ideja, običaja i morala u XV. st. nisu bile posljedica, kako smo malo prijevidjeli; izučavanja i štovanja klasičnih pisaca.One postepeno i prirodno nastaju kao posljedice društvenog života Italije. Da je antička, književnostbila kadra da je rodi. Renesansa bi se pojavia veću vrijeme Karla Velikog. Jer napokon, većina jelatinnskih pisaca bila poznata i proučavana veću to doba i njih sve do otprilike potkraj XII. st.neprestano prepisuju, pa je njihov utjecaj lako ustanoviti u stilu mnogih kroničara. Osobito je Vergilijeuživao velik ugled kod srednjovjekovnih svećenika, i to je poštovanje bilo toliko veliko, da su gasmatrali čak prethodnikom kršćanstva. Dante ga je učinio svojim pratiocem na drugome svijetu, ipriznanje, koje mu iskazuje u Božanskoj komediji - tu duca, tu signore e tu maestro - oduševjeljenjeje, iskrenije i rječitije od svih panegirika, što su ih izrekli humanisti u čast pjesnika iz Mantove. A ipak,između Eneide i Božaske komedije zjapi ponor. Dante nije razumio Vergilija i nije ga ni mogaorazumjeti. Bio je prepupuno, preduboko kršćanin i mistik. Ono što je Srednji vijek mogao osjetiti i užitiod obilježja antike, sastojalo se od nekoliko sentecija, nekoliko pripovjedaka, nekoliko »moralnihpouka«, shvaćenih u simboličkom smislu, no to nije mogla biti ni njezina forma, ni njezin duh. A ono,što je istina s obzirom na književvnost, jošje u većoj mjeri istina u pogledu umjetnosti. Nepoznatimajstori, koji su podigli romaničke i gotičke katedrale jošsu uvijek imali pred očima velik broj antičkihspomenika, ali su živjeli među njima ne videći ih. Njihovo je shvaćanje lijepoga bilo ekskluzivno, kaošto je shvaćanje svih snažnih i iskrenih škola. Njihovo je nerazmijevnju klasične umjetnosti jednakosamo ono nerazumijevanje, koje će poslije pobjede Renesanse obaviti srednjovjekovnu umjetnost.Ustvari, za utjecaj, što ga je antika izvršila na Renesansu, vrijedi donekle ono isto, što vrijedi zautjecaj, koji je Srednji vijek izvršio na romantiku. Bez prethodne orijentacije duhova i osjećaja ne bini prva, krajem XIV, st., ni druga, u početku XIX. st., pridobila ni tako brojne ni tako vatrenepristalice. Ljudi su dugo vremena promatrali njihova djela ne videći ih i čitali njihove knjige nerazumijevajući ih. Nisu se dakle ni ta djela ni te knjige nametnule svojom vlastitom snagom. Ljudi suim pristupili, počeli im se diviti i shvatili ih (ili su bar povjerovali, da ih shvaćaju), kad im je s očijupao povez, koji ih je dotad sprečaavao da vide, i kad su autoriteti, koji su dotad vladali njihovominteligencijom, prestali da njome gospodare. Isto onako, kao što Srednji vijek ne bi oduševioromantike, da se nisu okanili klasicističkog racionalističkog i kozmopolitskog ideala XVIII. stoljeća, takoni reneesansni ljudi ne bi bez oslobođenja od teološke i crkvene tradicije našli u antici novo vreloznanosti i ljepote.

Uostalom, treba odmah priznati, da je utjecaj antike bio neupooredivo dublji i plodniji u dobaRenesanse, nego što je bio utjecaj Srednjega vijeka u doba romantike. Srednji je vijek donioromanticima zapravo samo slikovitost i lokalne boje. Naprotiv, antika je pružala laičkoj misli utrenutku, kad se budila cijelo blago znanosti i čovječnosti, ukrašeno svim prednostima lijepe forme.Upravo u onom trenutku, kad crkva više nije mogla zadoveljavati duhovne potrebe, izvannredna jesreća odredila, da se na dohvatu nađe neuperedive bogata umjetnost i književnost, kadra da tepotrebe zadovolji. Ljudi su izašli iz katedrale, i bašje ravno pred njihovim očima širom otveren stajaoantički hram.

Nema ničgaa čudnog u tome, što je kult antike otpočeo u Italiji. On nije ondje nikad potpuno iščezao.Uspomena na Rim ostala je živa. Sjetimo se većArnolda iz Brescije. Petrarka je druge narede smatraobarbarima. Čim su ljudi otvorili oči i opazili antičku ljepotu, pomislili su, da su ponovo otkrili vezu sasvojom porodicem. Srednjovjekovna umjetnost obilježena je kao gotska. A grčki dolazi iz Bizanta.

238

Ovdje se ne možemo upustiti čak ni u to, da veoma kratko skiciramo fizionomiju talijanskoghumanizma u XV. st. Usprkos svojoj pretjeranosti i uobraženosti, on je ipak izvršio trajan utjecaj namodernu misao. Prije svega, on je latinski - i to ne više skolastički latinski jezik, kojim su se služilasveučilišta i pravnici i koji je bio školski i poslovni jezik te je potpuno žrtvovao ljepotu oblika za voljujasnoće, nego klasični, ispravni i otmjeni latinski jezik - učinio međunarodnim jezikom svihobrazevanih ljudi sve do naših dana. On je isto tako stverio jednobraznu kulturu, pristupačnusvjetevnjacima, koja je po svom vanjskem izgledu bila prilično slična onej, koju je dotad svećennstvopridržavlo kao svoj monopol. Time je on dovršio stvaranje one intelektualne aristokracije, koju jedruštveni razvoj izdigo iz krila nacije. Ali on je učinilo joši više, u isto je vrijeme aristekratizirao irazvoj svih modernih književnesti. Pisci, koji su se obrazevali izučavanjem klasika, prenijeli su unaredne jezike ideal ljepete, što su ga ondje otkrili. Pisanje je postalo umjetnost, i to umjetnost, kojase doduše nadahnula na proučavanju antike, ali nije postala njezin rob, nego je u odnesu prema njojočuvala onu istu slobedu, o kojoj svjedoče i renesansno kiparstvo i graditeljstvo u odnesu prema svojimgrčkim i rimskim uzorima. Ljudi usvajaju antičke oblike i misli, ali ne dopuštaju da one njimazagespedare. Duhovi su bili doveljno oslobođeni, da očuvaju svoju nezavisnost i da se ne odreknu svojeosebe i svoje izvornosti. Kad pišu latinski, oni se, istina je, ugledaju ili ako čak hoćemo, oponašajustare pisce. Ali čim prijeđu na svoj narodni jezik, smjesta nasteje da se slobodno takmiče s njima, paoponašanje prepušta mjesto natjecanju. Divljenje antici i njezine pouke poslužile su samo kao poticaj ipročišćenje i nisu ugušile vlastiti stvaralački genij. To vrijedi isto tako za Donatella. Andrea del Sarte,Bramantea i Rafaela, kao i za Ariosta, Tassa, Guicciardinija ili Machiavellija.

Ova dva posljednja imena podsjećaju, koliko se nacionalna knjiiževnost misaono proširila i produbila uiste vrijeme, kako je usavršila svoju ljepotu. Nema sumnje, latinski će je dugo ostati jezikom nauke.Ali on više nema monopel na nju. Moderni su jezici sad većdovoljno gipki i dovoljno bogati, te moguuspješno izražavati najuzvišenije zamisli, a onaj, tko se njima služi, siguran je, da će naći čitače ukrugu one intektualne aristokracije, kod koje se prebudila potreba da razmišlja. Radoznolest je bilaopćenita. Od antičke je filozefije bio poznat samo Aristotel a pojam, koji je o njemu stvorilaskolastika, ozloglasio ga je. Stoga se svijet oduševljeno obraća platonizmu. Grčka književnest, koju sujošprije pada Carigrada pod tursku vlast bizantski bjegunci donjeli u Italiju i otkrili je tamošnjemsvijetu, otvorila je pred duhovnim očima nova obzorja. Čak se nekoliko preteča bavi veći snovima dakrenu dalje: da zađu na područje proučavanja hebrejskeg jezika i orijentalne filolegije. Najzad iegzaktne znanosti, otpečinju svoj slavni put. Fizika, astronomija i matematika cvatu u tom proljećumederne misli, koja daje Italiji XV. stoljeća neuperediv čar. Ne smijemo zaboraviti, da je Kepernikstudirao u Padovi i Bolonji, i da su znanstveni rodovi Toscanellija i Luke Pacciolija zantno pridenijeliotkriću Novega svijeta.

II RENESANSA U DRUGIM DIJELOVIMA EVROPE

Renesansa na Sjeveru daleko je od toga da bude sama imitacija Italije. Da je ona samo to, bila bi tekpovršan dojam bez veoma velika domašaja. Ali nije. Bitne je to, da je te evropsko područje utrenutku, kad prihvaća Talijansku renesansu, usred krize društvenih i ekonomskih preobrazbi, kojenastaju posve nezavisno od Italije.

Sredinom XV.st. počinje za te područje doba obnove, duboke prerade, koja doduše nije tako žestkopreobrazila njegevo intimno ustrejstvo, kao što je to u XII. st. učinila, obneva trgovine i kao što će te uXIX. st. učiniti upotreba pare, ali koja ga je ipak iz temelja potresla i dala mu onaj oblik, što ćezadržati gotove sve do kraja Starog režima. To je onaj gluhi rad, što se izvršava u vremenu od 1450. dootprilike 1550., koji treba pravo shvatiti, ako želimo razumjeti Renesansu i Refermaciju. Ne, dakako,

239

zato, štO bi on bio njihov uzrok, nego zato, jer on objašnjava njihovo djelevanje i snagu, koju su onepokrenule, kako u otporu, tako i u napadu.

Velika novest, koja se tada pojavljuje, bio je kapitalizam. Ne bi bilo istina, kad bismo rekli, da se onsada javljao prvi put. On je većpostigao znatan razvoj u XII. i XIII. st. i gradski je patricijat baštinikobegaćenih trgovaca iz toga doba. Dva su uzreka zaustavila to prvo širenje. Prije svega, neodeljivakonkurencija talijanskih kapitala. ,koji su se većkrajem XII. st. posvuda dočepali trgovine novcem. Udrugom redu, reglementacija cehova u prilog sitnog građanstva. Slobodnu privrednu ekspanzijuzamijenila je epoha propisivanja (reglementacije). Imat ćemo jošprilike da to konstatirarno unastavku izlaganja.

Ne može se doduše reći, da je otad posve nestalo kapitalizma na sjeveru Alpa, ali on je bio omeđen,nadziran i sputavan. Mogao je djelovati samo zaobilazeći propise; uostalom, on je i slab, jer gauništava talijanska konkurencija. Crkveni i civilni zakoni o kamatnim zajmovima također utječu.Ukratko, patriciji se pretvaraju u klasu rentijera, koja više ne posluje. Bilo je tvrdnja, da velikitrgovac po zanimanju u Sredjem vijeku uopće nije postojao. To je krivo, ako to postavljamo kao općutvrdnju; a prilično je istinito, ako je ograničimo na XIV. st. Jedini pojedinci koji jošsklapaju donekleznatne poslove, bili su ljudi, koji su imali udjela u talijanskim kompanijama, ili pak mešetari. Nasjeveru Alpa nema velike trgovine, nema nijedne velike banke. Čak i u Flandrjji, onaj kapital koji hranisukharsku industriju i koji dobavija vunu, bio je gotovo isključivo talijanski.

Ali sredinom XV. st. te se prilike počinju mijenjati. Gotovo svuda u Flandriji, Francuskoj i Engleskoj,kao i u gradovima južne Njemačke, koji održavaju vezu s Venecijom, istupa nova kapitalistička klasa.Ona se sastoji od novih ljudi. Ni po čemu nije nastavak starog patricijata. To je skupina pustolova,skorojevića, kao što su i sve druge skupine, što stupaju na pozornicu prilikom svake ekonomskepreobrazbe. Oni ne rade sa starim, akumuliranim kapitalom. On im pristupa tek kasnije. Isto onako,kao i mercatores iz XII. st., kao izumioci i industrijalci s kraja XVIII. i iz XIX. st., ti pioniri unose kaosvoj ulog u igru samo svoju energiju, svoju inlteligenciju ili svoju spretnost.

Imaju samo jedno geslo, a to je vječno geslo svih osvajača bogatstva: sloboda. To je ona ista sloboda,što su je njihovi preteče u XII. st. zahtijevali protiv zapreka ratarskog i feudalnog režima, koje suonemogućavale širenje trgovine. A ovi je traže sad da razbiju gradske privredne propise(reglementaciju), monopole cehova, ograničenja u kupovini i prodaji da obustave nadzor nadtržnicama, onemoguće povredu stovarišta, odbace nadnice, utvrđene zakonom, ukinu službenimpopisima određeno šegrtovanje i ponište povlastice, koje u svakom gradu pridržavaju pravo na trgovinusamo građanima, svodeći strance na položaj parije. Oni nastoje svakom pribaviti pravo, da se baviindustrijom i trgovinom, žele ih preoteti općinskom ekskluzivizmu i osloboditi ih onih povlastica, koje'su, nema sumnje, bile neophodno potrebne u vrijeme njihova djetinjstva, no koje sada svojom težinomkoče njihov razvoj. Oni zahtijevaju »prirodnu slobodu«, slobodu uopće, a ne više restriktivnu slobodu,shvaćenu kako je zamišlja građanstvo, slobodu, koja je isto onako nespojiva s pojmom opće slobode,kao što je nekoći plemićka »sloboda« bila nespojiva sa slobodom seljaka. Oni žele da gradovi budupristupačni svima, da svatko može sudjelovati u njihovoj trgovini, da oni najzad više ne budu gradovisamo »za svoje vlastito građanstvo«. Osim toga, hoće idustrijalizirati i selo: žele crpsti iz onog velikogrezervoara radne snage, zaposliti one ruke, što su navikle da guraju plug, i uz njihovu pomoć,zahvaljujući niskim nadnicama, utoliko pobjedonosnije konkurirati gradskim cehovima, što će bezobzira na njihove propise i slobodni od njih, moći proizvoditi kako hoće i koliko hoće, što će moćiprimjenjivati postupke, koji se pokažu ugodni ili korisni, pratiti promjene mode, otpremati svojeproizvode, kamo im se svidi i zaključivati ugovore, koje sami nađu pogodnima.

240

Tim su pustolovima (jer oni su zaista pustolovi, kao što to možemo reći i za mercatores iz XII. st.)pogodovale političke preobrazbe, a isto tako i nemoćgradova da očuvaju svoje povlastice usred općegnapretka kulture. Ratovi postaju sve skuplji, i vladari trebaju uvijek sve više novaca; zbog toga su im tipustolovi potrebni. Mnogo je udobnije poslužiti se tim poslovnim ljudima, negoli pregovarati o porezu sdržavnim staležima. Dosad su poslovni ljudi, koji su djelovali na dvoru Filipa Lijepog i Eduarda III., biliTalijani. Ali sad ih počinju nadomještati domaći ljudi. U Austriji Fuggeri dobivaju pravo daiskorištavaju rudnike srebra u Tirolu, Češkoj i Ugarskoj, pa tako počinju ondje, izvan gradova, stvaratitemelje svoga bogatstva. U Francuskoi je povijest Jacquesa Coeura (1456) osobito zanimljiva. Počeo jeni od čega, pa se pridružio nekom konzorciju za -kovanje novca, koje im Karlo VII. daje u zakup. U tomje konzorciju i neki propali trgovac. Dobici nisu izostali. Svi su kovači novca tati, kako isto onako misle,da je zakonita ona dobit, što je postižu pri kovanju, kao što to misle i današnji bankari o svojimzajmovima državi. Jacqucs Coem je, dakle, dobro pozavao trgovinu metalima, pa je 1432. počeoizvoziti srebro na Istok a odonuda uvoziti zlato, na kom je u Francuskoj postizao goleme zarade. Otadon neprestano proširuje svoje poslove. Uzeo je u zakup krunske rudnike metala u pokrajinama Lyonnaisi Beaujolais i onamo doveo njemačke rudare. Postao je vrhovni nadzornik financija, te tako preuzimaopskrbu dvora novcem. On mu posuđuje znatne svote uz kamate od 12 do 50%. Dotle neprestanoproširuje svoje poslove, bilo sam, ili u društvu s drugim kapitalistima. Cijeni se, da je imao do 300faktorija od Famaguste na Kipru do Brugesa i u Engleskoj. Optužuju ga, da je »uništio poštenetrgovce«, a to, nema sumnje, znači da ga optužuju zbog spekulacije i obaranja cijena. Njegov životnije više ni po čemu nalik na život tih »poštenih trgovaca«, vjernih srednjoovjekovnoj tradiciji. Dao jesebi sagraditi palaču u Bourgesu, kuće u Parizu, Toursu i Montpellieru. Postao je plemići kraljevsavjetnik. U trenutku njegova pada (1451) možemo smatrati, da mu je imutak iznoosio više od 22milijuna današnjih franaka.98

Ti novi kapitalisti nisu se pojavili zato, što se proširilo tržište, jer ono nije ni veće ni posjećenije negoprije; njih su stvorile nove potrebe, koje se očituju na tržištu zbog formiranja država. Premda je Coeurbio neka vrst Rorschilda XV. stoljeća, on nije bio sam. Bio je tek najsjajniji primjerak skupine novihljudi, koji počinju zamjenjivati Talijane, kao što su bili Rapondi, koji imaju istu ulogu na dvoru FilipaDobrog. Nešto kasnije se članovi porodice Laurin u Nizozemskoj isto tako obogaćuju u službi vladara.Dvorac Jeana Laurina, gospodara Watervlieta, kod Malinesa, bio je dovoljno raskošan da ga 1507. kupiaustrijska vladarica Margareta. Godine 1506. Jeronim Laurin je na svom Philippuss-Polderu sagradiograd Philippine. I on je uz pomoćsvoje službe rizničara dospio »od veoma velikog siromaštva, kad mucio posjed nije vrijedio ni dinara, do bogatstva od preko 10.000 maraka rente.99«

Isto onako, kako je inteligencija tri stoljeća prije toga usred ratarske i feudalne tromosti stvorila prvekapitale građanstva, tako je ona i sada u društvu mnogo širih okvira, poslužila kao oruđe pridošlicama iskorojevićima; koji otkrivaju nove mogućnosti; oslanjaju se na blagonaklonost vladara i izmiču mreži,kojom su gradovi vjerovali, da su u svoju korist sputali trgovinu i industriju. Gradovi nisu imalijednakog oružja da ratuju protiv tih novih ljudi, koji posvuda imaju svoje agente, gomilaju robu,monopoliziraju i pomažu nove političke snage. Svojim kapitalima oni izvan gradskog područja podižunove industrije. Većsmo spomenuli rudarstvo. Navedimo još»novo suknarrstvo« tu Flandriji, uHondschootu i Armentieresu, kojima gradovi bez uspjeha suprotstavljaju svoje povlastice. Istu pojavumožemo pratiti u Engleskoj, gdje se formiraju nova središta manufakture. Vezenje sagova također

98 Pisac misli na vrijednost francuskog franka krajem 1. svjetskog rata. - Prev.

99 U originalu je citat starofrancuskog teksta iz suvremenog opisa Laurinova bogatstva. - Prev

241

postaje seoskom industrijom. A kad kažemo seoska industrija, onda time govorimo o kapitalističkojindustriji. Pojavljuje se posve novi tip proizvodnje. Nadzor, kojim cehovi pritioskaju radnike, idućansku prodaju na malo zamjenjuje sloboda. Seljak, koji se pretvorio u tkalca, ugovara s»majstorom«, a da pritom njegova nadnica je njegov rad nisu podložni reglementaciji. I sami sumajstori u vezi s nekim poduzetnikom na veliko, od koga primaju sirovinu i koji preuzima njihoveproizvode i otprema ih u prodaju. Mala radionica ostaje i dalje, ali je degradirana, ako se možemotako izraziti, gubi svoju nezavisnost i podvrgava se novom sistemu manufakturne proizvodnje. Gradskaindustrija ograđena je svojim povlasticama, kao nekim bedmom, podignutim protiv kapitala, i njojpolazi za rukom da se održi na području proizvodnje, namijenjene lokalnom tržištu. Njezini će secehovi održti sve do kraja Starog režima. Svagdje drugdje osim na nekoliko područja specijalneproizvodnje umjetničkih predmeta - gradska je indnstrija primorana da napusti bitku. Cio razvoj noveindustrije, počevši od XV. st. dešava se protiv nje i izvan nje. Gradsko flamansko sukmarstvo; velikasrednjovjekovna izvozna industrija zapada od sredine XIV. st. u dekadansu. Ona se ne može, odžati uborbi protiv konkurencije novog engleskog suknarstva i konkurencije seoskog suknarstva, jer su cijenenjezinih proizvoda previsoke, jer joj je proizvodnja konzervativna. Platnena industrija, koja ćezauzimati njezino mjesto sve do doba tvornica, potpuno je seoska.

I organizacija trgovine također se raspala pod pritiskom kapitalizma i $lobode, kao i organizacijaindustrije. Sva ograničenja, kojima je opkoljavana, kao što su tržnice, posrednici, obaveze da ćesklapati poslove samo posredstvom građana, sad su još samo zapreke, koje joj smetaju.~Karakterističan je primjer Brugesa. Od sredine XV. st. njegove ga kozmopolitske mušterije počinjuostavljati i odlaze u mlađu luku Antverpen. Ovdje nikakva tradicija ne potiskuje poslove. Trgovina seodmah može organizirati u novom duhu. To je grad budućnosti, jer u ekonomskoj povijesti možemojasno opaziti, da pojavi novih potreba odgovara ne samo preinaka društvenih klasa, nego i premještajposlovnih središta. U Engleskoj se pojavljuju Merchant adventurers, a holandska mornarica postepenozauzima mjesto, koje je prije, imala njemačka Hanza. U trenutku, kad se taj razvoj većjasno ocrtava,otkriće Novoga svijeta otvara neograničene mogućnosti. Ono je tako izmijenilo površinu globusa, da jegotovo nalik na planetarnu kaatastrofu. Po, rezultatima se s njim može upotediti samo ekspanzjaislama, premda su ti rezultati imali mnogo manje razmjere. I to je proširenje poremetetilo izgledzemljine površine, preobrazilo njezino stanovništvo, promijenilo jezike i udomilo nove kulture podtuđim nebom; ono je u stanovitoj mjeri orijentaliziralo Zapad. Ali koliko sve to zaostaje po veličini zapreobrazbom Atlantika u unutrašnje more, za otkrićem Pacifika, za ekspanzijom krščanstva prekoekvatora, za proširenjem španjalskog, portugalskog, a uskoro i francuskog i engleskog jezika uAmeriku, za preobrazbom tolikih naroda putem miješanja ili uništenjem, za prenošenjem pamuka inaših domaćih životinja u Ameriku i napokon, za onim divovskim radovima, kao što je probijanjeSueskog i Panamskog prokopa, koji će otvoriti nove putove svjetskom prometu. Nema sumnje, sve se tonije ostvarilo smjesta, a pogotovu nisu oni besmrtni pomorci, koji su »vidjeli kako izranjaju jata novihzvijezda«, ni željeli ni mogli naslutiti budućnost, što su je otvarali pred Evropom. Ekonomski uzrociutjecali su tek veoma slabo na njihove namjere. Evropa XV. st. nije bila prenapučena, nije imalanihkve potrebe da kolonizira bilo kakve zemlje, a pogotovu nije Porrtugal, odkle je potekao prvipodstrek, osjećao ni najmanje potrebe da proširi svoju trgovinu. Henrik Moreplovac nije imao nijednog obilježja nekog merkantilističkog vladara. Njega vodi znanstvena radoznalosti želja dapropagira vjeru. Pobzna točka pri otkrivanju zemalja zlata i mirodija, bile su posve duhovne težnje. Teekspedicijc ne možemo ni po čemu uporediti sa ekspcdicijama Feničana u antičko doba. Ali trebasmjesta priznati, da ta otkrića ne bi bila moguća bez one razvijenosti, što ju je sredozena navigacijapostigla u početku XV. st. Ona je dala i brodove i kapetane. Bilo je, uostalom, excitatoria, kao i uvrijeme, kad se polazilo na križarske ratove. To su bile stare pripovijesti o Indiji, sjećanja naputovanje Piana Carpinija i Marka Pola, kao i sve one; što se pripovijedalo po lukama na Levantu.

242

Ovdje nije mjesto da ocrtamo divnu povijest otkrića. Dovoljno je da podsjetimo na glavne datume.Godine 1419. otkriveni su otoci Maadeira, 1431. Azori, a poslije toga, nešto prije smrti HenrikaMoreplovca (1460), otkriveni su Kapverdski otoci i obala Senegambije, tako da je Henrik joši mogao zato doznati. Poslije početnih tapkanja, sad se razvok ubrzava. Godine 1482. je Diego Cam uzapredovaodo ušća Konga; godine 1486. je Bartolomeo Diaz dopro do Rta Dobre Nade i vidio, kako mu se predočima otvara Indijski ocean. Njime je 1497. zaplovio Vasco da Gama i 1498. dosegao Calicut. Rt jeopravdao ime, koje mu je dao, kralj IvanII. Evropljani su najzad osvojili oristup u tu čarobnu Indiju;zapadnjačke jedrenjače napokon su, poslije tako duge plovidbe pustim morima duždivljih obala,počele susretati arapske lađe i dosegle onaj izvor bogatstva, kome je Evropa dotad poznvah samo ušćena Levantu.

Portugalci su bili prvi pioniri nepoznatih mora. Oni su nastupali polagano, isprva ne puštajući obale izvida, a zatim su, prikupljajući obavještenja uporedo s postepenim napredovanjem, prošli Rt, dosegliZanzibar i odjedrili ravno prema Istoku. Ukratko, njihov se plan saastojao u tome, da strpljivo ienergično putem oko Afrike zaobiđu Siriju i Egipat, iza kojih, se znalo da se nalazi Indija. Imali sudovoljno obavještenja, pa su im se mogli prepustiti, da ih vode. Polazeći od skladne cjeline empirijskihpodataka, osjećali su da ih svaki korak naaprijed približava cilju. Portugalcima je za uspjeh u njihovupothvatu bio potreban samo napredak pomorske tehnike, a to znači dovoljno čvrst i dovoljno velikibrodovi te dovoljno vješti zapovjednici, da bi se lađe mogle održati na moru više mjeseci.

Nasuprot tome, putovanje Kristofa Kolumba ne bi bilo, moguće zamisliti bez renesansne znanosti. Daje imao manje junačkog povjerenja u radove Toscanellija i talijanskih geografa iz XV.st., zar bi mogaoodlučiti da zaplovi ravno preko Atlantika, i da tako stigne u Indiju obavivši zemaljsku kuglu brazdomsvojih brodova? Njegovi presmioni planovi preplašili su portugalski dvor. Ali se Španjolski dao uvjeriti.3. kolovoza 1492. jedrenjaci su nestali na obzorju; 12. listopada pristali su na Antilima. Trebalo jeprevaliti jošviše od polovine Zemljine, kugle pa da se dođe u Indiju! Svijet je bio mnogo veći nego štoje pretpostavljao Toscanelli; svi su njegovi računi bili pogrešni, ali je, kao što se to često događa,zabluda nauke bila plodna; ona je omogućila otkriće Amerike. Iduća Kolumbova putovanja (1492-1502)i zatim putovanja njegova sunarodnjaka Ivana Cabota, koji je stupio u službu Henrika VII. Engleskog,učinila su razočarenje jošočitijim, jer su završila na američkom tlu, i to na Orinoku, u Panami i naLabradoru. Godine 1500. oluje su bacile Cabrala na jednu drugu točku njegova neizmjerriogprostranstva; u Braziliju. Tek 1513. ugledali su otkrivači Pacifik, i to s vrha planina na Panamskojprevlaci. God. 1520. je Magellan oplovio Rt Horn i uplovio u pustinju toga novog neizmjernog mora iotkrio Filipine. Njegovi su se drugovi vratili u Španjolsku preko Molučkih otoka i Indijskog oceana. Putoko svijeta bio je izvršen.

Posljedice tih čudesnih otkrića pokazale, su se u ekonomskom životu Evrope većprvih godina XVI.st.Prva je bila ta, da se središte trgovine s Istokom premjestilo iz talijanskih luka nn Sredozemnom moruna obale Atbntskog oceana. Mirodije, što su ih karavane donoosile iz luka na Levantu na đenovske ivenecijanske brodove, uskoro više nisu mogle izdržati konkurenciju, ni u pogledu količine, ni u pogleducijene, s mirodijama, po koje su portugalski i španjolski brodovi odlazili izravno na mjesto proizvodnje,s druge strane ekvatora. Italija, koja je dotad bila posrednik između Evrope i tako dugo tajanstveneIndije, doživjela je, da je izvor njezina blagostanja i napretka za dugo vrijeme presušio. Sredozemnoje more izgubilo ono obilježje kolijevke veletrgovine, koje je imalo sve od osvita civilizacije, i tako jeto ostalo sve dok nije probijen Sueski kamal (1869), koji ga je učinio prolazom u Indijski Ocean. Ali nisuni Španjolska ni Portugal zauzeli mjesto, koje je Italija izgubila. Ni Cadix i Lisabon nisu postali baštiniciVenecije i Genove. Trgovinska prevlast, koju su oni dotad uživali, pala je, u dio Antverpenu.

To je imalo dva razloga. Prije svega, međunarodna važnost neke luke ovisi u isto vrijeme o uvozu i oizvozu. Nije dovoljno, da brodovi onamo dopremaju robu, potrebno je, da ondje mogu u zamjenu

243

ukrcati drugu. Venecija i Đenova na jugu, kao i Bruges na sjeveru, udovoljavali su u Srednjem vijekutome osnovnom uvjetu; prva dva grada mogla su to zahvaljujući industriji u talijanskim gradovima, atreći zahvaljujući industriji u nizozemskim gradovima, povrh toga, njihov ih je zemljopisni položajdovodio u vezu s unutrašnjom Evropom, odakle su putovi vodili prema njima i ondje iako istovarivaliproizvode iz unutrašnjosti. Luke Iberskog poluotoka nisu ni u jednom ni u drugom pogledu bile u takopovoljnu položaju. Njihov eksecntrični smještaj, a isto tako i slaba razvijenost domaće industrijeonemogućavala ih da k sebi, privuku znatnu izvoznu trgovinu. Napokon, i način, kaka se trgovinamirodijama i skupocjenim metalima vršila u Portugalu i Španjolskoj, spriječio je da se ondje formirajuvelike poslovne kuće. Kruna je posjedovala trgovačke poslovnice i kolonije, pa je iz njih isključivalastrance pridržavajući sebi monopol na najveći dio dopremljene robe. Njezinim je agentima povjerenadužnost prodaje, ali da se, ta prodaja odvija brže i lakše, vlast se uzdržala da to onemogući onim istimstrancima, kojima je branila pristup na mjesto proizvodnje. Stoga su kapitalistički trgovci izAntverpena većod početka XVI. st. držali u Cadixu, a osobito u Lisabonu, svoje povjerenike, kojima jedano u dužnost da nabavljaju dragocjene namirnice. Tako je luka na Scheldi postala velikomeđunarodno skladište mirodija. Tek ondje one postaju predmet trgovačkih pogodbi i ulaze u promet.Trgovačka važnost Ailttverpena potječe, kako smo većvidjeli, iz vremena prije otkrića. Ali, prilivbogatstava iz Indije i Novoga svijeta obilježava za nj polaznu točku izvanrednog napretka, koji ćeuskoro nadmašiti blagostanje Venecije u doba njezina najvećeg sjaja. Nikad nijedna luka, ni u kojedoba, nije imala tako univerzalnu važnost, jer nikad nijedna nije bila tako otvorena svima i upotpunom smislu riječi, tako kozmopolitska. Antverpen je ostao vjeran slobodi, koja je veću XV. st.osigurala uspjeh njegovim sajmovima. On odasvud privlači iprima kapitalite, kojima nudi sve višemogućnosti da se, lako obogate uporedo s tim, kako se njihov broj povećava. Nijemci, Englezi,Francuzi, Portugalci, Španjolci, Talijani - svi žure onamo, pa nema nijedne velike bankarske kuće, kojanema ondje svoje predstavnike. Najveća novčarska kuća XVI. st., Fuggeri, ima svoje sjedište uAugsburgu, ali joj njezina poodružnica u Antverpenu donosi najsjajnije dobiti. To sastajalištepoduzetnika trgovaca, mornara i pustolova postaje svjetsko poslovno sreedište. Nemoguće je zamislitiupadnije i potpunije suprotnosti sa srednjovjekovnom privrednom organizacijom. U Veneciji su»stranci« mogli kupovati samo od Venecijanaca; u Bugesusu se morali poslužiti mešetarom, koji jepripadao domaćem građanstvu. A ovdje nije bilo, ničega sličnog. Nikakva nadzora, nikakve kontrole,stranci tu trguju isto tako slobodno među sobom, kao i s građanima i drugim stanovništvom iz tezemlje. Na njihovim se svakodnevnim skupovima ponuda i potražnja uzajamno traže i nalaze bezposrednika. Uglavljuju se cijene, utemeljuju se kreditni postupci trgovačkih kompanija, a u istovrijeme počinje i spekulacija upropaštavati svoje prve žrtve. Od 1531. se cio taj pokret konctrira islobodno razvija pod svodovima jedne posebne zgrade, koju je grad podigao na svoj trošak. Bila je toBurza, prethoddnik i nazor budućih burza u Londonu i Amsterdamu.

Veliki ratovi, koji su se vodili u početku XVI. st. dali su nove hrane kapitalističkom duhu. Osobito jeKarlo V., kom je njegova golema država donosila prihode neobično nerazmjerne njegovoj moći, bioizvanredno dobra mušterija za novčare. Može se ustvrditi, da bi njegova vladavina koja je pokreulatoliko vojski i toliko brodovlja, bila nemoguća bez poleta, kojim se kapitalizam počeo razvijati.Uostalom, bankari su iz tih pothvata izvukli isto toliko dobiti, koliko sumu usluga učinili. BlagostanjeNizozemske velikim je dijelom pomoglo carev kredit i omogućilo mu da namiri svoje vjerovnike,premda je, morao plaćati kamate u visini od 12 do 50%. Fuggeri su dobrim dijelom stekli svojebogatstvo predujmovima, što su ih dali Karlu V. Uoštalom, lakooća, kojom su vladari uzimali zajmove, ilakomost za dobitkom, koja je pokretala bankare, uskoro ih je odvela preko razboritih granica.Bankroti Filipa II. 1575. i 1596. dokrajčili su savez privatnog kapitalizma s monarhijskom politikom.

Uostalom, u tom se trenutku pred pohlepom novčara otvorio novi izvor dobiti. Otprilike loko 1550.počeli su srebrni rudnici u Peruu i Meksiku opskrbljavati Španjolsku šipkama dragocjene kovine, koja jeuskoro, u obliku kovanog novca, potocima potekla po cijeloj Evropi. Ta poplava skupocjenih metala

244

smanjivala je kupovnu vrijedniost novca i prouzrokovala opći porast cijena. To je izvanredno potaklorazvoj trgovine, a osobito industrije i pridonijelo jošjedan razlog za osloboođenje od nepodnošljivekontrole cehovskih organizacija. Manufaktura, to jest onaj oblik proizvodnje, u kom je kućni radplaćen nadnicom, a upravlja njime poduzetnik, postao je počevši od sredine XV. ,st. prvenstvenim inajizrazitijim oblikom industrijske organizacije sve do pojave modernih tvornica. Uostalom, veći u todoba možemo ovdje ili ondje naći pokoji rani primjer čak i takve tvorničke organizacije.

Kako god je razvoj kapitalizma bio snažan, ipak ne smijemo preotjerati u pogledu njegova zamašaja.On se nadogradio na staru ekonomsku organizaciju privilegiranih gradova, a nije je uklonio. Sitno jegrađanstvo i dalje živjelo pod zaštitom cehovskih organizacija i svagdje za sebe očuvalo opskrbulokalnog tržišta. Pekari, mesari, stolari, postolari it.d. ostali su sve do kraja Starog režima vjerniprotekcinizmu, koji im je osiguravao iskorištavanje njihovih gradskih mušterija. Vlade nisu nigdjesmatrale razboritim ni mudrim, da ih poddvrgnu općem pravu. One su veoma dobro poznavalenedostatke tog sistema, koji su s vremenom postajali sve očitiji stereotipan postupak podizanje cijena,sve veće ograničavanje struke u rukama malog broja majstora; ali ih je njihov strah preddemokracijom navodio da podnose cehove, kao najbolje sredstvo, kojim se »pomoćnici« mogu odrbvatiu poslušnosti. Zadovoljavali su se time, što su malo pomalo uklanjale zapreke, što su ih općinski propisinametnuli razvitku trgovine i prometa: etapno pravo,100 isključivo prodavanje u tržnicama,posredništvo mešetara, i t. d. Vlade, su prvenstveno nastojale da ukinu političke povlastice cehova, dasebi osiguraju pravo zapovijedanja ili bar pravo nadzora u pitanjima gradske uprave, i one su svagdjepobijedile, usprkos otporu, koji će se u Francuskoj očitovati u vrijeme nemira Svete lige i u svojimposljednjim manifestacijama održati sve do XVIII.st. Gradovi su mogli očuvati neokrnjenu političku iekonomsku slobodu samo tako, da su sačuvali svoju vojnu snagu. Ali, zar su se njihovi ceh ovi moglioduprijeti redovnoj vojsci a njihove zidine topništvu? Gradovi su ostali nezavisni ondje, gdje je državabila nemoćna, kao što je to bilo u Njemačkoj. Svagdje drugdje su se pokorili. Ono nekoliko pokušajaotpora, kao što je bio pokušaj građana Liegea protiv burgundskog vojvode; pa pokušaj građana Gandaprotiv Karla V. i građana La Rochella protiv Franje I., pokazali su, da su se njihovi zahtjevinadahnjavali samo prošlšću bez povratka. Demokratska politika, koju je sitno građanstvo tako vatrenozagovaralo u XIV. st., sada je proopala. Isto onako, kako je kapitalizam pobjeđivao u velikoj trgovini,tako je država pobjeđivala u politici.

Pod utjecajem novih uvjeta, koji se nameću društvenom životu, i pojam se građanstva preinačio.Politička i pravna obilježja, koja su mu dodijelila, njegovo, posebno mjesto u srednjovjekovnomdruštvu pokraj svećenstva i plemstva, sve više blijede. Od početka XVI. st. građanstvo se svagdje javljakao klasa ljudi koji žive od eksploatacije ili od prihoda svog bogatstva. Prema općem shvaćanju, kojetada vlada, obični manuelni radnik više ne pripada u redove građanstva. Ono odbacuje od sebeobrtnike, koji su nekoćbili njegova glavna snaga. Poprima izrazito, plutokratsko držanje, koje gaprema dolje dovodi u suprotnost prema sitnim ljudima, dok ih prema gore približava plemstvu. Nemasumnje, građanstvo se u svakoj zemlji razlikuje posebnim nijansama, od drugoga, pa je nemoguće,opisati ga tako, data slika u isto vrijeme pristaje građanstvu Nizozemske, Francuske i Engleske. Ali jedovoljno konstatirati da je ubuduće bogatstvo svagdje njegovo najizrazitije obilježje. Srednjovjekovnigrađanin bio je pravno povlašten; građanin modernog doba povlašten je via facti. Na temelju svogaekonomskog položaja.

Ali njih razdvaja joši jedna druga razlika. U Srednjem vijeku građanin postoji samo po svom gradu i zanjega; komuna, kojoj je on članom, neophodno je potrebna garancija njegove osobe i njegovihinteresa; jednako su tako i njegova shvaćanja pod vlašću one općinske skupine, kojoj pripada. Ubuduće

100 Povlastica po kojoj su pojedini srednjovjekovni gradovi imali isključivo pravo da preuzimaju stanovitu uvoznu robu i da jeonda raspačavaju na druga tržišta - Prev.

245

više nema ničega sličnog. Grad je za modernog građanina samo boravište i poslovno središte; njegoviosjećaji, njegove misli i njegovi interesi više nisu usredotočeni samo na taj grad. Izvori njegovabogatstva rasprostiru se posvuda, čak i veoma daleko izvan granica općinskih predgrađa. Ako se bavimanufakturom, radjonice koje ovise o njemu, nalaze se na selu, ako je trgovac, njegovi poslovnidrugovi, i njegova roba raspršeni su u dalekim lukama i tržištima; ako živi od rente, njegov je novac uvelikoj udaljenosti uložen u zajmove ili u najraznovrsnije kompanije. Njegov život sad ovisi omnogostrukom sticaju okolnosti, on je isprepleten sa životom cijele nacije i s odnosima vlastite nacijes tuđima. On mora biti obaviješten o onom, što se zbiva u svijetu. Zbog toga se razvija poštanskaslužba a uskoro i štampa, koja u svom početku nema drugog cilja, osim da svakoga upozna s novostima,koje su dotad prenošene samo privatnim dopisivanjem.

Ekonomska sloboda, nerazdvojivo veza na uz razvoj kapitalizma, smjesta je radničkom svijetunametnula svoje posljedice. Premda srednjovjekovno korporativno zakonodavstvo nije sprečavalozanatskog majstora da vlada nad selom, ono je ipak postavljalo stanovitu granicu njegovojeksploataciji sela. Cehovski su propisi točno određivali prava radnika, štitili njegovu nadnicu, jamčiliza nju protiv preizrazitih zlooupotreba, često su pružali pomoću slučaju bolesti ili starosti i čak mukadšto dopuštali stanovitu intervenciju pri imenovanju ili nadzoru glavara cehovske organizacije.Uostalom udruženja, koja su, počevši od XV. st., obrazovali pomoćnici iste struke, i to ne samo uistome gradu, nego i u cijeloj skupini gradoval, pa čak i u cijeloj zemlji, stvorila su veze uzajamnepomoći, koje možemo smatrati početkom radničke organizacije. Ali u novom sistemu manufakturneproizvodnje nema niakva traga svemu tome. U skladu s »općim pravom«, namještenik i poslodavacugovaraju izravno. Prvi prodaje svoj rad, a drugi ga kupuje, cijena pritom ovisi samo o njihovoj»slobodnoj« volji. Ato, drugim riječima, znači, da je jači zapravo nameće slabijemu. Budući da radnicinovih industrija nisu imali ni u gradu ni na selu nikve organizacije, morali su se pokoriti kapitalistovojvolji. Rad, pri komje proizvođačdobivao sirovinu na obradbu, bio je prirodna posljedica kućne radinosti, a taj jeindustrijski tip, zbog svakovrsnih uvjeta, kojiima proizvođačprilikom ugovaranja može biti opterećen,bio izvanreddno pogodan za izrabljivanje radnika. I zaista, od početka XVI. st. ima većobilje dokaza obijedi njihova života o njihovu nezadovoljstvu. Porast cijena, do kog je došlo sredinom stoljeća, otežatće te prilike joši više i velikim dijelom pridonijeti uspjehu, koji će napol socijalna, napol vjerskapropaganda anabaptista kod njih postići. A što se tiče vlade, ona o njima ne vodi nikakvu brigu iostavlja ih izvan svoga vidokruga doklegod ne mute javni red. Premda je tako dalekovidan preteča, kaošto je bio Toma Morus, većtada u svojoj Utopiji (1516) sanjao o radnom zakonodavstvu komunističkogoblika, država i javna vlast smatraju i smatrat će ono, što bismo danas nazvali radniičkim pitanjem,samo policijskim problemom. Na tom su se temelju osnivale njihove intervencije protiv zloupotreba uprosjačenju, koje su izvršene počevši od XV. st., i, nešto poslije toga, njihove reforme na područjudobrotvornosti.

I tu se na veoma upadan način očituje, koliko su društvene preobrazbe oslabile utjecaj crkve.Veličanstveni polet kršćanske milosrdnoosti, koji je crkva pobudila u Srednjem vijeku, nije više bio uskladu ni s potrebama, ni s duhom vremena. Jer one bezbrojne dobrotvorne zadužbine, što ih je onapotakla, te su nastale u suglasnosti s njezinim mističkim idealom, ograničavale su se na pomaganjesiromaha, održaavajući ih u njihovim životnim uvjetima, bez ikakva nastojanja da ih se iz tih uvjetaizvede u druge povoljnije. Siromah ima svoje određeno mjesto u društvu, a najpobožnije mu duše čakiskazuju i duboko poštovanje, koje dovoljno objašnjavaju asketski osjećaji toga vremena. Ali uporedo stim, kako ti osjećaji slabe, nestaje i one aureole svetosti, koja okružava prosjaka. Ljudi ga počinjusmatrati skitnicom, koji je opasan za društveni poredak, i lijenim besposličarom po zanimanju. S drugestrane, zakonodavstvo gradskih cehova, koje je nametalo sve više ograničenja i mnoštvu ljudionemogućavalo da nađu namještenje, pa zatim raspuštanje plaćeničkih četa, koje oduzimanamještene bivvšim vojnicima, uzrokom je, što se u početku XV. st. toliko povećao broj lutalica, koji

246

nemaju drugih prihoda osim milostinje, da se to preetvorilo u pravu društvenu ranu. Stoga ih počinjunemilosrdno progoniti, u nadi, daće primorati na rad bar one od njih, kojima zdravlje dopušta da ga seprihvate. Prvi upravni propisi, usmjereni protiv prosjačenja, dopuštaju to samo djeci, starcima inemoćnima, i nastoje da druge odvrate od prosjačkog života prijetnjom tjeleslnog kažnjavanja. Ali toje očito bila tek trenutna mjera za olakšanje. Od početka XVI. st. postalo je jasno, da treba zlo napastiu njegovu korijenu, i ukloniti prosjačenje tako, da bude uklonjen njegov uzrok. Na tom temelju nastalaje, na primjer, reforma dobrotvorne djelatnosti u Ypresu (1525), pod utjecajem Vivesa, koji jekoncentrirao sredstva svih milosrdnih ustanova u gradu, osnovao službu nadgledništva nad siromasima iotpoočeo neopskrbljenu djecu slati u školu ili u zanate, te je tako nastojao da uboštvo ukineosposobljavajući siromaha, da sam zarađuje, koliko mu treba za život. Otad možemo u svim zemljamakonstatirati pokušaje iste vrste. A zanimljivo je, da su oni bili osobito brojni i uspješni ondje, gdje jerazvoj kapitalizma i manufaktura omogućavao dobrootvornim ustanovama, da svoje pitomce zaposli. Utom je pogledu veoma značajan primjer Holandije, a pogotovu primjer Engleske. Engleski zakoni iz1551. i 1562. o radu siromaha prethodnici su slavnoga Act for the relief of the poor, koji je donesen1601. i koji je tako vanredno prilagođen, potrebama moderne industrije, da se po svom bitnomsadržaju održao sve do naših dana.Na organiziranje dobrotvorne djelatnosti svodi se, uostalom, cio prinos novoga društva u pitanjimasocijalnog zakonodavstva. Ono se ograničilo na to, da primora siromahe na rad, a nije nastojalo dapropisima regulira sam rad kako bi to učinili srednjovjekovni gradovi.

Sve do XIX. st. ono je radu ostavilo punu slobodu, a to dobro obilježava kapitalistički karakter, kojiotad prožima privredni život.

Ne možemo se dakle čuditi, što se od druge polovine XV.st., u isto vrijeme sa slobodnom industrijom,pojavljuje i zajedno s njom razvija proletarijat, kojega povijest treba tek napisati. Srednji je vijekdoduše poznavao klasu nadničara, koji su po svojim uvjetima života bili veoma nalik na proletarijat. Tosu bili radnici u izvoznoj suknarskoj industriji u Flandriji i Firenci. Pa ipak ta se klasa razlikovala odproletarijata organizacijom, koju joj je nametao korporativni režim.Moderni proletet nema mjesto u toj organizaciji, pa je potpuno izložen na milost i nemilostposlodavcu. Protiv njegove svemoći nema nikakva utočišta, ne štiti ga čak ni javna vlast, jer se onasuzdržava od svakog upletanja, a nema ni zaštite, koju bi mu u nedostatku pomoći od vlasti, moglaspontano pružiti radnička organizacija. Jer udruživanje je radnika zabranjeno. Uostalom radnici su isuviše bijedni i premalo obrazovani, da bi se mogli organizirati, a vlast, koja o njima ne vodi brigu,štiti, naprotiv poslodavca i revnosno intervenira, kadgod radnike izda strpljenje, pa otpočnuštrajkovati. Povrh toga, netreba zaboravtti ni to, da je rad po kućama, koji je opći oblik industrijskeorganizacije sve do kraja XVIII: st., zato tako povoljan za eksploatiranje radnika, jer ne pogodujenjihovu sporazumijevanju i njihovoj suradnji. Ali uzasve to, treba se čuvati pretjerivanja u procjenjivanjti razvijenosti i broja proletarijata a i slobodneindustrije za ona tri stoljeća, što su protekla otprilike od 1450. Usprkos svome izrazi to kapitalističkomobliku i svom neprestanom razvoju, manufaktura je, čak i u zemljama, gdje je bila naprednija, zasadjošu privrednoj aktivnosti naroda zauzimala tek prilično ograničeno mjesto. Gradska zanatskaproizvodnja cehova održala se pored nje, pa i dalje opskrbljuje većinu gradova, i time izvanrednosužava njezino tržište. Ona uvelike zaostaje za trgovinom; a pogotovu za poljoprivredom, koja posvudaostaje glavna grana proizvodnje.

Ali kakav li je prevrat izvršen u samoj poljoprivredi! I ovdje se pojava kapitalizma osjećala veomaduboko. Ona je u različitim zemljama dovela do različitih rezultata: negdje je seljaka oslobodila, anegdje ga je ponovo bacila u mnogo potpunije i mnogno teže kmetstvo, nego što je bilo onosrednjovjekovno. Veoma je lako shvatiti te protivurječne posljedice. U ekomonski razvijenijim

247

zemljama, kao što je bila Italija i Nizozemska, zemljoposjednici su, isto onako kao i vlasnici,manufaktura, i iz istih razloga, sistematski pomagali slobodni rad.

Isto onako, kao što su cehovske korporacije ometale razvoj industrijskog kapitalizma, tako su isto istare, nasljedne veze, koje su seljake vezivale o zemlju i davale mu stanovito pravo na nju, ometalerazvoj kapitalizma u poljoprivredi. Seniori su se u XIV. st. nadali, da će svoje prihode povećati, akojače naglase svoje pravo prema seljacima. Ali sad opažaju, da su pošli krivim putem. Kako god sestrogo primjenjivao kuluk i ubirale takse na prirod po klasju, na zemlju prilikom prelaska u nasljedstvoili na kmetsku ženidbu s osobom izvan područja seniorove domene; ipak je sve to moglo donositi samooskudne prihode, posve nerazmjerne s vrijednošću zemlje, koja raste zahvaljujući napretku trgovine iprometa. Prava mogućnost da se vlasnici okoriste tim porastom vrijednosti sastojala se u tome, da sezemlja dade u slobodan zakup ili da se daje u izravnu obradbu uz upotrebu slobodnih poljoprivrednihnadničara. Stoga se većna početku XV. st. može pratiti, kako ono, što je jošpreostalo od nekadašnjegkmetovanja seljaka, ustupa mjesto osobnoj slobodi. Jedan firentiriski statut određuje već1415.obavezno ukidanje tjelesnog knietstva, osobnih cenzualnih tereta, vezivanja ljudi o zemlju, kuluka svihvrsta, svih pravnih uvjeta, koji se ne mogu pomiriti s osobnom slobodom, i svih vrsta feudalne ilipravne, podložnosti koje leže na pojedincima u korist neke druge osobe. U Nizozemskoj vladar,počevši, od 1515., objavljuje sve više odredpi, kojima je svrha da oslobode i ljude i zemlju. Godine1531. zabranjenoje seniorima da od obrađivača svoje zemlje traže »besplatne darove, službe, kuluk isvadbenu pomoć« pod prijetnjom globe u dvoostrukom iznosu i kazne po slobodnoj odluci suca. Godine1520. zabranjeno je određivanje novih desetina, a sva zemljišna prava, koja postoje, manje odčetrdeset godina, ukinuta su. Svuda se stare feudalne i nasljedne čestice zamjenjuju slobodnimuzimanjem zakupa. Oslobođenje seljaka bilo je zapravo oslobođenje zemljoposjednika, koji je otadimao pred sobom slobodne ljude, odvojene od njihove zemlje, pa sad tom zemljom može raspolagatina temelju slobodnih, opozivih ugovora, koji mu svojim kratkoročnim trajanjem omogućuju, da ih bezteškoća prilagođuje porastu zemljišne rente. Nema sumnje, da ni ovdje ne treba pretjeravati upogledu zamašaja te novosti. Kapitalizam nije isto onako uklonio sa svijeta osobno kmetstvo na selu,kao što ni u gradu nije ukinuo cehovske korporacije. Ukidanje i jednog i drugog imala je izvršiti tekFrancuska revolucija. Ali istoonako, kako se cehovi od XVI. st. dalje više ne razvijaju nego samoživotare, tako je i ono, što se od nekadašnjeg kmetstva jošodržalo, samo arhaizam i preostatak, teksvjedočanstvo prošlosti, koje se održava jošsamo na ponekoj opatijskoj zemlji, negdje u dubljini kojezabačene provincije. Posvuda, gdje se razvija novi život, njega nestaje, odnosi ga vrijeme kaonepoželjnu zapreku.

A, isto tako, uporedo s nestajanjem kmetstva možemo pratiti, kako se jednakom brzinom usavršava inapreduje poljoprivredna tehnika. U XV. st. uvodi se uzgajanje riže u Lombardijskoj nizini. Gajenjedudova svilca širi se za Louisa XI. po jugu Francuske. U Flandriji se trogodišnji plodored napušta;zasijavanje ugarnih njiva djetelinom omogućuje, da se zemlja više ne ostavlja na počinku. Uostalom,opći razvoj trgovine navodi vlasnike zemlje da specijaliziraju svoju proizvodnju. Španjolska i Engleskažrtvuju uzgoj žitarica u korist ovčarstva, jer žele povećati izvoz vune. Kastiliju su bašstada ovacapostepcno pretvorila u kamenu pustinju bez stabala, a isto je tako zbog njih englesko tlo sve višeprerasla prerija, od uzevši zemlju plugu i seljaku. Počevši od vladavine Henrika VII., parlamentneprestano objavljuje propise o ograđivanju (enclosure), koji dopuštaj u pretvaranje oranica u paše iodgone istjerane obradivače zemlje u redove onog proletarijata, iz kojih se novače radnici zamanofakturnu industriju.

U isto vrijeme dok kapitalistički razvoj nastoji u zapadnoj Evropi pretvoriti seljaka u zakupca ilinadničara, on u Njemačkoj za nj stvara novi oblik kmetstva. Bitni uzrok te pojave, koja u prvomtrenutku iznenađuje, treba tražiti u svemoći i surovosti plemstva, kome se teritotijalni knezovi neusuđuju oduprijeti. Čim je potkraj XIII. st. prestala kolonizacija slavenskih zemalja s druge strane

248

Labe, plemići su se okoristili nevoljom, što je zaladala zbog suviška stanovništva, pa su obrađivačezemlje počeli tlačiti. Da je zemljoradnja bila savršenija ili da je industrijska proizvodnja bilanaprednija, seljaci bi lako mogli naći nove prihode. Ali slabi privredni razvoj Njemačke predao ih je namilost i nemilost njihovim gospodarima. Otad se njihov položaj neprestano pogoršava. Na zapadu Labeon se očituje gotovo samo otežaavanjem kuluka, davanja i povećavanjem silničke samovolje u svimnjezinim oblicima. Naprotiv, na istočnoj obali rijeke, u Brandenburgu, Prusiji, Šleskoj, u Austriji,Češkoj i Ugarskoj to je pogoršanje bez milosti dovedeno do krajnjih konzekvenca. Potomcimaslobodnih kolonista iz XIII. st. sistematski je oduzeta zemlja, pa su zatim pretvoreni u osobnoneslobodne kmetove (Leibeigene)veliki poljoprivredni posjedi progutat će njihove čestice i srozati ihna tako sluganski društveni položaj, tako srodan ropstvu, da je čak bilo dopušteno prodati osobu takvogroba nezavisno od tla. Većod sredine XIV. st. cijelo se područje na istoku od Labe pokriva viteškimimanjima (Ritterguter), koje eksploatiraju Junheri, a ona »humanost« što je oni očituju prema svomebijelom roblju, dopušta da ih uporedimo s vlasnicima plantaža na Antillima. Crnac u Novome svijetu injemački seljak u Starome izraziti su primjer žrtava modernog kapitalizma, pa su i jedni i drugi moraličekati sve do XIX. st., da osvane dan njihova oslobođenja. To je činjenica, koju nikad ne smijemozaboraviti izučavajući modernu povijest Njeemačke i Austrije. Robovanje seljaka plemićima objašnjavamnoge pojave u tim zemljama.

Proširenje kapitalizma, razvoj trgovine i industrijske proizvodnje bio je polazna točka općeg porastapučanstva, koji možemo uporediti s onim, što karakterizira XII. i XIII. stoljeće. Treba ga pripisati inovom polju rada, što se pojavilo zbog razvitka nove industrije, i napretku trgovine, koji je ukinuo oneprehrambene krize, od kojih je tako često strahovalo joši XIV. stoljeće. Jošuvijek je bilo oskudice, aliviše nije bilo gladi. Nažalost je nemoguće bar donekle točno ocijeniti broj evropskog stanovništva uXVI. st. Čini se da je, prilično vjerojatno, ako odredimo, da je u dva tada najnaseljenija područja uItaliji i Nizozemskoj, živjelo četrdeset stanovhika na četvornom kilometru. Francuska je, oko 1550.,mogla imati oko 18,000.000 stanovnika. U isto je vrijeme Antverpen, trgovačko središte zapadneEvrope, dostigao vrhunac svoga razvoja i nije imao više od 100.000 stanovnika.

A u pogledu socijalnog sastava, to su stanovništvo karakterzirale daleko izraženije suprotnosti nego štoje, to bilo u Srednjem vijeku. Sveukupna visina bogatstava povećala se, ali je njihova raspodjela bilaveoma nejednaka. Bogatstvo je poraslo gotovo samo u korist velikih zemljoposjednika, plemića i crkve,u korist trgovaca na veliko i vlasnika manufakturne industrije. Ona srednja klasa, što se sastojala odsitnih, nezavisnih proizvođača, i u XIII. st. veoma rasprostrla i brojčano uvećala, a koja je u XIV. st.zbog nemira, što su je pokretali, poprimila tako buntovno obilježje, sad je očito nazadovala. Ugradovima joj je protekcionističko i zastarjelo zakonodavstvo omogućavalo da se drži, ali joj nijeosiguralo napredak, a na selu je njezino mjesto preotimao veleposjed, slobodno zakupništvo ilikmetstevo. Nasuprot tome, pravne ograde među pojedinim društvenim slojevima manje su oštropovučene nego nekoć. Premda se čini, da je plemstvo modrenoga vremena u mnogom pogledu oholijeod srednjovjekovnoga, ono je taj stav zauzimalo samo zato, jer je osjećalo potrebu da time održi onuudaljenost u odnosu, premn »novim bogatašima«, na koju bi oni zbog podjednakog bogatstva,naobrazbe i interesa lako mogli zaboraviti. Uostalom, za te bogataše nije bilo ničega lakšeg, nego dadobiju patentna pisma, koja su im dopuštala da prodiru u redove plemstva i da sudjeluju u sjaju, štoga je ono imalo zahvaliti tradiciji, a koji se održavao zbog njegova bogatstva. Aristokracija iplutokracija - to su, najzad, možda one riječi, koje najbolje obilježavaju društvene preeobrazbe, štosu se izvršile u doba Renesanse.

III. IDEJE I OBIČAJI

Čini se, da između intelektualnog razvitka u Italiji i razvitka u zemljama na sjeveru Alpa u dobaRenesanse postoji prilično izrazita razlika. U Italiji počinje nova orijentacija ideja, običaja i

249

umjetničkog osjećaja u onome istom trenutku, kad je ekonomski razvoj nacije dostigao svoj vrhunac.Ona se nikako ne očituje u isto vrijeme s tim razvojem, nego tek poslije njegova završetka, pa čak, kadekonomski razvoj počinje opadati, intelektualni razvitak napreduje joši dalje.

Taj je intelektualni razvitak prekrasni plod sveukupne prethodne kulture; on je djelo misaoneaktivnosti i plod kulta ljepote, ostvaren poslije djela postignutih uz pomoćsnage. Za nj vrijedi onoisto, što i za antičku Grčku u Periklovu stoljeću. Atena u IV. vijeku i Firenca u sredini XV. st. zračeslavom, koja više nije u skladu s njihovom stvarnom krepčinom. Blistavi sjaj, kojim su obasjavali svijetprije nego što će svoje mjesto ustupiti snažnijim nasljednicima, blještav je istom onom divotom isilinom, kakvom sja i sunce joškratki trenutak prije nego što će zaći. U istom onom trenutku, kad serascvjetava genij Machiavellija, Guicciardinija, Rafaela i Leonarda, otkriće Novoga svijeta okrećestruju evropskog života s Mediterana prema novim morima.

Na, sjeveru, Alpa bilo je posve drukčije. Tu Reneansa nije bila zalaz sunca, nego zora. S njom počinjeu svakom pogledu i na svim područjima društvene aktivnosti, novi život, kom su ekonomske pojave, štosmo ih malo prije ukratko ocrtali, tek jedno lice, te joštreba da prikažemo i njegovu duhovnufizionomiju. Historik nažalost mora, odvojeno izlagati ono, što se događalo ujedno. Ali zato ne trebavjerovati, da je kapitalizam prouzrokovao onu obnovu ideja, koja se javlja u isto vrijeme s njime. Ijedna i druga pojava samo su različiti simptomi iste krize nastajanja jednog novog doba. Zanimljivo jekonstatirati, da se ta kriza i za jednu i za drugu dijeli u dva uporedna i slična razdoblja. Ono što je,otkriće Novoga svijeta značilo za kapitalizam, to je Renesansa značila za intelektualni razvoj. Drugipočinje nezavisno od prvoga, ali se, intelektualni razvoj ubrzava i ovladava svojim vremenom samozato, što se podvrgao vodstvu, koje mu je nametnuo kapitalizam.

Nema sumnje, simptomi nove orijentacije, duhova na sjeveru Alpa nisu još, oko polovine XV. st niveoma brojni ni veoma izraziti. Skolastika u nauci, gotički stil u umjetnosti, tradicionalni oblici uknjiževnosti na narodnom jeziku i dalje neosporno prevladavaju. Misticizam XIV. stoljeća produžava sei nalazi u Oponašanju Krista svoj najpotpuniji izraz. Veliki flamanski ili valonski slikari, u Nizozemskoj,kao što su Van Eyck, De la Pasture101 i Memling, samo su genijalni nastavljači većstanje škole. Inapokon, kad se oko 1450. pojavljuje ono golemo otkriće štampanja, nitko ne predviđa, njegovubudućnost. Gutenberg uopće nije slutio buduću moćštampe. Imao je pred očima samo to, daučenjacima i studen tima dade jeftinije rukopise. Njegovo je stajalište bilo, tek stajalište običnogindustrijalca, i to je tako istinito, da su talijanski humanisti u početku osjetili samo prezir premaotkriću, koje je kako im se činilo, jeftinoćom i mehaničkim obilježjem, svojih proizvoda samo rušiloveličanstvo i dražmisaonih djela.

Prema tome, čak i po onom najtrajnijem i najznačajnem, po onom najljepšem i najsnažnijem, što namje to doba dalo, ne vidi se, da se ono ma u čemu suprotstavlja prošlosti. Pa ipak, premda je očito, dase ono pretežnim dijelom nadovezuje na nju, nije ništa, manje istinito, da se ono od nje dijelom, irazlikuje. Kao i u Italiji, i to jošprije nego što se moglo osjetiti njezin razvoj, život i tu počinjeizmicati dojmu tradicije. Srednjovjekovni asketski moral gubi ovdje kao i ondje svoju vlast naddušama. Opadanje strogosti u običajima i prevlast svjetovnih interesa nije u XV. st. ništa manjeupadna pojava u sjvernoj Evropi, nego u Italiji. Što god je kultura naprednija, to je ova pojava očitija,Nizozemska pod vlašću burgundskih vojvoda, u svom položaju među Francuskom i Engleskom, od kojihje prvu iscrpao rat, a drugu su zahvatili unutrašnji nemiri, pruža, nam usred ratovanja i bogatstvaprizor, koji nas na zanimljiv način podsjeća na Italiju. Na dvoru, kod visokog plemstva, među

101 Nizozemski majstor ROlier de la Pasture poznatiji je kod nas po nizozemskom obliku svoga prezimena kao Rogier van derWeydell, - Prev.

250

činovnicima i kapitalistima, među zemljoposjednicima ili trgovcima možemo opaziti onaj način života,koji je po svojim osnovnim obilježjima upravo onaj, kojim obično karakteriziramo početke Renesanse uToskani ili Lombardiji: opće popuštanje morala, ljubav prema raskoši i svečanostima, traženjeelegancije i udobnosti u privatnim stanovima, profinjen ukus u odijevaanju i sklonost premanajpleinenitijim umjetničkiin uživanjima, proširenost naobrazbe i uljuđenosti. Veoma se jasno razabirejednako u krilu aristokracije po rođenju kao i u krilu aristokracije po novcu neka vrst mondenog života,koji više nema ništa zajedničko s konvencionainom udvornćešću Srednjeg vijeka. Filip Dobri i KarloSmjeli štite umjetnike, okružuju se slikarima i muzičarima, osnivaju knjižnice, koje nam onimulomcima, što su se do danas sačuvali, svjedoče o svojem sjaju. Nizozemski velikaš, De la Grtiuthusedao je sebi 1465. u Brugesu sagraaditi prostran i ljubak, dvorac, udobno i veliko boravište moćnoggospodina, koji je u isto vrijeme strastven ljubitelj knjiga, i zaštitnik Coolarda, Mansiona, koji jenedavno u grad unio štamparsktu umjetnost. Kancelar Rolin i rizničar Bladelin naručuju slike od VanEycka i De la Pastura. Dovoljno je sjetiti se divnih krajolika, koji su nesumnjivo pridonijeli uspjehubelgijske slikarske škole u XV. stoljeću, pa da se uvjerimo, da otkriće prirode u to doba nije nipoštoposve talijansko otkriće. Isto se može reći i o otkriću čovjeka. Individualni se portret pojavljuje istoonako istinito naslikan, i isto onako savjesno izrađen kistom Van Eyckovim i kistom Roguera de laPasture, kao i perom Castellainovim ili Comminesovim. A ovom posljednjom dvojicom počinje pomome uvjerenju, moderna štampa, koja se, kod prvoga trudi, ma da jošprilično nespretno da svojeproizvode ukrasi čarom i prednostima stila, a kod drugoga je ispunja sadržninom tako snažna misao,danjegove Uspomene možemo uporediti samo s Milchiavellijevim Knezom.102

Ta »mondenost« običaja i misli, koju možemo opaziti oko burgundskog dvora, susreće se, premda umanjem stupnju, u Francuskoj, i Engleskoj. Nije li značajno, da je prva ljubavnica nekog francuskogkralja, kojoj povijest zna za ime, bila baš Agnes Sorel? Ne ćemo, dakako, povjerovati, dasrednjovjekovni kraljevi nisu imali ljubavnica. Eduard I. daje jedno leno s namjenom custodiendiDomino Regi sex damisellas scil. meretrlces ad usum Domini Regis. Ali s Agnesom se kraljeva milosnicajavno pokazuje i postala je nešto drugo nego meretrix. Priznajem; da to ne predstavlja neki napredakmorala, nego bašdokaz, da se njegovo labavijenje zbivalo uporedo s profinjavanjem običaja. UEngleskoj je vojvoda od Glocestera (Jacquelinin muž) izazvao sablazan galantnošću svoga života, ali jeisto tako svojom knjižnicom, koju je ostavio Bedfordu, pobudio divljenje obrazovanih. U tome imazametka one »galantnosti«, koja je u najvećoj mjeri suprotna srednjovjekovnoj udvornosti. Ne trebazaboraviti ni razvoj raskošja na dvoru, kojim se uvelike objašnjava bogatstvo Jacqucsa Coeura. Važnoje uočiti, da su mnogi privatni dvorci nastali u XV. st,. a da ih prije toga nije bilo; tako na pr.Gruuthuseov dvorac u Brugesu, Coeurov dvorac u Bourgesu, Bourgtherouldeov dvorac u Rouenu. Nemasumnje da je ljubav prema raskošju pridonijela proširenju potkupljivosti, koja se tako upadnopojavljuje u političkim običajima tadašnjeg vremena, a s kojom se možemo dovoljno upoznati, akopročitamo Comminesa. Ali to raskošje nije isključivo materijalno, vidjeli smo to po slikama. Ono seproteže na umjetnost i književnost. Mislim, da XV. st, treba smatrati trenutkom, kad su svjetovni ljudipočeli čitati. Zanimljivo je zapitati se, što su čitali? Koje su to bile prve štampane knjige? Kad jeCaxton otvorio svoju štampariju u Londonu, njegove mušterije, koje su u prvom redu plemići, ali međukojima je i neki gradski trgovac-sitničar, traže od njega prijevode s francuskog i latinskog. On samprevodi Eneidu. U prvom redu misli na to, da pribavi lektiru za ljude, koji pripadaju u kategoriju»noble man«. Dakako, antika je davala samo dio lektire taadašnjeg vremena. Ljudi čitaju sve, bez

102 * Georges Chastlain (1404-1475) bio je službeni historiograf Burgundske kuće i jedan od najboljih francuskih proznih pisacaXV, st. Odlikuje se kićenim stilom, dao je veoma uspjele opise istaknutih osoba, Djelo mu nosi naslov Kronika, a obuhvaćadoba od 1420-1474,

Philippe de Commines, (oko 1447-1511) također je francuski kroničar. Bio je povjerljivi savjetnik Louisa XI. i član regencijeza vrijeme malodobnosti Louiseva sina Karla VIII. Napisao je Uspomene Memoires), u kojima je dao niz sjajnih portreta, uprvom redu portret Louisa XI. Piše veoma živim, jasnim i osobnim stilom. – Prev.

251

izbora i lakomo. Stara herojska književnost sastoji se od običnih romana. A sad ljudi gutaju i Moralnepouke, i Zlatnu legendu, i Izreke filozofa i Viteški red i t. d, Štampa nije stvorila sklonost čitanju, onaje starija od štampanja, ali je ono ubrzalo njezino proširivanje. Da li bi bilo suviše, kad bismo rekli, daje aristokracija prvi put poslije Karla Velikog opet počela čitati? Ali velika razlika prema vremenu KarlaVelikog i Srednjem vijeku sastoji se u tome, što je kultura, koju su ljudi sada sticali, bila potpunolaička.

Crkva nije u tome ničim sudjelovala. Zanimanje za intelektualne vrijednosti očito se u svijetu budilo.Eduard IV. se zanimao za Caxtonov prijevod Cicerona, a prijevod Viteškog reda posvećen je RicharduIII. Louis XI. je u Francuskoj štitio početke štamparstva. Burgundski vojvoda i Margareta od Yorka, kao igrof Rivers, vojvotkinja Margareta od Somerseta i mnogi drugi, bili su prave mecene.

Nema sumnje, da se svim time izražava žeđza učenjem, koja želi da se utaži, i buđenje, premda,priznajem, nesvijesno, ali ipak neosporrno buđenje radoznalosti, koja želi da vidi i preko preuskihgranica, u koje su je dotad tradicije pojedinih kasta kao i vjerske tradicije zatočile. U početku XIV. st.je Maerlant103 jošsmatrao dobrim, da laicima dade samo djela »svećeničke naobrazbe«. Sada semeđutim ljudi od nje okreću. Sva ta laička književnost živi i razvija se izvan crkve. Uostalom, ona jeplodnija, a manje lijepa. Samo retorici nastoje postići umjetničku vrijednost.

Čini mi se, da je bitno to, što se za književnost kao i za umjetnost formira publika. Umjetnici, kojidaju svoja djela na području likovnih umjetnosti, veliki su umjetnici. Naprotiv, gotovo svi su piscitrećerazredni. Mislim, da je to moguće objasniti, koliko je uopće mooguće objašnjavati književnestvari. Sve su, naime, književne vrste bile mrtve. Imamp pred sobom presahlu književost, kao štokrajem XVIII. st. imamo preživjelu književnost. Da li se mogla obnoviti sama od sebe? Tko bi to mogaoreći? U svakom slučaju, poticaj je došao izvana, iz Italije, a bio je snažan i neodoljiv. Sve se povelo zatim utjecajem, pa čak i umjetnost, koja se pokorila modi i počela se talijanizirati. Ta pojava podsjećana romantizam u početku XIX. st.

Renesansa počinje ovladavati krajem XV. st. Prije svega u svim umjetnostima, osim muzike, a pritomima bitno talijansko, a ne anntičko obiljžje; isto onako, kao što je prodor gotike u Evropu imao u bitifrancusko obilježje. Ali treba uočiti jednu simptomatičnu činjenicu. Gotiku je izvan Francuske proširilacrkva. A ovdje, naprotiv talijanska se renesansna umjetnost širi posredstvom profanih umjetnosti, a ucrkvu će prodrijeti tek nakraju. Nju pomažu velikaši i kraljevi. Franjo I. doveo je Leonarda da Vincijana svoj dvor. Vilim de Cleves i Margareta Austrijska učinili su je modelom u Nizozemskoj. Zar nisu prvegrađevine u novom stilu na tlu Francuske dvorci uz Loiru? Ukratko, nova orijentacija ukusa po svom jepodrijetlu potpuno profana i svjetovna.

To se isto ne može reći o intelektualnom utjecaju, koji se mogao ostvarivati samo posredstvomlatinskog, i koji je, za razliku od umjetnosti, bio, više antički nego talijanski. New learining, kako, tokažu Englezi, bio je izravni povratak antici, nastao očito pod utjecajem humanista, ali se ipak nijepodvrgao njima. Na sjeveru je dakako bilo humanista, a u prvom redu pjesnika, kao što je bio PierreGilles i pisac Basia, Jean Second, od koga preko amsterdamske Certaman poeticum Haftianum vodiizravna linija sve do danas. Longolius i de Malines pripadaju istoj školi. Ali veliki pisci joj ne pripadaju.Ni Retichlin u Njemačkoj, ni Colet i Morus u Engleskoj, a ni Erazmo, koji je najveći od svih. Na njihantika manje djeluje svojom formom, a više im oslobađa misao. Ona je spašava od skolastičketradicije, i to ne samo u pogledu klasičnog jezika, koji oni smjesta usvajaju; nego i uz pomoćnovogstajališta, što ga oni zauzimaju. Erazmov, spis Miles Christianus možemo ovdje navesti kao njihov

103 Jakob van Maerlant (1230/40 - oko 1300), nizozemski pjesnik. Najprije je pevodio i imitirao francuske romane, a zatim jepisao vlastita didilktička djela, veoma zanimljivo za upoznavanje tadašnjeg vremena.- Prev.

252

program. Što se to i opet javlja u njemu? Laički duh! Nipošto protuvjerski duh! Naprotiv! Ali pisacsmatra vjeru samo moralnim bodrenjem, koje je namijenjeno poštenu čovjeku. Ideal više nijeasketizam, nego građanski život sa svim svojim dužnostima. Nekad se život smatralo nečim sporednim,gotovo podnoošenim protiv volje, a sad on postaje bitno. Otuda potječe kod Erazma ona borbasarkazmom a kod Ulricha von Huttena one psovke protiv redovnika i magistri nostri (Epistolaeobscurorum virorum, 1515). Ali na tom se osniva i cio plan budućih reformi, napose pedagoškihreformi, te će svećeničke škole zamijeniti novim školama, u kojima će se djeca odgajati njegovanjemlijepe književnosti i gdje će »uljudnost« naći svoje mjesto u odgoju, koji ne će pripremati zasamostan, nego za život. Erazmova Adagia, objavljena 1500., izvrši1a su pedagoški utjecaj, koji semože uporediti samo s utjecajem Emila Jean-Jacquesa Rommseaua. U Renesansi se škola prvi putpojavljuje kao ustanova, namijeenjena kulturi duha. Može se reći, da se na shvaćanje škole, što su gastvorili sjevernoevropski humanisti, nadovezuje sveukupna organizaacija nastave sve do naših dana.Cilj joj je slobodni razvoj ličnosti. A to je, dakako, nametalo borbu protiv metoda i asketizma crkve,koja je najzad morala logično dovesti do načela »radi štogod hoćeš« Theleinske opatije.104 I Motrus iErazmo izjasnili su se protiv redovništva, asketizma, svećeničkog celibata, štovanja svetačkih moći, injihovo je shvaćanje, treba to nazvati pravom riječi, smjeralo da kršćanstvo postane philosophiaevangelica. Ali oni idu joši dalje, ne namjeravaju izmijeniti samo crkvcnu tradiciju, nego i cijeludruštvenu tradiciju, pa ako možemo uporediti Adagia s Emilom, smijemo uporediti i Moriae encomium(Pohvala ludosti) s Utopijom i Socijalnim ugovorom. Duh Renesanse na Sjeveru, očito jerevolucionaran, ali je on to isključivo po imenu i zadovoljava se time, dei se izrazi u fikcijama, koje je,Rabelais sintetizirao u svome djelu Gargantua. On ratuje samo protiv crkve. Državu štedi, očekujući,da će napredak prosvijećenosti dovesti njihove nazore do pobjede.

Zbog toga sve društvene snage maze humaniste, kao što su mazile i filozofe prije Francuske revolucije.Nema sumnje, da one vide samo igru duha u Utopiji (l516), u kojoj im Morus pokazuje društvo,osnovano na vjetskoj toleranciji, općoj naobrazbi, zajednici dobara i obaveznom radu. One uzimaju uobzir samo strijele odapete protiv redovnika i skolastika. I zaista, bašsu one uzrok izvanrednoguspjeha, što ga je postigao Moriae encominum(1509), najčitanija knjiga tadašnjeg vremena. A u tomnema ništa čudno ga. Zar Morus ne proglašava isto kao i Erazmo superiornost svjetovnog života nadsamostanskim? Njihov ih optimizam navodi, da vjeruju u preobrazbu svijeta. Zar nije Vives105 htio daučenici obiju u ruke Colloquia106 zajedno s Utopijom? Ako to vlade, pa čak pape i kraljevi odobravaju, as njima i svi visoki službenici, događa se to zato, što se oni čuvaju da ne govore o politici. Njihovo jedržanje potpuno jednako Voltairovu držanju. Da bi prosvijećenost pobijedila, njima je potrebna jakavlada, koja će imati autoritet, nadmoćan i pojedinim strankama i crkvi. Oni su kao i svi intelektualci,prešutno pristalice »inteligentnog despota«. Revolucija, o kojoj oni maštaju, treba da se izvrši odozgo;jer oni u biti očekuju, da će je izvršiti, nauka i razum. Nema sumnje, oni žele rasprostrti njeezinadobročinstva na cijelo čovječanstvo, ali početi treba od vrha, a što se tiče sredstava za njezinoostvarenje, oni se oslanjaju na društveenu aristokraci]u, da bi postigli vladavinu intelektualnearistokracije. God. 1517. Jeronim Busleyden po Erazmovu, savjetu u Louvainu osnovao »Kolegij TrijuJezika«, kome je postavio kao cilj, da na temelju poznavanja triju uobičajenih jezika, (latinski, grčki,hebrejski) primijeni filološku metodu na Sveto pismo, bez obzira na svaku pozitivnu teologiju. Neštoposlije toga Franjo I. je u Parizu osnovao »Colllege de France«~i dodijelio mu stalnu pomoć. Wolsey jeu istome cilju osnovao u Oxfordu »Cardinal College« (kasnije »Christ Church«). Henrik VIII. je isto tako

104 Thelemska opatija je neka vrst općine epikurejca. koju je izmislio Rabeelais i opisao u svom djelu Gargantua. Taj nazivpretvorio se upotrebom u pojam, koji označava mjesto, gdje se bezgranično uživaju najprofinjenije radosti - Prev105 Vives ,(1492~1540), španjolski humanist, Erazmov prijatelj, profesor pravai teologije u Oxfordu.-Prev.

106 Erazmovo djelo, obj. 1518., upereno protiv mračnjaštva, neznanja, praznovjerica, redovništva, zaostalosti, i drugihporoka tadašnjeg vremena. - Prev.

253

pomagao heleniste i novotare, kao što je to u Francuskoj činio Franjo I. Kad je 1514. izbio Reuchlinovsukob Kelnskim sveučilištem, u vezi s mišljenjem, što ga je Rim izrekao ožidovskim svetim knjigama, u prilog Reucllina izjasnili su se car, kardinal-biskup Gurka, izbornik saskibavarski vojvoda, markiz Badena, a i papa je jasno izrazio svoju sklolnost primoravši Keln da šuti.Uzalud su se dominikanci uzbuđivali i vikali o herezi; svijet im je odgovarao samo prezirom. Golemazgrada skolastike činilo se da će bi ti srušena, kao i toliko gotskih dvoraca, koje su pregrađivali usuvremenom stilu. Uspješno se odražavala samo u Španjolskoj, gdje je Renesansa postojala samoformalno, dopuštajući da se katolički duh i dalje sačuva.

Svagdje se drugdje čini, da se u onih dvadeset godina, što su protekle od kraja XV. st. do pojaveprotestantizma107 stao rađati novi sviijet. Sve što je snažno, mlado i čilo okreće se protiv prošlosti.Društveni autoriteti nisu možda nikad tako složno i jednodušno pomogli neki idejni pokret. Činilo sekao da među njima uopće nije bilo konzervaativaca. Sve pokreće razvitak u istome smjeru: vlast,društvo, moda, političari, žene, umjetnici, humanisti. Ljude je obuzela neka groznica, radost ibezgranično pouzdanje. Bilo je to oslobođenje od autoriteta, neometana skitnja po slobodnu zraku,iščeznuće monopola u nauci i njezina predaja društvu. A ta nauka, koja izvire iz čiste antike, utoliko jezavodljivija, što istupa zajedno s ljepotom, pa se, da se toko izrazimo, stapa s njom.

Onaj neki rimski patriotizam, koji je mnogo pomogao uspjehu Renesanse u Italiji, ne postoji naSjeveru. Ondje je antika više uzimana sama po sebi, kao izvor ljepote i mudrosti. Možda su je ondjeprihvaćali s manje ljubavi, ali je ulijcvala dublje poštovanje. A osim toga, bolje se osjećala njezinaoslobodilačka snaga, jer u Italiji nije skolastika-vladala tako neograničeno kao na sjeveru Alpa. Zbogtoga je štovanje antike u Francuskoj, Engleskoj i Njemačkoj agresivnije nego u Italiji. Usvojivši klasičnilatinski, humanisti na jugu žele samo nastaviti ondje, gdje su prestali stari; naprotiv, humanisti naSjeveru sretni su, što time proglašavaju petpun prekid s magistri nostri, Barbarstvo, što ga oni; nemasumnje s nepravom, predbacuju sveučilišnom iskolastičkom latinskom jeziku - zaboravljajući da je toumjetni, znanstveni jezik, savršeno prilagođen svome cilju - čini im se da odaje barbarstvo, surovost ibesmislenost onih ideja, koje izražava. Uostalom, oni uopće ne napadaju srednjovjekovnu filozofiju:ograničavaju se na to, da je preziru. Po njihovu mišljenju, sve treba učiniti iznova. Treba preraditicijelu teologiju polazeći od proučavanja svetih tekstova. Veliko Erazmovo djelo je grčko izdanje Novogzavjeta s latinskim prijevodom i opširnim objašnjenjima. A što se tiče morala, on ostaje na kršćanskojosnovi, ali mora bi ti prerađen i prilagođen potrebama laičkog života.

Kad govorimo o racionalizmu Renesanse, treba da se dobro razuumijemo. Ona nije prešla granicuzdravog razuma. Sloboda misli, što je ona traži od čovjeka, zaustavlja se pred velikim vjerskim ifilozofskim problemima. Njezino stajalište je posve ljudsko i zemaljsko. Pitanje, sudbine i podrijetlasvijeta ona sebi ne postavlja, nego prihvaća kršćannsko shvaćanje. Njezina, filozofija ne prelazipodručje praktičnog morala i politike, i opće poznati nazori starih mislilaca u tim pitanjima čine joj seposljednja riječ mudrosti. Preko granica vidljivog svijeta ona je posvema pripravna da priznapostojanje mističkih i demonskih snaga. Prilično je zanimljivo konstatirati, da se ona javlja u istovriijeme s pojačanom upotrebom magije i da je ona bez ikakva prosvjeda prisustvovae počecima onihogavnih parnica protiv vještica, koje nikad ne smijemo smetnuti s uma, hoćemo li točno ocijenitimentalitet modernih vremena.

Renesansa dakle ne donosi slobodnu misao u današnjem smislu te riječi, nego ono, što bismo moglinazvati intelektualnim i moralnim liberalizmom. Ali kad govorimo o liberalizmu, izrekli smo i pojam»individualizam« sigurno je, naime da je jedna od najneospornijih posljedica renesanse to, da je onasrednjovjekovnu socijalnu koncepciju, po kojoj je svijet izgrađen u obliku hijerarhije među sobom

107 Luther je izvjesio svoje teze 1517.

254

strogo različitih klasa, od kojih svaka ima svoju vlastitu funkciju, svoja prava, i dužnosti, zamijenilaidejom, da su vrijednost i ugled potpuno osobne stvari, koje pripadaju pojedinom čovjeku ne naosnovu njegova rannga, nego na temelju njegovih zasluga. Veoma je zanimljivo uočiti, da Renesansatime postavlja na zemlju ono, što je crkva pridržala nebu. Jer ako je crkva priznavala i odobravalanejednakost kao rezultat zemaljskih odnosa, ona, naprotiv, vječno spasenje stavlja u isključivuzavisnost od osobnih zasluga, pa će tako svaki pojedinac, bez obzira kakav mu je položaj na zemlji,postići pred božanskim sudom i u vječnom životu ono, što je zaslužio. Možda je zaista vrijedno da touočimo. Zar to ne dokazuje posve očito, da su porivi, koji nadahnjuju Renesansu, u biti bili laički isvjetovnjački?

Ali istaknimo smjesta, da je liberalizam Renesanse aristokratski liberalizam. On nipošto ne proglašavačovjekova prava, nego samo prava ljudi, koji su, kako to kaže Rabelais »liberes, bien nayz, bieninstruictz, conversans en compeignies honnestes« (slobodni, blagoorodni, obrazovani, koji znajurazgovarati u dobrom društvu). Ukratko, njezin je ideal vir bonus dicendi peritus iz antičkog doba; toće biti »čestiti čovjek«. gentleman modernih vremena. Njoj se povlastice po rođenju čine besmislene,ali ona zato utoliko energičnije zahtijeva povlastice na temelju kulture duha. U tom pogledu njezino jestajalište veoma nalik na stajalište antike. U tom smislu je Rousseauov govor o umjetnosti iknjiževnosti, koja razara jednakost, protest protiv društva, kakvo je stvorih Renesansa. Suprotnostizmeđu slobodnog čovjeka i roba ona je obnovila i uspostavila u obliku suprotnosti između obrazovanogi neobrazovanog čovjeka. Prema »mehaničkim zvanjima« ona osjeća samo prezir, i ona predrasuda tikorist slobodnih zanimanja, koja je živa joši danas, potječe iz njezina vremena. Nema sumnje, da jeona velikim dijelom odgovorna za nehaj prema sudbini pučkih klasa, koji je karaterističan za modernavremena. U tom su moralne ideje sigurno imale isto tolik udio kao i ekonomski interesizemljoposjednika i kapitalista.

Gledajući na pojave iz daljine, sigurno je, da društvo, kakvo se razvilo od početka XVI. st., podutjecajem Renesanse, pruža manje veličanstven prizor, nego srednjovjekovno društvo, kojim jevladala, koje je obrazovala i nadahnjavala crkva; društvo sa svojom hijerarrhijom klasa, koje su međusobom podijelile društveni rad, podvrgle pojedinca zajednici, kojoj on pripada, ali se ipak svenadahrijuju istom vjerom i istim kršćanskim idealom. Ali što se tu može? Neprekidni razvoj životapodrovao je temelje veličanstvene zgrade; krajem XIV. st. ona se naginjala većna svim stranama iRenesansa je samo ubrzala njezinu neizbježivu propast. Organsko jedinstvo, koga nema u modernomsvijetu, bit će uostalam, nadoknađeno čudesnim poletom, što ga pobuđuje i održava oslobođenje mislii akcije. Da bismo pravedno ocijenili Renesansu, ne treba zaboraviti, da se umjetnost i književnost svihnaroda puna, tri stoljeća razvijala onim smjerom, kojim ju je ona uputila. Vraćajući se uz tok razvitka,stići ćemo do nje. Našu bismo, kulturu mogli uporediti s rijekom, koja je plovna samo od onogamjestao gdje je pretok iz antike svoje vode izmiješao s njezinima. Nema sumnje, rijeka dolazi izmnogo veće daljine, ali su nam njezina gornjapodručja pristupačna tek veama teško, da bismo se uputili onamo, potrebno je izvršiti napor inaviknuti se na njihov izgled, da bismo ih mogli razumjeti. Tek je prošlo jedno stoljeće, otkako su ljudiprestali prezirati Srednji vijek. Ali usprkos reakciji, koja se pojavila njemu u prilog, on je predalekood nas, da bismo ga mogli zaista intimno uplesti u svoj život. Neogotika1108 je većinom samo, oblikispunjen idejama i tendencijama, koje su ustvari veoma moderne. Renesansa nas naprotiv jošuvijekokružava sa svih strana. Njezino je pokućstvo tek jučer počelo nestajati iz naših stanova. Usprkosdivnoj snazi današnje umjetnosti, države jošuvijek novčano pomažu Rimske škole, a naši ateneji, licejii naše gimnazije sama su nastavak latinskih škola iz XVI. st. Isto tako potječe iz Renesanse i napredaknauka, koje su dugo ostale bez utjecaja na povijest, ali su u tišini sakupljale svoja nova znanja, kojaće krajem XVIII. st. početi da ubrzanim slijedom svijetu daju otkrića, koja će poznavanjem prirodepreporoditi misao i napretkom tehnike ustostručiti učinak ljudskog radnog napora.

108 Ovim se aludira na neogotičku arhitekturu, koja je osobito prije Prvog. svjetskog rata cvala u Belgiji

255

Uostalom, Renesansa nije ni izdaleka tako uspješno djelovala na kulturu, kako se činilo da to prvenjezine godine naviještaju. S njom će se bašu trenutku, kad je počinjala određivati smjer duhovnograzvitka, sudariti joši druga snaga, moćnija od nje same; bila je to vjerska reformacija. Dvostrukodjelovanje tih dviju, kadšto udruženih, a većinom među sobom suprotstavljenih snaga odredit ćesudbinu modernog svijeta.

256

DRUGO POGLAVLJE

REFORMACIJA

I. LUTERANSTVO

Papinska pobjeda nad koncilima sačuvala je crkvi njezino monarhijsko ustrojstvo, ali ona nije moglavratiti i nije vratila Svetoj Stolici prevlast u Evropi, koju je ona izgubila u vrijeme Bonifacija VIlI. Pio II,uzalud je 1460. svečano podsjećao katoličke vladare na njihovu podložnost prvosvećeniku; oni su ipredobro znali, da ta težnja više nije u skladu sa stvarnošću, pa uopće nisu smatrali korisnim daprosvjeduju protiv nje. Premda mu je pošlo za rukom da privoli Louisa XI. da povuče pragmatičkusankciju, bilo je to tek zadovoljenje njegova samoljublja. Kralju je ta susretljivost pribavila naslov»veoma kršćanskog kralja«, a on je zapravo bio sretan, što se time oslobodio jamstava, kojima jepragmatika okružavala izbore biskupa. Smjesta se požurio da se okoristi njihovim nestankom i dafrancuski kler tješnje podvrgne svome utjecaju. U Engleskoj, u Španjolskoj, u Burgundskoj državi,ukratko svagdje, gdje je monarhijska vlast bila moćna, Rim je nije mogao spriječiti, da po svojoj voljine raspolaže najvišim crkvenim dostojanstvima, pa se zadovoljavo samo znakovima poštovanja, kojejoj ta vlast neštedice iskazuje, uz uvjet, da je on pušta da radi kako ju je volja. Ugled Rima tako nagloopada, da svijet gotovo uopće ne sluša njegove opomene, da se naoruža protiv Turaka. I nema sumnje,da se ona bijedna nemoćšto ju je Evropa pokazala pred tim barbarima, u prvom redu objašnjavasuparništvima, ljubomorom, raznorodnim i suprotnim interesima pojedinih država, ali se ipak nemožemo uzdržati, da to ne smatramo ti isto vrijeme i posljedicom nehaja prema poglavaru crkve. Naglas Urbana VI. kršćanstvo se oduševljeno podiglo protiv sirijskih muslimana, koji ga uopće nisuugrožavali; a na glas Pia II. svijet je usprkos neposrednoj opasnosti ipak ostao bešćutan. On je i nepomakavši se promatrao Petrova nasljednika, kako sam uzima križi izdiše od boli i umora u Ankoni, utrenutku kad je 1463. ukrcavao da otplovi u sveti rat na Venecijanskom brodovlju, koje je žurnopobjeglo kući, kad se doznalo za njegovu smrt.

Papinstvo je odsad politička snaga jošsamo u Italiji, a i tamo mnogo zaostaje za Venecijom, zanapuljskim kraljem, Medičejcima i kućom Sforza. Da se održi, ono mora velik dio prihoda, što ih izvlačiiz kršćanskog svijeta, potrošiti u korist svoje svjetovne vlasti. Zbog toga se često čini, da je njegovduhovni primat nad, katoličkim svijetom podređen njegovim teritorijalnim interesima. Čini se, da upapinoj osobi svjetovni vladar često pobjeđuje prvosvećenika, ato se događa utoliko prije, što sad tiarudobivaju isključivo Talijani. Hadrijan V. (1521-1523) bit će posljednji prekoplaninski Papa. Papiristvose talijanizira i time donekle izmiče upletanju velikih sila, ali im u isto vrijeme postaje i više tuđeusvajajući nacionalna obilježja, koja su u priličnom neskladu s njegovim ekumeničkim poslanjem. Zbogtoga nije nimalo čudno, ako se u krilu kurije strahovito razvio nepotizam. Svaki se papa koristi svojimdolaskom na prijestolje, da osigura budućnost svoje porodice i svoje politike uvodeći što je mogućeveći broj svojih rođaka u Sveti kolegij, bez ikakve brige o njihovim sposobnostima i o životu, što gavode, većsu i avinjonske pape povrijedile mnogo pobožnih duša. A što da se tek kaže o papama iz XV.st.? Oni čak i usred onog renesansnog svijeta, naviklog na krajnju raskalašenost dvorjanskog života,pobuđuju sablazan. Treba se vratiti sve do X. st., do vremena Teodore, Marosije i Ivana XII, pa dasusretnemo moralno rasulo, koje se može uporediti s prilikama u Rimu za vrijeme Aleksandra VI. (1492-1503), pa čak i za Julija II. i Lava X. A pored toga jošfeudalna surovost pružala im je u X. st. ispriku,koju krajem XV. st. ne možemo navesti njima u prilog. Pomislimo samo, kakve je dojmove moraoponijeti vjernik odlazeći iz glavnoga grada kršćanstvn u vrijeme, kad je u njem bilo 6800 bludnica(1490) i kad su pape i kardinali javno isticali svoje ljubavnice i priznavali svoju nezakonitu djecuobogaćujući ih na račun crkve, Zaista je suviše, da je čovjek, kao što je bio Borgia mogao sjesti naprijestolje Svetoga Petra. Bolno je ono pretjerano nesuglasje, između onoga, što je papinstvo bilo ionoga, što je trebalo biti, pa biismo željeli da možemo naći više vjerske iskrenosti u zaštitnicima

257

Bramantea, Rafaela i Michelangela. Kako god je Renesansa u Rimu vrijedna divljenja, u njoj ima nešto,što vrijeđa kićenost, što ju je ona nametnula prijestolnici katoličkog svijeta, učinila ju je previšetuđom Rimu velikih srednjovjekovnih papa. Nasljednici, Inocenta III. i Boniifacija VIII. tako su prožetinovim duhom, da više ne poštuju tradicije, kojima ipak zahvaljuju i ono malo utjecaja na svijet, što sejošsačuvao. Čini se gotovo, da je crkva za njih samo sredstvo, kojim žele afirmirati svoju osobnuveličinu; i daje onim mnogobrojnim spomenicima i umjetničkim djelima mnogo više namijenjeno dauzveličaju njihovu vlastitu slavu negoli Kristovu.

Ni crkva ne udovoljava svome vjerskom poslanju, nimalo više nego pape: neuspjeh koncilaispunio ju je nezadovoljstvom i obeshrabrio, pa se prepustila apatiji i prilagodila zloupotrebama imlitavosti, koje je njihova neuklonjivost, činilo se, opravdavala: Visoko svećenstvo popunjalo gotovoisključivo iz redova štićenika kurije ili s vladarskih dvorova-pa je bilo potpuno svjetovnjačko. Većina,biskupa dobivala je svećenički red : ako ga je uopće dobivala - tek u trenutku kad bi zauzimalibiskupsko sjedište, pa je to očito bilo samb formalnost, koja ih gotovo nimalo nije smetala, kako topotvrđuje način života većine njih. Jednima je ovladao ukus tadašnjeg vremena pa su se, oduševljavalihumanizmom i smatrali svojom čašću, da štite umjetnost. Drugi su se opet bavili politikom, pa višeborave na dvoru nego u svojoj dijecezi. Gotovo svi vode rastrošan i veseo život, love, piju i zabavljajuse. Dakako, ni njihovi apostoli nisu ništa bolji.

Njihove su prebende u pravilu rezervirane za mlađe sinove porodica, koji većinom uopće neuzimaju svećeničke redove, ne nose svećeničko odijelo, jedva da prisustvuju vjerskim obredima i javnouzdržavaju priležnice. Župnici se najčešće zadovoljavaju samo time, da ubiru prihode sa svoje župe, aupravu njoj ne prepuštaju vršiocima dužnosti uz plaću najmanjim prihodom (portio congura), od kogajedva mogu živjeti, pa su okruženi prezirom svojih župljana zbog svoje bijede i moraju sve pretvarati unovac, da bi se održali na životu bez milosti iskorištavati rođenja, ženidbe i sprovode. A što se tičesamostana ,njihova je dekadansa utoliko jadnija, što bi se ,od njih, s punim pravom moglo očekivativiše žara, više strogosti ili više naobrazbe. Može se ustvrditi, da u početku XVst. svi oni životare unaviklom i makinaJ.nom ispunjavanju svojih propisa. Zaista pobožne duše, koje ondje jošuvijek tražeutočište, osjećaju se nelagodno u društvu ljudi bez ikakva ideala, koji od samostana traže samo miran,udoban i osiguran život. Samo jošdominikanci razvijaju neku aktivnost. Ali -budući da je djeloskolastike završeno, mogu iskcirištavati jošsamo područje inkvizitorske djelatnosti, a ako nije bilohereza koje bi trebalo suzbijati, oni se revnosno bave demonologijom. Dva pripadnika njihova redaobjavili su 1487. u Strassbourgu Malleus Maleficarum, odvratni zbornik zlodjela i sramotnih postupakavještica.

Takvo je svećenstvo moralo uzbuditi javno mnijenje. Bila je preočita suprotnost između njegovogvladanja i poštovanja, što ga je za sebe zahtijevalo, te povlastica, koje je uživala, i prihoda, kojima jeraspolagalo. Aristokracija ih je prezrela zbog njihove prostote i neznanja, a građanstvo je negodovalozbog njihovih financijskih ili sudbenih imuniteta. Vlade su većpočele poduzimati mjere protivpćavanja zemalja mrtve ruke i uplitanja crkvenih sudova u građanske sporove.

Ali je vjera ipak ostajala netaknuta. Čini se, da jošod XII. st. nikad nije bilo tako maloheretika,kao za onih pedeset godina što su prethodile protestantizmu. Viklifizam u Engleskoj ihusitizam u Češkoj gotovo su se posve ugasili. Ali bašto je dokaz vjerske mlakosti, koja je ovladaladušama. Nitko ne istupa iz crkve, nitko na to i ne pomišlja i ali se vjera pretvorila u naviku, u životnipropis; pa se ljudi mnogo više drže njegovih obreda, negoli njegova sadržaja. Na tom se osniva uspjehindulgencija (oprosta), što ih je papinstvo, budući da je, uvijek bilo u nestašici novca, privoljelo daraspisuje u svakoj pogodnoj prilici. Nema sumnje, da su oni, koji su ih kupovali, zaboravIjali da jepokajanje neophodno potrebno da ti oprosti budu djelotvorni, pa su naprosto izmišljali da kupujuosiguranje protiv opasnosti, kojoj se možda izlažu li budućem životu. Dakako, svi ne misle tako. Još

258

uvijek ima gorljivih i pobožnih duša kojima je vjera neophodna potreba. Ali one traže zadovoljenje tihpotreba najčešće izvan redova crkve u individualnom misticizmu.

A i misticizam je u početku XV st. mnogo manje proširen negoli sredinom prethodnog stoljeća.Opći razvoj ideja suviše mu je suprotan. Uporedo s time, kako su se širile renesansne tendencije,najbolji duhovi sve više smatraju religiju ne toliko uvodom u božanski život, koliko moralnim učenjem.Ideal čovječnosti, kako ga shvaćaju Erazmo, Morus i Vives, nesumnjivo je prožet kršćanstvom, ali je tobilo kršćanstvo ako se smijemo tako izraziti prilagođeno potrebama zemaljskog života. Otuda potječenjihova ravnodušnost prema asketizmu i tradicionalnoj teologiji. Njih prilično malo, muče dogme, ikrepost im se sigurnim čini najvišim oblikom pobožnosti, Uostalom, premda oni energično napadajuredovnike i ne skrivaju svoj prezir prema skolastičkom moralu, oni pomno paze, da ne prekinu scrkvom. To su katolici koji doduše zadaju prilično mnogo briga, ali su ipak katolici; visoko svećenstvo,dvorovi pa i sam papa ne skrivaju svoje simpatije prema njima. Oni se nadaju da će bez buke, bezkrize, prostim utjecajem što će ga izvršiti razvoj ideja, zdrav razum,i naobrazba, kao i uz pomoćdruštvenih autoriteta ostvariti vjersku reformu, punu takta širokogrudnosti i tolerancije.

Taj će lijepi san potrajati samo trenutak; bio je povrh toga i neostvarljiv, jer protuasketskokršćanstvo humanista nije imalo ništa zajedničko s kršćanstvo crkve, pa bi, da je to vrijeme dopustilo,neminovo došlo do prije loma između njima. Teolozi, koji su se pobunili protiv Erazma, vidjeli su toveoma jasno, i ako im je papa naredio da ušute, učinio je to samo zato što je bio pretjeranooduševljen renesansom, pa u prvom trenutku nije opazio opasnost. Visoko se svećenstvo isto onakoulagivalo erazmovcima, kako se francusko plemstvo krajem XVIII. st. ulagivalo filozofima. To sesvećenstvo nije isto tako nadalo vjerskoj revoluciji, kao što se ni francusko plemstvo nije nadalopolitička. I zaista, ništa nije omogućavalo da sc provala luteranstva predvidi. Nema sumnje, poslijebijednog završetka Bazelskog koncila, Njemačku je ogorčavalo muklo nezadovoljstvo s papinstvom.Predbacivali su mu da suvereno raspolaže najvišim crkvenim dostojanstvima i ne pomišljajući na to datakav pastupak Papinstvo nije bio izravna posljedica njegovih zlih namjera prema njemačkoj nacijinego rezultat anarhičnog ustrojstva Carstva, koje je isključivalo svaku mogućnost da se, i u Njemačkojcrkva podvrgne državi, kao što je to bilo u Francuskoj, Engleskoj, ili u Španjolskoj. Humanisti sutakođer povećavali to nezadovoljstvo; zapadali su u bjesnilo, kad bi čuli gdje Talijani sjeverne narodekrste barbarima, pa su se iz samoljublja na klasičnom latinskom hvalili što su potomci onih Germana,koji su se nekoćpobjedonosno oduprli ambicijama Rima. Iz njihova pera, u prvom redu iz pera Ulrichavon Huttena, proisteklo je jedno suprotstavljanje germanstva i romanstva, kome bi smo se najradijenasmiješli, da se političke strasti XIX. stoljeća nisu njime s toliko slijepog bijesa okoristile na štetukulture. Njihove eskalacije nisu prelazile granice uskog kruga obrazovanih ljudi, ali su uza sve to u sebisvojstvenom obliku pridonijele održanju neke vrste proturimskog raspoloženja. Zar uostalom nisusrednjevjekovni carevi u papama našli svoje vječne protivnike? Tako se Rim, jednako svom poganskomkao i u svom katoličkom obliku, predstavljao ljudima kao vječni neprijatelj njemačkog naroda.Tim prigovorima, što su nikli iz samoljublja, građanstvo je dodavalo znatno stvarnije.

Kao i posvuda, ono je s nestrpljenjem podnosila sloboštine svećenstva i prilično je surovoizražavalo svoje protuklerikalno raspoloženje, kad god bi mu se za to pružila prilika. Ali se nigdje nijeočitovala potreba crkvene reforme. Ljudi su bili naviknuti na tradiciju i prihvaćali je. Bilo bi pogrešnovjerovati da je Njemačka izgarala od duhovne žeđi, koju crkva više nije mogla utažiti, da joj je bilopretijesno u katolicizmu, pa da je nastojala da se intimnije združi s bogom. Isuviše je lako konstruiratina tlu vjere neku suprotnost između germanske i latinske duše. U stvarnosti nema znaka ničeg takvog.Premda se protestantizam rodio u Njemačkoj i premda se prvi oblik, što ga je poprimio, i prvi uspjesi,što ih je postigao, zaista objašnjavaju samo njemačkom sredinom, u kojoj se rodio, iako to ničim nedokazuje njegov tobožnji germanski karakter. Lutherovoj bismo Njemačkoj isuviše lako moglisuprotstaviti Calvinovu Francusku. Reformacija je vjerska pojava; a nije nacionalna pojava pa ako i

259

jest istina, da se ona u prvom redu proširila među stanovništvom germanskih jezika, to ipak ne znači,da je ondje našla duhove, koji su bili sposobniji da je razumiju, nego da su ondje pomogli politički idruštveni uvjeti kojih drugdje nije bilo.

Luther spada među one ljude, koje u svim zemljama i u svim vremenima uzbuđuju sve donajintimnijih temelja njihove savjesti oni. vjerski problemi, koje je lakše osjetiti nego definirati. Rodiose 1483. kao sin rudara u Eislebenu (u Saskoj) pa mu je otac, kao i tolikoj drugoj djeci iz puka, budućida se istakao u školi, namijenio zvanje pravnika. Od 1501. studirao je na sveučilištu u Frankfurtu, pa se1505. prestrašio od pomisli na smrt, koja umalo da ga nije zadesila za neke oluje, odustao od svojekarijere i obukao redovničko odijelo ušavši u jedan augustinski samostan. Kao i toliki drugi, nije ni onnašao društevnog mira u asketskom životu, pa je slilatrao srećom, kad ga je general njegova reda1508. odredio da zauzme katedru na teološkom fakultetu sveučilišta u Wittenbergu. Ondje je 1517.proglasivši slavnu tezu protiv prodavanja oprosta, iznenada istupio iz tame i obilježio polaznu točkureformacije.

Da li je Luther većtada odlučio da prekine s crkvom?To je teško reći. Ali njegov svojevoljni ižestoki tempcrament, koji je razdražilo protivljenje, uskoro ga je doveo do krajnosti. Uostalom,osjećao se ohrabren javnim mijenjem .. Prosvjedi augsburškog sabora (1518) prootiv poreskih nametapapinske blagajne morali su učvrstiti njegovu odlučnost. Osjećao se siguran u sebe, volio je borbu, araspolagao je govorničkim žarom i snažnim zanosom u pisanju pamfleta. Isto tako kao Wyclif jednakokao Hus on želi da se obraća narodu, i stoga piše na njegovu jeziku. Nije bilo ničega pogodnijeg odnjegova stila, punog duhovitosti, strasti i gnjeva, da pokrene duše i da ih osvoji. Dodajmo tome, daštampa iz njegova malog sveučilišta u Wittenbergu raznosi njegovu snažnu riječpo cijeloj Njemačkoj.Tek što je prepirka otpočela, njezin se glas čuje svagdje. Prvi put se jedno vjersko pitanje raspravljapred pukom, izneseno je njemu na dohvat i podvrgnuto njegovu sudu. Pismo njemačkom plemstvu imale rasprave pod naslovom Babilonsko sužanjstvo crkve i Kršćaninova sloboda, sve objavljeno 1520.,zapravo su, ako se tako možemo izraziti, propagandne brošure, a uspjeh im je bio izvanredan. Dotad suse učenja protivnika crkve širila među masama propovijedima i apostolatom. Luteranstvo se nametnuloizlivenim slovom, pa u brzini, kojom se proširilo, možemo vidjeti prvu manifestaciju snageštamparstva.

Usporedo s razvitku Lutherove borbe njegova misao postaje određenija i smionija. Rasprava ooprostu gotovo se smjesta pretvara u napad protiv papinstva i zatim protiv cijele tradicionalneorganizacije crkve. God. 1518. radilo se jošsamo o tome, da se od pape apelira na koncil. Alipapinstvo je većiduće godine proglašeno isključivo ljudskom tvorevinom a i za sam je koncil rečeno,da može pogriješiti. Nepogrešivo je samo Sveto pismo. Godine 1520. učinjen je odlučni korak: spasenjekršćaninu donosi vjera, a ne dobra djela; vjerovanje u Krista pretvara svakog kršćani na u svećenika;misa i sakramenti, osim krsta, euharistije i pokore, odbačeni su; svećenstvo nema nikakvih prava, kojene posjeduje i laičko društvo,i ono je, kao i svjetovnjaci, podvrgnuto vlasti svjetovnog mača, koji svojautoritet proteže nad crkvom kao i nad državom.

Luther je išao samo jošdalje onim istim putem, koji su prije njega prokrčili Wyclif i Jan Hus.Njegova se teologija nadovezuje na raskolničku teologiju iz Srednjega vijeka: njegovi preci su velikiheretici XIV.stoljeća; duh renesanse nije na nj izvršio nikakav utjecaj.

Njegovo učenje da je spas uz pomoćvjere srodno je misticizmu, pa premda on, kao i humanisti,doduše iz veoma različitih uzroka, osuđuje celibat i asketski život, on zauzima posve suprotan stavprema njima potpuno žrtvujući slobodnu volju i razum vjeri.

Pa ipak, humanisti nisu propustili da plješću njegovom burnom početku; istina je, bio je todiskretan pljesak ljudi, koji se ne žele kompromitirati i pomalo su uznemireni zbog tolike žestine, ali

260

su očarani oštrim udarcima, što su zadesili redovnike i skolastike, računajući, da će poslije tih glasniheksplozija svijet radije slušati njihovu umjerenost i njihovu mudrost: posvuda gdje vlada njihov duh;rano luteranstvo susreće samo simpatije: tako je bilo u Nizozemskoj na dvoru Margarete Austrijske i uFrancuskoj na dvoru Franje I. a u Njemačkoj ona je izazvalo ne simpatije, nego oduševljenje. Osobitoje građanstvo južnih gradova, živahije i aktivnije od građanstva na sjeveru, smjesta pristalo uz novetendencije. Ali uistinu; reformatorske vjerske ideje shvatio je samo veoma malen broj zaista pobožnihduša; mase je međutim zanio u prvom redu napad na svećenstvo i Rim. Učenje o spasenju uz pomoćvjere izmiče njihovoj pažnji, i nitko joši ne pomišlja na dogmatski prekid s crkvom; ali su one dubokouzbuđene razjarenim deklamacijama protiv trgovine svetinjama i sakramentima, protiv zloupotrebasamostanskog života i najzad protiv drskosti tih svećenika, koji sebe proglašuju crkvom, dok onauistinu pripada svima kršćanima. Većmnogi redovnici počinju istupati iz samostana; za pokret se spropovjedaonica izjavljuju i župnici. Ljudi počinju čitati i tumačiti Bibliju. Iskaljuje se neka naivnažestina protiv tog svećenstva; koje je tako dugo varalo narod sakrivajući mu pravu vjeru, što je sadržisveta knjiiga. I dio plemstva, posvjedočuje isto toliko žara. Njemački patriotizam mržnja na Rim,neodređena, podjednako politička, kao i vjerska nada u obnovu Carstva nadahnjuje vitezove, koji seokupljaju oko Ulricha von Huttena i Franza von Sickingena. Dotle vladari razmišljaju. Kakve imperspektive pruža nada u sekularizaciju crkvenih imanja? Zanimljivo je, koliko je nagnuće oslobađalabožja riječ, i koliko se zamamno čini nastojanje, da se izvojeva pobjeda Evanđelja ostvarujućinajkorisniji od svih mogućih poslova. Ukratko, luteranstvo je za veliku većinu njegovih prvih pristalicamnogo više ustanak protiv papinstva, negoli pobuna vjerskih osjećaja...

A njegovo je napredovanje bilo utoliko lakše, što crkvu nije nitko branio. Ni narod, ni knezovi nedolaze joj u pomoć. Čak i ona sama daje dokaza o začudnoj ravnodušnosti. Istina je da nekolikoteologa polemizira protiv Luthera; ali ona se odriče djelovanja na one mase, koje su joj se tako dugopokoravale, a sad se odjednom okreću od nje.Moglo bi se pomisliti, da sumnja u svoje vlastite snage, i njezina nemoćusred tako znatnog sukobapovećava dakako smionost njezinih protivnika Luther se nije bojao, da 10. prosinca 1520. na sajmištu uWittenbergu spali bulu; koja ga je osuđivala.

Car Maksimilijan umro je 12. siječnja 1519.,u trenutku, kad je kriza postajala do krajnostiozbiljna.Ona nije izvršila ni najmanji utjecaj na odluku izbornika. U dvoumijenju između Franje I. iKarla V. nije ih privoljelo vjersko pitanje, nego isključivo pitanje novca, da se izjasne za Karla...

Nije bilo sumnje, kakvo će on držanje zauzeti prema Reformaciji.

Da je on osobno i osjećao simpatiju prema njoj, politički bi mu interesi zabranili da je pokaže.Njegova se moćtemeljila prije svega na Španjolskoj, a zar bi bilo moguće, da se španjolski kraljsporazumijeva s herezom? Kako bi, povrh toga, mogao i pomišljati na to, da se svađa s papinstvom bašu onom trenutku, kad mu je bila neophodno potrebna njegova pomoć, da se li Italiji oduprepothvatima Francuske? Njegovi najočitiji interesi povezivali su se dakle s njegovim osobnimuvjerenjima i učinih ga braniocem crkve. To uostalom ne znači, da je on sam pred sobom tajio njezinezloupotrebe; on je iz najdubljeg uvjerenja tražio saziv općeg koncila, i svjetovne tendencije Papinstvanašle su u njemu energičnog protivnika. Ali je bio isto tako katolik kao i konzervativan, pa je živio utradicionalnom uvjerenju, da je crkva uvjet, pa čak i temelj društvenog poretka i da je njezinoodržanje isto tako neophodno potrebno za spas duša, kao iza održanje svake zemaljske vlasti.

Da je Njemačka bila država, sudbina Reformacije našla bi se pod vladavinom takva vladara iliveoma pogibeljnu položaju. U Francuskoj ili u Engleskoj ona bi se smjesta morala pokoriti kruni ilipovesti borbu protiv nje. Protestantski historici nisu u pravu, kad se žale zbog nepostojanja političkogjedinstva u Njemačkoj u početku XV. st.; bašje slabost monarhijske vlasti u Njemačkoj, nazadno i

261

partikularističko obilježje njezinih institucija spasilo luteranstvo ili mu je u najmanju ruku osiguraloono naglo i lako širenje u poređenju s užasnim borbama, što ih je kalvinizam od samog svog rođenjamorao voditi u naprednijim i snažnijim državama.

Tek što je stigao u Carstvo, Karlo se požurio da vjersko pitanje iznese pred sabor u Wormsu,sazvan u mjesecu travnju 1521. Luther je pozvan pred skupštinu, koja mu je velikim dijelom bilasklona, a do vrata zgrade, u kojoj se održavala, dopratilo ga je odobravanje mnoštva. On se dakle nijemorao bojati sudbine Jana Husa na koncilu u Konstanci. Odbio je da opozove, pa su ga pustili daslobodno izađe iz grada (17 . travnja 1521). Nekoliko sedmica poslije toga (8. svibnja) carski ediktudario je i njega i njegove pristalice carskim progonstvom.

Ali se nitko nije mogao obmanjivati o značaju te mjere. Carstvo nije imalo nikakvih sredstavakojima bi moglo nametnuti njezino izvršavanje, pa ona ustvari nigdje nije bila primjenjivana. Isto takonije bila kadra spriječiti širenje ideja, koje je osuđivala, kao što nije mogla ugroziti ni sigurnost onih,koji su nastavili da ih šire .

Karlo se morao pomiriti s tim porazom. Bio je u ratu s Filipom I. pa mu je bilo nemoguće da uNjemačkoj odpočne vjerski rat, koji bi udvostručio izglede njegova protivnika. Ali što nije mogaoučiniti u Carstvu, mogao je u Nizozemskoj, pa se požurio da ondje s neumoljiivom strogošću organiziraugušivanje hereze. Većje 1520. objavio prvi plakat protiv nje, a iduće je godine naredio strogoizvršavanje Wormskog edikta. Sve je to bilo samo uvod u ono, što je smišljao. Najradije bi, da jesvojim burgundskim pokrajinama mogao nametnuti španjolsku inkviziciju, pa premda se podjednodušnim protivljenjem svojih savjetnika odrekao toga; ipak je ondje organizirao represivni sistem,koji je bio toliko nalik na nju, koliko je god to mogao biti, a da ne pobuni protiv sebe javno mijenje.Papin prosvjed protiv te laičke inkvizicije,koja je ovisila samo o državi, naveo ga je, da je iduće godineukine. Godine 1524. počeli su umjesto nje djelovati papinski institutori, koje je ipak imenovala vlada.Tome se sve do kraja njegove vladavine pridružuje niz sve žešćih i nemilosrdnijih plakata, koji su čakprimoravali laičke sudove, da progone i kažnjavaju smrću sve one, koji nisu teolozi, a ipak raspravljajuo vjeri ili pak one, koji poznaju heretike, ali ih ne prijave vlastima .

I ti su vjerski progoni doživjeli istu sudbinu. kao i svi oni, koji su im prethodili. Razjarili su doheroizma najplemenitije i najiskrenije duše. Nizozemska je imala tu povlasticu, da je dala prvemučenike Reformacije. Na dan 1. srpnja 1523. dva sugrađanina Antverpena augustinci Henrik Voes iJean van Essen spaljeni na velikom brisellskom sajmištu. Luther ih je opjevao u jednoj od svojihnaljepših pjesama zahvalnica, a Erazmo je iduće godine konstatirao da je njihova smrt mnogo koristilaluterovcima.

Moglo bi se postaviti pitanje, što bi se dogodilo s luteranstvom u Njemačkoj, da ga je i ondjebilo moguće ispovijedati samo uz životnu opasnost. Može se u najmanju ruku ustvrditi to, da bi se širilokudikamo sporije i da se brzina njegova širenja može u prvom redu objasniti malom opasnošću, kojojsu se inovatori izlagali. Ništa nije manje junačko od njegove povijesti, pa je dopušteno misliti da onapopustljivost što ju je luterovska crkva u budućnosti imala posvjedočiti prema svjetovnoj vlasti ne bibila tako izražena, da je u svom početku u interesu svoje vjere morala žrtvovati krv svojih pristalica.Uostalom, nije bio daleko trenutak, kad će se ona; ne imajući ni dotad razloga da se bori protivknezova, uteći pod njihovu zaštitu.

Život crkve bio je većstoljećima tako isprepleten sa životom društva, da nitko nije mogaonapasti crkvu, a da u isto vrijeme ne potrese i državom. Albižinska crkva u XII.st. pobudila jekomunističke težnje.

262

Wyclif, je i nehotice pridonio agrarnom ustanku 1381., a poznato je, da je husitizam biopotpuno prožet socijalnim zahtjevima. Luterovska propaganda nije bila izuzetak toga pravila. Nemasumnje, da u svjetovnim stvarima nitko nije bio konzervativniji od Luthera: On se veoma razlikovao odhumanista i bio je manje moderan od njih, pa je prihvaćao tradicionalni, utvrđeni poredak; bio jerevolucionaran samo u vjerskim pitanjima i njegovi gnjevni napadi protiv vlasti Rima čudnovatoodudaraju od njegove poslušnosti laičkim vlastima.

Ali prodrijevši u krilo masa njegova će propaganda uskoro potaći one nejasne osjećaje, kojekrajnja bijeda gomila u njihovim srcima a ti su osjećaji bila strahovita snaga koja će, kad jednomraskine lance, izmaći svakom upravljanju i slušati samo sebe.

Sjećamo se iz ranijeg izlaganja, da se položaj njemačkog seljaka od kraja XIV. st. neprestanopogoršavao. Kapitalističke tendencije idućeg stoljeća jošsu više pogodovale eksploataciji, kojoj ga jeizvrgavalo surovo i nemilosrdno plemstvo. U njemačkoj književnosti, kao ili njemačkoj umjetnosti XV.st. o Baueru se govori s izvanrednim prezirom. Čini se, kao da u njemu gledaju samo odvratna ilismiješna prostaka, prema kome je sve dopušteno. I zaista, gospodari sebi dopuštaju sve na štetu tihnesretnika: uspostavljaju kmetstvo; otežavaju kuluk, konfisciraju općinska imanja, smanjuju kmetskečestice, povećavaju sva korisna davanja, sudsko pravo i ti služnosti svake vrste. Ti su nesretni ljudi biliu svakom vlastelinstvu potpuno bespomoćni pred tlačenjem kome ga je podvrgao feudalčev burg,prihvaćali su svoju sudbinu i mirili se njome, te tako dočekali trenutak, kad se vjerski pokret, koji jeuznemirivao gradove, počeo širiti među njima. Vjera je bila najstarija i najposvećenija navika,neophodno potreban oblik i čak sam temelj života, a oni su sad svojim očima gledali, kako jenekažnjeno napadaju, izvrgavaju ruglu i prkose joj u lice. Nestajalo je straha i strahopoštovanja predsvećenstvom. Kako su oni mogli sačuvati strahopoštovanje i strah pred svojim gospodarima?Zloupotrebe, što su ih predbacivali crkvi, činile su im se manje jasne negoli nepravde koje im jenanosilo plemstvo. Što se pokret više širio među njima, sve ih je više među sobom zbližavao uzajedničkom gnjevu. Njihova se slabost osniva na njihovoj osamljenosti. A sad kad ih je pokretala istastrast osjećali su se snažni pa su većprve pobune 1528. odjednom otkrile svu veličinu opasnosti, kojusu suvremenici suviše prezirali a da bi je mogli predvidjeti.

Pokret se naglo proširio po cijeloj južnoj Njemačkoj i od Luxembourga do Čeških planina.Pobunjenicima se ovdje ili ondje, pridružio čak i gradski puk. Njihovi zahtjevi upisani u dvanaestseljačkih članaka, mnogo su više socijalni nego vjerski. Oni traže vraćanje evanđelju, ali više od svegaslobodu, i to onakvu slobodu, kako je oni shvaćaju, a to znači,da mogu slobodno uživati šume i livade,pa zatim da se otresu protuzakonitog kuluka i samovoljne tiranije malih plemića.

Njihove čete širile su se neodoljivo, i užas, što su ga sijale na svom prolazu, paralizirao jesvaki otpor. Na surovost, pod kojom su tako dugo trpjeli, odgovarali su surovoću. Dvorci i samostaniplamtjeli su u ognju. Strah je bio tako općenit, a provala tako, nenadana, da su se grofovi, knezovi iizbornici ponizili i počeli pregovarati s pobunjenim mnoštvom i pristajati uz dvanaest članaka (Ali oniviše nisu ,dovoljni nadama, što su ih pobudili uspjesi,ni strastima, koje su oni raspalili. Stari mistički ikomunistički snovi,što su jošod Srednjeg vijeka ostali prošireni među narodom, ponovo su obuzeliduhove.) Thomas Munzer je u Tirigiju fanatizirao seljake:obečavši im svijet pravde i ljubavi u skladu svoljom božjom, koji se može ostvariti samo pokojem zlih i opakih. Te su propovijedi djelovale na onejednostavne i žestoke ljude tako da su agramu pobunu pretvorile u neku vrst mističkog terora. Ti suizgredi ubrzali organizaciju otpora koju iznenadnost prvih uspjeha doduše odgodila, ali koji je bioneizbježiv:plemstvo je udružilo svoje snage protiv seljaka, a ovi prihvate bitku. Na dan 15. svibnja1526. sasječeni su kod Frankenhausena na komade. Pobjednici su bili utoliko nemilosrdniji, koliko suprije toga bili više prestrašeni. Dugo su gasili svoju osvetničku žeđna tom puku, koji im se nedavnousprotivio. Na vrat seljaka pao je teži jaram nego ikad prije. Odsad su ga pokorno i pomireno nosili svedo početka XIX. st.

263

Anabaptistička kriza jošbolje svjedoči o vjerskoj zbrci, u kojoj je prenagli nestanak crkvenihautoriteta ostavio duše pučana. Shvativši luterovske propovijedi doslovno prvi su anabaptisti, koji su sepojavili u Švajcarskoj većprije 1525., namjeravali podvrći ne samo svoju vjeru, nego i samo društvoučenju Svetog pisma. Budući da je ono sadržavalo riječbožju, trebalo mu se prilagoditi do krajnosti.Zar je uopće trebalo crkve i države? Izvršavanje biblijskih propisa trebalo je biti dovoljno za spas kao iza uređenje odnosa među ljudima. Stare srednjovjekovne hereze neizbježivo su uplele svoja učenja uobjašnjavanje Svetog pisma. Popularno manihejstvo, osnovano na suprotnosti tijela i duha, nije jošodvremena Albižana nikad posve nestalo. Sad je ponovno oživjelo i ispreplelo se s apobliptičkimpriviđenjima i mističkim stremljenjima, koja su se počevši od XIV. st. tako naširoko rasprostranila.

Pravednici su smatrali, da su pozvani da stvore novi svijet, u kom će opće bratstvo sve, idobra i žene pretvoriti u zajedničko vlasništvo te su ovi veoma lako stekli pristalice u nižim slojevimagradskog stanovništva među zanatskim pomoćnicima i nadničarima mlade kapitalističke industrije.Šireći se među manualnim radnicima od usta do usta, oni su brzo dospjeli i u Nizozemsku, gdje im jeindustrija, jače razvijena nego igdje drugdje, pripremila, izvanredno plodno tlo. Nije čudo, da su javnevlasti bijesno progonile njihove pristalice: i katolici i luterani takmičili su se među sobom u divljaštvuprotiv te tako revolucionarne hereze. Uostalom, progon te samo jošpogoršao opasnost od utopijskogučenja kakvo je bio dotada, anabaptizam postaje učenje mržnje i nepomirljive borbe. Bijednici sad odnjeg ne očekuju samo oslobođenje, nego i osvetu. Mnogi od njih čini se da su bili, naprosto, mahnitizanesenjaci, podjednako pripravni da umru za svoju vjeru kao i da bez milosti žrtvuju ostali diosvijeta. Oko god. 1533. čini se da je Holandiju obuzela neka vrsta mističko socijalnog delirija. Plijenommu je postao gotovo cio niži puk po gradovima. U nekim gradovima cijeni se, da su čak dvije trećinestanovništva bile zaražene, pa čak pokolji, prijeki sudovi utapljanja i stavljanja izvan zakona svih onih,koji su pristajali uz sektu nisu mogli zaustaviti njezino širenje. Iz Amsterdama i njegove okoline krenulisu 1534. proroci, pa su se okoristili jednom pobunom grada Munstera protiv njegova biskupa i osnovaliondje Božje kraljevstvo.Možda se ni u kojem drugom trenutku povijesti ne oćituje tako jasno, doklemogu strast, vjerska obmana i nada u ostvarenje socijalne pravde odvesti pučke mase. Anabaptisti su uMunsteru za vrijeme od dvanaest mjeseci opkoljeni četama katoličkih i protestantskih knezova iz,okoline, u neke vrste ludilu organizirali svoj Novi Jeruzalem. Uvedena je poligaminija i komunizam, ioboje je u praksi prihvatilo i provodilo cijelo stanovništvo. Jedna mistička i socijalistička utopija zatrenutak se pretvorila u stvarnost. Jurišna grad, izvršen 24. lipnja 1535., dokrajčio je krvavom kupeljitaj nastup kolektivnog ludila. Tek su u naše vrijeme s tornja katedrale skinuti željezni kavezi, u kojimasu se dugo na vjetru njihale vatrom spržene kosti proroka Ivana iz Leydena i gradskog načelnikaKnipperdallinga. Zauzeće Munstera okončalo je žestoku krizu anabaptizma, ali ga nije posve uklonilo slica zemljina.

Njegova su se revolucionarna mišljenja očuvala u krilu puka isto onako, kako se, katarstvosačuvalo poslije velikog progona u XIII. st. Ali on se kod većine njegovih pristalica vratio na početnuevanđeosku jednostavnost, pa se u tom duhu očuvao sve do naših dana u krilu protestantskog svijetaEvrope i Amerike. Seljački rat i anabaptizam postali su uzrokom, da su se od Luthera okrenulihumanisti i erazmovci, koji su se prestrašili tolikih nasilja i ponovo se bacili u krilo crkve. Jednako setoliko prestrašio i sam Luther žestoko je napao pobunjenike i bez milosti se radovao njihovimporazima. Odsad je bilo svršeno s pučkim tendencijama što ih je očitovao u početku. Ćinilo mu se, dase može nadati spasu reformacije samo tako, da je stavi pod zaštitu i vodstvo knezova. Poznavajući ih,morao je znati, da je među njima općenito vladalo mlako raspoloženje prema vjerskim pitanjima.Osim bavarskih vojvoda koji su bili isto tako nepokolebljivi katolici kao i Habsburzi. Drugi su bili posveskloni da svoju vjeru usklade sa svojim interesima. Ni kod jednog od njih ne susrećemo ni najmanjegtraga idealizma, ni najslabijeg izraza nekog iskrenog ili nezainteresiranog uvjerenja. Nema sumnje dasu bili nezadovoljni s etikom, ali je isto tako nesumnjivo da ne bi prekinuli s njom, da im taj prekid

264

nije pružio priliku da sekulariziraju njezina imanja, konfisciraju njezine prihode i da udvostruče svojuvlast i utjecaj na svoje podanike proglasivši svaki sama sebe poglavarom crkve na svom području.Držanjem tih branilaca nove vjere odlučili su posve zemaljski obziri. Od svih vjerskih konfesija,luteranstvo je bilo jedina, koja im se umjesto da potiče svoje zaštitnike da joj žrtvuju svoj život i svojimutak predstavila-kao dobar posao.

Saski izbornik i hesenski landgrof prvi su pošli putem, na kom će ih drugi uskoro slijediti.Godine 1525, je veliki meštar teutonskog reda, Albert Brandenburški, usvojio reformaciju, da bi mogaosekularizirati red i pretvoriti ga, u svoju korist, u svjetovnu kneževinu. Vojvode Anhalta, Lubenburga,Frigije, markgrofovi Brandenburga i Bayreutha također su se izjasnili za evanđelje, tako se luteranstvo,otpočevši svoj put među građanstvom južne Njemačke pristupanjem vladara pretvorilo u vjeru Sjevera.Vladareva je naime vjera određivala i vjeru njegovih podanika isto onako, kako je nekoćza velikeshizme ona određivala i njihovu pokornost rimskom ili avinjonskom papi. Pitanje savjesti smatrano jedakle pitanjem discipline, ne bi se to očekivalo od religije, koja je proglašavala spasenje putem vjere ipriznavaja svakog kršćanina svećenikom.

U tom ima protivrječja, koje se može objasniti samo sve jačom Lutherovom potrebom, daspasi budućnost svojih vjernika zaštitom, koju će im pružiti svjetovna vlast, a narodi su tako poslušnodopustili, da im ta vlast nametne vjeru, da je to dovoljno kao dokaz o vrijednosti starog književničkogklišeja: o germanskom individualizmu. U pitanju je bilo najsvetije uvjerenje svakog pojedinca, a ipaknije bilo ni pobuna, ni otpora. Čini se da su njemački katolici isto tako lako prihvatili luteranstvo ponalogu svojih vladara, kao što su se Franci u V. st. odrekli svojih bogova, pošto se Klovis pokrstio.Nema sumnje, da po tom treba zaključiti, da njihova vjera nije bila veoma živa ali je razlog njihovadržanje isto tako i u potpunom zastoju političkog života u Njemačkoj, nitko ondje nije ni pomišljao daospori prava vladaru; ljudi su bili naviknuti da se prepuštaju njihovu vladanju; nigdje nije bilo onihprivilegija koji su, kao na primjer u Nizozemskoj ili Španjolskoj, ograničavali njihova prava. Puštali suim dakle bez ikakva prosvjeda da zauzmu mjesta biskupa, da imenuju superintendante svećenstva, daukinu crkvene zadužbine, zatvore samostane, sekulariziraju njihova imanja, organiziraju škole, i da,ukratko, svaki od njih, na svom tlu univerzalnu crkvu, podložnu papi, zamijeni teritorijalnom crkvom(Landeskirche), podložnom svjetovnoj vlasti.

A ipak, Wormski edikt nije bio ukinut; Luther i njegove pristalice ostali su pod kaznom carskogizopćenja, a Karlo V. je u Nizozemskoj i dalje protiv njih proglašavao svoje sve krvoločnije plakate. Alirat protiv Franje I. zadržavao ga je daleko od Njemačke i primoravao, da se strpi. Njegov bratFerdinand, kom je prepustio nasljedne zemlje habsburške kuće, i koji ga je zastupao u njegovojodsutnosti, bio je i sam veoma zauzet napadima Turaka u Podunavlju i nastojanjem da ga Madžaripriznaju nasljednikom svoga kralja Ludovika, koji je nedavne poginuo u bici na Mohačkom polju (1526),pa stoga ni on nije mogao ni pomišljati na to, da stane na put širenju Reformacije. Prema tome,Francuzi i Turci omogućili su toj ideji da stekne neophodno vrijeme i učvrsti svoje položaje. Sabor naSpiru donio je 1526. odluku, da do careva dolaska svatko radi po svojoj slobodnoj volji u pitanjimaonih, koje je osudio Wormski edikt. A kad se Karlo tri godine poslije toga htio vratiti na taj edikt, petje vladara i nekoliko gradova smjesta protestiralo protiv toga. Otad je za pristalice vjere ostalo imeprotestanti.

Do neizbježivog prijeloma došlo je tek 1530., na saboru u Augsburgu, koji je sazvan poslijecareve krunidbe. Teološka debata, u toku koje je Melanchton pročitao Augsburšku ispovijest vjere,mogla je na kraju samo jošviše učvrstiti svaku stranu u njezinu vjerovanju, bilo je prekasno nadati seizmirenju, koje deset godina prije toga možda nije bilo nemoguće. Protestantski vladari napustili suskupštinu, koja je, na carev podstrek, većinom glasova svečano potvrdila Wormski edikt, osudila svevjerske novotarije i naredila opći povratak u krilo crkve.

265

Protestantski vladari pripremili su se sada na borbu smatrajući je neizbježnom, godine 1531.sklopili su u Schmalkaldenu savez s nekim gradovima, dobro su znali, da će car, koji je jošuvijek bioupleten u rat s Francuskom ustuknuti pred energičnim držanjem. I zaista, on je iduće godine uNurnbergu proglasio vjerski mir i do sastanka koncila ili idućeg sabora zabranio svaki vjerski rat. Topriznanje nemoći povećalo je, dakako, samopouzdanje protestanata. Filip Hessenski, najnemirnijimeđu njima, okoristio se prilikama i oslabio moćHabsburgovaca koliko god mu je to bilo moguće. Uznovčanu pomoćfranncuskog kralja vratio je wirtemberškog vojvodu na vlast u njegovu vojvodstvu, kojeje Ferdinand pridružio Austriji, pa je ondje smjesta uveden protestantizam (1534). Nešto poslije toga,posljednji laički vladar na sjeveru Njemačke, koji je ostao vjeran katolicizmu, protjeran je sa svojihposjeda (1542). Većje i koelnski nadbiskup pokazivao namjernu da pristupi reformaciji. Magdeburška ihilbertska nadbiskupija bile su većsekularizirane.

Najzad je mir s Francuskom u Crespyju (1544), omogućio KarIu V. da se počne baviti događajimau Njemačkoj ,pa je nedavno donio odluku, da sazove opći koncil i da ga tako oslobodi nirnberškihobaveza. Došao je trenutak za napad na šmalkaldensku ligu.

Da su vjerski interesi protestantskih knezova bili jači od njihovih osobnih interesa, svi bi seudružili, da se suprotstave udarcu. A ipak nije bilo ničega lakšeg negoli obećanjima o teritorijalnomproširenju postići neutralnost ili čak suradnju nekolicine protestantskih vladara protiv njihovihistovjernika. Luterovac Moric Saski osobito se istakao kao saveznik katoličkog suverena u toj borbiprotiv luterovaca.Španjolske čete vojvode od Albe učinile su ostalo. Bitka kod Muhlberga uništila ješmalkaldensku ligu (2. travnja 1547) .

Izborništvo Ivana Fridriha Saskog dano je Moricu. Filip Hessenski se pokorio. Jošiste godine,Karlo je privolio augsburški sabor, da prihvati interium (privremeno rješenje), koji je do odlukekoncila uspostavljao prijašnji vjerski položaj u reformiranim zemljama.

Nije to bila pobjeda katolicizma, nego pobjeda cara koji je prestrašio pobijeđene. Više su sebojali da ne padnu pod Karlov jaram i da ne izgube svoju vladarsku autonomiju, nego da, se ponovopokore Rimu. Morie Saski, koji nije, kao ni oni, želio prevlast Habsburgovaca u Carstvu, prešao je knjima. Nedostatak nacionalnog idealizma bio je kod njih jošveći negoli nedostatak vjerskog idealizma.Bili su Nijemci i luterovci, pa ipak, nisu oklijevali da kupe pomoćkatoličkog kralja Francuske HenrikaII., prepustivši mu dio onoga ,što bi se svagdje drugdje, osim u Carstvu, zvalo domovina ili bar, država.Chambordskim ugovorom (1552) priznali su mu pravo da svojoj kraljevini pripoji tri zapadne biskupije:Metz, Toul i Verdun. Hineći strah da će im Karlo nametnuti španjolsko ropstvo , pozdravili su Henrikakao zaštitnika njemačke slobode željeli su, dakako, samo to, da bude zaštitnik njihova političkogpartikularizma, koji se vjerskim partikularizmom tako pogodno pojačavao.

Da ponovimo jošjednom: luteranstvo je dakle spasila Francuska.

Karlo je morao pojuriti na lorensku granicu, pa je morao prepustiti luteranstvu slobodno tlo. Sve dosvoje abdikacije više se, nije mogao vratiti u borbu. Njegov brat i nasljednik Ferdinand bio, je istotakav katolik kao i on, ali su ga u Ugarskoj ugrožavali Turci pa se požurio da umiri Njemačku. Vjerskimir što ga je 25. rujna 1555. zaključio sabor u Augsburgu, riješio je cijelo pitanje. Vladarima jepriznato iust reformandi to jest pravo da prihvate Reformaciju, bilo da su to većučinili ili da tonamjeravaju učiniti u budućnosti. Podanici su morali primiti vjeru svojih vladara, ali su imali pravoemigrirati uz uvjet,da prije toga prodaju svoja imanja. Izuzetak je utvrđen za crkvene kneževine, kojesu u svakom slučaj morale ostati katoličke. Ako bi nijihov vladar prešao na drugu vjeru, morao jeabdicirati.

266

Ovako ugovoren, Augsburški je mir bio mnogo više nalik na običan politički kompromis nego na nekivjerski mir. Bilo je nemoguće posvjedočiti potpuniju nebrigu o slobodi savjesti. Vjera stanovništvaprepuštena je neovisnoj volji vladarevoj, kao da se naprosto radilo o nekom pitanju unutrašnje uprave.Pravo slobodnog ispovijedanja vjere priznato je samo okrunjenim glavama: masa je smjela samoslušati. Nema sumnje, da u tome treba vidjeti samo posljedicu načela o državnoj vjeri, koje se dosadprimjenjivalo samo u korist same crkve a sad se proteglo i na luteranstvo. Netolerantnost jepodjednako vladala i na jednoj i na drugoj strani, i nova je vjera jednako kao i stara bolovala odraskolništva u svojim redovima. Uostalom, augsburški mir nije uveo nikakvu novost. Stanje, što ga jepotvrdio, bilo je isto ono, koje je -kako smo vidjeli- u stvarnosti većpostojalo, u svima reformiranimkneževinama.

Ali mirom se činjenično stanje pretvaralo u pravno. Protestantiizam je stekao svoje mjesto podsuncem, i njegova je budućnost bila osigurana.Veličanstveno jedinstvo kršćanstva službeno jerazbijeno. Crkva nije samu sebe reformirala dovoljno rano, pa je morala gledati kako se pojavljujesuparnička crkva. Dotad je, bez milosti uništavala svaku herezu, a sad je morala podnositi njezinutrajnu prisutnost. Dogodilo se to zato, što se svjetovna vlast prestala boriti za nju, pa je čak i samaprešla na stranu hereze. Ne samo da ju je priznala kao vjersku istinu, nego se i okoristila njezinompotrebom da traži zaštitu svjetovne vlasti, pa joj je nametnula crkvenu organizaciju; u kojoj je zasebe zadržala položaj gospodara. S luteranstvom se zapravo iz povijesti javlja ne samo državna vjera,nego državna crkva. Država sad imenuje, izobražava i nadzire svećenstvo, pa se ubuduće koristi onomgolemom vlasti što je ima nad dušama. Posredstvom crkve ona će odsad u svoje ruke preuzeti nastavu,koja joj je dosad izmicala. Počevši od XVII. st. država će školovanje učiniti obvezatnim, pa će se takonjezine ovlasti proširiti na formiranje i na upravljanje idejama. Lako je pogoditi koliko će joj to bitikorisno.

Pastori će s isto onolikim uspjehom propovijedati poslušnost vladaru, kao što će isusovci propovijedatiposlušnost papi. Civilna će se vlast okoristiti svakim napretkom nove vjere koja je sve više prožimaladuh tadašnjih ljudi.

Disciplina, poštovanje autoriteta, povjerenje u vlast - sve su to svojstva, što ih je ta nova vjerapredala modernoj Njemačkoj. Najzad treba istaći, da je bašona razlog, što je postala, moguća takvadržava, kao što je bila Prusija,to jest država, u kojoj se susreću i združuju podaničke, činovničke ivojne vrline, ali u kojoj bismo uzalud tražili vrline slobodnog građanina.

Možda nije moguće naći pogodnijeg primjera za točnu ocjenu vrijednosti uloge, što je imaju historijskiheroji, od Lutherova slučaja. Kako god je bio velik udio, što mu treba pripisati u pobjedi Reeformacije,taj se uspjeh prije svega objašnjava moralnim i političkim prilikama u Njemačkoj u početku XV. st.Prepirka zbog oprosta pretvorila se gotovo smjesta u vjersku revoluciju zato što su se vremena i osnovepromijenila. Pedeset godina prije toga isti čovjek, s istim uvjerenjem, istom snagom zanosa igovorničkim darom najviše ako bi zainteresirao nekoliko teologa svoje pokrajine, i nad njim bi sezaklopila šutnja, kao što je to bilo s tolikim njegovim prethodnicima. Ali možemo reći joši više- možese lako ustanoviti, da čak i temeljne ideje luteranstva nisu Lutherovo vlasništvo. U Nizozemskoj jeWessel Gansfort, koji je 1489. umro nepoznat; a njegova su djela objavljena tek 1552., većznatnoprije formulirao većinu tih ideja, a u Francuskoj ih ponovo nalazimo među članovima malog kruga, kojise oko 1515 . okupio oko Lefevra iz Etaplesa. One su, da se tako izrazimo, čekale na pragu crkve dadođe trenutak, kad će u nju provaliti. Luther ih je pognao da krenu a zatim je upravljao njihovimnapredovanjem. Bio je veliki moralni vodilac, ali je poznato, da takvi vodioci čak ni onda, kad ihrevolucije neodložno ustrebaju, ipak nisu njihovi pokretači.Osim toga, u samoj je prirodi revolucija, da su zarazne; ni ova nije mogla biti izuzetak općeg pravila.Pa ipak, oblik, što ga je luteranstvo tako rano poprimilo u Njemačkoj zbog svoga intimnog savez s

267

vladarima, morao ga je spriječiti, premda je ono pokrenulo Reformaciju, da upravlja njezinomsudbinom i da za sebe sačuva kormilo njezina budućeg razvoja.Wittenberg, koji je, kako se za trenutakčinilo, imao postati zajedničko središte svih vjernih poklonika evanđelja, uskoro je razočarao njihovenade. Landeskirchen( su bile tijesno podložne svjetovnoj vlasti, pa nisu imale dovoljno slobode u svomistupanju, ni dovoljno nezavisnosti koja je bila nužna za plodnu propagandu u inozemstvu. Previše suse prilagodile njemačkim političkim prilikama, a da bi se mogle uskladiti s drugim sredinama. Njihov imje nacionalizam, ako se smijemo tako izraziti, unaprijed onemogućavao da izvrše neki univerzalniutjecaj. Jedino osvojenje, što ga je luteranstvo uistinu izvršilo, bilo je osvojenje skandinavskihzemalja, a dogodilo se to zbog toga, što su se tamošnji kraljevi izjasnili za njega, U Švedskoj ga jeGustav Vaza, u sporazumu s plemstvom, koje je željelo preoteti crkvena imanja, nametnuo narodu već1527. Katoličke pobune, koje su do 1543, bile prilično brojne; bez milosti su ugušene i nisu imaledrugih posljedica osim što su učvrstile kraljevsku vlast i dale zemlji čvrst monarhijski ustav, koji će jojuskoro omogućiti da se uplete u evropske događaje. U Danskoj je Kristijan II. (1503-1523) zaštićivao ipomagao reformaciju u želji da poveća svoju vlast i da je nametne crkvi.Tome se pridružilo plemstvo i građanstvo Kopenhagena prvo iz interesa, a drugo iz neprijateljstva

prema svećenstvu. Pod Kristijanom luteranstvo je proglašeno državnom vjerom 1536. Norveška i Islandovi sile su doduše o Danskoj, ali su dotad sačuvale svoju autonomiju ili želji da im je oduzme, kralj seokoristio njihovim otporom danskoj crkvi. Luteranstvo im je nametnuto silom Islandski biskup.

Jan Areson umro je na stratištu.

Luteranstvo je dakle pobijedilo samo ondje, gdje su knezovi ili kraljevi pristajali uza nj ili njegovu ješirenju malo značenje pripalo vjerskom uvjerenju. Njegove su zaista iskrene i nezainteresiranepristalice u početku bile veoma malobrojne.

Njegovo je usvajanje proglašavala vlast, a narod ga je prihvaćao iz poslušnosti; zbog toga se širio akose tako smijemo izraziti, pripajanjem novih područja. Obraćanje duša izvršavalo se tek naknadno ivremenom kao što se vrši asimilacija domaćeg pučanstva s osvajačkom nacijom.

Sklad monarhijske vladavine i luteranstva bio je tako potpun da se Reformacija čak i kod narodanjemačkog jezika okrenula od njega gdje god ga ta vlast nije podupirala. Veoma je zanimljivo da sudemokratski kantoni u Švajcarskoj pod Zwinglijevim utjecajem sebi stvorili nezavisan vjerski ustav, uzkoji su u početku pristajali i mnogi slobodni gradovi na jugu Njemačke.

Isuviše je očito, da se crkva u zemljama, gdje su vladari ostali vjerni Rimu, nije imala razloga bojatiluterovaca. Oni su poštovali vlast, pa nisu ni na čas pomišljali da joj se odupru, pa čak ni da joj otkažuposlušnost. Pokorili su se ,plakatima objavljenim protiv njih i suzdržavali su se da svoju vjeru javnopropovijedaju; jedina propaganda, koju su sebi dopuštali, bila je mučeništvo. Svijet je uskoro opazio,da oni nisu opasni, pa ih je čak i u Nizozemskoj inkvizicija Karla V., koja je tako divljala protivanabaptista progonila donekle mlako.

Pa ipak se čini sigurnim, da je vjerski potres u Njemačkoj u stanovitoj mjeri djelovao na prekidEngleske s papinstvom. Ali je to bio samo posredan utjecaj i, ako se tako smijemo izraziti; ohrabrenjemjerama, koje su same po sebi posve tuđe luteranstvu Henrik VIlI., koji se zanimao za teologiju,smatrao je Luthera običnim heretikom i pobijao ga je u svom spisu Rasprava o sedam sakramenata kojaje navela Lava X. da mu podijeli naslov Branilac vjere. Progonio je Tyndala i zabranio njegov prijevodBiblije. Motivi njegova protivljenja Rimu i stvaranja anglikanske crkve bili su izvan područja vjere. Nion a pogotovu engleski narod nije osjećao ni najmanje potrebe da odbaci tradicionalna vjerovanjakršćanstva.

268

Pripisati postupak Henrika VIII. naprosto njegovoj strasti prema Ani Boleyn, značilo bi pobrkatiokolnosti događaja s njihovim uzrokom. Papino protivljenje kraljevoj rastavi od Katarine Aragonskezaista ga je potaklo da nagovori skupštinu svećenstva da ga proglasi poglavarom i zaštitnikom engleskecrkve i svećenstva (the chief protector of the church and C1ergy of England 1531), da bi tako mogao,poništiti svoj brak (1533). Ali su se događaji mogli na tom zaustaviti, i da se to dogodilo, odnosEngleske prema Rimu sigurno ne bi bio nepopravljivo pokvaren. Imenovanje Tome Morusa na dužnostkancelara (poslije osude kardinala Wolseya, 1530), dokazuje da vlada nije ni pomišljala da se udalji odkatoličanstva. Parlament je svim snagama pomagao kraljevu stvar; želio je da se okoristi položajem istvori nacionalnu crkvu. Ali nitko nije pomišljao na raskol, a jošmanje na herezu.

Prihvaćajući položaj kancelara, Morus je sigurno namjeravao bez buke i nasilja u engleskoj crkviprovesti one umjerene reforme o kojima su sanjali humanisti. Kao i Erazmo, on je želio sačuvatitradicionalnu vjeru pročistivši je. Ako je računao na pomoćvlade u tom nastojanju, bilo je to samo uzuvjet da i nju nadahnjuju isto tako isključivo vjerski i nezainteresirani motivi, kao što su bili injegovi.Ali je tad vladom upravljao čovjek, koji je svoje snage i svoju genijalnost posvetio nastojanju,da Englesku učini apsolutnom monarhijom. Thomas CromwelI obrazovao se u školi talijanskihpolitičara, pa je državu shvaćao samo kao neograničenu prevlast krune. Za njega je kao i zaMachiavellija crkva bila samo politički faktor, ali pritom utoliko znatniji faktor, što je njegov utjecajna ljude bio veći podvrći ga službi vladarevoj, značilo je dakle predati u njegove ruke svu onu snagu i,utjecaj koji je crkva temeljila na svom posvećenom karakteru: koristeći se poslusnošću parlamenta injegovim neprijateljstvom prema rimskoj kuriji, nagovorio ga je, da izglasa akt o supremaciji koji jekralja priznavao jedinim vrhovnim poglavarom engleske crkve na ovoome svijetu i odobrio mu svečasti, sudske ovlasti,autoritet, sve imunitete, koristi i prednosti, koje pripadaju tom dostojanstvu, kaoi pravo da ispituje, ispravlja, suzbija, reformira i kažnjava sve zablude, hereze,zloupotrebe,neurednosti i izopačenosti, koje bi mogle bi ti ili mogu biti, zakonito popravljene djelovanjem bilokoje vrste duhovne vlasti ili jurisdikcije. Iduće godine kralj je proglasio Cromwella svojim generalnimnamjesnikom u crkvenim pitanjima . .Tako se engleska crkva poklonila pred podnožjem kraljevskogprijestolja, a vladar, koji je sjedio na tom prijestolju zauzimao je otad za nju položaj pape. Bio je toraskol, ali jošne hereza. Međutim nije trebalo mnogo čekati, pa da se iz raskola rodi i ona.

Cromwellu nije trebalo dugo da crkvu pretvori u običan instrument kraljevske vlasti. Kaptolima jenametnuta obaveza da na biskupsku čast uzdižu samo osobe, koje je označio kralj. Čak se i odpropovjednika zahtijevalo da imaju kraljevo odobrenje i u isto vrijeme svi su samostani podvrgnutipregledu a o njegovu rezultatu nije bilo sumnje .. Spretni je ministar odlučio konfiscirati njihovaimanja, dijelom u korist krune, a dijelom u korist plemstva; s ciljem da interesi lordova i sitnogplemstva (gentry) ubuduće budu solidarni u držanju noveg crkvenog ustrojstva, kao što su poslije, uFrancuskoj, interesi kupaca nacionaliziranih dobara imali biti u skladu s interesima revolucioinarnogrežima. Budući da je plemstvo prevladavale u parlamentu nije bile teške ishoditi odredbe, koje su 1536i 1545. dekretirale ukidanje svih samostanskih zajednica u zemlji članci vjere, što ih je skupštinasvećenstva 1536. bez prosvjeda prihvatila, prekinuli su posljednju vezu, koja je jedinstvo vjere dotadjošvezivala englesku crkvu s univerzalnom. Ti su članci prihvaćali kao temelj vjere same Bibliju izaključke prvih triju ekumenskih koncila (the Bible and the three creeds), a od sakramenata su zadržalisamo krst, pokoru i euharistiju. U obrede i u organizaciju hijerarhije nisu uvedene nikakve promjene.Usvojena je otprilike srednja pozicija između protestantizma i katolicizma, prilično nalik na onu, kojesu humanisti željeli neprijetno dovesti papinstvo.

Pa ipak se najbolji i najslavniji od njih, Toma Morus, 1532. odrekao svoje kancelarske službe a dvijegodine poslije toga njegova je glava pala na stratištu. Najpobožniji i najprosvjećeniji duhovi što sutežili za reformom crkve, bili su ogorčeni i uzbunjeni nasiljem koje im je vlast nametala. Vladin im sesistem činio, a zaista je i bio, moralnim despotizmom, koji je nametnut uz pomoćterora. Cromwelleva

269

je policija prevodila pravu inkviziciju i žrtve, zbog primjera odabirane iz redova najodličnijih ljudi uzemlji, bez milosti su žrtvovane cilju, što ga je strašni ministar imao pred očima. Uzalud se plemstvosa sjevera pobunile u ime katolicizma i slobode; njegovi su, napori doveli samo do novih smaknuća.

Strogost, koja je primjenjivana protiv katolika; nebične je odudarala od kraljeva kolebanja ilidogmatskim pitanjima. Poslije 1536., prestrašen manifestacijama jedne uostalom malobrojne skupinepretestanata,on je očito nastojao da se približi tradiciji, i njenih šest članaka; što ih je svećenstvo1539. na njegov poticaj potvrdile, prilično jasne ocrtava povratak u smjeru katoličke vjere. Glasan padi smrt Cromwelleva 1540. objašnjava se djelemice njegovim, nastojanjem da Englesku uvuče u savez snjemačkim luterevcima. Na trenutak se čak činile da Henrik VIlI. pomišlja na izmirenje s Rimom ili dapristaje uz ideju, da reformu crkve provede opći koncil. Uostalom držanje Tridentinskog koncila naveloga je da odustane od te naučne želje. Pred smrt (1547)jošje promišljao da s njemačkim vladarimasklopi kršćansku ligu i da misu nadomjesti jednostavna communion service.

Poslije njega zavladao je kaos. Maloljetnost Eduarda VI. (1547-1553) omogućila je Protektorima,najprije vojvodi od Serierseta, zatim grofu od Warwicka, da otvereno pomažu pretestantizam. Misa jeukinuta, slike uklenjene iz crkvi, celibat svećenika odbačen, usvojen je obavezni molitvenik (prayer-book), a novi članci vjere oblikovali su učenje, kome je anglikanska crkva ostala vjerna sve do našihdana .. Sve je to nametnuto silom usred prave vjerske anarhije. Dok su na svim stranama do očajadovedeni katolici poticali pobune, pojavila se nova stranka zahtijevajući radikalnu refermu vjere icrkve. Na pozornicu je stupio kalvinizam.

Kalvinovo rođenje (1509) dijeli od Lutherova cijelo jedno pokoljenje. Vjerska kriza koju jošnitko nijemegao predvidjeti u trenutku kad je otpočinjala karijera njemačkog reformatora, zaokupljala je sveduhove u trenutku kad je počela karijera francuskog reformatora.

Luther je kao i svi njegovi suvremenici bio bačen u svijet skolastičke teolegije, Kalvin se formirao usredini, koju su strastveno uzbuđivala pitanja autoriteta Svetog pisma, milosti, spasenja putem vjere,vrijednosti sakramenata, svećeničkeg celibata i primata rimske stolice. Prvoga je navodila njegovasavjest i događaji da istupi iz crkve u kojoj je uzalud tražio duševni mir. Drugi taj crkvi zapravo nikadnije ni pripadao. Nije morao izvršiti nikakav napor da prekine s njim. Većod prvog dana smatrao ju jespomenikom zablude i prijevare. Intimne drame savjesti bile su mu ušteđene. Nije morao tražiti boga.Bio je siguran, da njegovu riječmože naći u Bibliji, samo u Bibliji. Trebala je samo da posveti svojživot njezinu razumijevanju i borbi, da ljudima nametne poruke, što ih je u njoj našao srce i osjećajinisu kod njega imali nikakve uloge.

Luterovski mu je misticizam bio posve tuđ. Razmišljanje, umovanje,logika - te su bila sredstva kojimaje vjeravao.

Nema sumnje, njegova je ličnost imala važan udio u svemu tome.

Ali pritom treba ipak uočiti, da je reformacija poslije svoje prve eksplozije trebala prije svegapovezane, jasne i čvrsto oformljene učenje i trebala je dogmatiku, ako se smijemo tako izraziti, kojaće se suprotstaviti staroj degmatici, i crkvu, koja će biti kadra da se bori protiv stare crkve. Ona je tetrebala utoliko više, što se poraženi katolicizam oporavljao, koliko svoje snage na Tridentskom koncilui pripremao snažan protivnapad, kome Reformacija sigurno ne bi odoljela, da joj nije pomogaokalvizam.

Kalvin nije imao ni jedno obilježje borbene i nagle Lutherove naravi, on je svoje vjerske potrebezadovoljavao duhovnim radom, pa je gotovo sigurno, da bi na svijet djelovao samo perom, da nije bile

270

događaja, koji su odlučili njegovom sudbinom. Sazrio je da bi zrela čovjeka bašu vrijeme, kad jefrancusko kraljevstvo donijelo odluku, da zauzme stav protiv Reformacije; ono je prema njoj isprvaposvjedočilo iste simpatije kao i prema Renesansi, s kojom ju je, čini se, brkalo. Franjo I. je zaErazma, kome je ponudio katedru na College de France, osjećao poštovanje, koje je uznemirivale irazdraživale teolege na Sorbonni. Louis de Berquin,jedan od učenika Lefevra iz Etaplesa,propovjedaoje na njegovom dvoru.Njegova sestra Margareta ispovjedala je veoma slobodno kršćanstvo,izmješanosa platoničkim tendencijama i evanđeoskim misticizmom,koje je bilo veoma srodnoprotestantizmu.Ona je otvoreno štitila novatore,pa je Lefevre došao u njezino malo kraljevstvoNavarre,da ondje na miru završi svoj život.Čak se za Dianu od Poitiersa smatralo,da je vrlo sklonaluterovom učenju.Sigurno je da je kralj prilično dugo zadržavao univerzitet i parlamente u razvijanjunjihove revnosti protiv hereze.Ali je isto tako sigurno i to,da nije pomišljao,pa čak da nije mogaopomišljati na to,da se posvađa s papinstvom.Konkordat zaključen 1516.g. s Lavom X. priznavao mu jepravo da imenuje biskupe i opate samostana i ograničavao apelacije na rimsku kuriju-svime timeosiguravao mu je tako znatan utjecaj na francusku crkvu,da nije mogao doći u napast da ga seodrekne.Od vremena Filipa Lijepog kurija se uvijek,iz razboritosti ili iz zahvalnosti suzdržavala daometa prava prema kleru,što ih je kruna sebi prisvajala.Vlada je veoma dobro ocjenjivala položaj kojijoj je bio priznat.U Franuskoj nije bilo niti jednog od onih razloga,koji su navodili njemačke vladare iliHenrika VIII. u Engleskoj da prekinu odnoe s Rimom i zamjene ih nacionalnom crkvom.Političkiinteresi,koji su drugdje tako obilno pomagali Reformaciji,ovdje su,naprotiv,poticali na otpor protivnje.Dogodilo se,dakle,a i moralo se dogoditi,da kralj više nije mogao produžiti s toleriranjempokreta,koji je sve očitije izražavao svoje neprijateljstvo prema Rimu,a da se u vlastitom narodu neprobudi prigovore,da mu je sukrivac.On se oko 1530.g.prestao protiviti zahtjevima,koji su tražiliprogone,pa premda nije,po uzoru na Španjolsku,osnovao državnu inkviziciju protiv hereze,ipak jedopustio vjerskim i svjetovnim vlastima da je progone,koliko su smatrale potrebnim,a to je značilo snesuzdržanim bijesom.

Kalvin je imao 25 godina (1534),kad su ga progoni otjerali u izgnanstvo. Nizozemska,koja je većbilai jošje tako često imala biti utočište francuskih prognanika,bila je nepristupačna zbog zakona Karla V.protiv hereze,pa se on uputio prema romanskoj Švajcarskoj.Ženeva je većnekoliko godina bila upunom političkom i vjerskom vrenju.Da bi se oduprla svom nasljednom neprijatelju,savojskomvojvodi,građanstvo je zatražilo i dobilo pomoćBerna.Već1526.g. su Eiguenoti (Eidgenossen) protjeraliiz grada vojvodine pristalice.Ali Bern je bio protestantski,i savez s njim uskoro je Ženevljane dobroupoznao s Reformacijom.Jedan francuski bjegunac,vatreni Guillaume Farel,vodio je strastvenupropagandu u prilog Reformacije.Kao i svagdje,zbunjena se crkva nije oduprla ili se oduprla loše,pa jenova vjera,uz pomoć ljubavi prema autonomiji i mržnje prema Savoji,dok su njezine pristaliceblokirale grad (1534-1535),uskoro pobjedila.Na dan 10.kolovoza 1535.g.naredbom Vijeća ukinuta jemisa-puk je uništavao slike,a najveći dio svećenstva pobjegao je.Pobjeda nad Savojom,postignutasljedeće godine,učinila je Ženevu nezavisnom republikom.Ondje je dakle u isto vrijeme,kad jeuvedena nova vjera,uveden i novi politički režim-oboje je otad imalo ostati nerazrješivo ujedinjeno.

U toku ith događaja Kalvin je prolazio kroz Ženevu,pa ga je Farel ondje zadržao. Njegova se misaopotpuno pouzdavala u samu sebe;još1536.g. objavio je spis Ustanova kršćanstva (Institutionchretienne). Sad mu se pružila prilika,da primjeni svoja načela u krilu mlade republike,koja je jošsvatreptjela od svoje pobjede.U pozadini su je štitili švajcarski kantoni,a od ofenzivnog povratka Savojacabranila ju je francuska politika; zbog toga Ženeva nije imala nikakva razloga da se boji za svojunezavisnost,pa je mogla u sigurnosti,unutar svojih zidina,obrazovati teokratsku vladavinu,koja je imalabiti najsavršenija,ili točnije,jedina primjena čistog kalvinizma,i tako snažno pridonjeti njegovuproširenju u svijetu.Ženeva je za nj bila sveti grad,kakav su se anabatisti,deset godina prije toga,usvojim mističkim snovima na trenutak ponadali da će osnovati u Munsteru.

Dovoljno je poznato da je glavna kalvinistička dogma učenje o predestinaciji. Spasenje ovisi samoo božjoj volji,i ona je oduvijeka unaprijed obilježila odabrane. Crku čini općinstvo odabranih.Alibudući da je nemoguće doznati dali je milost božja nekog izabrala ili nije,dužnost je svakog čovjeka,da

271

to,ako se smijemo tako izraziti,samome sebi dokaže,posvetivši se svim snagama služenju bogu.Prematom,kalvinistička predistentinencija,umjesto da vodi kvijetizmu,potiče na akciju.Ona potiče ljude nato utoliko više,što bog nije zamišljen kao dobri otac,nego kao gospodar,kojega je riječotkrivena uSvetom pismu i predstavlja najviši zakon.Cio se život mora posvetiti Pismu, i država je opravdana samoukoliko ga poštuje.Dok je Luther vjeru zatočio u područje savjesti,i prepustio svjetovnoj vlasti daorganizira crkvu i po svojoj volji upravlja političkim interesima,Kalvin podvrgava sveokupnu ljudskudjelatnost teologiji.On je isto tako univerzalan,isto tako apsolutan kao katolička crkva.Najradije birekao,da je to bio i više.Jer,najzad,crkva je priznavala svjetovnom maču njegovo vlastito poslanjeusporedo s onim,koje je dano duhovnom maču.Jedan vlada tijelima,a drugi dušama,i prvi je podložandrugome samo u vjerskim pitanjima.Za Kalvina je,naprotiv sam Bog htio da bude stvorena država,paona stoga mora biti pretvorena u instrument božje volje.Ona nije podložna svećenstvu,te prematome,postoji nezavisno o njemu,njezina vlast ne potječe od svećenstva,ali država djeluje u skladu sciljem,zbog kojeg je stvorena,samo onda,ako je intimno povezana sa svećenstvom u nastojanju danaloge Previšnjega dovede do pobjede jošna zemlji i da se bori protiv svakoga tko se tome usprotiviili svakoga,tko uvrijedi njegovo veličanstvo,tj. protiv poroka,hereze,idolatrije,i to napose protivrimske idolatrije,koja je najodvratnija od svih.Takav sistem ideja,ako se primjeni do kraja,nužno jevodio do teokracije,pa je ženevska vlada na podstrek Kalvinov zaista tu teokraciju i ostvarila.

Konsistorij,skupština pastora i laika,vršio je,ako se tako smijemo izraziti,vrhovni moralni nadzor urepublici.On ne vlada,nego nadgleda i kontroliraopćinska vijeća i održava ih na pravom putu.Crkveneordonanse primjenjuju i civilne vlasti.Smrtna kazna,tortura,progonstvo i zatvor pogađa u razmjeru stežinom prijestupa,ali uvijek s primjernom strogošću,svaku povredu crkvenih propisa ilićudoređa.Pohađanje hrama obavezno je;preljub se kažnjava smrtnom kaznom:pjevačneke profanepjesme mora izvršiti javnu pokoru.Vladanje svakog pojedinca izvrgnuto je stalnom ispitivanju,koje gaprogoni čak i u njegov dom i proteže se i na najneznatnije čine njegova privatnog života.Hereza se bezmilosti guši:dovoljno je podsjetiti na smrtnu kaznu Michela Serveta god.1553.

U isto vrijeme kako je postala uzor kršćanske države,Ženeva je postala i plameno središte vjerskepropagande.Francuske izbjeglice,koje su progoni za vrijeme Henrika II. dotjerali onamo,postali su prviKalvinovi učenici i nadahnuli se njegovim duhom.Najslavniji među njima,Theodore de Beze,značio jeza Kalvina isto ono,što je Melanchton značio za Luthera;bio je organizator nastave,bez koje crkvauopće nije moguća.God.1559. osnovana je ženevska akademija,koja je u biti bila namjenjemaizobrazbi ministara,koji su,gotovo bismo mogli reći,bili kalvinistički misionari.Jer, izobrazba,što su jeprimali,pripremala ih je prije svega za širenje kalvinističkog nauka. Apostolat,što ga je Luther potpunozanemario,za Kalvina je bio neophodno potreban uvjet za propagandu vjere.To ne znači,da je on odbiosuradnju vladara;ali je došao suviše kasno,a da bi mogao računati na njih.Oni su većzauzeli svoj stav.UNjemačkoj je samo palatin-izbornik usvojio,pa prema tome svojoj zemlji nametnuo kalvinizam.IzvanNjemačke kontinentalni kraljevi su svagdje pristajali uz Rim,a engleski je kralj nedavno svojimpodanicima nametnuo nacionalnu crkvu.Trebalo se dakle pripremiti za borbu i tek pomoću nje dovestibožju riječdo pobjede.Država je posvuda očitovala neprijateljsko raspoloženje.Čak i više.Rimska crkvabila je za trenutak zbunjena nenadanim napadom, koji ju je zatekao,ali se sad počela oporavljati ipokazivala se pripravna ne samo da je brani nego i da ponovno osvoji položaje,što ih je izgubila.PavaoIII. je 1542.g. obnovio inkviziciju a 1545.g. sazvao je Tridentski koncil.Mlada Družba Isusova većjepočinjala voditi rat protiv hereze,buditi duše iz njihova mrtvila,poticati katoličku pobožnost i osnivatisvoje prve škole.Kalvinov je položaj bio dakle neuporedivo teži nego Lutherov. Njemački se reformatorokoristio neprijateljevim iznenađenjem.A Kalvin je svagdje nailazio na pripravnost i oboružanogneprijatelja.Da bi protiv njega poveo uspješan napad,morao je razviti svu svoju osobnu energiju i svuenergiju svoje organizacije.

Uostalom,ako su katolički izgledi za obranu sredinom XVI.st. bili mnogo veći nego 1517.g.,porasli su iprotestantski izgledi za napad.Sada se vjersko pitanje svagdje postavljalo sa strahovitomjasnoćom.Grčevi seljačkog rata i rata protiv anabaptista,koji su to vjersko pitanje isprva zastrli velom

272

socijalnih zahtjeva,prestali su.A s druge strane,više nije moglo biti nade u mogućnost,da dođe doizmirenja s crkvom. Trebalo se dakle izjasniti ili za staru ili za novu vjeru.Obje su zahtjevale duše ljudii zvale ih sebi,ali su ih samim tim primorale da preispitaju svoju savjest,a to je kod većine njihdovodilo do onoga,što su jedni nazivali odpadništvom (apostasia),a drugi obraćenjem (conversio). Biloje svršeno s onom uobićajenom vjerom,u kojoj su ljudi zadrijemali u XV.st.Radilo se o tom,da sesvatko izjasni u prepirci,u kojoj je bilo u pitanju vječno spasenje,pa se svatko na temelju svoje odlukesvrstao u jedan od dva tabora,koji su u to vrijeme postojali,i morao se pripremiti na borbu.Osobnouvjerenje,kako smo vidjeli prije u tekstu,imalo je veoma sporednu ulogu u prisilnom širenjuluteranstva na temelju vladareva samoodređenja;naprotiv,osobno je uvjerenje imalo golemu ulogu ukalvinizmu,koji je mogao računati s pobjedom samo ako za sebe pridobije vjernike.

Društveno ustrojstvo XVI.st. nije propustilo da mu dođe u pomoć.Kapitalizam,kome su smetalaograničenja,što ih je crkva postavila trgovanju novcem i spekulaciji,sigurno mu je pribavio nesvjestanpristanak znatnog broja poduzetnika i poslovnih ljudi.Ne smijemo pritom zaboraviti,da je Kalvinpriznao zakonitost posuđivanja uz kamate,koje je Luther,ostavši u tom kao i tolikim drugim stvarimavjeran tradiocionalnoj teologiji,jošuvijek osuđivao.Prve materijalne izvore,stavljene na raspolaganjenovoj crkvi za pokriće troškova njezine propagande ( ako se pritom smijemo poslužiti ovim veomamodernim izrazom,koji je međutim savršeno u skladu s pravim stanjem stvari),predujmili su jojobogaćeni trgovci.Oko 1550. bilo je u Antverpenu,među burzovnim ljudima većmnogo nonoobraćenihvjernika.Katolici su se žalili na to,da se oni koriste svojim utjecajem na radnike i primoravaju ih,da unajmanju ruku prividno pristanu uz njihovu vjeru.I plemstvo je većod početka dalo znatan brojpristalica.Za objašnjenje tome,dovoljno je podsjetiti,da se među njima proširila naobrazba,da su podutjecajem humanista temelji stare vjere bili potkopani i da je sklonost prema raspravljanju i ljubavprema novotarijama bila probuđena.Plemstvo francuskog jezika isto je tako strastveno čitalo Ustanovukršćanstva,kao što je njemačko plemstvo čitalo Lutherove pamflete.Treba se sjetiti dojma,što ga jepobudila mahnita logika te male knjige na one duhove,koje je čitanje Rabelaisa,objavljenog gotovo uisto vrijeme, većisuviše pripremilo za ruganjecrkvi i za shvaćanje, da je ta ustanova većpreživjela. Najzad je i industrijski proleterijat, kod koga suprogoni, ne ugušivši anabaptizam, ostavili upornu mržnju, neizostavno pružio pomoć novoj vjeripremda je ta pomoć, bar u početku, bila znatnija po svojoj buntovnosti nego po iskrenosti.

Demokratsko i silovito ustrojstvo što ga je Kalvin dao svojoj crkvi čudesno je pomoglo njezinunapretku. Ono je naime pozivalo vjernike da izravno sudjeluju pri organizaciji svake vjerske zajednice.Ako je ministar bio njezin duhovni poglavar, konsistorij, koji djeluje njemu o boku, regrutirao se izredova laika. Požrtvovnost svakog pojedinca u toj maloj skupštini izabranih, koju je neprijatelj opkolioi primoravao da računa samo na samu sebe, ako je htjela da se održi,održavala se u neprekidnojpripravnosti. Gorljivost, uvjerenje; hrabrost i fanatizam čak i ministara osiguravala im je svagdje,kamo su prodirali, zarazan utjecaj. I njihov broj dokazuje isto onako kao i njihova energija, svu snagumlade crkve. Oko, 1540. susrećemo njezine pripadnike već u svim krajevima Francuske, uNizozemskoj, u Engleskoj. Izobraženi u Ženevi, a uskoro poslije toga i u Lausannu, Strassbourgu iHeidelbergu. Oni se odlikuju svim obilježjima pravog svećenstva, i to isto onoliko aktivnog iobrazovanog svećenstva, koliko je katoličko svećenstvo jošopćenito bilo neznalačko i bezvoljno. Bili sunaoružani znanjem, radili su skladno i održavali veze međusobom posvećujući se dušom i tijelomsvome cilju. Prodirali su u gradove prerušeni i pod uzajmljenim imenima, propovijedali evanđeljenavečer, iza zatvorenih vrata, u kakvom svratištu, u dnu nekog dvorišta, ili na kakvu zaabačenommjestu u predgrađu. Kadšto usred nekog ručka ili večere, u kojoj prijateljskoj kući, počinju izvršavatisvoju misiju nastojeći da obrate uzvanike poučnim razgovorima i dijeleći im knjige ili pjesme. Ako ihiznenade, znaju da ne mogu očekivati milost. Ali njihov glas, što se diže jošiz plamena i dima lomače,širi i ojačava u dušama onu vjeru, za koju umiru. Uskoro će im preplašeni krvnici vodeći ih nasmaknuće stavljati krpu u usta da ne mogu govoriti. Da bismo ponovo naišli na takvu postojanost itakvo junaštvo, treba se vratiti sve do početka kršćanstva. I kao što je to bilo u vrijeme, kad se rađalo

273

kršćanstvo, pučke su priče pobožno opisivale posljednje trenutke tih mučenika, a kako su se ti opisiširili štampom, smjesta su postali najdjelotvornije sredstvo propagande. S druge strane, hajke navjernike širile su svojim progonima nadaleko upravo onaj isti požar, koji su htjele ugasiti. UFrancuskoj i Nizozemskoj bjegunci su ga prenosili iz pokrajine u pokrajinu. Drugi su emigrirali uEnglesku i Škotsku. Na istoku Evrope, ministri su djelovali u Poljskoj i Ugarskoj, pa su se ondje uskoroobrazovale općine u gotovo svima gradovima.

Tako su kalvinizam odlikuje međunarodnim obilježjem, svoga širenja, ni razlika u jezicima, ni razlika uobičajima ili u političkim režimima nije za njih predstavljala zapreku. Njegova crkvena organizacijadavala mu je takvu prodornost i takvu nezavisnost u nastupanju, kakvu bismo uzalud tražili uluteranstvu. Umjesto da se podvrgne starateljstvu i zaštiti vladara;kao što je učinilo luteranstvo,kalvinizam računa samo na sebe sama. On ne traži zaštite i ne boji se borbe. Svagdje gdje sepojavljuje, glasno i propovijeda svoje vjerovanje, smiono otpočinje napad, a njegov radikalizam nepodnosi kompromis.Između njega i pristalica rimskog idolopoklonstva, te babilonske bludnice, nijemoguće izmirenje. Ljudi su mogli biti ili njegove pristalice ili njegovi protivnici. Na katoličkunesnosljvost on odgovara jednakom nesnošljivošću. Na progone uskoro će odgovoriti pobunama, isilovitost njegova istupanja, smionost njegovih izazova, razjarenost i jetka žestina njegove polemikerazoružuju i vrijeđaju čak i one koje njihova vjerska ravnodušnost ne bi predodredila da se pobuneprotiv njega.

Kavga, što je on pokreće, za svakoga poprima osobno obilježje; ona na dnu ljudskog srca podjarujemržnju i najzad nužno dovodi do građanskog rata.

274

TREĆE POGLAVLJE

EVROPSKE DRŽAVE OD SREDINE XV. ST. DO SREDINE XVI. ST.

I. MEĐUNARODNA POLITIKA

Ni velike socijalne promjene, ni velike krize misli ne podudaraju se neophodno s promjenama umeđunarodnoj politici. Nema sumnje, da su Renesansa, Reformacija i kapitalizam, izvršili dubokutjecaj na život različitih država; ali oni nisu izvršili nikakav utjecaj na one posve nove uvjete, koji suod sredine XV. st. odredili uzajamni položaj tih država. Evropa je u istom onom trenutku, kad sezbivalo, toliko intelektualnih, vjerskih i ekonomskih promjena, imala zahvaliti običnom sticajemokolnosti:što je pored toga doživljavala i radikalan preobražaj u sistem snaga, koje su od početka XII.st. u njoj postojale.

Onih pedeset godina, što su prošle od svršetka stogodišnjeg rata, bilo je dovoljno da poremetitradicionalni evropski politički poredak. Velika borba Francuske s Engleskom donijela je svojimzavršetkom evropskoj zajednici samo nove, neočekivane probleme: na zapadu izlaze na pozornicu novesnage: Burgundska država duž obala Sjevernog mora, a na jugu Pireneja, Španjolska država,obuhvaćajući ubuduće u jednom jedinom monarhijskom bloku Kastiliju i Aragon; na istoku dotle Turskocarstvo ugrožava kršćanski svijet novom provalom islama. Slučaj, ta tajanstvena snaga, kojaneprestano, po svom nahođenju izigrava ljudske račune, prouzrokovao je dakle da se Evropa u istomtrenutku, kad je otpočelo novo kritično doba njezine unutrašnje povijesti, morala suprotstavitivanjskoj pogibelji.

Turska provala je, nema sumnje, najveća nesreća, koja je zadesila Evropu sve od kraja Rimskogcarstva. Kamo god je doprla, donosila je ekonomsku propast i moralno opadanje.Svi oni narodi, što supali pod njezin jaram: Bugari; Srbi, Rumunji, Albanci, Grci, zapali su u stanje nalik na barbarstvo, izkog su izašli tek početkom XIX. st, Germani, koji su u V. st. osvojili Zapad, nisu bili manje surovi odTuraka. Ali su smjesta usvojili zapadnu višu kulturu prešavši na kršćanstvo, pa ih je pokorenostanovništvo uskoro apsorbiralo. Naprotiv, između turskog islama i kršćanstva njihovih podanika nijebilo moguće nikakvo izmirenje. Razlika između njihovih vjera učinila ih je uzajamno nedostupnima iovjekovječila u tim zemljama odvratni režim, u kom država počiva samo na sili, održava se samoeksploatacijom i živi isključivo uz tu cijenu, da kod pobjednika održava prezir prema pobijeđenome,akod pobijeđenoga mržnju prema pobjedniku. Osim jednog dijela Albanaca, nijedan se od naroda,podložnih sultanu, nije obratio na islam, a i Turci, uostalom, nisu izvršili nikakav napor, da ih obrate.Uvjerskom pogledu za Alahovu je slavu bilo dovoljno, da njegovi vjernici vladaju nad đaurima; upolitičkom je pogledu za održanje države, koja se nikad nije izdigla iznad primitivne koncepcijepotpuno vojničkog režima bilo dovoljno, što je kršćane primorala na ulogu poreskih obveznika. Tako ihje njihova vjera učinila potpuno bespravnima i jošviše učvrstila njihovo robovanje. Počevši od SelimaI. (1512-1520) čak je i njihova krv bila podvrgnuta poreskoj dužnosti. Periodički su najljepšu djecuoduzimali roditeljima i djevojke prodavali za uživanje muškarcima, a dječake prevodili na islam i zatimih uvrštavali u janjičarske čete.

Evropa nije mogla spriječiti pad Carigrada, a nije mogla spriječiti ni napredovanje turske moćina kontinentu i u bazenu Sredozemmnog mora. Pape su uzalud nastojale da kod evropskih narodaprobude duh križarskih ratova.Njihovoj propagandi, kojoj je najizrazitiji predstavnik redovnikKapistran, pošlo je doduše za rukom da pokrene dobrovoljačke čete napol zanešenjaka i napolpustolova, ali je za uspjeh trebalo ostvariti suradnju različitih država u naporu oko zajedničke obrane,a takva je suradnja bila nemoguća. Neki historici smatraju za to odgovornim tobožnji nacionalni

275

egoizam modernih država, ali pritom zaboravljaju, da se ni srednjovjekovne države nisu nikad udružileu borbi protiv muslimana. Univerzalni karakter križarskih ratova osniva se na sudjelovanju naroda, a nena sudjelovanju vlada. Uostalom, njihov neuspjeh protiv mnogo manje strašnog protivnika nego što subili Turci, dokazuje, da se ništa, ne bi moglo očekivati bk i da oni moralni i društveni uvjeti, koji supogodovali križarskim ratovima, nisu iščezli bez povratka. Jedina mogućnost da se ostvari uspješanotpor turskoj navali bila je ta, da se stvori opći savez cijele Evrope i u jednoj ruci za više godinaudruže sva novčana i vojna sredstva. Savezi, što su u XVI. st. sklopljeni protiv Louisa XIV. u XIX. st.protiv Napoleona i 1914. protiv Njemačke, kadri su dočarati, kakav je napor trebalo izvršiti, da uspjehbude osiguran. Ali države XV. st. nisu bile materijalno mudre da to ostvare. Uostalom, najmoćnijimaod njih turska se opasnost činila tek veoma dalekom prijetnjom koja nije zahtijevala da se i oneupletu. Cio teret borbe prepuštali su onima, kojih se izravno ticala.

Ali neposredni susjedi Turaka nisu na nesreću bili kadri da im se odupru. Nema ničeg jadnijeg odnesposobnosti, što su je dokazali i koja je upropastila toliko herojske požrtvovnosti. Da su republikaVenecija, habsburška Austrija i kraljevine Češka, Ugarska i Poljska ujedinile svoje snage, sigurno bipostavili snažnu zapreku neprijateljevu napredovanju. Ali umjesto toga, svatko se prepuštao samosvojim ambicijama ili svojim interesima, tako da nikad nisu radili složno. Venecija se odlučila samo nanepovezane pokušaje, poduzete bez poleta i okončane 1479. i 1502. mirom, koji je svaki put zapravoznačio poraz, tako da joj je od njezina veličanstvenog otočkog posjeda i od svih luka na Levantu ostalasamo Kandija. A što se tiče Habsburgovaca, koji su s nešto širokogrudnosti mogli postati spasiocima ilibar braniocima Evrope, njima nije uspjelo da se izdignu iznad kratkovidne, pohlepne i sitničarskepolitike. Fridrih III. (1440-1493) i Maksimilijan (1493-1519) oprezno su se držali daleko od bitaka igledali na događaje, kojima doseg nisu mogli shvatiti, samo, s dinastičkog stajališta, vrebajući napriliku da se dočepaju češke i ugarske krune, te tako ostvare najviši cilj lukavih spletki svojih predaka.

Poslije smrti Albrehta Austrijskog (1439) njegova je udova uz pomoćFridriha III. pokušalasačuvati Češku i Ugarsku svome sinu Ladislavu, posmrtnom djetetu, kojega je dugotrajna malodobnostobećavala, da će biti podjednako kobna za narode, kao i povoljna za habsburške namjere. Ugarska jete makinacije izigrala time, što je krunu ponudila poljskom kralju Vladislavu III., dok su Česi priznalisvojim regentom Jurja Podjebradskog. Vladislav je 1444. s oružjem u ruci poginuo u bici kod Varneboreći se protiv Turaka. Ladislav Posthumni imao je tada pet godina. Ugarski velikaši zatražili su ga odFridriha III., ali je on odbio da im ga izruči. Na to su vladu i obranu zemIje povjerili najhrabrijemizmeđu sebe, Ivanu Hunjadiju. On je umro 1456., pošto je prije toga spasio Beograd. Budući da jeiduće godine umro i Ladislav, Fridrih III. se požurio da za svoju kuću zatraži i Češku i Ugarsku. Bio jeuostalom podjednako lakom kao i plašljiv, pa se nije usudio da bilo šta poduzme. Tako su Česi bezobzira na njegove pretenzije za kralja izabrali Jurja Podjebradskog, a Madžari sina Hunjadijeva, MatijuKorvina (1458). Taj sin junakov bio je političar. Umjesto da svoje oružje okrene protiv Turaka, koji su1458. osvojili Srbiju, a 1479 poslije smrti Jurja Kastriota (Skenderbega, 1468),i Albaniju pa zatimzauzeli Bosnu i Hercegovinu i primorali kneževine Moldavsku i Vlašku da im plaćaju danak - Korvin jeviše volio da svoju vlast proširi na štetu svojih kršćanskih susjeda. Budući da je papa izopćio JurjaPodjebradskog, koji se oslanjao na češke utrakviste, i proglasio ga zbačenim s prijestolja, Matija Korvinse okoristio time da ga napadne ida dopusti katolicima, da njega proglase češkim kraljem (1469).Zatim se okrenuo protiv Fridriha III., koji je podmuklo nastojao potkopati njegovu moć, poveo na njegavojsku i 1485. protjerao ga iz Beča. Umro je pet godina poslije toga pribavivši Ugarskoj kratkotrajnuslavu i besplodne uspjehe. Nije ostavio nasljednika, pa su Habsburzi, koji su uvijek vrebali, smjestazatražili nasljedstvo. Ponovo im je izmaklo, ali time ipak nije premorilo njihovu strpljivost. Madžari supriznali za kralja poljskog kraljevića Vladislava, kome su češki utrakvisti jošza života Matije Korvinapredali krunu. Maksimilijan Austrijski sporazumio se s njim u jednom, od onih bračnih ugovora kojimase njegova kuća izvanredno odlikovala. Dvostruki brak udružio je Ludovika, sina VIadislavljeva, sMarijom Austrijskom, unukom Maksimilijanovom, i Ferdinanda, njegova unuka, s Anom Ugarskom.

276

Poslije smrti svoga oca (1516) mladi je Ludovik II. morao povesti vojsku protiv Sulejmana II., kojije dovršio osvajanje Balkanskog poluotoka, pa se sad okrenuo protiv Ugarske i nedavno ušao u Beograd(1521). Ludovik je 1526. potučen kod Mohača. Taj je poraz bio jedan od najsjajnijih uspjeha Austrije,jer je njime najzad stekla češku i ugarsku krunu za kojom su njezini vladari tako dugo čeznuli i koju jeturska pobjeda sad napokon osigurala. Ferdinand se uostalom zadovoljio time, da naslijedi pravo svogašurjaka. Bio je to trenutak kad je trebalo pozvati Njemačku na obranu ugroženih granica. Ali jeNjemačku razdirala kriza reformacije pa je bila manje kadra nego ikad da poduzme kolektivni napor.Protestantski su vladari vidjeli u Turcima saveznika, koga im je poslala providnost a katolički vladarinisu namjeravali da svojom borbom protiv Turaka osiguraju Habsburgovcima povećanje snage, koje ihje ispunjalo ljubomorom. Tako je Sulejman bez muke dopro sve do Pešte a 1529. je došao i pod zidineBeča, gdje su ga samo poodmaklo godišnje doba i bolesti u vojsci spriječili da ga ne osvoji. Ali ipak jeje u svojoj vlasti zadržao cijelu Ugarsku Sve do Ennsa, a Ferdinand mu se mirom, što ga je 1547. moraosklopiti, obavezao na plaćanje danka. Sva je Ugarska, osim uskog pojasana sjeveru i zapadu, kao i stanovitih dijelova Hrvatske i Slavonije, koji su ostali Habsburgovcima,

podijeljena na Sandžake. Transilvanija i istočni dio zemlje uređene su u posebne kneževine, uvazalnom odnosu prema Porti. Sam Sulejman pretvorio je glavnu crkvu u Pešti u džamiju.

Za njegove vlade (1520-1566) tursko je carstvo postiglo svoj najveći opseg. Većpod Sulejmanom(1512-1520) zauzeli su obale Crnoga mora a krimski Tatari primorani da plaćaju danak. U Egejskommoru zauzet je 1522. Rhodos, a vitezovi Sv. Ivana, koji su ga junački branili, preselili su se na Maltu,kamo ih je pozvao Karlo V. i gdje su se odžali sve do Francuske revolucije. Mezopotamija, Sirija iEgipat pripojeni su turskoj državi između 1512. i 1520. Alžir i Tunis zauzeo je odmetnički gusarBarbarossa pa su te zemlje postale istaknuti položaj Velikog Gospodara u zapadnom dijeluSredozemnog mora. Tako je islam u sredini XVI.st. imao u Evropi mnogo strahovitiji položaj, nego štoga je ikad imao u vrijeme svega velikog širenja. Ali ovaj je drugi nalet doživio istu sudbinu, kao i onajprvi. Trenutak njegova najvišeg uspona bio je u isto vrijeme i pečetak njegova opadanja. Uostalom,Turci nisu kao što je to bilo s muslimanima u X. i XI. st., svojom kulturom nadoknadili , što su izgubiliotkako im je počela opadati ratnička snaga. Oni su bili i ostali barbari. Uostalom, u tome, po mommišljenju, nema ničega, što bi bilo svojstveno njihovoj rasi. Turci su jednako u Aziji kao i u Evropidošli u dodir samo s dekadentnim kuturama bagdadskog kalifata i Bizantskog carstva, a one su obje bilepreslabe, da se nametnu svome pobjedniku. S druge strane, posve vojnička organizacija njihove državeonemogućila im je društveni napredak. Ali budući da je takva država nepreduktivna, mogla se održatisamo osvajanjem. Čim joj ratovanje prestane dobavljati prihode, koje sama nije kadra stvoriti, ona seiscrpljuje. Ona se mora neprestano povećavati, pokoravati uvijek nove obveznike na plaćanje danka ,itime osiguravati svoj opstanak. Otako je širenje turske države prestalo na nju se oborio financijskinered i poresko tlačenje sa svim svojim političkim, ekonomskim i moralnim posljedicama. Nemasumnje, trenutno je jošuvijek dolazilo do prelaznog obnavljanja snage.Ali ocijenivši njezin razvoj ucjelini, povijest turske države poslije Smrti Sulejmana II. zapravo je neprestano i neizlječivo opadanje.Već bi odavna nestala iz redova država, da joj evropske sile nisu spasile život svojimnesporazumijevanjem o tome, kako da među sobom podijele njezine posmrtne ostatke. Izvanrednipoložaj, što ga ima na morskim tjesnacima; pribavio joj je međunarodnu važnost, koja ju je spasilasudbine, što je zadesila Poljsku. Evropa je šutke podnijela zločinački napad na jedan kršćanski narod,ali joj jošuvijek nije pošlo za rukom da tjera muslimanske osvajače, koji su joj svojem prisutnošću nanjezinu tlu donijeli nesreću i nanijeli sramotu njezinoj kulturi.* Začuđuje pomisao, da su marljivi ineopasni Mauri Granadskog kraljevstva protjerani u Afriku joškrajem XV. st.,dok Turci 1918. jošuvijeksjede u Carigradu. Nemajući dovoljne snage da ih odanle otjera, Evropa se postepeno navikla nanjihovu prisutnost, premda nije prestala da ih smatra uljezima, i tako im najzad priznala mjesto u

* Podsjećamo da je prvi tekst Pirenneovo djelo pisano jošprije svršetka I. svjetskog rata.

277

evropskoj zajednici. Čak i više! Evropa ih je pripravno uplela u svoje svađe. Zar nije većFranje I. usvojoj borbi s Karlom V. tražio pomoćSulejmana II?

Kako kad se taj savez na prvi pogled činio nakazan, on je ipak bio samo posljedica političkihporemećaja što su zadesili kršćanski svijet počevši od sredine XV. st.

Svršetak stogodišnjeg rata ostavio je Francusku i Englesku u veoma različitu polažaju. U Engleskoj jegotove smjesta izbila borba između kuće York i kuće Lancaster,i dok se plemstvo među sobom ubijalona bojnim poljima, a kraljevi Eduard IV., Henrik VI., Eduard V. i . Richard III. uz pomoćpodlihvjerolomstava, zločina i evidentnih ubistava dolazili na prijestolje ili s njega silom odlazili, zemlja sesve do dana, kad joj je dolazak prvog Tudora, Henrika VII., (1485), vratio mir, morala odreći svakogaktivnog upletanja u događaje na Kontinentu. Naprotiv, Francuska je pod Karlom VII. uživala okrepanmir. Moglo se pomisliti, da ju je iscrpila strahovita kriza, što ju je upravo preživjela. Međutim, bila jojje potrebno samo nekoliko godina da ukloni posljednje tragove svega što je podnijela. Ta je nacijasada prvi put dokazala onu elastičnost i snažnu energiju, koju je dotad uvijek očitavala poslije velikihkatastrofa u svojoj povijesti: Kad je Luis XI. 1461. naslijedio svoga oca, Francuska je neosporno opetbila najjača snaga na Zapadu. Ali je i ona bila u posve novom međunarodnom položaju, koji će iztemelja izmijeniti smjer njezine vanjske politike .

Može se reći, da je njezinu politiku jošod kraja XI. st. neprestano određivala životna potreba dapotisne englesku vlast s francuskog tla. Njezine intervencije u Nizozemskoj kao i njezini odnosi sCarstvom ili s Iberskim poluotokom svode se gotovo bez izuzetka na motive što ih je nametala ta velikaborba. Engleska nije bila samo glavni, nego i jedini neprijatelj Francuske. Ona je na Kontinentu imalasamo takvih neprijatelja, koje je protiv nje pokrenula Engleska: Otona IV. u Njemačkoj i u XIV. st.flandrijske grofove. Izvan toga; ona je u pozadini imala mir i mogla sve svoje snage posvetiti napadu sazapada. Ali u trenutku, kad je prestao stogodišnji rat, takvo je stanje iščezlo zauvijek. Bilo je svršenosa starom kontinentalnom sigurnošću kraljevstva. Odsad će se morati boriti na svojim suhozemnimgranicama, pa će se dosadašnja tradicija potpuno preokrenuti: Engleska će ga u budućnosti napadatisamo kao saveznik njegovih evropskih protivnika.

Formiranje Burgundske države bilo je prelazna točka toga preokreta u političkoj povijesti. Većsmoprije u tekstu vidjeli, kako se Filip Dobri okoristio svojim sudjelovanjem u stogodišnjem ratu, da osimFlandrije i Arteisa pod svojom vlašću ukupi najveći dio teritorijalnih kneževina, koje su po imenuovisile o Carstvu, a prostirale su se od Ardenna do Zuiderseea; bile su to vojvodstva Luxembourg iBrabant, te grofovije Hainaut, Namur, Helland i Zeeland.

Tom bloku posjeda Karlo VII. je sklopivši s vojvodom mir u Anaasu (1439) pripojio je i gradove naSommi. Burgundsko vojvodstvo i Frannche Comte također su pripadali tome veličanstvenom posjedu;rastavljale su ih samo Lorraina i Alsace, a i te su bile u neprestanoj opasnosti da budu osvojene iuključene u cjelinu. Tako se u nekoliko godina na sjeveru i istoku kraljevstva obrazovala nova sila, kojaje približno zauzela ono isto mjesto, što ga je u IX. i X. st. imalo kratkotrajno Lotaringijsko kraljevstvo.Nizozemska je izlazila iz feudalne raskomadanosti, da se ujedini pod istom dinastijom u jedinstvenudržavu, koja je bila zajednički predak današnje Belgije i Holandije. Ta je država imala mnoge odlike: -plodno tlo, neuporediv zemljopisni položaj na obali Sjevernog mora, duboke rijeke, izvrsne luke, radnostanovništvo, koje je bilo brojnije i gušće naseljeno negoli igdje u Evropi ,na sjeveru Alpa; cvatućegradove, slavne u cijelom svijetu svojim suknarstvom ili svojom trgovinom, pri čem je jedan od njih,Bruges, većtri stoljeća bio velika međunarodna luka Zapada, i drugi, Antverpen, otpočinjao je svojedoba joščudesnijeg napretka i blagostanja; poduzetnu holandsku i zelandsku plovidbu morem, koja jeotpočinjala smjenjivati Hansinu plovidbu, što je bila u opadanju; i napokon u ratarskim predjelimaWallonije imala je snažno i ratoborno stanovništvo: sve to kao da se čudom združilo, da mladu državu

278

pretvori u obećanu zemlju i da njezinim vladarima osigura onaj izvanredni ugled i sjaj, što je okruživaoFilipa Dobrog i njegova sina Karla Smijelog.

Ali što god je taj novi susjed bio bogatiji i moćniji bio je za Francusku sve opasniji. Htio on to ili nehtio, značio je za njih neprestanu opasnost. Njegove su se čete iz Amiensa za dva dana hoda moglepojaviti pod zidinama Pariza. A pogotovu je bio opasan zato, što se svojim položajem nametaoEngleskoj kao prirodni saveznik.

Trebalo se bojati, da u prvom idućem ratu ponovo ne odigra onu istu ulogu, što su je flandrijskigrofovi tako često odigrali u Srednjem vijeku, ali ovaj put s udvostručenim snagama. Ukratko, čini se,da je Francuska potjerala Engleze sa svog područja samo zato da sad na svojoj sjevernoj, sa svih stranaotvorenoj granici, koja je bila bez ikakve prirodne obrane, bude izložena pothvatima Burgundskedržave.

Sukob, koji je bio latentan većizmeđu Karla VII. i Filipa Dobrog, imao je izbiti za vrijeme njihovihnasljednika Louisa XI. i Karla Smjelog. Kriza je bila žestoka, ali kratka. Građanski nemiri spriječili suEnglesku da se u pogodnom trenutku uplete. Karlo je u početku mogao računati samo na vojvodu odBerryja, kraljeva brata, na vojvodu od Bretanje, posljednjeg velikog vazala krune, i na nekolikoseniora povezanih s njim u savez pod izlikom javnog dobra francuskog kraljevstva. Ali međusaveznicima nije bilo međusobnog razumijevanja. Pooslije svog poraza kod Montheryja, kralj jesmjesta sklopio ugovor i nije imao muke da odvoji jedne od drugih. Ostao je sam licem u lice sBurginjoncem, pa je mogao posvetiti sve svoje snage njegovoj propasti. Poticao je protiv njegagrađane Liegea, kojih će se odreći u trenutku opasnosti, vješto je i neuhvatno spletkario u Njemačkoj,Engleskoj, Švajcarskoj, Savoji, u Milanu i Veneciji, stežući malo pomalo u mrežu najlukavijediplomacije svoga žestokog protivnika. Kada je u poređenju s Louisem XI. često prikazivan kaoposljednji predstavnik feudalizma u borbi s prvim modernim vladarem. Ništa nije manje točno. Bezobzira na različitost njihovih osobnih duhovnih svojstava kralj je bio isto tako razborit i sposoban, kaošto je vojvoda bio žestok i pustolovan razlika u njihovoj politici osnivala se na različitosti njihovihdržava. Politika francuskog vladara nadovezuje se na stoljetnu tradiciju i ima pred očima onaj isti ciljobrane i nacionalnog jedinstva. koji su od XII. st. s manje ili više sreće ili data, nastojali ostvariti tolikiprethodnici, od kojih je on preuzeo krunu. Naprotiv, burgundska je moćbila suviše nedavna, izgradilase prebrzo, bila je jošpremalo čvrsta, preslabo povezanih dijelova, a da bi mogla nametnuti onome,koji je njome upravljao, čvrsto i jasno određene poglede. Nastala je osvojenjem, pa ga je utoliko višepoticala na nova osvajanja što su prihodi, kojem ti je davala, bili znatniji i stoga pogodniji da gaobmanu o njezinoj pravoj snazi, Karlov postupak opravdava Machiavellijeve riječi, da se neka državaodržava onim istim snagama,koje su je stvorile. Treba, uostalom, priznati, da su mu se mnogi odnjegovih pothvata -nametnuli kao završetak djela, što ga je otpočeo jošFilip Dobri. PripojenjeGelderna i Lieške pokrajine upotpunjavalo je na sjeveru nizozemski blok, a njegovi se pokušaji daprisvoji Alsace i Lorrainu objašnjavaju nužnošću, da s tim blokom poveže Franche-Comte i Burgundskuvojvodinu.Ali teško je zaustaviti se na putu osvajanja. Karla je zaslijepio uspjeh i slavoljublje, pa jeuskoro izgubio osjećaj za moguće i stvarno, i zaboravio na interese svojih naroda. Sanjao je, da sedade okruniti za rimskog kralja i da nagovori starog Renea Anžujskog da mu ustupi svoje pretenzije naNapuljsko kraljevstvo. Zbog svoga vojnog pohoda protiv Neussa (1474-1475),kojom je prilikom bolesnoambicioznom tvrdoglavošću nastojao da ponizi cara i carstvo, propustio je pravi trenutak da se pridružiEduardu IV. Engleskom, koji se iskrcao u Calaisu, u namjeri da pođe protiv Louisa XI.,videći da ga jesaveznik napustio, požurio da s kraljem sklopi mir. Okupacija Lorrairine uvukla je vojvodu idućegodine u rat protiv Švajcarske. Za redom je doživio dva poraza: kod Gransona i zatim kod Morata(1476); time je bilo svršeno s njegovim vojnim ugledom, koji je jošzavaravao Evropu. Louis XI. počeose pripremati da otpočne ofenzivu. Rene Lorenski vratio se u Nancy. Karlova propast bila je sigurna.

279

Bila je brža, tragičnija i dublja, nego što su se nadali njegovi neprijatelji. Dok je s vojskom, koja jezbog izdajstva talijanskih plaćenika pala na nekoliko tisuća ljudi, opsjedalo Nancy, napali su gaŠvajcarci, i on se u očajanju bacio usred borbe. Dva dana poslije toga (7. siječnja 1477.) našli su naledu nekog jezera njegov leš, proboden trima smrtnim ranama a većsu ga vukovi napol požderali.

Da je ovisilo o Louisu XI; Burgundske bi države nestalo zajedno s njime. Zauzimajući gradove naSommi i osvajajući Artois i Burgundiju; kralj je smišljao plan kako da podijeli Nizozemsku.Po njemu bijedan dio uzeo sebi i ostatak bi podijelio francuskim seniorima ili njemačkim vladarima i tako zemljuponovo raskomadao i ponovo učiinio nemoćnom, kakva je bila nekoć. Partikularistička reakcija, što juje pobudila vojvodina smrt u svim pokrajinama koje je ogorčavao njegov despotizam, divno jepomagala njegovim namjerama. Bio je suviše vješt diplomat, a da ne bi mogao navesti na što god jehtio one gradske ambasadore i poslanike, što su ih izabrali generalni staleži u hitnji okupljeni u Gandu,a koji su bili slijepi od želje za mirom i uspostavom gradskih sloboda i povlastica.Ali ga je genealoškislučaj, onaj tajanstveni faktor o kom su osobi to ovisile sudbine država u vrijeme monarhijskepolitike, doveo pred opasnost, koja je za Francusku bila jošveća nego burgundska opasnost o kojoj jeza sebe laskavo pomišljao, da ju je uklonio. Karlo Smjeli ostavio je naime samo jednu kćer, MarijuBurgundsku, pa je njezina udaja imala odlučiti sudbinom njezinih posjeda. Habsburgovci nisu, dakako,propustili da jošveoma rano ne uoče tako bogatu baštinicu. U vezi s pothvatima i savezima svoga oca,bila je sedam put zaručena, a posljednjem po redu dano je obećanje Maksimilijanu Austrijskom. Da jevojvoda živio, to obećanje sigurno ne bi bilo vrednije od ostalih. Ali sad se za Mariju Burgundskupretvorilo u jedinu nadu u njezinu očajanju. Da bi izbjegla pokušajima Louisa XI., ponudila je rukuAustrijancu. Prilika je bila isuviše lijepa, a da se on njome ne bi okoristio. Maksimiliijan je u žurbidotrčao, pa je brak sklopljen u Brugesu 28. kolovoza 1477.

Bio je to izlaz, stvoren na brzu ruku, pod pritiskom nevolje. Pa ipak; nikad jošnijedna političkaženidba nije izvršila toliki utjecaj na budućnost Evrope. Uklapajući mladu Burgundsku državu u složenucjelinu habsburških posjeda; ona ju je osudila ne samo na to, da ubuduće trpi posljedice kombinacijanajambicioznije i najlakomije od svihdinastija, nego je u isto vrijeme otpočeo dugotrajni sukob između Francuske i habsburške kuće, kojiće se dovršiti tek u XIX. st. Austrija, koju je sve, činilo se; usmjeravalo prema dunavskim zemljamaodjednom je i nenadano stupila nogom na obalu Sjevernog mora i zauzela položaj između dviju velikihzapadno evropskih monarhija.Onamo je nije zavelo ništa osim gladi za posjedima. Nije imala nikakva poslanja da ga ondje ispuni,nikakva interesa, koji bi trebalo da ondje brani, osim interesa svojih vladara. Njezina isključivodinastička politika dana je ondje većprvih dana li sukob s potrebama i težnjama naroda jošbi mogloslužiti kao isprika da je sebi postavila kao cilj obnoviti zastarjelu vrhovnu vlast Carstva u Nizozemskoj!Ali, naprotiv, ona je te zemlje namjeravala zadržati samo za sebe i njezini su napori uvijek bili takousmjereni, da ih odvoje od Njemačke. Položaj, što ga je ona ondje zauzela, čini se, dakle, ako gapromotrimo sa stajališta evropske zajednice, isto tako besmislen kao i umjetno stvoren a to je uzroksvih katastrofa, što ih je izazvao interes vladara i naroda nikad, ni koje doba nisu bili nekažnjenoraznorodni i suprotni. Povijest habsburške kuće potresan je dokaz toga pravila. Osvojivši Nizozemsku,ona je krenula onim putem univerzalnog vladanja prihvatila je onu politiku povećavanja radi samogpovcćavanja, za koju nacije predstavljaju samo baštinu, države vrijede isto koliko i privatnizemljoposjed, koja će je pretvoriti u zakletog neprijatelja svih nacionalnih težnja i svrha javnihsloboda sve do naših dana.

Ne možemo se čuditi, što je Nizozemska šutke dopustila da se izvrši čin tako koban za nju samu.Njezino ujedinjenje u jedno jedino državno tijelo bilo je jošdonedavno, pa stoga nije moglo pobuditiosjećaj nacionalne nezavisnosti.Uostalom, sve je provincije u punom zamahu obuzela partikularistička

280

revolucija, pa je svaka mislila samo na samu sebe, a građani Ganda koji je bio na čelu pokreta, bavili,su se samo time, kako da uspostave stare municipalne povlastice i nisu vidjeli dalje od uskog krugasvoje mjesne politike. Udaja njihove prirodne vladarice učinila ih je podanicima austrijske kuće, a onisu dotle raspravljali o svojim slobodama.

Intrige Francuske nisu propustile da u Nizozemskoj za vladavine Luisa XI. kao i KarlaVIII. podjaruju iodržavaju opće nezadovoljstvo bune Liežane, dižu na ustanak Geldern i tako paralizirajuMaksimilijanove snage. Poslije smrti Marije Burgundske (1482) najveći dio gradova kao i plemstvo,smatrali su ga jošsamo uljezom, pa su mu osporavali skrbništvo nad njegovim sinom Filipom Lijepim.Liežani, koje je Karlo Smjeli pokorio, ponovo su stekli nezavisnost, a isto tako i Geldern.Maksimilijanovo carstvo nije se nimalo interesiralo za te događaje, pa se on bespomoćno bodo usredtog bosa. God. 1488. moralo je čak podnijeti teško poniženje: više je sedmica bio zarobljenik Brižana(Bruges). Usprkos svome savezu s engleskim kraljem i vojvodom Bretanje, isprekidani rat, što ga jevodio protiv Francuske, nije mogao dovesti ni do čega konačnog. God. 1493. privremeno je prekinutmirom u Senlisu.

Poslije poremećenja međunarodne politike, što ga je prouzrokovalo rođenje Burgundske države iujedinjenje Španjolske nastalo kao posljedica ženidbe Izabele Kastilske s Ferdinandom Aragonskim(1469). uskoro je došlo do potpunog prevrata.

Dosad su španjolska kraljevstva bila preslaba, da bi se mogla aktivno upletati u evropske događaje.Isprva je rat protiv Maura sve do sredine XIIst. apsorbirao sve njihove snage. Zatim, kad se to djelo većprimicalo kraju prekinula su ga takmičenja među dinastijama, svađe kraljeva s plemstvom i plemstva sgradovima, spasivši time nestalni život muslimanskog Granadskog kraljevstva. Zahvaljujući svomprimorskom položaju, Aragon je svoju aktivnost namijenio vanjskopolitičkim pothvatima: odagnao jeAnžujce sa Sicilije u korist pobočne loze svoje dinastije, osvojio Baleare i počeo se učvršćivati naKorzici i Sardiniji. Ali to snažno napredovanje zaustavilo se većsredinom XIV st. zbog borbi sKastilijom, nesloge u kraljevskoj porodici i pobuna u Barceloni i Kataloniji. U Kastilji je bilo jošburnije; zemlju su jošviše oslabile pretenzije i nepokornost plemstva. Nikakva snaga nije bila dovoljnada upokori to snažno, ali anarhistično društvo, kad je u dvostrukom smislu nacionalni brak Ferdinanda sIzabelom ne samo dokrajčio sukob, koji je iscrpljavao njiihovo kraljevstvo, nego im je i omogućionajprije da oko svoje vlasti okupe, a zatim da joj podvrgnu svoje narode i utisnu im tako dubok pečat,da ih tako potpuno podrede svojoj vlasti na svim područjima njihove aktivnosti, da sigurno ni u kojojzemlji, ni u koje doba nisu vladari postigli veći utjecaj na život svojih podanika.

U Španjolskoj državi, kakvu su oni osnovali, katolički se osjećaj tako potpuno udružio spolitičkim, da su se zapravo stopili. Monarhija je pozvala upomoćstari vjerski fanatizam svojihpodanika i svoje interese u njihovim očima poistovjetila s interesima vjere. Njezina gorljiva briga zapravu vjeru učinila ju je duboko nacionalnom, pa je njezina nesnošljivost usred najnesnošljivijeg odsvih naroda bila sredstvo njezina uspjeha. Već1480. je inkvizicija, kojoj je stavljeno il dužnost danadzire obraćene Židove (maranos) postala državnom ustanovom ne izgubivši pritom svoje crkvenoobilježje. Država je naime imenovala velikog inkvizitora, a na osude, što ih je inkvizicija donosila, nijese moglo apelirati u Rim. Lik Torquemade neodvojiv je od likova Ferdinanda i Izabele.Svi su trojeiskreni u svojoj mržnji na herezu, i ako se kruna, konfiscirajući u svoju korist imanja osuđenih na smrtna lomači, bogati njihovim smaknućem, ona se time koristi samo zato, da otpočne nove pothvate, istotako korisne za nju samu, kao i za crkvu. Sveti rat protiv Maura, prekinut jošdavno, ponovo jeotpočeo, tako da se konačno formiranje nacionalnog teritorija činilo kao posljedica nekog križarskograta. Ali nije bilo dovoljno samo potući muslimane.Židovi nisu ništa manje Kristovi neprijatelji od njih.God. 1492., to jest one iste, kad je osvojena Granada, oni su prognani iz kraljevstva. To osvojenje i tajizgon do vrha su napunili državnu riznicu i pribavili sredstva za nastavak političke i vjerske ekspanzije.

281

Dok je Kristof Kolumbo pošao da otkrije novi svijet, koji će trebati pokoriti i obratiti na kršćanstvo,vojni pohodi protiv obala Maroka, Alžira i Tunisa činilo se da naviještali, da će se sve snage Španjolskeupustiti u borbu s islamom.Ništa ne bi bilo više u skladu s njezinim karakterom, s njezinom historijskomulogom, pa čak i s njezinim interesima, budući da je bila zemlja na sredozemnim obalama. U svakomslučaju, ništa joj ne bi moglo pribaviti ljepšu slavu i veći ugled, nego da je postala branilac crkve iEvrope od Turaka. Ništa, najzad ne bi potpunije opravdalo onaj naslov katoličkih kraljeva, što su gaFerdinand i Izabela, nedavno dobili od Aleksandra VI. Ali dodavši do tog odlučnog trenutka u svojojpovijesti,Španjolska je skrenula s puta. Odustala je od svetog rata i dopustila da je zavedu dinastičkeambicije njezinih vladara. I ne opažajući da se odriče svoga poslanja, ona će sve one energije, što ih jestekla u svojim stoljetnim sukobima s Polumjesecom, koncentrirati na pokoravanje kršćanskogkontinenta da se najzad ponovo povuče u svoje granice uništena i iscrpljena dvostoljetnim, gotovo istotako neplodnim naporima,kao što su neplodne i one susjedne marokanske obale koje nije osvojila,žrtvujući to sigurno i unosno osvojenje snovima o univerzalnoj vlasti svojih suverena.

Da bismo našli polaznu točku tako znamenitog razvitka, treba se vratiti davnoj intervencijiAragona u sicilijskim događajima. Otad su Anžujci,posjedujući na kopnu Napuljsko kraljevstvo iAragonci, vladari Otoka, bili su u neprestanom sukobu.

Smrt kraljevne Ivane Napuljske (1435), koja je najprije priznala svojim nasljednikom AlfonsaAragonskog, ali je poslije krunu ostavila Renu Anžujskom, sigurno bi izazvala rat, da je nehajni i slabiRene na to pristao. Ali on je umirući (1480) svoje pretenzije ostavio u baštinu francuskoj kući. KarloVIII. nasljednik Louisa XI.gorio je od želje da ih ostvari. Pošto je mirom u SenIisu(1493) svoje sjevernegranice privremeno zaštitio od habsburških pothvata; prešao je planine (1494), prošao kroz začuđenuItaliju i preuzeo napuljsku krunu. Bila je to tek kratka pustolovina mladog, slavoljubivog vladara. Već,iduće godine papa je protiv osvajača udružio Milano i Veneciju. Savezu su se iz solidarnosti sa svojimsicilskim rođacima pridružili i Ferdinand i Izabela. Karlo je imao vremena samo, da se povuče i vrati uFrancusku, gdje je 1498. umro. Njegov nasljednik, Louis XII. na nesreću je pošao njegovim stopama.Osim Napulja zahtijevao je kao potomak Valentine Visconti i Milano, pa ga se 1499. zaista i domogao, ada pritom nije ispaljen gotovo nijedan hitac. Ugovor s Ferdinandom Aragoskim, koji je predlagaopodjelu Napuljskog kraljevstva, omogućio mu je da bez daljnjih poteškoća zauzme onaj dio, koji mu jebio priznat. Ali je Ferdinand uskoro prekršio ugovor. Izbio je rat a Francuzi su pretrpjeli poraz i LouisXII., se 1505. odrekao svih svojih pretenzija na Napulj, koji je otad pa sve do modernih vremena imaostati tek španjolski posjed. Nije mnogo dulje zadržao ni Milano. Papa Julije II. udružio je 1511. protivnjega Veneciju i Ferdinanda,a uskoro poslije toga Maksimilijana i Henrika VII. Engleskog. Luis je moraoostaviti Italiju otrčati na sjever da se ondje odupre Englezima, koji su ga najprije porazili, kodGuinegatta, pa su se zatim ukrcali na svoje brodove i nezadovoljni s Maksimilijanom sklopili mir.

Ako pohode Karla VIII. i Luisa XII. u Italiju razmotrimo u cjelini francuske povijesti, oni su teksporedni pothvati. Oni se ne nadovezuju ni na kakvu nacionalnu potrebu. Prouzrokovala ih je samodinastička ambicija; bili su to ratovi zbog veličanstvenosti, a to znači nepotrebni ratovi. Oni su,nemasumnje, u kraljevstvu ubrzali širenje smisla i strastvene sklonosti za Renesansu. Ali politika, koju su oninaviještali i koja je odlučno napuštena tek za Henrija II., (mirom u Cateau-Cambresisu), dovela jesamo do uzaludnog rasipanja ljudi i novca. Njihov jedini trajni rezultat bila je orijentacija Španjolskeprema Italiji i kao nužna posljedica toga njezino bliženje s kućomHabsburgovaca.

Bilo je zaista očito, da će se, između Maksimilijana, koji se protiv Francuske borio u Nizozemskoj, ikatoličkih kraljeva,koji su se protiv nje borili u Napuljskom kraljevstvu, uskoro sam po sebi nametnutipolitički savez, a zatim, kao neizbježiva posljedica toga i dinastički savez. Većje 1496. dvostruka

282

ženidba don Juana, nasljednika Ferdinanda i Izabele, s Margaretom, Maksimilijanovom kćeri, i FilipaLijepog, njegova sina, s infantkinjom Ivanom, tijesno povezala obje porodice. Ništa nije u tomtrenutku omogućavalo da se predvidi, da će se obje baštine ikad, stopiti u jednu. Ali je priroda jošjednom poradila u korist Habsburgovaca. Smrt je pred njima utrla put. Jedno za drugim pomrli su donJuan (1497), njegova starija sestra Izabela (1498)i njezin sin don Miguel, (1500)pa su tako Ivana i FilipLijepi bili pozvani da uberu baštinu španjolskih kraljevstava. Šest godina poslije toga Filip jeneočekivano odnijelo zapaljenje pluća, pa je svoja prava ostavio svome sinu, Karlu, starom jedvasedam godina. Ferdinand je poživio dovoljno dugo, da siročetu uštedi opasnost da ga naslijedi joškaodijete. Kad je stari kralj 1516. umro, njegov je unuk upravo bio proglašen punoljetnim.

Karlo V. bio je jedna od malobrojnih ličnosti jošod antike,kojima je ime uživalo univerzalnuslavu. Umalo da nije bio isto onako čuven kao Karlo Veliki ili Napoleon. Pa ipak on svoju veličinu nijeimao zahvaliti svome geniju, nego svojim nasljedstvima. Bio je osrednje nadaren, ali su mu okolnostidonijele takvu sreću, da je prije njega samo Karlo Veliki a poslije njega samo Napoleon imao u Evropitako rasprostranjen utjecaj, kao što je bio njegov. Bio je posljednji izdanak triju dinastija i stjecištetriju politika: austrijske, burgundske i španjolske. Kao unuk Maksimilijana Habsburškog i MarijeBurgundske a to isto vrijeme kao unuk Ferdinanda Aragonskog i Izabele Kastilske, on je istodobnoposjedovao toliko dijelova Evrope, da se činilo, da je sudbina obećava cijelu predati njegovoj vlasti. UNjemačkoj ima austrijsko vojvodostvo dužSjevernog mora Nizozemsku, na obali Atlantika Španjolsku usredištu Sredozemlja Sicilsko kraljevstvo. A s tim je nasljedstvima ubrao dakako i sve pretenzije, što suse uz njih povezivale: austrijske pretenzije na Carstvo, Češku i Ugarsku; nizozemske pretenzije naBurgundiju; španjolske pretenzije na Italiju i berberske obale. Tome treba pridodati joši Novi svijet,što ga konkvistadori podvrgavaju njegovoj vlasti.

Ferdinand Cortez se u razmaku od 1519. do 1527. domogao Meksika, a Francisko Pizarro je od1531. do 1541. osvojio Peru. Čudesno osvojenje Južne Amerike dovršeno je prije Karlove smrti. Usvakom slučaju, ono je za njegove vladavine bilo jošprenedavno, pa nije ni pridonijelo povećanjunjegove moći, ni utjeclo na njegovu politiku. Sve njegove planove i sva njegova sredstva jošuvijekodređuje stara Evropa. Njegov naslov vladara nad otocima u Oceanskom moru, i njegova lozinka plusultra samo su proročanstva budućnosti, koju je on mogao samo naslutiti.

U trenutku, kad mu je Ferdinandovom smrću pripala Španjolska (23 siječnja 1516), a zatimMaksimilijanovom smrću i Austrija (12. siječnja 1519), on je bio jednako tuđi prvoj i drugoj. Odgojilisu ga belgijski seniori u Nizozemskoj, a smatrali su ga samo svojim prirodnim vladarom, pa nisu nipomislili na to, da ga nauče ni njemački - koji nije nikad naučio ni španjolski. Stoga je 1517., kad seprvi put pojavio među Kastilcima, govoreći samo francuski i okružen svojim flamanskim i valonskimljubimcima, toliko uvrijedio svoje nove podanike da su ga dočekali pobunom comunerosa. Ali Karlu nijetrebalo dugo da izgradi ono udaljeno, hladno i bezlično držanje, koje se nametalo vladaru,predodređenom da vlada nad tako različitim narodima i zemljama. Premda je zbog uspomena izmladosti cijelog života sačuvao neku sklonost prema Belgijancima, on zapravo nije pripadao nijednomod naroda, kojih je krune baštinio, pa mu je bilo lako da prema svima izražava onu nepristranost, štoje potjecalo iz njegove ravnodušnosti. Bio je neosjetljiv prema svakom nacionalnom osjećaju, pa jepred očima imao samo veličinu svoje kuće. Vladao je zemljama, koje je slučaj okupio pod njegovimžezlom ne zanimajući se za jednu od njih, ili, točnije, zanimajući se za njih samo toliko, koliko mu jetrebalo zbog vlastitih interesa. Veoma je izrazita i očita suprotnost između njega i njegovihsuvremenika Franje I. i Henrika VIlI., u kojiima kao da su se utjelovile Francuska i Engleska. Upoređenju s njima, on je tek bezličan vladar, jer je bio bez domovine i jer nigdje nije stekao ljubavnaroda.

Većsu Ferdinand i Izabela svojom talijanskom politikom počeli skretati Španjolsku od borbe protivislama, da bi je upleli u evropske sukobe. Karlo V. ju je u njih konačno uvukao. Nema sumnje, on se

283

nije posve odrekao osvajanja berberskih obala. Njegovi pohodi protiv Tunisa (1535) i Alžira(1543) jošseuvijek nadovezuju na tradiciju. Ali to su bili tek kratki međučinovi, pothvati bez budućnosti. Trebalo jeizabrati između ratovanja u Africi i ratovanja u Evropi; a kako se Karlo mogao odreći da ratuje ovdje, ada se u isto vrijeme ne odrekne i svojih nasljedstava? Njegova politika nije bila, a i nije mogla bitipolitika običnog španjolskog kralja; bila je i morala je biti politika Habsburgovaca pa je Španjolska podnjegovom upravom posvetila svoje snage ostvarivanju nauma koji ne samo da su bili tuđi, nego čak isuprotni njezinim pravim interesima.

Francuska se morala oduprijeti tim naumima svom svojom energijom. Dugotrajni dvoboj Karla V. sFranjom nipošto se ne objašnjava suprotnošću njihovih karaktera ili njihovim ambicijama. Njihovduboki razlog je nepomirljivost dinastičke politike prvoga s nacionalnom politikom drugoga. Moglibismo ga obilježiti i tako da kažemo, da je to sukob jedne vladarske kuće habsburške, s jednomnacijom: francuskom. Francuska je zaista sa svih strana bila opkoljena Karlovim posjedima: na juguŠpanjolskom i Italijom, na istoku Burgundijom, a na sjeveru Nizezemskom pa je stoga smatrala, da je uopasnosti da je ne uguši protivnik, koji bi poslije pobjede nad njom uživao univerzalnu vlast u cijolojEvropi. Tim je pravim okruženjem bio ugrožen ne samo njezin ugled u Evropi, nego i njezina sigurnost.A to se pogoršavalo joši opasnošću kojoj se Francuska izložila svojom ekspanzijom u Italiji, gdje jeFranjo I. nedavno, na bojištu kod Marignana(u rujnu 1515) osvojio Milano.

Maksimilijanova smrt (1519) učinila je položaj jošstrašnijim.

Karlo zaista nije mogao propustiti da postavi svoju kandidaturu za carsko dostojanstvo koje odvremena Albrehta Austrijskog više nije izašlo iz habsburške kuće. Franjo je sve pokrenuo da izbornikeodvrati od tog suviše moćnog takmaca i da ih privoli da svoje glasove dadu bilo njemu samome ili barFridrichu Saskom. Ali mu Medičejci nisu mogli pribaviti toliko novaca, koliko su Fuggeri predujmiliKarlu.

A kako su se izbornici dobivali na dražbi, prodali su se onome tko je nudio više. Budući da jenjemačka banka kupila sve njihove glasove. Oni su izvršili pogodbu i 28. lipnja i 1519. njemačku krunupredali španjolskom kralju.

Od tog je trenutka rat bio siguran. Izbio je 1521., najprije na granicama Nizozemske gdje je HenrikVIlI. pridružio svoje čete Karlovima a zatim se prenio u Italiju i prekinuo se tek teškim porazomfrancuskog kralja kod Pavije (25. veljače 1525): Pavši u ruke svega neprijatelja Franjo je najzadpristao na mir u Madridu (14. ,siječnja 1526) ali je bio čvrsto odlučio da se ne obazire na nj,nego daponovo pograbi oružje. Njegov je poraz veoma poboljšao njegov položaj. Karlova je pobjeda uplašilacio svijet pa je sada Francusku svatko smatrao braniocem evropske slobode. Papa Klement VII. želio jeosloboditi Italiju španjolskog jarma, pa se približio Francuskoj i poslije pljačke Rima što su je izvršilecareve njemačke čete, čak i formalno stupio u savez s njom. Henrik VlI. je prekasno opazio, da je uprethodnom ratu bio samo sredstvo za ostvarenje habsburške prevlasti, pa je uradio isto što i papa. Anajzad su provala protestantizma u Njemačkoj i prodor Turaka u Ugarsku osigurali neutralnost Carstva.Ravnoteža je bila uspostavljena. God. 1529. je mir u Cambraiu vratio Burgundiju Francuskoj, koja se zauzvrat odrekla svog preživjelog suvereniteta u Flandriji i Artoisu, kao i svojih pretenzija u Italiji.Uostalom, oba su protivnika samo čekala novu priliku da opet otpočnu borbu. Držanje luterovskihvladara ohrabrivalo je francuskog kralja; nije oklijevao čak ni da 1546. sklopi ugovor sa SulejmanomII.Tako se protiv katoličkog kralja koji je oskvrnuo Rim veoma kršćanski kralj udružio s hereticima imuslimanima! Mir u Crespyu zaključen 1544. poslije neodlučenih pohoda,ostavio je status quo. Ali jecaru omogućio bar to, da napokon povede rat protiv njemačkih protestantskih vladara. Njegovapobjeda kod Muhlberga prestrašila ih je i stoga bacila u naručaj Francuskoj. Da bi sebi osigurali pomoć

284

Franjina nasljednika Henrija II., koji je u svojoj je zemlji okrutno progonio heretike, oni mu ponude tribiskupije: Metz, Toul i Verdun (1552): Time je francuska politika postigla jedan od ciljeva, koje jestrpljivim pothvatima nastojala ostvariti jošod XIII. st., da bi tako postavila jednu granicu svogapodručja, koju je 843. ocrtao Verdunski ugovor. Karlo se smjesta morao okrenuti prema Zapadu iodvratiti od protestanata.Svi su se njegovinapori slomili pred Metzom, koji je uporno branio vojvoda Guise. Prije nego što je abdicirao zaključio

je sa svojim protivnikom primirje u Vaucellesu (1556).

Ostavio je Evropu u krajnje nesigurnu položaju i trudnu neizbježivim ratovima. Baština, što ju jeostavio svome sinu Filipu II. obuhvaćala je osim Španjolske Napuljsko kraljevstvo, Milano, burgundskuFranche-Comte i Nizozemsku, a da i ne govorimo o neizmjernim posjedima u Novom svijetu. Italija jebila podjarmljena na jugu i sjeveru i gledala kako se rasplinjuju snovi o oslobođenju koji sunadahnjivali tako različite genije Guicciardinija, Machiavellija, Julija II. i Klementa VII. Ona je otad pasve do modernih vremena imala biti samo zemljopisni pojam, a teška je španjolska vlast ondje do krajauništila ono što je jošpreostalo od renesansne kulture. Samo su Papinska država i područjeVenecijanske republike sačuvali nezavisnost, koju je prvoj jamčila katolička tradicija a drugoj njezinpomorski položaj. A što se tiče Nizozemske, koja se uvećala konačnim pripojenjem vojvodstva Gelderni frigijskih pokrajina, ona je ubuduće imala biti sjeverna čelična tvrđava španjolskih kraljeva.Pragmatičkom sankcijom (1549), Karlo se pobrinuo da ondje tako regulira nasljedno pravo, da zemljanije mogla izmaći iz ruku njegovih potomaka, a pretvorivši je Augsburškom konvencijom (1548) u tzv.Burgundski obruč, regulirao je njezine odnose s Carstvom u tome smislu da ono odsad nije zapravo nadnjim imalo nikakvih drugih prava, osim da ga brani. Carsko dostojanstvo poslužilo je Karlu samo kaosredstvo da osigura budućnost kuće. Ne samo da je Nizozemsku oduzeo Njemačkoj, nego je 1531. zasvog brata Ferdinanda stekao i krunu rimskog kralja; njemu je ustupio Austrijska nasljedna vojvodstva,koja su, uz posjedovanje češke i ugarske krune, što su Ferdinandu pripale 1526., konačno zajamčilehabsburšku moću središtu Evrope. Premda se podijelila u dvije grane, porodica je ipak i dalje ostalaujedinjena dinastičkim interesima. Španjolska se posredstvom Italije vezivala s Austrijom; posredstvomNizozemske ona joj je omogućavala da lakše vlada Njemačkom, a zahvaljujući uslugama koje joj jemogla iskazati, unaprijed je sebi osiguravala njezinu poslušnost.

Tako je habsburški div, utaboren u Austriji i Španjolskoj smrvio pod sobom cio kontinent. Pokrajnjega su se Francuska i Engleska činile veoma slabe i veoma ugrožene. Ali to je bio David predGolijatom. Te dvije države imale su ono, što je nedostajalo golemoj dinastičkoj sili, koja im sesuprotstavljala.

Umjesto da bude, kao ona, tek gomila naroda i zemalja, poredanih jedni do drugih zahvaljujući samosretnoj igri ženidaba, koje među sobom nije povezivalo ništa drugo osim vlasničkog prava njihovihvladara, Francuska i Engleska imale su onu kolektivnu svijest, što je narodima i zemljama dajezajednička sudbina, postojanost napora, i sklad vladarske politike s nacionalnim težnjama. Na tom seosnivala njihova snaga i bašto im je omogućilo ne samo da izbjegnu opasnosti, nego i da je svladajukroz mnogobrojne peripetije, kojima je vjersko pitanje, što ga je pokrenula Reformacija dalo potresnoobilježje borbe oko ljudskog vjerovanja.

UNUTRAŠNJA POLITIKA

Ako želimo uočiti osnovna obilježja ustrojstva evropskih država u vremenskom razmaku od 1540.do 1550., pogled nam se u ,prvom redu zaustavlja na povećanju monarhijske vlasti. S Louisem XI. uFrancuskoj, s Henrikom VIlI. u Engleskoj te Ferdinandom i Izabelom u Španjolskoj ona postiže snagu iugled, kakav nije imala nikad prije toga, a ta se sva svojstva za njihovih nasljednika razvijaju jošidalje. U Ugarskoj za Matije Korvina, u Švedskoj za Gustava bilježi ona postizava tolik napredak, da se

285

zbog toga preobrazila cijela politička organizacija zemalja. Pod Filipom Dobrim i Karlom Smjelimmonarhijska se vlast nameće i u mladoj Burgundskoj državi. Osjeća se čak i u Njemačkoj.Jer premda surimski kraljevi i carevi ondje i dalje ostali samo nominalna vlast, pojedinačni vladari poprimaju svakina svom području izgled lokalnih suverena, pa tako Austrija, Bavarska, Saska i Brandenburgdoživljavaju da im njihovi vladari nameću ustanove, koje moramo smatrati zapravo monarhijskimustanovama.

Tako općenita pojava pretpostavlja isto tako općenite uzroke lndividualnost pojedinih vladara,tradicija i okolnosti utisnule su monarhijskoj vlasti u svakoj zemlji njezin posebni pečat. Ali tko su godlokalne razlike bile velike, sličnost njihovih bitnih crta svjedoči, da je razvoj svagdje bio u skladu sneodoljivim tendencijama društva. Imamo tu pred sobom prodor društvenih stremljenja; analoganonome, što ga je u X. st. izvršio feudalni režim, a u XII. st. režim gradova. I stoga smijemo, kao i onda,kad smo govorili o te dvije pojave, u velikim potezima, ne vodeći računa o pojedinostima i nijansama,ocrtati taj jedinstveni pokret, što se očitovao u cijeloj zapadnoj Evropi.* Kraljevska je vlast bila usuviše tijesnoj vezi s društvenim ustrojstvom, a da ne bi na nju djelovao onaj veliki ekonomski iintelektualni preobražaj, kojim je to ustrojstvo bilo zahvaćeno počevši od sredine XV. st.Kapitalizam,renesansa i luteranstvo neizbježivo su morali djelovati na nju, pa je lako uvidjeti, da susvi ti faktori sudjelovali u obnovi njezine snage. Svaka od tih velikih snaga, što su se borile protivprošlosti, nužno je morala tražiti i postići savez s monarhijskom vlašću. Njihovo neprijateljstvo premastarim povlasticama, starim ustanovama i starim idejama, koje su ograničavale tu vlast, osiguravalo imje njezinu pomoć. Ona je prema njima zauzela onaj isti stav, što ga je li Francuskoj i Španjolskojzauzela prema građanstvu, da je ono nekoćtražilo njezinu pomoćprotiv feudalizma. Danas kao i ondanjezin je vlastiti razvoj ovisio o općem razvitku društva. Pogodujući njegovu razvoju, kraljevska jevlast djelovala u svoju vlastitu korist. Njezin je najočitiji interes bio, da bude moderna i da suzbijakonzervativne težnje, koje su se isto tako protivile njezinom vlastitom, kao i općem društvenomrazvoju. Zar ona nije radila ili svoju korist pomažući kapitalizmu da uništi općinski partikularizampodupirući propagandu humanista protiv moralnih i političkih predrasuda, štiteći luterovce, koji su joju ruke predavali i vlast nad crkvom i njezine posjede. Sva prava, što su se protivila moći crkve,oslanjala su se na tradicije. A veći to je bilo dovoljno,da ona iskreno odobri kritiku tih istih tradicija ida smatra svojim poslanjem da od njih oslobodi i svoje podanike i sebe samu.

Činjenice su savršeno u skladu s tako postavljenim pitanjem svim zemljama, gdje se razvijakapitalizam, možemo vidjeti, kako ga vladari neštedice obasipaju dokazima svoje blagonaklonosti. Onise u Nizozemskoj nedavno izjašnjuju njemu u prilog, protiv reakcionarne politike gradskih cehova, isvim silama podupiru razvoj Antverpena, grada trgovačke slobode. U Engleskoj, počevši od vladavineHenrika VII, kruna pomaže pothvate Merchant Adventurersa (trgovaca pustolova) i zanima se za sveplanove o pomorskoj ekspanziji. U Španjolskoj bašnjezina intervencija omogućava otkriće Novogasvijeta.

Francuskoj Louis XI. udomaćuje na jugu dudova svilca, određuje iskorištavanje rudnika, potičeekonomsku inicijativu svake vrste, a Franjo I. trudi se da u svom kraljevstvu uvede talijanskeindustrije. Za uzvrat zaštiti, što mu je daju vladari, kapital im stavlja na raspolaganje svoja sredstva isvoj kredit. Zahvaljujući njemu, vladari se više ne moraju obraćati skupštinama staleža, da bi pribavilisredstva koja su im potrebna za rat. Njihovi ih bankari oslobađaju neugodna nadzora njiihovihpodanika. Dugotrajna borba Karla V. s Franjom I. bila bi nezamisliva bez pomoći velikih novčara.Fuggeri i mnoštvo drugih kuća u Antverpenu neprestano su mu, za cijelo vrijeme careva vladanja,predujmljivali goleme svote što ih je gutao u nepovrat.

* U Rusiji počinje širenje Moskovske kneževine kao i ojačavanje vlasti njezinih vlada krajem XV.st. ali je uzrok tome propasttatarske vlasti pa te pojave nemaju veze s razvojem u Evropi. I Poljska također ostaje izvan izloženog pokreta.

286

Naklonost vladara potvrđuje se isto tako jasno prema intelektualnoj kao i prema ekonomskoj slobodi.Osim španjolskih vladara, svi su ostali javno i glasno očitovali svoje simpatije prema idejama, koje suširili renesansni ljudi, ne uznemirujući se nimalo zbog prosvjedovanja teologa. Erazma su štitili KarloV. i Franjo I. Tomu Morusa je Henrik VIlI. učinio kancelarom Engleske. Gattinara i Granvella, dva glavnacareva ministra bili su uvjerene pristalice novog duhovnog smjera. Taj je smjer naime bio isuviše očitou prilog države, jer su humanisti mogli očekivati samo od vladara da provedu reforme, kojima su senadali, pa su vladavinu tih vladara, samim tim smatrali bitno važnim oruđem napretka. Njihov prezirprošlosti naveo ih je da sve očekuju samo od monarhije pa su joj oni na dar donijeli onu privrženost teduhovne aristokracije, koja će otad u krilu svake nacije uživati monopolno pravo da predstavlja javnomnijenje. I napokon i Reformacija, je bar na svom početku podjednako kao i Renesansa, sudjelovala utoj zavjeri svih velikih društvenih snaga u prilog suvremene vlasti. Bez obzira da li su je pojedinivladari štitili ili su se protiv nje borili, svi su se njom podjednako okoristili.

(Ovim se završava piščev rukopis)

287

POGOVOR

ŽIVOT I RAD HENRI PIRENNA

Henri Pirenne - jedno je od najvećih pisaca zapadno-evropske građanske, liberalne historiografije, kojeispunja punih pedeset godina da uoči Drugog svjetskog rata njegovo djelo Histoire de l'Europe desinvasions au XVI siecle, prvi je njegov rad, što se pojavljuje na našem jeziku, a njegov utjecaj naZapadu golem - jedva da je u predratno doba krugove naših stručnjaka i dotakao. Premda su njegoveteoretske koncepcije o zakonima historijskog zbivanja za našu današnju marksističku nauku većretrospektiva, a neki njegovi konkretni rezultati prekoračeni kasnijim razvitkom naučnog izučavanja -koje je dijelom bašon sam svojim vanrednim radovima potakao - njegove nas trajne odlike jošuvijekobavezuju da ga upoznavamo,poznajemo i cijenimo kao jednu od velikih snaga moderne svjetskehistoriografije kao vrlo mnogih podstreka i krčioca širokih vidika. Zbog svega toga njegova majstorskinapisana Povijest Evrope treba da nam bude povod, da širu javnost potpunije upoznamo s njegovomosobom i njegovom neumornom naučnom a i slobodarskom aktivnošću.

Henri Pirenne rodio se. 23. XII. 1862. u Verviersu u Belgiji, u kraju gdje je blizu jezična granicaromanskog i germanskog stanovništva. Nema sumnje, da ga je ta okolnost potakla da težirazumijevanju među narodima i da usvoji onu širinu i toleranciju kojom se odlikovao cijeloga života.

Studirao je historiju u Liegeu, gdje su mu učiteljima bili Paul Fredericq i Godfried Kurth, koji su gazarana pridobili za medievistiku. Svoje je školovanje proširio i nadopunio 1882. u Berlinu i Leippzigu,gdje je bio đak paleografa W. Arndta i diplomatika H.Breslaua. Godinu 1883. proveo je u Parizu, gdjeje i opet specijalno izučavao paleografiju i diplomatiku na slavnoj Ecole des Chartes, kod profesoraMauricea Proua i Arthura Giryja,a opću metodiku naučnog rada na Ecole pratique des Hautes Etudeskod Gabriela Monoda.Primivši tako najbolju naučnu izobrazbu, koju mu je tadašnja Zapadna Evropa mogla dati, Pirenne sevratio u Belgiju, gdje je na sveučilištu u Liegeu postao izvanredni profesor paleografije i diplomatike.Većiduće godine prelazi u Gand kao redovni profesor opće poviijesti Srednjega vijeka i povijestiBelgije, na kom je položaju ostao sve do svoga umirovljenja 1930. Za vrijeme 1. svjetskog rata bio jejedan od glavnih pokretača pokreta otpora belgijskog naroda protiv okupatora. God. 1916, njemačkesu ga vojne vlasti uhapsile i internirale u Njemačkoj sve do kraja rata 1918. Vrativši se u svoju zemlju,Pirenne je nastavio svoj mnogostrani nastavnički i naučni rad.U tom razdoblju postao je jednom odnajistaknutijih ličnosti u svjetskoj nauci. God. 1923. predsjedao je Međunarodnom kongresu historika uBruxellesu; postao je članom Belgijske i mnogih drugih akademija u svijetu, održavao je predavanja naraznim univerzitetima u Evropi i Americi, stvorio vlastitu i veoma plodnu školu (Victor Fries, GuillaumeDes Marez, Georges Espinas, F.L. Ganshof, Marc B1och, F. Vercauteren i mn. dr.) preporodivšihistorijsku nauku u zemljama francuskog jezika, i napisao mnogobrojna dragocjena djela. Potpunuradnu sposobnost sačuvao je sve do kraja života i umro 24. X. 1935., svega nekoliko godina prije noveratne katastrofe, koja je ponovo pregazila njegovu domovinu.

Naučnim radom počeo se Pirenne baviti većveoma rano. God. 1882. objavio je u SpomenicimaBelgijske akademije raspravu o kršćanskom stihotvorcu iz V. st. Seduliusu iz Liegea. Tako je većprvomsvojom temom posvjedočio svoje zanimanje za ono prelazno doba iz antike u Srednji vijek koje će gasvojom složenom problematikom potaći na njegove najdalekosežnije i najrevolucionarnije zaključke.

Pirenne je u vrijeme, kad su u evropskoj historijskoj nauci, osobito u Njemačkoj, jošuvelike ,vladalekoncepcije o prvenstvenoj ulozi političkih zbivanja u historiji i kad su imperijalističke borbe među

288

evropskim državama podupirale političku, pa i nacionalističku interpretaciju historije, shvatio, da seistina o prošlosti krije dublje, iza političkih i vojnih fenomena. To shvaćanje odvelo ga je do izučavanjaekonomike i društvenih odnosa u želji da shvati probleme u njihovu korjenu i zatim da sagleda širismisao historijskog događaja, njegov se rad sastojao od dvojakog posla: rigoroznih analitičkih studijaizvorne građe i velikih sinteza. Ali je pritom za njega temeljna činjenica uvijek bila podložna težnji daobuhvati cio smisao epohe. Nije bio poklonik gologa znanja atomiziranih fakata; njegov je kreativniduh želio razumjeti i objasniti. A to je bilo mogući sama tako, da se uvidi i prizna, da velika političkazbivanja kao i kulturnu i nacionalnu fizionomiju ljudskih zajednica određuju temeljna obilježjaekonomske i društvene stvarnosti.

U tom okviru Pirenne se trudio da objasni dvije epohe srednjovjekovne povijesti Zapadne Evrope:pretežno agrarni period karolinškog vremena i, doba obnove i procvata zapadnoevropskih gradovapočevši od XI/XII. st. dalje.

Ali, premda se ovaj drugi kompleks pitanja odnosi na kasnije razdoblje od prvoga, Pirenne mu jeprišao prije. Učinio je to kao istraživač belgijske nacionalne povijesti. Gandski se profesorzainteresirao za veliki pokret obnove gradske privrede, obrta i trgovine i izgradnje komunalnesamouprave, koji će upravo na tlu današnje Belgije od XI. st. dalje imati najbrojniji razvoj u zapadnojEvropi. Već1 89. objavio je opsežnu raspravu Histoire de la chostitution de la ville de Dinant auMoyen Age, u kojoj je obradio podrijetlo toga grada na Meusi. Postanak njegove privrede, njegoveborbe protiv seniorske vlasti namirskog biskupa (Namur), izgradnju njegove samouprave, njegovuekonomsku i društvenu strukturu. Od te monografijske studije o genezi jedne gradske općine, on jeuskoro svoj horizont proširio na opće izučavanje o podrijetlu gradskih institucija u Srednjem vijeku(L'origine des constitutions urbaines au Moyen Age. 1895). To je veoma iscrpna, kritička rasprava, ukojoj on sumira tadašnje stanje nauke o srednjovjekovnim gradovima i traži istinsko podrijetlomunicipalnih institucija odbacujući političke predrasude germanističke i romanističke škole i iznijevšiširoku sliku ekonomskih i društvenih uvjeta, zbog kojih su nikli srednjovjekovni gradovi i poveli borbuza svoje samoupravne slobode. Nastavak toga rada su njegove daljnje kraće studije: Villes, marches etmarchands au Moyen Age. 1898; La Hanse flamande de Londre. 1899.; Les comtes de la Hanse de Saint-Omer. 1899.; Les coutumes de la gilde marchande de Saint-Omer. 1901.; Le privilege de Louis de Malepour la ville de Bruges du mois de juin 1380; 1903, Les villes flamandes avant le Xll. siecle. 1905.; Unecrise industrielle au XVl siecle. La draperie urbaine et la nouvelle draperie en Flaundre. 1905. I najzadse 1910. pojavljuje njegovo iscrpno djelo o gradskim demokracijama u Nizozemskoj (Les anciennesdemocraties des Pays-Bas), u kom je obuhvatio cjelokupnu ekonomsku i socijalnu historiju belgijskih inizozemskih srednjovjekovnih komuna.

Studirajući genezu gradova i gradskih institucija, Pirenne je morao zahvaćati i u razdoblja, koja suprethodila njihovoj obnovi u tu je svrhu izučavao ekonomske i društvene okolnosti u merovinškoj ikarolinškoj Franačkoj. Ta su se izučavanja veći u predratnom razdoblju izrazila u nekoliko manjihradova iz franačke epohe.Ali period punog zahvata u ta pitanja je dao je jošu budućnosti.

U isto vrijeme i uporedo s navedenim radovima Pirenne je još, od 1900. počeo izdavati svoju velikuPovijest Belgije,od koje su do pred rat (1911) izašle prve četiri knjige, obuhvativši događaje odnajranijih vremena do 1648.

Godine 1914. Belgija je pala pod njemačku okupaciju. Ti su događaji donijeli Pirenneu i njegovojporodici mnoge nesreće. Joškrajem iste godine poginuo mu je na ratištu sin Pierre, nadarenimatematičar. Zajedno sa svojim narodom i Pirenne je sudjelovao u otporu protiv osvajača. ProfesoriGandskog univerziteta oduprli su se služenju okupatorovim ciljevima i obustavili nastavu. U namjeri da

289

slome njihov otpor, Nijemci su najistaknutije među njima pohapsili i otpremili u logore u internaciju uNjemačku. Sredinom ožujka 1916. uhapšen je i Pirenne i smješten u zarobljenički logor u Crefeldu izatim u Holzmindenu. Tu je uskoro, iako u teškim uvjetima logorskog života, razvio intenzivnudjelatnost. Otpočeo je učiti ruski i održavati redovita predavanja iz ekonomske povijesti Evrope za oko300 ruskih studenata, koji su boravili kao zarobljenici u istom logoru. Uporedo s tim održavao je cikluspredavanja iz povijesti Belgije za svoje sunarodnjake.

Za Pirennovu sudbinu zauzimale su se najuglednije ličnosti u tadašnjem svijetu: brojne evropskei američke akademije, papa, španjolski kralj, ,predsjednik Wilson i drugi. Stoga mu je njemačka vladazarobljenički logor zamijenila internacijom, najprije u Jeni, a zatim, od siječnja 1917. u, malommjestancu Kreuzburgu u Thuringiji, gdje je ostao sve do svršetka rata.

Premda je tako bio odvojen od svoje porodice i redovitih uvjeta rada, Pirenne je i u timokolnostima sistematski i neumorno radio. Jošu logoru u Holzmindenu, za vrijeme predavanja ruskimstudentima, objasnila mu se veza između muslimanskih osvajanja poslije Muhamedove smrti iformiranje onih ekonomskih i društvenih formi, koje karakteriziraju Zapadnu Evropu prije obnovegradske privrede u XI/XII stoljeću. Ujedno su ga ta predavanja navela na odluku, da pristupi pisanjuopće povijesti Evrope, u kojoj će u osnovnim linijama prikazati razvoj njezine povijesti od propastiantičke civilizacije do svoga vremena. Ne imajući mogućnosti da piše a niti da se služi knjigama, on jejošu logoru u mislima sredio plan djela, a kad, je stigao u Kreuzburg, pristupio je u osami internacijenjegovu ostvarenju (krajem siiječnja 1917). Prestanak rata i povratak u aktivni život u domoviniprekinuo je pisanje na polovini XV. st. ne dopustivši mu ni poslije da ga prije smrti dovrši. Tako jePovijest Evrope ostala ograničena samo na epohu Srednjega vijeka.

U njoj je ukratko skicirao svoju misao o odnosu muslimanskih provala i karolinškoga carstva,ali je Povijest Evrope ostala neobjavljena do njegove smrti. Tek 1922. objavio je kraći članak u Revuebelge de Philologie et d'Histoire, pod naslovom Mauomet et Chalemage, u kom je objavio bit svojeteze. O njoj je zatim govorio na međunarodnim kongres ima historičara u Bruxellesu (1923) i Oslu(1928), pa zatim u predavanjima na raznim univerzitetima u Evropi, Americi i Africi (Alžir, Kairo).Definitivno izlaganje svoje teze pripremao je godinama, posebnim uvodnim raspravama: Un contrasteeconomique: Merovingiens et Carolingiens. 1923.; .Le comerce de papyrus dans la Gaulemerovingienne. 1928.; L'ilstruction des marchands au Moyen Age. 1929.; Le tresor des roismerovingiens. 1933.; De I' etat de I' instruction des laiques a I'epoque merovingienne. 1934.;La fin ducommerce des Syriens en Occident. 1934.

Objašnjenje o uzrocima postanka agrarnog perioda u ranoj povijesti zapadnoevropskogSrednjeg vijeka, kad je gradski život zamro i u privredi prevladava proizvodnja ne za tržište, nego zaneposrednu potrošnju proizvođača i feudalnih gospodara, pomoglo je Pirennu, da se jošjednom vratina problem srednjovjekovnih gradova, u opsežnoj raspravi Les villes du Moyen Age (1927). Sada jemogao u punoj reljefnosti dati prikaz o funkciji, razvitku, ekonomskom i društvenom ustrojstvugradova od merovinške epohe pa sve do pune izgradnje kapitalističke privrede u njima. Cjelovita slikaSrednjega vijeka, kako ga je shvaćao Pirenne, bila je time izgrađena, i sad je trebalo svom životnomdjelu samo dati konačan izraz. God. 1930/31. dao je, u zajednici s četvoricom drugih naučenjaka,sažet pregled opće povijesti Srednjega vijeka od 1285.do 1453. u velikoj zbirci "Peoples et Civilisaton",T. VII/1, .2., a 1933. u Glotzovoj kolekciji Histoire Generale majstorski, iscrpan prikaz ekonomskehistorije Evrope od epohe Karolinga do sredine XV. st. (Histoire du Moyen Age, T. VII. La civilisationoccidentale au Moyen Age du Milieu XI au milieu du XV siecle, par H. Pirenne, G. Cohen et A. Focillon).God. 1921., 1926. i 1932. objavio je i posljednje tri knjige Povijesti Belgije, zaključivši je početkom I.svjetskog rata.

290

Lični život H. Pirenna nije prošao bez teških udaraca. Poslije sina Pierra, umro mu je i sin Robert,a koncem maja 1935. i sin Eduard, mladi sveučilišni profesor u Gandu. Toga dana razbolio se i otac ilegao u bolesničku postelju, s koje više nije ustao sve do svoje smrti 24. listopada 1935. Međurukopisima ostavio je dovršenu prvu verziju knjige Muhamed i Karlo Veliki (Mahomet et Charlemagne),koju su zatim njegov sin Jacques i njegov učenik F. Vercauteren objavili kao posmrtno djelo.

Osim navedenih radova, Pirennova potpuna bibliografija sadrži jošniz kraćih i većih publikacija, odkojih ćemo navesti jošsamo neke:

Souvenirs de captivite en Allemagne (1920), De la methode comparative en Histoire (1923), Drapsd'Ypres a 'Novgorod au commencement du XII siecle (1930), La tache de l'historien (1931), te poredtoga više bibliografskih radova, publikacija izvora, rasprava iz ekonomske historije, članaka, prikaza ikritika.

Temeljna Pirenneva teza o uzrocima zatverene privrede u Zapadnoj Evropi u vremenu daobnove gradova, polazi od činjenice muslimanskih osvajanja na istočnim i južnim obalamaSredozemnog mora u toku jednog stoljeća poslije Muhamedove smrti. Do tog vremena velika sepomorska trgovina Mediteranom i starim putevima preko Kontinenta održavala, premda je opadala većviše stoljeća. Ali otkad su Muslimani blokirali kršćanske države s mora, promet prestaje, a zapadne sedržave povlače u kontinentalni život. Zemljoradnja postaje dominantnom privrednom djelatnošću;tržišta iščezavaju, gradovi propadaju, ekonomija postaje naturalna, a u obradbi zemlje formiraju sekmetsko-vlastelski odnosi u okviru hijerarhijske strukture feudalnog društva.

Ali od X.stoljeća prilike se smiruju. Normanske provale prestaju muslimanski nalet se zaustavlja iotpočinje protivofenziva protiv islama, prije svega u Španjolskoj i južnoj Italiji. Kontinentalno sestanovništvo oporavlja i brojčano povećava, a talijanski gradovi, pa zatim i križarski ratovi otpočinju uXI st. prodirati trgovinski i vojnički na područja pod vlašću islama. Postepeno se preporođaju promet itrgovina s Levantom. Taj se privredni impuls prenosi s italskih obala u pozadinu, sve dublje nakontinent; gdje se u sjevernoj Francuskoj i Nizozemskoj susreće s oživjelom trgovinom što kola poSjevernom i Baltičkom moru, vezujući evropski sjeverozapad s Pribaltikom i ruskim ravnicama te prekonjih i s dalekim zemljama s druge strane Kaspijskog mora i Kavkaza.

Iz krila agrarnog, feudalnog društva postepeno se izdvaja nova klasa ljudi: trgovci i obrtnici. Oni svojudjelatnost vezuju uz nova ili stara naselja na prometno povoljnim čvorištima, te ondje iznova stvarajuili obnavljaju gradske naseobine, koje su sad žarišta, privredne i sve nove djelatnosti.

Nova klasa izgrađuje sebi i novi pravni položaj slobodnog građanstva, razvija svoju ekonomiku, svojimsve snažnijim utjecajem rastače feudalnu erganizaciju, društva i izvodi zapadnoevropske narode izepohe Srednjega vijeka.

Pirenneova shvaćanja, koja je ovdje bilo moguće dati samo u obliku najuprešćenijeg nacrta, pobudilasu u naučnom svijetu golem interes. Na međunarednom kongresu historika u Oslu (1928) bila supredmet mnogih svestranih diskusija. Javila su se i brojna polemička djela (V. o tome H. Laurent: Lestravaux de M. Henri Pirenne sur la fin du monde antique et les debuts du Mayen Age, u Byzantion, sv.VII., 1932). U toku vremena detaljna su istraživanja, što su ih potakla Pirenneova shvaćanja, utvrdilaniz pojedinosti, koje ne potvrđuju, da je period od VIII. da XI. st. bio doba apsolutne autarhijefeudalnih imanja. Promet u Zapadnoj Evropi nije nikad posve nestao; muslimanska osvajanja nisupotpuno spriječila ekonomske veze kršćanske Evrope s islamskim zemljama; pri postanku feudalnestrukture društva sudjelovali su brojniji faktori, itd. Ukratko, historijski su procesi bili složeniji,

291

raznorodniji, a učinci pojedinih faktora krajnje presudni. Ali uza svu važnost tih korektura, što ih jekolektivni napor mnogih naučenjaka iz svih zemalja svijeta unio i jošuvijek unosi u okvir, koji jeocrtao Pirenne, one ne znače odbacivanje njegovih koncepcija, nego samo prirodan tok u razvitkunaučnog saznanja. Nitko u nauci ne postiže konačnu,zaključnu formulaciju o stvarnosti, poslije kojeviše nema novih, dodanih istina. S novim podacima slika o svijetu i njegovoj prošlosti postaje složenijai potpunija, a nezaustavljivi proces, kojim raste svijest o istini, kreće dalje. Neprelazna je Pirenneovazasluga, što je kao građanski demokrat i liberal shvatio, da historijska zbivanja počivaju na osnoviciekonomskih špaga, koje pokreću društvo, i određuju njegove perturbacije. Tu neospornu istinu, koja jeu punom svom opsegu i svima konsekvencijama svojina marksitičkog pogleda na historiju, prihvatioje,u biti i Pirenne, stupivši tako, i bez svijesnih izjašnjavanja, faktično na put, koji nužno vodi dohistorijskog materijalizma. Nema sumnje, da u tom pogledu ima u njegovim djelima mnogo toga, što jejošveoma daleko od materijalističkog pogleda na svijet i društvo, ali je golemi odjek i snažni utjecajnjegovih radova na zapadnevropsku historiografiju svjedočanstvo o tome, da nauka i u uvjetimaklasnoga društva, kad iskreno teži za nepristranim saznanjem, nedjeljivo izlazi na putove, kojimasvijesno kreće marksistička nauka.

X

Pirennova Povijest Evrope nastala je u osobitim uvjetima. Potakla ju je potreba da se poradi okouzajamnog razumijevanja među narodima, i ona je u cijelosti prožeta takvim shvaćanjima. Autor ju jepisao u internaciji bez priručnih knjiga, na temelju svoga golemog znanja i poslije četvrtstoljetnihnaučnih nastojanja. Ona u jezgri sadrži sve njegove bitne poglede na pokretačke snage u razvitkuevropskog Srednjega vijeka i odlikuje se svim vrlinama njegova stila i shvaćanja. To je djelo širokihpoteza, bez mnogobrojnih detalja, namijenjeno općoj informaciji te nije ni udžbenik, ni priručnik zaspecijalistu i naučenjaka. Ali uza sve to,ono je bogatstvom svojih ideja, temeljnim poznavanjemčinjenica, što ostaju sakrivene iza velikih poteza, kojima su događaji opisani, svojim zrelim oblikom,ljepotom jezika i izražavanja, danas većklasično epćeobrazovno djelo, koje je postalo svojinom većinekulturnih naroda. Od 1936., kad ga je iz piščeve ostavštine publicirao njegov sin JacquesPirenne,doživjelo je 20 izdanja na francuskom, a prevedeno je na mnoge svjetske jezike. Nemasumnje, da ono ima i svojih nedostataka. Mogli bismo poželjeti da je slavenska historija u njojobrađena detaljnije, a poneka shvaćanja, i činjenice naročito one o ulozi Skandinavaca na područjuRusije, kao i kratki podaci o prošlosti naših naroda - nisu više u skladu s današnjim interpretacijama ilise nisu temeljile na točnim podacima. Na neke od tih momenata upozoreno je u prijevodu bilješkamapod tekstom, a neki netočni datumi o našoj narodnoj povijesti zamijenjeni su ispravnima. Nemasumnje, da dio odgovornosti za relativno slabu informiranost svjetske stručne javnosti o našoj historijisnose i naši naučenjaci zbog nedostatka publikacija o toj prošlosti na stranim jezicima. Ali uza sve te ieventualne druge nedostatke, Pirenneova Povijest Evrope ostaje magistralno djelo, puno poticaja,kadro da objasni i učini shvatljivim i bližim ono većdaleko doba evropske prošlosti, koje neupućeniljudi često smatraju mračnim, no koje je potresno svojom dramatikom i neodoljivo privlčno po svimonim elementima, što su nikli u to doba i ostali temeljem evropskog društvenog i kulturnog života svedo naših dana.

Dr. Miroslav Brandt

292

SADRŽAJ

I. KNJIGA

KRAJ RIMSKOG SVIJETA NA ZAPADU(do provale Muslimana)

Prvo poglavlje. -Barbarsko kraljevstvo u Rimskom carstvu

1. Zaposjedanje Carstva2. Nove države

Drugo poglavlje - Justinijan. Langobardi1.Justinijan2. Langobardi

Treće poglavlje. - Provala Muslimana1. Provala2. PosIjedice

II. KNJIGADOBA KAROLINGAPrvo poglavlje-Crkva1.Klonuće od V. Do VII.st.II. Redovnici i izlazak papinstva na pozornicuDrugo poglavlje. - Franačko kraljevstvo1. Rasulo države2. Majordomi3. Novo kraljevstvo

Treće poglavlje. - Obnova Carstva na Zapadu

1. Karlo Veliki (768-814)2. Carstvo

Četvrto poglavlje. - Privredna i društvena organizacija1. Nestanak gradova i trgovine

2. Velika imanja (domena)

III.KNJIGAPrvo poglavlje. - Rasulo Carstva1. Unutrašnji uzroci2. Papa I car .3. Vanjski neprijatelji

Drugo poglavlje. - Dioba Evrope1. Verdunski ugovor2. Nove države

293

Treće poglavlje. - Feudalizam1.rasulo države

2. Plemstvo i viteštvo

IV. KNJIGARAT ZA INVESTITURU I KRIŽARSKI RATPrvo poglavlje. - Crkva

1. Papinstvo2. Clunyjska reforma

Drugo poglavlje. - Rat za investituru

1. Carstvo i papinstvo od vremena Henrika III.2. Sukob

Treće poglavlje. - Križarski rat1. Uzroci i okolnosti .

2. Zauzeće Jeruzalema.

V. KNJIGAFORMIRANJE GRAĐANSTVA

Prvo poglavlje. - Obnova trgovine

1. Trgovina po Sredozemnom moru2. Sjeverna trgovina3. Trgovci

Drugo poglavlje. - Formiranje gradova1. Gradovi i burgovi2. Gradovi

Treće poglavlje. - Ekspanzija gradova i njezine posljedice1. Ekspanzija2. PosIjedice za seosko stanovništvo3. Druge posljedice

VI. KNJlGAPOČECI ZAPADNOEVROPSKIH DRŽAVAPrvo poglavlje. - Engleska1. Prije osvojenja2. Najezda3.Velika povelja

Drugo poglavlje. - Francuska

1. Kralj i veliki vazali2. Napredak kraljevske vlasti

294

Treće poglavlje. - Carstvo

1. Fridrih Barbarossa2. Do Bouvinesa

VII. KNJIGAPREVLAST PAPINSTVA I FRANCUSKE U XIII.ST.Prvo poglavlje. - Papinstvo i crkva1. Položaj papinstva u XIII. st.2. Politika rimskih papa

Drugo poglavlje. – Papinstvo, Italija i Njemačka

1. Italija2. Fridrih lI.3. Njemačka

Treće poglavlje. - Francuska

1. Francuska država i evropska politika2. Francuska kultura

Četvrto poglavlje: - Filip Lijepi i Bonifacije VIIl .

1. Razlozi krize2. Kriza

VIlI. KN JIGAEVROPSKA KRIZA (1300-1450)Prvo poglavlje. - Opća obilježja razdoblja1. Ekonomski i društveni pokret

2. Vjerski pokret.

Drugo poglavlje. - Stogodišnji rat

1. Do smrti Eduarda III. (1377)2. Burgundsko razdoblje (1432)Treće poglavlje. – Carstvo. Slavenske države i Ugarska

1. Carstvo2. Slavenske države i Ugarska

Četvrto poglavlje. - Španjolska - Portugal - Turci

1. Španjolska i Portugal2. Turci

IX.KNJIGA

295

RENESANSA I REFORMACIJAPrvo poglavlje. - Preobražaj društvenog života od sredine XV. st.

1. Italija i njezin utjecaj2. Renesansa u drugim dijelovima Evrope3. Ideje i običaji

Drugo poglavlje .- Reformacija

1. Luteranstvo2. Proširenje reformacije. Kalvinizam

Treće poglavlje. - Evropske države od sredine XV. st. do sredine XVI. St.1. Međunarodna politika2. Unutrašnja politika

POGOVOR