1. UVOD U HLADNI RAT

Trumanova doktrina vs. Ždanovština- Međunarodni položaj Jugoslavije i osobito njezin odnos spram velikih sila treba razmatrati u sklopu cjeline međunarodno političkih događaja i stanja odnosa između velikih sila i blokova.- 1947. na osnivačkoj konferenciji Informbiroa sovjetski i pretpostavljeni Staljinov nasljednik Andrej Ždanov inaugurirao tezu o podjeli svijeta na dva “nepomirljiva tabora”; tabor imperijalzima i antidemokratski.- antidemokratski: osnovni cilj suprotstavljanje gospodarstvu američkog imperijalizma i razbijanje demokracije-demokratski: osnovni cilj učvršćivanje demokracije i likvidacija ostataka fašizma- Ova teza je pretpostavljala zaoštravanje klasne borbe i u vlastitom i u suprostavljenom taboru, no koncem 1948. god. došlo je do neočekivanih rezultata.- U vlastitim taborima je umjesto daljnje konsolidacije došlo do sukoba u KPJ, a ni akcije u zapadnoj Europi nisu natjerale tamošnje vlade da se distanciraju od SAD-a, a i blokada Zapadnog Berlina pokazala se kao politički neupjeh- S druge strane pandan osnivanju Informbiroa bila je Trumanova doktrina, kao i Marshallov plan, donesen 1947.- Neuspjeh Ždanovljeve ofanzivne strategije dovodi do smjena u sovjetskom vrhu, a od 1949. vanjskopolitička linija Kremlja bila je bitno deformirana te se ograničavala na konsolidaciju vlastite zone utjecaja- U srpnju 1949. izvršen prvi pokus s atomskom bombom u SSSR-u i činilo se da se kolo sreće okreće na Staljinovu stranu- Također, 1.10. je proglašena Nar. Rep. Kina, koja je izdala lojalnost Staljinu Staljin uvjeren da kapitalizam srlja sam u propast- Nakon Maljenkovog govora 6. 11. 1949. na proslavi 32. godišnjice Oktobarske revolucije : ističe da se imperijalisti trebaju bojati rata ( i u U SAD-u se pribojavaju rata) Imaju krive procjene o vojnoj snazi Sovjeta (tada to u Washingtonu nije bilo poznato pa je nastao vojni komitet gdje je 1950. odobreno 15.9 milijardi dolara, iako je probitni zahtjev Generalštaba bio čak 30 milijardi)- Na temelju svega navedenog može se reći da su obje velesile na tragu velikodržavnih interesa i pod hipotekom svojih ideoloških ograničenja, definitivno otvorile razdoblje “hladnog rata”.

Jugoslavija na pragu 1949.

- Koncem 1948. god. nova, samo tri pol godine nakon pobjede revolucije, socijalistička Jugoslavija se morala suočiti s neugodnom činjenicom da u svijetu nema zemlje koju bi mogla smatrati prijateljskom- Prije toga, neposredno nakon rata, Jugoslavija i Tito su pobrali simpatije u gotovo cijelom svijetu zbog otpora fašizmu, no proces političke izgradnje i stavljanje na stranu SSSR udalji je najprije zapadne saveznike, a počeo se topiti i ugled među istočnim susjedima koji nisu mogli pratiti tempo socijalizacije društva koje je nametalo jugoslavensko rukovodstvo- Udaljavanje sa Sovjetima je išlo nešto sporije, a glavne razlike su se javljale u pogledu međunarodnih pitanja ( Trst, Balkanska federacija, podrška grčkom ustanku, pripajanje Albanije...) i unutrašnjeg razvoja Jugoslavije te bilateralnih odnosa (petogodišnji plan...)- U Jugoslaviji uočavaju da od ekonomske pomoći SSSR-a neće biti ništa te da Sovjeti iskorištavaju prirodne resurse Jugoslavije zbog svega ovoga Tito i njegovi ratni drugovi procjenjuju da se mora i može braniti načelo pune ravnopravnosti u odnosima sa Sovjetskim Savezom, a u krajnjoj liniji i vlast koju su izborili u uvjetima NOB-a i revolucije.- Famozna formula “fifty-fifty” sa Jalte se prikazala u novom svjetlu- Sukob je neizbježan i dolazi do Rezolucije Informbiroa u lipnju 1948. god. Državni vrh Jugoslavije šalje odgovor na Rezoluciju; kako ni u čemu nisu ogrješili te kako bi se opravdali još više optužuju Rezoluciju i još više zaoštravaju klasnu borbu provodeći nacionalizaciju ''male privrede'' i ubrzanu kolektivizaciju zemlje- Nije zanemarena ni borba protiv desne opozicije, osobito u Hrvatskoj i Sloveniji, o čemu je Politbiro CK KPJ posebno raspravljao 15. siječnja 1949. Naglasak je bio stavljen na borbu protiv aktivnosti crkvenih krugova i građanske opozicije u oblasti kulture- Na vanjskopolitičkom planu Jugoslavija nastavlja provoditi generalnu liniju od prije izbijanja sukoba te se prema Zapadu nastavljaju odnositi kao da je sve u redu u vezi odnosa sa SSSR-om karakterističan primjer takva opredjeljivanja je i protest jugoslavenske vlade što nije bila pozvana na američki sastanak, odnosno uključena u sastav Vijeća za uzajamnu ekonomsku pomoć (SEV), osnovanog koncem 1949.- Do kraja 1948. Kremlju je postalo bjelodano da dotadašnja politička taktika osuđivanja jugoslavenskog vodstva zbog “desnog skretanja” ne daje rezultate.- Staljin je neuspjeh akcije protiv Jugoslavije pripisao Ždanovu i Molotovu, pa je od tada Molotov djelomično marginaliziran, dok je Ždanov iste godine umro- Zadatak rušenja jugoslavenskog vodstva sada dobiva Andrej Višinski , novi ministar vanjskih poslova.- nova koncepcija - “Plan Višinski” ostao je aktualan približno do konca 1949. god. i obuhvaćao je:

1. ekonomsko iscrpljivanje Jugoslavije2. vojnosubverzivne akcije na granicama, 3. i poticanje unutrašnjih nereda i nasilja u zemlji

- Jedan od prvih poteza je bio pokretanje lista '' Za socijalisitčku Jugoslaviju'', koji će ubrzo postati organ Saveza informbiroovskih izbeglica iz Jugoslavije (osnovan u travnju 1949. u Moskvi)- Vojno-politički dio plana Višinski mobilizaciju emigranstkih i proinformbiroovskih snaga u susjednim zemljama Jugoslavije > ona formalno započela 26.12.1949. potpisivanjem sovjetsko-jugoslavenskog trgovinskog ugovora koji je na zahtjev sovjetske strane - Jugoslavija se našla u političkoj i ekonomskoj blokadi- Sve to navodi Tita da ubrza kolektivizaciju kako bi se obranio od blokade i iscrpljivanja zemlje od SSSR-a, te postigao prehrambenu samodovoljnost, no Kolektivizacija se pokazala kontraproduktivnom (seljaci bili nemotivirani, dolazi do nestašice hrane, država morala dizati kredite na Zapadu...)- Krajem 1948. i početkom 1949. američki State Department donosi tajnu odluku o pomoći Jugoslaviji u hrani i neophodnoj opremi, no Tito je morao ostati neovisan od sfere utjecaja komunista što je važno (odluka o blokadi grčke i albanske granice kako bi se spriječio prolaz vojnog materijala namjenjenog grčkim komunistima preko Jugoslavije)- Štab Informbiroa u međuvremenu razrađuje drugi vojno-politički aspekt “Plana Višinski”;- Smijenili su predsjednika privremene vlade grčkih ustanika Markosa Vafijadesa, koji je bio Titov “čovjek”, te su proklamirali ujedinjenje Makedonaca u jedinstvenu makedonsku državu. Zamisao je bila pretvoriti egejske Makedonce iz sastava Demokratske armije Grčke i čitavu ovu formaciju u intervencionističku snagu koja bi uz pirinske Makedonce u Bugarskoj i separatističku petu kolonu u NR Makedoniji trebala srušiti Titov režim. - Slični su planovi bili i u: Albaniji, Rumunjskoj, Sj. Italiji i Mađarskoj.

2. AUTOKEFALNOST-PRVA FAZA OSAMOSTALJENJA

U IŠČEKIVANJU RATA:- Početkom 3. mjeseca 1948. Beograd je bio načistu da se sprema rušenje Tita i njegove vlade (odlučeno je da se to u javnosti ne objavljuje)- U isto vrijeme započinju pripreme za obranu zemlje- Svetozar Vukmanović, Mijalko Todorović“NARODNE DEMOKRACIJE”-Vođe koje su pokazivale određenu sklonost političkoj samosvijesti-Izvanredna sjednica CK KP Bugarske – smjena Kostova (osuđen i strijeljan zbog neprijateljskog stava prema SSSR-u)KONFERENCIJA U KARLOVYM VARIMA-Sazvao ju je Andrej Višinski-Usklađivanje akcija za rušenje Tita (svaka vlada dobila točno određen zadatak)-Bugarska i AlbanijaPOLITBIRO CK KPJ-22.03.1948.-Uz politička poskupljenja raspravljalo se i o međunarodnim pitanjima-Tito predlaže upućivanje note SSSR-u u vezi grčkog napada na Albaniju-Kardelj se osvrnuo na engleske aluzije o podjeli Trsta, čekavši prvo reakciju StaljinaSUKOB TITA I STALJINA-Tito ga doživljavao kao međudržavni (sukob vlasti i nadležnosti)-Na 3. kongresu Narodnog fronta prisegnuo doktrinama SSSR-a-“...smatramo da smo u prvom redu odgovorni pred svojim narodom, pred našom socijalističkom zemljom i ni pred kim drugim.”-Bilo je trenutaka kada se napetost nije uspjela prikriti (špekulacije zapadnog tiska o vojnim pripremama na jugoslavenskim istočnim granicama)-Albanija je pretvorena u važnu sovjetsku bazu (suđenje Kociju Xoxeu)-Prosvjed jugoslavenske vlade radi sovjetske pomoći jugoslavenskih izbjeglica – najgrublji odgovor Kremlja dotad (nove metode i akcije ilegalnog rada)POBUNA U HRVATSKOJ – seljaci u Slavoniji se bune protiv kolektivizacije i prisilnog otkupaVođa – Bogdan Hercegovac (osuđen)-Jugoslavija nadu vidjela u KP Kine – očekivali da krenu njihovim putem, usprkos tome što je Kina bila protiv Tita-KP Kine je izravno napala Jugoslavija (težak udarac)-Krajem 5.mj. kongres u Čehoslovačkoj – tajni dogovor uperen protiv Jugoslavije (u prvom redu Mađarska i ČSSR)-U Jugoslaviji jača represija prema “nepoželjnima” (Goli otok)-Uhićenja informbirovaca – UDBANASTAVAK KRIZE-Među uhićenim je bilo dosta ljudi ruskog podrijetla – opasnost za jugoslavensko rukovodstvo-Protest sovjetske ambasade u Beogradu-Pogoršanje na granicama Jugoslavije (Besarabija)PITANJE GRČKE GRANICE-Tito najavljuje zatvaranje grčko-jugoslavenske granice-Beograd je bio prisiljen prekinuti pomoć grčkim ustanicima

-U 7.mjesecu zatvorena granica prema Grčkoj-Sukob SSSR-a i Jugoslavije oko Koruške (međusobno optuživanje)-Pritisak na južnim granicama zemlje (Albanija, Grčka i Bugarska)-Tito ih je obilazio i ohrabrivaoSLUČAJ SOVJETSKOG AMBASADORA-Povlačenje prije kraja roka (samo u iznimnim slučajevima)-Nota sovjetske vlade – ultimatum-Sazvan sastanak jugoslavenske vlade (provedba o planu priprema za obranu zemlje)-Tito ostao na Brijunima; primio delegaciju američke Progresivne stranke (nudili mu sastanak sa Staljinom; Tito odbio)-Bebler primio C. Cannona; ovaj mu ponudio američku vojnu pomoć (prvi puta)SSSR ipak odustaje od napada na Jugoslaviju Razlozi: 1. faktor iznenađenja je bio izgubljen2. Zapad je bio spreman pomoći Titu3. SSSR nije bio psihički i vojno spreman- Zapadne prijestolnice obećale pomoć Titu ukoliko bude potrebno (što ne znači da podupiru Titov režim – 1. javna reakcija 24.08.; D.Acheson rekao kako “SAD prati događanja na Balkanu”-Pokreti sovjetskih jedinica (više kao demonstracija sile)-Tada je još uvijek vladala međusobna netrpeljivost Tita i Zapada (nisu se mogli zamisliti da diskutiraju protiv SSSR-a)-Kardeljevi i Đilasovi istupi na zasjedanju GS OUN-a u jesen 1949. – početak nove, više faze sukoba s Informbiroom

3. POLITIKA ZAPADA: „ODRŽATI TITA NA POVRŠINI“

Jugoslavija u hladnom ratu Razilazak s Moskvom

Raspad iluzije o ideološkoj istovjetnosti i političkom savezništvu Trgovina SSSR-a i Jugoslavije po opsegu 1/8 od prethodne godine Ekonomska blokada s Istoka neizbježna! Balkan: jedina regija poslijeratnog gubitka

Počeci politike sa Zapadom Početak od suprotne krajnosti - Slabljenje kontakta s Moskvom okreće Jugoslaviju Zapadu Cilj: postizanje maksimalne prednosti za SAD od Titova otpora moskovskoj hegemoniji “1 – A lista”; “1 - B lista” ; izvoz robe tek toliko da se zadovolje najneophodnije potrebe Jugoslavije

Točke rasprave Vojska! Trgovina Financije (privatni kapital i platna bilanca) Poljoprivreda (kolektivizacija sela) Politička pitanja

Problemi 1) nesigurnost odnosa Jugoslavije i SSSR-a 2) očekivanje da se smanji antizapadna propaganda 3) kriza platne bilance 4) strah od prvog “većeg” koraka Čeličana kao test! Kako stabilizirati i podržati “ najortodoksniju komunističku diktaturu? “

Napredak Spoznaja o sličnosti interesa i međusobne suradnje Prestanak jugoslavenske pomoći pobunjenicima protiv Grčke Isporuka čeličane Promjena vanjske politike Zapada prema Jugoslaviji

“ Održati Tita na površini “ Podrška dovoljna za najosnovnije potrebe bez mogućnosti osamostaljivanja Američka politika podrške kao živi primjer satelitskim zemljama o mogućnosti odmetanja od Moskve

Odnos Zapada ( SAD, VB, FR) - Jugoslavija SAD <-> Jugoslavija:

- čeličana; zajam; hrana; naftna oprema FR <-> Jugoslavija:

- isporuka vojne industrije; avioni VB <–>Jugoslavija:

- 1948. sporazum o isporuci investicijske opreme- Sukob s Grčkom i pobunjenicima

- Ekonomski pregovoriRezultat

Potpuno odmetanje Jugoslavije od SSSR-a Čeličana Uspostava odnosa sa VB i FR Nova vanjska politika Jugoslavije naspram velikih sila

Napomena čitateljima nema nikakvih važnih godina niti događaja koje bi trebalo upamtiti, eventualno da dolazi do prekida odnosa Juge i Informbiroa te da se sve više Juga okreće ka Zapadu. Sve je dosta općenito tako da je ovo dovoljno čisto informativno pročitat.

4. OTREŽNJENJE JUGOSLAVENSKE VANJSKE POLITIKE

- 1945. – 1948. Jugoslavija čvrsto vezana za Staljinovu međunarodnu strategiju. U Jugoslaviji primijenjen sovjetski model. izgradnje socijalizma. - U prvoj polovici 1949.- diplomatska komunikacija sa zapadom ( to nazivali „modernizacija jugoslavenskog socijalizma“). Kardelj je ovakvu politiku nazivao realnom,a to je po njemu ona koja vodi računa o konkretnim uslovima i odnosima u svijetu, osigurava opstanak i daljnje učvršćenje Jugoslavije. Konkretno ona označava distanciranje od dva tabora. Na snazi plan Višinski : 1. Stvaranje nove KPJ (proinformbiro. simpatizeri)2. Jugoslavija optužena od strane Bugarske (Bulganjin) da Tito guši slobodne misli i ljudska prava3. Sudski proces protiv Laszla Rajka (optuženi ministar vanjskih poslova Mađarske i partijski vođa. - Rajko navodno priznao da je Tito izdao nalog da se zemlje narodnih demokracija okupe oko Jugoslavije i da središte bude Beograd, a da na čelu Mađarske stane Rajko. Smatra se da su ovo bile diplomatske Rusije za napad na Jugu. Jugoslavenski novinari dokazuju u tisku lažnost optužbi protiv Rajka i čak nastoje organizirati protusuđenje u Parizu, ali se francuski odvjetnik pobojao fran. Komunista i sve propalo!- Tito je u to vrijeme upozoravao JNA na mogući ruski napad, a za to vrijeme Rusi pripremaju Mađarsku i Čeholsovačku za napad- Kardelj formirao komisiju = on + Đilas + Bebler + Đerđa odlaze na 4. Zasjedanje generalne skupštine OUN i iznijeti će stavove prema kojima postoji opasnost od napada SSSR-a. Ne zan se točno kada je ta odluka donesena, ali pretpostavlja se da je Kardelj bio za takvu politiku,a da je Tito još uvijek bio protiv toga (unatoč svemu smatrao se sovjetskim saveznikom)- 26. 9 Kardelj održao govor pred Gen.skupšt. OUN-a,a bazirao se na :1. potrebu miroljubive kooegzistencije između zemalja različitih društvenih sistema2. potrebu ravnopravne , međunarodne ekonosmke i političke suradnje između velikih i malih, razvijenih i nerazvijenih3. potrebu da SSSR svoju deklariranu moroljubivu politiku primijeni i na Jugu

- Reakcije zapada na ovaj govor bile su pozitivne; Francuski ambasador u Moskvi iznijeo je tezu o rađanju „trećeg puta“.

- Odgovor SSSR-a bio je taj da j3 raskinio Ugovor o prijateljstvu sa FNRJ, a sljedećeg dana to su učinile i ostale istočnoeuropske zemlje (simbolično jer veze prekinute još 1948. Kad je došlo do sukoba sa Informbiroom), prekinute političke, kulturne, željezničke, poštanske veze.- Kardelj daje prijedlog da se Juga pokuša kandidirati za člana Vijeća sigurnosti, Tito prihvatio. Istočni su bili protiv, a zapadni podijeljeni (obećali glas Novom Zelandu); tek na drugom galsovanju Jugu podržale SAD i Latinska AmerikaPlan Višinski pokazao se nedjelotvoran pa Rusi htjeli poduzeti vojnu intervenciju, ali nisu znali kako objasniti međunarodnom radničkom pokretu intervenciju s doktrinarno-političkog stajališta (SSSR potpsinik povelje OUN)Ipak! SSSR počinje organizirati vojsku u Mađarskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj- Tito smatrao da SSSR želi samo ekonomski blokirati Jugu

- Staljin poduzima sljedeće pripremea) Doktrinarno-političke – optužena KPJ da pretvara Beograd u američki centar špijunaže i antikomunističke propagande) , a onda SSSR treba po doktrini pomoći ugroženim komunistimab) Vojnostrateške – reorganizacija vojske i pripremanje na ratSjednica Politbiroa CK KPJ (prosinac)- Održana nakon sjednice Gen zasjedanja OUN-a Zaključeno da je položaj juge ojačao- Radnički savjeti osnivani : vidi se pravac budućeg razvoja društveno-ekonomskih sistema JugePlenum- Uravnoteženi odnosi sa Zapadom- Gipkiji odnos spram Grčke i Italije

- SSSR ( prosinac):- U Moskvi delegacija (kineska) na čelu s Mao Zedongom : pregovori o Ugovoru o prijateljstvu, savezništvu i međusobnoj pomoći Dolazak vođe korejske partije Kima II Sunga- Ova trojica usuglasila se o intervenciji u Južnoj Koreji- Počinje se razrađivati plan za korejski rat i zbog toga planovi o intervenciji u Jugi (ako su postojali) stavleni u drugi plan. Staljin mišlejnja da se rat ne može voditi na dva fronta- Korejski rat= proba vojnopolitičke izdržljivosti Zapda Staljin poziva sve KP da spriječe „ratne pripreme“ sojih vlada kao do njih dođe , ako bi htjele sprječiti korejski rat (strateški plan Moskve o remećenju vojno-industrijskog kompleksa uoči početka neprijateljstva na Dalekom istoku). Nakon tri mjeseca započel borba u Južnoj koreji

5. JUGOSLAVIJA ULAZI U „HLADNI RAT“

Početkom jeseni 1949. State Department imao je razrađenu političku taktiku i strategiju naspram Jugoslaviji. Zbog toga su znakovita dva dokumenta:

1. Prvi datiran 1. rujna (1949.) predstavlja tajni „Policy Statement“, tj. političku platformu naspram Jugoslaviji- razlikuje kratkoročne i dugoročna ciljeve američke politike, s naglaskom da Tita treba održati kao erozivnu i deintegrirajuću snagu unutar ruske „zone vlasti“ kako bi se izvukle maximalne polit. prednosti unutar komunista

2. Drugi datiran s 12. Rujnom (1949.), ustvari je „Top Secret“ analiza PPS, pripremljena za drž. podsekretara

Dugoročno gledano američki cilj bio je povratak Jugoslavije kao demokratskog, neovisnog člana međunarodne zajednice, koji surađuje i priklanja se Ujedinjenim narodima.

Ovim ciljevima trebalo je doći putem odobravanja ograničenog izvoza najpotrebnijih roba Jugoslaviji, kako bi ona učvrstila ekonomsku, ali i političku neovisnost od SSSR-a, i na kraju kako bi postala primjerom svim nezadovoljnim komunističkim partijama Informbiroa.

Kratkoročna politička taktika sastojala se u slijedećem :- ne otvarati se prema Titu, već čekati da se on obrati SADu, ali jednako tako ne povlačiti ni jedan potez koji bi Beograd mogao protumačiti kao rezerviranost Washingtona.

Što se tiče dugoročnog cilja tj. ponovnog pretvaranja Jugoslavije u zapadnu demokraciju, to je ocijenjeno da sada treba ostaviti po strani. (Jugoslavija je još uvijek totalitarna diktatura, gdje provode antiameričku politiku, pa sada da osuđuju gaženje osnovnih sloboda u Jugoslaviji ne bi imalo nikakvih efekata)

Ekonomske sankcije su im išle u prilog jer se Informbiro usmjerio protiv Jugoslavije, pa je Jugoslavija morala prisilno svoju trgovinu preusmjeriti na zapad što je zapravo i bio jedan od glavnih ciljeva ERP (tj. Marshallova plana).- kada ovo nastupi biti će to izrazito kritični mjeseci da Tito ne podlegne sovjetskim pokušajima da ga unište ekonomskom blokadom, pa SAD zaključuju da moraju biti spremni iskoristiti svaku priliku da Jugoslaviju privučemo Zapadu, politički i ekonomski.

Drugospomenuti spis, izradio je State Departmentov Štab za planiranje politike (PPS – 60) s naslovom „Jugoslavensko-sovjetske suprotnosti s obzirom na ciljeve američke vanjske politike“.U dokumentu su identificirane 4 mogućnosti razvoja situacije:

1. Izravan sovjetski napad, potpomognut armijama satelitskih zemalja;2. Napad satelitskih snaga, bez podrške sovjetske armije;3. Intenzivne gerilske operacije unutar Jugoslavije, upravljane i pomagane izvana i 4. Nastavljanje i jačanje tekućeg političkog, ekonomskog i psihološkog pritiska, s ciljem pokretanja unutrašnje

pobune, uključujući pokušaje ubojstva Tita i njegovih najbližih suradnika

Za Zapad se najopasnijom činila prva mogućnost – izravan sovjetski napad, jer bi poremetio ne samo regionalnu ravnotežu snaga na jugoslavenskim granicama s Italijom i Grčkom, nego i globalan odnos blokova. Izravno rušenje Titova režima predstavljalo bi definitivan kraj za sve slične pokušaje emancipacije u Istočnoj Europi, pa je to trebalo spriječiti svim mogućim sredstvima.> razmotrene su sve međunarodnopravne, vojnostrateške i političke opcije što stoje na raspolaganju Zapadu

- sovjetski napad na Jugoslaviju značio bi otvorenu povredu Člana 2. Povelje OUN- sovjetski napad može krenuti samo preko mađarskog i rumunjskog teritorija, pa SAD zbog toga može

protestirati, jer SSSR u ovim zemljama može držati trupe samo za „održavanje linije komunikacije sovjetske armije u sovjetskoj okupacijskoj zoni Austrije“

- ako bi SSSR i teritoriju svoje zone u Austriji koristio kao polazište jedinica ili zračnih napada na Jugoslaviju, zapadne sile mogle bi protestirati zbog narušavanja savezničkih sporazuma o Austriji

U slučaju izravnog sovjetskog napada , State Department planirao je slijedeće akcije :> konstatirati narušavanje mira, odnosno odgovarajućih međunarodnih ugovora, pa onda na toj osnovi,

> iznijeti problem pred Vijeće sigurnosti, izboriti rezoluciju koja će osuditi agresiju i, > u slučaju prolongiranja neprijateljstava, „biti spremni na izravnu isporuku oružja Titu“

Drugu mogućnost , tj. napad „ satelitskih oružanih snaga bez podrške SSSR-a “ – analitičari State Departmenta su smatrali manje opasnom, jer po brojnosti i moralu, jugoslavenska armija je jača od kombiniranih snaga četiri satelita (Albanije, Bugarske, Rumunjske i Mađarske)> zato su predviđali da bi i u ovom slučaju sovjetska armija mogla sudjelovati u napadu, ali vjerovatno u „satelitskim uniformama“, ali u ovom slučaju su drugačije međunarodno-pravne mogućnosti, jer izostaje otvoreni sovjetski angažman

> zbog toga treba predvidjeti diplomatsku akciju koja će poći od činjenice da 3 od 4 satelita u II. svjetskom ratu bili Hitlerovi saveznici, s kojima postoje mirovni ugovori= ako Mađarska, Rumunjska i Bugarska naruše te ugovore dolaze pod udar Člana 106. Povelje OUN, a povoljna je bila i okolnost da povreda ovog člana ne podliježe (sovjetskom) vetu u Vijeću sigurnosti

SAD su imale prilično široke mogućnosti djelovanja, pa je bilo predviđeno da se i u ovom slučaju pokrenu iste akcije kao i u prvom.

Najvjerovatnijom mogućnošću daljnjeg razvoja događanja ocijenjena je treća mogućnost , tj. jačanje gerilske aktivnosti unutar Jugoslavije, koja bi bila upravljana i pomagana od susjednih istočnoeuropskih zemalja.> prema procjeni State Departmenta, žarište ove aktivnosti bilo bi u Makedoniji, u koju bi gerilske jedinice upadale iz baza u Bugarskoj i Albaniji, a živu silu ovih jedinica činili bi „ostaci grčkih partizanskih snaga“, kao i Pirinski Makedonci> manje gerilske akcije očekivale su se i uz mađarsku i rumunjsku granicu, dok bi s austrijskog teritorija trebalo očekivati samo akcije zračne podrške>> najveća teškoća za Tita očekivalo se brzo iscrpljivanje jugoslavenskih zaliha ratne opreme

I u ovom slučaju predivđeno da se priskoči s isporukama oružja, što je značilo i povećane mogućnosti da se Titov režim više približi Zapadu

> u ovom slučaju zanimljivom opcijom se činila „neutralizacija“ Albanije, kao jednog od polazišta antititovske gerile. Zato su razmotrene moguće jugoslavenske protumjere, usmjerene na obaranje Hoxhina režima u Albaniji, ali i interesi Grčke, italije odnosno Zapada u cjelini.Identificirane su 4 mogućnosti:

1. Opstanak Hoxhina prosovjetskog režima,2. Unutrašnja protitovska pobuna,3. Unutrašnja antikomunistička, tj. prozapadna pobuna,4. Okupacija i podjela Albanije između FNRJ i Grčke

U vezi s tim utvrđeno je da su protitovske snage Albanaca u Jugoslaviji već organizirane i samo čekaju naređenje da pređu granicu i pokušaju osvojiti vlast.U tom slučaju treba očekivati i upad grčke armije, koja bi vjerovatno pokušala osvojiti južni dio zemlje, tzv. „sjeverni Epir“.

Ovakav razvoj situacije State Department ocjenjivao je višestruko opasnim, jer bi zakomplicirao situaciju na Balkanu, umjesto da približi Jugoslaviju i Grčku u zajedničkom otporu prema sovjetima.Ova opcija je priječila mogućnost prozapadnim albanskim izbjeglicama da pokušaju osvojiti vlast u svojoj zemlji.> zato je State predviđao da u okolnostima jačanja gerilske aktivnosti protiv Jugoslavije pojača svoju ekonomsku i vojnu pomoć, odnosno diplomatsku podršku u OUN, ali da upozori i Tita i Atenu da se uzdrže od akcije u Albaniji, koja bi otežala položaj SAD i Zapada naspram Sovjetskog saveza.State Department je planirao i svoje akcije u slučaju daljnjeg produžavanja, odnosno pojačavanja tekućeg sovjetskog pritiska na Jugoslaviju.> ocijenjeno je da SAD treba nastaviti svoju politiku „održavanja Tita na površini“ putem ograničene ekonomske pomoći,

> predvidjeti mogućnost isporuke oružja na ad hoc bazi, ukoliko ga Tito zatraži,> inicijativu za iznošenje sukoba Jugoslavije i Sovjetskog Saveza pred Ujedinjene narode prepustiti Titu

Dokument PPS razmotren je na nekoliko sastanaka State Departmentu kako bi se utvrdile nužne, praktične mjere.

> odlučeno je odmah početi s kampanjom upoznavanja američke javnosti s vladinom politikom prema Jugoslaviji, da javnost shvati zašto je važno pomagati Jugoslaviji

> ocijenjeno je da bi sovjetska okupacija Jugoslavije dovela Grčku u najveću opasnost, te da bi dugoročno gledano i ova zemlja bila „izgubljena“> zbog toga je ocijenjeno da, u slučaju napada na Jugoslaviju, u Grčkoj treba hitno organizirati baze za

jugoslavensku armiju, koja će zacijelo nastaviti gerilskom borbom protiv okupatora

Osim vojnopolitičkih aspekata „jugoslavenskog slučaja“, State Department razmatrao je i ekonomske.> 13. rujna (1949.) drž. sekretar Acheson sastao se s francuskom i britanskim kolegama, Schumanom i Bevinom, da razgovaraju o ekonomskoj pomoći Jugoslaviji(tjedan dana prije toga, 8. rujna, objavljeno je da EXIM banka, odobrava Jugoslaviji zajam od 20 mil. dolara)

>> trojica ministara ocijenila su da ovaj iznos kao i 8 mil. funti od britanske vlade neće biti dovoljno da Tita „održi na sedlu“, a Acheson je prenio stav Svjetske banke koja odbija dati dolarski zajam jer procijenjuje da ga Beograd ne može otplaćivati, ali on nije znao da u tom trenutku u Jugoslaviji boravi misija Svjetske banke koja s vladom u Beogradu razmatra mogućnost za odobravanje zajma, također nije spomenuo da je MMF (Međunarodni monetarni fond) odlučio odobriti Jugoslaviji 3 mil. dolara prava vučenja, što će biti objavljeno 22. rujna (1949.)> fra. ministar Schuman informirao je da Francuska upravo pregovara trgovački sporazum s Jugoslavijom, a složio se s Bevinovom idejom da Francuska, V. Britanija, Belgija i Italija odobre Jugoslaviji zajednički „europski“ zajam

S takvim pristupom Jugoslaviji Zapad je čekao početak Četvrtog zasjedanja Generalne skupštine.

- američki ambasador Cannon imao je 8. rujna (1949.) posljednji razgovor s A. Beblerom prije polaska jugo. delegacije u New York, te je u svom izvještaju javio kako se Jugoslavija naglo mijenja u pozitivnom smislu, te da se Bebler pozitivno izrazio i o radu Komisije UN za Balkan. On je ocijenio (Bebler) da optužbe ove komisije protiv Bugarske i Albanije su opravdane, a bio je zadovoljan i kritikama upućenim FNRJ> Cannon je Beblera upozorio da osim jugoslavenskog postoji i svjetsko javno mnijenje, te da je njega važno dobit na svoju stranu (Jugoslavija treba što više prijatelja)

- istog dana objavljeno je da je američka EXIM banka odobrila Jugoslaviji zajam od 20 mil. dolara

Sredinom rujna naglo se pogoršala situacija na albansko-grčkoj granici > poslije „zatvaranja“ jugoslavenske granice za grčke ustanike, njihove najveće jedinice koncentrirale su se uz granice Bugarske i osobito Albanije, odnosno prešle granicu da bi izbjegle progon

grčke armije>> još je 8. kolovoza Bebler amer. ambasadoru Cannonu izrazio zabrinutost Beograda zbog stalnihincidenata na grčko-albanskoj granici

- 11. rujna (1949.) grčki ministar rata, Kanellopulous, upozorio je „sjeverne“ susjede da bi nastavak podrške izbjeglim ustanicima i njihov povratak na grčki teritorij mogao dovesti do izravne grčke intervencije usmjerena na uništenje ustaničkih baza>> ovo se odnosilo na Albaniju, prema kojoj je Grčka imala teritorijalnih pretenzija

- svi se odmah bacili u kalkulacije, pa se pokazalo da okupacija Albanije, dugoročno, ne odgovara nikome, pa čak ni Grčkoj koja je u tome vidjela priliku da vrati svoj sjeverni Epir>> State Department je 21. rujna (1949.) formulirao svoje stavove naspram Albaniji, kratkoročno oni su se svodili na slijedeće:

- slabiti i eventualno ukloniti režim E. Hoxhe,- spriječiti korištenje albanskog teritorija za gerilske baze usmjerne protiv Grčke i Jugoslavije,- spriječavanje podijele Albanije između Grčke i Jugoslavije,- ohrabrivanje grčko-jugoslavenskog i jugoslavnsko-talijanskog rapprochementa

Tito je pozvao američkog ambasadora i izrazio zabrinutost zbog moguće grčke invazije Albanije, te naglasio kako je za Jugoslaviju od vitalnog značenja da se očuva suverenitet Albanije- Cannon odgovorio da su SAD svjesne toga i da su ozbiljno upozorile Grke da se klone takve situacije, ali je dodao da zbog ekonomskih teškoća jača nezadovoljstvo unutar Albanije i da nije isključen unutrašnji puč- Tito je na to odgovorio da je stvar Albanaca kako će riješavati svoje probleme, samo da se drugi ne miješaju= njegov apel je mogao s jedne strane značiti poziv Washingtonu da se odrekne planova o obaranju komunističke vlasti u Tirani, a s druge, potvrditi stav Jugoslavije, kao najveće balkanske zemlje, da nijedno regionalno, pa tako ni „albansko pitanje“, ne može se riješavat bez sudjelovanja Beograda

Tito ili neke jugoslavenske službe imale su vlastite planove u vezi s „albanskim pitanjem“

> na jugoslavenskoj strani granice, u Prizrenu, Peći i još nekim gradovima bili su osnovani „izbjeglički komiteti“, ali prema zapadnim informacijama, i centri za obuku albanskih izbjeglica- rukovodilac „komiteta“ u Prizrenu bio je stanoviti Gani bey Kryeziu ?????

Iz Titovog razgovora s američkim ambasadorom Cannonom jasno je da je i Washington, dugoročno gledano, zainteresiran za rušenje Hoxhina režima, ali je bio i svjestan da bi otvorena strana, tj. grčka vojna intervencija mogla rezultirati nepovoljnim poslijedicama znatnih razmjera> zbog toga je narednih dana State Department upozorio grčkog ambasadora u Washingtonu da bi invazija Albanije bila „krajnje nepametna“ akcija, protivna interesima Zapada, pa i Grčke same>> u Grčkoj su prihvatili američku sugestiju što se tiče Albanije, čime je bitno pridonijelo i saopćenje Privremene vlade grčkih ustanika od 16. listopada (1949.), kojim je objavljen prekid vojnih aktivnosti

Koncem listopada održan je u Parizu redovni sastanak glavnih američkih ambasadora (tzv. „principala“) u Europi, na kojem su razmjenjena mišljenja o najvažnijim europskim pitanjima

1. Prva točka dnevnog reda bila je: posljedice „Titove šizme“ i prve sovjetske A-eksplozije za Zapadnu Europu- ocjenjeno je da nema alternative dotadašnjoj politici „održavanja Tita na površini“, odnosno da ju treba nastaviti>> naglašeno je da SAD ne smiju pasti u grešku da politički i stratešku motiviranu podršku Titovu režimu prošire i na ideološku sferu, jer se ovdje ipak radi o totalitarnoj komunističkoj diktaturi(C. Bohlen – Titova šizma je najvažniji događaj u poslijednje vrijeme, udara u bit moskovske dominacije, te se može pokazati kao odlučujući faktor „hladnog rata“A. Harriman – Pobjeda ili poraz Tita mogli bi značiti našu pobjedu ili poraz u „hladnom ratu“)

Nekoliko dana kasnije u Londonu je održana slična konferencija američkih „šefova misija u satelitskim zemljama“, koja je jednoglasno potvrdila stavove pariškog sastanka.- zadobivši tako podršku svih ambasadora pomoćnik državnog sekretara za europske poslove Perkins, mogao je napisati jedan odlučan memorandum, koji je već 10. studenog (1949.) predan predsjedniku Trumanu

> ovaj memorandum je imao unutarnje i političko značenje za Washington, točnije da je trebao poslužiti u trvenju između liberalnog State Departmenta i konzervativnoga Pentagona (tj. ministarstva obrane)Na Četvrtom zasjedanju Generalne skupštine18. listopada (1949.), dva dana prije glasanja za nestalnog člana Vijeća sigurnosti, sovjetski ministar vanjskih poslova, Višinski, napravio presedan – prvi puta od dolaska na tu dužnost održao je konferenciju

za tisak> motiv svima poznat: u posljednji trenutak spriječiti izbor Jugoslavije u Vijeće sigurnosti- sovjetski ministar pozvao se na „pravednu geografsku podjelu“, ali i na „postojeće gentlemenske sporazume“, tj. na ujednačenu dodjelu mjesta nestalnim članovima, malim zemljama – pripadnicama jednog i drugog bloka

- jasno je da SAD sprema da u Savet bezbednosti proturi predstavnika Jugoslavije, ta grupa delegancija neće da vodi računa o tome da su zemlje koje ulaze u rejon Istočne Europe istake po međusobnom sporazumu Čehoslovačku, a ne Jugoslaviju> to naravno, ne odgovara zamislima i planovima SADa koje žele da pruže podršku razbijačkim akcijama Jugoslavije u svijetu>> u Newsweeku je u članku 17. listopada (1949.) izašlo da SAD potpomaže kandidaturu Jugoslavije umjesto Čehoslovačke, smatrajući da će prisustvo Jugoslavije (obilježene žrtve) biti faktor za suzbijanje Rusa

Nakon izjave Višinskoga svi Zapadni novinari bili su na strani Jugoslavije, te su svi naravno odmah tražili izjavu jugoslavenske delegacije- izjava Višinskoga da smatra izbor Jugoslavije u Savet bezbednosti nezakonitim samo otkriva činjenicu da sovjetska delegacija stoji na stanovištu:

> prvo, da jedna nezavisna zemlja u Istočnoj Europi, koja pristaje da podredi svoju politiku sovjetskoj vladi, dakle Jugoslavija, ne može biti izabrana u Savet bezbednosti> drugo, da Ujedinjene nacije treba da prešutno sankcioniraju sovjetski pritisak na Jugoslaviju kaonezavisnu i suverenu zemlju

= iz tog sovjetskog stava izlazi da su izbori u Ujedinjenim nacijama bili samo puka formalnosti da članice Ujedinjenih nacija trebaju unaprijed odrediti ovom ili onom zahtjevu neke velike sile

Višinskijev nastup i izjavu jugoslavenske delegacije popratio je veliki publicitet i mnogobrojni komentari američkog i zapadnog tiska, ali Kardelj i njegovi drugovi dobro su se snašli i u javnim i kuloarskim aktivnostima, pa su sovjetsku javnost, a posebno delegacije u Generalnoj skupštini uspjeli impregnirati svojim stavovima

Dan 20. listopada (1949.) u Lake Successu bio je uspješan za jugoslavensku diplomaciju: u atmosferi općeg uzbuđenja i uz neviđen interes medija, pristupilo se glasanju

> u prvoj rundi: Ekvador – 58 glasova, Indija – 56, Jugoslavija – 37, Čehoslovačka – 20, Argentina – 1, i Filipini – 1 glas = prošli samo Ekvador i Indija

(za izbor u Vijeće sigurnosti bila je potrebna 2/3 većina, tj. 38 glasova)> u drugoj rundi glasalo 58 delegacija, od čega 39 za Jugoslaviju, a 19 za Čehoslovačku

(New York Herald Trubune – „u dvorani Generalne skupštine mali tzv. hladni rat koji se vodio između Tita i Staljina, bacio je u sjenu veliki hladni rat između Istoka i Zapada“)

Nakon dramatičnog glasanja američki drž. sekretar, D. Acheson, razgovarao je s grčkim ministrom vanjskih poslova, Tsaldarisom, koji je došao u Lake Success izgladiti nesporazum što je izbio zbog pitanja invazije Albanije i pokolja zarobljenih grčkih partizana.

- tom prilikom Tsaldaris je Achesonu predao jedan memorandum, datiran s 25. listopadom 1949., koji je sastavio general Kitrilakis

= ovom dokumentu obrazlagala se važnost što bi ga za zapadni sistem obrane imalo sklapanje jednog vojnog sporazuma između Grčke, Turske i Jugoslavije (najava inicijative za sklapanje Balkanskog pakta)

28. listopada 1949. britanski list „Observer“ u jednom anonimnom članku koji je potpisan sa „Student of Europe“ napisao da ako Zapad dozvoli da SSSR okupira Jugoslaviju, to će značiti narušavanje ponovno postignute ravnoteže snaga u Europi.

Slično britanskom stavu, koji se svodio na formulu „all aid short of war“ (sva pomoć osim rata), Nacionalno vijeće sigurnosti SAD je 17. studenog 1949. ažuriralo svoju poziciju naspram Jugoslaviji u dokumentu „Politika SAD prema sukobu SSSR i Jugoslavije“ (NSC 18/4)= ovaj dokument polazio je od dokumenta PPS 60, dakle od State Departmentove restriktivne politike „održavanja Tita na površini“, ali su s obzirom na daljnje zaoštravanje sukoba SSSR – FNRJ, unesene nove odredbe i paragrafi što se odnose na opseg i modalitete vojne pomoći Jugoslaviji u slučaju izbijanja rata.

„Politika održavanja Tita na površini“ – podrazumjevala je ograničenu ekonomsku pomoć, tek toliku da obrambene sposobnosti Jugoslavije nisu bitno ugrožene, tj. da se

„jugoslavenski režim“ ekonomski i politički „održava na životu“> tijekom listopada utvrđeno je da će Jugoslaviji za najnužnije nabavke sa

Zapada koncem godine nedostajati 20 mil. dolara u čvrstoj valuti, od čega 12 milijuna baš u dolarima= u vezi s ovim teškoćama, u State Departmentu održano je više sastanaka s jugoslavenskim predstavnicima, na kojima su razmotrene mogućnosti za njihovo prevladavanje

> SAD pristale da jugoslavenski izvoz u zemlje Zapadne Europe bude plaćen u dolarima, > SAD sugerirale belgijskoj vladi da dospjeli jugoslavenski dug od 6 mil. dolara odgodi za godinu dana,> njemačkoj i britanskoj vladi preporučeno je da u tekućim financijskim pregovorima s Jugoslavijom uvaže i političke, a ne samo ekonomske kriterije

> također, američki predstavnik u MMFa dobio je instrukciju da se ne suprostavlja odobrenju dodatnih prava vučenja Jugoslavije, u iznosu od 6 mil. dolara

Na novom sastanku ministara vanjskih poslova SAD, V. Britanije i Francuske polovinom studenog u Parizu, još jednom je razmatrano pitanje usklađivanja ekonomske pomoći Jugoslaviji „ da se održi narednih nekoliko kritičnih mjeseci“- Bevin i Schuman dali su podršku američkim inicijativama, ali se Bevin požalio da tekući anglo-jugoslavenski pregovori postaju teški jer ih Tito nastoji iskoristiti

>> tjedan dana nakon ovoga Washington je vladi u Beogradu, putem diplomatske note, prigovorio što je njena delegacija sudjelovala na sastanku Dunavske komisije, u Galatzu (Rumunjska) 11. studenog

- Washington očekivao da će Jugoslavija, budući da je iskusila neravnopravnost u Komisije o režimu slobodne plovidbe Dunavom odbaciti Konvenciju i bojkotirati sastanke

U studenom 1949. bili gotovo prekinuti i trgovinsko –financijski pregovori između V. Britanije i Jugoslavije koji su vođeni već punih 8 mjeseci> u razgovoru Tita i britanskog ambasadora, britanac je priznao da se britanski bankari boje da ne izgube novac ukoliko dođe do sovjetske intervencije u Jugoslaviji, a Tito je inzistirao da zatezanje pregovora za Jugoslaviju postaje političko pitanje>> Titova zainteresiranost za britanski kredit bila je višestrana – osim ekonomskog, on je imao i politički interes da britanskim kreditom uravnoteži jednostrano oslanjanje na američke kredite i pomoć, jer ako već zapadne sile ne žele dati jamsta jugoslavenskoj vladi da će je braniti u slučaju napada s Istoka, one će sigurno biti zainteresirane da brane svoja ulaganjaPrema tome: što veći krediti to će s većom gorljivošću britanski i drugi zapdni financijeri braniti Jugoslaviju pred sovjetskim prijetnjama!

Dana 18. studenog u Washingtonu prvi puta su se sastali E. Kardelj i njegov američki kolega D. Acheson, u kojem su SAD obećale da će razmisliti kako da pomognu Jugoslaviji da izađe iz tadašnjih ekonomskih teškoća> na sljedećem sastanku Kardelj-Acheson , koji je održan u jesen 1950., Acheson je prepričao Kardelju razgovore iz Pariza sa Schumanom i Bevinom, te rekao kako SAD diplomatskim kanalima vrše pritisak na male europske zemlje (Belgiju) da u poslovanju s Jugoslavijom ne gledaju samo na zaradu, već i da uvaži interes Zapada za održavanje jugoslavenske neovisnosti od SSSRa(naravno i Washington nije na pameti imao samo strateške interese Zapada, nego je računao i na to da ako drugi pozajme Jugoslaviji to znači i smanjivanje vlastitog financijskog rizika)

Posljednji dani mjeseca studenog, prije odlaska na zasjedanje Generalne skupštine, protekli su u grozničavoj aktivnosti i obavljanju posljednjih javnih i povjerljivih susreta i konzultacija

Predstavnik grčke delegacije, Dendramis, potražio je člana američke delegacije, Harea, da ga upita jesu li SAD donjele svoj stav povodom grčke ideje o uspostavljanju obrambenog pakta između Grčke, Turske i Jugoslavije.

> Harea mu je odgovorio da nema ništa dodati onome što je Acheson već rekao njihovom ministruTsaldarisu, ali da smatra kako bi obraćanje Jugoslaviji s takvim prijedlogom bilo preuranjeno>> umjesto toga State Department preporučuje prethodni grčko-jugoslavenski rapprochement

I jugoslavenska delegacija je bila aktivna: A. Bebler je dobio zadatak da se tajno sastane s visokim predstavnikom State Departmenta zbog razgovora o

„tršćanskom pitanju“> amerikanci procijenili da ga treba primiti Achesonov pomoćnik za Europu,

Perkins, u svojem stanu (privatnost)>> u razgovoru Bebler opisao unutrašnjepolitičku situaciju u Jugoslaviji kao

vrlo dobru, ističući da je narod „najveći saveznik“ vlade u sukobu s Informbirom, od raskida izgubili su malo na ljevici a zadobili na desnici i zbog toga je

vladi teško pada neriješeno stanje u STT, osobito gruba talijanizacija Zone A. Zato je zatraženo od vlade SAD da sugerira talijanskoj vladi neko kompromisno riješenje umjesto potpuno neprihvatljive platforme tri zapadne sile od 20. ožujka 1948.

> Perkins je odgovorio da SAD mogu odstupiti od ove platforme samo ako FNRJ i Italija bilateralno dođu do nekog boljeg riješenja, pa je upitao kakav kompromis Bebler

ima na umu>> Bebler priznao da je Trst talijanski, te da su obalska naselja također naseljena

većinom Talijanima (podsjetio na formulu koju su izveli Tito i Togliatti, a prihvatio Nenni) – ona se osnivala na vraćanju Trsta Italiji, u zamjenu za korekcije granice oko Gorice kojima bi sva slovenska sela došla u Jugoslaviju

> Perkins ga je pitao šta bi o tome mislili Sovjeti, na šta je Bebler odgovorio da se ne bi mogli protiviti zato da ne naruše Togliattijev ugled u Italiji

= razgovor završio neuspjehom, jer Perkins nije prihvatio da se SAD obrati Talijanima, dok je Bebler odbijao da im se Jugoslavija izravno obrati

> State Departmen je morao ocijeniti Beblerov stav prema Trstu kao „talijanskom gradu“ važnim ustupkom jugoslavenske vlade radi bržeg rješenja ove složene krize

- već 29. Studenog sadržaj njihova razgovora bio je u rukama američkog ambasadora u Rimu, s uputstvom da ga prenese talijanskom ministru

Osim u riješavanju „tršćanskog pitanja“, početak prosinca 1949. protekao je u opširnim američkim, britanskim i francuskim analizama nove razolucije Informbiroa, čiji je tekst, kao i govore Suslova, Gheorghiu- Deja i Togliattija objavio istočnoeuropski tisak početkom prosinca

- američke i britanske procijene se razlikovale; Ameri prvi ton rezolucije kao i opću atmosferu savjetovanja ocjenjivali kao optimističku, Britanci imali dojam da s ovim istupom Informbiroa se ustvari

manifestira „defanzivan stav“> i jedni i drugi slagali su se u procijeni da Staljin suviše velik značaj daje pobjedi kineske revolucije, a s druge

strane neskriveno zabrinjava osnivanje NATO pakta, američki Military Assistance Program i Titovo otpadništvo, ali su zaključili da uzevši sve zajedno najveći problem za SSSR još uvijek predstavlja Njemačka, a jedinu nadu – ekonomska kriza i nejedinstvo Zapada

(Britanski Foreign Office – došao je do zaključaka što se tiče sovjetske intervencije u Jugoslaviji da je malo vjerojatna)

Između 17. i 25. prosinca 1949. u Beogradu su jugoslavenski ministar vanjskih poslova Kardelj i britanski ambasador Peake vodili grozničavu bitku s vremenom: nastojali su svim silama konačno sklopiti trgovački i financijski sporazum.

- pregovaralo se gotovo 10 mjeseci, a i jedni i drugi tvrdoglavi> Kardelj bio razočaran britanskim ponudama, a ambasador Peake izgubio živce i otvoreno uzvratio da ponuda ne može biti bolja, jer to ne omogućuje trenutna „britanska ekonomska situacija“, ali niti ustrajni antizapadni i antibritanski ispadi odgovornih jugoslavenskih rukovodilaca i državnog novinstv aZa to vrijeme novoimenovani ambasador SAD u Jugoslaviji, George V. Allen, pripremao se za svoju novu dužnost- on se u listopadu susreo s Kardeljem i njemu ostavio dobar dojam, a preostala 2 mjeseca proveo u upoznavanju s jugoslavenskom politikom State Departmenta> 22. prosinca posjetio predsjednika Trumana nakon čega je dao izjavu novinarima: da se SAD neopozivo suprostavlja agresiji bez obzira gdje do nje dođe i da SAD podržavaju načelo suvereniteta neovisnih nacija, te da su oni zbog toga skloni očuvanju jugoslavenskog suvereniteta

= ovim izjavama su Allen i Truman obavjestili svijet, osobito SSSR, da je sovjetsko-jugoslavenski spor postao dio hladnog rata i tako sadržavao opasnost pravoga rata između velesila

Svi ovi događaji ukazali su na domete, ali i granice ekonomskih i političkih odnosa, što su se potkraj 1949. uspostavljeni između Jugoslavije i zapadnih sila

- u tom razdoblju zapadne su sile (SAD) došle u situaciju da ispitaju svoju dotadašnju koncepciju „održavanja Tita na površini“> nakon Četvrtoga zasjedanja Generalne skupštine, ali i u svijetlu pobjede kineske revolucije, „jugoslavenski slučaj“ neizbježno se pretvorio u važan element hladnog rata(Harriman – „jugoslavenski slučaj“ postao osnovno mjerilo pobjede ili poraza Zapada u hladnom r.)

6. VANJSKE PRIJETNJE I UNUTRAŠNJI NEMIRI

PRIJETNJA IZ MAĐARSKE

-- Početak 1950. godine započeo je zabrinjavajućim vijestima s Istoka. Jedan „titoistički“ list na mađarskom jeziku (Magyar Kommunista) je objavio da je u brdima Tatra u Mađarskoj, pri završetku izgradnja sovjetskih lansirnih baza za vođene projektile usmjerene na Jugoslaviju. -- Konkretno, ova vijest, iza koje su zacijelo stajale inozemne obavještajne službe, a možda i antirakošijevska opozicija u Mađarskoj, bila je potvrda da se u Mađarskoj održao tajni sastanak visokih predstavnika Informbiroa (Maljenkov, Rokosovski).

PRITISAK SSSR-a

-- Istovremeno je u Moskvi Informbiro širio propagandu po kojoj je izgledalo da u Jugoslaviji raste nezadovoljstvo i otpor postojećoj vlasti. -- Prvi povratnici s Golog otoka su izvještavali sovjete o tamošnjim strahotama, a u Skoplju je održano suđenje „špijunima i teroristima“ jugoslavenske, slavo-makedonske i bugarske nacionalnosti. Vlast u Jugoslaviji su nazivali „fašističkim ćelijama Tito-Ranković“, a život stanovnika Jugoslavije „neodrživim stanjem radničke klase“, dok je vojska prozvana „jurišni odred angloameričkih huškača na Balkanu“.-- Na sve ove napade i prijetnje jugoslavenska vlada nije odgovarala samo jačanjem represije prema unutrašnjem neprijatelju, već se pokušala braniti odgovarajućim mjerama i prema zemljama Informbiroa. -- Tako je vlada u Beogradu jednom prilikom odlučila zabraniti korištenje zračnog prostora zemlje za sve komercijalne letove čehoslovačke i sovjetske zrakoplovne kompanije koje su održavale vezu Tirane sa svijetom. To je učinjeno jer su grčki partizani zračnim putem prebacivani u navedene zemlje pa je postojao strah od gerilskih napada.-- Cilj strahovitog pritiska na Jugoslaviju nije bio uvod u vojnu intervenciju, nego su Sovjeti nastojali izazvati unutrašnje nemire izazivajući ekonomske teškoće i ubacujući agitatore protiv režima. Željeli su izazvati paniku u jugoslavenskom vodstvu koja bi ga okrenula prema „Zapadu“. Time bi dobili dokaz da su Tito i njegova ekipa uvijek bili prikriveni izdajice.Ako bi došlo do napada na Jugoslaviju, postojale su dvije sovjetske opcije:

a) izazivanje uutrašnje pobune – bez obzira što su ga zapadni promatrači smatrali nemogućim, Rusi su puč zbog svoje loše procjene smatrali realnim, pa se u planovima za rušenje Titova režima i na to oslanjaju.

b) invaziju:1) prema prvoj verziji započela bi čarkanjem na bugarskoj, rumunjskoj i mađarskoj granici – povoljnija za

Jugoslaviju jer omogućuje vrijeme za pripremu i žalbu Vijeću sigurnosti.2) „blitz-krieg“ – brzi uspjeh i instaliranje kvinsliškog režima u Jugoslaviji.

-- U svakom slučaju, za SSSR je bila velika nepoznanica kako će reagirati zapadne sile. Rusi su bili posve sigurno uvjereni da Jugoslaveni samo glume „tvrdoglavost“ spram Zapada, a ustvari su se s Londonom i Washingtonom već dogovorili o isporukama potrebnog oružja i opreme.

-- Povezano s tim, britanska ambasada u Beogradu je čak razradila plan evakuacije u slučaju sovjetske invazije na Jugoslaviju. Čak je određena i pripremljena posebna ekipa koja bi se u takvom slučaju pridružila maršalu Titu, te se s jugoslavenskim vodstvom povukla u brdske krajeve.

OKRETANJE NA ISTOK

-- No tada dolazi do okretanja sovjetske pažnje prema Dalekom Istoku. -- Prvi vidljivi znak ove nove sovjetske orijentacije bilo je demonstrativno povlačenje SSSR-a iz Vijeća sigurnosti, kao i iz drugih organa OUN početkom siječnja 1950. godine, što je objašnjeno odbijanjem većine članica da iz svjetske organizacije izbace predstavnike Chang Kaisheka i u članstvo OUN prime NR Kinu. -- Zapravo je SSSR htio blokirati rad svjetske organizacije, odnosno izbjeći kritiku kad krene invazija Južne Koreje.U State Departmentu je sastavljen tajni Memorandum o „najnovijim sovjetskim potezima“:

a) SSSR smatra ovaj trenutak povoljan za pojačanje pritiska i poduzimanje agresivnih akcija;b) sve će učiniti da učvrsti sovjetsku kontrolu nad Kinom;c) JI Azija će biti područje sovjetsko-komunističke akcije.

--Da bi se to potvrdilo kao istinito, 14. veljače 1950. u Moskvi je potpisan sovjetsko-kineski ugovor o prijateljstvu, savezništvu i uzajamnoj pomoći. To je program izgradnje socijalizma i antiimperijalističke solidarnosti.--U Jugoslaviji je došlo do vijesti da se Sovjeti pripremaju za politički poraz na Dalekom istoku, i da će sve učiniti da zauzvrat, ostvare pobjedu u Europi. Američki ambasador Georg Allen je smatrao da bi Sovjetima Titov skalp mogao biti prihvatljiva utjeha. Zamjenik ministra vanjski poslova V. Popović je kao alternativne sovjetske ciljeve u Europi naveo Francusku, Italiju i, možda, Njemačku, gdje akcija destabilizacije vlasti ima veće izglede nego u Jugoslaviji.

ODGOVOR ZAPADA

-- Nakon tromjesečnog zatišja, stanje na jugoslavenskim granicama se počelo pogoršavati. Ovaj puta su planeri u Kremlju ozbiljno računali da bi se za eventualne intervencije u Jugoslaviji morali suočiti s anglo-američkim vojnim snagama. Radio-Moskva, uz pomoć jugoslavenskog izbjeglice Ivića, je počela izvještavati da u Jugoslaviju ulazi američko naoružanje i instruktori, da beogradska klika drži pod oružjem oko milijun ljudi i šalje poziv Jugoslavenima da ne okreću oružje protiv svojih prijatelja, protiv Sovjetskog saveza i zemalja narodne demokracije.-- Tito je izrazio bojazan zbog sovjetske intervencije te je izjavio da bi jedna poruka Sjedinjenih Država Sovjetskom Savezu spriječila takav scenarij. Tito je smatrao da bi tako započeo Treći svjetski rat. Jedino na što se mogao osloniti bio je dokument američkog Vijeća nacionalne sigurnosti, famozni NSC 18/4, koji je predviđao da u slučaju invazije na Jugoslaviju treba hitno isporučiti stanovita količina najneophodnijeg oružja.-- Sovjetske prijetnje i sistematsko blaćenje Jugoslavije u tom razdoblju bilo je ipak više usmjereno na psihološki „brain-washing“ (pranje mozga) pripadnika međunarodnog radničkog pokreta, odnosno pretvaranje Jugoslavije u simbolički objekt mržnje.-- No tada se, usred uvreda i napada na račun jugoslavenskog vodstva, u uglednom listu „Newsweek“ pojavila informacija o tajnim jugoslavensko-sovjetskim pregovorima o normalizaciji odnosa. Tito je odmah reagirao i 5. ožujka na govoru u Splitu opovrgnuo bilo kakve pregovore, ali je ostavio otvorenu mogućnost da se druga strana javi za pregovore. Zapadni diplomati su kasnije zaključili da su ove glasine dio sovjetske podzemne taktike da se na Zapadu izazove sumnja na maršala Tita i uspori odobravanje pomoći.-- U isto vrijeme su vrijeme do jugoslavenskog vodstva došli glasovi o navodnim pripremama za globalni blokovski dogovor između Staljina i Trumana o podjeli svijeta. Takav dogovor bi bio štetan za male zemlje, uključujući Jugoslaviju. Sumnje nisu bile u potpunosti neopravdane jer je Staljin već na četvrtom zasjedanju Generalne skupštine nastojao inaugurirati trijumvirat pet velikih sila u međunarodnim odnosima, a kada ni to nije uspjelo Trumanu je pokušao signalizirati bilateralni dogovor SAD-a i SSSR-a. Tito nije mogao na ovakav način ocjenjivati tekuće događaje pa je prilikom susreta s američkim ambasadorom Allen-om tražio njegovo objašnjenje. Tada mu je Allen zagarantirao da SAD neće ulaziti u tajne sporazume o Jugoslaviji. Da bi ga dodatno umirio, izjavio je da bi se sklapanjem dogovora SAD-a i SSSR-a morala mijenjati čitava američka politika.

KRITIKA SOVJETSKOG SOCIJALIZMA

-- Tito je u već spomenutom govoru u Splitu, 5. ožujka, budno pazeći da ne spomene, a još manje uvrijedi SSSR, dao jednu oštru analizu, točnije rečeno kritiku birokratizma, kao „najveće rak-rane za socijalističku zemlju kad se u njoj ustali“. -- Đilas, kao vodeći ideolog Partije, išao je dalje i izravnije u osudi negativnosti u dotadašnjoj praksi i teoriji socijalizma, osobito sovjetskog. On je oštroj kritici podvrgao unutrašnji razvoj i vanjsku politiku SSSR-a i upozorio na stvaranje posebne privilegiranje birokratske klase. Prognozirao je krizu socijalizma, koja se pokušava prevladati eksploatacijom i podvrgavanjem drugih socijalističkih zemalja.-- Na sličnom skupu je govorio i Kardelj pa je istaknuo da su hegemonističke tendencije sovjetske politike samo ohrabrile imperijalističke i agresivne elemente sa Zapada i tako povećale opasnost od novih agresija. Na kraju je izrazio zalaganje o svijetu u kojem će svi narodi, a ne samo velike sile, moći živjeti slobodno i u miru.

SOVJETSKI POKUŠAJ DIVERZIJE

-- Kako bi se kontriralo sve intenzivnijoj aktivnosti Informbiroa, osobito u nacionalno miješanim krajevima Hrvatske, M. Pijade je u beogradskoj „Borbi“ 22./23. ožujka objavio članak „Priča o sovjetskoj pomoći za dizanje ustanka u Jugoslaviji“. -- Njime je htio prosvijetliti jugoslavenski narod od iluzija i tvrdnja Informbiroa da je Crvena armija oslobodila Jugoslaviju, odnosno da je sovjetska pomoć bila najvažniji faktor uspjeha NOB-a. -- U Istri i Dalmaciji aktivnost Informbiroa je bila usmjerena na izazivanje neprijateljstva Hrvata naspram rukovodiocima srpske nacionalnosti, te da se najavljuje izravna sovjetska vojna akcija koja će dovesti do stvaranja neovisne Hrvatske. Međutim pokušaji unošenja nacionalnog razdora, odnosno diverzija, a možda i atentata, nisu imali nikakvog odziva u narodu. Proruska osjećanja su do sada potpuno iščezla. Raspoloženje naroda je u punoj mjeri protiv Sovjetskog Saveza, toliko da bi Tito imao punu podršku vojske u slučaju sovjetske agresije.-- Izbore što su koncem ožujka održani u Jugoslaviji, sovjetska sredstva javnog obavještavanja su popratila sarkastičnim komentarima, opisujući nenormalnu atmosferu na biralištima, itvorene prijetnje UDB-e i pun nadzor vojske na nogama.U travnju 1950. osim apsolutnog rekorda u broju graničnih incidenata – zabilježeno ih je čak 89 – nije bilo pomaka u odnosima Jugoslavije i zemalja Informbiroa. Interesi Sovjetskog Saveza se ponovno okreću na Daleki istok, a sukob Tito – Informbiro pomalo gubi na svojoj važnosti.

POBUNE SELJAKA

Svibanj je za seljačko pučanstvo na Balkanu, oduvijek bio težak. U to doba godine ljetina još uvijek nije sazrila, a zalihe hrane od prethodne godine već su potrošene. Seljacisu bili na rubu gladi, a to se posebno odrazilo u ustaničkim krajevima. Tamo je narod poslije velikih stradanja i žrtava u NOB-u očekivao da će nakon 5 godina izgradnje socijalizma život biti bar malo lakši. Cijene proizvoda su bile astronomski visoke, a u domovima seljaka su se gomilale „točkice“ za koje nije bilo odgovarajuće robe.Zato nije čudo što je na Đurđevdan, 6. svibnja, došlo do spontanog bunta. Na Kordunu su se digli seljaci oko Slunja, napali milicijsku postaju u Veljunu, ubili nekoliko milicionera i lokalnih rukovodilaca i opljačkali skladišta hrane. Uz to su vikali parole stare Jugoslavije. Pobunu je ugušila milicija, pojačana s čitavim pukom vojske.Po uzoru na ovu, oko 250 do 600 seljaka je u Cetinskoj krajini podiglo pobunu zbog istih razloga. Dio seljaka je poginulo u gušenju pobune, a dijelu je suđeno u Cazinu. Izrečeno je nekoliko smrtnih i dugogodišnjih kazni. Gotovo istovremeno s ovim događajima u zapadnom dijelu zemlje izbili su slični neredi na jugu Makedonije. Motivi i oblici pobune su bili slični, a isto tako i odmazda.

REAKCIJA SSSR-a i JUGOSLAVENSKOG VODSTVA

-- Sovjetski časopis „Novoe Vremja“ donio je članak o hrabroj narodno-oslobodilačkoj borbi i suprotstavljanju fašističkom Titovom režimu pri čemu je mnogostruko uveličana hrabrost boraca.-- Jugoslavensko vodstvo promptno je reagiralo na seljački bunt. Bakarić je tvrdio da će se provesti istraga, a krivci će biti kažnjeni. Donešen je zaključak da su Okružni komiteti previše primjenjivali administrativne mjere, a uz to treba poticati „jačanja zakonitosti“ osobito u poslovima otkupa poljoprivrednih poslova. -- Tito je, 30. svibnja, u svom govoru upozorio sve koji su vikali parole stare Jugoslavije da se ne nadaju povratku starog društva. Jugoslavensko vodstvo se našlo suočeno s fundamentalnim pitanjem daljnjeg razvoja socijalizma u Jugoslaviji. ---- Rukovodioci sindikata su na sastanku s Kardeljem predložili da se ukinu savjetodavni radnički savjeti koji su u nekim poduzećima bili gotovo pasivni. Kardelj se ovom protivio, pa čak i predložio njihovo jačanje. Đilas je tada donio prijedlog da se ekonomski sustav pojednostavi i da se upravljanje privredom prepusti radnicima, a da država za svoje potrebe zadrži samo poreze.

STANJE PRED KOREJSKI RAT

-- U međuvremenu je nastavljena živa međunarodnopolitička aktivnost Jugoslavije. Uglavno se sve svodilo na uručivanje protestnih nota zbog graničnih incidenata. -- Kako su pripreme za početak neprijateljstava u Koreji privođene kraju, tako je vojna aktivnost na istočnim granicama Jugoslavije sve više rasla. Vrhunac je bilo pokretanje 80 tenkova iz Sofije prema jugoslavenskoj granici. Bila je to više demonstracija sile jer pravih napadačkih kapaciteta niti nema.-- Neki kao V. Dedijer, predsjednik Vanjskopolitičkog komiteta skupštine, su podlegli pritisku pa su zapadni mediji prenijeli njegovu izjavu da je samo pitanje dana kada će uslijediti napad na Jugoslaviju.-- Dana 26. svibnja, kada je u Jugoslaviji uvedeno radničko samoupravljanje, stigle su vijesti da je Koreji izbio rat. Tada je u Beogradu svima laknulo, jer u novim okolnostima, bar privremeno, napad na Jugoslaviju ne dolazi u obzir.

7. MUKOTRPNO „PRIVIKAVANJE“ NA ZAPAD

-M.Đilas predložio da se ne daje ubuduće prednost ruskom jeziku , već da se u školama ravnopravno predaju i engleski,francuski i njemački jezik – simboličan znak promjena u odnosima FNRJ i kapitalističkog Zapada

-analizirajući Kardeljev govor ( održan u Narodnoj skupštini 27. prosinca 1949.) američki otpravnik poslova Reams javlja 1950. godine Washingtonu da se stanje znatno popravilo u Jugoslaviji - moral stanovništva povoljan - stupanj lojalnosti vojske visok-najslabija točka na početku 1950. opremljenost i vatrena snaga JNA-zbog zastarjelosti i lošeg održavanja propada njemačko i talijansko teško oružje – većina naoružanja jugoslavenske armije-zrakoplovstvo u posebno teškom stanju-Američki ambasador Allen bio zadužen za analizu i borbu protiv sovjetske propagande-SAD će se suprotstaviti eventualnoj sovjetskoj agresiji na Jugoslaviju - nema razlike između “Trumanove doktrine” prema Grčkoj i Turskoj i američke politike prema Jugoslaviji-Američke diplomatske akcije provedene u vezi s Albanijom - Washington upozorio grčku vladu zbog agresivnih planova naspram Tirani - osnovni cilj američke politike na Balkanu jest zbližavanje Grčke i Jugoslavije (ujedinjavanje balkanskog “fronta” naspram sovjetskoj opasnosti)- jugoslavenski ambasador u Washingtonu, Sava Kosanović ,izrazio veliko zadovoljstvo radi podrške SAD-a

-Sporazum o putničkom zračnom prometu 1949. - američkim zračnim prijevoznicima omogućeno korištenje jugoslavenskih aerodroma-26. siječnja Tito prvi puta primio ambasadora Allena - ekonomska suradnja-europske vlade nisu spremne pratiti SAD u njezinoj aktivnoj politici podrške jugoslavenskoj vladi-Belgija odbija odgoditi naplatu duga od Jugoslavije, dok Francuska stvara teškoće u pogledu koordinacije vojne pomoći-francusko ministarstvo obrane se zalaže da se vojni efektivi Jugoslavije povećaju samo ograničeno, s lakom gerilskom opremom ( antitenkovsko oružje, radio-stanice, eksploziv...)-jačanje vojne pomoći Jugoslaviji = slabljenje NATO pakta-Francuski i generalštabovi zemalja Beneluxa zaključili su da udaljavajući Moskvu od napada prema Balkanu, sovjetima otvaraju put za tzv. “njemački koridor”-Velika Britanija strahuje od mogućeg sovjetskog prodiranja do La Manchea ; Zapadna Njemačka prva na udaru-Početkom 1950. u SAD nastaje izrazito neprijateljska kampanja prema Jugoslaviji-“Time” – TITOTALITARIJA ( bijeda, sveprisutna policija i raskošni život “nove aristokracije”)

-strateški cilj Washingtona - normalizacija odnosa Grčke i Jugoslavije-zabrinutost američke vlade zbog mogućeg Titova priznavanja Ho Ši Minove vlade u Sjevernom Vijetnamu- pobijeda Ho Ši Mina ocijenjeno je kao daljnji korak komunističke ekspanzije u Aziji-zapadne sile pokušavaju koristiti zajmove kao sredstvo pritiska na Jugoslaviju da mijenja svoju vanjsku politiku-Tito u Užicu optužio Zapad da “nateže i zateže” sa zajmovima te izjednačio ponašanje tiska sa kampanjom što je Informbiro vodi protiv Jugoslavije-“ Mi ćemo radije hodati i goli toliko dugo dok ne stvorimo sopstvenim snagama ono što nam je potrebno.”

- Tito šalje upit Allenu o izdavanju „Bijele knjige“ sa strane Zapadne Njemačke o tretiranju njemačkih zarobljenika te prijeti da će isto to učiniti i Jugoslavija (zločini koji su počinili Njemci) - Allen se slaže te šalje brzojav Washingtonu protiveći se toj ideji

- Kako je završena kontroverzija oko Ho Ši Mina, odnosno javne jugoslavensko – američke polemike, štap se slomio na ambasadoru Kosanoviću te je 27. travnja 1950. postavljen za ministra bez portfelja (smjenjivanje putem unapređenja)

- Završetak akcije zdravstvene i socijalne rehabilitacije jugoslavenskih Židova – Join Distribution Committe ( 7000 iselilo dok je 5000 ostalo u Jugoslaviji) – Frederick White, predstavnik organizacije – Tito ga odlikuje da pokaže kako jugoslavenska vlada nije neprijateljski raspoložena prema S.A.D

- Strahovanja o ne dobijanju zajma – pretjeranja – 1.4. 1950. – 20 mil.dolara nvog zajma za opremu i industrijske sirovine

- Drugi zakočeni zajam (25 mil.dolara) bio je onaj Svjetske banke – nema podrške od Francuske, Belgije, Nizozemske, Italije i V.Britanije

- Državni tajnik Acheson uputio je 11.ožujka ambasadoru Allenu „Top Secret Poruku“: Ne žele političke usluge od Jugoslavije, nek se ponaša kao neovisna zemlja a ne nečiji satelit Bolji odnosi sa susjedima

Povratak grčke djecem njemačkih zarobljenika, francuske predratne mirovine „Tršćansko pitanje“

- u travnju dolazi do novih ne sporazuma sa SAD – 50 mil. dolara (s kamatama) - dug predratne Jugoslavije- Allen smatra da jugoslaviji ne treba davati zajmove već njezinu privredu valja integrirati u zapadni ekonomski sistem

te je politički povezati s Grčkom i Italijom- Predsjednik EXIM banke Gaston sastavlja pismo Kosanoviču te „naređuje“ što jugoslavija treba učinit ida dobije

zajam. – pismo otišlo na „glačanje“- 15. travnja predsjednikom grčke vlade postao je N. Plastiras, vođa Nacionalne Progresivne Unije Centra – dolazi do

obnove diplomatskih odnosa, ali se opet ispriječio porblem djece grč.partizana – Grčka traži njihov povrat, Jugoslavije odugovlači

- 16. i 17. svibnja, u jeku uspostavljanja diplomatskih odnosa sa Grčkom ,prvo Kardelj, a zatim i poslanik L. Mojsov, Makedonsko pitanje u Grčkoj su proglasili neriješenim, odnosno optužili Grčku za progon makedonske manjine

- SAD ne može negirati podršku izbjeglim političarima iz Jugoslavije Mačeka smatraju pravim demokratom, kao i Slovenca Kreka Ne prihvaćaju ni hrvatski niti sprski separatizam

- 19.lipnja novi ambasador (Popović) FNRJ u Washingtonu sastao se prvi puta s državnim tajnikom Achesonom i iznio mu ekonomsku situaciju u Jugoslaviji te pozdravlja spremnost Achesona da o svemu otvoreno razgovaraju kao što nije slučaj s drugim predstavnicima SAD, primjerice E: Blackom, direktorom Svjetske Banke

- Achesin Popoviću odgovara da Svjetska Banka niej američka ustanova niti je E.Black američki službenik te da Jugoslavija mora platiti predratni dug – Popović mu savjetruje da se dug plati u ratama (3,5 mil. godišnje) te da Svjetska banka mora odobriti nove zajmove

- 23. lipnja na sastanku u sjedištu Svjetske banke , Popović otkriva da bi njegova zemlja u 1950. i 1951. trebala oko 300 mil. dolara od čega 100 mil. dolara od Svjetske i Exim banke, a ostalih 200 mil. dolara od Njemačke, Francuske, Italije i V.Britanije

8. KOREJSKI, UMJESTO BALKANSKOG RATA!

- Prvih jutarnjih sati u nedjelju 25. lipnja 1950. sjevernokorejske jedinice prešle su 38. paralelu. To je označilo početak krvavog Korejskog rata. Ovim prelaskom zapravo se razriješila dilema u međunarodnoj javnosti, a pogotovo u Jugoslaviji (hoće li vojna intervencija uslijediti na Balkanu ili na Dalekom istoku).

- Slijed ranijih okolnosti i Staljinova usporedba vojno-političkih i strateških rizika doveli su do odluke da se „imperijalistički lanac“ razbije u Koreji, ocjenjenoj kao trenutačno „slabija karika“ nego što je to Balkan.

- Iz dostupne i fragmentirane dokumentacije rekonstrukcija događaja s pozicije jugoslavenske diplomacije izgleda ovako: invazija S. koreje počela je u 4.00 po našem vremenu pa je sjednica Vijeća sigurnosti bila sazvana već za podne. Budući da šef jugoslavenskog predstavništva pri OUN-u, A. Bebler nije mogao biti lociran, na sjednicu je otišao Đ. Ninčić. Budući da Jugoslavija nije htjela određivati krivnju smatrala je potrebnim da se sasluša i predstavnika druge strane, odnosno da predstavnik S. Koreje iznese stav svoje vlade. Zbog takvog gledišta Ničić donosi prijedlog jugoslavenske rezolucije, da se ne imenuje inicijator, već samo „početak neprijateljstva u Koreji“, da se traži obustava i povlačenje trupa te da se vlada S. Koreje očituje pred Vijećem sigurnosti. Jugoslavenski prijedlog nije prihvaćen, a vijeće sigurnosti izglasalo je američki nacrt rezolucije, koji govori o oružanom napadu od strane S. Koreje, poziva na obustavu neprijateljstva te hitno povlačenje snaga S. Koreje na 38. paralelu. Rezolucija je izglasana s 9 glasova za i jednim protiv, Jugoslavija. Nadalje, Rezolucija je tražila hitan izvještaj UNCOK-a iz Seula, te pozvala članice da se suzdrže od podrške vlastima S. Koreje.

- State Deapartment nije blagonaklono prihvatio protivljenje Jugoslavije. Smatrali su da Jugoslavija kojoj također prijeti intervencija, trebala glasati za američki prijedlog. Međutim i iz kasnijeg razgovora sa samim Titom može se uvidjeti da je njihov stav gdje on naglašava da je njihov stav od početka takav, te ako će već biti napadnuti, radije bi to napravili kao nezavisna i neutralna zemlja, nego kao dio nekog bloka.

- Allen se osim s Titom, sastao s Pijadom, S. Pricom, V. Velebitom, i S. Makijedom te je mogao zaključiti iz razgovora da su jugoslavenski rukovodioci skloniji američkoj rezoluciji, te se nadaju da će američko rješenje dati rezultat, a takav stav Jugoslavije može se objasniti time da je Jugoslavija htjela da ukoliko bude suočena s agresijom, UN može promptno reagirati.

- 27. lipnja, održana je druga sjednica Vijeća sigurnosti, na kojoj je razmotren izvještaj UNCOK-a, iz Seula, a zaključeno je da vlada S. Koreje provodi temeljnu i smišljenu invaziju J. Koreje, te da je južna koreja u potpunom defanzivnom

rasporedu, te da su u potpunosti iznenađeni akcijama S. Koreje budući da S. Koreja ni u jednom trenutku nije reagirala na rezoluciju od 25. lipnja. Na sjednici je donesena nova rezolucija koja apelira na članice UN-a da Južnoj Koreji pruže svu potrebnu pomoć u cilju odbijanja oružanog napada. Za rezoluciju je glasalo sedam članica Vijeća, dvije su bile suzdržane (Egipat, Indija), a Jugoslavija je bila protiv.

- 28. lipnja održana je sjednica Politbiroa KPJ-a gdje su trenutna događanja i situaciju u Koreji objasnili E.Kardelj i J.B.Tito, a bilo je i govora o nezadovoljavajućem stanju vanjskopolitičke organiziranosti i aktivnosti KPJ-a. Iz diskusije se moglo zaključiti da naše partijsko rukovodstvo nije bilo zadovoljno u cijelosti istupima jugoslavenskih predstavnika u Vijeću sigurnosti. Partijski vrh smatrao je da jugoslavija mora usvojiti strogo neutralni stav prema sukobu u S.Korej, te nadalje ne biti uvučena u bilo kakva hladnoratovska prepucavanja u Vijeću sigurnosti.

- Jugoslavensko se vodstvo bojalo američke intervencije u Koreji jer su smatrali da se oni ne će zadovoljiti samo nanošenjem vojnog poraza Kim Il-sungu već da će pokušat srušiti njegov tzv. Narodnodemokratski režim te proširiti vlast južnokorejskog diktatora na cijelu zemlju. Budući da je i Jugoslaviji još uvijek prijetila vojna intervencija navedeni stav jugoslavenskog rukovodstva bio je najracionalnija odluka sa gledišta interesa zemlje i KPJ-a.

- Veliku u razvoju situacije imala je Rusija i njezine reakcije nakon izbijanja rata. Naime u 10-ak dana sovjetska se diplomacija ograničila na svega nekoliko izjava u kojima rezolucije Vijeća proglašavaju nevažećima, optužuju južnokorejski režim odnosno SAD za pokretanje rata, a s druge strane rat označavaju kao unutarnji sukob dvije grupe. Prijašnje je donošenje rezolucija bilo moguće samo jer je SSSR već pola godine bojkotirao rad Vijeća iz čega je očito da je povlačenje bilo u svrhu Staljinova planiranja i političkih priprema za rat.

- Međutim, Staljin nije očekivao rezoluciju od 7. srpnja koja je odudarala od slova Povelje OUN-a te omogućila da SAD i grupa zapadnih zemalja, pod znamenjem OUN-a, preuzmu na sebe obranu Južne Koreje.

- Položaj Jugoslavije spram SSSr-a i Istočne Europe određivali su događaji koji se danas nazivaju „specijalni rat “. S jedne strane su to bile otvorene pripreme za vojnu intervenciju u susjednim zemljama – članicama Informbiroa (južnoslavenske pogranične manjine u Mađarskoj i Rumunjskoj preselili su u unutrašnjost zbog „mogućnosti diverzije ili gerilskih poduhvata pripadnika manjina“), a s druge strane izvođeni su veliki pokreti vojnih jedinica (Bugarska- nekoliko divizija premješteno uz jugoslavenski granicu,).

- Dok su svi smatrali da bi Jugoslavija trebala biti zabrinuta jer je svakidašnja ofenziva Kim Il-sungove vojske na dnevnoj bazi smanjivala procjene o izgledima Jugoslavije u obrani od slične masovne tenkovske invazije jugoslavenski su rukovodioci bili na ljetovanju, a u narodu se nije primjećivala ni najmanja zabrinutost.

- Za to vrijeme u američkom State Departmentu postojale su dvije moguće teorije, jedna je da se radi o ograničenom ratu, koji Sovjetski savez ne će širiti na druga područja dok je druga, većinska, tvrdnja bila da je ovo samo početni korak nove sovjetske vanjske politike te da treba očekivati daljnje napade. Druga je teza svakako mogla značiti da je Staljin odlučio napasti Jugoslaviju s ciljem da odvrati pažnju svjetske javnosti od Koreje, odnosno prisili SAD da materijalne i vojne snage podijeli na dva fronta dok će se on, prepustivši Koreju Mao Zedungu, koncentrirati na obaranje Jugoslavije.

- Slično se počelo pretpostavljati i u Beogradu pa je 17. srpnja održana sjednica Nacionalnog komiteta Jugoslavije za obranu mira na kojoj je, na Đilasovu inicijativu, donesena rezolucija Nacionalnog komiteta koja kritizira sovjetsku poslijeratnu politiku te da bi se pariralo staljinističkoj propagandi o Jugoslaviji kao „američkoj vojnoj bazi“ i „mostobranu NATO-pakta za napad na Jugoslaviju“ državno partijsko vodstvo je rezolucijom pozvalo sve pokrete za mir da dođu u Jugoslaviju u posmatranje i uvjere se u suprotno. Zapadni su diplomati ovu rezoluciju dočekali s velikim zanimanjem, a State Department je čak predviđao da se osnivanje ovakvih grupa stavi na dnevni red Vijeća sigurnosti i koristi u potencijalnim kriznim žarištima.

9. 1950. DR. VELEBIT TRAŽI I VOJNU POMOĆ

Tijekom 1950. nastavljeno je dozirano političko i gospodarsko pomaganje Jugoslaviji od strane zapadnih sila predvođenih SAD-om. Nastojalo se odvratiti SSSR od eventualne vojne intervencije u Jugoslav.Borba zapadnih sila oko konkurencije na jugoslav. tržištu. Sukob uzrokovao trgovinski sporazum sa zapadnonjemačkom vladom. Britanci i Francuzi nastojali su očuvati stečene prednosti na jugoslav. tržištu i poduzimaju sve kako bi njem. izvoz usmjerili prema ist. bloku. - Optuživali su Njemačku da nastoji povratiti predratni položaj ekonomskog hegemona u Jugoslaviji.SAD su podržale njemački kredit Jugoslaviji, budući da time neizravno pomažu Jugoslaviji i smanjuju vlastiti financijski dug prema Beogradu.- Nastavljene i vojne pripreme saveznika u slučaju vojne intervencije Informbiroa. U SSSR-u antijugoslavenska propaganda. SAD prihvatile jugoslavenski poziv predstavnicima mirovnih pokreta za obilazak jugoslavenskih graničnih područja.

- Izbijanjem Korejskog rata, mijenja se i stav američke armije prema Jugoslaviji. Prethodno je najveću projugoslavensku propagandu vodio State Department, dok je otpor prema podršci Jugoslaviji dolazio iz Generalštaba i Ministarstva obrane, no sada se njihovi stavovi mijenjaju te odlučuju poduzeti sve potrebne mjere da se Jugoslaviji isporuči vojna oprema.

Tom odlukom formirano je tripartitno tijelo SAD-a, V.B. i Francuske za vojnu pomoći Jugoslaviji. Pomoć je trebala biti pružana bez izravnog vojnog angažmana američkih snaga.- Važna tema jugoslav. odnosa sa Zapadom bilo je i poboljšanje odnosa s Grčkom, no utvrđeno je da ni jedna ni druga strana još uvijek nisu za to spremne. - 5.rujna 1950. jugoslavenski ambasador V.Popović pred Svjetskom je bankom nastojao opravdati zahtjev za zajam od 100 milijuna dolara, bez kojeg Jugoslavija ne bi mogla ostvariti Petogodišnji plan. Tek nakon dugotrajnih pregovora Francuska i V.B. pristale su na to da se Jugoslaviji odobri zajam od 30 mil. - Na sastanku u Beogradu vodili su se neuspješni razgovori između američkog ambasadora u Beogradu Allena i predsjednika Svjetske banke Eugenea Blacka.- Black se protivio novom zajmu Jugoslaviji, na što ga je Allen upitao ne stavlja li on time veto na jugoslavenski plan razvoja. Black je upozoravao da Jugoslavija nakon odobrenih 55 milijuna dolara zajma stoji još lošije nego prije, a njezin godišnji deficit premašuje 100 milijuna, pa bi stoga nove investicije samo donijele još više štete.Kao izlaz vidi 2 mogućnosti:

1) bespovratnu pomoć amer. Kongresa2) hitni prelazak s programa razvoja teške industrije na razvoj proizvodnje potrošne robe

- Allen je i dalje ustrajao na tome da ne treba prekinuti pregovore oko novog zajma te da bi to dovelo do pol. i ekonom. šteta. Nakon toga se Black sastao s Titom, a poslije toga i s jugoslav. delegacijom () koja je zahtjevala 400 mil. dolara u roku od dvije godine. Black je pristao na 200 mil. na rok od 4 godine uz napomenu o smanjenju teške ind.

- Jugoslav delegacija, nezadovoljna odgovorom, iznijela je svoju alternativu, a to je da se njihova zemlja u cijelosti sama osloni na vlastite snage te čitav program iznese golim rukama, lopatama i krampovima.

- Tito je pak pristao na ponudu Svjetske banke, no napominjući da ne odustaje od programa razvoja ind. čelika. Razgovor bezuspješan, Tito šalje delegaciju u Washington. - Popović je Blacku zaprijetio da će Jugoslavija odustati od suradnje sa Zapadom ako se Svjetska banka ne odrekne svojih uvjeta, na što je Velebit odvratio da to nije službeni stav jugoslav. delegacije. Zaključak State Departmenta bio je da ako Popovićeva struja prevagne u Beogradu i bude vodila buduće pregovore, nema govora ni o kakvom rješenju.- Nastojanja amer. vlade da što više Jugoslaviju usmjeri prema zajmovima Svjetske banke bila je i politički i ekonomski motivirana.- Politički jer ekonom. uvjete i ograničenja nije mogla tako otvoreno nametati kad se pregovaralo o zajmovima njihove nac. Banke pa je ta uloga prebačena na Svjetsku banku koja je bila u uskoj suradnji sa State Departmentom. - Ekonomski jer je upućivanje FNRJ na zajmove svjetske banke odražavalo strah od znatnijih amer. ulaganja u Jugoslaviju, u situaciji kada se sovjetska intervencija očekivala gotovo svaki dan. Uskoro je u Jugoslaviji zbog posljedica katastrofalne suše došlo do nestašice hrane. Uslijedili su novi pregovori nakon čega je State Department zaključak iznio u 2 točke:

1) iznos od 15 mil. dolara koji je nedavno odobren Jugoslaviji iskoristit će se za kupovinu hrane; paralelno SAD istražuju i druge mogućnosti pomoći

2) ekonomska pomoć Jugoslaviji dosegnula je kritičku točku

- Odlučeno je da će delegacija predvođena V. Velebitom nastaviti pregovore sa Svjetskom bankom. - State Department istražio mogućnosti kako da hitno sakupi 100 mil. dolara. Jugoslavija je trebala potpisati bilateralni sporazum s SAD čime bi se uključila u Marshallov plan, na što Tito nije mogao pristati iz političkih razloga.

- Kada je riječ o vanjskoj politici Jugoslavije, dvije su struje prisutne. Jedna je sačuvala rezervu prema Zapadu, oslanjanje na vlastite snage i isticanje opasnosti koje nosi uska suradnja sa Zapadom. Druga daje na znanje da SAD unatoč svojoj moći nemaju agresivnih namjera te ih je, uz minimalne ustupke moguće navesti da Jugoslaviji odobre veliku i neuvjetovanu pomoć.- U drugu grupu spada gotovo čitav pol. vrh, kao i sam Tito (iako se izravno ne izjašnjava ni za jednu od strana).Ustupci koje je Jugoslavija poduzela u svrhu pozitivnog animiranja amer. Kongresa i javnog mijenja, bili su:

Poboljšanje odnosa sa susjedima, Odustajanje od pružanja bezuvjetne podrške NR Kini za učlanjenje u OUN Izdavanje putovnica amer. građanima zadržanim u Jugoslaviji Širenje građ. i vjerskih sloboda u Jugoslaviji Vraćanjem 57 zarobljenih vladinih vojnika grčkoj vladi, otvorena je solunska željeznica i obnovljen diplomatski

odnos s Grčkom. Potpisivanje američko-jugoslav. sporazuma (studeni 1950.) o pomoći u hrani izazvao je pravu senzaciju među stranim diplomatima i novinarima u Jugoslaviji. - Usporedo s javnom akcijom o odobravanja pomoći u hrani, tri su zapadne sile u tajnosti nastavile dogovarati i o eventualnoj vojnoj pomoći.- Kritički raspoložen prema radu tripartitnog vojnog komiteta, State Department je odlučio u najvećoj tajnosti pokrenuti pitanje vojne pomoći Jugoslaviji izravno u biletaralnim kontaktima s njom.- Za tu je svrhu iskorišten V. Velebit koji je boravio u Washingtonu pregovarajući sa Svjetskom bankom. - Ponuđena mu je amer. i vojna pomoć, nakon čega se on odmah vratio u Beograd radi konzultacija. Tamo je primljen kod - Tita gdje uz pristanak vijeća odlučeno da se prihvati ponuđena vojna pomoć te je generalštabu dan nalog da načini listu potreba. V. Velebit 29. prosinca, po povratku u Washington, predao je State Departmentu detaljan opis potrebnog oružja i opreme.

10. PRIPREME ZA INVAZIJU JUGOSLAVIJE?

Lista “A”-lista “B” Edvard Kardelj Titov odnos prema SAD-u Trščansko pitanje MDAP- Major Defense Acquistion Program (Fond za uzajamnu obrambenu pomoc) Tripartitni komitet NIE-29 – Nacionalna obavjestajna procjena “Vjerojatnost invazije Jugoslavije 1951.” “Pakt mira” Rekostruiranje Jugoslavenske vlade Koča Popović 12. travanj 1951. Atenski i Beogradski Syngman Rhee Podjela u KPJ-u Četvrti Plenum CK KPJ- 1951. Tito o naoružavanju zemlje “Periferna obrana”

- 1951. godina u jugoslavensko-sovjetskim odnosima započela je u znaku tajnih priprema jedne i druge strane za HIPOTETIČKU sovjetsku invaziju (Kažemo hipotetičku jer nema čvrstih dokaza da je invazija Jugoslavije doista pripremana.). Neki analitičari smatraju da je invazija na Jugoslaviju planirana u sklopu općeg europskog rata, no i o tome nema čvrstih dokaza. - O stvarnim se namjerama Staljina špekulira na osnovu:- analize sovjetskih javnih dokumenata (političkih govora, pisanja inforbirovskog tiska) - rijetkih svjedočanstava istočno-europskih funkcionara- te dostupnih zapadnih diplomatskih i obaviještajnih izvora.- Kod svjedočanstva istočno-europskih funcionara bitno je istaknuti dvije osobe:Bela Kiraly – mađarski general, bivši zapovijednik mađarske pješadije i politički izbjeglica. Na jednom znanstvenom skupu o sukobu Tito-Staljin, 1978. u SAD-u, iznio je svoja sjećanja na razdoblje 1951. On tvrdi da su doista bile obavljane stanovite pripreme za invaziju Juge.Bitno je u njegovom svjedočanstvu napomenuti da bi sovjetski savez sa satelitskim zemljama direktno napao Jugu. Kiralyjevo svjedočanstvo o pripremama za invaziju Juge (ne toliko bitnim pojedinostima), potkrepljuje V. Dedijer.

Karel Kaplar, nekadašnji član KP Čehoslovačke. On je istraživajući u arhivu KP Čehoslovačke naišao na brojne dokumente, među kojima treba istaknuti one s tajne konferencije u Moskvi u siječnju 1951., u kojoj se planirao opći eurospki rat u sklopu kojeg bi se odigrala invazija Juge.

State Department o eventualnoj sovjetskoj agresiji

Analitičari u State Departmentu ocjenili su da bi eventualna sovjetska agresija i uspostava prosovjetskog režima u Jugi predstavljala značajan poraz za SAD i Zap. Europu, a i ostavila bi vrlo teške psihološke posljedice. Za Amere otkidanje Juge od sovjetskog bloka nije samo strateški veoma važno, već je i od ogromne važnosti za svjetski ideološki sukob. U tim okolonostima, osobito u svjetlu povećane opasnosti satelitskog napada ameri su bili spremni dati Jugi prioritetan status, što se tiče oružja i ostalih sirovina. Jedan od bitnih momenta kada je bilo riječi o pomoći u naoružanju bio je susret Tita i Johna F. Kennedyja 25. siječnja 1951., tada još kongresmena, kasnije (1960.) presjednika SAD-a. Što se samih pregovora s SAD-om oko naoružanja tiče njih je vodio Vlatko Velebit. Pregovori o naoružanju vođeni su i sa Velikom Britanijom i Francuskom.

Najvažniji događaj u vezi s Jugom zbio se 31. siječnja u Washingtonu kada je general Eisenhower iznio plan o strateškoj obrani Zapadne Europe u koji je bila uključena i Jugoslavija. Njegovom je intervencijom sa sastanku američkih veleposlanika u Zapadnoj Europi održanom od 5.-7. veljače u Frankfurtu, dogovoreno da se svi zapadni saveznici odmah pozovu da pruže hitnu vojnu pomoć Jugi.

Treba još spomenuti i kako je 12. veljače Vijeće zastupnika NATO pakta razmatralo jugoslavensku situaciju i ocjenilo da se stanje pogoršava, te je ubrzo nakon sastanka uslijedila akcija 3 sile (SAD-a, Francuske i V.B.) koja je imala za cilj da se javnim političkim i propagandnim akcijama izrazi podrška Jugi, odnosno upozori suprotni blok da eventualna agresija na Jugu ne bi mogla proći bez teških međunarodnih posljedica.

11. „RAT ŽIVACA“ SE NASTAVLJA

- nastupanje ljeta 1951. god. nije davalo naslutiti nikakvih povoljnih pomaka u odnosima krajnjeg neprijateljstva između Jugoslavije i SSSR-a.

- Antijugoslavenska propaganda od strane Sovjetskog Saveza i ostalih zemalja socijalističkog lagera → obnovljena u proljeće 1951. i nastavila se na ljeto 1951. → pisalo se o vojnim pripremama u Jugoslaviji, Titu kao neprijatelju, izdajniku, pisalo se kako će se Tito likvidirati i Jugoslavija vratiti u bratsku obitelj narodnih demokracija, na čelu s SSSR-om.

- učestalost pojavljivanja antijugoslavenskih članaka u političko-propagandnoj akciji Moskve naspram Jugoslaviji (u sovjetskim i glasilima drugih istočnoeuropskih zemalja izlazilo je mnoštvo članaka i analiza, a njihov ton, stil i argumentacija nisu se međusobno razlikovali ni mijenjali već 2 god., samo možemo pratiti učestalost pojavljivanja tih članaka)

- „Rat živaca“ → političko-propagandno nadmetanje Jugoslavije i Informbiroa

- nova faza u ratu živaca u Jugoslaviji koju je obilježavala povećana samosvijest jugoslavenske strane, spremnost da se oštro odgovara na optužbe:

• Jugoslavensko vodstvo svjesno da do sovjetske intervencije neće doći

• uspješni pregovori o vojnoj i ekonomskoj pomoći Zapada, kao i spremnost zapadnih sila da otvoreno pruže političku podršku jugoslavenskoj neovisnosti (uvjerili rukovodstvo KPJ-a da svijet razumije i podržava njihov otpor stranim prijetnjama)

• proces ideološko-političkog osvješćivanja, na razini javnog izjašnjavanja

- Molotovljev govor 21.7.1951. povodom 7. obljetnice obnove Poljske u kojem Molotov govori da će narodi Jugoslavije naći načina da se oslobode i sruše titovsko-fašistički režim te biti do kraja vjerni lenjinsko-staljinističkim načelima internacionalizma. Radio Beograd oštro emitirao odgovor, a Borba je donijela svoj još žešći osvrt. Sam Tito je u svojim govorima rekao da se ne bojimo SSSR-a jer nam oni ne mogu ništa te da naš narod žali što smo odvojeni od SSSR-a, ali da smo sretni i radosni jer smo se otkačili od Staljina. To je sreća za Jugoslaviju. U svom odgovoru Molotovu optužio je Molotova i čitavo rukovodstvo SSSR-a za genocid. Taj govor je jugoslavensko rukovodstvo ocjenjivalo politički veoma važnim, nekom vrstom prekretnice u ratu živaca s Jugoslavijom. Isto tako Tito navodi da je taj govor zapravo išao protiv Poljaka, pa i satelita da ne bi napravili isto što je napravila Jugoslavija.

- Dolazi do teorijsko-političkog distanciranja od SSSR-a → postaje jasno da povratka na staro više nema → početak procesa u kojem se više nije radilo samo o odbacivanju sovjetskog sistema i prakse, već o pozitivnom definiranju tj. identifikaciji onoga što jugoslavenski socijalizam jest, i što bi želio biti

- sporazum s Informbiroom je nemoguć. Tito je rekao da je Jugoslavija u svojoj ranijoj politici napravila pogrešku jer se potpuno oslonila na Sovjetski Savez, umjesto da je vodila samostalnu politiku od završetka rata. To je naštetilo Jugoslaviji.

- Vojno – obavještajni analitičari State Departmenta ocjenjivali su da se opasnost od vojne intervencije Informbiroa protiv Jugoslavije postepeno se smanjuje

- stanje na sjeveroistočnim granicama Jugoslavije tijekom proljeća i ljeta 1951. bilo je nemirno da se invazija nije mogla potpuno isključiti

- Tito navodi da postoje brojni granični incidenti, da ih ima više nego prethodne godine, ali Borba donosi statistički pregled graničnih incidenata i zaključuje da ih je manje nego prethodne godine. To dokazuje da je stvarna opasnost vojne intervencije Informbiroa postepeno jenjavala, ali Jugoslavensko rukovodstvo nesmanjenim tempom nastavljalo je program naoružavanja zemlje i održavalo izvanredno stanje na nemirnim istočnim granicama

- vrhunac protujugoslavenskih vojnih priprema (siječanj 1951.) u trenutku kad je sovjetsko rukovodstvo odustalo od neposrednog napada na Jugoslaviju, kako navodi mađarski general Kiraly, ali tada se nije moglo reći vojsci da je mogućnost anti-titovskog rata već prošla, da su to bile posljednje ratne igre koje su predviđale opći napad čitavog sovjetskog bloka na Jugoslaviju

- Tito i američki senator Blayer Moody → razgovor o vojnoj opremi, naoružavanju. Titu je to bilo važno jer Jugoslavija nije imala moderno naoružanje kao istočni susjedi, već staro jugoslavensko, njemačko i čehoslovačko oružje, te rusko oružje, dok su municiju sami proizvodili

- Srpanj 1951. – pobjeglo nekoliko ljudi iz istočnoeuropskih vojnih i obavještajnih struktura na Zapad → tvrde da znaju pojedinosti o pripremama za napad na Jugoslaviju : Možda je Staljin još jednom pokušao trgovati nudeći mir u Koreji, za prosovjetski režim u Jugoslaviji? Ili su otkrića istočnih prebjega bila rutinska namještaljka, s ciljem da zbune Zapad i prodube blokovski rat živaca? → može se zaključiti da je postojala mogućnost da su ta otkrića bila istinita i stvarna tj. da je plan o striktno ograničenom ratu, usmjeren na rušenje Titove ekipe bio doista obnovljen u proljeće 1951.

- Jugoslavija odlučila ubrzati pripreme za obranu zemlje, program razvoja teške industrije i modernizacije naoružanja, s osloncem na Zapad

- Američko-jugoslavenski tehnički vojni pregovori / britansko-jugoslavenski tehnički vojni pregovori → vojna delegacija FNRJ od 15 članova, na čelu s general-majorima Kilibardom i Šumanjonom, amer. delegaciju predvodio je brigadni general Obmsted; istovremeno jugoslav. vojna delegacija predvođena pukovnikom Vukotićem vodila je tehničke razgovore u britanskom Ministarstvu obrane u Londonu

- Tito je glavno težište stavio na hitne potrebe Jugoslavije za vojnom opremom, sirovinama i industrijskom robom potrebnom za povećanje jugoslavenske proizvodnje oružja i vojne opreme

- Osovina Beograd – Atena – Ankara → razmjena ambasadora između Atene i Beograda potkraj 1950. zapečatila je njihovu dugotrajnu suradnju. Pripremalo se stvaranje vojnopolitičkog saveza između Jugoslavije, Grčke i Turske. SSSR se protivio tome. O tajnim pregovorima tih triju balkanskih država pisalo se i u zapadnom tisku, pa je NATO-pakt na svojem zasjedanju u Ottawi, neočekivano brzo donio odluku o prijemu Grčke i Turske u vojni savez Zapada. To nije odgovaralo sa stajališta vojno-strateških interesa SSSR-a (Tjesnaci koji su predstavljali najviši strateški interes za Rusiju).

- jugoslavensko rukovodstvo nije bilo spremno prihvatiti tezu da se opasnost vojne intervencije s Istoka smanjuje

- Šesto zasjedanje Generalne skupštine OUN-a, Pariz 9. listopada 1951. → žalba Jugoslavije protiv SSSR-a i satelita, traži osudu sovjetske agresivne politike, uključujući granične incidente i neprijateljske govore → kako je i dalje bilo problema na istočnim granicama, jugoslav. rukovodstvo odlučilo je to iskoristiti u provođenju svoje vanjskopolitičke taktike, usmjerene s jedne strane na odvraćanje eventualne sovjetsko / satelitske intervencije, a s druge, na osiguranje daljnjeg, ubrzanog priljeva zapadnih zajmova i vojne pomoći.

SPORAZUM O VOJNOJ POMOĆI

- prilikom pregovora o jugoslavensko-američkom sporazumu o vojnoj pomoći najspornija je bila odredba o američkoj vojnoj misiji u Beogradu na čijem je uspostavljanju inzistrirala američka strana

- Jugoslavija je odbijala osnivanje posebne vojne misije SAD-a u Beogradu jer se javljo otpor naroda i prema takvim sličnim sovjetskim misijama u Jugoslaviji

- iz Washingtona su stigla posebna uputstva koja su sadržavala američki zahtjev da se osnuje posebna vojna misija u glavnom gradu Jugoslavije, te su jamčili da se ne žele miješati u unutrašnje poslove Jugoslavije

- također predlažu da se osnuje posebni organ za vojnu pomoć od minimalno 15 članova- Titu se prigovorilo što jugoslavenska vlada nije prihvatila poziv da izvrši inspekciju američkih vojnih misija u

Europi kako bi dobila jasniju sliku njihovog rada- Tito je na to izjavio kako je specifičnost jugoslavenske armije (čija snaga ne leži u broju dvizija, već u

revolucionarnom žaru) odlučnost da brani neovisnost zemlje od bilo čije strane dominacije, te je rekao kako bi

prisutnost i šetanje američkih vojnika po skladištima i postrojenjima potkopalo viskoki moral jugoslavenske armije, te da bi se zbog toga on radije odrekao američke pomoći nego riskirao stvaranje dojma da su SAD preuzele ulogu koju je ranije imao SSSR.

- nekoliko dana kasnije u Jugoslaviju je stigao zapovjednik američke kopnene vojske, general J.Lawton Collins- bila je to prilika da se nastave razgovori o neriješenim pitanjima vojne pomoći- o Collinsovim razgovorima u Beogradu zna se vrlo malo- ambasador Allen prenosi kako je razgovor između Collinsa i Đilasa bio vrlo napet, te kako je Đilas bio poprilično

drzak- navodno je Đilas iznio da je američka pomoć Jugoslaviji suviše vezana za njezin otpor Sovjetskom Savezu, a

premalo za društevni i privredni razvoj koji ona želi postići- na to je Collins uzvratio rekavši da Jugoslavija ako želi dobiti podršku Kongresa i za svoje šire potrebe mora

izboriti javnu podršku u SAD-u- drugim riječima, Washington pomaže Jugoslaviji samo onoliko koliko je potrebno da njezina armija bude

spremna preuzeti na sebe dio sovjetske ofenzive u Europi, a što se tiče postojećeg režima, SAD mu nisu sklone- zahvaljujući tome Allen je zaključio kako komunizam nikada neće steći podršku u zapadnom svijetu- sovjetske reakcije na posjetu Collinsa Jugoslaviju bile su predvdve- Moskva je stekla uvjerenje da se na Balkanu sprema regionalni, antisovjetski vojni savez- daljnu napetost u odnosima izazvao je pomočnik načelnika Generalštaba Jugoslavenske armije general Peko

Dapčević koji je u razgovoru s grupom američkih dopisnika (nenaviknut na novinarske trkove) u više navrata dopustio da ga citiraju

- oni su to dakako iskoristili i u svijet poslali vijest kako u vojnim pregovorima Jugoslavija od SAD-a traži da joj na raspolagnje stavi A-bombu, te se tako jugoslavensko vodstvo našlo u neugodnoj situaciji

- takav razvoj događaja razljutio je Kardelja koji je u svom govoru izjavio kako sovjetski delegati zloupotrabljavaju izjavu generala Dapčevića o tome kako Jugoslavija tobože traži atomsku bombu od SAD-a

- Kardelj također navodi kako je to Dapčević najvjerojatnije rekao u šali i da je smiješno da kad netko tko ima nešto zamjera onome tko nema, odnosno da se oni koji imaju atomsku bombu mogu hvalit njome, a Jugoslaviju se napada zbog bombe koju ona niti nema

- 6. studenog započelo je 6. zasjedanje Generalne skupštine na kojemu su se pokazale bitne razlike između Jugoslavije kao male i nerazvijene zemlje i SSSR-a kao velike, ekspanzivne sile

- žalba koju je Jugoslavija podnijela protiv SSSR-a zbog prevelike agresivnosti SSSR-a prema Jugoslaviji pokazala je kako je jugoslavensko vodstvo prevladalo staljinističku metodu

- Tito je shvaćao da će ukoliko dođe do smanjenja opasnosti sovjetske vojne intervencije u Jugoslaviji isto tako doći i do smanjivanja pomoći od strane SAD-a budući da onda Zapad više neće imati koristi pomagati njihov komunistički režim

- u vrijeme održavanja 6. zasjedanja Generalne skupštine usklađivala su se i pitanja o vojnoj pomoći- State Department obavijestio je vladu u Beogradu da je vlada SAD-a odlučila da Jugoslaviji isporuči opremu,

sredstav i ostalu pomoć potrebnu za zadovoljavanje potreba- ovaj ugovor je potpisao Tito osobno i zahvalio se vladi SAD-a na ukazanoj pomoći koja im je bila potrebna za

očuvanje nezavisnosti i mira- Tito je također istaknuo da je potpisvanje ovog ugovora veliki doprinos u daljnim odnosima između SAD-a i

Jugoslavije - 1951. godine i francuska je vlada besplatno isporučila Jugoslaviji oružje- 1951. godina približavala se kraju u znaku daljnjeg učvršćenja međunarodnog položaja i sigurnosti- u ovome razdoblju počelo se govoriti o procesu rađanja nove jugoslavenske vanjske politike s osloncem na

novooslobođene, blokovski neangažirane zemlje Azije, kasnije Afrike itd..- u tom pogledu znakovit je bio Titov razgovor s urednkom indijskih novina koji je u Jugoslaviju došao zbog

sudjelovanja na međunarodnom Skupu mira koji je u studenom 1951. održan u Zagrebu- u tome razgovoru Tito je istaknuo da nema ništa protiv zbližavanja njihovih zemalja, posebice na kulturnom polju

i poslao je pozdrave narodu Indije- no, Jugoslavija je ipak kao i sam Tito, očigledno još uvijek bila rezervirana prema ideji otvaranja naspram

novooslobođenim zemalja Azije, a osobito Indije- 1951. ocjene jugoslavenskog rukovodstva napram Indiji nisu se promjenile pa nije još moglo biti govora o

budućem pokretu nesvrstanih

12.„CIJENA“ ZAPADNE EKONOMSKE I VOJNE POMOĆI

AKTERI: -Veleposlanici u Jugi: SAD – Allen

VB – Peake FR – Baudet

-Popović –ambasador Juge u SAD-u____________________________________________________________________________________-Novi izazovi za Jugu (un. i vanj. politika)-problemi: ratna razaranja i ek.blokada s Istoka, neadekvatan ekonomski i privredni sustav.

najgore u poljoprivredi! pomak: 1. ukinut obvezni otkup povrća 2. – II - mesa (stoke)

-seljaci sad mogu slobodno raspolagat (Juga to nije donijela dragovoljno) -razlozi ukidanja: ne stimulira poljoprivrednike, smanjenje stoke, pa ih ovo treba stimulirat! i seljake i male trgovce da distribuiraju to u gradove!

-partija shvatila: ako država bude određivala cijene i količine proizvoda, neće ih ni biti! IPAK MORA POSTOJAT TRŽIŠTE!!!*to štima Zapadu – oni prate proces liberalizacije jug. privrede i društva njihov pol.i ek. interes!

*5 dana kasnije (1.7.) – LONDON, zapadni saveznici - rezultat dogovora od 12.6. Tripatritnog komiteta (SAD, VB,FR) + Svjetska banka- obrazloženje: da se Juga lakše odupre pritiscima Informbiroa ; pomoć ne podrazumijeva nikakve političke uvijete (haha)Jugi odobreno 50 mil.funti (SAD 35, VB10, FR 5) – za sirovine i robu široke potrošnje

PRIGOVORI: ipak se Juga mora malo približit Z.demokraciji jer od njih dobiva pare (d.dom)

**9.6. BEOGRAD: STEPINAC će se pustiti iz zatvora ako napusti zemlju Stepinac odbio (jer: osjeća se nevinim i ne želi napustit svoje vjernike)-ali.. pušten episkop pravoslavne crkve Vojislav Nastić (isto surađivao s neprijateljem, smješten u manastir)

Juga traži vojnu pomoć od SAD-a (preko Maršalova plana) Truman im hoće to dati, ali mora „udobrovoljit“ Am. javnost da ne misle da u State Departmentu postoji „komunistička zavjera“.- SAD traži demokratske ustupke od Juge. Najbezbolnije: PUŠTANJE STEPINCA:

1. za SAD- najefektivniji medijski događaj2. za Jugu – beznačajno ( za međunarodne političke interese i

sigurnost)-ljeto: Am.diplomacija pojačava pritisak na Jugu u vezi Stepinca! (am.senator McMahon posjećuje Titu da ga nagovori, al bezuspješno!)

Nova ekonomska pomoć Jugi: SAD, VB, FR (Maršalov plan) - na zasjedanju Vijeća zastupnika NATO-pakta, London - 3 sile „progurale“ svoju rezoluciju : preporučuju ostalim Z zemljama da, ako im se Juga obrati za ek.pomoć

budu susretljive što je više moguće.priprema za prethodno dogovoren plan SAD,VB,FR. CILJ: smanjit svoj udio u ek,pomoći Jugi, a povećat ulog „četvrtih“ zap. zemalja.-plan: SAD obradit: Australiju, Njem, Ital.

VB: Belgiju, Egipat, Argentinu, Švedsku ako se ovim zemljama Juga obrati, Fr: Nizozemska, Švica one su nadležne u lobiranju!-dobile i instrukcije! (što će reć kom)

- za NATO: po. i vojnostrateški značaj Juge (i gore navedena preporuka NATO-a)-ne članice NATO-a: ek.značaj: stabilizacija Jug.privrede, da bolje otplaćuju dugove...

-vrste pomoći Jugi: 1. bespovratna, 2. odgoda otplate dugova, 3. pomoć u naravi

Juga traži 37.mil dolara hitno, ne može čekat proceduru odobravanja!

*** TRŠĆANSKO PITANJE: -javlja se zbog revizije mirovnog ugovora s Italijom-problem: pitanje ratnih reparacija- Italija odgađa isplatit Jugi, a Juga se toga ne želi odreć jer smatra da je to već minimum (u nepovoljnom je položaju dogovarala tu cifru)-Jugini prijedlozi rješavanje tog pitanja: 1. Status quo

2. Autonomija zone B u sastavu Juge3. Kopar u zamjenu za sela u Zoni A

ipak: Tito se neće odreći Trsta, a Italija svojih pretencija no! dogovor se mora postić!!!

Razbovor Tite i senatora Moodya :- dva najaktualnija pitanja: 1. odnosi sa Italijom

2.“slučaj Stepinac“1. Italija: Jug.shvaća da se mirovni ugovor s It. mora promijenit nakon pristupanja It. NATO-u (Italija se morala naoružat, inače!) ali Tito na to ne pristaje dok se ne riješi Tršćensko pitanje ne želi ugrozit Jugu (vojni napad?!)

2.Stepinac: Tito neda da opet bude glava KC jer se „ogriješio“ o Jug.narod!

-Moody se zanima za Jug.rudna bogatstva izvoz u SAD! -Tito traži investicije (privatni kapital...) - to OK!-Juga dobila kredit za povećanje proizvodnje i izvoz u SAD! Am.sirovine, Juga devize!!!

-kolovoz: SAD odobrio Jugi kredit od 30 mil.dolara za nabavu sirovina! VB ima manje para, pa se brine što je SAD odobrio svoju pomoć bez prethodnog trilateralnog dogovora!

to se onda naknadno dogovorilo 28.8. objavljeno da su 3 sile odobrile Jugi 50 mil.dolara: „podrška“ Jug ekonomiji i njenom doprinosu sigurnosti slobodnog svijeta, te održanju i povećanju životnog standarda Jug. naroda.

Sastanak sa Ulrichom (Z.njem.diplomat) - o suradnji (ekonomskoj)- ZNJ nije opterećena programom naoružanja, pa može isporučit velik broj proizvoda koje nije moguće

nabaviti igdje drugdje.- daljnji bilateralni pol.odnosi vraćanje 400 NJ. zarobljenika do kraja godine.

10. -13. rujan: Washington-sastanak ministara v.polsova SAD,VB,FR-o reviziji mirovnog ugovora sa Italijom-pozvan i tal.min.v.posl. i premijer De Gasperi-odluka velike trojice: da se riješi Tršćansko pitanje, al da ide u korist Juge zbog sukoba Tito-Staljin-De Gasperi ne popušta jer ni tal.narod to ne bi prihvatio! rješenje po etničkom načelu!!!

Paralelno: Beograd-ambasadori SAD,VB,FR-izražavaju razumijevanje za Jugu i apeliraju da Jug. vlada što prije stupi u pregovore s Ital.Tito misli da je najbolje status quo jasno je sad svima da je Trst izgubljen!!!!!!!!!!!STATUS QUO= vojna uprava Jug.vojske nad Zonom B, saveznička uprava u Trstu (ne žele ponovni talijanski suverenitet nad Trstom!)-Trst za Jugu bitan: tamo su važne strateške rezerve oružja i vojne opreme NATO.pakta za potrebe Juge u slučaju iznenadnog napada s Istoka. Ako dođe dorata, talijanski Trst bi isto napao jer ima iredentizma (Vidali glavni tamo).-loša strana status quo-a: teče program naoružanja Italije, pa bi ona mogla krenut vojno riješit Tršćansko pitanje!*ergo: Juga želi pod hitno riješit pitanje zap.granice, da se može bazirat na pitanja sjevernih i istočnih granica!

JESEN 1951. –nova napetost Juge i zapadaZE Juga podržava oslobodilačke pokrete u kolonijamaSAD traže političke ustupke od Juge zbog ekonomske pomoći

-održava se Kongres Mira u Zagrebu

*Odnosi sa Francuskom: -prije Generalne skupštive UN-a (svibanj), Fr daje Jugi argumente da se suzdrži jer joj Fr financijski pomaže.skupštinu saziva Egipat kaže da Fr.u Maroku narušava ljudska prava!

*Odnosi sa VBlistopad: izbori u VB –Churchill se vraća!!! zahlađenje odnosa s Jugom premda su nagovještavali nastavak Attleejeve politike (a ona bila dobra za Jugu)-novi ambasador u Jugi: Sir Ivo Mallet-Juga je negativno nastrojena prema Churchilli. Misle da on želi novu podjeli interesnih sfera između SAD-a i ZR – zaključili sa sjednice UN-a! pretjerana sumnjičavost!

*7.11. Truman – daje Jugi ek. i voj. pomoć iz fonda MSA (Zakona o uzajamnoj sigurnosti) Juga bitna za sigurnost ZE, pa da vojno ojača!-te pare u sklopu ECA (Maršalovog plana)

STOGA: trebalo u Bgd onovat ECA-inu misiju za koordinaciju i praćenje izvršenja programa (formalno uključenje Juge u Marš.plan) Juga nije baš za komisiju gdje bi ambasador Allen bio glavni!! ZBOG TE POMOĆI OBNOVLJEN SLUČAJ STEPINAC!! (nisu popravili odnos s crkvom!!)

2.problem(novi): „seljačko pitanje“ = problem forsirane kolektivizacije sela! – loše se provodi, propada. Produktivnost niža nego u individualnim gazdinstvima! to i Stepinac u 2 opterećenja Jug.unutrašnje politike!

Tito & dvije američke kongresne delegacije (studeni)teme: a) inzistiranje na oslobađanju Stepinca b) - II - smanjenju pritiska na seljake (ukinut kolektivizaciju sela!)

a) Tito reko da će Stepinac bit pušten kad bude podoban za uvjetno oslobađanje prema Jug.zakonu. Moći će slobodno živjeti u zemlji, ali ne i obavljat crkvene funkcije!ALI!!! Tito bio jako lukav, pa je „Borba“ objavila njegov intervju star mjesec dana s Am. novinarom o tome kako namjerava ovo što je sad reko kongresmenima poništio Am.utjecaj na svoju odluku (sjebo ih!) da oni ne mogu manipulirat njim!

Stepincu će biti dozvoljene svećeničke ali ne biskupske dužnosti!-5.12. – Bgd – objavljeno da je „bivši ZG.nadbiskup“ nakon izdržanih 5 od 16 g.zatvora uvjetno

oslobođen iz Lepoglave i prebačen u svoje rodno mjesto Krašić.b) Tito se opravdava da je to zbog nesposobnog rukovođenja i lošeg upravljanja direktora SRZ-a i optimističan

je za budućnost SRZ-a!!v

1953. – odluka o „reorganiziranju“ (ukidanju)SRZ-a nakon velikih neuspjeha i ekonomske štete!!!1953.- antijug.kampanja u Am.tisku da se raskrinka nedemokratski režim. Juga u Kerempuhu vraća nekim karikaturama... VB- dogovara se sastanak i daljnja suradnja (protiv SSSR-a)SAD – odlučili da neće stavljat komisiju u Bgd, al pare šalju!

13. NEOČEKIVANE PROMJENE U SOVJETSKOJ POLITICI

- uobičajena ocjena jugoslavenske historiografije u vezi s normalizacijom odnosa između FNRJ i SSSR-a jest da je taj proces počeo nakon Staljinove smrti 1953.

- postoje vrlo opravdane indicije da je taj proces započeo već krajem 1951. što se može iščitati iz brojnih dokumenata i izjava političara

- unatoč tome, sve se pretpostavke svode na špekulacije zbog nedovoljno obrađenih povijesnih izvora- 10. – 19. prosinca 1951. – Peto zasjedanje Dunavske komisije – sovjetski se delegati ponašaju korektno što nije

bilo uobičajeno - jugoslavenska je interpretacija tog ponašanja bila da je SSSR svjestan da u svijetu vlada otpor prema njihovoj

politici, no isto je tako moguće pretpostaviti da nisu htjeli izazivati incidente zbog raznih intervencija na Dunavu zbog kojih im je prijetila blokada plovidbe na području Jugoslavije

- moguće je da je Staljin pokrenuo normalizaciju odnosa zbog polaganog jugoslavenskog uvlačenja u zapadnoeuropski ekonomski sustav

- u to se vrijeme smanjio broj antijugoslavenskih članaka u sovjetskim glasilima, no njihov je ton i dalje bio negativan

- isto se tako smanjio broj graničnih incidenata izuzev onog na Muri kada je mađarska vojska zauzela otok koji je pripadao Jugoslaviji

- Zapadna je Europa smatrala da se stanje između Jugoslavije i SSSR-a znatno smiruje, dok su jugoslavenska i američka tumačenja bila sasvim suprotna od tog mišljenja

- također treba imati na umu da je SSSR imao i brojnih drugih problema osim odnosa s Jugoslavijom te njihov odnos treba shvatiti kao jednu kariku Sovjeta u globalnom sukobu sa Zapadom

- važnu je ulogu odigrala i Moskovska konferencija na kojoj se okupilo 500-tinjak poslovnih ljudi iz 49 zemalja; Jugoslavija je odbila sudjelovati

- na toj su konferenciji istočnoeuropske države izrazile želju za obnovom trgovine s Jugoslavijom - 1951. i 1952. Jugoslavija je potražila pomoć od Svjetske banke te tako usmjerila svoj ekonomski razvoj- potpuna normalizacija bila je nepoželjna zbog važne uloge koju je Jugoslavija igrala na međunarodnom planu

14. ZAPADNA POMOĆ U SJENI „TRŠĆANSKE KRIZE“

- 1952. u Washingtonu je bila u toku završna procedura primanja Grčke i Turske u punopravno članstvo NATO pakta. SAD su u tom razdoblju Balkanu pridavale veliku veliku vojno-stratešku važnost > Turska i Grčka zauzimaju isturene položaje u Istočnom Sredozemlju. S obzirom na svoj dominantan položaj na Balkanskom poluotoku, Jugoslavija je predstavljala ključnu kariku južnog krila zapadnog vojno-obrambenog sistema. SAD vojno i ekonomski pomaže održavanje neovisnosti Jugoslavije, koja stoji kao primjer satelitima da se neovisnost može izboriti > uključenje Jugoslavije u sistem ''europske obrane''. Amerikanci su nastojali prije početka strateških pregovora s Jugoslavijom riješiti Tršćansko pitanje. SAD su bile izrazito zainteresirane za rješenje Tršćanskog pitanja kao pretpostavke za daljnje proširenje suradnje s Jugoslavijom. - Naime, Italija je članica NATO pakta prema kojoj SAD imaju određene obaveze, a s druge strane mnogi aspekti američke vojne pomoći Jugoslaviji morati će se riješavati preko Italije, pa normalizacija odnosa Rima i Beograda nužno prethodi svim drugim akcijama. State Department smatra da je sada najbolji trenutak za rješenje Tršćanskog pitanja, jer je postojeća talijanska vlada ''najbolja moguća''-umjesto De Gasperija mogli bi doći samo desničari ili informbirovci, koji su podjednako iredentistički raspoloženi. Acheson poručuje kako i Jugoslaviju i Italiju treba podsjetiti da one nemaju suverenitet nad Zonama A i B, već samo vojnu upravu nad njima, te uzajamno prepuštanje ovih zona ne treba shvaćati kao gubljenje suverenog teritorija. - Pri tome SAD nemaju svoj prijedlog niti žele posredovati, ali smatraju da se u definiranju buduće granične linije obje zemlje moraju čvrsto pridržavati etničkog načela. Acheson poručuje Titu da SAD ne postavlja Jugoslaviji nikakve političke uvjete, ali mora upozoriti na moguće rizike i posljedice koje mogu nastupiti ukoliko se pitanje Trsta ne riješi. Prvenstveno treba računati na mogućnost da Kongres odbije prijedlog predsjednika Trumana za vojnu i/ili ekonomsku pomoć Jugoslaviji, odnosno da je uvjetuje nekom posebnom odredbom. Tito je odgovorio da i on želi što brže rješenje Tršćanske krize. Potvrdio je da se u Parizu vode tajni pregovori o Tršćanskom pitanju, da je talijanski predstavnik ''pokazao određeni napredak'' u svojim stavovima, ali još uvijek nedovoljan za postizanje sporazuma. Tito je izjavio i da će Jugoslavija, ako ne dođe do zadovoljavajuće podjele teritorija, predložiti da se čitava STT stavi pod kontrolu OUN kao samoupravno područje kojim bi naiznjence upravljali jugoslavenski i talijanski guverneri. Jugoslavija je u sklopu pariških pregovora za ustupke u Zoni A spremna ponuditi Kopar, a možda čak i Piran. - Ambasador Allen je ponudio da Jugoslavija napravi svoj prijedlog granične linije po etničkom načelu i pakažu ga Amerikancima. Ako oni ocjene da je linija s etničkog stajališta pravedna, spremni su izvršiti pritisak na talijansku vladu da je prihvati. Ovime je razgovor o Tršćanskom pitanju bio završen. U međuvremenu se stanje na granici između Zona A i B sve više zaoštravalo. Dnevno je dolazilo do različitih incidenata i provokacija, u kojima su se često na talijanskoj strani našli krajnja desnica i KP pod vodstvom Vidalija. U takvoj situaciji Jugoslavija je nastojala povećati svoju obrambenu snagu i učvrstiti položaj, kako na istočnim tako i na granici prema Italiji. Veljača 1952. bila je u znaku priprema za sjednicu Vijeća Atlantskog pakta u Lisabonu. Iz jedne analize što je u State Departmentu bila pripremljena za ovaj skup, pod naslovom ''Sovjetska vanjska politika'' vidi se da se tadašnje američke procjene nisu gotovo uopće razlikovale od stavova i analiza što su ih iznosili najviši jugoslavenski rukovodioci. Među glavne ciljeve sovjetske vanjske politike ova analiza ubraja učvršćenje sovjetske kontrole nad satelitima i njihovu daljnju ekonomsku, vojnu i političku integraciju sa SSSR. U Jugoslaviji je cilj Sovjeta da se ukloni režim maršala Tita i zamijeni vladom koja će biti pokorna Moskvi. Bez zajedničkog napada satelita na Jugoslaviju ovaj cilj bit će teško ostvariv u neposrednoj budućnosti. U međuvremenu, sovjetska politika oslanja se na ekonomski, diplomatski i psihološki pritisak i unutrašnju subverziju.

Zapad, a osobito SAD, bili su potpuno svjesni političke i strateške važnosti Jugoslavije. Međutim, velike zapadne sile bile su zainteresirane održati svoj utjecaj u Italiji, tako da podrška Jugoslaviji, kad je riječ o Tršćanskom pitanju, nije bila nepodijeljenja. - Svjesna toga, a očekujući da će se problem Trsta raspravljati u Lisabonu, jugoslavenska vlada je neposredno prije odlaska zapadnih ministara vanjskih poslova u Lisabon preko dr. Velebita ponudila pretvaranje STT u samoupravno područje pod nadzorom OUN. De Gasperi je odbacio ponudu. Talijanski premijer sastao se s Achesonom i Edenom i požalio se na Jugoslaviju, tvrdeći da pregovori ne donose rezultate zbog krutog stava Beograda. Italija je inzistirala na poštivanju savezničke deklaracije iz 1948. o predaji cijele STT Italiji, što Jugoslavija nije prihvaćala i iza čega više nisu stajale ni velike zapadne sile.- Sshuman (SAD) je otvoreno zauzeo protalijanski stav. Schuman je rekao da bi se pitanje Austrijskog ugovora sa SSSR lakše riješilo ako bi Tršćansko pitanje bilo uklonjeno. Naglasio je da SAD, VB i Francuska daju značajnu ekonomsku i vojnu pomoć Beogradu, pa bi to trebalo iskoristiti da se Tita prisili na ublažavanje stavova oko Trsta > Tito izjavio da su Talijani i Jugoslaveni sada više udaljeni nego godinama ranije. Zapadne sile spremaju promjenu svoje politike prema Jugoslaviji u smislu većeg pritiska na Beograd kao protuuslugu za ekonomsku i vojnu pomoć ublaži svoj stav u vezi s Trstom. 20. ožujka 1952. godine u Trstu, na četvrtu godišnjicu deklaracije zapadnih sila o tršćanskom pitanju, izbile su velike protujugoslavenske demonstracije. Počele su skupom iredentista > zahtijevali da se Italiji predaju Zone A i B, Istra, Rijeka i hrvatski otoci > došlo do sukoba s policijom > 22. ožujka započeo generalni štrajk > protesti protiv savezničke uprave i njezina opprtunističkog i projugoslavenskog stava u Tršćanskom pitanju > De Gasperi nastoji bijes usmjeriti prema Jugoslaviji > najavio je punu podršku Italije stanovništvu Trsta i uvjerenje u ''konačnu pobjedu'' > neredi se proširili na ostale talijanske gradove > usmjereni protiv Londona i Washingtona > pritisak na Zapad se isplatio > britanski ministar vanjskih poslova Eden 27. ožujka potvrdio britansku podršku deklaraciji od 21. ožujka 1948., te objavio odluku tri zapadne sile da se rad savezničke uprave u Trstu reorganizira tako da će se u nju uključiti i lokalne vlasti. 29. ožujka u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani i drugim gradovima provođene su masovne demonstracije s antizapadnim i antiiredenističkim parolama > dva dana kasnije Tito je u Narodnoj skupštini održao govor u kojem je iznio jugoslavenski stav oko Trsta i najnovijih događaja > optužuje Italiju i Zapad > Italija iskorištava NATO za svoje imperijalističke ciljeve. 1. travnja u Londonu je objavljeno da će 3. travnja početi pregovori Italije i SAD, VB i Francuske > Jugoslavija izrazila zabrinutost > novo britansko objašnjenje > razgovori će se odnositi isključivo na Zonu A, dok se Tršćansko pitanje treba riješiti u izravnim jugoslavenso-talijanskim prgovorima. 14. svibnja 1952. američki veleposlanici u Londonu i Parizu službeno su predložili britanskoj i francuskoj vladi da se Beogradu pristupi radi pregovora o zajedničkom strateškom planiranju > obrazloženo potrebom da se od ekonomske i vojne pomoći Jugoslaviji za Zapad izvuče maksimalna korist, posebno zbog činjenice da je Tito jasno rekao da se Jugoslavija ne namjerava pridružiti NATO paktu. Istovremeno s ovim u Londonu se završila konferencija o Zoni A Slobodne Teritorije Trsta. 9. svibnja talijanski veleposlanik Brosio i tri zapadne sile potpisali su ''memorandum o razumijevanju'', kojim je i formalno u upravi Zonom praktički priznat prevladavajući talijanski karakter Zone A > Tito oštro osudio > ta konferencija Italiji omogućava bolji položaj u budućim pregovorima > osudio i zapadne sile > dva dana kasnije Vojna uprava JNA u STT najavila je niz mjera usmjerenih na čvršće povezivanje Zone B s Jugoslavijom > to je značilo da je jugoslavensko vodstvo shvatilo pravi smisao i cilj Londonskog memoranduma: on je proizlazio iz ocjenje Zapada da između Italije i Jugoslavije nije moguć nikakav stvarni sporazum, pa je jedino realno rješenje bilo da se postojeće stanje i podjela STT formaliziraju i tako ovo krizno žarište konačno skine se dnevnog reda > vojne i administrativne mjere od 15. svibnja predstavljale su početak formalnog pripajanja Zone B Jugoslaviji, nad kojom je Jugoslavija do tada, prema Mirovnom ugovoru, imala samo vojnu upravu > Zona A Italiji, a Zona B Jugoslaviji > ZAMRZAVANJE POSTOJEĆEG STANJA

29. svibnja Tito primio delegaciju indijske Socijalističke stranke > razmišljali o osnivanju trećeg bloka (blokovski neangažirane zemlje) > Tito smatra da još nisu spremni, imali bi oba bloka protiv sebe > treći blok ne bi imao ekonomsku moć > pitanje odgodili za kasnije

15. XIX. KONGRES SKP (b) VERSUS VI. KONGRES KPJ/SKJ

STANJE UOČI KONGRESA:Staljinov pokušaj normalizacije odnosa za Jugoslaviju to nije dolazilo u obzir. Jugoslavenski tisak provodi protupropagandnu aktivnost.Titova ocjena diplomatske taktike Moskve: “Ničega nema između nas. Oni su sami prekinuli odnose. Njihov cilj se sastoji u tome da onemoguće da naša zemlja dobije izvjesnu pomoć…” Titovo izlaganje upućeno Zapadu i

predstavljalo je razuvjerenje aktualnih i potencijalnih zajmodavaca i donatora da od sovjetsko-jugoslavenskog približavanja nema ništaIzvještaj američkog ambasadora u Moskvi Georga Kennana iz srpnja 1952. o Nennijevu ( vođa Talijanske Socijalističke Stranke) razgovoru s Staljinom sovjetsko-talijanski pakt o nenapadanju, njemačko pitanje ( htjeli jedinstvenu i naoružanu Njemačku, jer ako izgube istočnu Njemačku znaju da će izgubiti i svoj utjecaj nad njima), tršćanska kriza kombinacija s neutralizacijom Italije mogli su predstavljati ozbiljnu vojno-političku prijetnju Jugoslaviji. Italija broj 1 u sovjetskim međunarodnim interesima, zbog njihove strateške pozicije i komunističke partijeU rujnu se blokovski hladni rat ponovo zaoštrio3. listopada Kennan protjeran iz SSSRDamjanov (član CK KP Bugarske) članak “Sprega Titove fašištičke klike s turskim reakcionarima“ smatra da je poticanje na stvaranje Balkanskog pakta zapravo poticanje na novi rat, odnosno pretvaranje Balkana u Europsku Koreju“Ekonomski problemi socijalizma u SSSR”- posljednji Staljinov teorijski rad Teorijska osnova daljnje ekonomske satelizacije Istočne Europe, njenog izoliranja od ostatka svijeta i učvršćenje velikoruske hegemonije ; Suprotnosti između kapitalizma i socijalizma nisu nepremostive – mirna koegzistencija moguća

XIX. Kongres SKP - 5. – 7. listopada 1952.Izvještaj CK SKP podnio Maljenkov Na Kongresu vidljivo nastojanje da se pitanje Jugoslavije što manje spominje (Dominirale teze sadržane u posljednjem Staljinovom teorijskom rad)Pero Popivoda(jugoslavenski predstavnik) i N. Zahariadis(grčki) jedini spomenuli JugoslavijuJugoslavenski tisak ocijenio kako Kongres odražava “opću krizu sovjetske birokratske diktature”Na sam dan održavanja Kongresa u Ljubljani započeo kongres jugoslavenskih pisaca čuveni govor M. Krleže- označava prekid s estetikom socijalističkog realizma u Jugoslavenskoj umjetnosti i predstavlja demokratizaciju kulturnog života i umjetničkog stvaranja u Jugoslaviji

VI. Kongres KPJ - 2.-7. studeni 1952. u ZagrebuVjerojatno najkontroverzniji politički događaj u dotadašnjoj povijesti jugoslavenske partijePrilagođavanje jugoslavenskog socijalizma međunarodnoj situacijiVanjskopolitički plan obrambeni pakt s Grčkom i Turskom, produbljivanje ekonomskih i političkih veza s Zapadom Unutarnji plan reorganizacija institucija političkog sistema : KPJ postaje Savez komunista Jugoslavije, te je trebala smanjiti rukovodeću ulogu partije na vlasti i preuzeti zadatke idejne avangarde, a Narodna fronta - Socijalistički Savez, trebao postati vodeća društveno-politička organizacijaTitova izjava da oni neće stvarati višepartijski nego višegrupni sistem.Dva temeljna kongresna referata, Titov i Kardeljev

Titov referatUzroke sadašnjeg stanja treba tražiti u “imperijalističkom rješavanju međunarodnih problema” . Kritizira i Zapad i SSSR. Tito ističe da je Sovjetski Savez izdao socijalističke principe, napustio politiku zaštite i poštovanja suvereniteta malih država. Tito je odbacio “pakt mira” pet velikih sila koji je sovjetska diplomacija uporno predlagala ZapaduNjemačko pitanje – narod Njemačke neka sam odluči o svojoj sudbiniPitanje Trsta – rješavanje samo između Jugoslavije i ItalijeOčuvanje nezavisnosti i uspješna izgradnja socijalizma, sklapanje Balkanskog pakta, produbljivanje suradnje sa socijalističkim partijama Zapada

Kardeljev referatHladni rat i konstantna napetost u međunarodnim odnosima potrebni su sovjetima iz više razloga: Bezuvjetna vlast nad satelitskim vladama, naročito nad Kinom, da opravda egzistenciju despotizma birokracije, da okrene oči sovjetskog čovjeka od unutrašnjih problema na vanjske, da opravda svoju imperijalističku vanjsku politiku.Kardelj se suprotstavio Staljinovom prijedlogu o neutralizaciji Njemačke, zalažući se za ujedinjenu, ekonomski i politički stabilnu Njemačku, stvaranje međunarodnog fonda u okviru UN-a za pomoć nerazvijenim zemljama, te izbjegavanje angažiranja u postojećim regionalnim paktovimaNjegov program za Jugoslavenske komuniste: Socijalistički Savez treba obuhvatiti svu političku aktivnost na liniji socijalističkog razvoja, a Savez komunista treba biti najvažniji dio Saveza koji će se svugdje boriti za dosljednu socijalističku liniju u unutarnjem razvoju

Reakcije od strane Sovjeta i zemalja Informbiroa“Titova fašistička farsa u Zagrebu i jugoslavenska stvarnost”– kongresni stavovi i izlaganja Tito i Kardelja podvrgnuti najgrubljim napadima Titoisti izmišljaju i koriste najprljavije imperijalističko oružje na račun Sovjetskog Saveza i narodnih demokracijaTjedan dana nakon kongresa u Pragu posljednji staljinistički monstre-proces rukovodiocima antidržavnog zavjerničkog centra (Rudolf Slanski)

Optužba Molotova za špijuniranje za jednu zapadnu silu; famozna “Liječnička zavjera”VII. zasjedanje Dunavske komisije – obnovljeno zaoštravanje odnosa Jugoslavija - SSSR

16. VOJNI PREGOVORI I TAKTIČKO PRIBLIŽAVANJE ZAPADU

- Jugoslavija je u sredini 1952. godine počela svoje vanjskopolitičke prioritete okretati prema prvim neovisnim zemljama Azije i Afrike.- Nerazvijene zemlje Azije i Afrike bili su jedini dio svijeta gdje se Jugoslavija mogla na ekonomskom planu dokazati, a ne samo to nego bi bila i inferiornija.

Jugoslavensko rukovodstvo nastojao je sačuvati vanjskopolitičku i vojnoobrambenu neovisnost- Zbog toga Jugoslavija imao je u vidiku dva smjera,;

jedan od njih vodio je prema sklapanju regionalnog vojno – političkog saveza sa Grčkom i Turskom a druga prema vojno – štrateškog aranžmana s NATO-paktom

- Najveća prepreka između Jugoslavije i Zapada bila je „tršćansko pitanje“

Sastanak Tita i ambasadora Allena- Tri zapadne sile su imali u planu prekid bespovratnu ekonomsku pomoć Jugoslaviji, stime da ga ne prekidaju odjednom nego ga treba postepeno smanjiti.- Vijest o pomoću naoružavanja JNA izazvao je strah i nelagodu Italije posebno zbog nerješenog „tršćanskog pitanja“, koje unatoč prethodnim obećanjima nije bila povoljna za Italiju. Zapravo, oni nisu osjećali ugroženi od Titove Jugoslavije nego više od toga, da u slučaju da se sruši Titova vlast, nova prosovjetski režim sa silom bi zauzeo Trst.

Među ciljevima pregovora bili su utvrđeni i sljedeće stavke: - da Jugoslaviju mora uvjeriti da će svoju obranu puno djelotvornije planirati i ostvariti ako surađuje sa zapadnim vojnim savezom- da ih se pokuša uvjeriti kako se koncepcija obrane Jugoslavije treba utemeljiti na borbenom povlačenju iz sjevernih ravnica u centralni planinski prostor, pri tome glavna snaga JNA trebala bi se koncentirati u regiji Ljubljanskih vrata i Vardarske nizine- nadalje da se od Jugoslavena dobiju informacije o njihovim planovima u slučaju napada satelitskih država i kombiniranog napada sovjetsko-satelitskog napada kao i detaljni plan obrane Ljubljanskih varata.- i na kraju dobiti od Jugoslavena informacije o kapacitetima i ograničenjima njihovih snaga za spomenutih varijanti kao i informacije o potrebnoj materijalnom pomoći sa zapada.Vojna delegacija JNA sredinom rujna otišla u SAD, dogovoreno:

oko 200 jugoslavenskih pilota i tehničra otići će u SAD na tečaj upravljanja i održavanja mlazinih zrakoplova dio vojnih isporuka SAD bit će naručene i plaćene kod francuskih, britanskh i njemačkih proizvođača i u

Jugoslaviji

Odnosi s Francuskom: - 22. X. UN je galsovao o stavljanju na red situaciju u Tunisu i Maroku – pitanje oslobođenja od franc. Kolonijalne uprave- Jugoslavija glasovala za (protiv Francuske) – Jugoslavija javno manifestira solidarnost sa novooslobođenim zemljama Azije i Afrike- 5 dana kasnije azijsko-arapske zemlje umjesto Jugoslaviji za člana Ekonomskog i socijalnog vijeća dala glas Čehoslovačkoj (Francuska bila za Jugu)

VOJNI PREGOVORI:

- General Dapčević predstavio zastupnicima zapadnih sila Jugoslaviju kao izloženu sovjeskoj prijetnji- Jugoslavija tražila jamstvo da će joj zapadne sile pooći u slučaju napada s Istoka- Da bi im otkrili svoje planove obrane: Juga bi morala ući u NATO, riješiti tršćansko pitanje, a Italija se protivi suradnji s Bg – teško da će se pregovori nastaviti- Na sjednici Politbiroa CK SKJ Tito se negativno izjasnio o pregovorima „oni su htjei da znaju naše planove, a nijesu htjeli ništa da daju“- Vojni pregovori nikada se nisu nastavili

17. KRAJ STALJINA I POČETAK „REPROCHEMENTA“

U siječnju 1953. došlo je do posljednje eskalacije Staljinova političkog terora, u kojem su se patološke značajke njegove ličnosti pokazale u punoj mjeri. Dana 13. siječnja uhićeno je devet najuglednijih kremaljskih liječnika pod optužbom da su kao britanski i američki špijuni bili odgovorni za smrt niza sovjetskih rukovoditelja od 1934. godine nadalje. Nakon ovog događaja politička karijera, pa i život svakog od članova sovjetskog rukovodstva, došli su u pitanje jer nitko nije mogao predvidjeti do kakvih će „otkrića“ doći na suđenju zlosretnim liječnicima.

U međuvremenu, u Jugoslaviji su bile u tijeku značajne političke i institucijske promjene. Istog dana kada su u Moskvi uhićeni liječnici, u Beogradu je na svečanoj sjednici oba doma Savezne narodne skupštine usvojen novi Ustav, koji je obilježio daljnju demokratizaciju društveno-političkog i ekonomskog sustava. Među ostalim, ukinuti su naslovi Predsjednika Prezidija i vlade te Kabinet, a uspostavljeni funkcija Predsjednika Republike i Savezno izvršno vijeće. Nadalje, izvršeno je razdvajanje upravnih i političkih funkcija vlade osnivanjem pet novih državnih sekretarijata, a Vijeće naroda u Skupštini zamijenjeno je Vijećem proizvođača.

Jugoslavija je konstituirana kao socijalistička, demokratska, federalna država suverenih i ravnopravnih naroda, u kojoj čitava vlast pripada narodu, a on ju vrši putem svojih predstavnika u narodnim odborima, skupštinama, radničkim savjetima i drugim samoupravnim tijelima, i izravno na izborima. Predsjednik Republike je istovremeno i predsjednik SIV-a i Vrhovni zapovjednik oružanih snaga te predsjeda Vijeću narodne obrane, a za svoj rad odgovara Narodnoj skupštini.

Dan kasnije, 14. siječnja, na sjednici oba vijeća Skupštine, za prvog predsjednika Republike izabran je Josip Broz Tito, a zatim je usvojen i sastav SIV-a od 37 članova. E. Kardelj, M. Đilas, M. Pijade i A. Ranković izabrani su za potpredsjednike, a ostali članovi SIV-a za ministre pojedinih resora.

Organ Informbiroa komentirao je izbor maršala Tita za Predsjednika Rep. Jugoslavije na sljedeći način: „Titovoj preobrazbi od 'šefa vlade' u 'šefa države' i javnoj svečanosti ukrašavanja ovog krvavog lakrdijaša u paunovo perje 'predsjednika', prethodila je odvratna farsa u fašističkoj Skupštini, 13. siječnja, farsa koja je bila popraćena prihvaćanjem tzv. 'novog Ustava'.“

Još žešćim napadima sovjetski i istočnoeuropski tisak izložio je u to vrijeme pregovore o obrambenoj suradnji između Jugoslavije, Grčke i Turske. Vlade Bugarske i Mađarske službenim su notama, tijekom siječnja, prosvjedovale zbog ovih, kako su ih nazvali, „agresivnih planova“ Beograda, Atene i Ankare, „u sprezi sa imperijalističkim silama“. Bugarska vlada je i jedinog preostalog jugoslavenskog diplomata u Sofiji optužila za „špijunske aktivnosti“, što je dalo naslutiti da se sprema za prekid diplomatskih odnosa s Jugoslavijom. No, u svom odgovoru Beograd je zatražio od Sofije da u roku od deset dana dopusti povećanje broja jugoslavenskih diplomata u Bugarskoj ili da, u protivnom, povuče sve svoje diplomate osim jednog. Mađarska vlada protestirala je zato što je kretanje njezinih diplomata bilo ograničeno na krug od 30 km oko Beograda, na što je jugoslavenska odgovorila da su istim restrikcijama podvrgnuti i jugoslavenski diplomati u Budimpešti. Na račun Bugarske, diplomatski urednik poluslužbene agencije „Yugopress“ utvrdio je kako „mnogi bugarski građani“ smatraju da je približavanje Jugoslavije, Grčke i Turske „put kojim bi jednog dana i Bugarska trebala krenuti“. Ovakav pristup nije mogao umiriti Sofiju pa je nakon isteka roka od deset dana jugoslavenska vlada naredila trojici bugarskih diplomata da napuste teritorij Jugoslavije.

Međutim, bez obzira na sve ovo, Jugoslavija u tom trenutku više nije bila u središtu pozornosti Kremlja. Staljin je bio daleko od pomisli na nasilnu akciju protiv Beograda. Pokazao je zabrinutost zbog posljedica koje bi još jedan svjetski rat mogao izazvati u Sovjetskom savezu te se potpuno mirno složio s idejom da svaka zemlja treba ići vlastitim putem ekonomskog i političkog razvoja. Osim toga, Staljin je posljednjih dana svog života bio najviše okupiran istrebljivanjem svojih najbližih suradnika pa je tako 17. veljače objavljena smrt dugogodišnjeg šefa sigurnosti u Kremlju.

Staljinova paranoja nije bila potpuno bez osnova. Iz tajnih američkih diplomatskih dokumenata koji su objavljeni nakon 30-godišnjeg embarga, saznajemo da je tih dana novoimenovani američki predsjednik Eisenhower na sastanku Nacionalnog vijeća sigurnosti od 3. veljače 1953. predložio da se u Koreji upotrijebi taktičko nuklearno oružje. Gen. Vanderberg otišao je dalje, tražeći da se atomsko oružje upotrijebi protiv ciljeva na kineskom teritoriju. To je odmah odbačeno ocjenom da bi tako nešto dovelo do sovjetskog uključivanja u Korejski rat, tj. atomskog napada na američke jedinice u Koreji.

U takvoj međunarodnoj situaciji, koja se osjećala i u Jugoslaviji, 22. veljače započeo je s radom Četvrti kongres Narodnog fronta, koji je izazvao ogromno zanimanje u svijetu. Na kongres su došli rukovoditelji nekoliko najznačajnijih socijalističkih i socijaldemokratskih stranaka Zapadne Europe i Azije. Otvarajući Kongres, predsjednik Tito naglasio je da je „današnja međunarodna situacija tako zabrinjavajuća, ne samo za neposredan mir već i daljnji progresivni razvitak

uopšte, da je neophodna saradnja svih progresivnih snaga u svijetu.“ Tito je pozvao sve napredne snage u svijetu da onemoguće „mračne sile“ reakcije, kako na Zapadu, tako i na Istoku.

Drugi dan Kongresa govorio je Edvard Kardelj. On je posebni interes stranih gostiju i promatrača izazvao pozivom socijalističkim partijama Zapada da prihvate Jugoslaviju takvu kakva jest, i zajedno se izbore da Sovjetskom Savezu otmu iz ruku zastavu obrane prava potlačenih naroda: „... Inače će Sovjetski Savez nacionalno-oslobodilačke pokrete iskoristiti za svoje hegemonističke ciljeve“. Dan poslije Kardelja u kongresnoj debati sudjelovao je, među ostalima, i V. Dedijer, tada sekretar Vanjskopolitičkog komiteta Narodne skupštine. On je međunarodni socijalistički pokret pozvao da uskrati svoju podršku „i jednoj i drugoj velikoj sili, u njihovoj borbi za prevlast.“ Ovome je Dedijer dodao kako Jugoslavija još uvijek ima veliki ugled iza „željezne zavjese“ i mora nastaviti činiti sve što je moguće da spriječi pretvaranje „satelitskih“ država u „sovjetske gubernije“. Tri dana kasnije Dedijeru je odgovorio organ Informbiroa „Za trajni mir, za narodnu demokraciju“ u sklopu jednog, za civilizirano društvo nepojmljivog teksta u kojem su na račun Dedijera, njegove ličnosti i prošlosti, pa čak i majke, iznesene najprljavije uvrede, koje se ne smiju citirati XD

A onda je, sasvim neočekivano, 3. ožujka Radio Moskva objavila priopćenje sovjetske vlade o tome da je Staljin noću 1. ožujka doživio moždani udar. 5. ožujka Tito je krenuo u V. Britaniju. Njegov odlazak iz zemlje držan je u tajnosti jer se javila bojazan da bi, budući da je išao brodom iz luke u Boki Kotorskoj, Albanci mogli pokušati neku diverziju.

Zato se Tito zaustavio u Zenici i razgledao željezaru, da se stekne dojam kako obilazi zemlju. Tu je dobio vijest da je poslije ponoći, dakle 6. ožujka, umro Staljin. U daljnjim informacijama objavljeno je da je za novog predsjednika sovjetske vlade imenovan G. M. Malenkov, s četiri potpredsjednika (Berija, Molotov, Kaganovič i Bulganjin). Za novog predsjednika Prezidija Vrhovnog Sovjeta imenovan je maršal K. Vorošilov. Došlo je do smanjenja broja ministara te redukcije broja članova Prezidija.

Na osnovi Titova dogovora s Popovićem, određeno je da potsekretar u SIP-u, V. Mićunović, čovjek br. 2 UDB-e, 8. ožujka ode u sovjetsku ambasadu u Beogradu i, u ime jugoslavenske vlade, formalno izrazi sućut. 9. ožujka u Moskvi je u prisutnosti mnogobrojnih državnika i partijskih vođa, uglavnom socijalističkih zemalja, tijelo J. V. Staljina položeno pokraj Lenjinova u mauzolej na Crvenom trgu.

Prva tri dana poslije Staljinove smrti u Jugoslaviji nije bilo službenih komentara niti izjava rukovoditelja. Međutim, na dan Staljinova pokopa, 9. ožujka, beogradska „Politika“ objavila je komentar u kojem se isticalo da: „bez obzira tko ga naslijedio, nitko neće imati takvu moć i autoritet kakav je imao Staljin.“

Tito je izbjegavao bilo što reći. Međutim, iz nedavno otvorenih američkih diplomatskih arhiva o prvim Titovim ocjenama saznajemo posredno iz jednog Churchillova pisma Eisenhoweru, od 18. ožujka 1953. Izvještavajući ga o svojim razgovorima s Titom, Churchill piše: „Tito drži da Staljinova smrt nije svijet učinila sigurnijim, ali vjeruje da će novi režim neko vrijeme voditi stvar oprezno, pa čak misli da među njima ima podvojenosti. Maljenkov i Berija, kaže on, drže se skupa, ali Molotov visi...“ Kasniji britanski premijer H. Macmillan izjavio je da mu je Tito rekao kako „...borba za vlast u Kremlju ni u kojem slučaju nije završena – ustvari ona tek počinje.“ M. Đilas kaže da je Staljinova smrt dočekana s olakšanjem, pa čak i veseljem u jugoslavenskom rukovodstvu, ali je bilo i razlika u vezi očekivanih promjena u Sovjetskom Savezu. Tito nije predviđao velike promjene sistema, ali je očekivao manje agresivnu vanjsku politiku. Ranković je predviđao velike promjene u sovjetskoj strukturi vlasti, za koju je držao da se temelji na Staljinovu kultu i ulozi. Đilas je privilegije i ekspanzionizam smatrao tako ukorijenjenim u sovjetsku partijsku birokraciju da će čak i nestanak Staljina malo značiti. Kardeljeva je smatrao da Staljinova smrt neće voditi nečem radikalnom, ali će prisiliti sovjetske vođe na postupne promjene.

Predsjednik Generalne skupštine UN-a, Kanađanin L. Pearson poslao je sovjetskom predstavniku u OUN, A. Višinskom, izjavu sućuti, ali za Jugoslavene je tih dana najzanimljivija vijest iz sjedišta OUN bila ona da su neki Višinskijevi suradnici izjavili kako su Rusi i Jugoslaveni najhrabriji narodi, kako Rusi imaju teškoća s Česima i Poljacima, kako im je sada teško i jednima i drugima priznati pogreške, ali da postupno treba normalizirati odnose.

Bio je to jasan znak da u odnosima sa Sovj. Savezom ne treba očekivati neko pogoršanje, već naprotiv, postupno smirivanje. U skladu s tim, Tito je iz Londona poslao poruku u Beograd, namijenjenu Kardelju da u sklopu svog skupštinskog ekspozea 23. ožujka, povodom ratifikacije Balkanskog sporazuma, umetne i sljedeću izjavu: „Jugoslavija nema nikakvih zahteva prema zemljama istočnog bloka, sem da je puste na miru i poštuju njene granice. Još više, ona se trudila do sada, i trudiće se ubuduće, da svoje odnose s tim zemljama, ukoliko je moguće, normalizuje.“ Dakle, Tito je imao dovoljno političke mudrosti da Sovj. Savezu prvi ponudi ruku pomirenja.

Na velikom zboru u Beogradu, 31. ožujka, Tito je rekao, između ostaloga, da se postavlja pitanje što će biti sad nakon Staljinove smrti kada su na vlast došli Maljenkov i drugi, neće li oni možda započeti rat. No Tito ne vjeruje da će oni to učiti nego da će, vidjevši da su snage miroljubivog svijeta sve jače, nastojati ipak pronaći izlaz iz položaja u koji ih je dovela njihova poslijeratna međunarodna politika.

Nakon Titova govora u Beogradu u Jugoslaviji su se doista povećale nade da će uskoro doći do normalizacije odnosa s Moskvom, što je bila razumljiva želja svih građana zainteresiranih za mir i konačni prekid višegodišnje napetosti, očekivanja agresije, pa i velikih ekonomskih žrtava, uzrokovanih ratnim pripremama.

Iako je interes Jugoslavije za normalizaciju odnosa sa Sovjetskim Savezom bio neosporan, čini se da je još veća žurba za normalizacijom međusobnih odnosa vladala u Kremlju. Za normalizaciju odnosa s Beogradom postojali su objektivni, vojnostrateški, ali i interni politički motivi. Što se tiče onih prvih, treba podsjetiti da je prvo poststaljinsko razdoblje palo upravo u vrijeme potpisivanja Balkanskog pakta između Jugoslavije, Grčke i Turske. Novo sovjetsko rukovodstvo, bez obzira na unutrašnje razlike, moralo je biti zabrinuto zbog mogućih dugoročnih posljedica zaključivanja

ovog pakta. Ono ga je ocjenjivalo kao „agresivni, imperijalistički aranžman“, kojim je ugrađena nova karika u vojno-politički lanac oko SSSR-a.

Dana 22. travnja objavljene su u sovjetskom tisku uobičajene prvomajske parole među kojima nije bilo poziva „jugoslavenskim patriotima da oslobode svoju zemlju“. To je još više ohrabrilo Đurića, a vjerojatno i jugoslavensko rukovodstvo, pa je od SIP-a stigla uputa da zatraži prijem kod ministra vanjskih poslova. Za taj potez postojalo je i dobro formalno opravdanje, budući da je novi sovjetski ministar vanjskih poslova, V. Molotov, prethodno primio u posjet sve druge strane diplomatske predstavnike. Iz Đurićevih izvještaja saznajemo da je prijem zatražio u subotu, a već u srijedu 29. travnja V. Molotov da je primio. To je bio događaj bez presedana u sovjetsko-jugoslavenskim odnosima, nakon izbijanja sukoba 1948. godine.

- sastanak Đurić – Molotov trajao 15 min: Đurić je uspio iznijeti diskriminatorske postupke kojima je bio izložen u Moskvi, zalagao se za neke Jugoslavene zatočene u SSSR-U

- promjena ophođenja Molotova i nova atmosfera u Kremlju -> mogućnost približavanja Moskve i Beograda- sekretar jugoslavenske ambasade u Moskvi ocijenio izostavljanje kritiziranja Jugoslavije u prvomajskoj štampi

kao dio sovjetske politike popuštanja- Đurićev prijem kod Molotova izazvao znatan interes strane diplomacije – špekulacije o tajnom sovjetsko –

jugoslavenskom približavanju- Vrijeme ratifikacije Balkanskog pakta: Jugoslavija nije sudbinski vezana za taj pakt, pa tako ni za Zapad jer se

otvaraju novi vidici (SSSR)- U Beogradu tijekom travnja i svibnja bilo je nesnalaženja – proturječni signali iz Moskve- Sovjetska politika popuštanja je dobrodošla u međusobnim odnosima, ali pitanje je kakve će posljedice nastati za

Jugoslaviju, ako popuštanje prevlada i u odnosima dvaju blokova- Nova poststaljinska politika Jugoslavije prema SSSR-u rađala se sporo i uz mnoge dileme - Za Jugoslaviju su najviše bila bitna djela – popuštanje napetosti na njezinim istočnim granicama: povećanje

incidenata na granicama s mađarskom i rumunjskom početkom 1953.- U zemljama istočnog bloka na prvomajskim manifestacijama ne spominje se Staljin, iako je prošlo svega dva

mjeseca od njegove smrti- Stav ostalog svijeta: biti na oprezu, prihvatiti sovjetske pozitivne korake te orijentiranje rješavanju pojedinih

konkretnih pitanja- Pjuska Jugoslaviji iz istočne Europe: na paradama u Tirani i Sofiji protujugoslavenski transparenti, a u

Budimpešti demonstracije pred jugoslavenskim poslanstvom – incidenti na granicama sve učestaliji-> naoružavanje granica

- Zatopljenje odnosa između Jugoslavije i SSSR-a , a s druge strane ubrzano naoružavanje jugoslavenskih granica- SSSR je doista pokrenuo jednu novu politiku na Balkanu, a njegov glavni motiv bilo je potpisivanje Balkanskog

pakta, no cilj sovjetske politike ostao je nejasan jugoslavenskim analitičarima- Povlačenje Snjujkova nakon pet godina i imenovanje Kirsanova za novog sovjetskog otpravnika u Beogradu ima

veće značenje- Propagandni rat protiv Jugoslavije se nastavlja, no prestaju diskriminacijski postupci prema jugoslavenskim

diplomatima u istočnoj Europi- SSSR vodi na Balkanu politiku usmjerenu na neutralizaciju opasnosti- Američka diplomacija ocjenjuje kako bi normalizacija odnosa s Jugoslavijom, bazirana samo na ustupcima

Moskve, jako štetila ugledu Sovjetskog Saveza u satelitskim zemljama i među komunističkim partijama na Zapadu

- Početkom lipnja obrat na istoku: sporazum između FNRJ i Rumunjske o ustanovljenju Đerdapske riječne uprave 30. svibnja; odluka SSSR-a o podizanju diplomatskih odnosa s Jugoslavijom na najvišu razinu – razmjena ambasadora

- Jugoslavija je i dalje na oprezu smatrajući razmjenu ambasadora kao mogući potez SSSR-a da dovede Jugoslaviju u neugodan položaj naspram prijatelja i saveznika na Zapadu – Jugoslavija neće mijenjati vanjsku politiku

- Jugoslavija ne bi mogla dozvoliti da zaostane za Zapadom u provjeri sovjetskih pomirbenih poteza- Titov govor u Pazinu 14. lipnja: sve što je SSSR do sada radio i što će raditi uzima ˝sa zrnom soli˝; normalni

odnosi ne ovise o Jugoslaviji već o Sovjetskom Savezu i istočnim zemljama; Jugoslaveni s nostalgijom gledaju na manje složenu prošlost, kada je opozicija informbirovskoj agresiji bila njihov lajtmotiv; u svijetu su shvatili koliko vrijedi jedna neovisna Jugoslavija, a Tito sebe čini vodećom ličnosti Balkanskog pakra

- Izvještaj američke diplomacije: Ako se Rusi otvore Jugoslaviji, Titove reakcije će biti hladne, ali korektne; on će čekati da vidi uklanja li se informbirovska blokada i da li granični i propagandni napadi prestaju

- 16. i 17. lipnja Drugi plenum CK SKJ na Brijunima: Đilas iznosi kako je sjednica plenuma bila krajnje tajnovita te kako je iz ponašanja nekih članova CK osjetio da se mijenja atmosfera u zemlji

- Najnoviji događaji u sovjetsko-jugoslavenskim odnosima, te sama atmosfera na plenumu stvorili su kod Đilasa odbojnost prema svemu, u unutrašnjoj, u idejno-političkim, pa i privrednim pitanjima, navodilo na ljevičarenje

- Dva opredjeljenja se ističu: librealističko i težnja za birokratizacijom- U jugoslaviji jačaju opet lijeve snage

- novi dramatični obrat u Istočnoj Europi koji je ubrzao rješenje političke krize što je vladala u Kremlju, a time i kristalizaciju sovjetske politike prema Jugoslaviji: masovne demonstracije u Istočnom Berlinu koje su izbile 16. lipnja ( zahtjev za raspisivanje slobodnih izbora)-> puč je ugušen pomoću vojske, no 26. lipnja izbijaju demonstracije u Moskvi

- uhićen je Berija, ministar unutrašnjih poslova Sovjetskog saveza, time eliminiran iz političkog vodstva- Kardelj u svom članku objavljenom povodom 5-godišnjice rezolucije IB-a ustvrdio kako razdoblje sovjetskog

hegemonizma u međunarodnom radničkom pokretu završava- Ruska ˝Pravda˝ objavljuje komentar bez spominjanja IB rezolucije i Staljina, osuđuje se kult ličnosti i

˝fetišizam˝jake šefovske ličnosti koji je ocijenjen kao jedna od značajki fašizma- Na taj način SSSR, predvođen Hruščovljevim,je započeo svoj politički dijalog sa Jugoslavijom

18. SKLAPANJE BALKANSKOG PAKTA

-1953.bila je u znaku priprema za sklapanje Balkanskog pakta između Grčke, Turske i Jugoslavije.

-Zapad je podržavao slapanje B.P. da bi se učvrstilo „južno krilo” europskog fronta, a u strateškom planiranju NATO-a bio je zacrtan takav aranžman u kojem bi se Jugoslavija preko B.P. postupno uključila u zapadni vojni savez.

-Istok je bio protiv jer se smatralo da će sklapanjem B.P. biti stvoren mostobran s kojeg mogu krenuti ofenzivne akcije protiv SSSR-a ; Italija je protiv jer se bojala da bi to moglo smanjiti njene interese da se „tršćansko pitanje” riješi na način koji oni žele.

-Jugoslavija je u B.P vidjela dodatni element vojno-političke sigurnosti. U Beogradu se smatralo da će time ojačati pregovaračka pozicija Jugoslavije i u političkim i u ekonomskim i u vojnim odnosima sa zapadm, a sklapanje B.P značilo je i otvaranje grčkog i turskog tržišta za jugoslavenske industrijske proizvode.

-1953. je za Jugoslaviju bila teška ekonomska godina jer je zemlja bila pogođena sušom još 1952. pa je ovisila o pomoći zapada s čim je State Department odugovlačio iz dva razloga: 1. ukoliko dođe do sklapanja B.P. poslat će im pomoć u hrani kao nagradu

2. kažnjavanje Jugoslavije zbog raskida odnosa s Vatikanom i antitaljanskih istupa

-U siječnju 1953. sastali su se u Beogradu ambasador SAD-a u Jugoslaviji Allen i Tito te je utvrđeno da nema nijednog problema između Jugoslavije i SAD-a osim „tršćanskog „pitanja. U isto pripreme za sklapanje B.P. bile su blokirane zbog pitanja Trsta jer Grčka i Turska kao članice NATO-a nisu mogle zaključiti sporazum s Jugoslavijom dok ne izbore načelni pristanak Italije kao članice zapadng vojnog saveza, te je zato 8.1. 1953. u Atenu pozvan talijansi premijer De Gasperi da s grčkim premjerom Papagosom razmotri vojnu obranu Balkana. De Gasperi nije htio uopće surađivati s Jugoslavijom po pitanju obrane a sve zbog SST-a, pa je predlagao da se umjesto Balkansog sklopi Mediteranski pakt sa sjedištem u Rimu što je odbijeno.

-Nedugo nakon toga sastaju se ministri vanjsih poslova turske i grčke Koprulu i Stephanopolus s Titom te se najavljuje pismeni sporazum a ne samo usmeni za koji se Jugoslavija cijelo vrijeme pregovora zalagala, što su zapadni medji ocijenili kao evoluciju jugoslavenske politike, a to je također značilo da će se Jugoslavija preko B.P uključiti u NATO.

-B.P. je značio udruživanje 875.000 dobrih vojnika i 70 divizija koji bi branili kritičnu točku zapadnog obrambenog sustava.

-Zapad težio tome da se Jugoslavija osim u obrambeni uključi i u zapadni privredni sistem, a Foregin Office trebao istražiti reakcije drugih zemalja članica OEEC-a na uključivanje Jugoslavije u OEEC, prvenstveno Italije.

-26-29. 1. 1953. Koprulu, Stephanopulos i Papagos postižu suglasnost oko zajedničkih odnosa s Jugoslavijom te 3.2. u Beogradu o tome obavještavaju K.Popovića (sekretara inostranih poslova). Obavijestili su ga da odustaju od vojnog dijela sporazuma, odnosno da će se tekst ugovora ostaviti na razini političkog saveza i sporazuma o nenapadanju. Ovakvi njihovi stavovi bili su naredbe NATO-a donesene na 6.zasjedanju (Ovo nije 100% sigurno jer arhiv ovog dijela B.P. do dana nije otvoren za istraživače, dakle nagađanja)

-Cilj jugoslavenskog rukovodstva od samog početka bio je :

U slučaju izoliranog napada na Jugoslaviju osigurati vojno-stratešku podršku Atlanskog pakta, ali da pri tome nemaju nikakve nikakve obveze prema NATO-u, te da ukoliko dođe do napada na Jugoslaviju Grčka i Turska dužne su ju braniti bez obzira na odluku NATO-a. (Zbog ovih stavova se i misli da iza grčko-turskog odbijanja vojnog dijela sporazuma stoji NATO koji je težio tome da Jugoslavija u zamjenu za podršku preuzme neke obveze ali i da se s vremenom uključi u NATO-pakt.)

- Ipak je došlo do potpisivanja u Ateni 22.2 gdje su vojne delegacije triju zemalja završavale nacrt vojnog dijela sporazuma,ali samo načelno bez ikakvih modaliteta.

Donesene su samo 2 vojne odredbe: 1. združivanje 70 jugoslavenskih, grčkih i turskih divizija, 2.stvaranje zajedničkog štaba koji bi bio u vezi sa sjedištem NATO-pakta-Tito posjećuje Veliku Britaniju od 16-23. 3. 1953., a razgovori su bili u atmosferi netom potpisanog Balkanskog pakta, Tito je Churchillu predložio potpisivanje anglo-jugoslavenskog vojnog sporazuma što je odbijeno.

-Jugoslavija dobiva pomoć : 30 milijuna dolara od Svjetske banke za nabavku teške industrije, Američka ekonomska pomoć do ožujka 1953., (bez vojne pomoći) 194 milijuna dolara, Norveški Parlament daje zajam od 2 milijuna kruna za nabavku prehrambenih proizvoda. Sve ovo imalo je utjecaj u političkoj situaciji u državi pa je tako 30.3. SIV donio „Uredbu o imovinskim odnosima i reorganizaciji seljačkih radnih zadruga“, što je bio tek blaži izraz za napuštanje kolektivizacije sela, a počela se poboljšavati situacija za političke zatvorenike.

- Dolazi do Nezadovoljstva srednjih i nižih partijskih kadrova zbog:

1. Novog načina rada partije2. Uredbe o reorganizaciji tj. raspuštanju zadruga3. Vojno-političkog približavanja zapadu

Zbog činjenice da je Staljin mrtav počelo se nagađati o normalizaciji odnosa sa SSSR-om, pa su prosovjetski članovi dizali glas da se ponovno udalji od zapada i približi istoku.

- Zapad nakon Staljinove smrti teži normalizaciji odnosa sa SSSR-om što izaziva “strah” u jugoslavenskim političkim krugovima te je jugoslavenska vlada tražila nova rješenja za aktualna pitanja:

1. Mogućnost da se čitav STT dodijeli Italiji,čime će interesi Jugoslavije biti ugroženi pa se treba pripremiti za tu opciju

2. Smanjivanje vojne napetosti u Europi zahtjeva smanjivanje brojnog sastava JNA koja je velik teret za državu3. Zapadna ekonomska pomoć, koja će se drastično smanjiti popuštanjem napetosti među blokovima, pa se i na to

treba pipremiti4. Jugoslavija se mora pripremiti za prilagodbe u vanjskotrgovinskoj razmjeni koja je bila uvjetovana raskidom s

Informbiroom, i stanjem u odnosima istok-zapad, a to se sad mijenja nabolje.-Nakon Staljinove smrti kreće mirovna ofenziva SSSR-a : 30.5.1954.Moskva se javno odrekla teritorijalnih pretenzija prema Turskoj, 6.6.1954. Jugoslaviji nudi razmjenu ambasadora, te također nudi diplomatsko otvaranje prema Grčkoj.

-Smanjivanjem napetosti zapad gubi interes za udruživanjem B.P. i NATO-a jer im ne treba nitko za obranu „južnog krila“.

-24.6. 1954. članice Balkanskog pakta objavljuju priopćenje u kojem ističu namjeru za jačanjem obrambenog karaktera pakta

19. NORMALIZACIJA ODNOSA SA SSSR-om

- Prvi politički kontakti između jugoslavenskog i novog sovjetskog rukovodstva su došli ubrzo nakon Staljinove smrti.

- Vijest o Staljinovoj smrti je dočekana s olakšanjem u jugoslavenskom vodstvu. Tito je smatrao da je Staljinova smrt ''najvažniji događaj koji je pokazao da su u sovjetskoj spoljnoj politici postoja lelatentne i nagomilane slabosti koje su uslovile da sada dođe do izvjesnih promena.''

- Tito nije predviđao velike promjene sistema, ali je očekivao manje agresivnu vanjsku politiku, osobito prema Jugoslaviji. Tito je za vrijeme svog boravka u Londonu poslao poruku u Beograd, namijenjenu Edvardu Kardelju da u sklopu svog skupštinskog ekspozea 23. ožujka 1953. godine, povodom ratifikacije Balkanskog sporazuma, umetne i slijedeću izjavu: ''Jugoslavija nema nikakvih zahtjeva prema zemljama istočnog bloka, osim da je puste na miru i poštuju njene granice. Još više, ona se trudila do sada, i trudit će se i ubuduće, da svoje odnose sa tim zemljama, ukoliko je moguće, normalizira.'' Tom izjavom, Tito je Sovjetskom Savezu prvi pružio ruku pomirenja. Nakon povratka iz Velike Britanije, Tito je na velikom zboru u Beogradu, 31. ožujka 1953., u svom govoru dao do znanja da sovjetsko vodstvo treba priznati pogrešnost sovjetske politike prema Jugoslaviji te da ono prvo mora poduzeti potrebne političke i diplomatske korake.

- Što se tiče odnosa između Jugoslavije i SSSr-a Tito kaže: ''Mi ne mislimo da napustimo položaj koji je Jugoslavija stekla, kako u odnosu prema SSSR-u, tako i prema drugim zemljama, na Zapadu. Naša zemlja hoće da bude u svakom pogledu nezavisna prema svakome. Prema tome, ne može biti govora o tome da Sovjetski Savez učini neki akt, pa da opet budu stari odnosi. Može doći do toga da se naši odnosi normaliziraju, jer oni sada nisu normalni.''

- 6. lipnja 1953. godine, Sovjetski Savez je zatražio od Jugoslavije razmjenu ambasadora, na što je Tito pristao i to je označilo konačnu promjenu stanja između te dvije zemlje. Na temelju pozitivne ocjene svih promjena u Sovjetskom Savezu koje su bile rezultat destaljinizacije, 18. srpnja Jugoslavenska je vlada, kao izraz dobre volje, objavila ukidanje ograničenja kretanja za sovjetske diplomate u Jugoslaviji, a već idući dan ista je odluka donesena u Moskvi za jugoslavenske diplomate.

- Jugoslavensko je vodstvo osobito vodilo računa da Kremlj ne stekne dojam kako je Beograd jedva dočekao i pridaje veliki značaj normalizaciji odnosa sa SSSR-om. Također, jugoslavenskom je rukovodstvu bilo stalo da nova atmosfera u odnosima s Istokom ne izazove sumnju zapadnih saveznika, pa su se jugoslavenski diplomati na međunarodnim skupovima morali čuvati bilo kakva zbližavanja sa Sovjetima.

- U drugoj polovici srpnja, jugoslavenska delegcija od 12 članova otputovala je tajno u Moskvu, kako bi dogovorila različite modalitete normalizacije međusobnih odnosa.

- Đilas je u svojima člancima često istupao protiv normalizacije sa SSSR-om, tako je u članku ''Početak kraja i početka'' dao bespoštednu kritiku Staljina i birokracije, ali poanta je bila u tome da se, nakon Staljinove smrti u Sovjetskom Savezu obračun sa staljinizmom pokušava izvršiti staljinističkim metodama.

- Tršćanska kriza je dovela do promjena u odnosima Jugoslavije sa Istokom i Zapadom. Zbog note kojima se STT prepušta Italiji zaoštrile su veze jugoslavenskog rukovodstva sa Zapadom.

- - Moskvi je odgovarala nagla antagonizacija, ne samo jugoslavenskog rukovodstva već i širokih masa prema zapadnim saveznicima.

- S druge strane, Moskva nije mogla pružati otvorenu podršku jugoslavenskim zahtjevima u pogledu Trsta, jer je imala značajne obveze prema talijanskoj Komunističkoj partiji.

- Tito je smatrao da se normalizacija odnosa sa Sovjetskim Savezom mora ubrzati i da u tom pogledu mora da se napravi prelom. Uskoro je zaključeno da Sekretarijat inozemnih poslova razradi plan daljnjeg procesa normalizacije.

- Kao rezultat nove politike između ove dvije zemlje, na istočnim granicama Jugoslavije došlo je do popuštanja napetosti, a također je i uoči 1. svibnja izostavljena tradicionalna antijugoslavenska parola. Povodom godišnjice oktobarske revolucije Tito je poslao čestitku, a u parolama objavljenim u SSSR-u povodom proslave nije bilo ni jedne antijugoslavenske.

- Na sam dan oktobarske revolucije, u Beogradu je obilježen još jedan važan događaj – potpisivanje dokumenta kojim se osniva Stalni sekretarijat Balkanskog pakta. Nakon postizanja odgovarajućih sporazuma o graničnim pitanjima, do kraja 1953. godine normalizirani su diplomatski odnosi sa Albanijom, Bugarkom i Mađarskom. Također, na posljednoj sjednici Dunavske komisije dugo odbacivani jugoslavenski prijedlozi sada su naglo prihvaćeni po Sovjetskim uputama.

- Normalizaciji odnosa sa Jugoslavijom se najviše suprotstavljala grupa na čelu s ministrom vanjskih poslova, Vjačeslavom Molotovim. Molotov se protivio ''popuštanju'' Jugoslaviji, jer je bio uvjeren da će se to negativno odraziti na sovjetsku premoć u satelitskim režimima. Početkom 1954. godine ova linija je prevladala, pa je proces ''normalizacije'' s Jugoslavijom bio zaustavljen sve do ljeta.

20. „TRŠĆANSKA KRIZA“ I POGORŠANJE ODNOSA SA ZAPADOM

Evolucija jugoslavensko-sovjetskih odnosa:

> jugoslavenska stajališta o odnosima sa Sovjetskim savezom se počela naglo mijenjati nabolje tijekom ljeta 1953. nakon vijesti o uhićenju zloglasnog Berije

> to se odrazilo i na odnose Jugoslavije sa Zapadom; vlasti počele ograničavati distribuciju inf.-propagandnih biltena i otežavali rad britanskih čitaonica > dr. Bebler objasnio da se takve restriktivne mjere uvode zbog toga što neki bilteni Am. ambasade šire antisocijalističke ideje

> sve je to ukazivalo da se radi o novom pravcu jugoslavenske vanjske politike

>> 7. srpnja u Ateni bio zakazan 1. redovni godišnji sastanak ministara vanjskih poslova Jugoslavije, Grčke i Turske predviđen odredbom Balkanskog pakta (''oboljelog'' Popovića zamijenio Aleš Bebler: promatrači to protumačili kao ''političku bolest'')

> jug. predstavnici iznijeli da smatraju da se treba postići dogovor sa zemljama sovjetskog blok, no Grci i Turci se s tim nisu složili

> prihvaćen izvještaj o radu vojnih delegacija, dogovoreno osnivanje posebne stručne komisije za međusobnu kulturnu i ekonomsku suradnju te Stalnog sekretarijata

>> u konačnici zajednički izvještaj nije dao konkretne odgovore o bitnim pitanjima tripartitne suradnje

Reakcija Moskve na Jug.-grčko-tursku konferenciju : u časopisu Pravda objavili da vojno-politički savez između te tri države nije potreban jer im od Sovjetskog Saveza ne prijeti nikakva opasnost te da je Balkanski savez nedjelotvoran zbog međusobnih suprotnosti i problema između zemalja članica

> zapadne metropole pomno pratile razvoj događaja na Balkanu

> u to vrijeme u Beograd je stigao i novi američki ambasador Riddleberger te se sastao s Đilasom

> 7. srpnja Tito je primio novinarku United Pressa Helen Fisher i dao joj intervju ( kasnije je ustvrđeno da je ona imnala poseban status kod jug. vodstva jer je bila odabrana da svijetu prenosi poruke i stavove koje je Beograd smatrao važnima za svoju međunarodnu poziciju)

Tito je u vezi odnosa sa Zapadom komentirao kako zapadne sile trebaju realistično gledati na događanja u SSSR-u te raditi na uspostavljanju mira u svijetu te se pozabaviti rješavanjem važnih međunarodnih pitanja kao što su pitanja Njemačke i Austrije.

Također, u intervjuu su se dotakli pitanja o kardinalu Stepincu na što je Tito odgovorio da je Stepinac pion na tabli vatikanske međunarodne politike.

>> Titov intervju izazvao velik odjek na Zapadu zbog njegovog otvorenog zalaganja za normalizaciju jugoslavensko-sovjetskih odnosa iz čega je proizlazilo da se mogu očekivati i neke promjene u odnosima Jugoslavije sa Zapadom

> takva atmosfera izazvala je i snažnu reakciju ostalih zapadnih sila te je ocjenjeno da bi daljnje otuđenje Jugoslavije moglo štetiti zapadnim interesima pa su odlučili reaktivirati strateške vojne pregovore s Jugoslavijom.

> reakcija britanske vlade: brit. ambasador Sir Ivo Mallet dobio uputstvo iz Foreign Officea da nastavi politiku pomaganja Titu, no on je smatrao da trebaju biti rezerviraniji u nekim oblastima >> sve je to pokazivalo sve veću zabrinutost Zapada koji ni sam nije imao jedinstven i konzistentan stav prema Jugoslaviji

>> Ideje Zapada u vezi Jugoslavije: postepeno uključivanje u Europsku ekonomsku zajednicu is trateški sistem obrane Zapada, odbacivanje svake suradnje, ''utapljanje'' Jugoslavije u marginalnu poziciju naspram oba bloka >> posljednja ideja je bila najzastupljenija nakon dolaska Eisenhowera i njegove vlade na vlast (tu ideju posebno podržavao državni sekretar Dulles: Jugoslavija je za njega bila izgubljen slučaj te bi njezin savez sa Zapadom više štetio nego koristio)

> Tito 10. kolovoza primio dopisnika Associeted Pressa Singletona samo 2 dana nakon što je Maljenkov službeno objavio normalizaciju odnosa s Jugoslavijom, no Tito je rekao Singletonu kako će i dalje zadržati nezavisan stav kao nezavisna zemlja te da neće blisko surađivati sa Sovjetima niti se vratiti Informbirou

> nakon toga se susreo s urednikon indisjkog lista Hindustan Standard Asvini Kumar Guptom. Na njegovo pitanje o mogućnosti stvaranja trećeg bloka Titoje odgovorio da bi to bilo pogrešno već da treba raditi na stvaranju općeg progresivnog pokreta u svijetu koji bi provodio politiku učvršćivanja mira i rješavanja međunarodnih sporova.

> nakon toga razgovarao s Attleejem (vođa britanske opozicije)

Odnose s Jugoslavijom sa zapadnim silama (osim normalizacije odnosa sa Sovjetima) u kasno ljeto 1953. uvjetovala su 2 ključna momenta u zapadnoj politici Beograda: Tršćansko pitanje i Balkanski pakt

> unutar Balkanskog pakta potkraj kolovoza je došlo do prvog značajnijeg međusobnog nesporazuma: sve je potaklo od ocjene grčke i turske vlade da Jugoslavija počinje kočiti akciju u daljnoj institucionalnoj dogradnji pakta (zapravo se nitijedna od država članica nije trudila oko organizacije tijela unutar pakta)>> nije došlo do kohezije Balkanskog pakta

> također, krajem kolovoza je Tršćansko pitanje preraslo u Tršćansku krizu! >pogoršavanje je započelo kada je Zapda pozvao Jugoslaviju na nastavak strateških pregovora, a talijanska vlada je smatrala da bi to prilikom rješavanja Tršćanskog pitanja bio adut u rukama Beograda te je uputila i službeni protesz Washingtonu zbog toga

> tada je u Italiji vladu De Gasperija zamijenila vlada novog premijera Pelle

> jugoslavenska vlada je nakon nastupnog govora novog premjera komentirala da više nema strpljenja te da će nastupiti neizbježne posljedice što je talijanska vlada shvatila kao najavu jednostrane aneksije Zone B (Jugoslavija je vojno upravljala njome, ali je nije smjela anektirati)

> angloameričke sile koje su upravljale Zonom A htjele ju dati Italiji te su oni poslali svoju vojsku i ratne brodove bliže jugoslavenskoj granici > Jugoslavija je optužila Talijane za stvaranje ratne psihoze te taj potez kao agresorski akt pa su i oni pristupili djelomičnoj mobilizaciji

> Tito također u svom govoru obnovio svoj stari zahtjev za čitavim Slobodnim Teritorijem Trsta

> Pella se zalagao također za STT i za narodni plebiscit

> za to vrijeme su između Londona i Washingtona tekli intenzivni dogovori oko konačnog rješenja krize

Došli do prijedloga koji se temeljio na staroj zamisli o podjeli STT između Italije i Jugoslavije po crti zonalne granice; Zona A Italiji, a Zona B Jugoslaviji

> nedostatak američkog nacrta: Italiju je dovodio u Zonu A, dok Jugoslaviji nije davao nikakva jamstva da će zauvijek moći zadržati Zonu B

SAD je izradio i mogući scenarij:

1.Saveznici prepuštaju Zonu A Italiji i izjednačavaju pozicije Italije i Jugoslavije2.Tito formalno anektira Zonu B uz uvjet da neće napasti Italiju i okupirati Zonu A3.Italija zatim anektira Zonu A uz prethodnu garanciju da neće uzrokovati nemire u zonama niti progoniti Slovence u Zoni B4.Italija i Jugoslavija pružaju uvjerenja o poštivanju prava manjina na obje strane anektiranog teritorija5. vlade saveznika priznaju novonastalu situaciju6.Nakon nekog vremena de facto stvorena situacija postaje ad acta> Sir Ivo Mallet smatrao da Tita neće biti lako navesti da anektira Zonu B jer bi to bilo protivno odredbama Mirovnog ugovora te da neće pristati na de facto rješavanje situacije

> jugoslavenska vlada odbacila talijanski prijedlog o održavanju narodnog plebiscita na području STT, a istoje učinila i talijanska vlada s Titovim prijedlogom za internacionalizaciju Trsta >> nakon toga je konačno mogao biti iznešen anglo-američki plan jer su dvije države ostale bez prijedloga o rješavanju situacije

> također dolazi do nastavka vojne suradnje unutar Balkanskog saveza između njezinih članica, no ona nije imala hladnoratovsku dimenziju već miroljubive tendencije

Izjava američke i britanske vlade 8.10. 1953.

• Vlade su objavile da nisu spremne snositi odgovornost za upravu u Zoni A • Odlučile su ukinuti savezničku vojnu upravu, povući svoje snage• Upravu prepuštena talijanskoj vladi vladi  Reakcije na objavu vlada: • Reakcije talijanske i jugoslavenske vlade su suprotne• Premijer Pella- Italija dovedena u ravnopravan položaj s Jugoslavijom

– Ne odriču se legitimnog prava na čitav STT- utvrđeno Tripartitnom deklaracijom iz 1948.• U Jugoslaviji vladalo iznenađenje i ogorčenje

– Prosvjedi u Beogradu pred Talijanskim poslanstvom, Američkom i Britanskom ambasadom

Protesna nota dr. Beblera i demonstracije

• 9.10. uručio je britanskoj i američkoj ambasdi• Napuštanje anglo-američke vojne uprave doživio kao “jednostrano kršenje Mirovnog ugovora s Italijom”• Nastavljene demonstracije na ulicama Beograda i drugih jugoslavenskih gradova• Beogradski studenti 10.10. nosili mrtvački kovčeg na kojem piše “Povjerenje”

Titov govor u Leskovcu 10.10.

• Ulaz talijanskih snaga u Zonu A Jugoslavija će smatrati napadom• Pravo na primjenu svih sredstava koji su predviđeni Poveljom UN-a upotreba oružane sile ( članak 51.)• Reakcije na govor: anglo-američke jedinice nagovjestile da će odgoditi povlačenje iz Trsta Bebler 12.10. predao notu kojom jugoslavenska vlada traži hitno sazivanje četverostrane konferecije

• Cilj: spriječavanje akcije koja bi tršćanski problem mogla dovesti na dnevni red Vijeća sigurnosti• Poslana poruka generalnom sekretaru Un-a Hammarskjoldu• Upozoravanje na članove 51. i 83. ( mirno rješavanje sukoba)

Jača politika ulice

• Sve veća agresivnost masa:• Spremni na rat s Italijom• Raste antizapadno raspoloženje

• Napadi na Američke i Britanske čitaonice (“Ulaz za izdajice”)• New York Times o događajima u Beogradu: nastojanje Beograda da se oslobodi utjecaja velikih sila i porast

antizapadnog raspoloženja

Sastaka u Londonu 15. 10. - Dulles, Bidault, Eden• Razlika u gledanju na Tršćansko pitanje: Britanci na strani Jugoslavije, a Ameikanci bliži Talijanima• Odlučili prihvatiti zamisao o konferenciji kako bi se osiguralo da se odluka od 8.10. provede i tako postigne trajni

mir Juga želi konferenciju, ali ne pod uvjetima dogovorenim u Londonu ne donose ništa novo i pametno Kardelj prenio Titovu direktivu da se krene u normalizaciju odnosa sa Sovjetskim SavezomJugoslavija usvajanje “ neutralističke” poziciju Uspostavljenje jednakih odnosa prema oba bloka radi učvršćivanja ravnoteže Sir Ivo je isticao da ako pregori budu loši za Jugoslaviju, moguće je da će se ona okrenuti izolaciji i ksenofobiji

te će njena ekonomska efikasnost i sposobnost samoobrane biti ugroženaGeneralni štrajk u Trstu Tražili smjenu gen. Wintertona (američki predstavnik koji je bio na čelu Trsta)

Medijski izvještaji o poginulima istaknuli složenost

Pregovori o povlačenju vojnih jedinica:• 24. listopada Italija ponudila povlačenje svojih vojnih jedinica, a 26. listopada istu ponudi učinila je i Jugoslavija• Početak pregovora u Parizu 28.-31.10.

– Glavni medijator u rješavanju problema Bidault – Jugoslavija dala prijedlog za postepeno prevladavanje krize prihvaćen

Tito o Trstu:• Jugoslavija neće ratovati zbog Trsta• Rješenje Tršćanske krize vidi isključivo na bazi zonalne podjele

Pregovori na Bermudima:Sudjelovali: Eisenhower, Dulles, Churchill, Eden, Laniel, Bidault

• 4.-8. prosinca• 2 sastanka o Tršćanskoj krizi:

– Poruka o nastavljanju mirovnih pregovora- uručena samo Titu odbačena– “nepouzdana Jugoslavija”

NAPOMENA: ovaj seminar ne govori ništa pametno (bar ovaj drugio dio), najbitnije je rečeno na ovoj stranici http://istrapedia.hr/hrv/1128/trscanska-kriza/istra-a-z/

21. PAD M. ĐILASA I ZASTOJ „NORMALIZACIJE“ SA SSSR-om

Ovi događaji obilježavaju kraj 1953. i početak 1954.

Krajem 1953. u Jugoslaviji izbija prvorazredna unutrašnjopolitička afera, koja je imala i međunarodnu važnost. Radi se o „slučaju Đilas“. Đilas 25. prosinca 1953. postaje predsjednik Savezne Narodne skupštine, no situacija se za njega početkom 1954. Skroz promjenila. Tad je već izbio sukob u vodstvu SKJ, kad se na jednoj strani našao Đilas sa svojim istomišljenicima, a na drugoj Tito i ostali članovi najužeg vodstva Partije. Sukob se počeo razvijati od drigog brionskog plenuma CK SKJ u lipnju 1953., kada se Đilas odbio složiti sa zaključcima tog plenuma. Tu se radilo o novouspostavljenim tajnim odnosima s novim poststaljinističkim vodstvom u Kremlju, radi normalizacije odnosa.Đilasa je kao protagonista antistaljinističke idejno-političke kampanje to je zasmetalo, jer je ugrožavalo temelj njegove moći, ali i njegove teorijsko-političke spoznaje. To je postalo očigledno, nakon što je objavio članak „Početak kraja ili kraj početka“, kojim se odupirao normalizaciji. Svoj otpor prema normalizaciji odnosa sa Moskvom počeo je gledati kao distanciranje od Tita. U časopisu „Borba“ izlazili su njegovi članci, koji sve do kraja prosinca nisu imali ozbiljnije prigovore od strane Tita. No tada je napisao članak „Subjektivne snage“ na kojeg je Tito pobjesnio, jer je Đilas otvoreno objasnio svoje stavove: protivljenje lenjističkom modelu partije, zalaganje za reforme i demokratsku partiju, tada je napao i birokratizam u partiji te UDB-u u koja ne poštuje zakonitosti. Od tada se znalo da Đilas više nema Titovu podršku.

Petog siječnja 1954. Đilas je priveden na razgovor kod Rankovića. Tada se pokušao spasiti govoreći da će podnijeti ostavku u državno-partijskom vodstvu, ali je predlagao da mu se dopusti javno djelovanje i da ostane član CK SKJ. Tada je od strane Đilasa optužen za bernštajnizam. 07. Siječnja Đilas objavljuje još jedan pod naslovom „Revolucija“, u kojem naglašava da je partija bila nužna u revolucionarnom razdoblju, ali da danas kao takva samo koči razvoj. Posljednji članci privukli su pozornost zapadnih ambasada, a Tito se bojao da će osuda Đilasa izazvati nove sumnje kako se Jugoslavija

približava SSSR-u, te da je Tito spreman žrtvovati Đilasa u tom smislu. Đilasovi tekstovi jako su zaintrigirali Zapad za njegov slučaj. Iz njegovih članaka izvučene su brojne njegove ideje, ali i uzroci njegovog pada. Tako je Washington zaključio da on politički ne pada toliko zbog svojih stavova, već zbog činjenice da njegovi stavovi dovode u pitanje privilegije pojedinaca na vlasti, npr. osuda UDB-e pridonjela je njegovu padu, ali da je on od sebe alijenirao Rankovića, koji uklanjanjem Đilasa osigurava poziciju Titova nasljednika.

Na sjednici IK CK SKJ Tito je zatražio da Đilas podnese ostavku na mjesto predsjednika Savezne skupštine. U to vrijeme diljem Jugoslavije održani su sastanci na kojima se raspravljalo o slučaju Đilas i na njima su provođene čistke svih onih koji su bili na strani Đilasa. Zapad je u ličnosti Đilasa otkrio pravu političku ličnost koja bi u Jugoslaviji mogla posredovati ideje zapadne demokracije i postupne liberalizacije režima. Do tada je Đilas smatran jednoim od njakrućih doktrinara u rukovodstvu SKJ, pa i mogućim protagonistom ponovnog zbližavanja sa SSSR-om. 16. siječnja, 1954. U Beogradu je počeo s radom Treći plenum CK SKJ. Zaključci tog plenuma su:

1) Đilasove teze su u suprotnosti s zaključcima Šestog kongresa SKJ

2) Njegove koncepcije izazivaju u javnosti zbunjenost i nanose štetu SK i interesu zemlje

3) Đilas je stvorio političku osnovu za ugrožavanje političkog jedinstva SKJ i njegovu likvidaciju

Tada je Đilas isključen iz CK i smijenjen sa svih funkcija SK.

Tito je tada u uvodnom izlaganju na plenumu rekao da ovoj plenum ne bi izazvao plenum, no kad je vidio kako strane novine pišu i kako su se brzo uhvatile za Đilasovu teoriju, poveselili su se da će se promijeniti socijalistička stvarnost, morao je nešto učiniti. Naglasio je da postoji samo približavanje Jugoslavije zapadnoj demokraciji na vanjskopolitičkom planu. Smatrao je da su na Đilasovo mišljenje utjecali razni faktori: odvojenost od socijalističke stvarnosti, odvojenost od prtijskih drugova te boravak u inozemstvu. Izjavio je da ništa ne može utjecati da u Jugoslaviji dođe do razvitka demokracije. Titu su najviše smetali članci u zapadnom tisku, koji su hvalili Đilasove tekstove i razvoj demokracije u Jugoslaviji. Njemu nisu odgovarale ni najmanje pohvale sa Zapada, a pogotovo ne publicitet koji je dan Đilasovim tekstovima jer bi to moglo ugroziti normalizaciju s Moskovom. Pozitivne ocjene Zapada o političkoj situaciji u Jugoslaviji, mogli su Molotovu poslužiti kao argument protiv Hruščova i njegovih pristalica da normalizira odnose s Beogradom.

Zapadne sile su različito reagirale na ovaj slučaj. Svaka zemlja je nastojala razviti rezultate afere. Najviše podataka o slučaju Đilas imali su američka ambasada i Washington, koji su i nakon trećeg plenuma nastavili sa sakupljanjem podataka. Iz izvještaja se vidi da su Amerikanci brzo identificirali štetne posljedice slučaja Đilas za interese SAD-a i Zapada u Jugoslaviji. Čak su pokazali i određeno razumijevanje za stavove Tita, Kardelja i Rankovića. Djelatnici SIP-a, zaduženi za SAD potrudili su se uvjeriti am. Ambasadora RIDLEBERGERA, da je tu riječ samo o čisto unutrašnjopolitičkoj svađi te da Đilasa ne treba smatrati žrtvom koja je pala zbog zalaganja za zapadnu demokraciju.

Za jugoslavensko rukovodstvo je nesumnjivo važno bilo i to kako će „slučaj Đilas“ komentirati u Moskvi. No ondje po običaju nisu žurili s reakcijama. Tek je 29.1.1954. godine u glasilu Informbiroa objavljen jedan nepotpisani članak pod naslovom „ Đilas i jugoslavenska stvarnost“ .

Iako su se iz objavljenih materijala s Trećeg plenuma CK SKJ bez oklijevanja mogli opredijeliti protiv Đilasa, informbirovskim propagandistima nije bilo lako pronaći pravu formu, jer bi to automatski značilo podržati Tita i CK SKJ, a za to još nisu bili spremni. No s druge strane, trebalo je dati na znanje da je osuda i smjenjivanje Đilasa potez u dobrom pravcu i na toj osnovi ohrabriti one snage u Jugoslaviji, kojima su padom Đilasa porasle nade da će se Jugoslavija doista vratiti u okrilje Informbiroa i Sovjetskog Saveza. Moglo bi se čak špekulirati da je članak usmjeren na daljnje produbljivanje sukoba u SKJ između dviju linija, pri čemu su za jednu u Kremlju držali da stoji na njihovoj strani.

Autor članka u glasilu Informbiroa je komentirao kako je sve ono što je Đilas govorio i pisao bilo točno, ali da se nitko iz jugoslavenskog rukovodstva to nije usudio priznati.

Moskva je „slučaj Đilas“ ocijenila kao važan presedan i prijelomni trenutak na unutrašnjoj političkoj sceni, koji bi mogao voditi ponovnom vraćanju Jugoslavije u socijalistički lager. U prvo vrijeme vjerovalo se u daljnje širenje sukoba, u kojem bi možda otpali Kardelj pa čak i sam Tito. No kada su se ova očekivanja pokazala nerealnim, Molotov je jugoslavenskom rukovodstvu ponudio da odgovornost za međusobni sukob 1948. jedni prebace na Beriju, a drugi na Đilasa. Oboje su već bili uklonjeni, a po kriterijima Kremlja nije bilo prepreke da im se pripiše i ova krivica.

Za Đilasovog nasljednika u Skupštini imenovan je M.Pijade,a za novog predsjednika Vanjskopolitičkog odbora postavljen je V. Popović, a novi predsjednik Ekonomskog odbora postao je Milentije Popović.

Nakon što je jugoslavensko rukovodstvo proučilo članak, zaključili su kako se ne radi ni o kakvom pozivu na povratak u Informbiro, već o pokušaju produbljivanja sukoba u rukovodstvu SKJ, izazvanog „slučajem Đilas“. Zato je Tito odlučio uzvratiti istom mjerom - produbiti sukob u sovjetskom „ kolektivnom rukovodstvu“.

Normalizaciji odnosa s Jugoslavijom najviše se suprotstavljala grupa na čelu s ministrom vanjskih poslova Molotovim. Molotov se protivio „popuštanju“ Jugoslaviji jer je bio uvjeren da će se to negativno odraziti na sovjetsku premoć u satelitskim zemljama.

Na Četvrtom plenumu Tito je govorio o uspostavljanju striktne ideološke i političke ekvidistance prema jednom i drugom bloku te o prekidu normalizacije odnosa sa SSSR – om. Što se tiče distanciranja od Zapada, Tito je iskoristio nikada objašnjen incident koji se dogodio dva dana prije njegova govora. Radilo se o tome da je nekim zapadnim novinarima u Beogradu bio dostavljen papir s obavijesti o osnivanju Socijalističke partije Jugoslavije. Jugoslavenski tisak i sam Tito tim su povodom na Četvrtom plenumu optužili Zapad za stvaranje ilegalne partije i višepartijskog sustava u Jugoslaviji.

Titova izjava na Četvrtom plenumu CK SKJ u kojoj je optužio SSSR da je kriv za prekid normalizacije odnosa tako je postala službena budući da ju je izrekla osoba na najvišem položaju u zemlji i na najvišem forumu.

SSSR je sada imao dvije mogućnosti. Jedna je bila da se Jugoslaviju što više ocrni u očima Zapada i da se razvije nepovjerenje prema njoj na Zapadu. Da se pokaže kako Jugoslaviji nije stalo do zajedničke obrambene suradnje sa Zapadom, nego samo do ekonomske pomoći.

Druga mogućnost je bila da se nastavi normalizacija odnosa s Jugoslavijom, za koju se Hruščov zalagao i za što se konačno uspio izboriti.

Hruščov je vrlo vjerojatno nakon pada Đilasa i Titovih govora na Trećem i Četvrtom plenumu, obnovio svoj prijedlog za „normalizaciju“ odnosa s Jugoslavijom.

Konačno je bio postignut dogovor da se jugoslavenskom rukovodstvu ponudi normalizacija odnosa između država i partija, u formi jednog pisma koje će potpisati Hruščov. U tom pismu su bile izjave obje partije da su riješile ono što ih je razdvajalo – da se KPJ obračunala s Đilasom, a SSSR sa Berijom i gdje se priznaju greške iz 1948. i govori o tome kako je KPJ bila u pravu.

22. ZAPAD: UZAJAMNO SUMNJIČENJE I – SURADNJA!

-Početak 1954. g. U odnosima Jugoslavije i Zapada bio je obilježen prevladavanjem štetnih posljedica Tršćanske krize. Dana 11. siječnja 1954. godine K. Popović i njegov zamjenik Bebler sastali su se s američkim ambasadorom Riddlebergom i britanskim otpravnikom Shattockom => tim je dogovorom odbačen jugoslavenski prijedlog o petostranoj konferenciji, a umjesto toga u Londonu su započeli dugi pregovori => s jugoslavenske strane pregovore je vodio V. Velebit, a talijanske M. Brosio.

-Druga linija suradanje između Jugoslavije i Zapada odnosila se na ekonomsku i vojnu pomoć. Jugoslavija je 1954.g. trebala dobiti pomoć u iznosu od 60 mil. dolara (ekonomsku), a za razdoblje od 1950.-

1954. bilo je predviđeno se opreme divizije, isporuče ratni brodovi i avioni, sve u vrijednosti od 780. mil. dolara. Pripadnici JNA ovladali su primljenim oružjem i opremom, a veliki problem predstavljelo je održavanje, posebno borbenih aviona zbog nedpvpljne obučenosti tehničkog kadra i zbog toga su Jugosl. Piloti išli na dodatnu obuku u američke baze u Njemačkoj. Jugoslavija je imala dovoljno alkog naoružanja i streljiva, čak je to i izvozila. U ožujku su pri kraju bili pregovori s Francuzima o kupnji licence za proizvodnju mlaznog lovca „Mystere“. Treća linija suradnje odnosila se na nastavak pregovora o pretvaranju Balkanskog pakta o prijateljstvu i suradnji u vojno-obrambeni savez. Neslaganja na relaciji Zapad- Jugoslavija postojala su zbog „slučaja Đilas“

-Treći plenum CK SKJ održan je 16. i 17. 1 1954. godine.-U veljači je došlo do promjene vlasti u Italiji gdje je, umjesto u Jugoslaviji omraženog Giuseppea Pellea , kabinet preuzeo Mario Scelba -Za Grčku i Tursku bilo je gotovo nemoguće da s Jugoslavijom sklopi djelotvorni vojno-obrambeni sporazum, ako ona ostane izvan Atlantskog pakta pa su u tom smislu vršile pritisak, ali jugosl. Delegacija dala je do znanja da to ne dolazi u obzir zbog normalizacije odnosa sa SSSR-om.- Dana 27.2. 1954. g. Na završetku sastanka ministara vanjskih poslova zemalja Balkanskog pakta (Koprulua, Stephanopulusa i Popovića), bilo je objavljeno kako su te tri zemlje spremne prostupiti nastavku pregovora o pretvaranju pakta u vojno-obrambeni savez SSSR je polako dolazio do zaključka da daljnje odlaganje normalizacije odnosa s Jugoslavijom može samo štetiti sovjetskim strateškim i političkim interesima na Balkanu.

-Tito je stranim novinarima ukazao na štetne posljedice akcija senatora McCarthyja za ugled američke vlade u inozemstvu. Novinari su bili glavni na meti tzv. lova na vještice što ga je McCarthy provodio na čelu svog komiteta za borbu proitv komunizma. Jugossl. Ambasador u Washingtonu bio je V. Popović kojega je kasnije zamijenio Leo Mattes.

Tito je u izjavama novinarima podržavao ponovon (ograničeno) naoružavanje SR Njemačke jer je smatrao da ona ima pravo braniti asvoj teritorij kao i svaka druga država. Ono što je posebno ugodno iznenadilo Zapad bio je prijedlog zajedničke rezolucije što su ga na zasjedanju Europske komisije OUN-a zajedno podnijele Jugoslavija, Grčka, Turska i Italija => inicirale su istraživanje koje bi trebalo identificirati stanje i razvojne potrebe Južne Europe- Zapadje to prihvatio jer je rezolucija afirmirala zajedništvo i suradnju u regiji Južne Europe.

- u ožujku 1954.g, zapadnomjem. Kancelar Konrad Adenauer posjetio je Grčku i Tursku- pretpostavke da je Adenauer skovao plan da u slučaju neuspjeha ideje o Europskoj obrambenojzajednici, Njemačka inicira stvaranje vojno-obrambenog saveza koji bi okupio još Tursku, Grčku, Jugoslaviju, Španjolsku i VBJugoslavija ostala iznenađena i povrijeđena što Adenauer nije posjetio Beograd budući da se Jugoslavija smatrala ključnim članom Balkanskog pakta-krajem ožujka dva su događaja pokazala da unatoč bliskoj suradnji Jugoslavije i Zapada među njima postoje duboke ideološke i političke razlike

1. događaj- šef Foreign Officea Sir A. Eden oštro je prigovorio jugosl. embasadoru Velebitu zbog antibritanskog pisanja jugosl. tiska jer su jugosl. novine kritizirale britansku kolonijalnu politiku; Britanci su smatrali da je to vrlo nezahvalno jer VB velikim sredstvima pomaže Jugoslaviji2. događaj- 28.3., dan prije 4.plenuma CK SKJ, stranim je novinarima uručen proglas navodnog Priprenmog odbora za osnivanje Socijalističke partije Jugoslavije, a već su idući dan novinari pisali članke o osnivanju prve oporbene partije u Jugoslaviji; ne zna se tko je autor proglasa, ali s obzirom na to da su u proglasu navedene liberalne ideje, neki su smatrali da je to djelo Đilasovih sljedbenika; ipak, najviše se sumnjalo na sam režim, odnosno da je režim podmetnuo taj proglas kako bi učvrstio vlast

Tito je u svom govoru na plenumu oštro kritizirao Zapad , upozorio je da protovnici pritišću sa svih strana te da Zapad hoće da se u Jugoslaviji uspostavi višepartijski sustav i zbog toga stvara izmišljene partije-početkom travnja je u Ateni bio završen još jedan krug pregovora o vojnoj nadogradnja Balkanskog pakta=> djelomičan uspjeh jer Jugoslavija nije željela odati svoje vojne informacije jer bi one NATO-ovskim putem mogle doći do Italije; s druge strane, Grčka i Turska nisu smjele odavati vojne inf. o NATO-u zemlji-nečlanici-drugi problem bilo je pitanje zajedničkog zapovjedništva u slučaju zajedničke intervencije; Jugoslavija je odbijala novu vrhovnu komandu jer bi tako , iako, neizravno, bila pod zapovjedništvom NATO-a- 12.-18.travanj 1954. => prvi Titov posjet Turskoj; postignuta puna suglasnost o pretvaranju Balkanskog pakta u cjeloviti vojno-obrambeni savez Talijani to žele spriječiti kako bi oslabili jugoslavensku pregovaračku poziciju za vrijeme rješavanja Tršćanske krize; Talijani ucjenjivali SAD kako neće ratificirati sporazum o Europskoj obrambenoj zajednici ako se ne uspore pregovori o pretvaranju Balkanskog pakta u voj.- obr. Savez; SAD to htio spriječiti jer nije previše vjerovao Jugoslaviji- Tito se u Turskoj sastao s turskom predsjednikom Bayarom i premijerom Menderesom; Turci dali do znanja da Zapad želi usporiti njihov sporazum- Tito tražio i inf. o Adenaureovom posjetu. Potvrdio sumnje da Adenauer želi osnovati novi savez ako EDC propadne-Tito u razgovoru sa stranim novinarima izjavio da Jugoslavija nije protiv EDC-a te da bi mu mogla pristupiti ukoliko to ne bude isključivo vojni savez te ako zemlje unutar EDC-a budu rješavale probleme i jačale Europu; naglasio je da ta org. treba očuvati mir Jugoslavija konačno u travnju odlučila Trst prepustiti Italiji, ali u zamjenu je tražila izgradnju nove luke u blizini Trsta, SAD to prihvatio i izdvojio 10 mil dolara za izgradnju nove luke (u Kopru)- u svibnju izbija kriza u NATO paktu- Italija ne dopušta da Grčka i Turska potpišu sporazum s Jugoslavijim jer prije trebaju dobiti dopuštenje svih članica NATO pakta; turska i Grčka smatraju da im ne treba dopuštenje- 2. lipnja 1954. Tito u Ateni- pregovori s Papagosom; turski premijer Menderes tada je bio u Washingtonu pokušavajući uvjeriti SAD da pristane na vojni dogovor s Jugoslavijom- 22. lipnja Hruščov uputio pismo Titu => normalizacija odnosa- dogovor Tito-Papagos => dogovoreno da se krajem lipnja još jednom sastanu ministarstva vanjskih poslova, a u srpnju vojne delegacije kako bi se dogovorili svi detalji; na prijedlog grč. premijera dogovoreno je da se osnuje i Savjetodavna skupština, sastavljena od jednakog broja parlamentaraca iz tih triju zemalja

23. UBRZANO ZBLIŽAVANJE SA SSSR-om

- 1. srpnja na Brijunima Tito prima sovjetskog ambasadora Valjkova- Normalizacija odnosa između SSSR-a i Jugoslavije- Pitanje Balkanskog akta i odnosa između Zapada i Istoka

- Neutralnost spram blokova

Protivljenje zapadnom bloku: 1. Kritika Europske obrambene zajednice 2. kritika NATO-a3. kritika rješenja Tršćanskog pitanja4. protivljenje rješenjima zapadne politike na Dalekom Istoku5. zalaganje za dijalog Istok-Zapad- 1. listopada su završeni trgovinski pregovori između Jugoslavije i Sovjetskog saveza- Politika usmjerena prema trećem bloku- Vrhunac „normalizacije“ 10. obljetnica oslobađanja Beograda i spomen na jugoslavenske i sovjetske vojnike- Posebna pozicija Jugoslavije spram blokova(Juraj je rekao da će poslat još prošireni dio ovoga što ste dosad pročitali u prvom dijelu ove 23. teme)

Istovremeno, zapadne ambasade iz drugih istočnoeuropskih metropola javljale su svojim centralama o prekidu rada antijugoslavenskih emigrantskih organizacija i novina, te o prijateljskim gestama domaćih vlasti prema jugosl diplomatima. Primjerice, američki ambasador u Budimpešti,Randal, javio je 10.studenog 1954. kako su mađarski rukovodioci najsrdačnije tretirali jugosl poslanika na primanju u Sovjetskoj ambasadi, tako da je najveći dio vremena proveo s njima, a ne sa zapadnim kolegama, kako je do tada bilo uobičajeno. Iz Austrije su pak javljali u State Department kako obilazak knjižara u ruskoj zoni Beča pokazuje da su svi antititovski materijali nestali s polica, a Ambasada SAD u Ateni je, preko grčkog izvora doznala da bugarski ministar vanjskih poslova jugos ambasadoru objavio da se ukida djelatnost antijug emigra, kao i da će bugarski radio prestati s antijug emisijama.

Koncem studenog parlamenti V. Britanije i Francuske trebali su ratificirati Pariške sporazume kojima je ukinuta okupacija Zapadne Njemačke a ona, kao ravnopravni član, bila bi primljena u Atlantski pakt. Sovjetska vlada je, treba pretpostaviti, bila svjesna da neće moći spriječiti uključivanje Zap Njem u zap vojni savez, pa je odlučila uzvratiti protumjerom – osnivanjem vlastitog pakta! 23 eu zemlje su pozvane u Pariz ili Moskvu da se održi sastanak. Ali tako velika konferencija nije mogla biti organizirana u samo 2 tjedna. Jugo se našla u lošoj situaciji. Tu novu ponudu ne mogu prihvatiti i to baš kada je sve dobro krenulo s odnosima i normalizacijom ne treba im da se posvađaju s Moskvom.

Zaključci Petog plenuma:

a) Ocjenjeno je da iz sovjetskih pisama proizlazi da se priznaje postojanje socijalizma u jugb) Normalizaciji sov-jug odnosa ne smije se pristupati s blokovskih stajališta niti posmatrati kao sređivanje odnosa

unutar jednog bloka (socijalističkog lagera), već da normalizacija sov-jug odnosa treba da bude primjer koegzistencije u međunarodnim odnosima i odnosima socijalističkih država

28 studenoga jugosl ambasador je u Moskvi pripremio svečano primanje povodom Dana Republike. Bila je to još jedna prilika da se testira proces „ normalizacije „ odnosa sa Sovjetskim Savezoma nakon Titovih govora u Kopru i njegova de facto otklanjana poziva na konferenciju o europskoj sigurnosti. Na proslavi se okupilo skoro kompletno državno i partijsko rukovodstvo : Maljenkov, Hruščov, Molotov, Bulganjin,Žukov,Aleksandrov i drugi. Nakon nekoliko razgovora koji su usko bili praćeni od strane novinara u jednom trenutku Hruščov je bliže pozvao novinare i nazdravio za Tita i komunističku partiju. Vidić je na to podsjetio Hruščova da JUG, iako pozdravlja sovjetsku inicijativu za normalizaciju sov-jug odnosa, namjerava zadržati dobre odnose i sa Grčkom, Turskom i zapadnim silama, osobito sa SAD, V.Britanijom i Francuskom. Hruščov je odgovorio kako sovjetska vlada to razumije i ne očekuje da Jugosl te odnosežrtvuje radi približavanja sa Sovj Savezom.

Dan kasnije s održavanjem počinje konferencija o europskoj sigurnosti kojoj su se odazvale samo satelitske zemlje Istočne Europe. Jugoslavija nije mogla sudjelovati ali je poslala notu isprike po kojoj su zapadni promatrači saznali da jugoslav vlada pozdravlja i podržava ideju o konferenciji, sadržanu u prijedlogu sovjetske vlade, kao i činjenicu da je taj poziv poslan 23-ma zemljama, te smatra da će održavanje konferencije u skladu s načelima Poveljen OUN biti značajan doprinos popuštanju međunarodne napetosti. Isti dan na Radio-Beogradu je rečeno da Jugoslavija: ne oklijeva da prihvati normalizaciju odnosa sa Sovjetskim Savezom, ali to mora biti normalizacija bazirana na načelima punog poštivanja nacionalnog suvereniteta. Što se Jugoslavije tiče, suradnja na bilo kojoj drugoj osnovi ne dolazi u obzir.

Supruga generalnog sekretara Predsjedništva Republike M.Vilfan objavljuje u časopisu „ Slovenski poročevalec „ članak o nadmetanju socijalizma i komunizma. U njemu se Vilfan suprotstavila Hruščovljevoj artikulaciji o koncepciji mirnog nademtanja između socijalizma i kapitalizma budući u njemu nije vidjela mjesto Jugoslaviji kao ni drugim novonastalim zemljama u razvoju čija se ekonomija temeljila na nacionaliziranom sektoru. S druge stran u mnogim zemljama Zapada radnička klasa na osnovama sindikalne borbe ostvaruje mnoga prava , čak i na participaciju u upravljanju, o čemu sovjetski radnici ne mogu ni sanjati. To sve govori da socijalizam prestaje na granicama sovjetskog bloka. Prema Leontijevu u uvjetima mirne koegzistencije socijalizam će uskoro pokazati svoje ugrađene prednosti, a kapitalizam će se raspasti sam od sebe zbog svojih unutrašnjih suprotnosti. M. Vilfan je smatrala ovu tez posve promašenom, jer se ona

svodi na pasivno koegzistiranje 2 bloka, a isključuje dinamičku snagu socijalizma ako povijesnog procesa koji mijenja svijet, ali i sebe samog – u tom procesu.

Već 21. prosinca , Tito je održao svoj prvi značajniji govor u Indijskom parlamentu. U njemu je iznio načela jugos društvenog uređenja i nove vanjske politike. Unutrašnju jugosl sistem opisao je kao „ demokraciju novog tipa „ , različitu of formalne takozvane zapadnoeuropsko demokracije, a vanjsku politiku bitno povezao s načelima Povelje Ujedinjenih nacija. U tom sklopu je identificirao 4 uzročnika svih onih zala zbog kojih čovječanstvo strahuje i brine a to su: „... prvo, nejednakost među državma i narodima; drugo, miješanje u unutrašnji život drugih, pri čemu su oni koji se miješaju najčešće ili skoro uvijek baš velike i najrazvijenije države; treće, podjela svijeta na interesne sfere i blokove ; i četvrto, kolonijalizam. Dok ta četiri elementa ne budu eliminirana iz prakse u međunadorodnim odnosima, dotle čovječanstvo neće biti slobodno od straha za svoju sudbinu.

Tito je znao za unutrašnju borbu za vlast u Kremlju i bio je svjestan kakvu ulogu u toj borbi ima normalizacija s Jugoslavijom, pa je na štetu principa o nemiješanju u unutrašnje stvari, normalizaciju međusobnih odnosa hrbaro stavio, ne u funkciju određene ličnosti, već demokratskih promjena u Sov Savezu. Bez takvih promjena unutar SSSR-a neće biti ni pravog, ni trajnog mira na sjeveroistočnim granicama Jugoslavije. Još je naglasio da će Jugoslavija tražiti nadoknadu za goleme materijalne štete zbog ekonomske blokade od 1948.

24. BLEDSKI SPORAZUM I LONDONSKI SPORAZUM

-Titova ocjena odnosa sa Zapadom iznesena na tajnoj sjednici Izvršnog komiteta CK SKJ- nepovoljna –naziva američku politiku nepoštenom i neiskrenom u suprotnosti s dosadašnjim izjavama, ali se vjeruje da je točna jer je sjednica bila tajna

-zbog čega Tito iznosi takvu ocjenu jer su potpisane posljednje pripreme za potpisivanje Balkanskog pakta i kad su uglavnom prevladane prepreke za rješavanje Tršćanskog pitanja??--> američki vanjskopolitički strateg Dulles izjednačavao svaki komunizam i izjašnjavao se za rušenje satelitskih režima u Istočnoj Europi-strategija „zapriječavanja“ širenja komunizma, zamijenjena koncepcijom „oslobađanja“ Istočne Europe-u odnosu na Jugoslaviju politika SAD-a se naizgled nije mijenjala vojna i ekonomska podrška nije dolazila u pitanje

Za otuđenje od Zapada značajno se pokazao proces razrješavanja Tršćanskog pitanja

-bilo je očito da Washington interesima Beograda pretpostavlja savezništvo Italije, a kompromis prema Jugoslaviji čini samo iz taktičkih razloga- da ju ne bi gurnuo prema Sovjetima

-ranija sklonost SAD-a da uvuče Jugoslaviju u Atlantski pakt polako je slabila sve je govorilo u prilog ocjeni da bi Americi odgovarala neutralizacija Jugoslavije, točnije marginalizacija međunarodne uloge Juge-s druge strane, Sovjeti su ponudili normaliziranje odnosa, neposredno uzrokovano sličnim motivima kao i američki kompromis oko Tršćanskog pitanja sprječavanje približavanje Juge Zapadu

-u takvim okolnostima politička procjena nagnala je Tita i njegove suradnike da se odluče za treći put, izvan utjecaja jednog i drugog bloka-nastojanje velikih sila da marginaliziraju ulogu Jugoslavije kao faktora blokovskog nadmetanja, Tito je shvatio kao slobodu da se nametne kao faktor ravnoteže među blokovima

-na dnevnopolitičkoj razini odnosi Jugoslavije sa Zapadom se bili pogođeni bukvalno već dan nakon sovjetske ponude za normalizacijom odnosa od 30. lipnja 1954.-U to se vrijeme u Ateni održavala konferencija državnih podsekretara vanjskih poslova Balkanskog pakta na kojoj je usklađivan tekst ovog pakta-u skladu s načelnim dogovorom s za vrijeme njegova posjeta Grčkoj i Turskoj, Turci i Grci su tražili da se u tekst uključi formula Atlantskog pakta prema kojoj bi napad na jednog člana pakta bio napad na sva članove saveza kako je njihovo članstvo bilo dvostruko, i u Atlantskom i Balkanskom paktu to je značilo primjerice u slučaju agresije SSSR-a na Norvešku, Turska i Grčka su obvezne preko NATO pakta uključiti se u rat, a Jugoslavija kao članica Balkanskog pakta iz solidarnosti prema Grčkoj i Turskoj također mora objaviti rat Sovjetima

-kad bi pristala na svu klauzulu Jugoslavija bi preko Balkanskog pakta postala de facto članicom i NATO pakta

-no kad je u Ateni počela rasprava o ovom pitanju, sovjetski ambasador Valjkov tražio je hitan prijam kod Tita-dan nakon što je Tito primio Hruščovljevo pismo u Ateni su izbile teškoće. Jugoslavenski su predstavnici odbili predloženu odredbu i zauzeli stav da će Jugoslavija priteći u pomoć samo ako Grčka i/ili Turska budu izravno napadnute, ali ne ako budu uvučene u rat zbog njihovog nekog drugog saveznika

-da bi stvar bila kompliciranija Jugoslavija je tražila od Grčke i Turske da u slučaju agresije na Jugu automatski pomognu Jugoslaviji. Ovo je moglo značiti da ako Italija zbog pitanja Trsta napadne Jugu, Grčka i Turska bi morale objaviti rat Italiji, svom savezniku NATO pakta

-pošto sporazum nije bio zreo za potpisivanje, pregovori su prekinuti a postignut je dogovor da će se 17. srpnja 1954. sastati ministri vanjskih poslova, a Bledu kako bi raščistili ovo ali i druga pitanja te potpisali vojni sporazum

-zapadni analitičari su smatrali kako ju Juga zakočila vojni sporazum kako bi postigla povoljnije uvjete prilikom rješavanja Tršćanskog pitanja-jedini koji su nastojali zakočiti potpisivanje Balkanskog pakta bili su Talijani, dok se ne riješi pitanje Trsta-Washington je štiteći klimavu talijansku vladu ponovio svoj stav da je sklapanje vojnog aneksa nemoguće dok se ne razjasne i posljednje nejasnoće u pregovorima oko Trsta

-istovremeno, Vijeće Atlantskog pakta, proučilo je koncept teksta Bledskog sporazuma i zaključilo da u njemu nema odredbi suprotnih interesima Atlantske zajednice-već sljedećeg dana u Beogradu je dogovoreno da će se sastanak ministra vanjskih poslova zemalja Balkanskog pakta započeti 6.kolovoza na Bledu-na dogovorenom sastanku ministri Popović, Stephanopulos i Koprulu odlučili su da Stalni sekretarijat Pakta do kraja godine bude u Beogradu, 1955. u Ateni, a 1956. u Ankari-nakon prvog dana dogovaranja otišli su s Bleda u Ljubljanu gdje im je Kardelj, potpredsjednik jugoslavenske vlade priredio večeru-sutradan su ministri prihvatili konačni tekst dokumenta i odlučili ga svečano potpisati 9.kolovoza, a Tito im je uvečer pripremio primanje gdje su ga obavijestili o uspješnom završetku pregovora

-dogovoreni tekst sporazuma imao je dva važna paragrafa: br 2 i br 6*Br. 2: zemlje-potpisnice su se dogovorile da će se bilo koja vojna agresija protiv jedne ili više njih, na bilo kojem dijelu teritorija, smatrati agresijom protiv svih članica te će one u skladu s načelima OUN pojedinačno ili zajednički pružit pomoć napadnutoj članici ili članicama

*Br. 6: u slučaju oružane agresije protiv zemlje s kojom jedna ili više ugovorenih strana u trenutku sklapanja ovog saveza ima obveze o uzajamnoj pomoći, strane će se međusobno konzultirati o mjerama što poduzeti u skladu s ciljevima Ujedinjenih naroda

Jugoslavija je uspjela u svojoj nakani da Balkanski vojni savez bude isključivo obrambena organizacija bez ikakvih ideoloških zasada potpuno neovisna o NATO paktu i usklađena s načelima OUN

-u ponedjeljak, 9. Kolovoza u Vili Bled trojica ministara na svečanoj ceremoniji potpisali su 20-godišnji „ Sporazum o savezu, političkoj suradnji i uzajamnoj pomoći“

-u zrelijim diplomatskim analizama zapadne sile nisu pridavale suviše velik značaj Balkanskom paktu. Američki State Department smatrao je da će trajnost pakta ovisiti o daljnjem toku „normalizacije“ odnosa Jugoslavije i SSSSR-a.-britanska vlada vidjela je važnost Balkanskog pakta jedino ako u njega bude uključena i Italija tj. ako se riješi važno Tršćansko pitanje

-Dana 3. rujna predsjednik Eisenhower, naredio je u pismu državnom sekretaru Bedellu Smithu da se konačno završi s Tršćanskim pitanjem

-u međuvremenu Tito je, održao značajan govor u Ostrožnom koji je bio neobično kritičan te se suprotstavio generalnoj američkoj politici-njegov govor bio je u jeku posljednje faze tajnih diplomatskih pregovora u Londonu o Tršćanskom pitanju-u tim trenucima u Beograd su stizali američki predstavnici kako bi osigurali lojalnost Jugoslavije Balkanskom paktu i njezino daljnje sudjelovanje u zapadnom obrambenom sistemu. Bilo je očito da će ponuditi i vojnu i ekonomsku pomoć, ali i tražiti da Juga dopusti priključivanje Italije Balkanskom sporazumu.

-dana 5. listopada u Londonu su konačno privedeni kraju 8-mjesečni tajni pregovori o Trstu, između Jugoslavije i Italije, uz pomoć britanske i američke diplomacije

-u ime jugoslavenske vlade, tzv. „ Memorandum o razumijevanju“ potpisao je ambasador V. Velebit, a s talijanske strane M. Brosio.

Rješenje Tršćanskog pitanja: Zona A s gradom Trstom pripala je Italiji, a čitava Zona B Jugoslaviji, s tim da je mali dio Zone A od 11,5 četvornih kilometara i oko 3 tisuće stanovnika, uglavnom Slovenaca izdvaja i prebacuje u Zonu B

Amerika je Jugi odobrila pomoć od 20 milijuna dolara za izgradnju luke i željezničke pruge prema Ljubljani

-britanska i američka vlada, kojima se kasnije pridružila i francuska objavile su zajedničku deklaraciju kojom su prisegnule da u budućnosti neće podržavati nikakve nove teritorijalne zahtjeve niti jedne ni druge strane. Također Dodatkom II Memoranduma bila su zajamčena prava nacionalnih manjina

-Tito i Scelba su mislili da su mogli postići više-5.listopada Eisenhower je čestitao Titu na sporazumu-25-listopada predsjednik Tito je u Saveznoj narodnoj skupštini održao značajan govor, u kojem je dao detaljno objašnjenje nastanka i rješavanja Tršćanskog pitanja-Tito skloniji Zapadnoeuropskoj uniji nego Europskoj obrambenoj zajednici-za Z Europu Juga pogodan izvor sirovima i potencijalno tržište-koncem listopada u Jugu došao najviši predstavnik američkog kabineta H. Stassen: američka odluka da se i dalje ekonomski pomaže Jugu-12. studenog jugoslavenska diplomacija otputovala u Washington na razmjenu ideja-delegaciju predvodio potpredsjednik vlade S. Vukmanović Tempo-odmah ih primio američki državni sekretar J.F. Dullas-na početku razgovori tekli mirno jer je u tim počecima jugoslavija obrazlagala svoje potreba za pšenicom, a onda problemi nastaju kad je Amerika iznijela svoju ponudu ( Ameri zahtijevali da dinarska sredstva što će ih FNRJ, preko posebnog računa u NBJ staviti na raspolaganje SAD, troše samostalno, tj. da se za njih kupuju strateške sirovine i grade objekti, koji bi ostali u vlasništvu Amera)-Tempo nije prihvatio tu odluku te najavio da otkazuje sve daljnje pregovore-ameri htjeli nastaviti pregovore, Tempo napustio ambasadu, pregovore „privatno“ nastavili voditi Gilgorov i Kopčok-17. studenoga Tempo na sastanku s Stassenom opet započeo svađu -službena verzija zaključka pregovora obiju strana: da su pregovori doveli do povećanog razumijevanja ali da će daljnja razmatranja biti nastavljena u Beogradu

-Titi jasno da je američka vlada popustila zbog svojih političkih i strateških interesa na Balkanu, a ne Tempove „diplomacije“-26. studenog hitna nenajavljena sjednica CK SKJ->Tito informirao o neugodnom toku Tempovih pregovora-krajem studenog Tito ode u Indiju i Burmu početak organizirane podrške antikolonijalnim pokretima

25. HRUŠČOV U JUGOSLAVIJI: „BEOGRADSKA DEKLARACIJA“

U Beogradu se nastavljaju pregovori između jugoslavenske i sovjetske delegacije. Jugoslavija želi normalizirati odnose sa SSSR-om, ali uz uvjet da sovjetsko vodstvo prizna da je zaključak Informbiroa o Jugoslaviji 1948. bio pogrešan. Tito drži govor o raskidu 1948. i o kasnijoj suradnji sa Zapadom i pomoći koju je Jugoslavija primala, posebice od SAD-a. Tito je naglasio da unatoč tome, nije dopuštala da se SAD miješa u njene unutrašnje stvari. Jugoslavija sada gleda da više ne prima američku pomoć kako bi bila što nezavisnija. Dalje se vodi razgovor i oko Trsta, gdje Sovjeti naglašavaju da su podržavali jugoslavenske interese, što u stvari nije bilo točno. Trećeg dana posjete sovjetske delegacije Jugoslaviji, 29. svibnja 1955., pregovori su nastavljeni na Brijunima. Tu se ponajviše pregovaralo o ekonomskim pitanjima. Glavni pregovarač s jugoslavenske strane bio je Vukmanović-Tempo, a sa sovjetske Mikojan. Jugoslavija se zalagala za obnovu ekonomskih i trgovačkih odnosa sa SSSR-om, ali prije toga da SSSR nadoknadi štetu Jugoslaviji nastalu blokadom od 1948. Sovjetske strana je to odbila i predložila samo obnovu ekonomskih odnosa. Zbog toga su ekonomski pregovori totalno propali. No, zato nisu propali politički pregovori. Dolazi do potpisivanje tzv. „ Beogradske deklaracije “. Sovjeti su tražili da Jugoslavija pristupi socijalističkom lageru na čelu s SSSR-om, što Jugoslavija nije htjela ni čuti, a i vodila je tada politiku nesvrstanosti. Dana 31.svibnja obje delegacije postigle su načelni sporazum o odnosima FNRJ-SSSR. Postojala su dva nacrta- jugoslavenski i sovjetski, a kao onaj definitivni tekst „Beogradske deklaracije“ prihvaćen je jugoslavenski nacrt. Tako su 2. lipnja 1955. sovjetski premijer Bulganjin i jugoslavenski predsjednik Tito potpisali Beogradsku deklaraciju , čime su regulirani odnosi između dviju država i vlada, normalizirani odnosi i poboljšana suradnja između dviju država. Glavne odrednice Deklaracije: učvršćivanje mira u svijetu, poštivanje suvereniteta, neovisnosti i ravnopravnosti među narodima, bez obzira na ideološke razlike i razlike u društvenom uređenju, uzajamno poštovanje i nemiješanje u unutrašnje stvari, poboljšanje ekonomske suradnje, pružanje pomoći kroz odgovarajuće organe OUN-a, osuda svake agresije i svakog pokušaja da se nametne politička i ekonomska dominacija drugim zemljama te priznavanje da politika vojnih blokova pojačava međunarodnu zategnutost. Također, SSSR i FNRJ su se složili da NR Kinu treba primiti u OUN,

da njemačko pitanje treba riješiti u skladu sa željama i interesima njemačkog naroda, te da treba ograničiti i smanjiti naoružanje, zabraniti atomsko oružje te se slažu da treba koristiti atomsku energiju u miroljubive svrhe. Ono što je još značajno za „Beogradsku deklaraciju“ je to da je ona sporazum između država i vlada, a da ju sa sovjetske strane ipak nije potpisao predsjednik Prezidija SSSR-a Vorošilov (koji uopće nije niti bio u posjeti Jugoslaviji) , već premijer Bulganjin. Također, najjači čovjek u SSSR-u, faktički šef sovjetske delegacije i prvi sekretar CK KPSS Hruščov nije čak ni bio supotpisnik Deklaracije. Zboga toga sovjetska komunistička partija uopće nije bila primorana poštivati odluke ove Deklaracije, već samo sovjetska vlada koja je bila manje važna od Centralnog komiteta Partije. Zapad je ovu posjetu i Deklaraciju ocjenio kao diplomatsku pobjedu Jugoslavije u odnosu na SSSR-om. Jugoslavija se dakako nije priključila nazad Informbirou, koji je ionako bio pred raspadom. Indijski premijer Nehru traži raspuštanje Informbiroa. Jugoslavija od 1955. sve više vodi politiku nesvrstanosti i okreće se prema „trećem svijetu“. 6. lipnja 1955. u posjet Jugoslaviji stiže burmanski premijer U Nu, a krajem lipnja indijski premijer Nehru.

DIO SEMINARA FALI____________________________________________________________________________

I drugi članak “Pravde” o Titovom govori od 7. ožujka izrazito pomirljiv što su strani diplomati protumačili kao privlačenje Jugoslavije pod ruski utjecaj

Hruščovljeva kritika Molotova i iskorištavanje Tita za slabljenje Molotovovog političkog utjecaja I jugoslavenski časopisi “Borba” i “Politika” pomirljivi prema Rusiji Velik dio Titovog govora u Saveznoj narodnoj skupštini o “korištenju atomske energije u miroljubive svrhe” Suradnja s ostalim narodima u razvijanju ove tehnologije Čitavo pitanje o atomskoj energiji vrvi nejasnoćama i tajnovitošću – dr. Ivan Supek (teorijski fizičar i osnivač

nuklearnog instututa “Ruđer Bošković”) u svojoj autobiografiji “Krivovjernik na ljevici” tvrdi da je u pedesetima Jugoslavija planirala izraditi atomsku bombu

Nukearni institut u Vinči na čelu s P. Savićem, u Ljubljani na čelu s A. Peterlinom i kasnije je I.Supek dobio ovlasti od Savezne uprave za unaprjeđenje proizvodnje da osnuje nuklearni institut u Zagrebu

Savić citira Lenjina u jednom članku: “Socijalizam + nuklearna energija = komunizam” Kardelj: “Ono što je parni stroj bio za stvaranje kapitalističkog društva za prijelaz iz manufakture u industriju, to

je nukelarna energija za za socijalističko društvo.” – industrijska revolucija socijalizma Rad Savezne komisije za nuklearnu energiju obavijen tajnom – predsjednik Ranković – a upravni organi su bili

glavni ministri: za obranu, privredu, znanost itd. – čvrsto centralizirano tijelo koje je objedinjavalo cjelokupna nuklearna istraživanja u zemlji

Nadzor UDBE Supek htio usporiti istraživanja zbog sigurnosti zemlje pa ga je Savić optužio da je atomski reakcionar – Supek je

učvrstio sumnje kako se želi proizvesti nuklearno naoružanje Supek postao prvi “antinuklearac” Jugoslavije i Ranković mu daje otkaz na mjesto predsjednika instituta “Ruđer

Bošković” 1958. godine 26. ožujka 1955. sovjetski ambasador Valjkov primljen na vlastiti zahtjev kod Tita – pitanja o normalizaciji

sovjetsko-jugoslavenskih odnosa Priprema za dolazak ruske delegacije u Beograd Dovršetak pregovora o Austrijskom državnom sporazumu – neutralizacija, istim bi putem mogla i Njemačka –

svjetski mir Kardelj u razgovoru s britanskim ambasadorom početkom travnja objašnjava da Jugoslavija čvrsto ostaje uz

Balkanski pakt i specijalnim vezama sa zapadnim silama – a opasnost od Rusije nakon Staljina je znatno smanjena

Jugoslavija pridaje važnost rješenju austrijskog pitanja što bi mnogo pridonijelo europskom popuštanju, ali i unutrašnjem demokratskom razvitku Sovjetskog saveza

Jugoslavija ipak neće postati neutralna, što je odgovaralo zapadnim silama Nakon nekoliko dana objavljeno je kako je Moše Pijade, predsjednik Savezne narodne skupštine odgovorio

pismom Vrhovnom Sovjetu prihvaćajući ponudu Sovjetskog saveza o razmjeni posjeta parlamentarnih delegacija Tito o rješavanju pitanja Austrije i Njemačke govori kako bi se ti narodi trebali pustiti da samostalno riješe te

teškoće i da strane sile izađu iz tih zemalja Uspostavljaju se odnosi između Kine i Jugoslavije General Žukov i listu “Pravda” iznosi pomirljive stavove prema Jugoslaviji – politički značajan potez – hvali

jugoslavenski narod u doprinosu pobjedi nad fašizmom – svi sovjetski rukovodioci tako postali pomirljivi prema Jugoslaviji

13. svibnja objavljeno da dolazi prvi sekretar CK KPSS Hruščov s delegacijom u Beograd – eksplozija prave političke bombe

Strah stranih diplomata da bi se Jugoslavija mogla približiti Rusima Turski ambasador Sadi Kavur loše primio tu vijest, jer je Turska bila vojni i politički saveznik Jugoslavije –

bilateralni dogovori s Rusijom štete tom savezu

Interes američke, britanske i francuske vlade o ishodima posjeta – ili elastičnost sovjetske politike ili privlačenje Jugoslavije na sovjetsku stranu

Amerikanci smatraju kako Rusija od Jugoslavije hoće učiniti neutralnu tampon zonu između dva bloka – u tom slučaju izostaje američka vojna i financijska pomoć Jugoslaviji

U sjeni objave dolaska sovjetske delegacije u Beograd ostao važan politički događaj – potpisivanje Varšavskog pakta – namjerno ili slučajno?

Jugoslavija čvrsta i odlučna u antiblokovskoj politici Tito – samo suradnja na bazi suverenosti i nezavisnosti s Istočnim blokom U časopisu “Pravda” Rusi osuđuju američko prekidanje pomoći Jugoslaviji i govore kako Sovjetski savez u

svojoj vanjskoj politici ide putem mirne koegzistencije među svim državama Sovjeti se također pripremaju dati odštetu Jugoslaviji zbog ekonomske blokade i prijetnje vojnom intervencijom Zapadne sile jasno dale do znanja Titi da ne prihvati Hruščovljev stav o njemačkoj neutralnosti

26. „SUŽAVANJE“ ODNOSA SA ZAPADOM

- Tijekom 1955. godine dolazi do slabljenja savezničkih odnosa između Jugoslavije i zapadnih sila, poglavito SAD-a, te do slabljenja odnosa sa izravnim saveznicima iz Balkanskog pakta: Grčkom i Turskom.- Ni s jedne strane nije bilo značajnijih neprevladivih teškoća ili dramatičnih događaja. Radilo se o novoj međunarodnopolitičkoj orijentaciji Jugoslavije, u sklopu koje njezino državno-partijsko rukovodstvo više nije vidjelo mjesto u vojno-političkom paktu, niti je više ocjenjivalo oportunim savezničke odnose sa velikim zapadnim silama. Jugoslavija se na planu međunarodnih odnosa počela okretati u pravcu novooslobođenih zemalja Azije i Afrike, tj. Izgradnje jedne globalne vanjske politike, u kojoj če, uz Istok i Zapad, sve značajnije mjesto zauzimati i svjetski Jug.

- Kada je riječ o Sjedinjenim Državama, treba reći da je jugoslavensko rukovodstvo vrlo nepovoljno primalo otvorenu antikomunističku i hladnoratovsku politiku nove američke administracije, iako u bilateralnim odnosima SAD nisu pravile posebnih teškoća Jugoslaviji.- Tijekom 1955. godine nastavljen je program ekonomske i vojne pomoći. Politički gledano, zapadne sile ovime su htjele osigurati lojalnost Jugoslavije Zapadnu, odnosno osigurati njezin vojni potencijal i ratište, u slučaju eventualnog sukoba sa Sovjetskim Savezom. Međutim, jugoslavensko rukovodstvo je p olitički sve teže podnosilo uobičajeno mučne i dugotrajne pregovore, točnije uvjete što su im pokušavali nametati. - Jugoslavensko rukovodstvo negativno je ocjenjivalo i cjelokupni svoj status u razdoblju savezništva sa Zapadom – u zapadnom političkom i obrambenom sistemu osjećalo se kao strano tijelo, a u ekonomskoj razmjeni inferiornost je bila više nego očita.

- Dok je postojala neposredna opasnost sovjetske intervencije, Tito i njegovi suradnici podnosili su ovakav status Jugoslavije i odnos zapadnih sila, ali nakon smrću Staljina, usponom Hruščova i prestankom opasnosti od sovjetske agresije – dolazi do smanjenja uloge i značaja Zapada u vanjskoj politici Jugoslavije.

- Prvo je započela akcija tihog ubijanja Balkanskog pakta. Već 1954. mnoge institucije i akcije što su pokrenute zajedno s Grčkom i Turskom bile su diskretno bojkotirane ili usporavane. - Međutim, Jugoslavija nije bila jedina koja je počela gubiti zaiteresiranost za Balkanski pakt. I Turska je, također, zbog sve većeg nepovjerenja spram Grčkoj u pogledu načina rješavanja ciparskog pitanja, počela dovoditi u pitanje balkansku suradnju. Nakon što je 1954. pitanje Cipra postavila pred Ujedinjene narode, odnosi na relaciji Atena – Ankara počeli su se naglo pogoršavati. Zato nije ni čudno što je Balkanski pakt ubrzo došao u krizu. - Balkanski pakt postupno je nestajao kao vanjskopolitička tema. Naime, Jugoslavija ni nije imala aktivnu ulogu u pasiviziranju Balkanskog pakta – taj razvoj izazvao je grčko-turski spor. Jugoslavija je tada i kasnije smatrala Balkanski savez kao jedno dodatno osiguranje, sumnjajući u buduće ponašanje SSSR-a. - Zapadne sile registrirale su smanjeni interes Jugoslavije za BP, i to ih je počelo zabrinjavati jer se javio strah da bi normalizacija jugoslavenskih odnosa sa Sovjetskim Savezom mogla završiti povratkom Beograda u lager. Što je bilo posve neosnovano.

- 1955. povećala se Titova aktivnost u Južnoj Aziji. A zbližavanje Indije, Jugoslavije, Burme i Egipta, kao i pripreme za Bandunšku konferenciju afro-azijskih zemalja, dvjema najvećim kolonijalnim silama – V. Britaniji i Francuskoj – postali su prvorazredan problem. - Ulogu Tita subverziji njihovih kolonijalnih carstava počeli su gledati sa sve većom sumnjičavosti. Antikolonijalnistički stavovi i akcije jugoslavenskog rukovodstva viđene su kao izravne u funkciji sovjetskog blokovskog interesa, odnosno politike destabilizacije i slabljenja Zapada. - Na Zapadu su sa skepskom pratili rađanje nove doktrine i političkog pokreta što se iza nje nazirao, i osobito, angažiranje tako agilnih državnika kao što su Tito, Nehru, pa i Naser.

- Odnosi sa SAD-om bili su ključni. Zapadni promatrači uočili su povećanu kritičnost jugoslavenskog tiska naspram američkoj vanjskoj politici, osobito u vezi s događajima u Costa Rici, zatim krizom u Formoškom tjesnacu, zbog izostanka američke pomoći nerazvijenim zemljama itd. - Naime, bili su to znakovi nezadovoljstva Jugoslavije zbog sporog usaglašavanja stavova u pregovorima o pomoći u hrani. Treba napomenuti da u pitanju nije bila pomoć kao takva – brodovi sa pšenicom redovno su stizali u riječku luku, već u načinu trošenja tzv. žitnog fonda (tj. dinarskih sredstava koja je Jugoslavija, u visini vrijednosti žita, trebala deponirati na poseban račun kod Narodne banke i trošiti ga za vlastite razvojne potrebe). Američka vlada zahtijevala je da sudjeluje u odlučivanju o načinu i u kontroli trošenja ovih sredstava, što su Jugoslaveni ocjenjivali nedopustivim miješanjem u unutrašnje stvari. - Međutim, razješnjenje ovih bilateralnih pitanja bilo je potrebno – i to iz razloga što se bližila nova fiskalna godina, 1956., pa je produženje ekonomske i vojne pomoći Jugoslaviji postalo akutno. - Tito se u Beogradu sastao sa američkim ambasadorom Riddlebergerom, koji je došao u pratnji admirala Cassadyja (zapovjednik američkih pomorskih snaga u Sredozemlju). Njihova posjeta došla je u trenutku kada se natezanje na relaciji Beograd – Washington, u pogledu korištenja tzv. žitnog fonda toliko zaoštrilo da je došlo do privremenog prekida isporuka žitarica. Što je riješeno tjedan dana nakon posjeta, kada je jugoslavenska vlada popustila i predložila rješenje prihvatljivo za obje strane, tako da su isporuke odmah nastavljene. - Slična je situacija vladala i u pogledu vojne pomoći. - Tito je prilikom razgovora s Riddlebergerom i Cassadyjem inzistirao na vezi između vojne pomoći i dugoročnog ekonomskog razvoja zemlje, u smislu da će obrambena moć Jugoslavije biti to jača što će njezin opći ekonomski potencijal biti čvršći, pa prvenstvo treba dati pomoći programu industrijalizacije, a ne samo isporučivati oružje i opremu.

- Posjet sovjetske delegacije, na čelu s prvim sekretarom KPSS, N. Hruščovim, Beogradu 1955. godine izazvalo je različite i dijelom negativne reakcije Zapada. - Tito je taj posjet nastojao ublažiti sazivanjem konferencije specijalnih izaslanika Jugoslavije, SAD, V. Britanije i Francuske. Ali zamisao o ovoj konferenciji, za koju je Tito smatrao da bi trebala biti na razini zamjenika ministara vanjskih poslova, nije naišla na povoljan prijem kod tri zapadne vlade. Te je konferencija održana, na razočaranje Beograda, samo kao ambasadorska. Tito je ovom konferencijom želio simbolički potvrditi središnji položaj Jugoslavije između dva bloka.

- U vrijeme boravka sovjetske delegacije, u američku štampu procurile su informacije o razlikama koje su izbile u administraciji oko odnosa prema Jugoslaviji. - To se vidjelo i kod pitanja trebali predsjednika Tita pozvati u posjetu SAD-u ili ne. Prevladala je grupa koja je bila protiv. - Kritiziran je i H. Stassen (dotadašnji šef FOA, a trebao je preuzeti mjesto specijalnog savjetnika predsjednika Eisenhowera za pitanja razoružanja), projugoslavenski orijentiran. Kritizirali su ga da suviše novaca investira u Jugoslaviju. U senatskom Komitetu za međunarodne odnose morao je braniti prijedlog administracije za ekonomsku i vojnu pomoć. - Vođa republikanske manjine u Senatu, W. Knowland optužio je administraciju da zaslađuje sovjetsko-jugoslavensku „Deklaraciju“, misleći pritom na pozitivnu službenu ocjenu beogradske konferencije. - Strateg tadašnje američke vanjske politike, državni sekretar Dulles komentirao je jugoslavensku poziciju u međunarodnim odnosima. Izjavio je kako Jugoslavija nema namjeru ograničavati svoj suverenitet vraćanjem u lager, niti dovoditi u pitanje svoje obrambene sposobnosti.

- Jugoslavija je, s razumljivom zabrinutošću, pratila političku kampanju u Sjedinjenim Državama, pokrenutu sovjetskom posjetom u Beogradu, ali se uzdržavala od komentara.

U međuvremenu, u Washington je stigao i američki ambasador u Jugoslaviji, J. Riddleberger. Morao je pred senatskim Komitetom posvjedočiti o opravdanosti daljnje ekonomske i vojne pomoći Jugoslaviji. On se, kao i Stassen, založio za odobrenje pomoći i odbacio sve vrste uvjetovanja ove pomoći.Komitet za međunarodne poslove Senata usvojio je Predsjednikov prijedlog budžeta. U vezi s Jugoslavijom odlučeno je da se formulira kompromisan stav, koji će sadržavati i ozbiljno upozorenje Jugoslaviji, zbog njene nespremnosti da u punoj mjeri surađuje sa Zapadom.

A vlada i projugoslavenski kongresmeni uspjeli su nadglasati amandman J. Fultona, da se zabrani isporuka suvremenih mlaznih aviona zemljama koje nisu spremne ući u saveznički odnos sa SAD, pri čemu je mislio na Jugoslaviju.

- U Beogradu je završena ambasadorska konferencija između Jugoslavije i tri zapadne sile. Na njoj je jugoslavenska vlada i službeno izvijestila zapadne sile o proteklim razgovorima sa sovjetskim rukovodiocima. Razmijenjana su mišljenja o najvažnijim međunarodnim pitanjima, u kojima se pokazalo da stavovi dvije strane nisu posve istovjetni. - Završetkom konferencije, objavljena je vijest kako je predsjednik Tito prihvatio poziv da posjeti SSSR. Bila je to slatka osveta Jugoslavije za nedovoljnu pažnju što su je zapadne metropole pridavale ovoj konferenciji. Naime, zapadne sile snizile su razinu sudionika, ne želeći dodavati zraka već dovoljno napumpanoj samouvjerenosti Jugoslavena.

- U Washington su nakon konferencije počele stizati informacije o pregovorima o isporuci sovjetskih borbenih aviona MIG Jugoslaviji, a možda i o njihovoj licencnoj proizvodnji. Amerikance je ta vijest zaprepastila – oni su, sličan zahtjev Beograda odbijali već nekoliko godina pod izgovorom da bi to bio pretežak financijski teret za Jugoslaviju. - Ambasador Riddleberger Titu je iznio stav svoje vlade da bi prihvaćanje sovjetskih MIG-ova dovela u pitanje daljnju američku pomoć.