+ + t + • + UVODNIK

Drogi vi ea štijete!

Posli ovakovega godišća, puno će vos reć kako vos ni voja feštat Božić. "Krize", " recesije", izbori, praseće i druge gripe, pusti sprovodi, i svake druge nevoje. Još kad non prid Božić dožuntaju "potrošačku groznicu" i " blagdansku depresiju"! Jedino farmaceuti imaju zoc feštat! Ali, danas judi išćedu i najmanju stvor kako skužu za feštat, pa kako onda da ne profeštomo don kad se spominjemo da se Bog radi nos ucini covik! A i svi se spominjemo kako su non stori judi provjali da je pri bilo i većih dežgracijih - "Bog vas čuva svake tuge/ rata, glada ter od kuge" kolendrali bi za Božić - pa su se isto znali na ti don proveselit. A sad, fala Bogu, ni rata, ni gloda, ni kuge (jedino ako ćete pod ovo računat gripu). Još da ne govorin kako je Osibu i Mariji bilo kad su se na polovnega tovara vozili priko cile Palestine, pa su hi još smistili u merinu di se rodi Isus. Kad se na ovi nocin gledo, niko bi moga reć da non baš i ni tako slabo. Evo, u Amerike su poceli govorit da ni "tolerantno" reć "Sretan Božić" nego da tuko reć "Sretni blagdani" da se ne bi ko ofendi. A meni se pari da ta " tolerancija " ni baš tolerantna. Jer, ako moja vira vriđo drugega, onda on ni tolerantan. Tolerancija bi tukala bit da svak more daržat svoje i poštivat tuje, a ne da se svi tukama sakriva t, da se niko ne bi uvridi. Isto tako, ne vaja zaboravit da je Božić bez Boga soma "Ić". Zato onima koji slavidu Božić bez Boga iskreno želin sretan Ić.

A vami, drogi ea štijete, od sarea u ime ciIega uredništva Kruveniee neka:

NA DOBRO DOJDE SVETO POROJENJE ISUKARSTOVO IMLODOLITO

2010

Joško

t + t *' t + List župe sv. Stjepana I., pape i mučenika, Hvar + t *' t t t Župa sv. Stjepana 1., Hvat Zorka Bibić don Mili Plenković, župnik

Joško Bracanović, Zorka Bibić, Ivo Tudor, Ante Novak-Žiha, don Mili Plenković, Milan Šarić, Miko Bibić-Žiže, Ivo Vučetić

Ivo Vučetić Arhiv župe Hvar Dalmacijapapir, Split 500 kom.

Župa sv. Stjepana 1., Trg sv. Stjepana bb., 21450 Hvat +385(0)21741269, kruvenica@gmail.com 2340009-1100238864

ŽUPNIKOVA BESIDA • t t t t + SA SVIJETOM ILI PROTIV SVIJETA?

Svrbi me tipkovnica da se očešem o politička zbivanja koja nas dave, ali neću. Zgadila mi se politika (naravno, i njeni glavni trenutni akteri). Hajd'mo mi na "domaće" teme. "U one dane izađe naredba cezara Augusta da se provede popis svega svijeta", piše evanđelist Luka. Zanimljiva rečenica. Što Luka podrazumijeva pod "sav svijet"? Je li uistinu vjerovao da se sav svijet (geografski) nalazi po rimskom čizmom ili je ovdje mislio na cjelokupno stanovništvo rimskog imperija? Kažu stručnjaci - i jedno i drugo. Ljudi su u ono vrijeme vjerovali da to dokud su doprle rimske legije jest sav svijet i da je stanovništvo Rimskog carstva sav svijet. Da ima svijeta (geografski i ljudski) izvan granica Rimskog carstva, Rimljani bi ga već uključili u svoje carstvo. Bibličari kažu da je Luki tvrdnja o popisu "svega svijeta" bila potrebna da bi ukazao na to kako je Isus rođen za sav svijet, da bi na taj način istaknuo univerzalnost, sveopćenitost Isusove pojave i njegovog djela. Luka želi reći da Isus nije tek jedan od židovskih "proroka" ili duhovnih učitelja (kakvih je u Izraelu bilo prije i poslije njega, a neki su djelovali i istovremeno s njim), koji će "uzburkati vodu" u Palestini. Njegovo će djelo odjeknuti u čitavom svijetu. Upravo njegovo rođenje u kontekstu "popisa svega svijeta" daje legitimitet njegovoj kasnijoj zapovijedi učenicima da "pođu u sav svijet", da mu budu svjedoci "sve do kraja zemlje" (Dj 1,8)

Kršćanski univerzalizam, zacrtan već u samim počecima kršćanstva, u priličnoj je suprotnosti sa Židovstvom Staroga Zavjeta.

Tako npr. čitamo u knjizi o Jošui: "Ne miješajte se s tim narodima koji ostadoše među vama; i ne spominjite imena njihovih bogova niti se kunite njima; nemojte im služiti i ne klanjajte se njima. Nego se držite Jahve, Boga svoga, kako ste činili do danas ... Brižno pazite da ljubite Jahvu, Boga svojega, jer se radi o vašem životu. Jer ako se odmetnete i prionete uz ostatak onih naroda koji preostaše među vama i s njima se povežete tazbinom i pomiješate se s njima i oni s vama, znajte dobro da će Jahve, Bog vaš, prestati goniti te narode ispred vas; oni će vam postati zamka i mreža, bit će bič bokovima vašim i trnje očima vašim, sve dok se ne iselite iz ove dobre zemlje koju vam dade Jahve, Bog vaš"

Uošua 22,7-13)

Čini se da nije pogrešno vjerovati da su i ovakve odredbe, ili možda bolje rečeno, način kako su takve odredbe shvaćene, velikim dijelom "krive" za poznati židovski samoizolacionizam i getoiziranje. Kako sprovesti naredbu "Ne miješajte se s tim narodima ... ne povezujte se s njima ženidbama ... " nego izolacionizmom? Kršćani su, naprotiv, od samog početka dobivali drugačije instrukcije. Oni su poslani u svijet, i moraju ostati u svijetu (Isusova velikosvećenička molitva Iv 17,9 -18) jer samo tako mogu odraditi ulogu koju im je Isus namijenio - biti svjetlo svijeta, sol zemlje, grad na gori, kvasac. Pojam svijeta, vjerujem da to slutite, nije jednoznačan. Ne radi se tek o pojmu koji određuje mjesto fizičkog prebivanja Isusovih učenika. Isusovi učenici ili ostaju na svijetu, tj. barem za sada, na Zemlji ili ih Isus mora pokupiti sa Zemlje i odvesti u neki idealni drugi svijet izvan ove Zemlje. Ako ostaju na Zemlji istodobno ostaju "među svijetom", tj. među ljudima, među svim ostalim stanovnicima Zemlje koji najčešće imaju drugačiji

pogled na svijet, odnosno koji "dišu drugačijim duhom". Na svijetu, u ljudskom rodu ima mnogo raznovrsnog zla. Velikim dijelom ljudskog roda vlada grijeh. Grijeh se simbolički vezuje uz tamu. Znači - svijet je u tami. Prema biblijskom shvaćanju, Knez tame je đavao, Sotona, Zli. Ako je svijet u tami onda je i pod vlašću Zloga. Ispravno se može reći da je Zli Knez ovoga svijeta, tj. onog dijela svijeta koji je svjesno ili nesvjesno u tami, pod vlašću Zloga. Evanđelist piše da se Isus pojavio na svijetu "da razori djela đavolska", "da odnese grijehe svijeta", da bude svjetlo koje će odagnati tamu, da pobijedi Zloga". Istu je ulogu Isus namijenio svojim učenicima. Oni moraju svjedočiti o milosti novog života, o mogućnosti izmicanja ispod vlasti Zloga, a svojim životom moraju

kru ve n i e al3

t + • + • + ŽUPNIKOVA BESIDA

unositi svjetlo u tamu ovoga svijeta. Tako kršćani

misionare samim svojim životom, svjedoče o Isusovu djelu i omogućuju svima koji progledaju da postanu dionici Isusovog djela. Zato Isus moli Oca za svoje učenike, ne da ih uzme sa svijeta, nego da ih, ostavljene u svijetu, čuva od Zloga. Zli će naime pokušati sve što je u njegovoj moći da i njegove učenike stavi pod svoju kontrolu. Isus očekuje od Oca da njegove učenike zaštiti na način koji samo On zna da ih Zli svojim lukavstvom ne zavede. No, Isus upozorava i učenike da se, ostajući u svijetu, ne dopuste utopiti u svjetovnost i tako postanu "od svijeta". Isus je puno puta govorio, ukazivao, tumačio,

prispodobama oslikavao što je to svjetovno, od svijeta. Ponekad je to nazivao i "đavolskim". Kad ga je Petar, kao "čovjek od svijeta" počeo nagovarati da ne ide u Jeruzalem da ga osude i ubiju, Isus ga naziva Sotonom jer Petru tom trenutku "nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko (čitaj: svjetovno}". Ivan će u svojoj 1. poslanici, sigurno ne bez veze s onim što je slušao od Učitelja, napisati: "Ne ljubite svijeta ni što je u svijetu. Ako tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi Očeve. Jer što je god svjetovno -požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života - nije od Oca, nego od svijeta. Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka. "

(1. Iv 2,15 -17)

Dakle, Isus očito očekuje od učenika da prosvijetljeni njegovim naukom budu sposobni prepoznati ili razlikovati "duh svijeta" od "duha njegovog Kraljevstva". Međutim, kao dobar poznavatelj ljudskog bića zna da nema smisla apelirati isključivo na intelekt (prosvjetljenje, informiranost). Isus zna da čovjeku za djelovanje nije dovoljno da mu je sve jasno. Zato ide dalje i obećava dati svoga Duha svima koji u njega vjeruju da bi, imajući njegovog Duha u sebi i vođeni tim Duhom, jasno prepoznavali "duh svijeta" i njemu se suprotstavili. Egzistencija kršćana u svijetu nije lagana. Nije lako biti kršćanin. Isus to nikada nije skrivao. Jedan od njegovih prispodoba koja jasno govori kako mogu ispasti budala ako želim biti njegov učenik, a nisam sposoban ispuniti ono što On od mene očekuje ili zahtjeva jest dvostruka prispodoba o čovjeku koji naumi graditi kulu, a nema čime dovršiti započetu gradnju, ili o kralju koji namjerava navijestiti rat, a nije izračunao ima li dovoljno vojske za pobjedu (vidi Lk 14, 28-32).

Nije lako biti Isusov učenik u svijetu, jer Zli ne djeluje samo izvana. On ima suradnika unutar ljudskog bića, a to je ono sjeme zla koje kršćani zovu "istočnim grijehom", "požudom" i radi čega sam Pavao piše da se osjeća jadno, u sebi podijeljen, razbijen, rastavljen na proste faktore. Jednim dijelom teži za Božjim, drugim dijelom stremi za đavoljim. Počeci nekog pokreta uvijek su puno bliži idealu nego kasniji razvoj. Zato Crkva, zato kršćanstvo često svraća na izvore, na Pracrkvu i tamo traži nadahnuće. Postoji jedan tekst, jedno poznato "Pismo" ("Pismo Diogenetu" iz 317 -321.g.) koje vrlo lijepo opisuje kako su prvi kršćani shvaćali Isusov naputak "u svijetu, ali ne do svijeta". Vrijedi citirati dio tog pisma.

"Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni područjem gdje stanuju, ni jezikom, ni načinom života. Ne žive u svojim vlastitim gradovima, ne služe se nekim neobičnim jezikom, ne provode neki osobiti život... Nastavajući grčke i barbarske gradove, gdje je koga sudbina postavila, prihvaćajući svagdje domaće običaje u odijevanju, hrani i uopće načinu života, oni žive i time predlažu izvanredan i po jednodušnom mišljenju svih nevjerojatan način života. Žive u vlastitoj domovini, ali kao došljaci. Kao građani s ostalima imaju sve zajedničko, a sve trpe kao tuđinci. Svaka im je tuđa pokrajina domovina, a svaka domovina tuđina. Žene se kao i ostali i rađaju djecu, ali ne odbacuju još nerođene djece. Imaju zajednički stol, ali ne i postelju. U tijelu su, ali ne žive po tijelu. Provode život na zemlji, ali na nebu imaju domovinu. Pokoravaju se izglasanim zakonima, a načinom svoga života nadvisuju zakone ... Da kažem jednostavno: što je duša u tijelu, to su kršćani u svijetu. Duša se nalazi u svim dijelovima tijela, a kršćani u svim gradovima svijeta. Istina, duša prebiva u tijelu, ali

ŽUPNIKOVA BESIDA + + ~ t • t

nije od tijela. I kršćani se šire u svijetu, ali nisu od svijeta ... Bog ih je postavio na takav položaj s kojega im nije dopušteno pobjeći. " U prvom trenutku završna rečenica ovog pisma izaziva asocijaciju na Vukovar; moraš ostati na položaju i braniti ga, a znaš da neće doći nikakva čudesna pomoć. Ali, zapravo nije tako. Mi nismo u poziciji branitelja Vukovara koji su (ispali) osuđeni na istrebljenje. Naprotiv, dobro je znati koliko toga Isus čini da bi nam omogućio da ostanemo "na položaju". Prosvjetljuje nas svojom riječju (trajno nam je pri ruci), obdaruje nas svojim Duhom (zato imamo sakramente), moli Oca da nas, na svoj način, brani od Zloga (i to nastavlja činiti "sjedeći s desne Ocu" što ispovijedamo u ,Yjerovanju"). Isusovo rođenje "za sav svijet" u kontekstu "popisa svega svijeta" podsjeća nas, poštovani župljani, da nam je u svijetu nastaviti činiti sve ono što je činio Isus i da nam s tog položaja nije dopušteno pobjeći. Pojam "položaj" koristi se u vojnom, ratnom žargonu, što sugerira skrivenu poruku: živjeti kao kršćanin u svijetu znači živjeti u ratnom stanju (sa svijetom, tj. sa svijetom u kojem kršćanin npr. treba biti svjetlo, jer nikakvog zajedništva - veli Isus - nema i ne može biti između svjetla i tame). Isusov poziv na budnost spada u isti kontekst i ne odnosi se tek na iščekivanje Njegovog iznenadnog dolaska. Znam, nije popularno govoriti o ratu sa svijetom. Ne samo da nije popularno nego skoro pa nije ni logično. Rekao sam ranije da su Židovi (krivo) shvatili onaj biblijski poziv na "ne miješanje" pa su završili u samoizolacionizmu. Ne prijeti li to i kršćanstvu ako se postavi prema svijetu kao prema ratnom neprijatelju? Ali, gledajmo na to kroz sliku odnosa tame i svjetla (ta je slika u temeljima kršćanstva). Očigledno je da su to dvije suprotnosti (nedavno se na internetu pojavila jedna zgodna prezentacija na tu temu) nesvedive jedna na drugu. One uvijek ostaju jedna nasuprot drugoj i uvijek u težnji da jedna drugu nadvlada. Recimo da su svjetlo i tama u neprekidnom ratu. Pa nisu li zlo i dobro u neprekidnom ratu?

Po meni su naivčine oni iz naših redova koji na sva usta pozivaju na pomirbu (sa svijetom), dok oni "od svijeta" zlurado trljaju ruke i kažu: "Doći ćete vi na naše!" tj. progutat ćemo vas, utopit ćete se među nas. Način popularnog slavlja Kristovog rođenja, u kojem kršćani imaju sve većeg udjela, (potrošačka predbožićna groznica, koncentracija na izvanjsko, petarde, kafići do zore nakon ponoćke, mamurluk na sam dan Božića) svjedoči o tome da je zluradost "svijeta" na mjestu. Pitam se kakav odjek ovakva zemaljska slavlja Božića imaju "gore" gdje se "raduju anđeli i slave Sina Božjega?" Sa željom da u našem slavlju Božića bude više Njegovog Duha, a manje duha svijeta svima vam, skupa s don Pavlom, želim puninu radosti i mira povodom Isusovog rođendana. Sretno i blagoslovljeno vam bilo!

župnik don Mili

kruvenic.ls

t + •• • + RAZGOVOR S POVODOM

Razgovor s dr. Nikšom Bižacom, svećenikom i profesorom teologije

NE MOŽE SE VIŠE ŽIVJETI ODLAŽUĆI ODLUKU ZA KRŠĆANSTVO

Povodom božićnih blagdana razgovarali smo sa dr. Nikšom Bižacom, profesorom dogmatske teologije i svjetskih religija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu. Don Nikša je inače "naše gore list", rodom iz Postira po ocu i iz Starog Grada po majci. Autor je brojnih radova o pitanju kršćanstva u odnosu na druge religije i tekovine suvremenog svijeta. U našem razgovoru dotaknuli smo ta pitanja, kao i ona o kršćanskom životu u našoj specifičnoj otočkoj sredini. Ova pitanja su možda zahtjevna, ali vjerujemo da možemo prepoznati sadašnju situaciju kršćanstva u odgovorima našeg sugovornika.

KRUVENICA: U mnogobrojnoj ponudi religija, vjera, sekti, što je ono što izdvaja kršćanstvo i zašto bi ono bilo najbolji odabir?

N. BIŽACA: To vaše pitanje mislim da spada u ona pitanja koja današnji kulturni i civilizacijski trenutak kršćanima jednostavno nameću i to bez mogućnosti duge odgode. Pritom svakako ne bi trebalo zaboraviti da je kršćanska zajednica na svojim počecima stasala u jednom društvenom okolišu koji je karakterizirao religijski

pluralizam. Osim većinske službene rimske religije, svijet prvih stoljeća bio je prošaran raznim drugim, manjim i većim religijskim tradicijama. Rimljani su inače religijski bili dosta tolerantni! Slično kao i danas postojalo je jedno pravo "religijsko tržište" na kojem su kršćani još i prije dolaska Konstantina na vlast imali velikog uspjeha. Zahvaćeni i zaneseni osobnim otkrićem životne važnosti Evanđelja uspijevali su, očito uvjerljivije nego drugi, posvjedočiti suvremenicima kako na Isusovu putu mogu naći zaista djelotvorne odgovore na sva temeljna pitanja ljudske egzistencije. Uspijevali su vlastitim životnim stilom, mišljenjem i djelovanjem, pokazati da kršćanska vjera u čovjeku rađa nutarnjim zadovoljstvom, smirenošću, čvrstim pouzdanjem u sretan ishod svoje zemaljske avanture, kreativnošću u dobrim i manje dobrim životnim situacijama. Nažalost, u kasnijim vremenima kada je kršćanstvo postalo najprije privilegiranom, a potom i jedinom dozvoljenom religijom na europskim prostorima, kršćani više nisu trebali sudjelovati u svakodnevnom natjecanju s drugima, religijski različitima. Na granici susreta s muslimanima vladalo je kroz više od tisuću godina neka vrst trajnog rata. Kršćani su, jasno, svih tih stoljeća bili uvjereni da je kršćanstvo jedina "prava religija",bolja od drugih. No to uvjerenje je bilo življeno bez odlučujućih osporavanja među 100%-im istomišljenicima. Natjecateljski se iskazivalo samo na razini teologije odnosno kroz učene rasprave na daljinu s muslimanima i Židovima. Nedostajala je vjerska praksa ravnopravnog suživota i suočavanja s ljudima druge vjere! Danas je zbog puno razloga stvar drugačija negoli je to bilo do nazad koje desetljeće. U nekim elementima ona je podosta slična religijskom tržištu imperijalnog Rima. Stoga više nije dovoljno samo propovjednički načelno ponavljati kako je kršćanstvo superiornije svim ostalim religijama. Naime i druge velike svjetske religije, koje danas prilično dobro poznajemo i sve više iz blizine susrećemo mogu iskazati slične zasluge, vrijednosti, vjerski idealizam i zanos. Današnja situacija od nas zahtjeva da puno bolje upoznamo kršćansku vjeru, njene izvore, vjerska iskustva kršćana od jučer i ona današnja, odgovore kršćanske vjere na temeljna pitanja svakog čovjeka, ali i na velike probleme današnje civilizacije. Valja nam upoznati, ako ne u potpunosti, a ono barem dosta pouzdano, također i tumačenja svijeta i čovjeka koja daju druge velike religije, ali i odgovore koje daje suvremena ideologija ateizma nadahnuta rezultatima znanosti.

RAZGOVOR S POVODOM • + ci t • ci Tek tada je moguća nekakva utemeljena usporedba s drugima. Tek tada je moguće uvidjeti kako je opredjeljenje za kršćansko shvaćanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti svemira i ljudi zapravo dobar izbor. Izbor koji je moguće u razgovoru s drugima dobrim dijelom razložito i obrazložiti. Iz te usporedbe držim da je moguće uočiti kako kršćanstvo zaista ima skladno satkanu i životno uvjerljivu pripovijest o Bogu, svijetu i čovjeku. Zbog čega? O tome bi se dalo puno govoriti. Nama je dovoljno spomenuti nekoliko vidova tog teško porecivog nutarnjeg sklada kršćanske vizije stvarnosti. Tako npr. uzmimo kršćansko poimanje Boga. Ono je lišeno mnogih nesigurnosti i dvoznačnosti koje karakteriziraju predodžbe o Bogu tijekom duge religijske povijesti čovječanstva. Koliko god svi naši pojmovi i naše slike o Bogu uvijek prije ili kasnije posustanu pod neobuhvatljivom težinom Božjeg neizmjerja, ipak nam uspijevaju posredovati sigurnost da je Isusov i naš Bog tvorac i jamac ljudskog trajanja i to za vijeke vjekova. Njegova apsolutna sloboda očituje se kao temelj ljudske slobode i jedinstvene posebnosti svakog od nas. Naš Bog nije neki hiroviti bog ili pak nekakva pravedna ali od naših ljudskih nizina udaljena božanska svemoć. Naprotiv, kršćanstvo ga opisuje kao događanje ljubavi već u njemu samo. Njegov pak odnos prema ljudima vidi kao odnos ljubavi koja ne postavlja uvjete da bi nas ljubila. Kršćanska zajednica uostalom sebe i shvaća kao prostor navještaja i iskustva te i takve Božje ljubavi koja, učinivši se po Isusu Kristu dostupnom u našim životima, tvori konačni smisao našeg ljudskog ali i kozmičkog postojanja.

KRUVENICA: Mnogi kršćani, pa i katolici odustanu od svoje vjere te se priklone drugim religijama i sektama, odnosno drugim kršćanskim zajednicama. Kako do toga dolazi?

N. BIŽACA: Ako samo Bog poznaje tajne ljudskog srca, tada na ovo vaše pitanje najvjerojatnije nije moguće odgovoriti bez ostatka. Zašto netko napušta kršćansku vjeru ili bilo koju drugu vjeru? Zadnji,odlučujući motiv za takav čin izmiče ipak našem uvidu. Međutim, to ne znači da u osobnom životu takvih osoba kao i u njihovom okolišu ne možemo pronaći čitav niz razloga koji su najvjerojatnije omogućile pa i pospješile takvu odluku. O mogućim razlozima za takav korak moglo bi se ispisati puste stranice. Ali ograničimo se na pokoje, nužno fragmentarno zapažanje! Razložito je tako pomisliti da kod svjesnog prijelaza na drugu vjeru dotičnog u najvećem broju slučajeva dosadašnja vjera više ne zadovoljava kao do sada jer mu se čini da nova vjera ili nevjera bolje osmišljavaju njegovo življenje i umiranje, da su istinitije. To se da ilustrirati na

pnmJeru bivših katolika koji postaju npr. Jehovini svjedoci. Većina novoobraćenih na tu religiju koja nam je došla iz Amerike su ovdje kod nas, barem porijeklom, bivši katolici. Koliko među njima ima onih koji su svoju obiteljsku vjeru bili uspjeli uzdići na razinu ozbiljne životne odluke za kršćanstvo te su više ili manje dugo bili angažirani katolici, to je teško reći. Vjerujem da takvi nekoć angažirani katolici,koji su se kroz duže vrijeme poistovjetili s naučavanjem i praksom katolicizma, tvore tek jednu izrazitu manjinu među obraćenicima. No i tada se vrlo vjerojatno radilo o ljudima koji su se u vremenu prije susreta s novom vjerom, zbog ovog ili onog razloga, već bili pasivizirali i manje ili više udaljili od angažiranog prakticiranja kršćanskog puta. Većina onih koji su otkrili Jehovine svjedoke kao svoj put ka konačnom osmišljavanju svojeg postojanja bili su uglavnom ljudi koji bogatstva kršćanstva nisu nikad dobro upoznali i zavoljeli. To se dogodilo jer su možda stasali u obiteljima čije su spone s kršćanskom tradicijom već ionako bile oslabjele ili pak oni sami nisu nikada napustili prostore nezrele vjere svojeg djetinjstva, odnosno vjere shvaćene kao načina pripadanja određenoj grupi, mjestu ili nacionalnoj kulturi. Oni su zapravo živjeli u jednoj vrsti duhovne praznine pod krinkom kršćanstva. No taj duhovni vakuum je u neminovnom suočenju s temeljnim pitanjima i problemima življenja morao prije ili kasnije iskazati svoju nemoć. Oni uglavnom tvrde da se kršćansko-katolička vjera u njihovim očima pokazala neprimjerenom odgovoriti na probleme života, nemoćnom i biblijski neutemeljenom. Ali taj njihov subjektivni stav i osjećaj samo je dio istine. Oni zapravo vrijednosti, tumačenja i metode Isusovog puta Bogu, koje su generacije katoličkih vjernika kroz tisućljeća uspješno isprobale, nisu niti poznavali niti prakticirali na jednoj ozbiljnoj i osobno angažiranoj, nefolklornoj razini.

KRUVENICA: A što je s onim katolicima koji su ostali katolici samo na papiru? I takvih ima zaista dosta, zar ne?

N. BIŽACA: Mi smo uzeli primjer Jehovinih svjedoka. Ali što rekosmo vrijedi u mnogo čemu i za ostale slučajeve udaljavanja od katoličkog kršćanstva koje spominjete u vašem pitanju. Puno je više onih koji, blaže rečeno, "zamrzavaju" svoju pripadnost Isusovu putu ili čak tiho izlaze iz Crkve bilo da su postali pravi ateisti, odnosno radikalni skeptici (tih je zacijelo manje!) ili, kako vi kažete, "samo kršćani na papiru". Riječ je o uočljivom i za Crkvu veoma neugodnom trendu koji je zahvatio Europu, možda manje Amerike. Iako nisu prekinuli formalne spone sa katoličkom zajednicom, ti "papirnati kršćani" su zapravo postali više ili manje indiferentni prema kršćanskom iskustvu. Oni Crkvu više

kruvenical7

+ • + + + RAZGOVOR S POVODOM

ne doživljavaju kao zajedničarski prostor sjećanja i uprisutnjenja Isusa Krista koji određuje konačni smisao njihova života i oblikuje svakodnevnu životnu praksu. U kršćanstvu vide pretežito još samo jedno od emotivnih uporišta vlastitog kulturnog identiteta, folklorni cement mjesnog suživota, prigodu za obiteljska slavlja i susrete te jednog tradicionalnog igrača u procesu održavanja i nadogradnje etičkog kodeksa društva. Koji su razlozi za takve procese koji su lako uočljivi i u ovoj našoj otočkoj sredini, a ne samo u hrvatskim gradovima? Pa svijet se promijenio. Naročito svijet našeg europskog okruženja. Taj se svijet već davno počeo mijenjati, ali mi to nismo znali ili htjeli vjerovati dok smo živjeli kao taoci u komunističkoj tamnici. Padom komunizma i uspostavom samostalne Hrvatske mi počinjemo ubrzanim ritmom i to u veoma skraćenom vremenu asimilirati suvremeni europski stil života i mišljenja s njegovim nesumnjivim vrijednostima ali i antivrijednostima. Dio smo urbane kulture života liberalnog kapitalizma koju između ostalog karakteriziraju, kao što i sami to znate, potreba za osobnim sudjelovanjem u procesima demokratskog odlučivanja o stvarima koji se tiču našeg života, individualizam, samosvijest o vlastitom dostojanstvu i vrijednosti, porast razine izobrazbe i informiranosti , posustajanje društvene kontrole nad načinom života i vjerovanja, pluralizam svjetonazora i religija, uvođenje državne neutralnost prema svim religijskim zajednicama, traganje za sve lagodnijim, zabavnijim, zdravijim i dužim životom, rastuća nestabilnost bračnih zajednica Kada se tome doda golemi, svakodnevni rast znanstvenih spoznaja i relativizacija svih tradicionalnih autoriteta, postaje shvatljivo zašto dosadašnji načini prenošenja vjere i funkcioniranja župnih zajednica pokazuju danomice svoju neprimjerenost i nesnalaženje u novonastaloj društvenoj i kulturnoj klimi. Kršćanska vjera, koja je kod nas, ali i drugdje, bila prije doživljena kao nužna pretpostavka života u određenom mjestu, danas postaje sve više stvar osobnog gušta, odnosno izbora. Možeš biti kršćanin, ali i ne moraš, bez ikakvih posljedica. To se i u očima ovdašnjih žitelja već u znatnoj mjeri vrijednosno izjednačilo. I kod nas se mnogima čini, kao uostalom i u Europi, da se danas i bez ikakvog posebnog moljenja Bogu i svecima neće umrijeti od gladi, da se zdravlje može održavati u dobrom stanju puno duže uz pomoć medicine nego prije kada se računalo sa svetačkim zaštitnicima. Mediji, koji puno više vremena zaokupljaju pažnju naših ljudi od svih molitava i nedjeljnih propovijedi, izjednačuju sve religijske i etičke sustave. U njima se redovito predočuje život i govori o rješavanju problema svijeta bez ikakvog uvažavanja kršćanske pa i religijske vizije stvarnosti. Pa i naše zakonodavstvo se sve više udaljava od nekih za kršćane odlučujućih vrijednosti. Znanstvene spoznaje

Slkruvenica

kod mnogih stvaraju neugodan, ali zapravo lažan dojam, da je ne baš mali dio kršćanskog govora o Bogu, svijetu i čovjeku ili neodrživ ili pak upitan, itd. To sve doprinosi širenju mentaliteta duhovne neosjetljivosti! Jasno, nije dovoljno samo konstatirati kako je u takvoj situaciji i ozračju prenošenje i ostajanje u katoličkoj vjeri postalo puno kompliciranije nego je to bilo jučer. Ali to priznati i već je jedan važan korak. Veliki porast nutarnjeg odmaka od evanđeoskog puta mnogih naših sugrađana dijelom svoje korijenje ima u činjenici da je prakticiranje vjere naših ljudi bilo snažno podržavano vjerskim opredjeljenjem kolektiva, obitelji i mjesta. U takvoj situaciji kršćanska vjera nije bila za većinu rezultat osobnog izbora. Danas, naprotiv, sve ovisi o osobnom izboru. Oni koji u međuvremenu postaju tek "kršćanima na papiru", očito, nisu uspjeli u novonastaloj duhovnoj klimi smoći dovoljno znanja, snage i volje za jedan uvjereni izbor Isusova puta. U konačnici to sve ima značiti da su vjernici, koji su osobno prepoznali i prihvatili ljepotu i životnu važnost Isusova puta, pozvani na traganje za načinima uvjerljivog svjedočenja vlastitog izbora ali i na izričito inteligentno poticanje drugih da i oni izađu iz "kršćanstva bez odluke". Jasno, nije lako naći jedan djelotvorni pastoralni odgovor na sadašnju situaciju kršćanske vjere. U župnim zajednicama diljem svijeta se eksperimentira. Iduća Biskupska sinoda u Rimu će biti posvećena baš ovoj temi: kako danas prenositi vjeru.

KRUVENICA: Koliko specifična otočka sredina pomaže, ali i odmaže u rastu i napredovanju u vjeri? Je li u tom pitanju tradicija može biti pomoćno sredstvo ili naprotiv kamen spoticanja?

N. BIŽACA: Djelomično sam na ovo vaše pitanje već odgovorio. Ponavljam da se stil življenja i mišljenja u ovoj našoj otočkoj sredini sve više približava gradskim

RAZGOVOR S POVODOM • + + t t + standardima. Nismo mi više jedan u mnogo čemu zasebni svijet kakav smo bili do ne tako davno. Problemi vjere, nevjere i tihog odmaka od življenja vlastite religioznosti na Isusovu putu, koji karakteriziraju život u gradovima, postaju upadljivo sve više i naš problem. Mi smo postali dio umrežene kulture pa i kada je riječ poimanju i življenju vjere. To je svakome više nego očito. Postavlja se pitanje tradicije. Ako pod tradicijom mislite na razne vjerske običaje kao naslijeđeni dio kolektivnog identiteta naših mjesta, mislim da treba dobro uočiti njihovo stvarno značenje. Oni su čitav niz stoljeća, ali u nekim drugim civilizacijskim okolnostima, uspijevali podržavati osjećaj pripadnosti lokalnoj i crkvenoj zajednici, jačati osjećaj solidarnosti, hraniti i aktivirati kršćanske osjećaje, posredovati na svoj način vjerska znanja. Danas u promijenjenoj kulturi života te vjerske tradicije su u većini slučajeva puno manje važne za održavanje i svjedočko iskazivanje vjere. Međutim, dok u našim župama ima ljudi kojima te tradicije pomažu održavati naslijeđene kršćanske osjećaje te kroz njih izražavaju na određeni način vlastitu pripadnost crkvenoj zajednici, držim da ih ne treba autoritarno dokidati. Pritom naši kršćani ne bi trebali izgubiti iz vida da veća ili manja spremnost za sudjelovanje u tradicijskim obredima pa i sam popratni osjećaj zadovoljstva poradi toga ne mogu ni u kojem slučaju biti nadomjestak za nužni,ozbiljno motivirani izbor Isusova puta. Tradicionalno krŠĆanstvo, pa i pojedini tradicijski običaji imaju, zacijelo, i danas pravo na postojanje te mogu biti od nesumnjive koristi, ali samo kao polazišta ili pak kao prigode za jedan dramatično puno dublji korak u životu vjernika.

KRUVENICA: Kakvo je, po Vašem mišljenju, djelovanje i stanje Crkve na otoku?

N. BIŽACA: Kada je riječ o djelovanju Crkve na otoku, vi vjerojatno mislite na djelovanje naših župnika. Oni su, netko više, netko manje, iz vlastitog iskustva svjesni veličine i brzine rečenih promjena koje sa sobom nose smanjenje djelotvornosti klasičnih oblika pastoralnog djelovanja. Iako za ovo naše podneblje ne postoje novija pastoralno-sociološka istraživanja na tu temu, svećenici, ali i katehete znaju da im valja paralelno djelovati na dvije razine. Valja im "servisirati" uobičajeni liturgijsko­katehetski život naslijeđene vjere ali istodobno ulagati puno više pažnje, ideja i vremena nego do sada u duhovnom i teološkom praćenju pojedinaca. Strpljivo pratiti pojedine ljude na putu buđenja i produbljenja njihova osobnog iskustva Boga koje može postupno naći svoj utok u "velikoj odluci" za Isusov put. No to i od samog pastoralnog djelatnika zahtijeva trajno nastojanje oko vlastitih iskustva Boga kao i puno teološkog i psihološkog znanja koje je na visini radikalnosti izazova

aktualnih kulturnih promjena. Dakle, osobna iskustva transcendencije, sposobnost uočavanja i analiziranja posljedica civilizacijskih promjena, sposobnost empatijskog osluškivanja kršćana s njihovim problemima i nedoumicama izazvanim tim promjenama predstavljaju nužne "radne instrumente" svakog pastoralnog djelatnika. Katolička crkva kao takva, pa i mi ovdje, daleko smo još od toga da i samo približno možemo reći kako smo pronašli nekakve djelotvorne pastoralne odgovore na ove krizne trendove. Trebat će za to još puno vremena, studiranja, rada, a vjerojatno i određeni broj promašenih rješenja. Na nama je, međutim, da osluškujemo i surađujemo s Duhom Svetim koji najčešće baš kroz krize vodi svijet i Crkvu prema nekoj novoj epohi na putu ka željenom ispunjenju. On inače voli puhati kamo hoće, stoga moramo biti uvijek otvoreni novim rješenjima. Pa i onima koja su nam još uvijek nepoznata ili nam možda u ovom trenutku izgledaju kao nemoguća.

KRUVENICA: Što župna zajednica može ponuditi za bolji rast vjernika i na koji način doprijeti do ljudi?

N. BIŽACA: Možda bi bolje bilo pitati što mi svi zajedno, laici i župnik, možemo učiniti da u našoj župi bude što manje onih naših mještana-kršćana koji su,eto, kršćani zahvaljujući samo ili pretežito obiteljskoj i mjesnoj geografiji. U životu pojedinac valja izabrati Isusa Krista i njegov put na temelju vlastitog osvjedočenja, a ne samo jer župnik i sumještani govore o Isusu, a ne o Budi. Dakle, hoće li naše zajednice u vremenu koje dolazi imati u sebi više zrelih kršćana nego mogućih kandidata za prijelaz u neku drugu religiju, sektu ili u veliki krug religiozno nezainteresiranih to ovisi o svima nama. Budući da se kršćanska vjera ispovijeda i živi uvijek zajedno s drugima, mi smo svi odgovorni ne samo za svoju vjeru već i za kvalitetu osobne vjere i njene prakse kod drugih kršćana.

KRUVENICA: Zima na otoku je veliki problem, posebno mladim ljudima. Nedostaje sadržaja i ponuda, bilo kulturne, bilo zabavne naravi. Problem je pronalazak posla za one koji se žele vratiti na otok. Može li se kako to poboljšati? Što mogu učiniti pojedinci i lokalna samouprava? Kakve se barem početne korake može napraviti da se stanje popravi?

N. BIŽACA: Poglavlje "mladi i otok" tek je samo jedan važan segment cjelokupne problematike života na otoku. Stoga vjerujem da je navedene probleme mladih moguće riješiti samo unutar podizanja ukupne kvalitete život na našim otocima. Tako npr. problem nezaposlenosti, a time i motiviranja naših diplomiranih studenata za povratak na otok moguće je donekle riješiti

kru"enl~aI9

• t • t + • RAZGOVOR S POVODOM

otvaranjem privrednog prostora i za malu i ekološki prihvatljivu industrijsku proizvodnju. Ali zato bi država trebala drastično sniziti cijene prijevoza ili jednostavno omogućiti besplatan prijevoz na otok, izjednačujući vezu otoka i kopna s prijevozom nekom od državnih cesta kao što je npr. ona od Splita do Makarske. Vjerujem da i poljoprivreda ima još dosta mogućnosti za širenje i podizanje na savršeniju i europski konkurentniju razinu. Svakako bi valjalo izbjeći pretvaranje naših otočkih brežuljaka u prostore za izgradnju velikih vila s bazenima za bogate Europljane. Tada bismo nepopravljivo uništili naše krajolike, znatno snizili privlačnost turističke ponude, prepoznatljivu kulturu otoka zamijenili jednom multikulturnom mješavinom i povećali starosni prosjek stanovništva. Udio mladih u otočkoj populaciji i povećanje broja radnih mjesta bilo bi moguće također otvaranjem na otoku ponekog veleučilišta tematski vezanog uz mediteransko podneblje. Time bi se vjerojatno znatno osnažile pretpostavke za jednu raznoliku kulturnu ponudu. Što se pak tiče tzv. kulturne ponude, e tu bi župnici, katehete, kršćani intelektualci u našim mjestima mogli puno više napraviti, No najprije bi trebalo sebe uvjeriti da su mise, vjeronank, sakramenti,molitvene grupe i radne akcije važne, ali da ipak nisu jedini način na koji se djelotvorno može ljudima posredovati duhovne vrijednosti. Naime, kulturne inicijative, naročito ako ih se uspije povezati s kršćanskim promišljanjem ljepote, politike, medijskih poruka značajno doprinose izgradnji jednog cjelovitog, duhovnog pogleda na stvarnost koji nadilazi puko traganje za .kruhom i igrama«. Zamislite npr. koliko mogu koristiti dobro organizirani filmski forumi ili dobra predavanja o temama kao što su ekološka odgovornost kršćana za ambijent i jednih za druge, za klimu, inicijacija mladih kako postati odgovorni kršćanski političar pa amaterske kazališne izvedbe, promicanje mladih talenata na području pisanja i slikanja itd.

KRUVENICA: U vrijeme Božića česte su priče o knnzumerizmu, iskrivljavanju prave božićne poruke ... no zapravo ne znamo kako ispunjeno doživjeti Božić. Kako doživjeti Božić u našoj sredini? Što pojedinac može učiniti da se Božić dogodi u njemu?

N. BIŽACA: Ovaj vaš niz pitanja o Božiću bio bi dovoljan za čitav jedan oduži razgovor. Zaista odgovara istini da se svjetska trgovačka mreža domogla Božića i od njega napravila zadnjih nekoliko desetljeća svim sredstvima promidžbenog pritiska nametnutu prigodu za prodaju svega i svačega. Živimo u liberalno­kapitalističkom društvu u kojem filozofija svakodnevice čovjeka zapravo sve više lišava njegovih mnogostrukih dimenzija te ga svodi na biće neograničenih želja za

potrošnjom uvijek novih i novih proizvoda. Novi proizvodi stvaraju nove potrebe a te nove potrebe sa sobom nose glad za još više novih dobara i tako stalno. Ali ako hoćemo Božić proslaviti kako tako primjereno njegovom evanđeoskom ali i dugostoljetno doživljenom kršćanskom značenju, tada se Božić teško može slaviti drugačije nego upravo ponašajući se drugačije nego nam to liberalni kapitalizam i njegovi mediji žele nametnuti. Slaviti Božić znači otkriti i truditi se snažnije doživjeti da mi ljudi u ovom beskrajnom i najčešće negostoljubivom svemiru nismo sami, da Bog zaista postoji i da nas voli, da mu je svatko od nas beskrajno važan, znači ponovno naučiti gledati ljude, događaje, stvari s onu stranu blještavog pričina i zamornog brbljanja i bnke na svim razinama te II nutrini nastojati nazrijeti pa i susresti Boga koji nam dolazi. Moći i htjeti podijeliti tih dana s drugima, u obitelji i izvan nje, radost zajedničkog iskustva majčinske i očinske Božje blizine, naći načina da se i drugi, oni naši nkućani, prijatelji i susjedi koji uglavnom žive na površini stvari ili ih je patnja udaljila od Boga, osjete da su od Boga voljeni, to bi zacijelo mogli biti neki od sastavnih dijelova jednog dobrog program božićnog vremena.

KRUVENICA: Imate li kakvu poruku za naše čitatelje povodom božićnih blagdana?

N. BIŽACA: Božić je za mnoge bivše kršćane a sadašnje stanovnike Europske Unije, ka kojoj - navodno - većina Hrvata strastveno hrli, postao tek jedna od tradicionalnih prigoda za izlete, međusobno ispunjenje potrošačkih želja te za dodatno navlačenje suvišnih kilograma oko tako zvanih blagdanskih stolova koji nažalost to više nisu. U predvečerju našeg hrvatskog ulaska u to • veselo« društvo i u svjetlu te nemile duhovne činjenice mislim kako ne bi bilo na odmet poželjeti svakom od nas da iskoristimo ove blagdanske dane za razmišljanje o tome u kojoj je mjeri Božićno slavlje za mene uistinu ono što sam odavno naučio/la na vjeronauku i što mi u propovijedima stalno tumači župnik? Ne bi li bilo nužno potrebno da u vremenu koje traži neizbježan izbor damo sebi iskren odgovor na pitanje koliko sam osobno stvarno uvjereni da Bog ulazi u moj svakodnevni život? Da li i koliko sam siguran da kroz napor redovite molitve, čitanja Pisma i evanđeoske prakse solidarnosti pa i zajedništva s drugima ja uistinu uspijevam sa velikom dozom uvjerenosti reći sebi i drugima: Ja zaista vjerujem da bi bez betlehemskog djeteta moj život bio nezamislivo puno siromašniji, manje podnošljiv, manje otvoren za dobro, bez velike nade da sam/smo uza sve zemaljske magle ipak na putu u kuću Očevu. Pogledati istini u oči, produbiti odgovore na ta pitanja, to mi se čini prava stvar za naš Božić.

RazgovarIo: Uredništvo

BOŽIĆ + • + t + t Zaboravljeni napjevi

HVARSKI BOŽIĆNI NAPJEVI NEKAD I SAD H var:

I. Lagano.

~=a~TEFr-w=g: F-fjf; ~~ 11 f ... .. -

U sve vri - me go - di šća po - 1'0- dje- nje Di- ti- ća mIr se svi - tu na - vi- šća,

Di- vi - ce Ma-ri- je.

U ove božićne dane odasvud smo "bombardirani" božićnim pjesmama - čujemo ih u svakoj trgovini, na radiju, na televiziji. Najčešće su to one svjetski poznate, poput "Zvončića"Uingle bells) ili "Bijelog Božića"(White Christmas). Ali, kada bismo prikupili sve hrvatske božićne pjesme i prebrojili ih, sigurno bismo po njihovu broju i varijacijama ušli u Guinessovu knjigu rekorda! Najpoznatija, ali i najstarija hrvatska božićna pjesma je "U se vrime godišta". Pjesma nije izvorno hrvatska, već je prijevod stare latinske pjesme "In hoc anni circulo", nastale u 14 .st., najvjerojatnije u Francuskoj. Najstariji hrvatski zapisi te pjesme su pisani glagoljicom i zabilježeni u nekoliko starih rukopisa iz lS.st., pod nazivom ,Ya s(e) vrime godišća" . Prvi, nažalost nepoznati prevoditelj/pjesnik sa jadranskog prostora nije se dosljedno držao originala latinske pjesme - obratio je pozornost na slikovitost božićnih događanja, spominjući događaje u i oko štalice te najsvetije noći od sviju, dok je u originalu naglasak na teologiji Božića. Kasniji prepisivači nisu obratili pažnju na staru riječ sej, se, što znači ovo, to, te su počeli bilježiti riječ sve, tako da se u mnogim mjestima pjeva "U sve vrijeme ... ", što je pogrešno. Vremenom se pjesma rasprostranila obalom, pa i cijelom Hrvatskom, te se prilagodila glazbenom izričaju svakog dijela naše zemlje. Tako je nastalo stotinjak različitih varijacija ove pjesme i s tom činjenicom započinjemo našu priču.

Don Antoninove tri najpoznatije Godine 1916. don Antonin Zaninović (1879 -1973), dominikanac rodom iz Velog Grablja, objavio je u glazbenom listu "Sv. Cecilija" tekst pod nazivom "Nekoliko božićnih napjeva iz Dalmacije", u kojemu spominje i donosi notne zapise božićnih pjesama iz

nekoliko dalmatinskih mjesta koje je posjetio, a sa našeg otoka objavljuje pjesme koje se pjevaju u Hvaru i u njegovom rodnom Grablju. Zapisuje bitnu činjenicu za razumijevanje vremena prije gotovo sto godina: "U Dalmaciji su najproširenije tri božićne pjesme: U se vrime godišta, Spavaj, spavaj djetiću i Veseli se Majko Božja. Najpopularnija je dašto prva, koju pjeva narod i izvan crkve. Ta je pjesma pače u nekim mjestima jedina božićna pjesma ... " I za Hvar i za Grablje donosi posebne inačice "U se vrime ... ", sa napjevima koji su se pjevali samo u tim mjestima. Početna melodija ista je kao danas, no na refrenu melodija je drugačija. Hvarska melodija danas je nepoznata i više se ne pjeva. Vjerojatno se izgubila 30-ih godina prošlog stoljeća, nakon tzv. "cecilijanske obnove", kada se za ovu pjesmu uveo jedinstven napjev u svim crkvama koji i danas pjevamo, a za koji muzikolozi smatraju da se širio iz Lošinja ili Dubrovnika tijekom 19. stoljeća. Zahvaljujući don Antoninu, note su ostale sačuvane i mi ih ovdje donosimo. Ostaje na zainteresiranim entuzijastima i ljubiteljima baštine da je revitaliziraju. Pjesma "Spavaj,spavaj ditiću" također ima mnogo različitih napjeva. Zanimljivo je da su se razlikovali napjevi ove pjesme u ,yelu crikvu" i u "frotrih" . Doduše, razlika je tek u dvije note na početku, ali svaka razlika je dragocjena i na svoj način zanimljiva. I za ,Yeseli se, Majko Božja" don Antonin donosi napjev koji je čuo od jednog franjevca sa našeg otoka (nažalost, nije naveo iz kojeg mjesta) i koji se razlikuje od današnje melodije. Za sve tri navedene pjesme Hvar je nekada imao svoju posebnu melodiju. Jedna od najomiljenijih hvarskih božićnih pjesama je "Kog vidiste, pastiri", koja se pjeva u ,yelu crikvu" na Božić i Novu godinu prije Aleluje i u "frotrih" za Sveta tri

kru ve n i e .111

+ + t + • + BOŽIĆ

kralja i tada su sve uši u crkvi napete jer se izvodi samo dvaput godišnje, a "tuko cut ko je i kako kanto". Na našem otoku postoji jedino u Hvaru i pripisuje se orguljašu Šandoru Bosiljevcu, koji je početkom 20. st. djelovao u Hvaru. Tijekom i nakon Drugog svjetskog rata polako su se počele uvoditi ostale hrvatske pučke božićne pjesme, od kojih je najomiljenija "Radujte se, narodi". Nova izdanja bogoslužbenika i promjene liturgije polako su predali zaboravu neke stare napjeve. No zahvaljujući maru don Antonina Zaninovića mnogi su napjevi ostali sačuvani -premda teško dostupni - i nije čudno da mnogi obrađivači tradicionalnih pjesama (posebno za klape) najprije posežu za don Antoninovim radovima.

Homo probudit kurota! No kako su nekada ove tri pjesme živjele među ljudima? Kako je nekada izgledao blještavilom siromašniji i oskudniji, a duhom vjerojatno bogatiji Božić? Pokušat ćemo to slikovito dočarati prema pričanju don Antoninovog sumještanina (i susjeda) barba Ivana Zaninovića - Mandičinega, kojemu su i otac i dide bili kantaduri. Barba Ivon nam je ispričao da prije nije bilo polnoćke u Velom Grablju, već bi se mještani okupili na Badnjak u 23h "na Porojenje": "U crikvi bidu fabriceri užegli sto žmulih uja po kornižima, jer ni bilo letrike, a svit, pogotovo store žene bidu tiho molile u sebi. " U ponoć bi adventska šutnja bila prekinuta svečanim zvonjenjem, te bi se fabriceri izmjenjivali na zvonima do 3h, kada je slijedio jedinstven grobajski običaj - išli bi probuditi župnika za prvu misu (zornicu) u 3 :30. Župnik bi im skuhao kavu i poslužio pašurate, te bi se uputili u crkvu gdje bi zapjevali "U se vrime godišća". Nakon toga slijedilo je 9 štenjih i psalmi (barba Ivon je prvi put stao za leturin baš na Božić ratne 1943., kada je imao samo 12 godina), te procesija sa Ditićem po crkvi. Tada se pjevalo "Tebe Boga hvalimo" i "Spavaj, spavaj ... ". Druga misa bila je u lh, a treća oko 10h. U Dalmaciji je bio običaj, a sigurno i u Hvaru i uGrablju, da se na prvoj misi pjevalo "U se vrime ... ", na drugoj "Spavaj, spavaj ... ", a na trećoj ,;Veseli se, Majko Božja", dok nisu uvedene i ostale božićne pjesme. U Grabiju su takvi pokušaji postojali i prije Drugog svjetskog rata. Don Juraj Petrić je krajem 19. st. uveo pjesmu "Ovoga vrimena čestita ljudem", porijeklom iz okolice Trogira, u Brusje i Grablje, ali ta pjesma nije zaživjela, premda je melodija vrlo lijepa. Štoviše, ne sjećaju je se ni najstariji Grabljani. Danas je u i na Hvaru poznato mnogo božićnih pjesama. No vjerojatno malo koja može nadmašiti popularnost i ljepotu naše najstarije božićne pjesme "U se vrime godišća, mir se svitu navišća ... "

Zorka Bibić

BODNJI DON I BOŽIĆ Prid nojveći blogi don

dohodi Bodnji don. Ujutro kad bi se usta lo

već se je znalo: svako godišće na ti don isti posol se lavuralo.

Išlo se ubrat kića, bonjok i bor i vajalo je odagnat popu

jednega mula dor. ženske su doma redile,

mele, prole, fregale, a po sven su selu pašurate vunjale.

I za večeru već se je znalo: bilo bi se čimule, ribu oliti bakalor parčalo.

Pri nego bi zdrava Marija zazvonila

sva je fameja za stolom na okupu bila. A kad zazvoni,

bonjok će se blagoslovit i uputit se molit.

Puno, puno se tu večer molilo

i žive i mortve bi se spomen ilo. Posli večere dica bi odma išla spat

jer se vajo rano ustat. Mlodi su muški po selu

stabla od mendulih potezali i nosili da bi iza crikve

veliki ogonj naložili. Od polnoć do ure zvona su slavili,

od ure do tri zvonili Malograbjani su ozdola za na foncijun hodili,

a iz sela muški i ženske, stori i mlodi

put crikve su hodili, Božiću se veselili.

Kad četvorti zazvoni priko crikve paroi je

pop hodi, a za njim fabriceri. U tri ure počela bi

velika i lipa božićna foncijun. A nojlipje je bilo

s Ditićen po crikvi presecjun. Kad bi se ujutro dospilo, ni se odma doma hodilo. Okolo ognja bi se stalo,

zakantalo i jedon drugen čestitalo:

Na dobro von došlo Sveto porojenje!

Odgovor je bi: I vami na spasenje,

a mortvima Bog do pokoj duši. Posli tega pop i fabriceri

u prešida su hodili bilu kafu, baškotine i

pašurate su jili. Još se je na Božić

dvo puta u crikvu hodilo, puno na ti don

kantalo i molilo. Posli večernje dica i mlodi

pri crikvu bi stali i na mendule zaigrali. Ovo ča son von rekla

istinito znon. Ovako je bilo uGrobje na Božić i Bodnji don.

Marija Jurić ž. Karmela

BOŽIĆ + • + t + t

BOŽIĆ U NAŠEM DOMU

U zoru majka je prva ustala. Prije svanuća sve stvari ukrasila je toplim svjetlom svoga pogleda. Hodajući dvorištem šaptala je jutarnju molitvu. Isus je pratio majku i slušao drage riječi njezine molitve. Majka je znala da je Isus blizu i srce joj igralo od radosti. Majčina molitva postaje razgovor s cvijećem koje se budi, sa snovima djece koja još spavaju, s pticama u gnijezdu pod strehom. Isus voli jutarnju majčinu molitvu te na nju rosi blagoslov svjetlošću sunca koje nasmijano izlazi. Dobro jutro! - pozdravlja otac koji dolazi u dvorište. Majka mu uzvraća pozdrav zajedno s cvijećem, s pticama i s Isusom koji se krije u svjetlosti. Na nebu zablista veliko sunce. U blizini smiješi se Isus, ogrnut svjetlošću.

Tin Kolumbić

t + t t + • BOŽIĆ

SVJETLOST BOŽIĆA

U pustinji ravnodušnosti suvremenog svijeta, kad smrt svakodnevno slavi "krvavi pir" na mnogim prostorima Zemlje, što znači slaviti rođenje života i radovati se objavi istine? Može li nas strahota zločina navesti da se prepustimo beznađu i očaju? Unatoč svemu zlu, koje se događa pred očima čitavog svijeta, Božić nas upućuje

na suprotno razmišljanje i djelovanje. Što je zlo veće i agresivnije, potrebna je jača vjera i nada kako bismo duhovnom snagom i dobrim djelima pobijedili zlo. U mnogim religijama od prastarih vremena slavilo se rađanje i obnavljanje života svake godine, ali to je redovito bilo vezano uz buđenje života u proljeće, uz plodnost zemlje. Blagdan Božića kojim slavimo Isusovo rođenje u štalici ima potpuno drugi smisao. Krist je došao da bi se čovjek ponovno rodio kao biće istine, ljubavi i pravde. Suvremenim političkim rječnikom rekli bismo daje Krist došao da uspostavi "novi duhovni poredak", u kojemu će ljubav biti temeljni zakon, i to ljubav prema Bogu i bližnjemu. Danas na početku trećeg tisućljeća, kad svjetski političari grade "novi svjetski poredak" ravnodušno gledajući zločine i zgaženo ljudsko dostojanstvo, potreban je upravo Krist koji naviješta kraljevstvo ljubavi i tolerancije. U ovom božićnom vremenu potrebno je upozoriti na obmane i zablude svjetskih moćnika. Premda je sudbina čovjeka donekle u njegovim rukama, bez božanskog osmišljavanja života čovjek bi teško mogao krenuti putem koji bi ga doveo do novog, ljudskog poretka. Doduše, čovjek je na temeljima moralnih i etičkih principa ispisao brojne deklaracije i konvencije koje zagovaraju poštivanje ljudskog dostojanstva. Međutim, napisane deklaracije su jedno, a praksa je drugo i u tome se ogleda tragična obmana suvremenog svijeta. Putokaz je, naime, dobar ali skretanje svjetskih političara s pravoga puta vodi u "interesne sfere" velikih i moćnih, dok većina čovječanstva ostaje nemoćna i obespravljena. Ne podsjeća li nas cinizam, ravnodušnost i licemjerje moćnih i velikih svjetskih velesila, kao i pojedinih svjetskih političara na biblijskoga Heroda, koji je dao pogubiti novorođenčad ne bi li sačuvao svoju moć i vlast? Može li se "novi svjetski poredak" izgraditi na ravnoteži straha i sile, na logici oružja, na čemu posljednjih desetljeća svjetska politika navodno "gradi" sigurnost i mir za buduće naraštaje? To je najveća zabluda svjetske politike, jer takva ravnoteža ne samo da je na klimavim nogama nego uzrokuje sve veće nepravde, još veće siromaštvo i promiče zakon jačega. Jedina alternativa ravnoteži straha i sile je ona koju je Krist objavio svijetu: svi su ljudi pred Bogom jednaki, odnosno braća. Nasuprot ravnoteži straha i sile treba težiti skladu koji izvire iz povjerenja i poštivanja drugih, odnosno bližnjih. Osim toga Božić ukazuje na mogućnost da se svaki čovjek ponovno rodi kao biće ljubavi bez obzira na rasu, vjeru i nacionalnost. Zato je Božić univerzalni, odnosno "globalni" blagdan svih ljudi dobre volje. Prije više od dvije tisuće godina Krist je čovjeku objavio istinu čija svjetlost još i danas svijetli. Na početku trećeg tisućljeća čovječanstvo bi, ako želi živjeti u miru na Zemlji, konačno trebalo krenuti za svjetlom istine i ljubavi, što je zasjalo rođenjem Isusa u štalici, jer jedino to svjetlo svijetu može donijeti mir.

Tin Kolumbić

BOŽIĆ + •• t..;

PAŠURATE I PROUST Uvik mi je najdraže vrime u godišću bilo vrime okolo Božića. Jer, bez obzira na sve "stabilizacije" i "recesije" ovega svita, čutilo bi se veselje, blagostanje i teplina kuće. Kuća bi se redila i fregala do pricistega, kuhalo se na veliko da se sve pušilo, cakla bi bila uvik apanona, špaher se loži po cili don, a u haldaju bi uvik bilo teple vode i mati bi nos cinila da se dobro opererno i izgratomo svu rafu dok ne bi postali carveni od gratonja i tepline kuhinje. Posebno misto u ciloj toj ceremoniji imaju von i pašurate. Da mi se moć vratit u vrime i vidit tu ženu koja je svojoj dici itila napravit ništa za Božić, a ni imala ništa nego žlicu cukara, malo rakije i muke, dodala pinku vode i to isfrigola. Uvik me fascinira kad niko od tako malo more dobit ništa. Baš radi tako jednostavne ricete pašurate von išćedu majstora pa su von tako pašurate i na niki nocin ocjena svake dobre kuharice, a opeta, ko je ti koji more sudit. Nima von dvi kuće sa istin pašuratima. More bit u koje god matere i ćere ili dvi sestre, ali i tate ćete noć koju diferencu. J er, jednoj muž ne voli suhvice, a drugoj voli kruškovac. Od osnovne ricete išlo se naprida, tako da ima more ricetih sa svin i svacin. I sa kvason, i jogurton, jabukima, patatima, grizon, i ko će znat sa cin još. Moja susida teta Marija hi je cinila sa kvoson i pune vonjih, tate bi se našlo i korice od limuna i naronce i rakije i ružaline, cep ruma, vaniliju, šaku umendulih, malo suhvicih, malo kruškovca i još bi u cukar za posut stavila kanelu, pa bi bile kafene iznutra i drugi don bi utvardile da si moga ubit covika iz tri skaline na mandrać, kako bi bi reka moj otac, ali bi ostale guštoze i navunjone. Moja mati hi je cinila na glogaj i uvik na Badnji don, posli vecere. Ni je bilo brige hoće kuća vonjat na pašurate, jer je na Badnji don kuća tukala vonjat na bakalar, pašurate i borovinu. Muški bi pomogli tuć pašurate i obično bi puka koji pajak, mati bi frigola, a jo bi posipala cukaron, ali i to je posal. Meni su svake pašurate droge, i pune vonjih i prozne,

meke kako pompuina i tvorde za ubit covika, i sa suhviciman i bez ... Jer, pašurate su mi puno veće od sl~tkega i svaku koju ugrizen siti me na niku drogu ženu, mku kuću, ništa lipo. Jo hi cinin na glogoj, kako son naucila od matere. Uvik hi cinin na Badnji don, i sad s prilicnin kuharskih stažon pari mi se da još nisan napravila pašurate tako dobre kako ca je cinila moja mati. Još išćen ti gušt iz ditinjstva. Nikad hi ne cinin vanka štajuna.

Dinka Novak

ZAGREBAČKE BILJEŠKE Mjesec je listopad, trgovine se počinju pripremati za Božić, nadajući se dobrom utršku. Marketinška politika prebožićnog vremena kako znamo i nema baš puno veze s Adventom. Mi koji to vrijeme živimo (ili se bar trudimo) živjeti adventski imamo drugačiji odnos prema tom prelijepom razdoblju crkvenog vremena. Jutra nam započinju Zamkom, a dani protječu obasjani radošću u iščekivanju Kristova rođenja. O, koliko smo blagoslovljeni! Živimo u vremenu u kojem je sve više naglasak na imati, a sve manje na biti, a Biti bi trebalo cijele godine živjeti u doticaju sa sveprožimajućim osjećajem koji u kršćaninu izazivaju rođenje malog Boga- Božića. Vijest koju pronijehu mudraci koje je vodila betlehemska zvijezda. Nije lako svjedočiti kršćansko življenje u svijetu i vremenu gdje se sve čini suprotnim, u svijetu u kojem se ljudi nebeski uzdižu do božanstava i ljudska bića vrednuju po materijalnim mogućnostima, svijetu koji tehnološki napreduje zapanjujućom i zastrašujućom brzinom u kojoj ljudi polako, ali sigurno postaju robovi te iste tehnologije i na kraju ono najvažnije i najtužnije- gdje je sve manje čovjek jedan drugome čovjek. Prolazim tako pokraj skupocjenih dućana s raskošno okićenim izlozima na zagrebačkim ulicama, a u duši mi moj Hvar. I čežnja. Uvijek čežnja. Za tim krajolikom neizrecive ljepote, mojim najplavijim morem, najljepšam i najdražom Prvostolnicom, Pjacom... pa onda onaj uspon od Brusja prema Grablju. Kad se škoji vide kao na dlanu i kad se moje biće osjeća u skladu s Bogom, prirodom i sobom- kao nigdje na svijetu. Škoj gdje živi moja draga fameja i gdje vječni san počivaju

kru v. ni e .115

+ + t + • + BOŽIĆ

moji preci A1vižetovi i Gazzarijevi. I tako od rođenja živim ovdje, a srce mi je u Hvaru. I nosim ga uvijek i svugdje. Volim ga puno više tijekom godine, nego ljeti - jer ljeti sve više nalikuje bilo kojem ljetovalištu, a tijekom godine živi svojim smislenim idiličnim životom. Kad se ljudi posvećuju jedni drugima, po godini sjede na osunčanoj Pjaci i gledaju prema Visu i Korčuli, naslikavaju Dubrovnik... misle kako nemaju dovoljno sadržaja, a imaju puno više nego im se čini, jer ne znaju što znači živjeti u hektičnom, stresnom gradu krcatom ljudi koji samo bezglavo jure i jure, a sve manje znaju kuda, zašto. Robuju konzumerizrnu i prolaze pokraj ljudi koji trpe tražeći koricu kruha pokraj kanti za smeće. Tužni su to prizori! Živjeli u Hvaru ili Zagrebu trebali bismo širom otvoriti oči i imati ih otvorene cijele godine za sve što nam je od Boga dano, zahvaljivati u srcu i uvijek biti tu jedan za drugoga. Tek onda će Božić uistinu biti Božić.

Mirjam Zaninović

Što se dogodi kad spojimo sv. Nikolu i Coca- Colu?

PRAVO LICE DJEDA MRAZA - BOŽIĆNJAKA

Djed Mraz je izmišljeni lik koji djeci donosi poklone za Novu godinu ili Božić i, naravno, SVl znamo da je on zapravo zamjena za Svetoga Nikolu narodima koji uglavnom nisu TO PROve YOU LOVE YOUR FAMilY

katolici, a na kraju krajeva lik Djeda Mraza nastao je po uzoru na lik Svetog Nikole. U posljednje vrijeme Djed Mraz se smatra novogodišnjim običajem, pa je prihvatljiv za djecu cijelog svijeta. 31.12. se u vrijeme bivše Jugoslavije slavio kao Dan dječje radosti. Lik Djeda Mraza naročito je zanimljiv stanovnicima zapadnjačkih zemalja, poglavito Amerike , jednostavno zato jer je upravo zahvaljujući Coca- Coli koja ga je proslavila u svojim televizijskim reklamama postao "celebrity" i glavni glumac u mnogim dječjim filmovima sa tematikom "Božića", što sa istinskim Božićem ima jako malo veze.

Božić Bata i radionica na Sjevernom polu Djed Mraz se prilagođava vremenu, običajima, religijama, kulturama i narodima. To se vidi i u Bosni i Hercegovini, gdje žive ljudi različitih religijskih uvjerenja. Katolici Djeda Mraza u posljednja dva desetljeća najradije nazivaju Djed Božićnjak. Uz Malog Isusa, donosi darove djeci za Božić (25. prosinca). Pravoslavci smatraju da Božić Bata poklone raznosi 7. siječnja, kada se, po julijanskom kalendaru, slavi Božić. Ateisti prihvaćaju Djeda Mraza, jer ga smatraju

BAŠTINA + • • t ..; t

građanskom tradicijom, nevezanom za Crkvu, koji raznosi poklone na Novu godinu. Djed Mraz se proslavio zbog svojeg darivanja, ali kad dublje uđemo u srž on je samo još jedna ikona koja ljudima diljem svijeta "muze" novac iz džepa. S druge strane, u drugi plan stavlja Božić kao takav, a i svetoga Nikolu (čija je on poganska replika) koji je za razliku od njega STVARNA osoba, koji je živio i prošao ovom zemljom čineći dobro kao što nas je i Krist učio. Prva verzija priče govori da Djed Mraz živi na Sjevernom polu sa svojom ženom, bakom Mraz. Tamo postoje radionice gdje vilenjaci izrađuju igračke. Oni pomažu Djedu Mrazu prikupiti sva dječja pisma sa željama i za svako dijete spremiti paketić. Djed Mraz, putujući u saonicama koje vuku leteći sobovi, ulazi kroz dimnjak i ostavlja pod jelku (ili božićno / novogodišnje drvce) darove. Druga priča kaže da je Djed Mraz iz finskog dijela Laponije i da odatle posjećuje svu djecu svijeta. Ovo može proći kao jedna lijepa bajka za one najmlađe, kao i svi ostali filmovi odugobradome djedici, no bit Božića je u dolasku Krista i da nam to bude najljepši dar koji možemo poželjeti.

Ivo Tudor

kru ve n i e .117

t • + + + • DA NI...

DOSTOJANSTVO "Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo!", čitat će se na ponoćnoj božićnoj misi. Veoma neobične riječi, ako imamo na pameti stvarni povijesni događaj. Događaj u kojemu je Isus, Božji Sin, rođen u hladnoj, prljavoj i smrdljivoj štali. Rođen je u uvjetima koji ni na koji način nisu prikladni za novorođenče. Događaj u kojemu je sveta Obitelj bila odbačena od ljudi jer za njih nije bilo mjesta u svratištu. Nije Blažena djevica Marija imala nikoga tko bi joj pomogao. Ni savjetom ni djelima. Događaj u kojemu je sv. Josip, Betlehemac kojega je posao odveo u Nazaret, bio na muci shvativši da više nigdje ne pripada. Da nije doma u Betlehemu jer je iz njega otišao, a da nije doma ni u Nazaretu jer mu je srce ostalo dolje u Betlehemu. Kako siromašni, odbačeni i napušteni mogu upoznati svoje dostojanstvo? Kako u hladnoći, prljavštini i smradu upoznati svoje dostojanstvo? Očito je, Božić nam je tome svjedok, da čovjekovo dostojanstvo i njegova vrijednost ne proizlazi iz materijalnoga, novaca, ugleda, sigurnosti, utjecaja. Bog, birajući način na koji se rodio, odbacuje takva shvaćanja. Čovjekovo dostojanstvo nije u stvarima oko njega, nego u njemu. Čovjek je dostojanstven ne zbog onoga što ima, nego zbog onoga tko je. Naše dostojanstvo je u činjenici da nas je Bog stvorio na svoju sliku i da nas voli. Naše dostojanstvo je u činjenici da nam je povjerio talente koje možemo razvijati. Naše dostojanstvo je u činjenici da imamo sposobnost voljeti i biti voljeni. Naše dostojanstvo je u činjenici da smo čovjek. "Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo!"

Nikola Kuzmičić

JO SAN FORANIN

jo san Foranin i volin For ko oca i mater a ne ko stvor

provo san bižat i uteć provo san mučat i ne reć

ma nisan moga

jo san Foranin napravjen od Fora sforskin vonjenj i pituron s forskin pojen i šušuron jo san Foranin i volin For

jo san Foranin na Foru mi je misto i di god da gren uvik čujen isto

"Vi, gospodine, izgleda da niste odavde. <C

nisan nisan, dobri čoviče

jo san Foranin

jo san Foranin i volin For ko oca i mater

PRI ČA + • .; + + +

KO SVE GRE U KINO? Tega jutra, umisto kokotih, Glavicane je stresa Tarzanov rov! Parvi nos je probudi a na drugi skocemo iz posteje. Ca je to, jesmo dobro culi. .. Oklen je to došlo, iz Glavice? A bome ... to je Kači, ca bi drugo moglo bit. Sprint do cimiterija. Ninder nikoga a odizgora visi debela cima od broda. Bor visok, bez gronih za se popet ... kako je ta cima soma dospila na bor? Još se 'jujo. Svako zoc imo svoje za rogoc tako i oto; bome u kino je Tarzan. Johnny Weissmuller ... najboji Tarzan ikad!!!!! Urlice, tarci, skoce, pliva i leti priko cile đungle ... hiće se od lijane na lijanu, majmunica Čita leti za njin, sve ga moguće beštije kapidu i slušodu. Njegov urlik izazov je svim forskin muškardinima, svi provojedu. Pemn, samo Kači obojce kako tuko, probije svima uši bez problema. A ca je Tarzan brez lijane i ne leti zrakom? Tako je staro cima priko noći dospila na bor ... Eno ga 'nama, Kači đipa put Spilih, jaše konja sve bez sedla, bit će da papetu nosi marendu u poje. Uvik u nikemu poslu, Cite okupii starije i miaje, jeza se igrat jeza poč u kino. On uvikzno ca je u kino, je kaubojski, je Staniaiolia, je Mikimaus, Dizni ili Čarličaplin... i di se moredu nabavit žvakaće. U vrtić i u škulu, od jednega do drugega gre vijest, koji je film, jedon drugega bi pitali je greš u kino i ko sve gre, da se moredu kupit korte za svih. Naravski, rukalo je napravit manevar da te pustidu u kino. Mati će te pustit ako joj receš da će ti otac dat za karte ako te ona pusti, a otac će ti dat za karte ako mu receš da te mati pušćo ako on do za korte. Cvite je tote bi maher i svoje poznovonje života

evite Bracanović Kači (prvi s lijeva) i dica iz Glavice

vdikodušno je prenosi mlajima koji nimodu pojma o pojmu. Korte za kino kupuvole su se kad bi se skupila curma, u red se cekalo planirano i naizmjenično. Ti red za korte je bi soma za starije od 8 i jake, jer od tega guronja i galame mlaji i slabiji bi mogli imar životne traume i ozbiljnanagnječenja rebrih i glave. Dunkve, obukli bi se za u kino, čak i postole odnosno japanke ako je lito. Stariji, a to su oni od sedan asan godišć, vodili su one mlaje od rei do pet, pokret u tu i tu uru, čoporativno nizbardo u Arsenal. Slavno kino "Madeira" !!! Iz Glavica, di je svaka kuća imala kokoše, kozu, a puno njih konja ili tovara, došli smo na rivu, u Grad.. Na vrota je strogim pogledom Miće Manjona pregledava korte, jesu prove ili zalipjene. Albanac isprid kina pece marune u niku bacvu od lima, a u Mornara se kupujedu slani štapići, Kiki bonboni i baštuni čikulote. Slotki ščapići, oni carveno bili, bez premca su u Kamberovića, a i zimi zimski sladoled, ajme, da mi je sad jedon. U kino šušur i galama, parvi red uvik živi nered. Ž viMe se i komentiro na sav glas, a ako je niki indijanac ili kauboj spektakularno pogini, ispo is konja ili niz kose, onda uzvik

d v l' . 'paaa! "" P kl raka ći b' žvižđ" • o usev Jenja, a. .. .... u a t ,op urne es l onje do besvjesti, dungla bez Tarzana i Đejn. Svi su išli u kino. Sad vej niko ne gre, jer ga nanka ni.

Zabilježila: Nives Tomasović

kruvenic.l19

+ + t + • + POVIJEST

o SJEDIŠTU HVARSKE BISKUPIJE OSNOVANE 1150. GODINE 2. dio: SJEDIŠTE BISKUPIJE OD POČETKA jE BILO U GRADU HVARU

Pitanje o sjedištu Hvarske biskupije u 12. i 13. st. pokrenuo je 1873. g. don Šime Ljubić u svome kampanilističkom pamfletu protiv Hvarana ,,Paria Citta Vecchia e non Lesina" (Faria Stari Grad, a ne Hvar), punom proturječnosti. Smatrao je, na osnovu podataka iz Va1ierove vizitacije 1579. g. o ruševnoj crkvi sv. Stjepana, za koju se kaže da je nekoć bila katedrala, da je sjedište biskupije u 12. i 13. st. bilo u Starom Gradu. Drugi mu je "argument" podatak iz naredbe mletačke vlade hvarskom poteštatu 1292. g. da "unutar zidina bude uključen i samostan u kojemu sada stanuje biskup i vi potestate" , po kojem zaključuje da tada u Hvaru još ni 1292. nije postojala biskupska palača. Naime, biskupska palača je u Hvaru oduvijek na istom mjestu do danas, kako to zorno pokazuje nadvratnik s natpisom biskupa Nikole II. iz 1249. g. i kako se to spominje 5. veljače 1278. g. (Pactum Farrae et Brachiae cum Venetis .... in Far in palacio episcopali). Biskupska palača bila je smještena u okviru prostora benediktinskog samostana Santa Maria di Lesna i proširila se u tom prostoru kada je prestao funkcionirati benediktinski samostan krajem 13. stoljeća. Ivan Ostojić smatra da iz citiranoga pasusa 1292. g. izgleda da u samostanu već tada nije bilo monaha.

Gdje je bila biskupska palača? Nakon što je ]. Bog1ić u svojoj knjizi razložno poništio Ljubićevu tezu, don Šime Ljubić više o tome nije nikada pisao. On je, naravno, kao povjesničar koji je poznavao dokumente iz navedenih i kasnijih razdoblja, a koje je u nizu i objavljivao (Listine), dobro znao realnu povijesnu istinu o toj temi! Kao što je dobro znao da na originalu "Ribanja" piše "sloxeno po Petretv Hectorovichiv Hvaraninv", pa je ipak u svom izdanju ,,Ribanja" 1846. g. bezobzirno to falsificirao kao "složeno po Petru Hektoroviću Starogradjaninu" i zatim izmislio deplasiranu temu "Petar Hektorović Starograđanin, a ne Hvaranin" . Zato nas je začudio članak uglednog povjesničara, akademika Tomislava Raukara, jer smo se nadali da će opsežnije i argumentiranije pisati o toj temi. Međutim, on piše: ,Jpak, u novijoj je historiografiji češća teza da je novoutemeljena hvarska biskupija u sredini 12. st. imala svoje sjedište u Starom Gradu. Teza o Starom Gradu temelji se na iscrpnijoj, dijelom i veoma uvjerljivoj argumentaciji ... " Čudno je ipak na koji način T. Raukar otklanja R. Bučićev rad, jer da on apriorno smatra da se nazivi Far, Lesina i sl. odnose na grad Hvar. To je ispravno Bučićevo mišljenje koje proizlazi iz četrdesetak dokumenata, a koje T. Raukar također otklanja, ne spominjući nijedan, tek razmatrajući dva podatka iz 1278. i 1292. godine. Dakle, pogledajmo kakva je to "novija historiografija" i koja je to "iscprnija i uvjerljivija argumentacija" na koju se Raukar poziva. Niko Duboković Nada1ini 1974. g. piše usputno u dvije rečenice " ... dosljedno tome zaključujemo da je ovdje (Sv. Ivan/sv. Marija, Stari Grad) bilo mjesto kulta u antici, a kasnije i sjedište prvog hvarskog kršćanskog arhiprezbitera, dakle vrhovne crkvene vlasti na otoku u ranom srednjem vijeku. Arhiprezbitera je 1135. g. u tome sjedištu zamijenio prvi biskup hvarski, a on je tu ostao do prelaza u grad Hvar, možda 1249. g." Doista historiografski netočno! Niti je godina 1135., niti je sjedište u sv. Ivanu/sv. Mariji. Ili pak što piše 1995. g. R. Bužančić u svom tekstu o starogradskoj srednjovjekovnoj arhitekturi: "U 12. st., osnivanjem Hvarske biskupije, Stari Grad je dobio na važnosti kao novo otočko središte. Srednjovjekovni kompleks Sv. Marije i sv. Ivana ima ulogu župne crkve, a biskupskim se sjedištem naziva stara crkva sv. Stjepana koja se nalazi u temeljima današnje župne crkve ... " Dakle, župna i biskupska crkva istodobno u istom mjestu?! "Crkva koju vežu uz biskupsko sjedište, što se vidi iz dokumenata

POVIJEST + • + t + t (kojih dokumenata, osim spomena iz 1579., op. p.), vjerojatno je bila podignuta u ranom srednjem vijeku ... u popločanju nove crkve 1880. g. pronađen je mramorni ornamentirani pilastar koji je vjerojatno pripadao prijašnjoj crkvi. " Predromanički pilastar iz 9. st. kojem je sa stražnje strane natpis kanonika Damjana Prvoša iz 1385.g. u kojem se čita o podizanju gostinjca (hospicija) bio je kao natpis skinut s obližnjeg gostinjca i ugrađen u podnicu nove župne crkve sv. Stjepana 1708. godine. Vjerojatnije je da potječe iz predromaničke crkve sv. Marije/sv. Ivana, odakle je bio upotrijebljen kao natpis 13 85. g. na obližnjem gostinjcu. Je li možda iscrpnije i uvjerljivije "argumentirano" duhovito "rješenje" J. Kovačića o prijenosu natpisa biskupa Nikole II. početkom 17. st. iz Starog Grada u Hvar? To je u "novijoj historiografiji" češća teza koja se, po Tomislavu Raukaru, "temelji na iscrpni joj, dijelom i veoma uvjerljivoj argumentaciji" da je Hvarska biskupija "u sredini 12. st. imala svoje sjedište u Starom Gradu." Prije bi se moglo reći da dosad, osim Bučićeva rada, nije bilo ozbiljnijeg rada o ovoj temi, iako je i Bučiću ona bila uzgredna. Kao i Š. Ljubić, i T. Raukar navodi naredbu mletačke vlade hvarskom potestatu iz 1292. g. o uključenju samostana unutar zidina, pa zaključuje kao i Ljubić - "u gradu Hvaru još uvijek nije postojala biskupska palača, budući da biskup boravi u samostanu." Za podatak iz 1278. g. o službenoj odluci Hvarana o podložnosti Veneciji donesenoj u biskupskoj palači u Hvaru (in Far in palacio episcopali) smatra za palaču "čini se vjerojatnijim da je ona bila u Starome Gradu i da je Far 1278. g. Stari Grad". T. Raukar stalno zanemaruje činjenicu natpisa biskupa Nikole II. iz 1249. g. u toj palači! Jedno je službeni hvarski akt od 5. veljače 1278. g. donesen u hvarskoj biskupskoj palači, a drugo su uobičajene mletačke naredbe svome potestatu. T. Raukar zaključuje: "Sukladno tome, nazivi Phar, Far ili Fara u tom razdoblju, od utemeljenja Hvarske biskupije u sredini 12. st. do posljednje četvrtine 13. st. označavaju Stari Grad. U tom razdoblju Stari Grad je, kao sjedište biskupa civitas, a od 1278. g. takav pravni položaj od njega preuzima novo upravno središte hvarsko - bračke komune, grad Hvar". Dakle, usuprot lingvističkim objašnjenjima (P. Skok, M. Suić) da je latinski Phar, Far, Fara hrvatski Hvar, Chuara, Quara, T. Raukar smatra da se nazivi Phar, Far i Fara do 1278. g. odnose na Stari Grad. Međutim, znamo redoslijedom dokumenata iz 1146. (in Faro), 1185. (in Phar), 1267. (in Phari stando) 1272. (stando in Quaro; civitas Farra), 1274. (de Faro), 5. 2.i 3. 4. 1278. g. (in Far), 21. 7. 1278. (de potestate Farre) i 1282. (in Farra) da se ti nazivi kontinuirano odnose na grad Hvar. Ne mijenjaju se jezični standardi i nazivi nakon 500 godina

Pečatnjak opata samostana sv. Marije Hvarske

hrvatskog jezika na otoku tek tako kroz nekoliko mjeseci (1278.), pa se odjednom Stari Grad ne naziva više Phar, Far, Fara, Chuara, Quara, Hvar, nego grad Hvar. Niti se Stari Grad - Civitas vetus ikad nazivao spomenutim nazivima na latinskom, odnosno romansko m, niti Lesina. Dapače, Stari Grad se oduvijek do danas među ljudima na otoku, a tako ga imenuju i sami Starograđani, naziva Paiz - Pajiz (od paese -mjesto). Također je, po T. Raukaru, Stari Grad civitas do 1278. g., a poslije je to Hvar. Vidjet ćemo što postoji od te starogradske civitas iz 12. i 13. st. Ništa!

Lažni "nekadašnji sjaj" Dakle, po T. Raukaru je vidljivo da on raspravlja o samo dva podatka, iz 1278. i 1292. g., pritom otklanjajući četrdesetak dokumenata od 1146. do konca 13. st. i po podatku iz Valierove vizitacije (1579.), jednako kao don Sime Ljubić stotinjak godina prije njega, što i nije neki historiografski napredak. Naravno, kada bi uzeli u obzir cjelinu arheoloških, lingvističkih i povijesnih podataka, rezultat bi bio negativan za "starogradsku tezu". Pogledajmo i podatak iz Valierove vizitacije, kako su to zabilježili njegovi pomoćnici A. Randolfi i L. Albertino. Agostino Valier je vizitirao samo grad Hvar, a njegovi

kruv.nlc.12l

t + t • ci + POVIJEST

. ~~~~~v(C~~noo~~~R'l~v

\fl~(6~ll4lFM~N~RStWIDAt((;6lNW$ ~~ ~fMK'lR6N~ ~S · ( H1tI~lCCSceUt~ooMTh(©mr~ t©NDID~i(tOOM (

pomoćnici ostali dio otoka. "Crkva sv. Stjepana, nekoć katedrala dok je ovo mjesto bilo grad, razorena je ... uokolo ima mnogo grobova i do njih je biskupska zgrada koja nije ništa drugo doli gola zidina. " Nije li čudno da se crkva sv. Stjepana uopće prvi put spominje 1579. g. kao "nekoć katedrala", i to samo tada i nikada više? I to kako su Valierovim pomoćnicima ispričali Starograđani, vjerojatno "mjesni prvaci" i don Petar Beroaidi koji izjavljuje uPriulijevoj vizitaciji 1603. g. da je tu župnik 25 godina i da tu nema župne kuće, već stanuje u unajmljenoj kući. UPriulijevoj vizitaciji crkva sv. Stjepana se uopće ne spominje, a u zamolbi Starograđana biskupu od 30. kolovoza 1604. g. za gradnju nove župne crkve na njenom mjestu, ona se spominje kao "stara crkva sv. Stjepana koja pripada biskupiji (l' antica chiesa di S. Ste{ano)". Oni pišu da ju je potrebno proširiti, kao i na nekim mjestima koja se spajaju sa zidinama biskupije (cinti di muraglia del Vescovato) koji se 1579. g. spominju kao "gole zidine". Drugi dio "starogradske priče" Valierovim pomoćnicima, u težnji za ostvarenjem gradnje nove župne crkve, još jasnije pojašnjava kako i koliko su Starograđani "nakitili" tu priču 1579. g: "Ondje se nikad ne služi misa, na veliku žalost puka koji se sjeća nekadašnjeg sjaja te crkve i žali što sada propada ... " Sigurno su se te godine sjećali "nekadašnjeg sjaja te crkve" tako dobro da su je od 1278. (po T. Raukaru) toliko zapustili "na veliku žalost puka" koji "žali što sada propada" (zar žali tek 1579. g. ?!), da im je župna crkva ona sv. Marije, a ne nekadašnja sjajna crkva sv. Stjepana. Župna crkva sv. Marije spominje se u dokumentu iz 1322., po kojemu je nakon smrti Francisca Artellija ostala upražnjena, pa patroni te crkve prepuštaju hvarskom Kaptolu izbor svećenika (plebania sanctae Mariae ciuitatis Veteris diocesis Farensis). Nadalje, toliko su se sjećali "nekadašnjeg sjaja te crkve" da se ona uopće ne spominje u Hvarskom statutu iz 1331. g.! Spominje se samo crkva sv. Marije/sv. Ivana, dok obližnji Dol tada ima tri crkve - sv. Petra, sv. Mihovila i sv. Barbare. Zar je taj građevni sklop crkve sv. Stjepana, po "starogradskoj priči" katedrala sa biskupskom zgradom, čijeg se "nekadašnjeg sjaja" puk vrlo dobro sjeća, toliko

stoljećima nevažna "na veliku žalost puka", a nije mu bilo žao od 1278. (po T. Raukaru), da im ta sjajna crkva ne može biti ni župna, a nije vrijedna ni spomena u Hvarskom statutu 1331., nego tek 1579. g., i to kao katedrala. I to samo tada, i nikada više kroz sva ta stoljeća.

Očito da je "priča" Starograđana nadobudnim Valierovim pomoćnicima bila namještena u svrhu ostvarenja izgradnje nove župne crkve i tako ostala zapisana. Vjerojatnije je da je crkva sv. Stjepana bila u ranom srednjem vijeku ruševina kasnoantičke crkve iz 6. ili 7. st., što sam obrazložio u radu "Srednjovjekovni spomeni kasnoantičke baštine Hvara" 1995. i 1998. g.

Kako je Hvar dobio ime? Samo lingvističko objašnjenje imena Hvar su dovoljna za tvrdnju da Stari Grad u 12. i 13. st. nije bio civitas, niti se nazivao spomenutim latinskim i romanskim imenima. Grčkom imenu Pharos-Faros, Rimljani su dodali nastavak -ia, pa glasi Pharia - Faria. Iz rimskog naziva Faria dalmatinski Romani su načinili u svom izgovoru naziv Fara. Stari Hrvati, ne poznavajući suglasnik -{-, preoblikovali su ga u suglasničku skupinu -hv-, što pokazuje u 10. st. oblik Chuara, a spajanjem sa apelativom "otok" naziv je izgubio svojstvo ženskog roda, te je tako nastao hrvatski naziv Hvar za otok i grad. Slijedeći zakone svoje fonetike i fonologije, Romani su bilježili (kao i kasnije Talijani) u latinskim dokumentima taj oblik, od hrvatske preoblike Chuara od Fara, kao Quar(r)a (P. Skok, M. Suić). Premještanjem vodećeg naselja otoka na položaj današnjeg grada Hvara tijekom 7.-8. st., premjestilo se i ime naselja koje se na otoku do danas izgovara For, Far, Hvar ili Hvuor i oduvijek se odnosilo na grad Hvar. Slično kao na primjeru Cavtata, gdje se nekadašnji Epidaur u srednjem vijeku naziva Civitas vetus Ragusina (dubrovački stari grad), od kojeg su stari Hrvati sačuvali samo riječ civitas, promijenivši je u Cavtat, tako je bilo i na Hvaru. Civitas vetus (Pharensis) Hrvati su preveli u Stari Grad. To su standardizirani nazivi u hrvatskom jeziku otoka od dolaska Hrvata u drugoj polovici 8. st. i

POVIJEST + ci + t +

1e~tC(6~©J~(8Jn>@~© V ~ =1 Dli(c\M~(Q)~tceRlNt«~vmWCCONWGleSWJ2lM~ ~

CNMWCeJlS ~~G]qD€r1VVM)§i FKOE: blIS v

nisu se mijenjali nakon 500 godina (tj. 1278.). Lesina je pak izvorni romanski naziv kasnoantičkoga grada Hvara koji se u 6. st. (536. g.) spominje kao Lisina (Prokopije), pa odatle srednjovjekovni naziv Liesina, Lesina, Lisna, Lesna. Druga tvrdnja da je ~tari Grad u 12. i 13. st. civitas još je neargumentiranija. Sto nam je ostalo od tadašnje civitas ? Doslovno ništa! Od te civitas trebali bi postojati neki arheološki ostaci zidina, crkvi, romaničke arhitekture i skulpture 12. i 13. st., ali tome nema nikakvog traga u Starom Gradu. Začuđujuće, ali doslovno ništa. Do polovice 14. st. u Starom Gradu postoji samo predromanička crkva sv. Marije/sv. Ivana, koja je u 11. st. kao takva preuređena. Vjerojatno iz nje potječe

predromanički pilastar iz 9. st., a kod crkve su nađena i dva novčića bizantskih careva iz prve polovice 11. stoljeća. Sv. Marija bila je župna crkva, a tek se polovicom 14. st. gradi crkva sv. Nikole i do osnutka dominikanskog samostana 1481. g. to su jedine dvije crkve u Starom Gradu. Ne postoje nikakvi arheološki arhitektonski ni drugi ostaci iz 12. i 13. st., osi~ spomenute crkve sv. Marije i ruševine kasnoantičke crkve sv. Stjepana iz 6./7. stoljeća. "Priča" o Starom Gradu kao civitasu i sjedištu Hvarske biskupije tek je prazna izmišljotina bez ijednog ozbiljnog argumenta.

Hvar na starom zemljovidu Za razliku od Starog Grada, pogledajmo Hvar. Kasnoantička Lisina osobito je od 4. -7. st. značajno kasnoantičko naselje, što potvrđuju brojni arheološki nalazi. Za vrijeme bizantske Dalmacije u 7. i 8. st. ~akođer je značajan grad i luka na jedinom pomorskom Jadranskom putu u tom razdoblju, a i kasnije. Grad Hvar se pod imenom Lesina prvi put spominje 1099./1100. g., a na "Zemljovidu Sredozemlja" arapskog kartografa Al­Edrisija (1099.-1165.) iz 1154. g. nacrtan je otok Hvar s obilježenim gradom Lesnah. Al-Edrisi opisuje hrvatske gradov: i ističe da su "lijepi hrvatski gradovi Bakar, Zadar, Sibenik, Hvar, Split i Dubrovnik važna trgovačka čvorišta, sjecišta primorskih i kopnenih putova, sa vrlo razvijenom brodogradnjom. Njihovi građani uzgajaju

Natpis biskupa Nikole iz 1249. (nacrt i fotografija)

poljoprivredne kulture, napose vinovu lozu". Od 1146. do 1282. g. in continuo se spominje grad Hvar k~~ "in Faro", "in Phar", "in Lesina" , "in Quaro", a kao ctvttas 1000., 1099./1100. i 1154.g. Koncem 12. st. spominje se "prope civitatem" , 1242. "extra civitatem" i 1272. "civitas Farra". Upravo podaci iz 1219. i 1272. g. pokazuju taj kontinuitet naziva civitas za grad Hvar. Naime, 1219. g. splitska općina piše onoj u Dubrovniku da se za rješavanje nekog spora izaslanici obiju općina sastanu kod samostana u Hvaru - "ad monasterium de Lesna". U dubrovačkom Statutu iz 1272. g. u odredbi XLIX. knjiga 111."0 običajima između Zadrana i Dubrovčana" navodi se: ,,Ako se dogodi da izbije koji spor između Općine grada Dubrovnika i Općine grada Zadra zbog kojeg bi htjeli održati zajednički sastanak i zajedničko zborovanje, po starom običaju obje strane moraju se naći kod Svete Marije Hvarske (ad Sanctam Mariam de Lesna in insula Farre) na otoku Hvaru na ~boru i stanku ... " U slj~dećoj, L. odredbi ,,0 običajima 1zmeđu Dubrovčana i Sibenčana, Trogirana, Omišana i Splićana" navodi se: ,,Ako koji Dubrovčanin treba podnijeti tužbu protiv nekog Šibenčanina, Trogiranina, Omišanina, Splićanina ili Hvaranina (de Farra) ili netko iz tih gradova sa svoje strane treba podnijeti tužbu protiv

+ + t + • + POVIJEST

Pročelje crkve sv. Kuzme i Damjana u Hvaru

$

"Prisežen pisac huarski", znak kanonika Ivana s PovaIjske listine iz 1250.

kojeg Dubrovčanina, valja ubuduće znati da Dubrovčanin ide u grad svojeg dužnika ... Ako se dogodi da izbije koji spor između Općine dubrovačke i općine svakoga od spomenutih gradova zbog kojeg bi htjeli održati zajednički sastanak i zajedničko zborovanje, po starom se običaju obje strane moraju naći na jednome mjestu, zvanom Prevlaka stonska". Iz ovih se navoda od 1219. do 1272. g. zorno očituje koliki je bio značaj samostana Sancta Maria de Lesina i grada Hvara između najznačajnijih dalmatinskih gradova Zadra, Splita i Dubrovnika. Ujedno se Hvar naziva i Lesina i Farra kao civitas.

Dragocjeni dokazi Od arheoloških i kulturno-povijesnih spomenika od 9. do kraja 13. st. nabrojit ćemo tek neke dobro poznate. Iz 9. st. sačuvano je nekoliko ranosrednjovjekovnih keramičkih (arapskih) svjetiljki sa područja grada Hvara. Iz 10., 11. i 12. st. postoji više od dvadeset nalaza bizantskog novca, a iz 11. st. je i crkvica sv. Vida iznad Velog Grablja na starom putu. Iz 12. st. su dva romanička kamena lavića koji su pripadali jednoj nepoznatoj crkvi iz 12. st. (C. Fisković). Pečatnjak opata benediktinskog samostana S. Maria di Lesna je također iz 12./13.st. Tu je i romanička ikona Bogorodice sa Djetetom (prema G. Gamulinu, oko 1230.g.) i poznati natpis biskupa Nikole II. iz 1249. g., koji govori o obnovi zgrade. Tu su još crkva i samostan S. Maria di Lesna iz 12./13. st., zatim crkva sv. Križa iz 13. st., romanička crkva sv. Kuzme i Damjana iz 13. st. i crkva sv. Katarine. Crkvica sv. Pelegrina bila je sagrađena u 12./13. stoljeću. Zatim su tu i crkvice na Sv. Klementu i na otoku sv. Stjepana. Stipanska je dobila ime po nekadašnjoj crkvici sv. Stjepana (Sustipan, Sustipanska, Stipanska). Postoje još i sačuvani primjeri romaničke stambene arhitekture iz 12. i 13 .st. i romaničke zidine. Sve su to pokazatelji jedne srednjovjekovne civitas, a osobito iz 12. i 13. st., tj. grada Hvara u kojem je llS0.g. utemeljena i osnovana Hvarska biskupija.

Nikša Petrić

HVARSKA KATEDRALA + t + t + + OLTAR Sv. JOSIPA

~

D. Uberti: Bogorodica, Sv. Josip i Sv. Ivan Trogirski

Zapadno od oltara sv. Jerolima i Gaetana u južnom brodu Katedrale nalazi se oltar sv. Josipa kojeg su 1692. g. dali podignuti braća Ivanić Fazanić. Sv. Josip, zaručnik BDM, glavni je titular ovog oltara. Pretpostavlja se da je rođen u Davidovu gradu Betlehemu u Judeji, a kasnije se preselio u galilejski Nazaret. Tradicija drži da je sv. Josip bio drvodjelja -marangun, ali to nije sigurno jer grčka riječ tekton -kojom evanđelisti bilježe Josipovo zanimanje - znači

općenito majstor u radu drvom, kamenom ili željezom. U Nazaretu se Josip zaručio s Marijom, no kako je ona ostala trudna prije vjenčanja, htio je otpustiti. Ali, upozoren u snu od anđela da je Marija trudna po Duhu Svetom spremno je prihvatio ulogu poočima Božjem Sinu. Starija tradicija i Istočne crkve drže da je J osip tada već bio udovac u poodmakloj dobi te da je imao djecu iz prvog braka, dok katolici, anglikanci i luterani drže da je bio mlad i bez druge djece. Zbog popisa pučanstva J osip se morao sa ženom vratiti u Betlehem, gdje se rodio Isus kojeg je priznao kao zakonitog sina. U Betlehemu se Sveta Obitelj zadržala neko vrijeme, a nakon poklonstva mudraca s Istoka pobjegli su pred Herodom u Egipat. Kada je Herod umro, Josip je poveo obitelj natrag, ali ne u Betlehem - jer je Judejom vladao Herodov sin Arhelaj, već u Nazaret. Evanđelja Josipa spominju još samo prilikom posjeta hramu kada je Isusu bilo dvanaest godina. Zanimljivo, u evanđeljima nije zabilježena nijedna Josipova izjava. Pretpostavlja se da je J osip umro prije Isusova javnog nastupa, a zbog vjerovanja da su njegovoj smrti prisustvovali Isus i Marija, Josip je zaštitnik dobre smrti (zanimljiv prikaz motiva "dobre smrti" nalazi se na drvenim baroknim "ceriferajima" Bratovštine sv. Križa, sada u Biskupskom muzeju). Pobožnost prema sv. Josipu razvila se razmjerno kasno. Na Zapadu je njegova svetkovina prvi put zabilježena u 9. st., a prva crkva mu je posvećena tek 1129. g. u Bologni. Izgleda da su štovanje sv. Josipa s Istoka prenijeli karmelićani, a širenju kulta pridonijeli su brojni sveci, kao sv. Bernard, Toma Akvinski, Gertruda i Brigita Švedska. Prihvaćanje blagdana sv. Josipa za cijelu Crkvu prvi je predložio Ivan Gerson na saboru u Konstanci 1414., ali je u kalendar Rimske Crkve ušao tek 1479. g. za pontifikata Siksta rv. i od tada se časti 19. ožujka (na Istoku se slavi na prvu nedjelju nakon Božića).

Obaveznim blagdanom je proglašen 1621., a svetkovinom za pontifikata Klementa XI (1700-1721). Polako, ali sigurno, sv. Josip je postao jedan od najpopularnijih svetaca, a 1870. g. papa Pio IX. proglasio ga je zaštitnikom Crkve. Godine 1955. papa Pio XII. uveo je još jedan blagdan ovog sveca 1. svibnja pod nazivom sv. Josip radnik. Osim Crkve, radnika i dobre smrti, sv. Josip smatra se zaštitnikom protiv sumnje i oklijevanja, ali i borbe protiv komunizma. Zaštitnik je i Novog Svijeta, država Kine, Kanade, Koreje, Meksika, Austrije, Belgije, Perua i Vijetnama te brojnih regija i gradova. Proglašen je i zaštitnikom Hrvatske, kako na latinskom stoji u Protokolu Hrvatskog sabora za 9. i 10. lipnja 1687.:

"Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni hranitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran".

+ ... i + • HVARSKA KATEDRALA

To je potvrdila i naša Biskupska konferencija na zasjedanju 1972. izjavom kako je .odluka Hrvatskog Sabora iz 1687. g., kojom se sv. Josip proglašuje nebeskim zaštitnikom Hrvatskog Kraljevstva, i sada na snazi, jer Sabor nije imao u vidu apstraktno Hrvatsko Kraljevstvo, nego hrvatsld narod, koji nadživi juje sve peripetije oko svoga suvereniteta" te da je to .proglašenje na prijedlog zagrebačkog biskupa Martina Borkovića bilo pravovaljano sa svjetovne i crkvene strane, i kasnije nije nikada osporeno".

U Hvaru su mu uz ovaj oltar nekoć bili posvećeni sadašnja crkva Zvijezda Mora i kapela sagrađena 1898. g. u apsidi ruševina sv. Marka. Uz sv. Josipa i Bogorodicu na oltarnoj je pali i sv. Ivan Trogirski. Prije nego je postao trogirski biskup, Ivan je bio benediktinac u samostanu sv. Petra u Osoru. Zbog toga se ponekad navodio kao Osorinus (osorski) što je kasnije krivo tumačeno te je nastala tvrdnja da je sv. Ivan rodom Rimljanin iz poznate obitelji Orsini. Ivan je u Trogir došao u pramji papinskog poslanika upravo kad je ovaj grad ostao bez biskupa. Na molbu Trogirana poslanik je imenovao Ivana biskupom, a zaredio ga je splitski nadbiskup Lovro. Prvi put se spominje kao biskup 1064. godine. Biskupi Lovro i Ivan smatraju se zagovornicima hrvatske orijentacije dalmatinskih gradova i spominju se u dokumentima hrvatskih kraljeva Petra Krešimira N., Zvonimira i Stjepana II. Godine 1105. Ivan je uspio odvratiti htvatsko-ugarskog kralja Kolomana od namjere da sruši Trogir. Umro je nakon 1111. godine. Nedugo nakon njegove smrti Trogir je bio opljačkan, a pučanstvo raseljeno.

Po povratku stanovnika, kako je legenda zabilježila, Ivan se u snu javio jednom Trogiraninu i ukazao mu na mjesto svoga groba. Trogirani su zatim pronašli Ivanove ostatke i prenijeli ih u novi grob, a Ivana počeli častiti kao svog zaštimika. Krajem 12. st. Trogir su opljačkali Mlečani i ukrali tijelo sv. Ivana. Gradsko izaslanstvo je tražilo povrat relikvija od dužda, ali bezuspješno. No, legenda kaže da se na dan kad se običavao slaviti sv. Ivan (14. studenog) nad trogirskom katedralom ukazala zvijezda repatica te su se relikvije čudesno vratile u svoj grob. Zaštimik je grada Trogira, a častio ga je i ostatak Dalmacije.

Nekoć se i u Hvaru pjevao .Život" ovog sveca (s ovom se praksom vjerojamo prekinulo zbog toga što je ovaj blagdan u devemici Gospe odzdravlja). Oltar sv. Josipa izradio je mletački altarist Alessandro Tremignon (otac Paola). O gradnji svjedoči sljedeći natpis:

Svetom JOSiPU SinU bavIbovu. zaJ:lučmku bjevIčInu kJ:lIstovu poočimu. čubesnom I Božanskom U SVOJOj kJ:laljevskoj za~tltl. kOJI je UVIjek usll~avao Z.lZlve. svojemu za~tltnlku postavl~e BJ:laća kanomk Vicko I jeJ:lollm lvaneo rasam Cjoblne spasa 1692.

Članovi obitelji Ivanić Fazanić (Ivaneo Fasani) potomci su pučkog vođe Matija Ivanića, a zbog velikog bogatstva primljeni su u hvarsko plemstvo duždevom odlukom 1636. godine. Sredinom 17. st. Markantun Ivanić oženio se jednom od posljednjih članica obitelji Fazanić, Ursolom, te je tako baštinio njihov grb i prezime. Obitelj Ivanić Fazanić izumrla je krajem 18. st., a njihovi baštinici bili su Boglići. Kapelu sv. Josipa do kraja je uredio don Jakov Boglić, autor prve sustavne hvarske povijesti, kako stoji na natpisu:

hvaJ:lskl svećemkjakov BOCjllĆ J:labo je IZVJ:l~IO bužno pJ:leuz€t1 zavJet IVamća ba će popločati mJ:lamOJ:lom kapelu sv. Josipa. Cjoblne spasa 1895.

Palu je naslikao Domenico Uberti, a prikazuje Bogorodicu s Djetetom, uz nju s desne strane stoji sv. Josip s procvjetalim štapom, a u lijevom donjem kutu kleči sv. Ivan Trogirski dok mu anđeli pridržavaju biskupski štap i mitru. Oltar sv. Josipa pripada skupini oltara sa po četiri mramorna stupa koji nose polukružni dvokriIni zabat iza kojeg je prozor te s menzama i predelama ukrašenim inkrustacijom raznobojnim mramorom (takvi su i oltari sv. Jerolima i Gaetana . ' Gospe Zalosne, sv. Antonija, Presv. Sakramenta i sv. Križa). U kapeli je i lijepo ukrašena renesansna grobna ploča mlade plemkinje Lukre Fazanić, umrle 1607. u 22 godini. Na njenom grobu su se donedavno stare Hvarke molile za dušu ubijene djevojke jer su Lukm Fazanić zamijenili za Mariju Bučić koja je 1742. ubijena na povratku iz franjevačke crkve i pokopana na franjevačkom groblju. I ovaj oltar je nedavno dobio .podstanara", ali slika hrvatskog sveca, kapucina Leopolda Mandića (Herceg Novi, 12. svibnja 1866. - Padova, 30. srpnja 1942.) je primjerene veličine i ne ističe se kao ostali ovakvi primjeri u Katedrali (Gospa od Ružarija, bl. Alojzije Stepinac).

Joško Bracanović

HVARSKA KATEDRALA + •• t ..; t

A. Calvetti: Sv. Lucija, Sv. Ante i Sv. Agata A. Calvetti: Sv. Petat i Pavao

ALBERTO CALVETTI - AUTOR DVIJE SLIKE IZ HVARSKE KATEDRALE

Prije devet godina ugledni je venecijanski povjensičar umjetnosti Giuseppe Maria Pilo objavio knjigu "Per trecentosettantasette anni. La gloria di Venezia nelle testimonianze della Dalamazia" (Venezia, 2000.). G. M. Pilo uvaženo je ime venecijanske i talijanske povijesti umjetnosti. Autor je nekoliko knjiga i studija i autoritet za venecijansko slikarstvo 17. i 18. stoljeća. U knjizi obrađuje umjetnine u Zadru, Šibeniku, Trogiru, Splitu, Korčuli, Dubrovniku i Hvaru (str. 182-205,296-299). Kritički prikaz te knjige objavio je naš uvaženi povjesničar umjetnosti baroka Radoslav Tomić (Vijenac, 188,17.5.2001.,5) kojeg citiramo: ,,Lijepa je vijest ipak vezana uz Hvar jer je prof. Pilo uspio utvrditi ime umjetnika koji je izradio dvije oltarne pale u katedrali (Sv. Ante, sv. Lucija i sv. Agata, Sv. Petar i Pavao). Njihov je autor Alberto Calvetti, sljedbenik Andrea Celestija. " Radi se o dvjema sl9ikama na oltarima sv. Lucije i sv. Petra i Pavla. Oltare su 1694. g. izradili Alessandro i Paolo Tremignon, a 1697. g. se oba oltara spominju kao vlasništvo kanonika Dominika Damianija. Na oltaru sv. Lucije je pala s prikazom sv. Lucije, sv. Agate te u pozadini sv. Antonija Padovanskog, U vrhu slike lebdi u oblacima Stvoritelj s anđelima, koji drže palme mučeništva. Na oltaru sv. Petra i Pavla je pala s prikazom sv. Petra i Pavla te iznad Bogorodica s Djetetom i dva

anđela. Dosad je bio nepoznat autor tih slika. Za sliku na oltaru sv. Lucije C. Fisković samo kaže da je to slika dosad nepoznatog baroknog slikara. Čudno je pak mišljenje J. Kovačića, koji inače nije povjesničar umjetnosti, o tim slikama. Za sliku na oltaru sv. Lucije kaže: "Slika je dosta slab rad istrošenog baroka, i na njoj su svi likovi kao obavijeni dimom boje gline", a za drugu sliku piše: "Slika na oltaru sv. Petra i Pavla obična je barokna mazarija" a. Kovačić, Zapisi o crkvama u Hvaru, Hvar, 1982.,42). Prof. Pilo kao stručnjak za venecijansko slikarstvo 17. i 18. st. utvrdio je da je autor tih dviju slika iz 1694. g. venecijanski slikar Alberto Calvetti (Venecija, oko 1670.­poslije 1710.), sljedbenik Andrea Celestija čije su dvije slike iz 1687. g. također nalaze u Hvarskoj katedrali. Taj "rijetki i profinjeni venecijanski slikar" (Pilo) djelomično je slijedio način slikanja Andrea Celestija. Dvije hvarske slike bliske su A. Celestiju prema izboru kompozicije, kromatici, mekoći i toplini intonacije boja, i s lakoćom u definiranju lica koja leže prema osvjetljenju, toliko da bi se moglo pomisliti da su djelo samog Andrea Celestija, smatra prof. Pilo. Mi kao Hvarani morali bismo biti zadovoljni što su napokon i ove dvije slike atribuirane, tako da je sadržaj likovnog fonda Hvarske katedrale sada obogaćen s još jednim baroknim slikarom.

kruv.nic.127

+ + tt t + FORANI U SVITU

Hvaranin u američkom snu

"BOŽIĆNO STABLO" HVARANINA ANTUNA LUKIĆA ČUVA NAJVEĆU AMERIČKU NAFTNU BUŠOTINU

Naravno, nije riječ o pravom božićnom stablu, već o napravi, izumu Ante Lukića, porijeklom Hvaranina, koja je tako nazvana. Uređaj se koristi u naftnoj industriji, bez njega se taj posao ne može ni zamisliti - to je nešto kao kočnica u automobilskoj industriji. Zapravo je to ventil, kojim se bušotina osigurava od nekontroliranog istjecanja nafte.

Antun Lukić, vrlo je dobro poznat u SAD-u. Naime, zahvaljujući njemu, SAD je postala naftnom velesilom. No, pođimo redom ...

Prije nešto više od sto godina, 10. siječnja 1901, na Big Hillu u Texasu, na lokaciji Spindletop, stotinjak kilometara istočno od Houstona, nastala je prva velika erupcija nafte na području SAD-a. Dogodilo se to upravo na bušotini Hrvata Antuna Lukića - Lucasa, poznatog kao Captain Anthony Lucas. Mlaz promjera 20 centimetara i visine 60 metara označio je početak modernog naftnog rudarstva u svijetu. Za razliku od svih dotadašnjih, Lukićeva bušotina izbacivala je do tada

nepojmljive količine nafte od 75 do 100 tisuća barela na dan. Sa svojim partnerima Lukić je potom osnovao tvrtku Gulf Oil, koja s vremenom prerasta u Texaco, jednu od najvećih svjetskih naftnih korporacija.

Uz bok Tesli i Rockefelleru

Antun Lukić rođen je 1855. godine u Splitu. Sin je kapetana Frane Stjepana Lukića s otoka Hvara, brodograditelja i brodovlasnika. Školovao se najprije u Splitu, a potom u Trstu, gdje se obitelj preselila. Navršivši dvadesetu, upisao je Technische Hochschule u Grazu, koju je u to vrijeme pohađao i Nikola Tesla. Tu stječe diplomu inženjera strojarstva. Poslije toga završava i Vojno-pomorsku akademiju u Puli i Rijeci, te s diplomom i činom poručnika biva 1879. primljen u austrougarsku mornaricu, u kojoj mu je zbog naobrazbe u početku dodijeljen časnički status. Zatražio je od komande odgodu od godinu dana, prije stupanja na mornaričku dužnost, koja mu je odobrena. Vrijeme koristi za posjet stricu u Ameriku. Odlazi u Saginaw u državi Michigan gdje je potom odlučio ostati. Zanimljivo je da je i Nikolu Teslu životni put odveo u SAD, te su ta dvojica inženjera svojim inovacijama, svaki na svoj način, unaprijedili američku i svjetsku energetiku.

FORANI U SVITU + •• t..; t

Svoje hrvatsko prezime Lukić je promijenio u Lucas, ugledajući se na strica, te se predstavljao kao Anthony Francis Lucas. Zbog časničke titule koju je imao, u mnogim se dokumentima spominje kao captain Anthony Lucas, i navodi kao Austrijanac, jer je Hrvatska tada bila u sastavu Austro-ugarske monarhije. On sam se, međutim, smatrao i izjašnjavao kao Hrvat.

Dana 9. svibnja 1885. godine stekao je američko državljanstvo u Norfolku u državi Virginija. Oženio se Amerikankom Caroline Weed Fitzgerald. Par seli u Washington D.C., gdje im se uskoro rađa sin Anthony Fitzgerald L.

Kao inženjer strojarstva, isprva se zaposlio u drvnoj industriji, no uskoro je angažiran u rudarskoj industriji te je od Colorada do Louisiane sudjelovao u iskopavanjima, uglavnom soli, ali i zlata. Od 1893. do 1896. godine Lucas je direktor rudnika kamene soli za New Orleans Company u Petite Anse na Avery Islandu u Louisiani. Nastavlja s bušenjima na lokacijama Anse la Butte, Belle Isle i Grand Cote, pa s uspjehom pronalazi značajna ležišta kamene soli. Dolazi do jedinstvenih spoznaja o uvjetovanosti između prisutnosti sumpora u bušotinama soli i nafte te upoznavši tehniku bušenja tla i uz dobro poznavanje geologije, počinje intenzivno tragati za ležištima nafte. Koristeći se svojim saznanjima na području geologije, naftu traži na lokacijama za koje su tadašnji naftni eksperti smatrali da nemaju potencijala.

Godine 1899. od lokalnog tragača nafte Pattilla Hingginsa otkupljuje dio zemljišta na teksaškoj blagoj uzvisini Big Hill, na lokaciji Spindletop južno od Beaumonta i sredinom 1900. g. počinje s bušenjem. Na toj lokaciji napuštena su iskapanja, jer je pijesak zatrpavajući iskop onemogućavao bušenje. Lucas uspješno locira ležište nafte, no bušenje je ekstremno komplicirano. Ipak mu uspijeva savladati sloj živog pijeska na dubini od 60 m, te koristeći hidrauličke

kru ve n i .. 129

+ + + + t + FORANI U SVITU

rotacijske bušilice umjesto do tada upotrebljavanih udarnih bušilica, dolazi do dubine od 175 m. Tu se njegova inovativnost pokazala presudnom, jer se dosjetio bušotinu stabilizirati glinom, koju je nabavio i dopremio upravo za tu svrhu, što je omogućilo svrdlu bušenje do velikih dubina. Sav taj poduhvat nije bio bez tehničkih i financijskih problemima. Zanimljivo je da je financijsku potporu zatražio od Johna Rockefellera, vlasnika tada najjače naftne tvrtke Standard Oil, koji ga je odbio, ne vjerujući u uspjeh. Ipak ostvaruje financijsku potporu velike kapitalističke obitelji Me11on. Sa svojim partnerima osniva tvrtku Gulf Oil, koja kasnije pod imenom Texaco prerasta u jednu od najvećih svjetskih naftnih korporacija. Time je srušen monopol upravo Rockefe11erove tvrtke Standard Oil.

Prvi čovjek naftne groznice

Pomoć investitora omogućava mu usavršavanje njegove jedinstvene tehnologije te potkraj 1900. g. nastavlja s bušenjem, nailazeći na sloj vrlo tvrdih stijena napreduje vrlo sporo. Konačno, 10. siječnja 1901., ujutro, dosegnuvši dubinu od oko 370 m, iznenadna eksplozija plina digla je u zrak bušotinu i sve oko nje, erupcija stijena, čeličnih cijevi, opreme i alata. Potom je zavladala tišina i pojavio se mlaz nafte, promjera 20 centimetara i visine oko 60 metara. Nekontrolirana erupcija trajala je punih devet dana, a zaustavio ju je Lukić opet jednim svojim značajnim izumom - novim uređajem za zatvaranje bušotine, nazvanim "christmas tree" - božićno drvo. Naprava, koju je izrađivao od priručnih materijala i u velikoj žurbi, ukrotila je "Lucasov gejzir" i postala otad neizostavnim i nezamjenjivim pomoćnikom na svim nalazištima nafte.

Nakon Lukićevog otkrića, počela je prava naftna groznica. Na lokaciju Spindletop i Gladys City, gradić od osam tisuća stanovnika, samo u jednoj godini pristiže 50.000 novih stanovnika, poduzetnika, trgovaca, pustolova i špekulanata. Lucas se ubrzo razilazi sa svojim partnerima, pa već krajem 1901. godine prodaje svoje udjele i napušta tvrtku te odlazi tražiti naftu u drugim

30lkruvenica

dijelovima Texasa, a zatim i u Meksiku, Alžiru, Rusiji, Rumunjskoj i u Galiciji. Ipak, najveći dio preostalog života proveo je u SAD, gdje je kao najugledniji naftaš, čije su teoretske postavke i znanje o geološkim formacijama bile daleko ispred svoga vremena, postao doživotni predsjednik Odbora za naftu i plin Američkog instituta rudarskih inženjera i član brojnih stručnih udruga. Spomenuti institut od 1936. godine dodjeljuje Zlatnu medalju A. Lukića (The Anthony F. Lucas Gold Medal) za najveća znanstvena dostignuća u naftnom rudarstvu.

Antun Lukić, alias Anthony Francis Lucas, veliki otkrivač i izumitelj u rudarstvu, umro je 1921. godine u Washingtonu, gdje mu je i danas grob na gradskom groblju Rock Creek Cemetery.

Na mjestu Lukićeve bušotine nazvane Lucas Gusher podignut je četrdeset godina kasnije 18 metara visoki obelisk od teksaškog ružičastog mramora, na kojem je uklesan sljedeći tekst:

"Na ovom mjestu u deset sati i trideset minuta ujutro desetog dana dvadesetog stoljeća šiknuo je mlaz Anthony Lucasa, prvi veliki izvor nafte u svijetu, čime je započela nova era civilizacije. "

N.T.

IZ PROŠLOSTI • + t t t + BOŽIĆ NA HVARU POČETKOM 20. STOLJEĆA Donosimo tekst koji je 1928. g. u zagrebačkim novinama "Obzor" (LXIX, br. 345, 6) u svom članku o hvarskom pučkom ustanku objavio hvarski povjesničar dr. Grga Novak. Zanimljiv je to opis koji se poprilično razlikuje od današnjeg slavljenja božićnih blagdana, a interesantna je i činjenica da su Hvarani povezali događaje pučkog ustanka i čuda sv. Križića s blagdanom Božića. Samu legendu o tome donijet ćemo u sljedećem broju Kruvenice, a ovdje donosimo njegov prikaz božićnih običaja na dalmatinskim otocima i posebno Hvaru:

Tamo na našim otocima slavi se još uvijek badnje veče onako kako se slavilo u davna vremena. Skoro se ništa nije izmijenilo osim kršćanskih molitava, koje su zamijenile one, kojima su stari Hrvati, još nekršteni, pratili svoju žrtvu bogovima, u doba zimske suncostaje. l veliki panj, koji se polaže na vatru, i hljeb naročito umiješen, i vino kojim domaćin polijeva hljeb koji je položen na gorućem panju, dok je cijela porodica sakupljena oko ognjišta, sve je to onako kao u ona davna vremena. Otoci, odijeljeni morem od kopna, nijesu još ni danas primili ni božićno drvce ni "Maloga Isusa" koji donosi darove, sve je to za njih nepoznato, Božić nije za njih blagdan djece, oni slave Badnjak i drže još uvijek konzervativno svoje stare tradicije, a da ni sami ne znaju zašto, ali osjećaju da tako mora da bude. Tada se oni sjećaju svojih pradjedova i otaca i mole se za njih Bogu, što je očito ostatak kulta umrlih rod jaka, otaca, djedova i pradjedova. l dok "badnjak" gori i porodica večera pripovijedaju se dogadjaji davni, za koje se već ne zna kada su se dogodili, ali je sjećanje na njih još uvijek živo. l u starodrevnom gradu Hvaru, u kome je prodirala talijanska kultura preko mletačkih upravljača i onih Hvarana, koji su polazili škole u Italiji, zadržao je još uvijek narod svoje stare badnje običaje, koje skrupulozno vrši, a tek poslije ovih dolaze religijozni. Tek onda, kada večera svrši, odlazi narod u crkvu, na večernju misu. To je jedini put kada je misa u veče, u osam sati, privilegij, koji su stara hvarska vlastela isposlovala, i kojim su se osobito ponosila. Svake godine u svakoj hvarskoj kući, dok "badnjak" gori", pripovijedaju starci o čuvenoj badnjoj uroti u Hvaru, uslijed koje je puk posjekao vlastelu, a spasio se samo jedan.

DUPINI NA KUĆI KOD ANUNCIjATE Kad dođete u predio Burak, tik do crkve Anuncijate, sjeverno od nje priljubljena je kuća, danas vlasništvo obitelji Petrić. Krenuvši s pjacete ispred crkve istočno prema Glavici sv. Mikule, nakon prvih četiri stepenice uočit ćete na dotičnoj kući, na visini od 2,5m zanimljiv

momak grba Anzola Delfina

reljef u kamenu. Radi se, zapravo, o ulomku grba hvarskog kneza Anzola Delfina, a prikazuje 3 dupina (delfin = dupin). Čak su četiri hvarska kneza bili iz drevne mletačke patricijske obitelji Delfino:

1. Marcus Delfinus, 1281.-1282. 2. HenricusDelphino, 1301.-1305. 3. Pietro Delphino, 1354.-1357. 4. AnzoloDelfino, 1574.-1577.

Najvažniji i najznačajniji predstavnik ovog roda svakako je Zaharija II. Delfino, biskup hvarski i kardinal Svete rimske crkve, poznati i priznati diplomat.

LJUBO KARAMAN HVARSKOM DRUŠTVU ZA ČUVANJE STARINA Objavljujemo tekst iz 1934. g., točnije pismo (mišljenje) Ljube Karamana, tadašnjeg ravnatelja Konzervatorskog ureda iz Splita, a naslovljeno "Upravi Društva za čuvanje starina Hanibal Lucić Hvar" s nadnevkom 14. svibnja. E, da bar sada postoji jedno takvo društvo! Koliko bi članovi imali posla! A odgovor nadležnih je uvijek bio isti: Nema novca! Mnoge stvari oko uređenja, uljepšavanja, očuvanja grada može se postići s dobrom voljom i bez novaca, Ali treba se organizirati te voljeti i poštivati naš Hvar. Upravi društva za čuvanje starina "Hanibal Lucić" Hvar. Prigodom svog nedavnog boravka u Hvaru imao sam prigodu pregledati ostatke crkve Sv. Marka i doznati za hvalevrijednu namjeru toga društva da uredi ovu crkvu i prostor oko nje. Doznao sam, da nekoji zagovaraju zamisao da se ploče dignu s pločnika i postave uza zid. Načelo je kod čuvanja spomenika da se nadgrobne ploče

kr u v e nic .131

+ + t ci ti • IZ PROŠLOSTI

dižu s pločnika onda, kada je njihov opstanak ugrožen na tom mjestu. Zato je ovaj Ured bio pristao na to, da se dignu s pločnika nekoje važne nadgrobne ploče u crkvi franjevaca u tom mjestu, jer brojna dnevna posjeta vjernika izlaže ih pogibelji, da se sve to više oštete. Medjutim na želju mještana da te ploče ostanu i dalje na tom mjestu, odustalo se od namjere da ih se digne i uzida nekamo na sigurnije mjesto. Drugačije je svakako slučaj sa nadgrobnim pločama u bivšoj crkvi Sv. Marka, jer će ta ostati samo zbirka starina, koju će posjetiti relativno rijetki posjetioci te tako ploče nijesu izložene nikakovoj pogibelji, ako ostanu i dalje u pločniku. A upravo, veliki broj tih ploča raznih obitelji plemića i gradjana te pučana, obrtnika pravi crkvu Sv. Marka vanredno zanimljivom i privlačivom. Bit će stoga najbolje, da to društvo samo uredi i poravna ovaj pločnik te uza zid postavi u zaštiti lakog crkvenog krova razne kamene predmete te kao u nekom lapidariju pod otvorenim nebom. Bit ću zahvalan Upravi tog društva ako me od prilike do prilike obavijesti o svom radu i namjerama. Konzervatorski ured

Priredili: ].B., N.P. i M.B.Ž.

HVAR NEKAD I SAD

Hvar, 2009.

Priredio: Zoran Tepša

Često sam vidio kako je ova luka u zoru bila bez brodova a podveče sam ih u njoj nabrojio dvadeset do trideset.

Vinko Pribojević, 1525.

FOTO KUTAK + ci • + t t

k r u ven i e al33

t + • + t + BAŠTINA

Hvarska čipka od agave na popisu UNESCA

MAŠTOVIT VEZ POSVEĆENIH RUKU

Čipka od agavinih niti, koju izrađuju sestre benediktinke u Hvaru, postala je dio svjetske nematerijalne baštine na zahtjevnom popisu UNESCA. Pored ove jedinstvene čipke i tradicijska procesija "Za križem", koja se na dan Velikog četvrtka odvija u šest središnjih mjesta otoka Hvara, također je ušla na istu listu. Od sedam prihvaćenih posebnosti kojima se Hrvatska uvrstila na listu nematerijalne baštine UNESCA, otok Hvar se upisao sa dvije. Vrijedno je napomenuti da je u istom razdoblju i starogradski Ager uvršten na listu svjetske kulturne baštine. Tradicija čipkarstva u Hrvatskoj duga je i bogata. Izrada čipki na području cijele Hrvatske još od 16.st. naovamo vezana je za ukrašavanje ženske odjeće i rublja, te platnenog posoblja (posteljine). Danas u Hrvatskoj postoje tri glavna središta izrade čipke: Lepoglava s čipkom na batiće, Pag sa čipkom na iglu i Hvar sa čipkom od agave. Iako su Lepoglava i Pag najčuveniji u izradi čipke na iglu i na batiće, ove se čipke izrađuju diljem Hrvatske i Europe. Čipka od agave izrađuje se danas, kao i u prošlosti, isključivo u gradu Hvaru i isključivo u samostanu benediktinki u Hvaru. Time je agavina čipka apsolutno autohtoni hvarski proizvod i ima sve pretpostavke postati ne samo hvarskim, već hrvatskim brendom.

Krhka ljepota tenerifa Ćipka od niti agave počela se izrađivati u Hvaru sredinom 19. st. Agava se prerađuje da bi se iz nje izvukle tanke bijele niti izuzetne čvrstoće. Za tu svrhu agava se mora brati u određeno godišnje doba i tretirati posebnom tehnikom. U prošlosti se od tih niti radila užad, a vjerojatno i mreže. Kako i kome je došla ideja da te niti upotrijebi za izradu čipke, ne zna se. Ipak, ne čudi da se neka čipkarica sjetila tu finu nit upotrijebiti za izradu čipke, što je bilo jeftinije i lakše nego uvoziti i kupovati skupi konac za izradu čipke. Istovremeno, između 1846. i 1886. godine u samostanu benediktinki u Hvaru djelovala je niža ženska škola. U toj su se školi djevojčice između 6. i 12. godine učile čitanju, pisanju, lijepom ponašanju i raznim tehnikama ručnog rada. Jedan od tih ručnih radova je i izrada čipke od agavinih niti, čime su se sestre benediktinke nastavile baviti sve do danas. Posebnost ovih čipki nije samo u materijalu od kojeg se izrađuju. Ćipke koje se rade iglom na kartonskoj podlozi, ili bez nje, izrađuju se bez ikakvog nacrta ili predloška i rezultat su maštovitosti i nadahnutosti čipkarice. Na taj je način svaka čipka različita, posebna i unikatna. Produkt je vrijednih ruku redovnica, njihovog strpljenja, mašte i sklonosti umjetničkom oblikovanju. Prema predaji, izrada ove čipke vuče podrijetlo s Tenerifa. To, međutim, nije temeljeno na povijesnim izvorima. Naime, u arhivskim izvorima nema nikakvog traga boravka neke redovnice iz Španjolske u Hvaru ili neke druge mogućnosti kojom je čipka mogla biti dovezena u Hvar sa Kanarskih otoka. Mišljenja sam da je priča o utjecaju iz Španjolske došla s pojmom

BAŠTINA + + + •• t "tenerifa". Naime, čipka spada u šivane čipke koja se izrađuje u tri tehnike: tenerifa, tenerifa s mreškanjem i mreškanje na okviru. Jedna je varijanta i tehnika "antika" koja se razlikuje od prethodnih po načinu namicanja. Prve tri tehnike namiču se na kartonu iz sredine, dok se antika namiče s ruba kartona sa četiri, šest ili osam listova. "Tenerifa" je pojam koji u čipkarstvu označava namicanje šivanja čipke iz središnje zvijezde - "tenerife". Taj su pojam benediktinke usvojile iz brojnih časopisa o čipkarstvu i ručnom radu koje su redovito dobivale iz Beča i Trsta, pa su i jednu od svojih tehnika po tome nazvale" tenerifa " . Za nastanak priče "zaslužno" je romantičarsko 19.st. koje je nalazilo valjda veću vrijednost u posebnosti te čipke ako je došla iz daleke Španjolske. Upravo obrnuto, hvarska čipka od agavine niti, ova posebno krhka i nježna tvorevina koju s toliko mašte i pažnje njeguju hvarske redovnice, vrednija je činjenicom da je nastala upravo tu u Hvaru bez vanjskih upliva i predložaka.

Na svjetskim izložbama Izradom ove čipke bavile su se žene u gradu jednako kao i redovnice. Ipak, bavljenje ovom vrstom čipkarstva opstalo je zahvaljujući "našim časnama" koje su iza visokih zidina samostana gotovo 150 godina ustrajale u izradi ovih rijetkih rukotvorina. Njihovi uratci najbolje su predstavljali samostan i grad Hvar. Poklanjali su se uglednicima, državnicima i okrunjenim glavama, kao i svim posebnim gostima, kako u prošlosti tako i danas. Već krajem 19. st., točnije 1877. godine, općina je pozvana da s agavinom čipkom sudjeluje na svjetskoj izložbi čipke u Parizu. Drugi je put čipka izložena u Parizu 1900-te godine kada je dobila zlatnu medalju i počasnu diplomu. Potpisana je, zajedno s Marijom Bibić Fjokotovom, u ime samostana benediktinki i Ministarstva kulture predstavila agavine čipke na svjetskoj izložbi u San Sepolchru u Italiji 1996. godine. Naša je čipka na ovoj izuzetno bogatoj izložbi bila izložena zajedno s lepoglavskom i paškom čipkom, te izazvala poseban interes stručnjaka i posjetitelja. Priznanje koje dolazi uvrštavanjem čipke od agave u UNESCOVU listu nematerijalne baštine svijeta svjedoči kvalitetu i izvrsnost ovog vrijednog djela ljudskih ruku kojeg su odnjegovale i njeguju hvarske redovnice. Priznanje koje svjedoči autohtonost, originalnost i ljepotu čipke obvezuje na njeno očuvanje za budućnost. Obvezuje da se taj "zanat" prenese na mlađe, da se ne zaboravi, već da se razvija u djelatnost koja će Hvar predstavljati svijetu i budućim naraštajima kako bi i oni znali cijeniti ovu vrijednu tradiciju.

Mirjana Kolumbić, prof., viši kustos MHB

kruvenic.l35

+ t..; t + NAŠI UMJETNICI

Zapis o fra Joakimu Jaki Gregovu

KIPAR U HVARU

Zamišljajući zapis o kiparu fra Joakimu Jakiju Gregovu, gvardijanu franjevačkog samostana u Hvaru, često bih se prisjetio i starijih hvarskih kipara. To su samouki kipar Josip Makjanić (1873-1928) iz Svirača, tvorac iznimnih ~kulptura izrađenih iz drva masline, i akademski kipar Sime Dujmović (1887.-1968.). Barba Šimeta se dobro sjećam još od djetinjstva, a osobito kada je radio Meštrovićevu veliku skulpturu "Petropoljske Gospe" 1959.-1960. godine. Radio je u jednoj prostoriji Fontika i bio sam često tamo, diveći se i čudeći njegovom kiparenju i stvaranju lika. Za mene je to bio poseban doživljaj, kao i za moje prijatelje, koji smo pratili rad i divili se stvaranju umjetničkog djela, posebno to oblikovanje u kamenu. Međutim, pored tolikih hvarskih povjesničara umjetnosti nemamo ni barem male knjižice ili monografije oJ. Makjaniću, ni o barba Šimetu, što bi bio minimum likovne i kulturne pristojnosti, a osjeća se i potreba za tim. Dok za J. Makjanića barem postoji članak N. Bezić Božanić (PPOH, 3, 1969.), za Š. Dujmovića ne postoji primjereni članak sa životopisom i popisom djela (Per. izvj., 45, 1973.; 119, 1980.; 163, 1999.). Kuzmu Kovačića znadem od djetinjstva, a njegov likovni rad pratim od prve godine Akademije. Čak sam mu bio i otvorio dvije izložbe u Hvaru (1981. i 1986.). A onda se pojavio fra Jaki i polako svojom kiparskom nazočnošću ispunio dijelove prostora grada. Osebujna

ličnost, velikog znanja i kulture, svojom je nazočnošću i djelovanjem u Hvaru učinio mnogo dobrih djela za grad i Hvarane, u ljudskom i umjetničkom smislu. Druželjubiv i komunikativan, postao je nezaobilazni dio hvarskog društveno-kulturnog kolorita. U gradu Hvaru, čiji mentalitet ne trpi individualnosti i spomenike, odjednom se u prostoru grada pojavila skulptura. Tako je kip sv. Benedikta postavljen 2001. g. na maloj pjaceti benediktinki u Grodi, odjednom oživio i ispunio dotad mirni urbani ambijent dajući mu, postavljanjem ljudskog lika, životniju dimenziju i akcenat u prostoru. Zatim sv. Florijan postavljen 2007. g. kod Vatrogasnog doma, kao da čuva istočni pristup gradu. Sv. Franjo Asiški postavljen također 2007. g. ispred franjevačke crkve, kao da je ispunio cijeli prostor uvale Križa. Zajedno sa skulpturama u kapelicama Križnog puta postavljenima 2008. g. ispunio je čar ove uvale kojoj je i prije davao ugođaj plemenitosti i duhovnosti franjevački samostan sa crkvom. Prisutnost u hvarskom prostoru fra Jaki je ispunio i ostvarenjem malih vrata na Katedrali na Uskrs 2006. godine, dakle na glavnom gradskom trgu i na glavnom sakralnom objektu grada. Velika vrata koja je majstorski ostvario 1990. g. Kuzma Kovačić, ispunjena su snažnim kiparskim akcentima na osam kvadranata površine vratiju. Dok je na Kuzminim vratima izražajna plastičnost kiparske izvedbe, fra Jaki je u svom izričaju prišao više plošnom prikazivanju. Na šest kvadranata, na koja je podijelio površinu vrata, prikazao je šest scena koje sadržajno izražavaju hrvatsku i hvarsku sakralnu tematiku. Na prvom kvadrantu prikazan je sv. Josip, zaštitnik Hrvatske, i globusni, zemljovidni prikaz Hrvatske. Na drugom kvadrantu je sv. Stjepan, zaštitnik Hvarske biskupije, na trećem sv. Nikola, zaštitnik pomoraca, a na četvrtom sv. Prošper, suzaštitnik grada Hvara. Na petom i šestom kvadrantu prikazani su crkva Gospe od Kruvenice i tri crkvena dostojanstvenika značajna za Hrvatsku - to su kardinal Alojzije Stepinac, papa Ivan Pavao II. i papa Benedikt XVI. Pročelje hvarske katedrale koje kao velika urbana kulisa s istočne strane dovršava prostrani hvarski trg, pruža dovoljno dojmljivu predodžbu svečane tajanstvenosti ulaska u Velu crikvu. Tu tajanstvenost sada sadržajno oplemenjuju Velo vrota Kuzme Kovačića i Molo vrota fra Joakima Jakija Gregova. Tako su gradski trg i pročelje Katedrale dobili dvije kiparske pripovijesti koje svojom likovnom narativnošću daju izvanredan umjetnički ugođaj središtu grada i hvarskoj katedrali. Nekako sam ovako, kroz neku narativnu šetnju htio prikazati dojam prisutnosti fra Jakijeve skulpture u

NAŠI UMJETNICI + •• t ..; t

prostoru grada, što je meni osobno čudno zanimljivi osjećaj ostvarene životnosti hvarskog ambijenta. Imam osjećaj kod tih skulptura kao da sam dobio nekoliko novih i dobrih prijatelja u Hvaru. Istinabog veoma šutljivih, ali zato nimalo zlih. Poseban doživljaj kiparskog djela fra Joakima Jakija Gregova imao sam na njegovoj izložbi u hvarskoj Lođi u lipnju 2003. godine. Nisam mogao biti na otvorenju, pa sam tek 13. lipnja predvečer pošao pogledati izložbu. U zalazu sunca, kad je već suton bio prisutan, razgledao sam izložbu, ali sam se ubrzo zaustavio kod skulpture sv. Franjo adoranja. Ta mala skulptura sv. Franje u stanju unutarnje adoracije, mirnog produhovijenog pokreta, kao da je zbila u sebi svu muku čovjekovu, istodobno zadržavajući u sebi snagu unutarnjeg svjetla. U tom sutonu, kada se svjetlotamnost (chiaroscuro) u čudnim nijansama prelijevala tim kipićem, stajao sam začuđen prizorom koji je proizlazio iz naravi te skulpture. Bio je to snažan doživljaj ljudske muke i čovjekove snage izražene u produhovijenom položaju skulpture kojoj je akcente davao sutonski chiaroscuro. Odavno nisam imao tako snažan doživljaj pred jednim umjetničkim djelom. Dugo sam bio pod dojmom tog doživljaja, a ovdje sam to najsažetije opisao. Draga je također skulptura u drvu sv. Nikole gdje je kipar vrlo jednostavnim potezima ostvario izraz lika koji kao da u sebi nosi svu pomorsku samozatajnost i mirnoću

zaštitnika. U meni posebno dragoj skulpturi u kamenu Zagrljaj vala fra Jaki je izrazito vještim kiparskim umijećem ostvario ženski lik profinjene i produhovljene senzualnosti, tematski se nadovezujući na temu žena i more u hrvatskom kiparstvu od Kršinića do danas, ostvarivši jedan od ponajboljih primjera. Također je i u skulpturi Tebi more moje u izrazu lica, oblinama lica, senzualnom položaju trepavica i prigušeno zadrhtalim usnama, kiparski veoma vješto i nijansirano izrazio profinjenu senzualnost i skoro mističnu tajanstvenost dragog lika. Ja sam ovdje prikazao samo neke momente kiparskog djela fra Joakima J akija Gregova bez nekih pretenzija za neki obuhvatniji prikaz njegova kiparstva, neke svoje osobne dojmove i opservacije. Napisao sam ovih nekoliko riječi u čast prisutnosti kipara fra Joakima Jakija Gregova u gradu, tj. kipara u Hvaru, želeći mu ustrajnost u svom umjetničkom djelovanju. Barem zbog sv. Franje adoranje, Zagrljaja vala i Tebi more moje!

N.P.

kruvenic.137

+ + t ..; t + KAMIK

Japjenice (Vapnenice), dio drugi

PRASTARA AKTIVNOST NAŠIH OTOČANA Sto japjenica Marka Pavlovića

Jedan od najvažnijih ljudi u ovom poslu i, bar u novije vrijeme, najveći graditelj japjenica bio je gosp. Marko Pavlović. Otac mu je na Hvar došao iz Gornjeg Sela na Šolti i oženio se u BrusjuJelinom Mihovilčević s kojom je imao četvero djece. Marko se rodio 6. ožujka 1914., kasnije se oženio Nedjeljkom (Nedom) i imao osmero djece. Priča nam njegov najmlađi sin Sinikša: ,,Pokojni otac sagradio je sto japjenica, a zadnju, baš stotu, sagradio je da bi tom zaradom meni omogućio srednjoškolovanje. Sa ovoliko godina (Sinikša je rođen 3. kolovoza 1963.) razumijem koji je to trud bio u životu." Stota japjenica bila je sagrađena u uvali Rudinica. I jedna skoro nepojmljiva zgoda: prilikom smrti Marka Pavlovića 1. veljače 1991. g. i ukopa nije bilo vapna za namazati utore grobne ploče. Trebalo je koristiti industrijsko vapno. Čovjek (legenda) koji je sagradio sto japjenica na zadnje je putovanje otišao bar s Božjim blagoslovom. Objavljujem i njegovu pjesmu o Pelegrinu s dozvolom njegova sina Sinikše:

Pisma Pelegrinu

Pelegrine, kad se sitim na te

i ruzmarin što po tebi cvate

Pelegrine, dugačka kontrada

Markatu si dala dosta jada.

Dvi su lokve, u njih voda mutna

Marko se je napi dosta puta.

Druge vode nije bilo

zato me je trbuh zabolio.

za male pare puno sam radio

vapna brodi puno ukrcao.

Pelegrin, dugačka si punta

po tebi sam hodi dosta puta.

Pelegrine, dosta sam u tebi radio

drugi me je dosta iskoristio.

Pelegrine, hvala tebi ipak,

ja te neću zaboravit nikad.

Marko Pavlović kod svoje stote japjenice

KAMIK + •• t..; t Nazivlje Petra Marušića

Pokojni Petar Marušić je na molbu pok. Nike Dubokovića Nadalnija zapisao nazive povezane uz japjenice. Ovaj izvrstan tekst sačuvan u rukopisu potanko objašnjava svaki naziv i takav ostaje za buduće generacije. Može poslužiti i lingvistima u proučavanju blaga bruškog jezika. Marušićev tekst donosim u cijelosti:

Nazivlje u vezi vapnenice, peći koju narod gradi za dobivanje vapna - prastare aktivnosti naših otočana.

Japjenica Opis japjenice u pripremanju šume - bruški nazivi: 1. tučenje kićo - branje šume za paljenje vapnenice; 2. ravnonje kićo - slaganje šume u snopovima na bremena; 3. karag na brime - na svako breme nabacati 50-100 kg kamena, da bi se breme zbilo i time dobilo što manji volumen radi lakšeg prenosa; 4. kargera - štap od čvrstog drveta, dugačak oko 2 m, koji služi za podizanje bremena sa zemlje, a zatim se uvlači konop ispod bremena na kojem se nalazi jedna drvena sprava; 5. kjuka - služi da se pomoću nje i konoba breme bolje i čvršće stegne; 6. baštil - vidi grojba japjenica 7. potkargovati brimena - ženska koja podiže vremena sa kargerom, vidi točku 4; 8. kopa - oko vapnenice nanijeta šuma za paljenje; 9. peluhje - od grana otpadnuti listovi, koji se po potrebi ispaljuju u vapnenicu, ako nema dovoljno druge šume, a list služi i za stajsko gnjojivo.

Sa ovih devet točaka izvršen je čitav prikaz oko pripreme šume za paljenje vapnenice.

Opisi lavurih na grodnji japjenice uBrusju: japjenica -vapnenica; 1. lavur - rad; 2. petrora - mjesto cca, 20-30 m" na kojem se vadi kamen za gradnju vapnenice; 3. grota - kamenje vađeno ispod zemlje; 4. alot - za vađenje kamena upotrebljava se poluga, mašklin, mašur i motika; 5. baštil- vreća postavljena na glavi napunjena s 1,4 trave, da bi nosaču kamena u mašuru na ramenima bilo lakše i da ga ne bi žuljalo; 6. grojba - početal gradnje vapnenice; 7. jama - rupa duboka 4-5m.

Nazivi gradnje po redu: 8. kotol- u jamo zasnovan krug visine 1,5 m - promjer 2x2, 3x3, itd., sve zavisi o veličini vapnenice; 9. dušpiri - oko cijelog kruga kotla ima 24-30 dimnjaka svaki je promjera 40x40 cm pomoću kojih se vatra pruža ili razvija od dna vapnenice do vrha iste; 10. kantiri - za dušpire kamen koji stoji vertikalno, a povrh njega je ploča, tako da taj dušpir izgleda kao jedan mali prozor;

11. prog - prag po mogućnosti debeo 40-50 cm, zbog čvrstine držanja cijele vapnenice, da može bolje i sigurnije snositi žestinu ognja (vatre); 12. sukneni kamik - kamen vađen ispod zemlje, koji je sive boje te je tvrđi od drugog kamenja, pa je takav otporniji prema vatri; 13. cukaroni kamik - naj otporniji kamen u vatri, a ima izgled kao kocka šećera koja se sjaji; 14. sklopi - pločasto kamenje debljine 15-20 cm, sa još nekoliko kamenja četverouglastog oblika, zajednički sa pragom iz točke 11. zajednički naziv (velo vrota); 15. molo vrota - mala vrata se uvlače u vela vrata, da bi se kad u vapnenici vatra jača, sa većim kalorijem izbjegla velika vrućina onim ljudima koji lože vatru; 16. jerte - 3 mala praga sa donjim debelim pragom, ova tri praga moraju biti od posebne vrsti kamena i to: sukneni kamik, cukaroni kamik ili pak pragovi od bijelog kamena, a kojeg imamo u izobilju po bruškim storima ponistrima i vrotima; 17. ploče - poviše dušpirih dolaze ploče, njih u nekoliko redova, unaokolo; 18. kini - duguljasto kamenje i više od 1 m, pomoću kojih se poviše ploča (gorenavedenih= sva malo po malo sužava iz dna otvoren prostor i sa njima se završava šupljina u kojoj se loži vatra; 19. volat - zove se cijela šupljina zatvorena kao jedna mala kućica gdje se loži vatra (trim); 20. veli porez - povrh volta nabacuje se kamenje, te se ograđuje u krugu, a u visini 1-2 m (zavisi o veličini vapnenice); 21. moli porez - poviše velikog poreza još se nastavlja sa nabacivanjem kamena u visini 1 m (zavisi o veličini vapnenice); 22. kujba - završetak nabacivanja kamena, gornji sloj kamena je sitniji od drugog kamena da ne bi propuštao zrak odozgo kada vapno gori; 23. špale - dva zida koja drže čvrstinu cijele vapnenice; oba zida idu iz dna prema gore ukoso do razine velog poreza, sagrađena na taj način, što se iz dna prema vrhu velikog poreza polako sužavaju; razmak između jedne i druge špale sagrađen je na način polukruga (zvano mezoluna), a sve to zbog čvrstine i zaštite ljudi koji rade na loženju vapnenice; 24. zvonjski zid - zid koji drži zemlju između sebe i kamena od kojeg će se napraviti vapno; kada ne bi bila zemlja između vanjskog zida i kamena koji treba izgoriti, kamen ne bi gorio; isti treba biti zaštićen od zraka; 25. muško špala - desni zid vapnenice; 26. žensko špala - lijevi zid vapnenice; 27. paljoč - muškarac koji ubacuje šumu u vapnenicu.

+ + t ..; t + PITAM SE, PITAM ...

Spomenik nestaloj prošlosti U okolici Hvara nalaze se tri nepaljene japjenice. Prva je u blizini Velog Grablja gdje se cesta od ,;Vidikovca" spušta prema Starom Gradu. Izvrsno je sačuvana, a sagrađena je 1914. g. Njeni graditelji otišli su u Prvi svjetski rat i posao s japjenicom nikad nije zgotovljen. Nalazi se na posjedu (konfin) obitelji Zaninović-Malobonkini. Druga je isto prekrasna u uvali Vira. Sagrađena je u vrijeme kada se ova uvala počela koristiti kao sjeverna luka grada Hvara, a otkupilo je hotelsko poduzeće kako bi postala turistička atrakcija što je bio vrlo pametan potez. Treća je najmlađa, a sagradio je Ante Hraste zvani Duško (sada taksist) i Juraj Palarić-Bailo 1972. g. oko 1,5 km zapadno od Brusja. Ostala je kao spomenik nekoj davnoj prošlosti i jednom zanimanju koje nestalo kao da je netko okrenuo stranicu knjige ili obrisao važan tekst na školskoj tabli. Završavajući ovaj tekst za nastanak kojeg je trebalo vremena i puno razgovora, hodanja, čitanja, pitanja i rasprava, od srca zahvaljujem gosp. Markotu Škaretu koji mi je nesebično u više navrata pomogao bilo pričom bilo primjerom i slikovitim tumačenjem. Marko je rođen 1. studenog 1938. g. i već je s 15 godina ušao u posao oko japjenica. On ima izvrsno sjećanje i bogato iskustvo pa je bilo ugodno u njegovu društvu. Nabrojio mi je sve uvale (spomenuo mi je da su Velograbljani palili japjenicu u uvali Zoborje), škoje, gdje je radio, što su jeli, pričao kako nema predaha ni kad padne kiša ni kad žeže sunce, ni zbog gladi ni zbog žeđi - svaki započeti posao se završavao. Hvala i gosp. Sinikši Pavloviću, sinu pok. Marka, na ugodnom razgovoru, korisnim informacijama te ustupljenoj pjesmi i slici pokojnog oca uz svoju stotu japjenicu u Rudinici. Prof. Nikši Petriću od srca hvala za bezbroj povijesnih podataka koje je dao, i još uvijek daje o japjenicama, kamenu i prošlosti Hvara. Zahvaljujem i gosp. Zoranu Tepši na vožnji i fotografiranju japjenice u Viri i na muci po Brusju te na "surfanju" njegovim kompjuterom u potrazi za slikama prekrasnog zaboravljenog starog Hvara. Ni s ovim priča o kamenu nije gotova. Kamen je nevjerojatno čvrst pa ga treba obraditi. Nastavak slijedi ...

Miko Bibić-Žiže

40lkruvenica

Lokalna kultura u našim školama

O HVARU SE UČI MALO I POGREŠNO Više puta smo u Kruvenici pisali o hvarskoj povijesti i kulturnoj baštini i pritom smo često dolazili do zaključka da se naša kultura, običaji i govor pomalo gube. Pitanje je čija je briga očuvanje naših tradicija. Prije svega obitelji i roditelja koji bi trebali svojoj djeci pružiti neke osnovne informacije o tradiciji i običajima. Ali nije samo na obiteljima zadaća očuvanja kulturne baštine, već je to i u velikoj mjeri zadaća škole, posebno osnovne, ali i srednje. Iz iskustva mogu potvrditi da u Srednjoj školi Hvar ne manjka truda oko očuvanja naših običaja i govora. Tome se ne treba čuditi, budući da je dobar dio srednjoškolskih nastavnika, kao i samo vodstvo škole, ako ne rodom iz Hvara, onda barem sa Hvara. Ali, nažalost, pojavljuje se "rupa" od 8 godina u kojoj naša djeca vrlo malo, a često i pogrešno, uče o Hvaru, tj. Foru i njegovoj kulturnoj baštini. Vjerojatno postoji više razloga za to, ali je po mome mišljenju glavni razlog nedostatak "autohtonih" učitelja u Osnovnoj školi Hvar. To se posebno očituje u "kulturološkim" predmetima (hrvatski jezik, likovna i glazbena kultura). Naravno, ne možemo kriviti učitelje "nehvarskog" podrijetla. Oni nisu dovoljno upućeni u našu kulturu i govor, pa im se zna dogoditi kada npr. pišu o lokalnim frazernima pokušavaju grobajske "prodat" pod forske. U jednom udžbeniku iz glazbene kulture se nalazi kolendronje "Kad se ditić Isus" (inače kolendronje za Sveta tri kroja) i poviše nje piše Grad Hvar. Za reć pravo, nedovoljno upućenom oku i uhu ona zvuči poput hvarskog kolendronja, ali tko se malo bolje razumije zna da ta skladba nema veze sa hvarskim kolendronjem. Nažalost, to neki ne znaju, pa djecu krivo uče. Ali, opet spominjem, ne možemo kriviti "furešte meštre". Smatram da bi sve učitelje i nastavnike, koji dolaze sa strane, trebalo podučiti o forskoj kulturi i običajima. Ne bi bilo loše, bilo bi čak i poželjno, kad bi se za takve učitelje i nastavnike, ali ne samo za njih, organizirao nekakav tečaj u kojem bi dobili neke osnovne informacije o mjestu u kojem namjeravaju živjeti i raditi. A nije ni sramota pitati ako nešto ne znamo. Ako nekoga nešto zanima, posebno učitelje i profesore, ja se prvi stavljam na raspolaganje, onoliko koliko mogu i koliko znam voljan sam pomoći. A da to ne bi ostalo mrtvo slovo na papiru stavit ću i svoju e-mail adresu na koju mi se možete obratiti: milansaric@net.hr.

I na dobro von parajenje i mlado lito dojde.

Milan Šarić

SPIZA + •• t..; t

ZABORAVJENE RICETE IZABORAVJENE UŽONCE

U prošlom broju Kruvenice pisao sam o temi spize i dao kratki osvrt na neka jela s naglaskom na ona koja se blaguju za blagdane na otoku Hvaru. Neka mjesta nisu spomenuta, ali to nije najvažnije. Ideja je bila potaknuti drage čitaoce da se jave ili napišu tekst o nekoj zaboravljenoj ili novoj "riceti". Toliko ima toga da bi rubrika "Spiza" trebala postati stalna i bogatija. Drago mi je kad me znanci, prijatelji zaustave i spomenu neku novu "ricetu". Tako me zaustavio gosp. Ambroz Radoša Barišić i ispričao sljedeće: ,,živući u Zoraće prije četrdesetak godina, u mjesecu listopadu, kad se love prepelice, specijalitet je bio očišćene prepelice staviti u tijesto za bublice i peći u krušnu peć. Prepelica pusti svoju masnoću po kruhu, tako da je okus savršen." Vjerujem, iako nisam probao. Nego, htio sam spomenuti i kako su naši stariji živjeli s Bogom i prirodom, pa su prema plodovima i prvinama hrane i prinosa izražavali svoju zahvalnost, doslovno prinos prvina Bogu Ocu Stvoritelju, Bogu živom i Svevladaru. Na Gospu Karmelsku još i sad se donosi prvi

plod loze - grozd, koji se pokloni Gospi pred njenu sliku i oltar u Katedrali. Isti je običaj i u Svirčima, a tamo donose i grožđe sv. Ivana (književno ogrozd) na dan sv. Antonija, 13. lipnja, i stavljaju ga na ruke kipa ovog sveca. I u Hvaru i u Svirčima skupljalo se maslinovo ulje o blagdanu sv. Spiridiona, zaštitnika maslina i uljara, 14. prosinca. Svak bi donio koliko je mislio da je dovoljno. U Svirčima je za to u crkvi bila i posebna kamenica. Ulje skupljeno za sv. Spiridiona koristilo se za "lompade" -uljanice, koje su prije gorjele prilikom svake mise do pred pedesetak godina. Evo, u ovom broju Kruvenice objavljujemo dvije "ricete". Prva je poznata hvarska gregoda. Druga malo neobičnija, bakalor s marunima i maslinima. Treba isprobati! Zahvaljujem u ime uredništva gosp. Marinkotu Juriću na dostavljenim tekstovima. Preporučamo se i nadalje, a očekujemo i širu suradnju, poštovani čitatelji. I, dobar tek!

M.B.Ž.

kruvenical41

t t t i t + SPIZA

Gregoda Jedna od nojguštožijih spizih iz mora i ritki su oni ca je ne volidu. Puno putih son doživi da je judima dosta žlica šuga i jedna feta patate da je na parvu zavoli du, dopokon i pri nego ca ribu taštodu. Po imenu bi se reklo da su non je donili Gregi (Greco je lako posto Grego, a od njegagregoda), u nika druga mista je zovedu gregada, a u istu vorst pjatance bi intrala i popara ca je parićojedu na Korčulu i okolo Dubrovnika. A svi je cinidu bokun drugacije i svi bidu se dobota potukli da je jedino njihova ona prava i alavija nocin na koji je oni parićojedu. (To, bome, ni ništa novo. Tako je i sa pašticodom, rožatom, brujetom i puno drugih spizih a, bararni, i sa toliko drugih stvori od života! Slažemo se soma u temu da je pamet ca non je Gospodin udili jušta i da non je ni potriba nanka pinke depju, je tako?) Kogodera sve meće na hladno, kogodera pri malo šufigo kapulu, nikor žunto i pomidore, a uža son vidit i papriku unutra, certi je ne moredu zamislit bez luka i petrusimula, a niki "nedajbože" bez kapju ali veće vina. Sve je to lipo i dobro i neka cini svak kako njemu najveće pjaži. A i ni tega koji bi svima ugodi! Jo son se kroz godišća nakuha gregodih, a ovo je nocin koji je kuntento puno lipi dil onih ca su hi jili:

- na dno široke teće obilato kapule, sicene na mezolune - povar patate na fete - pok riba na bokune oli inčera ako je manja - sol, papor iz maži nina, grancica-dvi selena - maslinovega uja obilato, ne manje od žmula na kilo ribe - vode co manje, a da se riba more iskuhot - onda na joki plamik (bome, nojboje na komin), a more se i pokrit dokle ne ucini glogoj - kad je patata omekla maknit i pustit pocinit desetak minutih pri nego se izlamenomo

(Ni nika žbravura, ma vajo vodit računa da su boje one bile, mukaste patate i da se debjina fetih regulo prima vorsti ribe, da je naša popleskona kapula mekja od one balunaste holandeške, da kad je veće vorsti ribe ona tvardija gre pri meke ... tako, ote stvori. Da vajo kadikad đirat teću livo-desno dokle glogoji, ni potriba nanci spominjot).

Ovako veće-manje cini i dobar dil ribarih. A doša son na to da je od ovega sve i pacela - posli su arivale i patate iz Novega svita! Ovo je bilo ono ca su od materijala ribari mogli nosit sobon u brod, a žunto son selen jerbo je sa njin puno boje nego bez njega. Eto, pravoj te i ovako ako cinite drugacije! Riščojte, neće von bit krivo, a uvik se morete vratit na vaš mod.

Somo dvi rici oho hakaloru Infišon son u bakalar i cudo mi je droga da ga se zadnjih godišć najde po butigima i vanka onega vrimena prid Badnji don i Veli petak. Volin ga provat na sve nacine,

4~kruvenIC'

domaće i furešte, a volin se igrat i po svoju cagodera izventat. Evo, žuntojen ništa od tega. Prijatejima ea su provali je išlo u gušt, jedan ea puno putuje da je ništa ala tega ji u Portugal. Ne bi von zna reć jerbo još nisan dospi do tamo, a riceta je bila objavjena u "More" prilani u dvanajesti misec pok ću je soma prikopjat:

Bakalor sa maronima i maslinima 1 srednji bakalar, prethodno namočen 0,4 kg maruna (kestena) 1 dobra šaka zelenih maslina bez koštica 4-5 kom poriluka 1,5-2 dl maslinova ulja 2-3 deblje grančice celera 1 kapula čaša bijelog vina među dva prsta žufrana (šafrana) 2 žlice usitnjenog peršina svježe mljeveni bijeli papar, sol po potrebi 1 žlica crvenog papra (suhog) grančica majčine dušice (timijana)

Bakalar skuhati, vodu sačuvati, odvojiti meso, a kosti i kožu zajedno sa lišćem celera i kapulom preliti svježom vodom i kuhati. Kestena zarezati, peći desetak minuta u pećnici potom olupiti (skinuti i smeđu kožicu). Žufron namočiti u vinu. Bijeli dio poriluka narezati i zažutiti na ulju, dodati bakalar i kolutiće stabljika celera, kratko propirjati i zaliti vinom sa žufranom. Kad proku ha uliti vodu od bakalara, dodati kestene, listiće majčine dušice, a nakon desetak minuta i isprane masline. Po potrebi doliti temeljca (od kostiju i kože), a po želji malo zgusnuti mrvicama kruha. Pred kraj dosoliti ipopapriti, a prije donošenja na stol posuti peršinavim lišćem i zdrobljenim crvenim paprom. Dobar prilog je leša zeleni dio onog poriluka sa rezancima male glavice verzata. Kruh prepeći inatrljati češnjakom. Piti jako bijelo vino ili mladi opolo.

Marinko Jurić

REPORTAŽA + •• t ..; t

Hodočašće Hvarana u Istru

U ZEMLJI TARTUFA, GLAGOLJICE I UTVRĐENIH GRADIĆA

Dan prije putovanja upozorenje: "Bura vrlo jaka do orkanska". Ipak, u nedjeljno jutro 18. listopada, baš na dan sv. Luke, isplovismo iz hvarske luke za Split. "Sv. Luka u jarbole huka {puha, tuka}". Ovaj svetac nagovještava vjetrovito vrijeme, a takvo nas je i pratilo -bura je puhala i na polasku i na povratku. U Splitu su nam se pridružili i hodočasnici iz drugih dijelova otoka Hvara koji su pristigli iz luke Starog Grada. Dočekala nas je gđa Margita Vučetić, agentica Generalturista i vozač autobusa Miro. Autobus je pun - 47 hvarskih hodočasnika. Polazak oko 9.30h sa splitske Rive prema Dugopolju, Sinju, Kninu, preko Gračaca pa autocestom Dalmatinom prema Bosiljevu. Kratak odmor, koji zalogaj pa prema Rijeci i Trsatu gdje smo stigli u 15.30h. Vođa i duhovnik hodočašća don Mili upoznao nas je s važnim podacima i upozorio: "Sad ste jedna obitelj -pazimo, pomognimo, ne kasnimo, jer sve je to važno kako bi olakšali svima ovo hodočašće." Sa znakom križa, molitvom, zazivom sv. Nikole i pjesmom Majci Božjoj stigosmo na prvu postaju - baš Majci Božjoj na Trsat. Puhala je bura, divlji kesteni oko crkve i svetišta padali su po cesti, ali i po nama - skupljali smo ih, jer su lijepi i veliki, ali, nažalost, nisu za jelo. Misu smo imali u 16h, zatim razgledasmo svetište, učinismo krug oko zavjetne slike - svatko sa svojom nakanom i posjetismo pastoralni centar. Nažalost, dvorana sa zavjetnim darovima je bila zatvorena zbog preuređivanja. Gospa Trsatska poznata je kao zaštitnica mornara pa je osobito štuju pomorci. U crkvi se nalazi grob Petra Kružića, kapetana i zapovjednika Klisa i Senja, koji je poginuo u borbi s Turcima. Svetište je nastalo na mjestu gdje su - po predaji - anđeli donijeli kuću B. D. Marije iz Nazareta, a kasnije su je, isto tako, s Trsata prenijeli u talijanski Loreto. O svetištu se brinu

franjevci Provincije sv. Ćirila i Metoda {sjedište u Zagrebu}. Razgledasmo i obližnji kaštel Frankopana pa nakon kratke okrijepe uz kavu i piće te čakule sa suprugom pok. dr. Nikole Zaninovića krenusmo dalje kroz tunel Učka u Istru te nakon sat i po vožnje stigosmo u Poreč i hotel Diamant.

Bazilika Eufrazija i pitka malvazija Doček izvrstan, prehrana obilna, raznovrsna i nadasve ukusna, sobe čiste i uredne, bazen, živa glazba, posluga profesionalna - vidi se da su zadovoljni i plaće su im pristojne. Kako sam ranoranilac, već oko 6h šetao bih s Gordanom, Mirotom, Matetom i Antetom oko hotela. Zelena površina, stabla, cvijeće, čisto i mnogo ptica pjevica. Na parkiralištu bezbroj automobila i poneki autobus. Dan prije našeg odlaska u hotelu je boravilo 560 gostiju, a prijatelj mi je rekao: ,;veće son ovo de vidi Njemoc, nego je nami bilo u For cilo lito" {23. listopada!}. Blizina Italije, Slovenije, Austrije, pa i Zagreba, čine da je turizam u Istri razvijen na najbolji mogući način. To je za pohvalu. Cijene su umjerene i u kafićima i restoranima - prilagodili su se godišnjem dobu. U vrijeme našeg posjeta posjećenost je bila manja, a domaćini su nam se pohvalili da je u sezoni - koja u Istri traje duže nego kod nas - bila izvrsna, te da je svake godine sve bolja. Drugog dana, nakon doručka, u 8h slavili smo misu u Eufrazijevoj bazilici - predvodi don Mili, čita i pjeva Marinko, a ministriraju Miro i Tonči. Don Mili krasno

kruvenical43

t ..; t + REPORTAŽA

propovijeda, a i inače su mu propovijedi bile izvrsne s . . ' Jasmm temama iz života. Rekli su mi: "Slušon ga i u For, a ovo de u ovih šest don ... Nikad ni boje govori." Nakon mise susreli smo se s tamošnjim župnikom te smo mu pred~li m~sno vino, dar Vjekoslava Bracanovića-Luvija, za njega 1 porečko-pulskog biskupa Ivana Milovana. Pohvalili su naše, a i mi smo probali njihovo misno vino. Svakog smo dana tijekom hodočašća poklanjali naše vino župnicima, vodičima, samostanima. U svakoj crkvi sam degustirao njihova vina - pitka su. Uglavnom su spravljena od sorte grožđa malvazija. Po Poreču nas je proveo vodič Adrijano. Protumačio nam !e kako je bazilika dobila ime po biskupu Eufraziju - koji Je dao sagraditi, a posvećena je sv. Mavru. Građena je u bizantsko~ stilu u 6. st. na mjestu starije bazilike, trobrodna Je, s prekrasnim mozaicima ravenske škole. I znamo - uvrštena je na UNESCO-v popis svjetskog kulturnog blaga. U Poreču smo razgledali gotičke i barokne kuće-palače. Zatim smo posjetili Lanišće, malo naselje u dijelu Iste zvanom Ćićarija. Lanišće je poznato p~ svećenik~ Miroslavu Bulešiću, kojeg su 1947. g., jer je pnpremao vJeroučenike za krizmu, ubili "oslobodioci od :j~r~", ,,~~predni~',. "prosvijetljeni" - bezvjerci. Ta je Istmita pnca tamosnje profesorice svih potresla i duboko dojmila. Don Mili je prije dvije godine sudjelovao na obilježavanju šezdesete obljetnice tog događaja, a izdana je i knjiga "Krvava krizma, Lanišće 1947." autora Mate

Žmaka Matešića. Posjetili smo i Roč - glagoljaško središte. Bili smo u crkvi sv. Roka i zatim prošli Alejom glagoljaša koja se proteže do najmanjeg grada na svijetu -Huma. Hum je prekrasno mjesto s odličnom hranom te butigama s autohtonim proizvodima. Na povratku smo vidjeli i Draguć.

Prekrasne istarske crkve Treći dan smo započeli posjetom Gračišću, zanimljivom mjestu s puno vinograda, puno crkvi i malo stanovnika. Zatim smo krenuli u prirodno središte i administrativno sjedište Istre - Pazin. Obišli smo Kolegij - poznatu pazinsku klasičnu gimnaziju, crkvu sv. Nikole, kaštil sa etnološkom i arheološkom zbirkom. Potom smo na ?ospodarskom dobru ukusno jeli i pili te uživali u pjesmi Istarskog melosa. Posjetili smo gradić Sveti Petar u Šumi koji je u 16. st. bio duhovno središte Istre. U samostanu pavlina - u kojem su tri redovnika Gedan Poljak) izvrsno su nam tumačili o povijesti pavlina i samog gradića. Zatim smo išli u Žminj, središte istarskog sabora tamošnju župnu crkvu i grad opasan zidovima. GradiĆ Svetvičenat nas je također zadivio, a u tamošnjoj crkvi su zemni ostaci spomenutog mučenika Miroslava Bulešića koji je bio rodom iz ove župe, a iz župe i danas im~ desetak živućih svećenika. U crkvi su dvije slike Palme Mlađeg koji je slikao i palu glavnog oltara u Hvaru kao i još neke hvarske slike. Večerali smo na imanju obitelji Ferlini. Četvrtog dana posjetili smo prirodnu krašku jamu Baredine, koja s pet dvorana ide 65 m pod zemlju. Oni koji su u nju ušli vidjeli su čovječju ribicu i bili ushićeni, vele da je ova špilja ljepša od Postojne. U Novigradu -koji nije nov, već lijep i star - gdje rijeka Mirna utječe u more, vidjeli smo crkvu-katedralu sv. Pelagija mučenika i degustirali kod župnika izvrsno vino muškat. Tamo su i veliki stari kamenolomi, a posjetili smo i muzej austrijske ratne mornarice s maketama. Ručali smo u Malom selu, a zatim smo razgledali grad Buje - tipični istarski grad na gori sa srednjovjekovnim

REPORTAŽA $ ~ t t + t

ulicama koje vode do glavnog trga. U tamošnjoj zanatskoj školi učili su i naši Hvarani. Crkva sv. Servula je lijepa i prostrana, a u crkvi sv. Marije podno glavnog trga posebno se časti kip Bogorodice. U Oprtalj u dočekao nas je župnik don Tonči Ante Jukopila, nadaleko i izvan Istre poznat po spravljanju vrhunskih rakija i odličnog vina. Za misno vino spravlja iznenađujuće pitku kombinaciju istarske malvazije i slavonske graševine. U lijepoj i skladnoj crkvi sv. Jurja slavili smo misu, a u mjestu ima još nekoliko lijepih crkvi.

Rodila Marichuy! U četvrtak, petog dana hodočašća, na doručku udarna vijest: Rodila je! - A tko? - Marichuy! - A koja je to? - Ma jedna iz serije. A druga gospođa govori: Je, rodila je, ma su joj dite uzeli. Eto, nismo samo mi ranoranili - gospođe su se rano budile radi serije. U zoru je počela kiša. U Bermu smo slavili misu u crkvi sv. Martina i kad smo trebali krenuti prema kapeli sv. Marije, u kojoj su freske majstora Vincenta iz Kastva, spriječio nas je veliki pljusak. Šteta, možda je posjetimo drugom prigodom. I Motovun i Grožnjan su gradovi na gori, prekrasni i nadaleko poznati, gradovi umjetnika, glazbenika, galerista ... Prekrasan je pogled iz Motovuna na rijeku Mirnu, obradiva polja koja zovu livade. Grad je poznat po tartufima. U Grožnjanu posjetismo crkvu sv. Vida i Modesta. Šetali smo ulicama popločanim kamenjem -inkunjoni put, padala je kišica, a ljudi nigdje. Kažu da u gradu zimi obitava tek 80 stanovnika, a u sezoni je uvijek prepuno ljudi, mnogo je događanja. Navečer smo degustirali tartufe na imanju obitelji Zigante, ujedno najvećih prerađivača i distributera tartufa namijenjenih za trgovinu. U susjednoj trgovini kupili smo par bočica tartufa za poklon i uspomenu. Restoran i posluga su bili prvoklasni, a voditelj restorana pričao nam je o tartufima - kako rastu pod zemljom, ima ih u Francuskoj, Italiji i Istri, dijele se na crne i bijele, veoma su skupi i cijenjeni, čak dolaze i Japanci i drugi daleki narodi zbog njih. Za degustaciju smo dobili tartufe s fužima i tartufe s jajima. Okus im je zanimljiv, pomalo nepoznat, ali kad dolaze

toliki posjetitelji iz cijelog svijeta, "vajalo je i to provat" ! "Ni za se naist!"

Vodnjanske relikvije Šestog dana, u petak, posjetili smo nekoć ribarski gradić Vrsar, a danas vrlo jaki turistički centar s mnogo hotela i novih, oku ne baš ugodnih kuća, namijenjenih isključivo za iznajmljivanje. Do vrha starog grada dolazi se popriličnom uzbrdicom, a tamo je prekrasna crkva sv. Marije i, sjeverno od nje, vidikovac s kojeg pogled puca na otoke obrasle gustom šumom. Na putu za Rovinj zaustavili smo se pogledati Limski kanal, dug 9km, poznat po uzgoju školjki. Rovinj je nekoć bio otok, pa je premošćene, a kuće izgleda da rastu iz mora. Na vrhu brežuljka smjestila se crkva sv. Eufemije (Furne), mučenice iz 3. st., sa sarkofagom koji sadrži zemne ostatke zaštitnice grada. Crkva je posvećena i sv. Jurju, čiji je kip na glavnom oltaru. Na vrhu visokog zvonika kip je sv. Eufemije. Grad je vrlo živ, tržnica bogata, ribarnica također. Što je tek ljeti?! U Vodnjanu nas je dočekala kiša. Na trgu najveća istarska crkva, kasnobarokna posvećena sv. Blažu, duga 56, široka 32, visoka 25, sa zvonikom visine 62m. Impresivna. A tek što smo sve vidjeli! To je sveto mjesto, poznato po relikvijama i mumijama iza glavnog oltara smještenih u polutami. Tu su tijela sv. Sebastijana, bl. Leona Bemba, sv. Nikoloza Bursa, sv. Ivana Olinija, sv. Marije Egipatske te šaka sv. Barbare. Župnik nam je potanko sve ispričao i opisao kako su te mumije prenesene u Vodnjan. Posjetili smo i muzej sakralne tematike. Postava uredna i bogata. Svih nas je Vodnjan duboko dojmio. Na putu prema Puli brojni vinogradi i maslinici - vidjeli smo i najveći maslinik na jednoj parceli s 100.000 stabala. Kiša i dalje pada, a Pulu treba obići pješke. Katedrala, građena u različitim stilovima, bila je zatvorena, posjetili smo crkvu sv. Franje iz 1314. g., zatim Augustov hram na Forumu, Herkulova vrata i zaštitni znak Pule - Arenu, rimski amfiteatar od bijelog kamena, bolje očuvan od rimskog Koloseuma i drugih ovakvih građevina. Navečer smo se u Poreču oprostili s konobarima i drugim osobljem hotela, a u subotu ujutro, nakon mise,

kru venic .145

+ .:; t + + • REPORTAŽA

krenusmo prema Splitu. Petstotinjak metara nakon izlaska iz tunela Učka, iznad Lovrana, kupili smo najbolje marune (kestene) u velikim količinama. Od Bakra je zapuhala jaka bura, a tek u Senju! Posjetili smo izvrsno sačuvanu senjsku utvrdu Nehaj s čijom nas je zanimljivom zbirkom upoznao stručni vodič, mladi profesor povijesti iz Rijeke. Upozorio nas je: "Nemojte ići brzo već polako, da su vam noge na podu, inače će vas bura baciti". Forska bura senjskoj ni "ni do kolin". U 19h bili smo u Splitu gdje su nas dočekali naši bogoslovi i gđa Margita. Čakula, ispitivanje, raspitivanje, svi oduševljeni - previše smo vidjeli. Sad se treba odmoriti od hodočašća. U Starom Gradu oprostili smo se od hodočasnika s ostatka otoka i sretno stigli u Hvar.

Di smo bili? Istra je naš najveći poluotok, oblikom sličan srcu ili grozdu. Naseljena je od davnina plemenima Histra i Liburna, potom su je pokorili Rimljani, a bila je i pod Bizantom, Venecijom, Austrijom, Francuskom, Italijom i Jugoslavijom. Kao i svugdje kod nas, burna povijest. Klima je drugačija od naše, drukčije je i raslinje, kiše su obilnije, pa je i požara manje. Osjetili smo zimu u Pazinu, -2 e u listopadu, a i noći su bile prohladne. Istrom protječu tri rijeke: Mirna, Raša i Dragonja. Geografski se dijeli na crvenu uz more, sivu u sredini i bijelu na predjelu oko Učke i Ćićariji. Uzgaja se vinova loza, maslina, kukuruz, voće i povrće. Poznate sorte vina su bijela malvazija i crni teran, vina su pitka i laganija. Poznata je rakija biska koja se spravlja od biljke nametnika melise. Od ribe se više love list, srdele, trlje i moli, a manje škarpine i orade zbog konfiguracije podmorja. Od tradicionalne hrane poznati su meneštra - gusta juha od fažola s malim kukuruzom i drugim dodacima, ombula - svinjska bržola bez kosti polusušena, domaća kobasica s kiselim kupusom, fuži (vrsta tjestenine) s različitim vrstama mesa, žgvacet i nadaleko poznati tartufi. Maslinovo ulje naplaćuju čak i do 240 kn po litri. Ipak, priznali su nam: ,,vaše dalmatinsko je bolje, ali je

naše trenutno u modi". Zapadna Istra ima najrazvijeniji turizam u Hrvatskoj, a i jako ribarstvo i poljoprivredu. Siva Istra ima manja naselja i mirniji život te brojne vinograde, dok je bijela Istra slabo naseljena i siromašna. Život je u Istri složeniji nego što ga mediji predstavljaju. U središnji dio, posebno u obnovu gradova, gradića na gori i sela trebalo bi uložiti znatna sredstva, a pogotovo u Ćićariju. Istra je poznata i crkvama oslikanim freskama te po glagoljici, što je na našem otoku gotovo nepoznato. Prof. Branko Fučić, istražujući prije pedesetak godina freske, uočio je na njima grafite pisane glagoljicom. Tako je kod jednog prikaza sv. Mihovila i zmaja jedan hodočasnik pred tristotinjak godina napisao" Ubij ga, Miho!" Vidjeli smo i potpis našeg Jelšanina Grge Gamulina, koji je također proučavao freske i glagoljicu, u jednoj maloj crkvi. I na kraju samo još moje razmišljanje o Senju. Senjska je bura iznjedrila takve velikane pisane riječi kao Pavla Rittera Vitezovića, Silvija Strahimira Kranjčevića, Vjenceslava Novaka, Nehajeva, Ogrizovića i sadašnjeg predsjednika HAZU Moguša. Jer, "bura je cista žena" i čini glavu bistrom.

M.B.Ž.

TURIZAM • + t t + + Kako zanimljivo iskoristiti zimski štajun?

CIKLOTURISTIČKE RUTE - REALIZACIJA PROJEKTA OD STRANE TZ GRADA HVARA

••••• Cikloturizam kao jedan od vidova selektivnog turizma bilježi najveći rast u posljednjih nekoliko godina, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj. Hrvatska, iako spada u manje europske zemlje, zemljopisno je toliko šarolika da će svaki zaljubljenik u vožnje kroz prirodu pronaći svoje omiljene destinacije. U trećem mileniju bicikl postaje ekološki i praktičan način kretanja, ali i znak zdravog načina života. Cikloturizam postaje sve važniji sociološki fenomen koji privlači ljude bez obzira na spol, dob, porijeklo ili imovno stanje. Hvar je najsunčaniji otok Hrvatske i jedan od najljepših otoka na svijetu koji čuva duh povijesnog naslijeđa Ilirije, Grčke i Rima isprepletenih tijekom vremena u jedinstvenost ljudi i prostora današnjice. Otočne ceste (98 km asfalta) savršene su za vožnju bicikla tokom cijele godine. Otok je dugačak 68 km i širok 10 km. Za mtb bicikliste označeno je 50 km dodatnih staza na makadamskim putevima kojima možete uživati u vožnji kroz polje Ager ili se popeti na najviši vrh otoka Sv. Nikola (623 m/nv). U sklopu tih saznanja otvara se mogućnost brendiranja grada Hvara kao

cikloturističke-otočne destinacije, što bi pridonijelo proširenju turističke sezone i potpunijem iskorištenju postojećih turističkih resursa tokom cijele godine.

Grad Hvar U okolici Hvara već su trasirane, ali ne i označene biciklističke staze. Postoji izdanje biciklističke karte TZ Splitsko - dalmatinske županije u koje je uvrštena ruta po cesti od Hvara do Milne, te po makadamu od Milne do Grablja, i zatim po cesti preko Brusja - povratak u Hvar, ukupne dužine 24,1 km. Jedna ruta nije dovoljna za brendiranje cikloturističke destinacije, stoga se nakon obilaska terena došlo do podataka koji su uvršteni u projekt koji je nositelj TZ grada Hvara, a koji je moguće realizirati parcijalno -kako bi destinacija (grad Hvar sa okolicom) dobila dodatnu ponudu koja će zadovoljiti sve cikloturiste. Projekt sadrži tri cikloturističke rute, dvije brdsko­biciklističke rute (koje su povezane sa cikloturističkim rutama) te edukativno - tematsku stazu ( mtb ruta, extreme).

+ + t t + + TURIZAM

Cikloturistička ruta Hvar - Brusje - V. Grablje Vožnja biciklom ovom prometnicom ne zahtjeva preveliki fizički napor te se smatra srednje teškom rutom. Pogodna je za sve vrste bicikala, a ujedno je poveznica sa BBR "Put maslina" uBrusju. Cijela površina pokrivena je asfaltom, a u svom nastavku povezuje grad Hvar sa Starim Gradom. Osim za trajanja sezone, tijekom srpnja i kolovoza, motorni promet je malog inteziteta.

Osnovni podaci o stazi: Dužina rute 11.240 m Podloga - asfalt Visinska razlika - 410 m Srednje teška ruta

Cikloturistička ruta Hvar - Vtra Vožnja biciklom ovom rutom povremeno zahtjeva veći fizički napor te se smatra srednje teškom rutom. Pogodna je za sve vrste bicikala, a ujedno je poveznica sa obilaskom tvrđave Španjola. Cijela površina pokrivena je asfaltom. Osim tijekom sezone (srpanj i kolovoz), motorni promet je malog inteziteta.

Osnovni podaci o ruti: Dužina rute: 4030 m Podloga - asfalt Visinska razlika - 120 m Srednje teška ruta II Cikloturistička ruta Hvar - Zaraće Vožnja biciklom ovom rutom povremeno zahtjeva srednji fizički napor te se smatra srednje teškom rutom. Pogodna je za sve vrste bicikala, a ujedno je poveznica sa tematskom stazom. Cijela površina pokrivena je asfaltom. Osim unutar sezone tokom sedmog i osmog mjeseca,

motorni promet je malog inteziteta. Do same uvale Zaraće kraći je uspon, odnosno spust visokog postotka (20%) što daje posebnu atrakciju, a može se prijeći pješice (gurajući bicikl).

Osnovni podaci o ruti: Dužina rute: 8.380 m Podloga - asfalt Visinska razlika 94 m Najniža točka-Hvar (10 m) Najviša točka-Hvar (vrh) 104 m Srednje teška ruta

Brdsko biciklistička ruta­Brusje "Put maslina"

II Za vožnju biciklom ovom rutom potrebno je imati mtb (brdski) bicikl. Poveznica je sa cikloturističkom rutom koja od grada Hvara vodi do mjesta Brusje. Cijelom površinom pokrivena je makadamom. Motornog prometa gotovo i nema, osim lokalnog stanovništva koje obraduje maslinike. Ujedno može poslužiti kao poveznica sa zvjezdarnicom Poljun, odnosno mtb povratkom u grad Hvar. Ono što je njena dodatna vrijednost uz vožnju kroz maslinike je prekrasan pogled na mjesto Milnu i more.

Osnovni podaci o stazi: Dužina rute: 8.220 m Podloga - makadam Visinska razlika m Početak mjerenja - Brusje II Ova ruta je specifična zbog svog završetka. Naime, izlazi na glavnu cestu i spaja se sa cikloturističkom rutom br. 1 kod predjela zvanog Dučino. Najniža točka na ruti - Brusje (310 m) Najviša točka na ruti - izlaz na gl. cestu Dučino (400 m) Kako ruta prolazi šumarskim putem koji ima mnogobrojne odvojke, postoji mogućnost spoja sa izlazom na cestu ispod opservatorija i povratka u Hvar.

TURIZAM + + + t t +

Brdsko biciklistička ruta -V. Grablje - M.Grablje - Milna (extreme) Za vožnju biciklom ovom rutom potrebno je imati mtb (brdski) bicikl i izrazitu vještinu vožnje. Poveznica je sa cikloturističkom rutom koja od grada Hvara vodi do mjesta Zaraće. Cijelom površinom pokrivena je makadamom. Motornog prometa gotova da i nema, osim terenskih vozila. Gotovo je ekstremna ruta, jer je makadam vrlo rastre sit sa izraženim kamenim stijenama. Ujedno može poslužiti kao poveznica Milne sa Brusjem.

Osnovni podaci o ruti: Dužina rute: 4080 m Podloga - makadam Visinska razlika - 260 m Teška staza Početak mjerenja - V. Grablje

II Ova ruta je specifična zbog svoje težine, ali i divljine puta kojim prolazi, s druge pak strane njena kratka dužina omogućuje da se savlada i pješice. Spoj je cikloturističke rute br. 1 i cikloturističke rute br. 3 Najniža točka na ruti - mjesto Milna (lOm) Najviša točka na ruti - mjesto V. Grablje (270 m)

Edukativno - tematska staza -"Zeleni put" ili "Magdalena" Prvenstveno pješačka staza, ali ju je moguće koristiti (brdski bicikli) kao izazov za ekstremniju vožnju u samoj blizini grada Hvara.

Osnovni podaci o stazi: Dužina staze ukupna 3600 m Dužina tematske staze: 2110 m Podloga - asfalt/makadam/zemlja Visinska razlika - 97 m Najniža točka: 4 m (plaža - Uvala) Najviša točka: 100 m (ulaz na tematsku stazu)

Za pješake: lagana staza Za bicikliste: teška staza

Osnovni opis staze: Prva točka mjerenja - koja ulazi u opis do dolaska na samu tematsku stazu - ujedno je i dio cikloturističke rute br. 3. a povezuje odlazak iz centra grada Hvara do početka tematske staze. Od raskrižja do skretanja na tematsku stazu udaljenost iznosi 1690 m. Može se doći i automobilom pa nastaviti pješice ili biciklom ( na djelovima koju su preekstremni za vožnju bicikla, može se proći gurajući bicikl). Znakovi za označavanje svih ruta - osim tematske staze -pripadaju danskom modelu označavanja cikloturističkih i biciklističkih ruta i staza. U Hrvatskoj su istim sustavom označavanja označene Dunavska cikloturistička ruta, Dravska cikloturistička ruta, Rute Dalmatinske zagore, Rute Karlovačke županije i Paške cikloturističke rute. Stoga su sadržane i u ovom projektu kao prijedlog za označavanje ruta. Postavljaju se na visinu od 120 cm od zemlje, veličine su 30x30 ili 30x35 cm. Izrađene su od istih materijala kao što se rade prometni znakovi, trajne su i otporne na sve vremenske uvjete. Osim tabela za označavanje kilometraže, svaka ruta će se označiti obavijesnim pločama sa informacijama o ruti na hrvatskom i engleskom jeziku i kartom koja točno označava rutu. Broj obavijesnih ploča ovisi o dužini staze, a u prosjeku za svaku stazu su 2-3 obavijesne ploče.

Tekst priredila Vinkica Karković Colombo, predsjednica TZ grada Hvara, a po projektu za grad Hvar koji je izradila udruga "Bicikl", Darinke Širole iz Zagreba

k r u ven i e al49

, 1 II t j , 1 II t j t + t t • + AKTUALNO

Uz svećeničku godinu

SVEĆENIK NIJE SVEĆENIK ZA SEBE, ON JE SVEĆENIK ZA TEBE

Nedavno sam bila na kavi s jednom poznanicom koju nisam vidjela desetak godina. Tom prilikom mi se pohvalila da su je neki prijatelji pozvali da bude krsna kuma njihovu djetetu. I priča ona meni, sva ponosna, kako nije mogla vjerovati da bi i ona to mogla biti. Na to sam se ja malo zbunila i upitala je zašto tako misli, na što mi reče da ona zapravo baš i ne ide u crkvu i da joj svećenici jako idu na živce. Uvidjevši da se moje lice najednom pretvorilo u veliki upitnik, samouvjereno je nastavila: "Znaš, meni je moja nona uvijek govorila da ona vjeruje Bogu i doma se moli, ali svećenike nikako ne voli i ne vjeruje im jer propovijedaju jedno, rade drugo, oni su ovakvi, onakvi ... ", nastavila je nizati razne epitete, a mene je pritom sve više stezalo pri srcu. "Da, draga moja, oni su samo ljudi sa svojim slabostima, kao što smo ti i ja", prekinula sam je usred njezina govora, ali sam ujedno kratki šok, koji se iznenada pojavio na njezinu licu, iskoristila za petominutne osnove vjeronauka pokušavajući joj rastumačiti temelje naše vjere. Nastojala sam joj objasniti da su svećenici također ljudi od krvi i mesa, ali ih od nas, tzv. 'običnih vjernika' razlikuje to što su oni posvećeni posrednici Božje milosti i dijelitelji sakramenata, prst Gospodnji je na njima. Bez njih ne bi bilo euharistije, Krist se ne bi spuštao na naše oltare i mi ga ne bismo mogli primiti u naša srca. Bez njih duše opterećene grijehom ne bi mogle naći smiraj,

SOlkruvenica

utjehu, olakšanje i očišćenje u sakramentu ispovijedi. Bez svećeničkih posvećenih ruku, preko kojih Duh Božji silazi k nama i preko kojih se nebo spaja sa zemljom, i naša bi srca, crkve, bolnice, škole i domovi bili (is}prazni i pusti. Bez redovnika i reodovnica, koji su uronjeni u trajnu molitvu za čitav svijet, taj bi svijet već davno propao. Već sam mislila da sam je uvjerila u potrebitost i nužnost postojanja svećenika, ali je ona pokušala oboriti moje argumente izjavom kako je žalosno da ti isti propovjedaju s oltara jedno, a žive često u suprotnosti s onim što naučavaju. "Eh, tu sam te čekala", pomislila sam u sebi i nastavila misao naglas postavivši joj pitanje: "Ne trebamo li svi mi, koji se smatramo kršćanima, nastojati iz dana u dan živjeti u skladu s kršćanskim načelima i naukom Crkve, poštujući Božje zapovjedi. Jesu li one namijenjene samo svećenicima, je li Krist došao samo radi svećenika, odabranih, ili radi svih ljudi? Budući da se Isus Krist žrtvovao za sve ljude pokazavši nam kojim putem ići prema raju, prema tome, svi smo pozvani na svetost života, i laici i svećenici. Slažem se u tome da bi svećenici trebali još više i naglašenije biti ljudi kreposti i živjeti u jednostavnosti života, radosti, skromnosti, poniznosti, čistoći, ljubavi, vjeri, ufanju i nadi, kako bi nama, laicima bili uzor. Ali, postavlja se pitanje koliko mi, vjernici laici, molimo za naše

, 1 II t j , 1 II t j AKTUALNO • + t t to; +

svećenike da budu pravi Kristovi službenici i da ih doista Božji Duh prožme? Molitva stvarno može promijeniti naše živote, i ne samo naše, nego i živote naših bližnjih. Svećenicima su potrebne naše molitve jer su vrlo često izloženi različitim kušnjama i napastima. Potrebni su nam sveti svećenici, a da bismo ih imali i mi smo odgovorni i pozvani moliti za njih.

Primjer pravog svećenika Ovu je godinu papa Benedikt XVI. proglasio svećeničkom i pozvao je svećenike da se još više posvete razmišljanju o svećeničkoj službi, a vjernike da za njih ustrajno mole. Za uzor svećenicima i za njihova nebeskog zaštitnika Papa je postavio sv. Ivana Mariju Vianneya (1786.-1859.), župnika arškog. Rođen je u Francuskoj, u blizini Lyona 1786. Prevladao je mnoge poteškoće prije ređenja 13. kolovoza 1815., a nakon ređenja povjerena mu je zabačena župa Ars, selo s 230 duša. Njegov biskup upozorio ga je da će tamo naići na slabu vjersku praksu: "Malo je Božje ljubavi u toj župi. Vi ćete je tamo morati donijeti." Postao je duboko svjestan da on mora utjeloviti Kristovu prisutnost i svjedočiti Božje milosrđe pa je često molio: "Gospodine, daruj mi obraćenje moje župe. Spreman sam cijeloga svog života trpjeti što god Ti hoćeš!" S tom molitvom krenuo je u svoju misiju. Njegov prvi biograf piše: "Odmah po dolasku odabrao je crkvu kao svoj dom. U crkvu je svakodnevno ulazio prije zore i nije ju napuštao prije večernje molitve Anđeo Gospodnji. Tamo ga je trebalo tražiti kad god je bilo potrebno." Župnik arški poučavao je svoje župljane ponajprije vlastitim svjedočanstvom. Iz njegova primjera naučili su moliti i često posjećivati Isusa u tabernakulu. "Ne treba puno govoriti da bi se dobro molilo", govorio je, "znamo da je Isus u tabernakulu. Otvorimo mu svoja srca, radujmo se u njegovoj svetoj prisutnosti. To je najbolja molitva." I pozivao bi ih: "Dođite na svetu pričest, braćo i sestre, dođite Isusu. Dođite živjeti od Njega, kako biste živjeli s Njim ... Naravo, niste Ga dostojni, ali trebate Ga!" Arški župnik redovito je posjećivao obitelji i bolesne, organizirao misije i blagdanske proslave. Surađivao je s laicima i uključio ih u prikupljanje i upravljanje sredstvima u dobrotvorne svrhe, pružajući tako i obrazovanje siromašnoj djeci. Osobno se brinuo za siročad i nastavnike ustanove "Providnost" koju je osnovao. Objašnjavajući svojim župljanima važnost sakramenata, rekao bi: "Bez sakramenta svetog reda ne bismo imali Gospodina. Tko stavlja Njega u tabernakul? Svećenik. Tko je pozdravio vašu dušu na početku vašeg života? Svećenik. Tko hrani vašu dušu i daje joj snagu na putovanju? Svećenik. Tko će je pripremiti za susret s Gospodinom, kupajući je po posljednji put u krvi Kristovoj? Svećenik, uvijek svećenik. I ako bi neka duša trebala umrijeti zbog smrtnog grijeha, tko će je podići,

tko će joj obnoviti spokoj i mir? Opet svećenik ... Tek u nebu ćemo u potpunosti shvatiti tko ie on zapravo." Oni koji su pohađali svete mise što ih je Zupnik arški slavio, svjedočili su "kako nije bilo moguće naći divniji primjer bogoslužja ... Gledao je u hostiju s neizmjernom ljubavlju." Bio je uvjeren da žar svećeničkog života u potpunosti ovisi o svetoj misi. "Sva dobra djela, stavljena zajedno, ne vrijede koliko žrtva svete mise, jer su ljudska djela, dok je sveta misa Božje djelo ... Svećenikova je aljkavost u tome da ne posvećuje dovoljno pažnje svetoj misi. Bože moj, kako trebamo žaliti svećenika koji rutinski slavi svetu misu. " Njegov duboki osjećaj odgovornosti kao svećenika bio je očit. "Ako bismo ovdje na zemlji u potpunosti shvatili tko je svećenik, onda bismo umrli: ne zbog straha, već zbog ljubavi .... Bez svećenika bi muka i smrt našega Gospodina bila beskorisna. Svećenik je onaj koji na zemlji nastavlja djelo otkupljenja .... Kakva bi korist bila od kuće pune zlata ako je ne bi imao tko otvoriti? Svećenik čuva ključeve nebeskog blaga: on je onaj koji otvara vrata, on je upravitelj Gospodinov i njegovih dobara. ... Ostavite župu 20 godina bez svećenika i završit će u klanjanju zvijerima ... Svećenik nije svećenik za sebe, on je svećenik za tebe." Provodeći duge sate u crkvi pred tabernakulom, nadahnuo je vjernike da ga imitiraju dolazeći posjetiti Isusa. Znali su da će njihov župnik biti tamo, spreman čuti ih i dati im oprost. Kasnije ga je sve veći broj pokajnika iz cijele Francuske zadržavao i do 16 sati dnevno u ispovjedaonici. Govorilo se da je Ars postao "velika bolnica duša". Jednom je kolegi svećeniku objasnio svoje velikodušno mrtvljenje i ispaštanje za one duše čije je ispovijedi čuo. "Reći ću ti svoj recept: Grešnicima dajem malu pokoru, a ostalo ja činim umjesto njih." Potaknuti primjerom Svetog arškog župnika koji je molio za svoje župljane, nadam se da ćemo i u našem Hvaru, ustrajnom molitvom izmoliti toliko nam potrebne dobre i svete svećenike.

Zrinka Novak

kruv.nlc.IS1

t + t t • + NAJAVLJUJEMO

Najavljujemo Susret hrvatske katoličke mladeži u Zadru 8. i 9. svibnja 2010. godine

I PREKO FACEBOOKA NA SUSRET HRVATSKE KATOLIČKE MLADEŽI Mladi Hvarani, pozivaju vas Zadrani da im se pridružite sljedećega proljeća u sjedištu njihove Zadarske nadbiskupije na SHKM - Susret hrvatske katoličke mladeži - Zadar 2010., od 8. do 9. svibnja. Nakon Susreta 2008. godine u baroknome gradu Varaždinu, vrijeme je i za grad s najljepšim zalaskom sunca na svijetu, te jedinstvenim "Morskim orguljama" i "Pozdravom suncu". Zadarski susret nosi geslo "Da vaša radost bude potpuna", iz Ivanova evanđelja, i nema razloga da se i ovaj put neće na jednome mjestu susresti više od 20.000 mladih vjernika iz čitave Hrvatske, ali i svijeta. O tome svjedoče redom svi prethodni susreti hrvatske katoličke mladeži, u Varaždinu (2008.), Puli (2006.), Šibeniku (2004.), Osijeku (2002.) i Rijeci (2000.). Spomenuti broj mladih koji će pristići u Zadar, kako bi slika bila jasnija, usporedit ćemo s kapacitetima grada Hvara koji jednakom količinom ljudi budu ispunjeni u srcu sezone ili s ukupnim brojem stanovnika Hvarske biskupije. No ima nešto još bolje, zainteresirani se Zadranima već sada mogu pridružiti i to na najlakši mogući način - Internetom. Organizatori SHKM-a imaju web stranicu www.mladi-zadar.com gdje klikom na link, ne samo da se može ući u virtualni pripremni svijet zadarskog Susreta, već i na Facebookov profil Susreta hrvatske katoličke mladeži. Tamo vas čeka već preko 2000 obožavatelja. Spomenuta društvena mreža, prihvaćena među svim generacijama, dostupna je klikom na ikonu na vrhu internetske stranice Susreta u Zadru. Ideja je pohvalno i lijepo prihvaćena među mladima, kao potpora susretu. Već ima stotine podupiratelja i posjetitelja. Članovi "fejsbukove" grupe primat će obavijesti o pripremama, ali i sami iznositi poticaje, poput onoga o dnevnom lancu molitve desetice krunice za pripremu nacionalnoga susreta. U komentarima mladi su se pohvalno izrazili o pripremnome Katehetskom priručniku. Česta je poruka "Jedva čekam" susret u Zadru, a međusobno se i pozivaju na pripremne molitvene susrete u župama. Zadarski organizatori su krenuli punom parom još 2008. godine kada je u Nadbiskupiji otvorena Godina mladih. U ovim retcima neke činjenice ćemo taktički preskočiti, tako da čitatelje Kruvenice motiviramo da se samoinicijativno na predloženi način dodatno informiraju. Don Zdenko, inače i povjerenik za pastoral mladih Zadarske nadbiskupije, najavio je da će susret biti po još nečemu inovativan. Po širem centru i rivi Donatova, Krševanova i Stošijina grada, u vrijeme velikoga događanja, biti će strateški raspoređeno više

•• : . .. ,. ~ .. ... ) . ._4 SUSRET HRVATSKE •••

KATOUCKE MLADE! I •• Zadar2010. ••

Oa vaša radost bude potpuna Iv 15,11

punktova oko kojih će se također događati dosta toga popratnog i na korist gostima Zadra tih dana. Što se, pak, tiče odluke gdje će biti središnja misa Susreta mladih, organizatori se još dogovaraju s gradskim vlastima. Uglavnom, dvorana Jazine je nedavno bile pretijesna i za same Zadrane kada je održan nadbiskupijski duhovni, reći ćemo, 'pripremni' seminar mladih za onaj proljetni događaj koji tek čeka domaćine kada će doći puno više sudionika, na tisuće, iz svih biskupija i nadbiskupija Crkve u Hrvata. Spomenuti duhovni seminar za mlade, pod geslom "Da vaša radost bude potpuna" vodio je karizmatik fra Zvjezdan Linić, a glazbeno ga je animirao Nadbiskupijski zbor mladih "Sveti Krševan ", koji je u pripremnome vremenu upravo oformljen kao plod i za potrebe nadolazećeg Susreta mladih. Oni koji su bili na susretu u Varaždinu, a bilo je par skupina sa Hvara i Brača, znaju okvirno kakav je program. Subota 8. svibnja rezervirana je za doček mladih, smještaj u župama, zabavno-duhovni i glazbeni program uoči vrhunca, mise na otvorenom na kojoj će

Slika: Šime Strikoman radi milenijsku fotografiju s 20.000 mladih snimljena na SHKM u Varaždinu.

NAJAVLJUJEMO + + t i + + biti svi hrvatski biskupi i povjerenici za mlade. Drugi dan, jednako važan i vrijedan, nedjelja, 9. svibnja, rezervirana je za događanja u župama gdje se skupine gostiju predstavljaju i to zna uistinu biti dragocjeno; poticajno, radosno i veselo, uz pjesmu i smijeh. Hvarska Kruvenica poziva sve koji mogu neka se pridruže onome valu mladih vjernika koje Zadrani s nestrpljenjem očekuju i pozivaju na Susretu hrvatske katoličke mladeži u svibnju. Javite se kapelanu Visa i Komiže, zaduženom za mlade na razini biskupije don Anti Matuliću, kojemu se u pastoralu mladih na razini grada Hvara, sjedišta biskupije, pridružio i don Pave Gospodnetić, tako neka i on bude zainteresiranima kontakt i veza za prijavu. Obojica su bila na Susretu hrvatske katoličke mladeži u Varaždinu 2008., a s obzirom da je don Ante danas na službi na najisturenijem otoku Hvarske biskupije, ne sumnjamo da će okupiti mlade oko sebe i potaknuti Višane na odlazak u Zadar, tako da će naša hvarsko-bračko-viška mjesna crkva, vjerujemo, biti predstavljena u Zadarskoj nadbiskupiji u potpunosti i na radost sviju nas.

Ante Novak

e. :. r ~·· ,. • • ••• •• ••

Da vaša radost bude potpuna Iv 15, 11

t + t t • + PREDSTAVLJAMO HVARSKE INSTITUCIJE

Opservatorij Hvar

SEIZMOLOŠKA POSTAJA HVAR Seizmološka postaja Hvar napravljena je 1974. godine u prostoru tvrđave Poljun iznad Hvara. Opremljena je i puštena u rad 1975. godine sa trokomponentnim sustavom seizmografa tipa SKM-3. Od tada pa sve do danas, ova je postaja jedna od četiri glavne postaje mreže seizmoloških postaja u Hrvatskoj u sklopu Seizmološke službe RH pri geofizičkom odsjeku Prirodoslovno­matematičkog fakulteta u Zagrebu. Danas je svaka seizmološka postaja opremljena modernim, digitalnim (trokomponentnim) širokopojasnim seizmografom koji permanentno bilježe seizmičku aktivnost. Seizmografi se sastoje od glavnog senzora (seizmornetra) koji je u biti vrlo precizno i osjetljivo njihalo koje reagira na vrlo male oscilacije tla na kojem se nalazi, zatim digitalizatora koji taj signal periodički uzorkuje i GPS antenskog prijemnika koji služi za vremensku komponentu. Kontinuirano se bilježe dvije horizontalne (N-S) i (E-W) komponentne oscilacija tla te jedna vertikalna (Z). Moderni su seizmografi sposobni reagirati na oscilacije pomaka reda veličine nanometra (nm = 1O-9m) što implicira da instrument treba biti postavljen na što mirnijoj lokaciji, sa što manje 'umjetnih' trešnji koje stvaraju promet, industrija i sl. U takvim se uvjetima, na zapisu seizmografa (seizmogramu) mogu očitati i vrlo daleki potresi (primjerice iz Japana, Aljaske i sl.) kao i atmosferske promjene poput dolaska ciklona, ili pak oscilacije mora na postajama koje se nalaze na otocima ili priobalnom dijelu, jak vjetar i drugo. Signal se lokalno pohranjuje na svakoj postaji, te istovremeno, putem različitih vrsta komunikacija, prenosi u glavni centar u Zagrebu. Seizmološka postaja Hvar spojena je na CARNet-ov čvor, kao i glavni seizmološki centar u Zagrebu. Seizmološka postaja Hvar, trenutno je opremljena najmodernijim i najboljim širokopojasnim seizmografom tipa STS-2 (Streckeisen) i Quanterra digitizerom Q330. U periodima "normalne" seizmičke aktivnosti, na seizmološkoj postaji Hvar mjesečno se zabilježi nekoliko stotina potresa, uključujući i sve jake (razorne) potrese sa epicentrom na bilo kojem dijelu Zemljine kugle. U Hrvatskoj trenutno radi 16 seizmoloških postaja. Seizmološka služba RH, sa sjedištem u Zagrebu, na geofizičkom odsjeku PMF-a kontinuirano obrađuje sve podatke, locira potrese i prema potrebi (ukoliko su dovoljno jaki da su se osjetili negdje na području Hrvatske) obavještava odgovarajuće državne institucije i sredstva javnog priopćavanja. Podaci se prikupljaju i iz susjednih zemalja, te se naši podaci također šalju u

Seizmološke postaje II Hrvatskoj (2009.)

susjedne zemlje i određene europske seizmološke centre.

Općenito o seizmologiji

svjetske

Seizmologija je znanost o potresima, koji su, kao prirodna pojava, od davnina bili prisutni i proučavani. Još iz doba mitova i legendi, prisutna su i razna tumačenja potresa; od teorija da potres nastaje kada se neka od životinja za koje se vjerovalo da nose Zemlju na leđima (slonovi kod Hindusa, žaba u Mongoliji) pomakne, do tumačenja potresa kao prirodne pojave (npr. Aristotel je potres tumačio kao posljedicu eksplozija u unutrašnjosti Zemlje). Potrese danas možemo podijeliti u 3 grupe, prema načinu nastanka: vulkanski (eruptivni), urušni i tektonski. Najveći broj (oko 90%) potresa tektonskog su porijekla. Zbog mnogobrojnih fizikalnih i kemijskih procesa koji su stalno prisutni u unutrašnjosti Zemlje, javljaju se sile koje djeluju na velike tektonske strukturne jedinice (tektonske ploče, i manje strukture, dakako). Na mjestima gdje dolazi do njihova međudjelovanja, akumulira se golema potencijalna energija. U nekom trenutku, kada te sile prernaše čvrstoću stijena (pa dolazi do pucanja) ili kada dođe do pomaka (podvlačenja ili nadvlačenja) struktura, dolazi do trenutačnog, naglog oslobađanja velike potencijalne energije, koja se putem valova prema fizikalnim zakonima širi i putuje od mjesta nastanka potresa. Mjesto nastanka potresa (u

PREDSTAVLJAMO HVARSKE INSTITUCIJE + + t i + +

Zapis potresa od 31. ožujka 2009. na postaji Hvar. Epicentar potresa bio je od Hvara udaljen 194 km (u blizini Sarajeva) a magnituda 3.9 prema Richteru

unutrašnjosti Zemlje) naziva se hipocentar, dok se najbliže mjesto na površini Zemlje naziva epicentar potresa. Potresi nastaju na dubinama od nekoliko kilometara (u Hrvatskoj je prosječna dubina hipocentra potresa lO-ak km) do nekoliko stotina km. Uz mjesto i (hipocentralnu) dubinu nastanka potresa, dva su najvažnija pojma koji karakteriziraju potres intenzitet (makroseizmički) i magnituda potresa. Makroseizmičkim se intenzitetom opisuju učinci potresa na površini Zemlje i ljudskim tvorevinama (zgradama, ... ). Stoga je definirano nekoliko ljestvica za klasifikaciju intenziteta potresa. Kod nas se najčešće spominje MCS (Mercalli-Cancani-Siebergova) ljestvica, koja ima 12 stupnjeva. Magnituda je potresa fizikalna veličina, koja se računa iz amplituda valova potresa, i vezana je uz energiju oslobođenu potresom. Stoga jači potresi dakako imaju veću magnitudu. Primjećuje se da se najviše potresa dogodilo u sjeverozapadnom, i južnom, priobalnom dijelu Hrvatske. Bitno je napomenuti da se potresi u Hrvatskoj događaju gotovo svakodnevno, ali da ih je većina nasreću vrlo slaba, te ih bilježe samo instrumenti (seizmografi). U svijetu, globalno, postoje dva "područja" u kojima se javlja najviše potresa. Najviše potresa na svijetu pojavljuje se u pojasu koji se naziva "pacifički pojas" ili često "pacifički krug vatre". Nasreću, velik broj tih potresa nalazi se pod morima i oceanima, pa su im učinci značajno slabiji nego kada bi se epicentri nalazili u kopnenim, naseljenim krajevima. Drugi pojas, kojem pripada i naša zemlja, naziva se najčešće mediteransko-transazijski. Osim permanentnog praćenja seizmičke aktivnosti, analiza, lociranja i katalogiziranja potresa, seizmologija se u Hrvatskoj također bavi i procjenama seizmičke ugroženosti i opasnosti, i vrlo važnim dijelom koji je u današnje vrijeme u svijetu najviše aktualan, a u Hrvatskoj

Digitalni trokomponentni seizmograf tipa STS-2

i digitalizator tipa Q330

se nažalost dosta često i zanemaruje, protupotresnim graditeljstvom i računanjem seizmičkih parametara kao jednih od najvažnijih parametara koji se koriste u graditeljstvu, posebice u seizmički aktivnim područjima gdje Hrvatska svakako pripada. Povrh toga, seizmologija se bavi i proučavanjem fizikalnih svojstava zemljine unutrašnjosti, fizikalnih karakteristika seizmičkih izvora i mnogim drugim. Koristeći upravo seizmološke metode i podatke, tijekom povijesti izučena je zemljina unutrašnjost i struktura (jezgra, plašt i kora), definirane njihove granice -Mohorovičićev diskontinuitet (koji dijeli koru od plašta Zemlje, nazvan po zasigurno jednom od najvećih hrvatskih znanstvenika - Andriji Mohorovičiću, koji ga je definirao proučavajući pokupski potres 1909.), Guternberg - odredio granicu plašta od jezgre, te Lehman, koja je definirala granicu tekuće i krute jezgre. Brojne znanstvene i fizikalne metode koje su razvijene upravo u seizmologiji, i koje se i danas u njoj koriste, primijenjene su i implementirane u niz metoda i instrumenata koji se svakodnevno susreću u medicini.

Krešimir Kuk

kruvenical55

+ t • t t • DOGAĐANJA

Znanstveni sastanak astrofizičara

RADNA SKUPINA SOTERIA U HVARU

Od 13. do 18. rujna održan je na Hvaru sastanak radne skupine ,~ork Package 4", Europskog znanstvenog projekta SOTERIA (SOlar-TERrestrial Investigations and Archives) osnovanog okviru Europskog programa financiranja FP7 (Seventh Framework Programme). U projektu učestvuje 16 Europskih znanstvenih ustanova iz Austrije, Belgije, Danske, Finske, Francuske, Hrvatske, Mađarske, Njemačke, Poljske, Rusije i Švicarske. Ovaj astrofizički znanstveni skup, posvećen utjecaju Sunčevih erupcija na Zemlju, organizirao je Opservatorij Hvar, uz pokroviteljstvo Gradskog poglavarstva. Glavni cilj skupa bila je detaljna analiza sedam specifičnih eruptivnih procesa na Suncu te njihovog djelovanja na Zemljinu magnetosferu (tzv. geomagnetske oluje) i ionosferu. U radu skupa djelovalo je 18 sudionika iz Austrije, Belgije, Danske, Finske, Francuske, Hrvatske, Mađarske i Rusije, dakle gotovo svih institucija uključenih u SOTERIU.

Rad se odvijao u Gradskoj lođi i u prostorijama Opservatorija Hvar na Poljunu, u manjim grupama, ili plenarno, ovisno o sadržaju istraživanja. Postignuti su značajni rezultati, a pogotovo je velik napredak postignut je u području prognoze naleta Sunčevih erupcija na Zemlju. Zahvaljujući gotovo "obiteljskoj atmosferi" na skupu, zasigurno dobrim dijelom potaknutoj i hvarskim okruženjem, učvršćene su veze među znanstvenicima, što će zasigurno doprinjeti još plodonosnijoj suradnji. Na kraju, ne treba zaboraviti ni društveni vid skupa. Organizirano je nekoliko "tematskih" izleta ("Jugo u Zoraću" , "Spokoj Pokojnog Dola", "Zalaz sunca na Opservatoriju") na kojima su učesnici mogli doživjeti ljepote Hvara. Rezultat: svi učesnici će doći na Hvar kao turisti, ne bi li i njihove obitelji mogle osjetiti čari Hvara.

Dr.sc. Bojan Vršnak Opservatorij Hvar, Geodetskog fakulteta u Zagrebu

AD ASTRA ++tit

KAD POČINJE NOVO DESETLJEĆE? Kad se 31. prosinca 2009. u ponoć bude ispijao šampanjac, mnogi će naši sugrađani nazdravljati ne samo novoj 2010. g. nego i novom desetljeću. Međutim, to je zabluda. Novo desetljeće počinje tek 1. siječnja 2011. godine. Da bi se sumnjivci uvjerili u ovu tvrdnju, napravit ćemo mali izlet u kronologiju - nauku o računanju vremena. Godine našeg građanskog kalendara brojimo od rođenja Isusa Krista. Godina 2010. znači da je od Kristovog rođenja prošlo 2010 godina. Era našeg računanja vremena ravna se po epohi Kristovog rođenja, a ono označuje nultu točku našeg računanja vremena. Godina 1. po Kristu trajala je tako od 1. siječnja 01. do 31. prosinca 01. g., potom slijedi druga godina po Kristu koja je počela 1. siječnja 02. a završila 31. prosinca 02., treća 1. siječnja 03. do 31. prosinca 03. itd. Deseta godina po Kristu započela je 1. siječnja 10. i završila je 31. prosinca 10., time je prošlo deset godina od Kristovog rođenja. Drugo desetljeće započelo je stoga 1. siječnja 11. a završilo 31. prosinca 20. iz čega slijedi da je treće desetljeće započelo 1. siječnja 21., a ne 1. siječnja 20. godine. Tako lako možemo domisliti da je deseto desetljeće, a time i prvo stoljeće završilo 31. prosinca 100. godine. Tako je 20. stoljeće započelo 1. siječnja 1901. i trajalo sve do 31. prosinca 2000. - sto godina. U našem računanju vremena postoje još neke zamke. Danas se smatra kako Isus Krist nije rođen nulte godine naše ere, nego 7 godina ranije, dakle 7. g. prije "Kristovog rođenja". Za Kristova života, naravno, nitko nije računao godine po njegovom rođenju. Taj način brojanja godina potječe od Dionizija Exiguusa iz Sirije, koji je djelovao u

Rimu u 6. st. Dotada su kršćani vrijeme računali po mučeničkoj eri. Dionizije je smatrao da je bolje vrijeme računati od Kristovog "postajanja čovjekom". Pritom mu se potkrala greška u utvrđivanju godine Kristovog rođenja, što nije ni čudno jer je od toga bilo prošlo već 5 OO godina. Kao što je prije rečeno, Isus je rođen 7 godina ranije od našeg računanja vremena, ali se računanje vremena zbog toga nije promijenilo. Postoje dvije skale računanja vremena: povijesna i astronomska. Povijesna skala ne poznaje nultu godinu. Događaj koji se zbio prve godine prije Kristovog rođenja, dogodio se dakle 1. g. pr. Kr. Astronomska skala računanja vremena ima nulu (O). 1 godina pr.Kr. počinje godinom O i traje 12 mjeseci kao i svaka godina. Pred godinu O, dakle 2 godine pr. Kr., godina je -1. Time je Krist rođen u godini -6 po astronomskom računanju. Te godine bila je velika konjukcija planeta Jupitera i Saturna, pojava "Belehemske zvijezde", koja je označila Kristovo rođenje. Dakle, moramo broj godina smanjiti za 1 ako hoćemo sa povijesne prijeći na astronomsku vremensku skalu. Želimo li znati koliko je godina proteklo od nekog događaja prije Krista, trebamo samo napraviti razliku. Npr.: Koliko je godina prošlo od 1. siječnja 03. pr. Kr. do 1. siječnja 05. po Kr.? Osam? Pogrešno, samo sedam! Jer godina 3. pr. Kr. odgovara godini -2 po astronomskoj vremenskoj skali. Razlika 5 - (-2) = 7. Tako se 2000. rođendan cara Augusta zabludom slavio već 1937. Budući da je August rođen 63. pr. Kr., račun pokazuje da se njegov rođendan trebao slaviti tek 1938. (x- (-62)= 2000. U kronologiji znači pripaziti - jer što u novinama stoji, nije uvijek točno.

kruvenical57

AD ASTRA + + t i + +

ODAKLE DOLAZE SVETA TRI KRALJA? "Iza biblijskih priča uvijek stoje konkretne činjenice, koje su kasnije iskrivljena kroz razna tumačenja", kaže dominikanac pater Etienne Nodet iz biblijske škole i arheologije Francuske u Jeruzalemu. Pretpostavlja se da je Gašpar kralj grčkog porijekla, koji je u vrijeme Kristovog rođenja vladao indijsko-perzijskim kraljevstvom Gandhara u današnjem Pakistanu. Njegovo ime znači "majstor blaga". Glavni grad kraljevstva -Taxila otkriven je 1913. godine. Melchior ("kralj svjetlosti") je jedan mag (kralj svećenika) u Babilonu. Baltazar ("Bog neka štiti kralja") je također zvjezdoznanac iz Afrike. Odatle dolaze i darovi: tamjan iz Jemena, mira iz Somalije, zlato iz Sudana. Dvije nebeske pojave uzbudile su tada Istok: 7. g. pr. Kr. sjedinjuju se dva planeta: Jupiter i Saturn (konjukcija) tri puta u jednu svjetlosnu točku, te time najavljuju novog svjetskog vladara. Osim toga, 5. g. pr. Kr. zasvijetlila je jedna supernova (eksplozija jedne umiruće zvijezde), koja je zabilježena čak u dalekoj Kini. Britanski astronom Mark Kidger, koji ovu tajnu već 40 godina istražuje, tvrdi: "Ovo je zapravo betlehemskazvijezda". Današnji datum Božića počiva na srednjovjekovnoj zabludi, koja je datum za nekoliko godina pomakla unatrag.

581kruvenica

Porijeklo svetaca iz zemalja kao što su Pakistan, Iran i Irak, u kojima kršćani naročito danas imaju velike poteškoće, znak je nade: ono pokazuje da su i izvan kršćanstva postojali i postoje ljudi duboke vjere. Sveta tri kralja danas su znak za vjeru, pobožnost i mir u svijetu.

POLARNA SVJETLOST Polarna svjetlost je svjetleća pojava u gornjoj atmosferi naše Zemlje. Najveća učestalost polarne svjetlosti pojavljuje se na visini od 80 do 120 km, no ponekad se mogu vidjeti i na većoj visini. Polarna svjetlost uglavnom nastupa u zoni oko magnetskih polova Zemlje (sjeverni odnosno južni magnetski pol). Područja gdje se polarna svjetlost najčešće pojavljuje su: Grenland, Island, sjeverni dio Sibira, A1jaska, Kanada, Labrador. U spomenutim područjima godišnje se pojavljuje sto puta, u području magnetskih polova ta učestalost je samo 40 puta godišnje, a na Sjevernom polu tek 20 puta. U južnoj Skandinaviji pojavljuje se 5 puta, a u Srednjoj Evropi 1-2 puta godišnje. Ponekad se ipak može pojaviti i južnije (npr. viđena je i na Azorima, pa i kod nas). Uzrok polarne svjetlosti mora se tražiti u erupcijama na Suncu. Električno nabijene čestice, koje iz erupcije bivaju izbačene brzinom i do 2000 km na sat, dostignu Zemlju za oko 26 sati. Uslijed zemaljskog magnetskog polja, čestice skrenu prema magnetskim polovima te prodru u gornji dio atmosfere. Tu se sudare sa atomima kisika i dušika. Čestice zasvijetle i eto svjetlosti. Oblici polarne svjetlosti različiti su. Najčešće su to veliki lukovi, koji se mogu prostirati preko neba s jednog kraja horizonta do drugog. Ponekad se pojavi kao draperija /zavjesa/ ili pak kao konvergirajući snop zraka. Svjetlost i boja polarne svjetlosti mogu se brzo mijenjati. Najčešće boje su crvena, zelena i plavkasto-bijela. Učestalost pojave polarne svjetlosti podudara se s jedanaestogodišnjim ciklusom pojava sunčevih mrlja. Budući da električno nabijene čestice, koje bivaju izbačene pri erupcijama, tek onda mogu dostići Zemlju, ako se erupcija dogodi u sredini sunčevog diska, polarna svjetlost se može pojaviti i periodično. Najčešće se pojavljuje u veljači i ožujku te od sredine kolovoza do početka listopada.

Jure Buzolić

POSEBNOSTI I BLAGODATI PLODOVA MEDITERANA • .; t t + t Uzgoj zanemarenog badema (umendula)

KRALJ SUŠNIH PODRUČJA

B adem je jedna od najstarijih voćnih vrsta. Počeo se uzgajati na našem obalnom i otočnom području. Grci, potiskujući Feničane sa svojeg otočja u 4. st.

pr. Krista, počeli su osnivati svoje kolonije po zemljama Sredozemlja. Čini se da su Grci stablo badema donijeli i na Jadran, a u naše krajeve prvo na Vis (Issa), Hvar (Pharos), te Trogir (Tragurium) i Stobreč (Epetion). Rimljani su ga dalje širili svojim carstvom i to pod imenom "grčki orah", kako ga spominje Katon još u 2. st. pr. Kr., a u 1. st. n. Kr. Columella ga naziva "amigdala", naziv koji je ostao do danas. Badem (bajam, mendula) vrlo je otporan na sušu, pa ga još nazivaju "kraljem sušnih područja" (rey de secano). Badem (Prunus amygdalus ili Amygdalus communis) pripada rodu Amygdalus, porodici Rosaceae, potporodici Prunoideae. Godinama i vjekovima je u strahu od hladne bure sramežljivo otvarao svoje cvjetove, te je mnogo puta pod udarom hladnog vjetra ostao bez cvjetnog uresa, a težaci bez plodova. Uz vinovu lozu, maslinu i smokvu, badem je bio najzastupljeniji u voćarstvu Dalmacije. Najviše se uzgajao na otocima, u Dalmatinskoj zagori i Ravnim kotarima. Domovina bajama je srednja Azija, planinski predjeli Tienšana, Iran, Mganistan i Mala Azija gdje je i nastala vrsta A. Communis L. Nisu jasne zemljopisne granice iz kojih badem potječe, jer raste na istoku do Indije, na sjeveru do Krima i Moldavije, a na zapadu do Grčke, Italije i Alžira. Danas se badem najviše uzgaja u Italiji, Španjolskoj, Grčkoj, Maroku, u Kaliforniji (SAD) i drugdje. Procjenjuje se da u svijetu danas ima oko 1. 100.000 ha nasada badema, od toga je polovica u Sredozemlju. Kod nas je proizvodnja stagnirala proteklih godina i mi uvozimo velike količine badema. Badem zaslužuje više pažnje, jer je vrlo unosna kultura i postoje idealni uvjeti kod nas za uzgoj. Na šibenskom se području, primjerice, prije 40 godina proizvodilo i izvozilo i do 100 vagona badema, a danas jedva 4 vagona. Na otoku Hvaru, posebno istočnom dijelu otoka (Bogomolje, Gdinj i Zastražišće) proizvodilo se oko 4 vagona badema, a danas nije ni vrijedno spominjati.

Bademu je potrebna briga Poznato je da badem cvjeta već u siječnju i njegovi nježni, osjetljivi cvjetovi propadaju zbog siječanjskih mrazeva i jakih sjevernih vjetrova. Stoga je potrebno unijeti sortiment, i to sa kasnocvjetajućim sortama. Time bi se izbjeglo nepovoljno djelovanje vremenskih prilika u siječnju i veljači. Premda je badem glede izbora tla naša najskromnija voćka, valja voditi računa o tome da se nasadi badema ne podižu na teškim i vlažnim tlima jer na njima vrlo brzo propadaju. Pogrešno je mišljenje da bademu ne treba posebna briga, da nije potrebna agrotehnika, posebno gnojidba. Korijen badema prodire duboko u tlo i ako tlo ostavimo zakorovljeno i zapušteno nekoliko godina, dolazi do izobličenja pojedinih grana, a osim toga, takva stabla više napadaju bolesti i štetnici. Proteklih godina u svijetu, ali i kod nas, dosta se radi na selekciji sorti koje imaju sljedeća svojstva: kasniju cvatnju, otpornost na hladnoću, a posebno otpornost cvjetnih pupova i mladih plodova, raniji početak rodnosti, otpornost na bolesti i štetnike, otpornost na sušu, odgovarajuću bujnost, izjednačenost dozrijevanja plodova, lako odvajanje lupine i dr. Opsežnim radom u drugim zemljama, a i u nas, stvorene su mnogobrojne sorte i tipovi koji cvjetaju kasnije, a odlikuju se odličnim gospodarskim svojstvima. Veliki napori za unapređenje uzgoja badema ulažu se u Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, Australiji, Ukrajini, gdje badem dotad nije imao veće važnosti. Značajka naših badema velik je broj ranocvatućih sorti i tipova loše gospodarske vrijednosti. Krajnje je vrijeme da se i u nas počne iskorištavati postojeće mogućnosti te da se oživi,razvije i unaprijedi kultura badema na suvremenim i stručnim osnovama, te da se od uvoznika badema pretvorimo u izvoznika , kao što su to i ostale zemlje Mediterana. Najveća je teškoća u uzgoju badema što rano procvate, i prirodi često izostaju, jer cvjetovi i

kruvenlc.ls9

t + t t • + POSEBNOSTI I BLAGODATI PLODOVA MEDITERANA

mladi plodovi pozebu. Uvođenjem kasnocvatućih sorti, izbjeglo bi se smrzavanje i pozeba. Pogrešno je mišljenje da je badem osjetljiv na niske zimske temperature. U fazi biološkog mirovanja otporan je kao i breskva i marelica. Oštećenja od niskih temperatura nastaju kod nekih sorti tek pri - 27° C, a zabilježeni su slučajevi da su jednogodišnje i dvogodišnje grančice oštećene tek na -29° C do - 30° C. Cvjetovi neposredno prije otvaranja mogu izdržati temperaturu do -3,5° C, a u nekih sorti i do _4° C. Otvoreni cvjetovi stradavaju na temperaturi od -1,5° C do -2,8° C, a oštećenja tek zametnutih plodova ustanovljena su na temperaturi od -1,5° C do -1,1° C. Vrlo dobro podnosi i visoke temperature, pa izdrži bez oštećenja i do +50°C Badem najbolje uspijeva na lakim i aluvij alnim tlima, ali također i na pjeskovito - ilovastim tlima. Na dubljim tlima postižu se najbolji uspjesi. Bajam ima vrlo razvijen korijenov sistem, koji prodire i do 4 m dubine. Za naše uzgojno područje obalno ipriobalno preporučamo: non pareil, čarski kasni, tuono, primorski, aromatični, princeza, texas, knez Črnomir i ferragnes.

Simbol začeća Konditorska industrija najvecI Je potrošač jezgre badema, koja se uvozi, a samo "Kraš" troši oko 1000 t jezgre bajama. Badem služi u konditorskoj industriji, u kućanstvu, u slastičarstvu, ugostiteljstvu i drugdje. Bademovo ulje vrlo je cijenjeno u ljekarništvu i kozmetici, u kojima mu je primjena vrlo široka. U obnovi i ponovnom ozelenjivanju površina spaljenih od požara u Dalmaciji, badem bi trebao imati značajnu

60lkruvenica

ulogu. Neki vjeruju da je Markov kruh (smjesa bajama i šećera u omjeru 2: 1), ali i sam plod, odnosno drvo bajama u Europu donio Korčulanin, svjetski putnik Marko Polo i to iz Kine. Ipak vjerojatnija je druga priča koja kaže da je da je bademu postojbina Sirija, odakle je proširen tijekom starog vijeka, prvo u Grčku. Odatle i njegova zanimljiva priča o mitskoj povezanosti s olimpijskim bogovima i njihovoj seksualnoj moći, što badem prati i do danas. Mitsko je vjerovanje da bademovo drvo potječe izravno od Zeusa, odnosno da je iz Zeusovog sjemena rođen hermafrodit Agdistis. No, bogovi su odlučili kastrirati Agdistisa, a iz njegovih genitalija izraslo je drvo badema. Mit se dalje isprepliće s Nanom, kćerkom boga rijeka Sangariusom, koja je ostala trudna uz pomoć bademovog ploda. U židovskim predajama, badem simbolizira novi život i krhost, a i besmrtnost, jer se vjeruje da se iz njegova podnožja može doprijeti do tajanstvenog podzemnog grada Luza, boravišta besmrtnosti. U kršćanstvu badem se zarana javlja kao simbol koji je povezan s začećem, pa se prikazuje uz Djevicu Mariju, posebice na srednjovjekovnoj ornamentici, što je izravna veza s antičkim mitom o Agdistisu.

Stanislav Štambuk, dipl.ing.agr.

SJEĆANJA + + t i + + DAVOR DOMANČIĆ (1926-2000)

Sjećajući se i misleći na Davora za reći ponešto o njemu i njegovu radu za Hvar, odmah sam se prisjetio njegovih rečenica u njegovom sjećanju na Cvita Fiskovića, koje moram citirati zbog mnogih razloga, koje ću poslije nastojati pojasniti:

"Uvijek je bio revan i neumoran u svojim obilascima terena, od rana jutra do smiraja dana, živo doživljavajući ljepotu ambijenta i krajolika, u sjaju sunca ili zasjenjenu u mekoći pod oblacima. Najdraži su mu bili sumraci u kojima je sažimao proživljeni dan i kad mu je rasla mašta o prohujalim vremenima koju je znao oživljavati i u svojim kazivanjima. .. Sjećam se siječanjskih sunčanih dana koji su mljetsku ljepotu činili još ljepšom, a kosi odbljesak sunca davao je reljefnost spomeničkim građevinama... Fiskovićev zanos za otkrivanjem spomeničke baštine neposredno je vezan i za njegov užitak krajolika u kojem se spomenik nalazi, ljepotu zelenila i modrinu mora, ambijent po mjeri čovjeka ... Takvo je bilo Fiskovićevo poimanje spomenika kulture: cjelokupnost kuće, crkve, predmeta, umjetnine, ambijenta i prirode, i sve to zajedno prožeto duhom čovjeka. To je njegovo konzervatorstvo, to je ono što je on u našem hrvatskom spomeniku našao i nama prenio za budućnost. "

Poznavajući osobno Cvita Fiskovića i pročitavši sva njegova djela bio sam ugodno iznenađen ovom

preciznom Davorovom opservacijom Cvitina intelektualnog karaktera i osjećaja za baštinu, koji se izrazito osjećao kada bi se s njim družio ili iz rečenica njegovih brojnih radova. Međutim, ono što me još više dojmilo kod tih rečenica, a poznavajući Davora još od djetinjstva, jest spoznaja da se upravo te rečenice i misli koje je tako koncizno napisao odnose upravo i na njega osobno, pa odatle baš taj senzibilitet i razumijevanje koje proizlaze iz tih rečenica. Boraveći zadnjih godina više u Hvaru često smo se susretali i razgovarali, zanimljivo, obično u predvečerje, sutone. Sjećam se, na primjer, jednog takvog susreta u Križa baš ispred kuće Avelini. Tada je pričao upravo u stilu onih rečenica koje sam prije citirao, a ja sam ga začuđeno gledao jer sam bio dobro zapamtio te rečenice, i tada sam kod njega osjetio taj izraziti osjećaj, rekao bih renesansni osjećaj vedrine iako je pričao pomalo sa sjetom koje se s godinama skupi, prisjećajući se svojih terenskih obilazaka. Davor je nakon zaposlenja u Zavodu 1952. g. ubrzo preuzeo "gotovo sve dnevne praktične konzervatorske probleme", a takav posao nije dopuštao mnogo vremena za istraživanja i pisanje znanstvenih članaka. Uredio je zbirke umjetnina u mnogim mjestima Dalmacije (Trsteno, Ston, Split, Klis, Drniš, Visovac, Brač, Trogir, Dubrovnik, Lokrum), a u Hvaru je uredio franjevačku zbirku i Biskupski muzej. Bila je tu i cjelovita briga o urbanim i arhitektonskim rješenjima prilikom izgradnje

kruvenical61

t + t t • + SJEĆANJA

Detalj procesionaInog svijećnjaka bratoštine Sv. Križa

na Hvaru, kao i konstantna briga i rad na najznačajnijim arhitektonskim spomenicima otoka u kojima su on i Zavod stalno sudjelovali. To su Arsenal, franjevački samostan i katedrala u Hvaru, Tvrdalj i dominikanski samostan u Starom Gradu te crkva-tvrđava u Vrboskoj, kao i još čitav niz objekata. Ipak je Davor našao vremena i za znanstvene radove o svom zavičajnom Hvaru, pa je tako napisao i nekoliko povijesno-umjetničkih članaka hvarske tematike, trajne vrijednosti, koje ću ovdje nabrojiti: Reljef Nikole Firentinca u Hvaru (PPUD 12 , , 1960.), Valierova vizitacija na otoku Hvaru i Visu (Arhivska građa otoka Hvara, I, Hvar, 1961.), Barokni oltar Pietra Coste u hvarskoj stolnici (PPUD, 20,1975.), Benetovićeva slika uKorniži (PPUD, 28, 1988.), Ostavština hvarskog biskupa Tome Tomasinija iz 1461. g. (PPUD, 32, Prijateljev zbornik I, 1992.), Inventar umjetnina franjevačkog samostana u Hvaru iz 1671. godine (PPUD, 36, Petriciolijev zbornik II, 1996.). Pri Regionalnom zavodu osnovao je Cvito Fisković 1952. g. i restauratorsku radionicu u kojoj su restaurirane brojne umjetnine Dalmacije, pa tako i s našeg otoka. U Hvaru je deset godina, od 1975. do 1985.g., djelovala jedinstvena galerija "Na Bankete" koju je vodio Kuzma Kovačić s prijateljima, i u kojoj su izlagali ponajbolji hrvatski umjetnici. Upravo je Davor Domančić napravio u toj galeriji senzaciju ljeta 1979. g. postavivši izložbu "Nekoliko restauriranih umjetnina u Restauratorskoj radionici Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Splitu". To je bio pravi likovni događaj s estetski pomno odabranim izlošcima naše kulturne baštine od 14. do 18. st., među kojima je, naravno, bilo i hvarskih umjetnina. Tom prigodom je u sažetom predgovoru katalogu izložbe Davor podsjetio i na tridesetak značajnih umjetnina koje su s otoka Hvara bile restaurirane u zavodskoj Restauratorskoj radionici,

naravno, prvenstveno na poticaj Davora Domančića. Ja ću također ovdje spomenuti neke značajnije, osobito zbog sklonosti zaboravu i omalovažavanju nečijeg posla određenih mentaliteta.

Od slika popravljena je znamenita "Posljednja večera", tri oltara sa slikama Francesca di Santa Croce iz 1583. g., ciklus slika Martina Benetovića iz 1599. g., ikona Gospe od Milosti iz 15. st. te još nekoliko manjih slika, sve u franjevaca u Hvaru, kao i kod dominikanaca u Starom Gradu. Zatim ikona Gospe s Djetetom iz Kruvenice iz 14. st., ikona Gospe iz crkve Gospe od Račića u Jelsi iz 16. st., četiri slike u župskoj crkvi u Dolu, tri oltarne slike u Hvarskoj katedrali, velika ikona u župskoj crkvi u Vrbanju, oltarne slike u crkvi sv. Mihovila u Jelsi iz 16. st. i slika Hvara naslikana na zidu pozornice hvarskog kazališta iz 19. st., četiri velika procesionalna svijećnjaka koji pripadaju staroj hvarskoj Bratovštini sv. Križa, a danas su u Biskupskom muzeju, ujedno su i najljepši primjerci baroknog stila u Dalmaciji. Popravljen je i drveni reljef sv. Jeronima iz 16. st. kod franjevaca, rijetko sačuvani umjetnički primjerak. Od drvenih raspela restaurirano je nekoliko najvažnijih: gotičko raspelo iz crkve na Gradini u Jelsi iz 15. st.; gotičko raspelo iz crkve Duha Svetoga u Hvaru iz 15. st. i drugo iz hvarske stolnice; zatim veliko raspelo s pjevališta franjevačke crkve u Hvaru i raspelo iz dominikanske crkve u Starom Gradu iz druge polovice 16. st., koje je inače najljepše raspelo renesansnog stila u Dalmaciji. Posebno smo ponosni na restauraciju hvarskog simbola, tj. "Zviri", pulene s pramca hvarske galije "Sv. Jerolim", koja je izvrsno popravljena i zablistala je svojom pozlatom i oblikom gotičke skulpture. Naš hvarski primjerak je osobito značajan jer je to jedina sačuvana pulena tog oblika i vremena s brodova Mletačke Republike.

Da bih naglasio dobro poznati konzervatorski rad i djelovanje, savjesnost i visoku stručnost u tom poslu našeg Davora Domančića, završio bih s jednim radom koji ustvari pokazuje svu njegovu stručnost, samozatajnost i ljudsku skromnost u nametanju svojeg ega. Od 1969. do. 1976. g. Davor je napravio cjelokupni popis inventara svih crkvi na otoku Hvaru! Dakle, najsuvremeniju konzervatorsku i povijesno-umjetničku vizitaciju svih hvarskih crkvi, i to bi trebalo objaviti kao knjigu. a ovako je rukopis sačuvan u za to određenim ustanovama. Meni osobno taj Davorov rad najslikovitije prikazuje njegov lik, sa svim njegovim svojstvima koja predobro znaju znanstvenici i osobito njegovi prijatelji.

N. P.

REAGIRANJA + • .; i • + Gradska glazba, Lucićeva bista i spomen-ploča s kazališta

MORAMO POŠTIVATI SVOJU POVIJEST JER ONA ODREĐUJE I NAŠU BUDUĆNOST Poštovano uredništvo lista Kruvenica, poštovana glavna urednice lista gđica Zorka Bibić i odgovorni uredniče pošto don Mili Plenkoviću Javljam se ovim dopisom u vezi članka u zadnjoj Kruvenici, a vezano uz članak "Postolje bez biste" potpisanog od N. P. - Gdje je Hanibal Lucić-? U svezi s tim, u prilogu dostavljam moje pismo od prošle godine Poglavarstvu grada, tj g. Gradonačelniku Bebiću, te ondašnjem predsjedniku Gradskog vijeća g. Sergiu Bracanoviću. Pismo ističe tri pitanja, a jedno od istih je i pitanje u vezi Lucićeve biste koju N. P. spominje. Druga pitanja koja se dotiču, a o kojima sam pisao, su dakako također važna i vrijedna da se o njima povede rasprava. Bilo bi mi drago da se ovo pismo prenese u vaš i naš list Kruvenica, tako da se još jednom, budući da od nadležnih tijela nisam dobio nikakav odgovor, o ovim pitanjima povede računa. Ukoliko Uredništvo ocjeni da to pak, zbog svojih uređivačkih razloga, ne može objaviti, to ću razumjeti te i dalje ostati vaš vjeran čitatelj. Otvoren sam i za vaše druge moguće sugestije. Želim iskoristiti ovu priliku i zahvaliti se cijelom uredništvu, te svim ljudima dobre volje koji im u tome pomažu, za trud i napor koji ulažete u ovaj vrlo kvalitetan župni list, a na dobrobit svih čitatelja.

S poštovanjem, Juraj Zaninović A1viž

U Hvaru, 14.10.2009.

Poštovani gradonačelniče Grada Hvara g. Bebić! Poštovani gospodine predsjedniče Gradskog vijeća Grada Hvara g. Serđo Bracanović! Poštovani poglavari Grada Hvara! Bio sam na zadnjoj sjednici Gradskog vijeća sa željom da iznesem neka svoja mišljenja vezana za dobro svih građana i grada Hvara. Ovom prilikom želio bih se zahvaliti g. Bracanoviću i g. Bebiću na lijepim riječima prilikom mog predstavljanja. Kako nisam mogao govoriti ispred gradskih vijećnika obzirom da je takav poslovnik, odlučio sam se iznijeti u pisanom obliku gore naslovljenima na razmatranje, prihvaćanje ili odbijanje istih. Nisam došao ništa pitati za sebe, niti zastupati moje osobne interese, jer mi to nije potrebno s obzirom da sam ekonomski neovisan, a time i politički. Sve što mi bude potrebno, ja i moji

nasljednici, tražiti ćemo u okviru hrvatskih zakona. To je naša obiteljska tradicija u ovom gradu i komuni, gdje smo prisutni prema dokumentima od 1540. g. Idemo konkretno:

1. Gradska glazba Gradska glazba postoji u Hvaru cca. 150 godina. Sada se govori o nekom novom osnivanju, ja bih rekao da je točnije o nastavku rada gradske glazbe koja je sada u stanju mirovanja, a ja sam njezin član od svoje 12. godine, odnosno 1939.g., do danas. Maestro Tomi Domančić mladi je i vrstan muzičar sa kompletnom muzičkom akademijom. Počeo je u hvarskoj glazbi s klarinetom, na probama smo sjedili jedan do drugog jer sam i ja svirao klarinet. Grad može biti ponosan da se je jedan Foranin takve vrijednosti vratio doma i radi u gradu za dobro zborova, klapa i uspješan je učitelj mladih talenata. On sve to vodi i vidljiv je napredak u kvaliteti svega što radi. Što se tiče gradske glazbe maestro Domančić nikada ju nije vodio administrativno i organizacijski. Potrebno je, dakle, osnovati upravu same glazbe i to: predsjednik, tajnik, blagajnik i možda još jedan član, te maestro - kao članovi uprave. Ta uprava mora biti pokretač muzike u svim pravcima. Moram napomenuti da, po mojem sjećanju, u Orlani ima vrlo dobra arhiva muzike sa jako kvalitetnim partiturama, da je bilo i instrumenata, ako isti još vrijede za popravak ili treba kupiti nešto novih. Ima instrumenata i po kućama glazbara koji bi se mogli zatražiti. Moram napisati da je hvarsku glazbu dugo godina vodio, od 1935. - 1955., Talijan g. maestro Aldo Banfighi. On je napisao puno nota, pod njegovim dirigentskom palicom glazba je imala velike uspjehe, a odgojio je generacije Hvarana kao glazbare. Moram još dodati da je zadnji izabrani predsjednik hvarske glazbe bio gosp. prof. evite Kovačević pok. Nikole, a tajnik gosp. Bert Barišić. Kod njih bi trebao biti pečat, a možda i arhiva administracije.

kru ven i e .163

t + t t • + REAGIRANJA

Prvi nastup Jurja Zaninovića (označen točkom) u Gradskoj glazbi, procesija sv. Antonija 13. lipnja 1940., dirigent Aldo Banfichi.

2. Spomenik Hanibala Lucića Bista velikog književnika se nalazi u Lucićevoj kući,

ljetnikovcu, a postament, sa imenom, godinom rođenja i smrti, na kojem se bista nalazila još uvijek je kod Venjerande što me jako čudi. Moje je mišljenje i prijedlog da se i postament izmjesti, te odnese u Lucićevu kuću do odluke o novom mjestu postavljanja. Želim preporučiti sadašnjem poglavarstvu da uz pomoć Gradskog vijeća donese zaključak za podizanje spomenika još jednom hvarskom velikanu Petru Hektoroviću. Ako se bude moglo financirati, postaviti ga zajedno sa spomenikom Hanibala Lucića uz uvažavanje mišljenja konzervatora. Po mojem mišljenju mjesto postavljanja bi mogao biti Đardinet u Šćikovi bok ili u zid Fontika, a možda i na Pjaci, oni to zaslužuju. Napominjem da je P. Hektorović, Hvaranin, rođen u kući čiji je današnji vlasnik Jozo Dešković, a to je znanstveno dokazao i povjesničar, dominikanac o. Antonin Zaninović, a osobno mi je to potvrdio i sadašnji vodeći hvarski povjesničar prof. Joško Kovačić. Na naslovnici "Ribanja ... " tiskanog u Veneciji prije 450 godina, na hrvatskom jeziku, stoji: "Ribanje i ribarsko prigovaranje napisano od Petra Hektorovića vlastelina hvarskoga" .

3. Kamena ploča sa zida Fontika Kamena ploča koja je bila na zidu Fontika u spomen na povijesni dan odlaska okupatorske talijanske vojske iz grada Hvara, skinuta je i bila čuvana na gredama za kazalište u Arsenalu. Želio bih, a vjerujem i mnogi građani Hvara, da se vrati na prvobitno mjesto. Dva, tri puta sam razgovarao sa gđom. Jadrankom Kukoč koja mi je rekla da je ploča sačuvana i da se radi na njenom povratku na mjesto. Prije 5-6 mjeseci mi je rekla da će to uskoro biti. Molim Vas zainteresirajte se da ploča o tom povijesnom datumu bude vraćena na mjesto koje zaslužuje. Moramo poštivati svoju povijest jer ona određuje i našu budućnost. Hvala na strpljenju i uvažavanju mojih razmišljanja i prijedloga.

S poštovanjem Juraj Zaninović pok Vjekoslava

U Hvaru 7. ožujka, 2008.

REAGIRANJA + + t i + + DVA ISPRAVKA NETOČNIH NAVODA

Osvrt na članak "DAN KAD JE I PUSTINJA PROPLAKALA" napisan u listu KRUVENICA br. 8 (travanj 09).

Pišem ovo s malim zakašnjenjem, ali "audiatur et altera pars" (neka se čuje i druga strana). Događanja o zbjegu u El Shatt ne pišu se u potpunoj istini; stara je poslovica da povijest pišu pobjednici. Dakle, u zbjeg nisu išli samo oni koji su "bježali" od straha pred okupatorom (Talijanima i Njemcima) već i oni koji su morali jer su pod stražom naoružanih partizana kao taoci odvedeni prvo na Vis, a odatle preko juga Italije (Bari ili Santa Maria di Leuea) u Egipat, u Sinajsku pustinju, u El Shatt (napuštena baza VIII britanske armije). Iz mjesta Hvara su 18. siječnja 1944. god. navečer između 9 i 10 sati odvedeni brodom za Vis njih 14 od kojih spominjem šestoricu (petoro su već pokojni). Prošpe Budrović pok. Jure, Marko Vučetić zvo Vuna, Tomažo Babić, Alma Dujmović, Tonči Kovačević zvani KTki i Jozica Karković pok. Marka (danas živa) koju majka (Mike Karković, rođena Dujmović) nije htjela pustiti samu, pa se i ona uputila s njom suprostavljajući se pratnji. Po kazivanju gosp. Antuna Milatić pok. Ivana iz Svirača (na Hvaru) su na mlado lito 1944. odvedeni po nalogu mjesnih komunista: Ivan Milatić pok. Antuna, Makjanić Ivan pok. Ivana i Franetović Stipan pok. Ante koji je u El Shattu u Veloj šetemoni pred Uskrs nosio križ. Oni su se preko ,;Vorha" ukrcali u Zaraće (jer je tada veza sa Hvarom bila prekinuta) odakle su ih odveli na Vis. U zbjeg su išli i katolički svećenici koji su "došli" u zbjeg zajedno sa svojim župljanima. Iz Hvara don Andro Štambuk koji je dolaskom u El Shattu imenovan dekanom - vikarom zbjega. S njime je išlo još 6 svećenika: don Niko Bogdanić, don Juraj Burić, don Ivo Moškatelo, don Nikola Ivanović, don Toma Moškatelo i don Ivo Ivelja (zadarska biskupija). Iz Bogomolja je Juraj Ivo Barbarić obavljao među starokatolicima obrede na materinskom jeziku. Godine 2003. upućen je bio poziv svim osobama kao i njihovim obiteljima koji su odvedeni u El Shatt kao taoci da podnesu zahtjev Državnom arhivu u Splitu za ratnu odštetu, što su mnogi i učinili, ali od svega toga ostalo je samo mrtvo slovo na papiru.

Druga primjedba odnosi se na članak "HVARSKA GRADSKA VRATA: konzerviran grb glavnih gradskih vrata" napisan takođerulistuKRUVENICA br. lO (listopad 09).

Citiram: "Natpis nad vratima sv. Marije ili tzv. vrata Biskupije (Item ad portam Sanctae Mariae sive Episcopatus) koja su kasnije nazivana "Porta del mercato" (tržišna vrata) koji je sačuvan danas u lapidariju sv. Marka, a prije toga se nalazio u vrtu kuće Štambuk Idon Šime Kovačića u blizini ovih vratiju -POGREŠNO-Ispravak glasi: Taj se natpis koji je danas sačuvan u lapidariju sv. Marka prije toga nalazio u vrtu kuće don Šime Kovačića i Mandine Kovačić Ger su njihovi preci ovaj vrt kupili od benediktinki još polovicom 19. stoljeća (cca 1850.), odnosno, nakon njihove smrti 1959. i 1983. njihovom oporukom postaje vlasništvo Borinke Budrović koja je i poklonila ovaj kameni nadvratnik kulturnoj baštini grada Hvara i to osamdesetih godina 20. stoljeća. Pitala bih samo kako je ime Štambuk ovdje u ovom članku uneseno?

Zahvaljujem uz srdačan pozdrav, Marija Pešić

kruvenical65

t + t t • + ŽUPNA KRONIKA

9. rujna - 28. studenog 2009.

U nedjelju, 13. rujna, preko misa prikupljala se milostinja za gradnju Crkve hrvatskih mučenika na Udbini - skupljeno je oko 6.000,00 kn. Od ove nedjelje misa je započinjala u 19h, a preko tjedna krunica u 18.30h.

Blagdan Uzvišenja sv. Križa proslavljen je u ponedjeljak, 14. rujna, u Anuncijati. U 18.30h pjevano je "Skazanje o našašću i uzvišenju sv. Križa", a zatim je uslijedila pjevana misa koju predvodio biskup Štambuk uz koncelebraciju župnika i kapelana. Misu ovog blagdana bratimi sv. Križa namjenjuju za svoje žive članove. Na kraju mise biskup Slobodan je objasnio prisutnim vjernicima o čemu je zapravo propovijedao na misi u Udbini prethodne subote, 12. rujna, jer je njegova propovijed u medijima bila krivo interpretirana.

Katehetska nedjelja proslavljena je 20. rujna na župskoj misi koju je predvodio župnik uz zaziv Duha Svetoga. Od tjedna nakon ove nedjelje započeo je župski vjeronauk.

U ponedjeljak, 21. rujna, dr. Davorin Medaković iz Centra za istraživanje mora u Rovinju Instituta Ruđer Bošković održao je u Lođi predavanje "Ponovno rođenje Apoxyomenosa" u kojem je predstavio biomineraloška istraživanja na kipu izvađenom iz mora u blizini Velog Lošinja.

Prof. Marinko Petrić iz Muzeja hvarske baštine održao je u Lođi predavanje "Putnička plovidba Jadranom u 15. stoljeću" s početkom u 19h, u petak, 25. rujna. Prof. Petrić proučava putopise hodočasnika iz 15. st. u kojima je opisana plovidba Jadranom na putu iz Venecije u Svetu Zemlju, a u predavanju je opisao brojne zanimljive aspekte plovidbe galijom našim morem.

Blagdan sv. arhanđela Mihovila, Gabrijela i Rafaela, u utorak, 29. rujna, proslavljen je sv. misom koju je predvodio don Mili u koncelebraciji s bivšim kapelanom don Antom Matulićem. Župnik je inače toga dana proslavio svoj imendan.

Pjevanu misu blagdana sv. Jeronima, zaštitnika Dalmacije, u srijedu, 30. rujna, predvodio je župnik, a osim župnog zbora, nekoliko pjesama otpjevao je i zbor Srednje škole Hvar Ger je misa bila namijenjena za tri pokojna polaznika SŠ Hvar: Željka Plenkovića, Florijana Lumezija i Marka Gurabića). Iste večeri je u 19h u Lođi predstavljena nova knjiga našeg suradnika Tina Kolumbića "Hvar gledan srcem" u organizaciji Gradske knjižnice. U knjizi je niz izvrsnih tekstova i pjesama posvećenih Hvaru, a grafički je opremio i obogatio vrhunskim slikama naš grafički urednik Ivo Vučetić.

Svetkovina gradskog i biskupijskog zaštitnika sv. Stjepana 1., pape i mučenika, otvorena je "u žežin", 1. listopada, svečanom večernjom. Po prvi put je svečano u procesiji po crkvi relikvijar glave sv. Stjepana donesen iz sakristije do pred oltar. Nakon večernje pred crkvom je održan koncert katedralnog zbora i Orkestra HRM. Ujutro tog dana svečanu sjednicu Gradskog vijeća

predvodio je predsjednik Zoran Domančić. Nagradu Grada dobio je prof. Milan Lakoš za dugogodišnji rad u kulturi, a plakete Grada dobili su prof. Ljubica Galic iz Zagreba za organiziranje izložbe o Ivanu Vučetiću i Andrej Gabelić iz Vrboske za osnivanje Udruge osoba s invaliditetom i dugogodišnji volonterski rad za opće dobro. Prijem kod gradonačelnika Bebića bio je organiziran na terasi hotela Palace. Tom je prigodom potpisan ugovor o održavanju Sportskih igara mladih u Hvaru 2010. i 2013. godine. Popodne su u Mandraću održane dvije vaterpolske utakmice - u ogledu mlađih uzrasta slavila je ekipa bijelih nad plavima 9:4, a "Forske legende" nadigrale su "Hrvatske legende" rezultatom 12:10. Navečer je bila organizirana ribarska večer uz nastup Tomislava Bralića i klape Intrade. Sam dan svetkovine, petak, 2. listopada, započeo je velikom procesijom sa svečevim relikvijama po Pjaci u 10h, a zatim je uslijedila misa koju je predvodio apostolski nuncij u Hrvatskoj msgr. Mario Roberto Cassari. Uz njega i našeg biskupa koncelebrirali su i

ŽUPNA KRONIKA + + t i + + splitsko-makarski nadbiskup u miru Ante Jurić, dalmatinski biskupi šibenski Ante Ivas, dubrovački Željko Puljić i kotarski Ilija Janjić, izaslanik splitsko­makarskog nadbiskupa Marina Barišića generalni vikar mons. Ivan Ćubelić, te brojni svećenici sa Hvara i Brača. Misi su prisustvovali i predstavnici brojnih dalmatinskih gradova te skupina vjernika iz Šibenika sa svojim župnikom i zastavom. U propovijedi na hrvatskom nuncij Casari je naglasio da su sveci, osobito mučenici najbolji putokaz u svjedočenju vjere. Sv. Stjepan I, kao i svi naši sveci, svjedočio je istinu o Bogu i čovjeku, do koje nas može dovesti jedino svjetlo Evanđelja. Istaknuo je da samo istinski slobodna osoba, slobodna od grijeha, može posjedovati ljudsko dostojanstvo. Potaknuo je na promjenu načina života i obraćenje, čega nema bez duhovne obnove, koja donosi i moralnu obnovu, koje su danas potrebne, jer se javljaju lažni proroci koji propovijedaju vrijednosti ovoga svijeta. Moramo biti hrabri i ustrajni u življenju i naviještanju Evanđelja, a Bog će nam u svakom trenutku dati snage i nikada nas neće ostaviti, zaključio je apostolski nuncij obraćanje Hvaranima. Navečer je pjevana svečana večernja. Svjetovna proslava započela je budnicom Orkestra HRM. U podne je u Lođi svečano potpisano pismo namjere o suradnji na razini razmjene znanja u izgradnji informatičkog društva između FINA-e i Grada Hvara. U Lođi je otvorena i izložba fotografija "Hvar za sva vrimena" koju je organizirao Nino Strmotić s kolegama. Sekcija ugostitelja u večernjim je satima prezentirala "Obid za svetega Stipona". Hvarane su na Pjaci navečer zabavljali Gustafi.

Od subote, 3. listopada, započela je listopadska pobožnost - svakog dana u 18.30. Župnik je posebno pozvao prvopričesnike da se priključe moljenju krunice. Molilo se za duhovnu obnovu župe, a po tjednima su nakane bile sljedeće: u prvom za Božji blagoslov obiteljima da bi im Gospodin pomogao živjeti kvalitetniji obiteljski život; u drugom za katehizaciju djece; u trećem za katehizaciju srednjoškolaca i mladih; i u četvrtom za evangelizaciju odraslih. I tog je dana nastavljena proslava Dana grada. U podne je na Plivačkom održano Prvenstvo Hvara u plivanju. U koncertu na Pjaci navečer su nastupili Folklorno društvo "Šal tin ", Gego i Picigin band te Marijan Ban i Diktatori.

Na kraju župne mise u nedjelju, 4. listopada, zaključena je ovogodišnja proslava sv. Stjepana I. procesijom po Katedrali u kojoj je relikvijar svečeve glave prenesen u sakristiju. Sv. Franjo Asiški nije se toga dana posebno slavio jer je nedjelja imala prednost nad ovim blagdanom. Nakon večernje mise u crkvi Gospe od Milosti održan je obred "preminućasv. Franje".

+ + + + t • ŽUPNA KRONIKA

Gospa od ružarija, blagdan uveden na spomen molitve krunice i Gospine pomoći u pobjedi kršćanske vojske kod Lepanta 1571., proslavljen je ružarijem u 18.30 i pjevanom misom koju je predvodio župnik u srijedu, 7. listopada.

Misu za (recesionaliziranu) Domovinu predvodio je župnik na Dan neovisnosti, u četvrtak, 8. listopada.

Fra Bernardin Škunca dobitnik je ovogodišnje nagrade Matice hrvatske "August Šenoa" za svoj povijesni roman-kroniku "Mirotvorac u Bolonji" u kojem tematizira dolazak sv. Franje u taj talijanski grad 1222. godine. Nagrada je proslavljena malim predstavljanjem knjige i zakuskom u refektoriju franjevačkog samostana u petak, 9. listopada. Također, predstavljena je i knjiga poezije "Hvaljen budi Gospodine naš" koju su Hrvati posvetili sv. Franji i franjevačkom redu, tiskana povodom 800. godišnjice franjevačke regule, a u kojoj je mjesto našla i pjesma gvardijana hvarskog samostana fra Joakima Jakija Gregova. Tekstove iz obje knjige čitao je Prošper Miličić.

Nakon večernje mise u nedjelju, 11. listopada, protestantski par iz Nizozemske Dick i Marianne predstavio je Hvaranima maketu starozavjetnog Šatora sastanka tumačeći kako Šator zapravo simbolizira Krista (u skladu s Poslanicom Hebrejima). Predavanje je prevodila prof. Lada Tudor.

U utorak, 13. listopada, biskup Slobodan predvodio je Misijsku krunicu s pet učenica trećeg razreda OŠ obučenih u boje kontinenata. Iste večeri je u Lođi Hvarane besplatnim koncertom počastio zbor Polifonico "Lorenzo Perosi" iz Dorgalija na Sardiniji (bio je to uzvrat Vrbanjanima koji su sa svojim mladim zborom gostovali na Sardiniji).

Dani kruha obilježeni su izložbom kruha i plodova zemlje koju je ispred Lođe organizirala Osnovna škola Hvar u petak, 16. listopada.

Na Misijsku nedjelju, 18. listopada, po običaju se sakupljala milostinja za misije. Kako su toga dana hodočasnici predvođeni župnikom otputovali u Istru (o čemu više možete pročitati u reportaži), misu u 10h predvodio je don Jozo Jelinčić. Od ove nedjelje večernju misu je počeo animirati sastav "Stvoreni za nebo".

Od nedjelje 25. listopada, s prelazom na zimsko računanje vremena krunica je počinjala u 17.30, a sv. misa u 18h.

ŽUPNA KRONIKA + + t i + + Predstavljanje dvojne knjige "Tragom zalutalih jeka" i "U stinju nikle, vikle i obikle" Tatjane Radovanović u organizaciji Muzeja hvarske baštine održano je u Lođi u ponedjeljak, 26. listopada. Knjigu su predstavili ravnateljica MHB Nives Tomasović, izdavač Mladen Vuković, Damir Carić i Tin Kolumbić, a autorica je recitirala nekoliko svojih pjesama. Na kraju su prisutni hvarski Gdinjani, pjesničini sumještani, zajedno zapjevali jednu pjesmu.

Svetkovina Svih svetih obilježena je svečanom misom u 10 h, u nedjelju, 1. studenog, koju je biskup Štambuk predvodio uz koncelebraciju župnika i don Joze Jelinčića. U 17.30h pjevana je svečana večernja nakon koje je uslijedila recitirana misa.

Na Dan mrtvih, u ponedjeljak, 2. studenog, u Sh započela je služba čitanja i sv. misa. Nakon obreda u Katedrali, u procesiji se išlo na groblje gdje je župnik održao propovijed i izmolio odrješenje za mrtve. Zatim je slavio još jednu sv. misu u kapeli na groblju. Misu u 10h predvodio je hvarski biskup. U 17.30h bila je krunica za pokojne, a u 18h koncelebrirana misa s večernjom za mrtve.

Kroz osminu Dušnog dana svake večeri molila se krunica u 17.30h te večernja, a potom misa za pokojne u 18h. Mise su bile namijenjene redom od 3. do 9. studenog: u utorak za biskupe, župnike, svećenike, redovnike i redovnice; u srijedu za duše u čistilištu; u četvrtak u Anuncijati za bratime sv. Križa; u petak u Duha Svetoga za bratime sv. Nikole; u subotu za branitelje; te u ponedjeljak za umrle u tuđini. U nedjelju, 8. studenog, nije bilo posebne mise i večernje za pokojne već samo krunica u 17.3 Oh.

U ponedjeljak, 9. studenog, uz spomenutu nakanu za pokojnike, slavljena je misa blagdana Posvete Lateranske bazilike. Od toga dana započeli su biblijski susreti ponedjeljkom u 19h u Anuncijati koje je predvodio biskup Slobodan Štambuk.

Na spomendan sv. Jozafata, 12. studenog, započela je devetnica Gospi od zdravlja koja se održavala svake večeri u crkvi Duha Svetoga u 17.30h. U nedjelju, 15. studenog, devetnica je bila u 16h.

Blagdan sv. Nikole Tavelića proslavljen je u subotu, 14. studenog, pjevanom misom u Duha Svetoga koju je predvodio župnik.

Biskup Slobodan Štambuk najavio je na jutarnjoj misi u nedjelju, 15. studenog, veliku proslavu 500. obljetnice

t + t t • + ŽUPNA KRONIKA

sv. Križića koju ćemo proslaviti sljedeće godine u veljači. Predviđeno je trodnevlje od 4. do 6. veljače te centralna proslava u nedjelju, 7. veljače, s procesijom u kojoj bi sudjelovali križonoše s križevima iz svih mjesta otoka. Preko mise svečano su obučena tri nova člana Bratovštine sv. Križa.

Srednjoškolska grupa "Nastanjeno srce" s don Pavlom Gospodnetićem organizirala je vrlo uspjelu priredbu "Grad, to ste vi" povodom obljetnice pada Vukovara u srijedu, 18. studenog, u Lođi. Sutra dan je bila repriza za učenike osnovne i srednje škole.

Gospa od zdravlja, odnosno blagdan Prikazanja Marijina u hramu, proslavljen je subotu, 21. studenog. "Život" je pjevan u 8.30h u Zoraćima, a nakon toga uslijedila je sv. misa. U 10h je don Jozo Jelinčić predvodio misu u crkvi Duha Svetoga, a pjevanu misu slavio je župnik u Katedrali u 18h.

Na svetkovinu Krista Kralja, zadnje nedjelje crkvene godine, 22. studenog, biskup Slobodan predvodio je koncelebriranu misu u 10h nakon koje je Presveto izloženo na klanjanje. Kroz poslijepodne bile su dvije animirane ure: za djecu, mlade, žene i majke predvodio je župnik u 15h, a za muškarce i očeve hvarski biskup u 16h. Svečana večernja pjevana je u 17.30h, a poslije nje zatvoreno je klanjanje. U 18h bila je još jedna misa.

Kako je 22. studenog pao u nedjelju, pjevači su sv. Ceciliju proslavili idućeg dana, u ponedjeljak, 23. studenog na večernjoj misi. Nakon mise imali su zajedničku večeru u restoranu "Dela". Tom su prilikom podijeljene i zahvalnice dugogodišnjim članovima zbora.

U utorak, 24. studenog, u Lođi su u 14.30h predstavljen je županijski projekt Velo Grablje - etno -eko selo. Program Etno - eko sela predstavio je pročelnik za turizam Splitsko -dalmatinske županije, gospodin Joško Stella, a Poslovno-upravljačke modele i studije izvodljivosti dr. sc. Ivo Kunst iz Instituta za turizam Zagreb.

Na sv. Katarinu, 25. studenog, Zoran Sansović je otpjevao prvo štenje svetičina "Života", a ostatak je pročitan. Nakon toga je župnik slavio sv. misu.

~ruvenica 70lkru veni c.

ŽUPNA KRONIKA + + t i + Župna statistika (1. prosinca 2008. - 1. prosinca 2009.):

Kršteni CU KURZIVU KRSTENI u STARIJOJ DOBI)

Petra Barišić, 31. 01. 2009. Ivan - Mihael Karević, 1. 02. 2009. Lana Marija Vasović, 28. 03. 2009. Lana - Valerija Vučetić, 14. 04. 2009. Adrian Toni Novak, 19. 04. 2009. Julija Tudor, 25.04.2009. Mia Marija Bulum, 2. 05. 2009. Niko Vučetić, 2.05.2009. Nikola Trbuhović, 10. 05. 2009. Delano Adrian Buj, 21. 05. 2009. Mia Kovačić, 23. 05. 2009. Ivana Pavlović, 23.05.2009. Julija i Marta Domančić, 24. 05. 2009. Antoni Kokal, 7. 06. 2009. Tonka Ravlić, 13. 06. 2009. Antoni Primi, 13. 06. 2009. Teuta Marija Perfundi, 13. 05. 2009. Stjepan Kovačević, 13. 05. 2009. Kristijan Knežević, 13. 05. 2009. Ante Visković, 17. 06. 2009. Zoran Borak, 17. 06. 2009. Lovre Buzolić, 21. 06. 2009. Tonin Niko Bebić, 21. 06. 2009. Stribor Stjepan Cvijak, 3.07.2009. Nikša Plančić, 6. 09. 2009. Petar Ćurin, 13. 09. 2009. Nina Marušić, 20.09.2009. Ana Vučetić, 20. 09. 2009. Martina Čejić, 27. 09. 2009. Katarina Krstinić, 11. 10.2009. Frane Radojković, 11. 10.2009. Toni Borozan, 11. 10.2009. Matteo Tomaš, 31. 10. 2009. Paula Marić, 31. 10.2009. Marta Tudor, 7. 11. 2009

Kršćanski sprovodi (KURZNOM OZNAČENE OSOBE KOJE NISU ŽNJELE U HVARU)

An~ca Carić (r. Palarić) rođ. 1926. - + 9. 12.2008. dr. Zelimir Dujmović rođ. 1931. - + 10. 12.2008. Dinka Novak, rođ. 1923. - + 16. 12.2008 Marija Medvidović (r. Matetić), rođ. 1928. +4.01. 2009. Palma Krhan (r. Bracanović), rođ. 1961. - + 14.01. 2009. Zorka Bibić (r. Kovačević), rođ. 1914. - + 19.01. 2009. Greta Tomičić (r. Stubits) rođ. 1943. - + 22. 01. 2009. (pok. u V. Grablje) Lucija Petrić (r. Zaninović) rođ. 1928. - + 8.02.2009. (pok. u V. Grablju) Milan Šarić p. Mate r. 1931. - + 10. 02.2009. (pok. u Zasioku) Drina Katarina Fejić (r. Božić), rođ. 1921. - + 10. 03. 2009. u Zagrebu (pokop u Hvaru 30. 07.) Josip Plančić, rođ. 1963. - + 19.03.2009. Jakica Vučetić, (r. Milostić) rođ. 1965. - + 27. 03.2009. (Blato na Korčuli) ]iirgen Ralph, rođ. 1954. - + 30. 03. 2009. Kuzma Novak, rođ 1937. - + 3. 04. 2009. Jure Tomičić, rođ. 1931. - + 9.04.2009. (pok. u V. Grablju) Marija Buzolić (r. Maričić) rođ. 1939. - + 13. 04. 2009. Marija Carić (r. Jurić) rođ. 1920. - + 21. 04. 2009. Marija Bracanović (r. Novak) rođ. 1935. - + 8. 05. 2009. Lenka Novak (r. Miličić) rođ. 1928. - + 19.05.2009. Antun (Tonči) Kraljević, rođ. 1929. - + 20. 05. 2009. Borislav Brajčić, rođ 1950. - + 2. 06. 2009. Marko Gurabić, rođ. 1985. - + 3. 06. 2009. (pok. uBrusju)

Šimun Caratan, rođ. 1928. - + 15.06.2009. Borinka Budrović, rođ. 1920. - + 9. 07. 2009. Stipe Lizatović, rođ. 1922. - + 19.07. (pok. u Krstaticama) Vinko Carić, rođ 1921. - + 7. 08.2009. Marijan Rjbarić, rođ. 1949. - + 20. 08. 2009. Tatijana Paduan, rođ 1929. - + 7. 09.2009. Jure Leko, rođ 1964. - + 26. 09. 2009. Tomislav Tudor, rođ. 1928. - + 27. 09. 2009. (pok. u V. Grablju) Marija)určević, (r. Carić) rođ. 1943. - + 15. 10.2009. Stipe Capalija, rođ. 1930. - + 20. 10. 2009. (Vinišće) Antica Balković, (r. Grabačić) rođ. 1928. - + 2. 11. 2009. Petar Kovačević, rođ. 1906. - + 18.11. 2009.

Vjenčani u Hvaru: (BOLDIRANI ONI KOJI NASTAVLJAJU žNJETI U HVARU)

Vjekoslav Zdravko Bibić i Mirjana Ivana Jeličić, 27. 12. 2008. Nikola Maroević i Linda Dujmović, 14. 02. 2009. Frane Franko Krstinić i Spomenka Domančić, 21. 022009. Antun Carić i Anita Kustura, 25. 04. 2009. Kristijan Tudor i Slivija Gavrić, 25. 04. 2009. Tedi Carić i Kristina Ferhatović, 2.05.2009. Paul Alexander Kay Wisely i Marija Šarić, 22. 05. 2009. Stefano Vlahović iTatijana Timošenkova, 5.06.2009. Miki Velickovski i Ellen Mee, 12. 06. 2009. Denis Claudio Viro i Melissa Feijoo, 20. 06. 2009. Roberto Capanna i Ida Francesca Annunziata, 20. 06. 2009. Igor Haračić i Josipa Duišin, 27. 06. 2009. Ivan Vučetić i Katarina Marić, 4. 07. 2009. Zoran Borak i Anita Sladović, 19. 09. 2009. Josip Bilić i Nila Mladina, 26. 09. 2009. Tonči Barbarić i Antonija Domančić, 10. 10.2009. Pave Josip Šerka i Andrea Ivušić, 31. 10.2009. Marko Vučetić i Katarina Gadža, 31. 10.2009. Prošper Tudori Marijana Jerković, 7.11. 2009. Luka Vučetić i Fani Stipišić, 14. 11. 2009.

Vjenčani izvan Hvara (BA,!UlM JEDNO OD NJIH DVOJE JE IZ HVARA ILI BAREM KRSTENO U HVARU; BOLDIRANI ONI KOJI NASTAVLJAJU ŽNJETI U HVARU)

Tonko Ante Tomaš i Antonella Tudor, 7. 02. 2009. u Splitu Vinko Kovačić i Branka Halambek, 18. 04. 2009. u Splitu Tomičić Ivica i Pjacun Blaženka 18. 04. 2009. u Velom Grabiju Vedran Drača i Katarina Matijević, 2. 05. 2009. u Zagrebu Ante Cibilić i Danijela Špis, 8. 08. 2009. u Splitu Nikola Kotoraš i Magda Šeperica, 14.11. 2009. u Velom Grabiju

Vjeronauk školski Osnovna škola: 302 vjeroučenika od ukupno 319 učenika Srednja škola: 147 vjeroučenika od ukupno 164 učenika

Vjeronauk župni Osnovna škola: 1 = 30,2 = 25,3 = 40 , 4 = 27 ,5 = 33 , 6 = 38 , 7 = 32, 8 = 25 Srednja škola: prvaši 30, krizmanici 31, postkrizmanička grupa 12

Bratovština sv. Nikole: 77 bratima i jedna sestrima.

Bratovština sv. Križa: 80 bratima.

Župno Pastoralno vijeće 26 članova Župno ekonomsko vijeće 8 članova Ministranti 14

t + t t • + GRADSKA KRONIKA

09. 09.-28. 11.2009.~

eA ĆE MI ~RIBORSKO POHORJ~... ~. f':

r

U foje sve manje i manje Fora, ea je i normalno. Kad selebritiji portidu put doma, nikoga već ni puno brige za nos. Ma, dobota je i boje tako. Isto smo skupili par lipih i eogod interesantnih stvori i prinili von baš onako kako je u foje pisalo. Ulinili smo se pok nismo itili nanki jednu rie komentirat. Eto von, pok komentirojte somi!

11. 9. 2009. HVAR: TURISTA NI' KA LANI Na otoku Hvaru turistički djelatnici nisu uspjeli dosegnuti lanjski broj noćenja, prenosi Slobodna Dalmacija (SD). Prilike su ipak različite od mjesta do mjesta, tako da se u Vrboskoj bilježi najmanji pad (dva posto), u gradu Hvaru pet posto, a najveći minus od čak 33 posto iskazala je TZM Sućuraj. Najnoviji statistički pokazatelji govore da je grad Hvar do kraja kolovoza lanjske godine ostvario 398.226 noćenja, dok su u istom razdoblju ove godine ostvarena 379.442 noćenja.

12.9.2009. - Ne pij dok ploviš - HVARANI NE PAMTE TOLIKI BROJ: Brodolomci 'zarobljeni' na Paklenjacima Žitelji Hvara ne pamte da se u blizini Paklenih otoka dogodilo toliko pomorskih nezgoda kao ljetos, na sreću bez težih posljedica za nautičare i njihove goste, piše SD. Zaprepašteni su učestalošću pomorskih nezgoda, koje se najčešće događaju u akvatoriju Paklenih otoka. Povod takvim reakcijama svakako je posljednja nezgoda koja se dogodila u noći između 7. i 8. rujna kod uvale Taršće, s južne strane otočića Sv. Klement, kada su hrabri splitski ribari Ante Kozić i Jere Lukšić iz mora izvukli čak 10 brodolomaca, dok se jedan od njih "škapulo" na jedrilici "Neda". Dobar je to bio primjer, stoji u SD, kako treba reagirati u slučajevima pomorskih nezgoda, ali građani se pitaju tko će platiti sve te puste troškove ako se zna da je austrijski državljanin W. M. Shulze Boysen (46) na more izišao po poprilično jakoj buri s relativno plitkim gliserom (6,8 m), nalik na one riječne, u koji je ukrcao čak 11 putnika. Nakon nezgode izmjereno mu je 0,7 promila alkohola u krvi, a Lučka kapetanija ga je kaznila samo s 5000 kuna zato što nije prodUŽio vinjetu. Slična nezgoda dogodila se i 4. rujna, oko 22 sata kada su brojni Hvarani su zapazili 13-metarsku jahtu "Carmensita", kojom je upravljao slovenski državljanin M.P. iz Kopra, kada je naprosto "izletjela" na sjeveroistočnu stranu otočića Sv. Jerolim.

16. 9. 2009. - MAESTRO SANDRO ZANINOVIĆ PROSLAVIO 50. OBLJETNICU UMJETNIČKOG RADA

Naš poznati dirigent i skladatelj, mo. Sandro Zaninović, koji od 1967. živi u Americi, nakon pet godina je ponovno na otoku Hvaru, piše SD. Cijeli je svoj život vezao uz glazbu i, među ostalim, najprije bio član Hvarske limene glazbe, na nagovor prof. Stjepana Šuleka završio je Akademiju u Zagrebu (odjel dirigiranja), bio asistent prof. Milanu Horvatu, radio u kazalištu "Komedija", na radiju i u splitskoj Operi, a u SAD-u osnovao Komorni orkestar Beverly Hillsa. Njegov rad se proteže na tri kontinenta - Europu, Aziju i Ameriku, a ove godine slavi 75 godina života i 50. obljetnicu umjetničkog djelovanja. Grad Hvar je u suradnji s prof. Milanom Lakošem, koji vodi 48. hvarske ljetne priredbe, u povodu toga u Lođi upriličio predstavljanje skraćene videoprojekcije koncerta na kojem je izveden Verdijev "Requiem" ispred hvarske katedrale 1988. g., kojim je ravnao mo. Zaninović. "Drago mi je da ste se odazvali u velikom broju i da ste poslušali tri od sedam stavaka 'Requiema'. Koncert je bio moja najveća dirigentska avantura, ali je na kraju umjesto mise za mrtve to zapravo bila negacija smrti, što je najveća stvar. Izvođači su bili vrlo motivirani i svoje dionice odradili s toliko oduševljenja i inspiracije, tako da je i publika reagirala fantastično", kazao je maestro. Zaninović za SD. Mo. Zaninović je tom prigodom najavio svoju autorsku večer u organizaciji Društva hrvatskih skladatelja u Zagrebu (27. rujna), te osnivanje Međunarodnog fonda za sponzoriranje Hvarskih ljetnih priredbi, što će zasigurno potpomoći brojna glasovita glazbena imena.

18.9.2009. HVAR: NESTALA NJEMICA NAĐENA NEOZLIJEĐENA - IŠLA U ŠETNJU Hvarska policija je u petak, dvadeset minuta iza ponoći pronašla neozlijeđenu njemačku državljanku u dobi od 45 godina, koja je u četvrtak oko 15.30 sati nestala tijekom šetnje na Palmižani. SD piše kako je Njemica sa svojom obitelji došla jahtom do lučice Palmižana na Hvaru, a u popodnevnim satima se uputila pješice preko otoka, od kada joj se izgubio svaki trag. U akciju traganja su bili uključeni pripadnici PP Hvar i vatrogasci lokalnog DVD-a, ukupno 12 osoba. Policija je zatražila angažiranje HGSS Split, nakon čega se 6 pripadnika uključilo u potragu za nestalom ženom oko 23 sata, a Njemicu je u 00.20 sati policija pronašla neozlijeđenu, između dvije vale u okolnoj šumi.

GRADSKA KRONIKA + + t i + 24.9.2009. - 130 fotografija bit će izloženo u Hyaru, Splitu, Zagrebu, Sarajevu i Beogradu - PUTU JUCA IZLOŽBA "HVAR ZA SVA VREMENA" Hvar gledan kroz prizmu brojnih poznatih i nepoznatih osoba koje su svih ovih godina uživale u njegovim ljepotama - tema je izložbe koja je u petak, 2. listopada, bila otvorena u hvarskoj Lođi. Iza imena "Hvar za sva vrimena" stoji više od 130 fotografija brojnih ljubitelja vizura Sunčanog otoka, među njima i Orsona Wellesa i Jodie Foster, piše SD. Organizator je Nino Strmotić, a izložba je prezentirala fotografije poznatih hrvatskih fotoreportera: Damjana Tadića, Duje i Feđe Klarića, Andreasa Luetića, Borisa Šćitara, Jadrana Babića, Jadrana Lazića, Joška Ponoša, Matka Biljka, Nikole Vilića, Marija i Nina Strmotića, Toma Dubravca, Dalibora Urukalovića, Marina Tironija i Davora Puklaveca.

02. 10.2009. - 80 znanstvenika na simpoziju o morskim cvjetnicama u Hvaru: OLIVER LEŽI NA POSIDONIJI DOK GLEDA U GALEBA Bezbroj je puta Oliver otpjevao kultne Zuppine stihove "Galeb i ja" uz Runjićevu melodiju, a da vjerojatno mnogi pojma nemaju kako je suva lažina zapravo na obali izbačeno lišće morske cvjetnice posidonije - trave koja svojim tamnim lišćem često plaši kupače, a naseljava naša plitka morska dna, prenosi SD. Rijetki je to slučaj da je netko u lirskoj pjesmi spomenuo morsku cvjetnicu, pa je upravo taj Oliverov "Galeb" zbog lažine bio hit međunarodnog znanstvenog simpozija o morskim cvjetnicama Sredozemnog mora koji se održao u Hvaru u organizaciji Instituta za oceanografiju i ribarstvo iz Splita. Osamdeset je znanstvenika tijekom pet da.na raspravljalo o biologiji, ekologiji, molekul~rn~m istraživanjima, kartiranju i zaštiti tih morskih trava. CVJetmce su zapravo trave koje su se prilagodile životu u moru, a za razliku od alga razmnožavaju se kao i trave na kopnu, pomoću cvata i sjemenki. Crna trava sa dna mora koja plaši kupače razvija naselja koja se smatraju područjima najveće biološke raznolikosti Sredozemnog mora. Ona obogaćuje more kisikom i organskom tvari, pročišćuje more, a izbačeno lišće - lažina -presudna je za zaštitu pješčanih plaža od erozije tijekom zimskih oluja. "Za otok Hvar i njegove ribare ona je jedino područje na kojem se lovi gira" kazao je za SD dr. sc. An~e Žuljević. Ta cvjetnica je u hrvatskom podmOrJU rasprostranjena od površine do 30-ak metara dubine. Stabalce joj je zapravo najdugovječniji organizam Sredozemnog mora -svaka biljka koju sidrom izgulimo sa dna možda je stara nekoliko stotina, a možda i više od tisuću godina, no moramo znati da ono raste brzinom od samo jedan centimetar godišnje, pa je za zacjeljivanje jednog četvornog metra uništene površine potrebno nekoliko desetaka godina.

11. 10. 2009. - "DIMIO" PČELE, PA IZAZVAO POŽAR KOJI SU GASILA I DVA KANADERA Neoprezni pčelar Ljubo B. (77) je u subotu žarom koji mu. j~ ispao dok je obavljao takozvano dimljenje pčela, izazvao vehkl požar u Brusju na Hvaru u kojem je izgorjelo 75 hektara zemljišta, stoji u SD. Ukupno 27 vatrogasaca i sedam vozila su uz pomoć dva protupožarna zrakoplova kanadera lokalizirali požar u 17 sati.

14. 10.2009. - Udruga 'Solarni klaster' iz Rijeke: v

Solarna energija budućnost otoka - NA HVARU CAK 2700 SUNČANIH SATI GODIŠNJE "Udruga 'Solarni klaster' iz Rijeke promiče solarne i zelene tehnologije u Hrvatskoj, a brojnim predavanjima duž jadranske obale želi motivirati građane, tvrtke i lokalne samouprave na uvođenje sustava za korištenje sunčeve energije. S druge strane, na predavanjima ćemo sagledati koliki je interes za takvu tehnologiju, ali već sada s pravom možemo reći da je solarna energija budućnost hrvatskih otoka, osobito Hvara koji, prema relevantnim pokazateljima, godišnje ima više od 2 700 sunčanih sati" kazao je za SD Vjeran Piršić iz Udruge "Eko Kvarner". ,,'Solarni klaster' suprotstavlja se strateškom energetskom usmjerenju Hrvatske na fosilna goriva nastojanjem da se što prije dođe do kvadrata solarnih ploča po građaninu. Da bi se t~ i ostvarilo, udruga će se koristiti sredstvima međunarodnth fondova, ali i Vlade RH, s isključivim opredjeljenjem da se instaliraju sustavi najnovije generacije iz SAD-a, koji će biti do šest puta učinkovitiji od onih koje susrećemo na hrvatskom tržištu. Njihovo postavljanje počelo bi početkom 2010., i to po cijenama nižim do 50 posto u odnosu na sadašnje, a takve bi uređaje, temeljene na fotonaponskim ćelijama, do kraja 2011. moglo imati barem 50 hotela i 500 obiteljskih kuća u Lijepoj našoj" zaključio je Piršić prije plovidbe prema Visu i Komiži, gdje će se također održati slična predavanja.

22. 10.2009. - Prvi čovjek hotelske kuće primoran na odlazak zbog iznimno loših rezultata: OSTAVIO SAMO ŠTETU - 'Sunčani Hvar': SMIJENJEN BOURGEOIS Nakon četiri godine rada, prvi čovjek ORCO-a u "Sunčanom Hvaru", Jacques Bourgeois, predsjednik Uprave "Sunčanog Hvara", i službeno je smijenjen s tog mjesta. SD neslužbeno saznaje, Jacques Bourgeois bio je primoran na ostavku na mjesto predsjednika uprave hvarske hotelske kuće zbog iznimno loših rezultata i pogrešne poslovne politike koju je zastupao i provodio u protekle četiri godine. Hvarska hotelska kuća i ove je godine zabilježila velike podbačaj e i u noćenjima i u prihodima što je, tvrde upućeni, nesumnjivo poslj~dica pogrešne poslovne politike vezane uz hotelske CIJene, marketing, kadrove i sve ostalo o čemu je Bourgeois odlučivao.

t + t t • + GRADSKA KRONIKA

24.10.2009. - Na koncu sezone ORCO grupa imenovala novu trojku u upravi ugledne hotelske kuće - 'SUNČANI HVAR' VODE BELGIJAC, AMERIKANAC I HVARANIN Johan Cornelis, do sada voditelj financijskog odjela Sunčanog Hvara, od petka je, odlukom Nadzornog odbora, službeno na čelu najveće hvarske hotelske tvrtke, prenosi SD. Rođen je 1963. godine u Roeselareu (Belgija), po struci je financijer, a u poslovnom životopisu slovi kao ekspert s bogatim međunarodnim iskustvom u financijama i turističkom biznisu. Na mjesto zamjenika predsjednika Uprave, odlukom Nadzornog odbora, imenovan je Vrbovljanin Toni Damjanić, do sada na funkciji direktora Odjela ljudskih potencijala, rođen je na Hvaru 1974. godine, a njegove kvalitete dolaze do izražaja zbog višegodišnjeg iskustva u turizmu, te iznimnog poznavanja lokalnih pitanja vezanih uz turizam otoka Hvara. Članom Uprave imenovan je i Paul Potrykus, do sada na funkciji direktora prodaje i marketinga, rođen 1968. godine u Chicagu, a ima američko i britansko državljanstvo. U dosadašnjoj karijeri stekao je bogato međunarodno iskustvo. I on i Damjanić zadržat će svoje stare funkcije. Temeljni zadatak nove Uprave je nastavak restrukturiranja Sunčanog Hvara, te postizanje financijske i poslovne stabilnosti unutar transformacijskog procesa započetog ulaskom ORCO grupe u vlasničku strukturu tvrtke.

13.11. 2009. - BURZA: 'SUNČANI HVAR' SMANJIO GUBITAK Hvarska hotelska tvrtka "Sunčani Hvar" devet je ovogodišnjih mjeseci poslovala s gubitkom od 32,9 milijuna kuna, što je za oko 5,2 milijuna kuna ili 13,6 posto manji gubitak nego u istom razdoblju prošle godine, pokazuje financijsko izvješće te tvrtke na Zagrebačkoj burzi koje donosi SD. Pritom je u trećem ovogodišnjem tromjesečju "Sunčani Hvar" poslovao s dobiti od 18,2 milijuna kuna, što je za oko pet milijuna kuna ili 40 posto viša dobit nego u istom tromjesečju 2008. Ukupni prihodi "Sunčanog Hvara" za devet mjeseci ove godine iznosili su 94,3 milijuna kuna i bili su za 20,4 posto manji nego u istom razdoblju lani, dok su ukupni rashodi smanjeni za 18,8 posto, na 127,2 milijuna kuna. I u trećem su tromjesečju ove godine imali manje ukupne prihode nego u istom lanjskom kvartalu, i to za 24,7 posto, a iznosili su 71 milijun kuna, dok su ukupni rashodi bili manji za 26 posto te iznosili 52,7 milijuna kuna.

14. 11. 2009. - Sjednica Gradskog vijeća - GRAD HVAR: PRORAČUN 'SKRESAN' ZA 40 POSTO Na devetoj izvanrednoj sjednici Gradskog vijeća Hvara usvojene su izmjene i dopune proračuna za 2009. godinu, tako da će prihodi iznositi 30.486.000 kuna umjesto planiranih 51.867.000, stoji u SD. Dakle, hvarski gradski proračun u konačnici je "tanji" za nešto više od 40 posto prihoda, do čega je došlo zato što se ranije nerealno predviđalo uprihoditi 15 milijuna kuna od koncesije za parkirališta, ali i zbog sveopće recesije. Naravno da su dotacije za kulturne i sportske udruge zbog novonastalog stanja i štednje morale biti smanjene, pa je bilo određenih prigovora. Novogodišnja regata bit će i ove godine održana, jer će JK "Zvir", kako je priopćio predsjednik Vijeća Zoran Domančić, uz redovita izdvajanja od 200 tisuća kuna za tu namjenu, dobiti dodatnih 100 tisuća kuna.

Turistička zajednica grada Hvara, kao i svake godine do sada, pripremit će brojna božićno-novogodišnja događanja, a gradonačelnik Pjerino Bebić najavio je i pravu feštu za Novu 2010. godinu. Glavna zvijezda na hvarskoj Pjaci bit će splitski pjevač Petar Grašo, čiji će nastup koštati 20.000 eura, no ni to se neće platiti iz gradskog proračuna, nego od donacija sponzora. U nastavku je, piše SD, održana i deseta tematska sjednica GV-a, na kojoj su analizirani ovogodišnji rezultati u turizmu, ali dane su i neke smjernice za pripremu iduće turističke sezone. U raspravi su sudjelovali predstavnici Turističke zajednice, hotelijeri, ugostitelji i iznajmljivači, a rečeno je da je sezona 2009. bila na razini prošlogodišnje. Nazočni su iznijeli da bi program ljetnih događanja već sada trebao biti poznat, radi promidžbe, da se suradnju sa "Sunčanim Hvarom" mora unaprijediti čim prije, dok su sve više zagovarali i zajednički nastup na turističkim sajmovima, uključujući i ostale turističke zajednice sa škoja.

DENTJERE NA SUNCE t ci i + i t

()

'Ru j A N, -rU!-AN I POGA J)U~Af'/· . . ifl ~Aii JE NU suPRO/N

030:8 i /'I A

Razgovaraju dva penzionera: - Kakav ti je bio Božić?

- Super, žena me je obradovala psićem. - A mi smo imali puricu kao i svake godine.

*** Nakon utakmice Rusija - Slovenija

koja je završila pobjedom Slovenaca i njihovom kvalifikacijom na SP u nogometu,

slovenski predsjednik dobiva od ruskoga telegram čestitke

> Čestitam vam na pobjedi i odličnoj igri. STOP. Dali ste sve od sebe i bili bolji protivnik. STOP.

Plin. STOP. Nafta. STOP<

*** Pita učiteljica Ivicu: -Voliš li svoga tatu?

- Ne, jer ga nikad nema doma, radi po cijele dane. -Voliš li svoju mamu?

- Ne, nikad je nema doma, stalno je kod susjede na kavi.

- A koga onda voliš? - Hrvatsku nogometnu reprezentaciju.

-Pa kako to, Ivice? - Oni ne idu nikuda.

KAZALO

2 UVODNIK

3 ŽUPNIKOVA BESIDA

6 RAZGOVOR S DR. NIKŠOM BIŽACOM

11 HVARSKI BOŽIĆNI NAPJEVI

12 PJESME

14 SVJETLOST BOŽIĆA

15 PAŠURATE I PROUST

15 ZAGREBAČKE BILJEŠKE

16 PRAVO LICE DJEDA MRAZA

18 DANI...

19 KO SVE GRE U KINO?

20 O SJEDIŠTU HVARSKE BISKUPIJE OSNOVANE 1

25 HVARSKA KATEDRALA

28 ANTUN LUKIĆ - HVARANIN U AMERIČKOM SNU

31 IZ PROŠLOSTI

32 HVAR - NEKAD I SAD

33 FOTO KUTAK

34 HVARSKA ČIPKA

36 FRA JAKI - KIPAR U HVARU

38 JAPJENICA - PRASTARA AKTIVNOST HVARANA

41 SPIZA

43 HODOČAŠĆE HVARANA U ISTRU

47 CIKLOTURISTIČKE RUTE

50 UZ SVEČENIČKU GODINU

52 SUSRET HRVATSKE KATOLIČKE MLADEŽI U ZADRU

54 SEIZMOLOŠKA POSTAJA

56 SOTERIA U HVARU

57 ADASTRA

59 BADEM

61 SJEČANJA - DAVOR DOMANČIĆ

61 REAGIRANJA

66 ŽUPNA KRONIKA

71 ŽUPNA STATISTIKA

72 GRADSKA KRONIKA

75 DENTJERE NA SUNCE