IMPRESSUM UVODNIK

HVALA GRADU HVARU NA FINANCIJSKOJ POMOĆI! ROK ZA SLANJE MATERIJALA ZA 35. BROJ KRUVENICE JE 25. STUDENOG 2015.

Drogi vica štijete! svako lito ista pantumina: grintomo na turizam, na furešte, daržavu, poteštota, na crikvu, na carvene, plave, zelene „ .i kad ucini parvo nevera, sveto Sezona porti ća i žepi su puni, sve umukne, cini kuco do drugega godišća. Naše godišće i naši životi paridu jedan đirasole koji uvik cini isti đir za suncen, u zimu usahne i kad zatepli, epeta isto. I ni bitno ca je i drugo cviće u vartal, ca padne dorž ili se ćapo led, ca nevera ili fortuna vitra more islomit đirasole ili ga izist kojo beštija. Đirasole duro gleda u nebo, gre kako mu sunce cini moti ne bacelo za nikoga i ništa. Nanka naše misto penšo na svoj život, još manje za one koji su ovode. Intanto, u ove foje ćete noć par interesantnih stvorih: don Ivica piše kako svi želimo ostat lipi, friški, mladi, a starost, maganji i smart su kako sramota, obo temu se ne srni govorit, nanka per sanjo. Jedan njegov zenso piše obo temu ca je For divento i kako malo ko penšo ca će bit sa nami, a ono ca se dogođo prid našima (zdravima) ocima cinimo fintu da ne vidimo. Mirjana piše obo temu kako je bitno govorit sa mlajima, ucit hi, ne molat da ono ca je naše propadne. Joško R. piše kako provat ucinit most meju starijima i mlajima. Naš don Milan piše kako puno žvačemo, a malo govorimo dobro i pametno. Dosta je otvorit Internet pok se uvirit da ni ništa fali. U ovi broj, kako uvik, imo interesantnih temih iz povijesti. Onji tanto cujemo prigovore da je puno povijesti. Meju ove foje izojde sve ono ca smo dobili i ca non je svit poslo. Ako hoćete da se i vaš glos cuje, jovte non se, napište dvi rige, govorte sa nami ... vi ste oti radi kojih postoji ovi list i durat ćemo dokli god nos želite i volite štit. Pomozte non da budemo još boji. Neka nos svih cuvo i blagoslovi sveti Stipon i neka providi ono ca cinimo i ono ca penšomo neka bude na dobro i za boji svit.

Urednica

Odgojna zanovijetanja PIŠE: župnik don Mili

Želio bih nastavi i razmisljanje o vjerskom odgoju koje sam zapoce prošloj Kruvenici. Ne p"šem kao školovani pedagog (iako sam imao n što malo P.edagogije i psihologije u svom studiju') oji bi imao pravo soliti pamet drugima, nego k'ao onaj komu je poziv bitno pedagoškii i lćornu Je nemoguće pobjeći od suočavanja 1 hrvanja s odgojnim problemima. Tješi me i ohrabruje što većina roditelja nema nikakv petlagošku formaciju, a čak i kad je imaju dale o češće postupaju po roditeljskom instink'.tu nego po studijski stečenim spoznajama. Nema garancije da će pedagoški „potkovana" osoba aijete od ojiti bolje od roditelja koji ništa ne zna o peđagogij · i peoagoškim stilovima i metoda a. Tamo gdJ e postupa po pedagoškim standardima ~u odgojnim tanovamaj često su uočavaju odg0jni promašaji, možda u istoj kao u nepedag0ški formiranim obitelji;-m-a-.--~-

djelovanja konzervativnih hrvatskih bis upa, svećenstva i tradicionalno konzervativnog kršćanskog m oštva. No, ako prelistamo „Opći direktorij za kateliezu" -dokument izdan od Kongregacije za kler l 97. reveden i objavljen u Hrvatskoj 2000. godine, lako ćemo uvidjeti

U prošlom sam tekstu pošao od postojanja dvostrukog da se Katolička crkva u cjelini vrlo snažno zauzima za vjeronauka kao svojevrsnog kamena spoticanja i vjeronauk u školama. Naši su biskupi dakl€, 1991. samo

izazova za razmišljanje. Riječ je o školskom vjeronauku iskoristili povoljni trenutak demo tski promjena i i župskoj katehezi. 'E a se terminologija udomaćila u započeli pregovore s mladom hrvatsko državom oko Hrvatskoj od uvođenja vjeronauka u škole. ~------:-:u~v'.:::ođ:t:e:";n:':'.ga~vjeronauka u šRole. U trenucima rađanja nove atske države Crkva u Hrvat Spomenuti aokument u orojevima 3 - 76, pod naslovom se jako zauzela za to aa se u škole uvede vjeronauk. „Kateheza i školski vjeronauK<" govori o potrebi U zadnje Yrijeme se sve češće događa da se Crkvu u školskog vjeronauka. Najprije jedna napomena koja Hrvata kvalificira kao natražnu, konzervativnu i daje joj opravdava postojanje dvaju vjeronauka. Odnos između e „packe" uspoređujući je s Papinom „modemošću" školskog vjeronauka i kateheze je odnos razlikovanja i

ili modemošću nekih zapadnih Crkava. Tako se i komplementarnosti jer Postoji nerazrješivi vez i istodobno uvođenje vjeronauka u hrvatske škole prikazuje kao plod jasna razlika između vjeronauka i kateheze.

3

KRUVENicA

t t t t t t t t ŽUPNIKOVA BESIDA t t t t t t t t Potom se precizira mjesto i uloga školskog vjeronauka. Ono što školskom vjeronauku daje njegovo posebno obilježje jest činjenica da je pozvan prodrijeti na podruqe kulture i imati veze s ostalim znanjima . . . školski vjeronauk uprisutnjuje evanđelje u osobnom sustavnom i kritičkom procesu asimilacije kulture. U prošlom sam razmišljanju na ovu temu napisao kako se ne slažem s tvrdnjom uvaženog prof. Vukasovića da je temeljni smisao odgoja u prihvaćanju svih tekovina ljudske kulture i civilizacije. Drago mi je što u ovom službenom crkvenom dokumentu o vjeronauku/katehezi nalazim potvrdu za svoj stav. Naime, u dokumentu čitam da je školski vjeronauk pozvan prodrijeti na podruqe kulture i da mu je zadatak uvesti učenika u osobni sustavni i kritički proces asimilacije kulture. Vidimo, dakle, da Crkva drži da je školovanje, u stvari, proces asimilacije (usvajanja) kulture, ali uz napomenu da tom procesu treba pristupiti „kritički". Što iz toga možemo zaključiti? Očito crkveno učiteljstvo, koje stoji iza ovog dokumenta, drži kako su kulture i civilizacije tijekom povijesti proizvele i mnogo „smeća" koje kritički treba prepoznati i odbaciti. Još je sv. Pavao sugerirao Solunjanima: Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite! (1. Sol 5,21) Kritičnost

spram kulture može proizlaziti iz različitih polazišta, ali kršćaninova kritičnost prema (aktualnoj) kulturi i civilizaciji polazi od evanđelja. Kršćanin će zadržati sve ono što je spojivo s kršćanskim svjetonazorom, a odbaciti ono što nije spojivo s njim. A upravo je školski vjeronauk taj koji bi učenika-kršćanina trebao osposobiti da, sa stanovišta kršćanske vjere, kritički pristupi kulturi koja mu se nudi (nameće?) kroz školu.

Diskriminira li vjeronauk? Kako školski vjeronauk to može postići? U svijetu kulture, kojega učenici prihvaćaju i koji je određen znanjima i vrijednostima koje pružaju ostali školski predmeti, školski vjeronauk polaže dinamični kvasac evanđelja i nastoji dodati i druge elemente znanja i odgoja kako bi evanđelje proželo način razmišljanja učenika na podruqu njihovog odgoja i obrazovanja te da se usklađivanje njihove kulture provede u svjetlu vjere. Može li biti jasnije rečeno što Crkva želi, preko školskog vjeronauka, za djecu - kršćane, tj. za svoje članove? Možda da isto rečemo razumljivijim jezikom: Školski vjeronauk postavlja sebi zadatak učenike - polaznike vjeronauka osposobiti da u svjetlu evanđelja gledaju na svoj odgoj i obrazovanje i da, kroz školovanje ponuđenu kulturu, prihvate (ili odbace).

4

E, a sad kako to izgleda u Hrvatskoj. Početkom rujna pravobraniteljica za djecu Ivana Milas Klarić uputila je Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta preporuke o zaštiti prava i interesa djece u odgojno-obrazovnim ustanovama. Riječ je o ukupno dvadeset preporuka, prijedloga i stajališta koji se odnose na veliki broj područja te objedinjuju problematiku najčešćih pritužbi na kršenja prava djece u odgojno-obrazovnome sustavu. (cjeloviti tekst PREPORUKE može se pročitati na http://www. dijete .hr/attachments/22 26 _PREPORUKA %20 pravobraniteljice %20MZOS-u2015._ MEDIJJ.pdj) Izdvajam preporuke koje se odnose na vjeronauk. Glede Vjerskih sadržaja u organizaciji i u prostorima škole pravobraniteljica preporučuje Ministarstvu

znanosti, obrazovanja i sporta (MZOS) da upozori sve odgojno-obrazovne ustanove da ne organiziraju vjerske sadržaje u prostorima škole u sklopu aktivnosti i sadržaja koji su namijenjeni svim učenicima, a posebno da ne obavezuju učenike, (osobito ne one koji nisu vjernici ili su pripadnici drugih vjeroispovijedi) da sudjeluju u vjerskim sadržajima u školi. Ako bi se netko to usudio učiniti moglo bi ga se optužiti da diskriminira djecu po osnovi vjere i/ili uvjerenja i da je time povrijedio Konvenciju o pravima djeteta. Razmišljam nad ovim polazeći od iskustva škola gdje sam radio, u Jelsi i Hvaru. „Vjerski sadržaji organizirani u prostorima" ove dvije škole bio je gotovo isključivo blagoslov škole negdje početkom II. polugodišta. Blagoslov se održao uvijek na kraju nastave ili eventualno pred veliki šk. odmor. Ja nikad nisam tražio, ali ne znam jesu li odgovorne osobe naredile da svi učenici moraju ostati na blagoslovu. Obzirom na termin blagoslovne molitve ne može se reći da je to bilo u sklopu aktivnosti i sadržaja koji su namijenjeni svim učenicima. Ponekad smo održali neku kraću molitvu uz „Dane kruha", ali to je bilo uglavnom izvan školskog prostora i sigurno se nije odnosilo na sve učenike. Čitao sam u novinama da se u nekim školama održava vjerski obred na početku školske godine. Zdrav razum traži od odgovornih osoba (uključujući i svećenika, najčešće župnika na čijem je terenu škola) da se na nešto takvo ne obavezuje učenike koji se deklariraju kao nevjernici ili su pripadnici drugih religija. Ali, jednako tako se ne može otjerati s obreda djecu koja

----

------------

KRUVENicA

t t t i i t t i ŽUPNIKOVA BESIDA t t i t t t t t nisu vjernici ili su inovjerci ako iz bilo kojeg, makar i upitnog motiva, žele ostati na obredu. Ali, što s obavezivanjem onih koji se inače deklariraju kao vjernici, koji su primili prvu pričest i nadaju se jednog dana primiti krizmu i u školi pohađaju školski vjeronauk? Svi su ti „obredi", sve te molitve koje se organiziraju u školi organizirani zbog njih (i za njih). Ako netko u tome ne želi sudjelovati, slažem se: nitko ga/je ne smije prisiljavati. Ali, što bih ja, kao vjeroučitelj, trebao zaključiti o takvom učeniku? Kako bih se trebao prema njemu postaviti? Praviti se da nisam ništa vidio? Isključiti ga sa školskog vjeronauka? Onemogućiti mu pristup krizmi? Čini mi se da tvrdnju Obvezivanje učenika, uključujući i one koji nisu vjernici ili su pripadnici

drugih vjeroispovijedi Pravobraniteljica jasno kaže da drži kako je obavezivanje na vjerski obred u školi čak i vjeroučenika krimen diskriminacije. Zanimljivo, zar ne? Druga je pravobraniteljičina preporuka još interesantnija. Pod naslovom Uklanjanje diskriminirajućih sadržaja iz udžbenika za vjeronauk, pravobraniteljica veli: Uočivši da pojedini sadržaji udžbenika iz vjeronauka omalovažavaju i diskriminiraju djecu koja nisu vjernici, pravobraniteljica za djecu uputila je MZOS-u i Hrvatskoj biskupskoj konferenciji preporuku da provedu nadzor nad sadržajima udžbenika i poduzmu potrebne radnje radi otklanjanja diskriminatornih sadržaja. Moram priznati da ne znam koji su to sadržaji u udžbenicima vjeronauka koji omalovažavaju i diskriminiraju djecu koja nisu vjernici. Pretpostavljam daje to negdje usput izrečena opaska o tome kako su ljudi koji ne vjeruju u Boga, iz vjerničke perspektive - „siromašni". Ako je to diskriminacija,

5

onda Bibliju treba zabraniti jer vrvi diskriminatornim porukama (tipa: „Bezumnik reče u srcu: Nema Boga" Ps 14,1; 53,2). Izbaciti takve „diskriminatorne" sadržaje značilo bi „kastrirati" vjeronauk. Zašto sam se osvrnuo na ove pravobraniteljičine

„Preporuke"? Jer prilično jasno svjedoče kako neki krugovi (krugovi koji imaju vlast i moć) u našem društvu zamišljaju školu. Ona mora učenike inkulturirati u kulturne obrasce koji nisu svojstveni velikom dijelu hrvatskog naroda. Da bi se to postiglo učenike očito treba onesposobiti za kritičnost spram te nametnute kulture. Budući da takva kritičnost proizlazi iz vjeronauka, treba učiniti sve što se može da se školskom vjeronauku onemogući glavna zadaća.

Interdisciplinarni rat Da bi školski vjeronauk ostvario svoju zadaću, evo što Crkva od njega očekuje. Potrebno je da školski vjeronauk bude, kao i ostali školski predmeti, jednako zahtjevan u sustavnosti i strogosti poput ostalih predmeta. On mora prikazati kršćansku poruku i događaj istom ozbiljnošću i dubinom kojima ostali predmeti predstavljaju svoja saznanja. Mnogi u Hrvatskoj šize na Crkvu što se usuđuje zahtijevati za vjeronauk status kakav imaju ostali školski predmeti. Drugi šize na hrvatsku Vlast što se dala ,,izmanipulirati" od Crkve te je priznala vjeronauku status obaveznog školskog predmeta od momenta kad ga dijete/roditelji odaberu. Ono što je najtužnije i najneshvatljivije jest da se među jednim i drugim „šizicima" nalaze brojni „vjernici". Priznajem da ne shvaćam kako netko tko sebe doživljava crkvenim kršćaninom (kao da se može biti kršćanin na neki drugi način?) može imati nešto protiv ovoga što Crkva načelno hoće. Može li i jedan takav kršćanin reći da ovo što Crkva želi nije u skladu s naravi i poslanjem Crkve? Zar postoji kršćanin koji misli da je zadaća Crkve nekritično promovirati aktualnu kulturu? Direktorij nastavlja dodavati „sol na ranu" osporavateljima školskog vjeronauka. Školski vjeronauk se uz ostale školske predmete ne smješta kao sporedna stvar, već u potrebni interdisciplinarni dijalog. Taj se dijalog mora ponajprije uspostaviti na razini na kojoj svaki predmet oblikuje osobnost učenika. Na taj će način prikazivanje kršćanskog evanđelja utjecati na način na koji se shvaća stvaranje svijeta i smisao povijesti, temelj etičkih vrijednosti, uloga religije u kulturi, sudbina čovjeka, odnos s prirodom. Školski vjeronauk putem tog interdisciplinarnog dijaloga utemeljuje, jača, razvija i upotpunjuje odgojno djelovanje škole. Iz bilješke na dnu stranice postaje jasno da je ovo rečeno u kontekstu govora o školskom vjeronauku unutar katoličkih

KRUVENICA

t t +t. t t t ŽUPNIKOVA BESIDA t t ~ ~ t t t t

škola No, može li se to za vjeronauk i od vjeronauka očekivati i u hrvatskim državn im školama obzirom na načelo laičnosti?

Riječi laičnost prethodi riječ laicizam, koja se prvi put pojavljuje 1842, a njome se označava doktrina koja uži dati. instiiucijama nereligfjsld karakter. Riječ laičnost

spominje se prvi put 1871., aušla je u uporabu s raspravom o javnom obrazovanju. Svoju punu afirmaciju laičnost je doživjela u Francuskoj zakonima o javnom obra,zovatyu ... između 1880. i 1886, a osobito Zakonom o odvajanju crkve i države od 9. prosinca 1905, ko;z je još na snazi, a osnaten je prlltYerice zakonom o zabrani istica,Ya vjerskih simbola u javnim školama iz 2004. gođilte.

(http://www.matica. hrfvijenac/3 63/Lai %C4 %8Dnost%20 %20 republika!) Evo kako to zamišlja srpska „Koalicija za sekularizam" (http ://www.sekularizam.org/sto-svaka-gradjanka-i­gradjan in-trebaju-znati-o-svjetovnoj-drzavi.h trn I). Slične

smo teze već mogli čitati na stranicama Kruvenice. Obrazovanje u svetovnoj državi ima za cilj da kod pojedinca razvije samostalno, a ne kolektivno miš{je,Ye, kao i kriti.čki đuh, dok naučne teorije i naučne discipline ne smeju biti p redmet manipulacije od strane bilo koga. Dogmatski stav takođe nije prihvatljiv, kao ni isticanje religijskog verovanja, prozelitizma (nametl;zvo nastojanje da se ljudi p revedu u određenu veru) ili ateizma. Humanističke studije treba da uključuju i dela nadahnuta religijama, kao svedočanstva o određenom načinu

razumevanja sveta, ali nipošto kao p rimere naučnih teorija u kojima je sadržana istina. Po principu laičnosti škola je nereligijska, odnosno religijski neutralna Obrazovanje koje nudi laična škola ne smije biti „kontaminirano" bilo kojom religijom. Budući da za laičnost religija nije problem niti laičnost ima za cilj borbeni ateizam i uništenje religije laična škola može/treba u školi učenicima osigurati info1macije o religijama (kao kulturološkom i civilizacijskom fenomenu), ali tako da ni jednu religiju ne protežira Zato su od početka rasprava o vjeronauku u školi mnogi inzistirali da se u škole uvede tzv. „religiozna kultura", ane konfesionalni vjeronauk. Moram priznati da sam u to vrijeme i sam bio budala koja se za to zalagala, jer u opće nisam shvaćao pozadinu. A čin i mi se da ni dan danas mnogi dobronamjerni kršćani ne shvaćaju o čemu se tu radi. Zastupnici laicizma su progurali u školski sustav „etiku", tobože kao alternativu za one koji neće upisati vjeronauk. Da „etika" nije etika nego laicistički

„vjeronauk", j asno je i po tome što se „etika" bavi religijama i to baš na laicističk i način (neutralno). A brojni naivni kršćani podržavaju svoju djecu, dok ih mnogi

6

~ak i poti~u da umjesto vjeronauka upišu „etiku". Mnogo je toga nejasno oko nastanka hrvatske države, a jedna od tajni j e i kako se uspjelo uvesti vjeronauk u škole države koja se proglasila laičkom. Još je 2005 . godine u Glasu Koncila dr. Josip Sabol pisao o tome da je Hrvatska laička država, a ne laicistička (vidjeti http://www.glas-koncilahr/index.ph p?option= com_ php&Itemid=41&news_ID=4931). No i 10 godina nakon tog članka javnost očito ne vidi nikakvu razliku među tim pojmovima zahvaljujući golemoj propagandnoj mašineriji koja, ako razlika uopće i postoji, nastoji izbrisati tu razliku. A odgovorni za Katoličku crkvu u Hrvatskoj, iz meni nejasnih razloga, nikad to pitanje nisu zaošh·ili do usijanja, čime bi možda natjerali kršćane-Hrvate da izabern što hoće, tj. kakvu državu hoće. Ukoliko kadar u školama (ravnatelji i profesori) te izmanipulirana j avnost zastupaju laicistički pogled na školstvo jasno je da vjeronauk u hrvatske škole nije dobrodošao. Ovo što sad imamo je prisilni konkubinat dvaju inkompatibilnih sustava mišljenja (svjetonazora). Dakle, umjesto interdisciplinamog dijaloga koji školski vjeronauk očekuje imamo interdisciplinarni rat.

Nepoznavanje temeljnih pojmova Kad čitamo kako DIREKTORIJ zamišljaškolski vjeronauk, a kako s drnge strane „laicisti" shvaćaju laičnu školu, kako bi tu moglo biti dijaloga, kompromisa i mira? Dr. Sabol piše da se to može riješiti uz pomoć principa demokracije. On je uveden u državno tijelo iz spoznaje da se teoretski „ sve ili ništa " ne dade p rovo di ti u konkretni život bez povrede samog života, bez nasilja nad ljudima -jedne ili druge strane. Stoga su teoreučari države 1tčinUi većinll pučanstva predstavnikom državne cjeline i mjerilom oblikova,Yajavnog života. Konkretno rečeno: 1t jednoj đtžavi s većinom kršćanskog p1tčanstva, s većinom katoličkog p1tčanstva moraju imati javni život i državne btstibtcye obzorje i obfičje koji ođgovaraj1t ofjećqjima i đlthovno-iđWt.oj orijentacUi vdine. To traži princip demokracije. Pripa4nici dlthovno-i.d~ne ma,Yine momju pokazati da poštuju taj đemokl'atsld princip na taj način

KRUVENicA

i i i i i i i i ŽUPNIKOVA BESIDA i i i i i i i i

da prihvaćaju, toleriraju, simbole kršćanske tradicije u javnom životu ne osjećajući se istodobno povrijeđenima u svojim osjećajima. Dok god »katolička većina« njih ne prisiljava živjeti »katolički« (protiv te prisile štiti ih pravna država), duhovno-idejna manjina, npr. ateisti, ne bi smjeli tražiti prvenstvo svome načinu života u državi i u javnom životu. To je fundamentalistički i ultrakonzervativni stav, nespojiv s principom demokracije. Postoji li u tome konsenzus u hrvatskome društvu? Nažalost - ne! Konsenzusa nema. Usprkos toga što se naš narod višestruko deklarirao kao konfesionalno obilježen i to u visokom postotku, militantni laicisti-fundamentalisti na svoj način tumače demokraciju. Do konsenzusa bi moglo doći jedino ako se kršćanstvom obilježena većina jednako glasno založi za svoja većinska prava. Ovdje je temeljno pitanje je li konfesionalnost hrvatskih katolika išta više od vanjske forme, odnosno kod kolikog je postotka kršćanska konfesionalnost dovoljnoj aka i jasna (tj. sposobna) ignorirati bučnu manjinu jasno dajući do znanja da žele javne škole u kojima će im djeca biti odgajana kao kršćani, tj. u kojoj će im djeca kroz „interdisciplinarni dijalog vjeronauka i ostalih školskih predmeta" iz škole jednog dana izaći kao zreli, infonnirani i odgovorni kršćani. Ne sviđa mi se stav vodstva Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Kao da im nije stalo sagledati pravo stanje stvari i postaviti dijagnozu stanja (primarno u Crkvi). Ne bi li trebalo, kao što je Ilija nekoć pozvao Izrael na Goru Karmel i pitao: Dokle ćete hramati na obje noge? Ako je Jahve Bog, slijedite ga; ako je Baal, slijedite njega, nešto slično napraviti i s hrvatskim kršćanima? Ne bi li trebalo organizirati kakav masovni kongres (barem u tome imamo iskustva), sabrati narod u Bistrici ili na bilo kojem drugom mjestu jakog nacionalnog i vjerskog naboja i pozvati ga: Odlučite se Hrvati-katolici: jeste li crkveni kršćani koji sebe shvaćaju kao Crkvu utemeljenu na evanđelju ili ste sljedbenici religije kulture ovoga svijeta i ovoga trenutka? Želite li pravnu državu koja će svim svojim građanima jamčiti slobodu društvenog angažmana na temelju svog svjetonawra ili želite laicističku državu u kojoj svoju vjeru smijete prakticirati kao privatnu stvar strogo pazeći da se vaš vjerski svjetonazor ne primijeti u vašem društvenom angažmanu? Želite li da vaša djeca i u školi, jer su kršćani, mogu kritički asimilirati vrednote civilizacije i kulture ili da vam djeca preko škole budu izmanipulirana i pretvorena u nekritične konzumente kulture javnog

7

mnijenja (mainstreama)? Mislim da ovo nije ,,morska" ideja. Treba krenuti s jakom javnom kampanjom jednostavnih i jasnih objašnjenja temeljnih pojmova: laičnosti, laicizma, sekularizma, smisla školskog vjeronauka i zadataka kateheze. Hrvatske kršćane treba „išamarati" takvim informacijama, jer nemaju pojma. Svaka, tobože kršćanska, „pokondirena tikva" misli da može mjerodavno komentirati ova pitanja iako ne razlikuje pojmove (o čemu svjedoče komentari po internetskim forumima). A nakon toga treba provesti neku vrstu referenduma. Nakon „informativne oluje" treba svakome tko se na popisu stanovništva izjasnio kao kršćanin - katolik, pravoslavac ili reformirani kršćanin dostaviti referendumski listić s vrlo precizno (i hrabro) sročenim pitanjima. Članovi jednog naroda, građani jedne modeme slobodne države koji su se dobrovoljno izjasnili kao vjernici imaju pravo/obavezu/odgovornost izjasniti se kojeg su Boga/boga izabrali slijediti. Kršćanskim bi Crkvama u našoj domovini to samo moglo koristiti jer bi konačno postalo mnogo toga jasnije glede sadašnjosti, a osobito glede budućnosti vjeronauka i kateheze (evangelizacije).

~

SVECENIKA Piše: Tin Kolumbić I Uredništvo Foto: Marin

Hvarski biskup mons. Slobodan Štambukje 20. lipnja u hvarskoj katedrali zaredio za svećenike svoje biskupije đon Iva.na Jurina i đon Milana Šarića.

Znakovito je da se u teškom vremenu, u kojemu su mnoge pojavnosti u društvu usmjerene protiv duhovnosti, kada se na razne načine, i to nasilno promiču svjetovne vrijednosti, poput konzumerizma i hedonizma i kada je suvremenom čovjeku trka za materijalnim dobrima i svjetovnim užicima u prvom planu, dogodi i ostvari duhovnost koja je u potpunoj suprotnosti sa spomenutim svjetovrum tzv. „vrijednostima". Upravo se to dogodilo u ntjesnoj crkvi u Hvaru, odnosno u crkvenoj zajednici Hvarske biskupije, koja od sada ima dva nova mlada svećenika. Trodnevruca uoči svećeničkog ređenja đon Ivana Jurina i đon Milana Šarića započela je u srijedu, 17. lipnja. Sve tri večeri u l 9h bila je misa s propovijedi i kratkim klanjanjem nakon pričesti. U srijedu je župillk propovijedao na temu „Što papa Franjo pomčuje

8

svećerucima?", u četvrtak je biskup Slobodan govorio o tome „Jesu li svećenici još uvijek potrebru?", dok je u petak tema đon Ante Matulića, župillka Selaca i Starog Grada, bila „Je li poziv/svećeničko zvanje čudo Božje milosti ili plod planskih odgojnih poteza?" Kroz te dane intenzivno se radilo i na uređenju oko Katedrale zbog ređenja - na kući Skakoc postavljeni su feštuni i zastavice, koje su obješene i na Katedralu, čišćena je Katedrala i rađeni su cvjetni aranžmaru, a u vjeronaučrum dvoranama prikupljalo se piće i kolači za čašćenje nakon mise ređenja. Hvala svima koji su pomogli u orgaruzaciji ovog slavlja! Potvrda da je ovaj događaj uistinu znakovit i spasonosan u ovom teškom vremenu u Hrvatskoj je mnoštvo vjerillka s Hvara i Brača koji su ispunili hvarsku katedralu, te s radošću i nadom sudjelovali u poticajnom obredu ređenja, obavljenog za misnog slavlja koje je predvodio biskup Slobodan Štambuk, s kojim su suslavili mnogi svećenici i redovnici

I

KRUVENicA

t t t t t t t t t DOGAĐANJA t t t t t t t t t Brača, Hvara i Splita, a nazočili su i mnogi bogoslovi iz Splita, kolege novih svećenika, te roditelji i druga rodbina ređenika. U prigodnoj propovijedi biskup Štambuk je ispripovijedao zanimljivu zamišljenu priču o trenutku u kojemu su đon Ivan i đon Milan osjetili Isusov poziv da postanu njegovi učenici. Dok su još bili dječaci, jednog dana Isus je pokucao na vrata njihovog doma u Milni na Braču, odnosno u Hvaru. Kad su Ivanova i Milanova majka otvorile vrata svoga doma i ugledale nepoznatog „gosta", upitale su: „Vi sigurno tražite mog supruga?" Isus im je odgovorio: „Ne, ja tražim vaše sinove". Kad su Ivani Milan ugledali nepoznatog „gosta" koji imje uputio poziv da idu za njim, učinilo im se kao da ga odnekud već poznaju, duboko u srcu osjetili su da ih „Neznanac" zove na pravi put i bez mnogo razmišljanja krenuli su za Učiteljem. Zajedno s njim ušli su u lađu i otisnuli se na „plovidbu", koja neće uvijek biti ni laka ni mirna, ali u teškim trenucima Isus će uvijek biti blizu i pružiti im ruku ohrabrenja: Danas kad ste zaređeni za svećenika, stigli ste do cilja i od sada želim da budete sretni darovatelji Radosne vijesti, da svim ljudima, bogatima i siromašnima, a posebice onima koji su u nevolji pomažete na njihovom putu duhovnosti, da budu bolji ljudi. Plovite sretno u lađi s Jsusom! Ako vam se učini ponekad da je Jsus „zadrijemao ", ne bojte se jer vas Jsus nikada neće ostaviti same - zaključio je prigodnu homiliju hvarski biskup Štambuk. Đon Ivan Jurin sinje Ante i Ančice, rođen u Splitu 1989., a đon Milan Šarić je sin Ivana i Berislave, rođen u Splitu 1990. godine. Oba su u bogosloviju u Splitu stupili 2009, a skupa su zaređeni za đakone u Milni na Braču 29. studenog 2014. godine. Nakraj u misnog slavlja i obreda ređenja novim svećenicima su se obratili đon Mili i đon Tonči, župnici Hvara, odnosno Milne na Braču, koji su čestitali roditeljima i njihovim sinovima redenicima, kojima su uz čestitke poželjeli radost i uspjeh na novom, teškom i zahtjevnom svećeničkom putu. Nakon crkvenog slavlja vjernici su pred katedralom nastavili druženje uz čašćenje koje su priredili vjernici, dobri ljudi. Liturgijsko pjevanje izvodio je katedralni zbor kojim je ravnala maestra Klara Milatić uz orguljsku pratnju Jasne Fistonić. Đon Milan Šarić slavio je u Katedrali svoju mladu misu u nedjelju 21. lipnja. Ova mlada misa zavrjeđuje posebnu pozornost crkvene javnosti, osobito u mjesnoj crkvi hvarske župe, budući da se mladomisničko slavlje dogodilo prvi put nakon 104 godine (posljednji je u Hvaru mladu misu slavio đon Šime Kovačić davne 1911. g. - nakon njega još su za svećenike zaređeni Hvarani đon Grgo Bučić 1912. i đon Drago Bosiljevac 1917 ., no oni su mlade mise slavili drugdje). Posebnost ovog za Hvar jedinstvenog „blagdana duhovnosti" očitovala se u gradu Hvaru na mnoge i razne načine. Naime, premda je u Hvaru već počela „turistička groznica", među građanima, vjernicima kao i onima koji to nisu, središnja tema svakodnevnih razgovora proteklih dana nije bio turizam, već mlada misa Hvaranina đon Milana Šarića.

9

KRUVENicA

t t t t t t t t t DOGAĐANJA t t t t t t t t t

10

KRlNENicA

+ t + + t t + t t DOGAĐANJA t t t t ti t t t t ·~--=W .

J . _

KRUVENicA

t t t t t t t t t DOGAĐANJA t t t t t t t t t

12

KRUVENicA

t t t t t t t t t DOGAĐANJA t t t t t t t t t

Vjernici su se u slavlje ređenja i mlade mise i djelatno uključili, te su obilno i požrtvovno pomagali mjesnom župniku i biskupu oko organizacije mladomisničkog

događaja. Svoju radost i oduševljenje vjernici su posvjedočili također i nazočnošću u velikom broju u katedrali za vrijeme obreda ređenja i slavlja mlade mise. Prigodnu propovijed na mladoj misi držao je đon Mato Brečić koji je istaknuo bitne sastavnice svećeničkog

poziva, te naglasio da je svećenik dužan na određeni način „uznemiravati" vjernike i nevjernike, odnosno neprekidno ih upozoravati da nitko nije „dostatan" samome sebi, odnosno da ništa ne može učiniti bez Božje pomoći. Pritom je iznimno važno da svećenik svoju pastoralnu dužnost skrbi za duhovnost povjerenih mu vjernika vrši s radošću i iz ljubavi, kao što je to Isus radio. Na kraju misnog slavlja mladomisnik đon Milan Šarić zahvalio je svima koji su bili uz njega na njegovom putu do ostvarenja svećeničkog poziva. Posebno je zahvalio svojim roditeljima, rodbini, župniku đon Miliju Plenkoviću i biskupu Štambuku, članovima bratovština sv. Nikole, čiji je član, i sv. Križa, bogoslovima i profesorima, te svim sugrađanima koji su mu na bilo koji način pomagali da ustraje i ne posustane. Uz katedralni zbor, koji je pjevao misu, zbor „Stella maris" pod ravnanjem maestre Vinke Šurlin otpjevao je pjesmu renesansnog skladatelja G. Palestrine „Sicut cervus" nakon pričesti. Đon Milan je za svoje geslo izabrao riječi psalma 37: Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi.

13

Nakon večernje mise u Katedrali održana je svečarska akademija povodom mlade mise đon Milana Šarića. Program su vodile Marina Petričević, Anna Tomičić i Marija Pia Kovačević. Prigodne tekstove o svećeništvu su recitirali Prošper Miličić-Braco, Jacky Ralf Milatić, Ivica Tomičić, Visko Zaninović, Marinko Jurić, Milan Lakoš i Prosper Gilve, dok su u glazbenom dijelu nastupili katedralni i dječji zbor, grupa Mirjam, klapa Bodulke, Forski tići sa malim solistima na frulama i violini te Marijana Brejar Đomančić na oboi. Đon Ivan Jurin proslavio je svoju mladu misu u nedjelju 28. lipnja u milnarskoj župnoj crkvi Gospe od Blagovijesti. Punih 47 godina čekala je Milna takav događaj. Ovom prigodom izdane su i dvije prigodne knjižice - o zavjetnim slikama Milne i istaknutim milnarskim svećenicima. Tražiti i naviještati Boga kao suputnik i supatnik čovjeka - mladomisničko je geslo đon Ivana. Đon Toni Plenković održao je propovijed, poručivši đon Ivanu neka bude svjetlo na putu ljudskih lutanja. Među darovima posebice je svih dojmio veliki papirnati cvijet sastavljen od crteža i poruka učenika milnarske osnovne škole. Župa mu je darovala misnicu. Milna još uvijek ima tu prekrasnu, djetinju dušu koja inspirira. Ona ostaje zauvijek moja prva ljubav, moj dom bez obzira gdje me pošalju. Hvala joj na svemu -poručio je đon Ivan. Od 9. kolovoza mladomisnici su preuzeli svoje prve službe - đon Ivanje imenovan župnikom Brusja i Velog Grablja te župskim pomoćnikom u Hvaru, dok je đon Milan imenovan privremenim župnikom bračkih Selaca i Gornjeg Humca.

Uredništvo se pridružuje čestitkama i želi obilje Božjeg blagoslova našim mladomisnicima na njihovom životnom i svećeničkom putu. Đon Milan će i dalje pisati za Kruvenicu i nadamo se da će na Braču uspješno nalaziti nova nadahnuća za tekstove. Vjerujemo i da ćemo u don Ivanu pronaći dobrog suradnika i prijatelja.

O izgradnji mostova između Hvara i Venecije

FESTA ELLA SENSA

Piše: Zorka Bibić

Zbog organizacijskih poteškoća, relativno je nezapaženo prošla vijest daje 16. i 17. svibnja malena delegacija Hvarana otputovala u Veneciju kako bi sudjelovala u manifestaciji Vjenčanja s morem (Sposalizio del mar) povodom blagdana Spasova (Festa della Sensa). Ovaj događaj obilj ežava se na spomen vladavine dužda Petra 11. Orseola (991-1009), koji je 1000. godine poveo ekspediciju po Dalmaciji, te su mu se predali gotovo svi dalmatinski gradovi. Time je Venecija dobila neraskidiv saziv i prevlast nad J adranom, odnosno, tako je započeo proces zamjene dotadašnjeg bizantskog utjecaja na Jadranu mletačkim. Orseolo je tada preuzeo naziv Dux Veneticorum et Dalmaticorum.

Sam događaj bacanja prstena - i simboličnog vjenčanja s morem- obilježava se od 12.st., kadaje papa Aleksandar

III. (papa koji je posjetio Palagružu, Komižu i Zadar) predao mletačkom duždu Sebastianu Zianiju zlatni prsten kao potvrdu mletačke moći i vlasti nad Jadranskim morem. Na dan Spasova mnoštvo brodova vesla do otoka Lido na ulazu u lagunu, gdje uz svečani govor venecijanska vlast

baci prsten u more. Nakon pada Venecije 1797.g. tradicija je ukinuta i ponovno uspostavljena tek prije pedesetak godina. Od tad se svake godine Venecija bratimi s jednim gradom, dajući prsten na čuvanje do sljedeće godine, kada se predaje drugom gradu. Grad Hvar je, u suradnji s udrugom Lesina i Zajednicom Talijana u Hvaru još prije nekoliko godina predao Veneciji kandidaturu za ovaj događaj i ove godine dobili smo tu čast. Malenu delegaciju činili su gradonačelnik Rino Budrović, predsjednik Gradskog vijeća Fabijan Vučetić, predstavnici udruge Lesina i Zajednice Talijana Zdravko i Alessandra Tudor (koja ima i titulu vitezice Cavalieri di San Marco ), predsjednik Bratovštine sv. Križa Mate Riki Novak-Kogo, predstavnik Bratovštine sv. Nikole Giorgio Pilloni, uvijek budni vozač Zdravko Blažević-Tihi i potpisana. Osim

14

I

KRUVENicA

t t t t t t t t t REPORTAŽA t t t t t t t t t

bratimljenja i sudjelovanja u činu Vjenčanja s morem, imali smo priliku razgledati Veneciju, barem točke koje su usko vezane uz naš grad i Dalmaciju. Tako je delegacija posjetila sjedište Bratovštine sv. Jurja i Tripuna (Scuola Dalmata di San Giorgio e Trifone), čiji su članovi bili Dalmatinci. Među imenima pronašli smo i jednog Vučetića. Vidjeli smo posebno mjesto na Rivi degli Schiavoni, kamenu ploču koja označava mjesto rezervirano za brodove koji su u Veneciju dolazili s Brača i Hvara. Nalazi se doslovno na nekoliko koraka od Piazze di san Marco, a ogroman broj ljudi ni ne zna za nju. Nije poznato kada je postavljena. Posebno za ovu prigodu je obnovila padovanska tvrtka Laira, koja je vršila i restauratorske radove na Lođi prije dvije godine. U velebnom arsenalu obišli smo „škver" gdje grade repliku broda Bucintoro -svečane i raskošne duždeve galije koju su Francuzi spalili i uništili 1797. godine. Vlast francuskog grada Bordeaux, koja je prošle godine dobili prsten na čuvanje, ove godine

15

je poklonila drvo za izgradnju novog Bucintora. Grižnja savjesti ili nešto drugo? Nakon toga bila je razmjena darova i predaja prstena Hvaranima na čuvanje. Gradonačelnik je preuzeo prsten i poklonio Veneciji čipku od agave. U nedjelju 18. svibnja održano je središnje slavlje. Mnoštvo brodova na vesla krenulo je s rive ispred crkve sv. Marka do otoka Lido, koje dijeli venecijansku lagunu od mora. Sam čin vjenčanja s morem bio je pred samim otokom, nakon čega je uslijedila misa u crkvi San Nicolo di Lido, koju je predvodio venecijanski patrijarh. Nakon ispunjenog vikenda i spomenutih događanja, ostaje pitanje: ima li smisla ovaj posjet Veneciji? Je li to samo jedan lijepi događaj ili prilika za uspostavljanje suradnje, kulturne razmjene i izgradnju mosta između dvije jadranske obale? Povijest Hvara uvelike je isprepletena s Venecijom. Veliki dio onoga što je Hvar danas i na čemu - grubo rečeno -privlačimo turiste i zarađujemo novac jest venecijanska ostavština: Fortica, Arsenal, privlačne i zanimljive gradske vizure, umjetnički fond ... Hvarje bio zimovalište mletačke flote i važna luka. U vrijeme Venecije doživio je svoje zlatno doba, a tragovi se vide još i danas: ne samo u spomenutoj arhitekturi i umjetnosti, već i u gastronomiji i lokalnom govoru. Venecijanci su pokazali iskreno oduševljenje time što u našem gradu postoji velik broj sačuvanih kamenih lavova - simbola sv. Marka. I suprotno uvriježenim mišljenjima, Venecija nije bila okupator u našem komadiću svijeta, već donositeljica novih strujanja, povijesnih trenutaka koji su se danas pokazali prevrijednim. Zbog to ga smatram da ovaj posjet itekako može imati smisla. Ne samo u turističke svrhe, već i za domaće stanovništvo. Izgraditi most, pozvati Veneciju na suradnju, na ostvarenje dobrih projekata (kao što je bila obnova Lođe), kulturno povezati dvije jadranske obale. Nakon povratka iz Venecije sjeli smo i dogovorili nekoliko konkretnih projekata koji bi - ako bude volje, truda i sluha - trebali zaživjeti do sljedeće svetkovine Spasova. Bilo je govora da se prsten izloži na vidljivom mjestu kako bi ljudi saznali za bratimljenje Hvara i Venecije, no do danas, nažalost, to još uvijek nije realizirano. Sljedeće svetkovine Spasova Hvar mora predati prsten nekom drugom gradu. Što možemo učiniti u vremenu koje namje do tada preostalo?

Piše: Mirjana Kolumbić Foto: Jakša Kuzmičić

Folklorno društvo Šaltinjedino je ikad osnovano folklorno društvo u gradu Hvaru i jedno od tri postojeća na otoku. Prvo folklorno društvo osnovali su dr. Niko Duboković Nadahni, barba Toni Krstinić i Dinko Damjanić iz Vrbaske i to u Vrbaskoj 1956. g. Ovo je društvo imalo izvrsno rekonstruirane hvarske nošnje, izvedene prema zapisima dr. Dubokovića i crtežima D. Damjanića. Plesove je obnovio i postavio barba Toni Krstinić, koji je i zvoni u liricu. Drugo je društvo osnovano u Jelsi 80ih godina. Vodile su ga Magdalena Pavić i Pava Buj, a ispomoć u obnovi plesova pružile su Vlatka Matković i Mirjana Kolumbić, dok je rekonstrukciju nošnji radila M. Kolumbić.

Otome tko je i kako osnovao Šaltin već smo pisali. Ovom prilikom želim zabilježiti na koji način je

društvo proslavilo ovu visoku obljetnicu. Dana 29. svibnja održana je svečana sjednica društva, na koju su bili pozvani

16

I

KRUVENicA

t t t t t t t t t DOGAĐANJA t t t t t t t t t predstavnici grada, Turističke zajednice i drugih institucija, potom svi bivši i sadašnji članovi društva. Sjednicu su pozdravili gradonačelnik Rino Budrović i direktorica Turističke zajednice, gospođa Tanja Miličić. O radu društva, njegovoj prošlosti i sadašnjosti, govorila je dugogodišnja predsjednica Magda Mladina. O proteklih 40 godina rada društva, a ujedno i svojih četrdeset godina voditeljstva govorila je i potpisana. Za ovu prigodu voditeljica je dobila prekrasnu tortu sa figuricama plesnog para ispred gustirne na Pjaci. Svi su sudionici uz koktel mogli za uspomenu dobiti paprenjok sa upisanom obljetnicom Šaltina. Dana30. svibnjanaPjaciispredLođe održanje veliki svečani koncert društva. Usprkos prilično hladnom vremenu, Pjaca je bila puna gledatelja koji su hrabro izdržali gotovo dva sata programa, što je nama kao izvođačima bila najveća pohvala. Koncert su otvorili najmlađi plesači od 3 do 6 godina (djeca naših plesača i unuci veterana Šaltina) koji su pjevali i plesali Sad na livu. Hvala Seki Domančić koja ih je uvježbala. Zatim je nastupila najmlađa skupina plesača, tj. oni koji su tek počeli plesati folklor. Desetogodišnjaci su besprijekorno izveli simpatičnu kontradansu matelot. Bravo! Slijedio je nastup veterana koji su izveli store forske tonce u koreografiji Mirjane Kolumbić. Njih je uvijek iznova lijepo vidjeti. Ženski dio prve postave izveo je vrličko žensko kolo u koreografiji prijateljice Hajdi Gašpić iz Splita. Premijera ove koreografije u autentičnim vrličkim nošnjama praćena je izvrsnim pjevanjem Vedrane Domančić Zekan i Ivane Novak. Za dobru izvedbu najzaslužnijaje Veronika Vidović Mlinac. Bravo! Gosti večeri bili su KUD „Metković" iz Metkovića

pod izvrsnim vodstvom Divne Dragović, koji su izveli metkovske plesove pod nazivom „Na Neretvu misečina pala", te pjesme i plesove zapadne Hercegovine, sve u koreografiji Vide Bagura i uz odlično pjevanje svih sudionika. Gosti su nam bili i članovi KUD-a „Jelsa" iz Jelse koji su otplesali Kaštelanske plesove u koreografiji

Perice Mileta, zatim novoosnovano društvo „Starogrojski folklor", koje također vodi Mirjana Kolumbić, izvedbom starog trogirskog plesa „Šotić". Bilo je planirano da na koncertu gostuje i crkveni zbor sv. Cecilije iz Jelse, no, nažalost, nije realizirano. Članovi Šaltina izveli su još dvije koreografije: stare splitske plesove i trogirsku kvadrilju u koreografiji Branka Šegovića, pod vodstvom Mirjane Kolumbić. Nastupalo je oko 120 izvođača. Ako je suditi po reakciji publike, koncert je bio jedan od uspješnijih nastupa na hvarskoj Pjaci zadnjih godina, i stoga smo kao članovi veoma sretni, jer smo bili u mogućnosti pokazati hvarskoj i stranoj publici što se sve kod nas može učiniti. Ovom je prigodom napravljena „milenijska fotografija" na Pjaci. Bilo je okupljeno oko 80 plesača obučenih u hvarsku nošnju. Sve su nošnje izvedene prema rekonstrukciji Mirjane Kolumbić. O proslavi godišnjice Šaltina pisala je i Slobodna Dalmacija. Također, donijeli su reportažu na tri stranice, uz prezentaciju plesova i plesača veoma lijepim fotografijama.

OFICIJ SV STJEPANA IZ

~

18. STOLJECA

Piše Joško Bracanović

K ada sam u Kruvenici br. 32 pisao o „Dva zanimljiva komiška rukopisa o sv.

Križiću", koje je u tamošnjem arhivu pronašao đon Ivica Huljev, zapisao sam sljedeće: Zadnjih pet stranica ovog spisa (Oficij čudesne krvi Presvetog Raspela i Oficij sv. Stjepana, pape i mučenika, op. p.) rezervirane su za oficij sv. Stjepana, pape i mučenika, koji upućuje da se koristi sve isto kao za jednog mučenika, uz naznačene razlike: himan za večernju i pohvale, otpjev i molitvu za prvu večernju, svečev život u tri čitanja za jutranju i drugu noćnicu te antifone za Blagoslovljen na trećoj noćnici i za Veliča na drugoj večernji. Za misu je jedina posebnost ulazna pjesma, uz naznaku daje zborna molitva ista kao u oficiju, a ostalo je u Rimskom misalu za slavlje na dan sveca 2. kolovoza.

18

Ovdje donosim u slobodnom prijevodu tekst oficija sv. Stjepana.

Oficij sv. Stjepana, pape i mučenika, prvog patrona i zaštitnika hvarskog grada i biskupije koj i se slavi na dan 2. kolovoza po dvostrukom obredu I. klase sa osminom.

Sve od Slav!Ja jednog mučenika osim onog što je dodana ovqje.

Na večernjoj i pohvalama Himan

O kruno naša, Stjepane, Po imenu još okrunjen,

Papinskom krunom obasjan, Nebesku krunu dostignu.

Na Petrov prijestol posjevši I dole srdiš poganske, Prijevare rušiš hereze,

Kraljevstvo Krista proslavljaš.

Pred lažni oltw· došavši, Ko Aron nekoć nevoljko,

Dagona svjetlo oholog Ne trpi Božja utvrda,

U tvojoj se prisutnosti Hram demonski potresao, Na riječi tvoje papinske Idol se Marsa raspao.

Dok janje si prinosio, Tu žrtvu tajnu beskrvnu, Katedru svetu Petrovu Krv mučenička orosi.

O sveti papa Stjepane Usliši svoje vjernike

Iz tvrđe višnje štiteć njih Od zlokobnoga dušmana.

O Trojstvo premilostivo U zajedništvu blaženom Po zagovoru Stjepana

Krunom nas slave okruni. Amen.

V. Moli za nas sveti Stjepane. Itd

I -KRUVENICA

BAŠTINA

Antifona za Veliču na I. večernjoj. Iako se ovaj Papa zemaljskog nije bojao, prolivši krv slavno je u Kraljevstvo nebesko prešao.

Molitva Svemogući vjekovječni Bože, čije se Ime proslavlja po svetim mučenicima i kojem pod zaštitom pape Stjepana želimo služiti, daj svoj im slugama, koji slavimo Stjepanov nebeski rođendan, uz njegovu pomoć slijediti mu primjer na Zemlji, kako bi zajedno s njime zaslužili biti okrunjeni na Nebesima. Po Gospodinu. Itd.

Na jutarnjoj u JI. noćnici. 4. čitanje Stjepan sin Julijev, Rimljanin, bio je arhiđakon svetog Kornelija, pape i mučenika, a potom i njegov nasljednik, nakon Lucija. Vladao je Rimskom crkvom u teškim vremenima careva Valerijana i Galijena. Novacijanovu zabludu, da se najvećim prijestupnicima kršćanske vjere zabrani pokajanje, Stjepanje osudio papinskim autoritetom. Marcijana iz Arelata (Arlesa), prvaka galske crkve, zbacio je s njegovog biskupskog prijestolja. Većina biskupa Azije i Afrike okupila se na sinodu, gdje su zaključili da oni što su kršteni od heretika, pri prelasku na katoličku vjeru moraju nanovo biti kršteni. S mnogo svetosti i nauka Stjepan, branitelj Apostolske tradicije, smatrao je to teškom greškom te je njihovu odluku osudio. Sveti Ciprijan bilježi njegove riječi: Neka se ništa ne mijenja od onoga što je primljeno. Stjepanov dekret crkva je potom slijedila, a sveti Augustin kasnije ga je čvrsto branio protiv donatista.

Otpjev: Obdario ga je bogatstvom Gospodin, sačuvao ga od neprijatelja i zaštitio ga od napasti: I dao mu je slavu vječnu. S njime je u tamnicu sišao te ga ni u okovima nije zapustio: I dao mu je slavu vječnu.

Čitanje. V. Širenje kršćanstva mnoge je zabrinulo, jer su se brojni obratili na vjeruKristovu. Među njima bio je tribun O lim pije sa suprugom Eksuperijom i njihovim sinom Teodulom, pa tribun Nemezije s cijelom obitelji, čija je slijepa kći Lucila čudesno progledala. Svi su oni postali Kristovi mučenici. Stjepan je jednom pokrstio stotinu osam, a drugi put opet sedamdeset i dvoje muškaraca i žena prenoseći ih iz žalosti praznovjerja na obožavanje Isusa Krista. A kada su carevi pojačali progon, Stjepan je okupio svećenstvo i poticao svoje ljude na mučeništvo. U Kripti mučenika stalno je slavio mise i održavao vijeća. Kada su pogani uhvatili Stjepana, odveli su ga u hram boga Marsa, da mu žrtvuj e. On je uskratio iskazati čast demonu, jer ona pripada samo Bogu. Na njegove riječi kip Marsov bi uništen u potresu, a potrese se i čitav hram. Kršćani potom sa Stjepanom otrčaše natrag na groblje Lucine. Otpjev: Ti mu ispuni želju srca, Gospodine: i ne odbi molitve usana njegovih. Jer Ti ga obdari blagoslovima sretnim, na glavu mu krunu stavi od suhoga zlata: i ne odbi molitve usana njegovih.

19

KRUVENicA

BAŠTINA

Čitanje VI. Stj epan je uslijed stalnih rasprava đavao primjer vjernicima, kako poštivati kršćansku vjeru usred bijesne oluje progona i poticao ih na proučavanje Božjih zapovijedi. Stjepan je slavio svetu misu, kada su ponovno došli carski podanici. Oni su mu, dok je sjedio na svojoj katedri, odsjekli glavu. Tijelo mučenika, zajedno sa katedrom poškropljenom krvlju pokopali su u grobu klerika na Kalistovu groblju četvrti dan do kolovoških nona (2. 8.). Živio je kao papa tri godine, tri mjeseca, dvadeset i dva dana. Održao je dvaput ređenja u mjesecu prosincu, zaredivši šest svećenika, pet đakona i tri biskupa. Ovog blaženog Papu časti komuna hvarska na cijelom svom teritoriju kao pokrovitelja i zaštitnika, a katedrala u gradu Hvaru, urešena njegovim relikvijama, nosi njegovo ime i njemu je posvećena. Iz tog je razloga papa Klement XIII, hvarskom biskupu odobrio oficij svetog prvo svećenika i mučenika, koji je prije odobrio za Toskanu, preuređen za potrebe hvarske Crkve, uz novu himnu, odobrenu za cijelu Hvarsku biskupije, na korištenje kleru i laicima, pučanima i plemićima. Neka je zaštitnik ljubazno primi.

Otpjev: Plaštem radosti ogrnu ga Gospodin i krunu ljepote postavi na glavu njegovu.

Na Ili. noćnici čitanja kao na slavlje jednog mučenika. 2. mjesto.

Na Blagoslovljen. Antifona. Pokopaše Stjepana, svećenika i levita, i napraviše veliko žalovanje za njim, koji je otišao pripremiti im put pred lice Gospoduje.

Na II. večernjoj za Veliču antifona. O neizrecivi čovječe, kojem su na njegovoj katedri za Kristovo ime glavu odsjekli, o sveti Papa, čija je duša Raj zadobila okrunjena slavom i čašću, za narod sebi posvećen ne prestani nad velikim neprijateljem slavno pobjeđivati. Aleluja.

Molitva kao gore. Za dane u osmini i na dan osmine čitanja iz Octavario Roman o.

Na misi Ulazna: Radujmo se svi u Gospodinu! Svetkujmo blagdan u čast svetog pape mučenika Stjepana: njegovu se blagdanu raduju anđeli i zajedno s njime slave Sina Božjega. Psalam: Pravednici Gospodinu kličite! Hvaliti ga pristoji se čestitima. Slava Ocu.

Molitva kao gore u oficiju. Ostalo je u Rimskom misalu u slavlju ovog sveca na dan 2. kolovoza.

(hvala Zorki Bibić, Mariu Glibiću, đon Milanu Šariću, Giorgiu Pilloniju i đon Ivici Huljevu na pomoći u prijevodu i prepjevu)

Podsjetimo, autor ovog oficija je Višanin Mihovil Milinković (1705.-1775.), komiški pa viški župnik, hvarski kanonik i književnik. Koliko je bio u upotrebi teško je procijeniti. Premda se u VI. čitanju spominje da je preuređeni toskanski oficij za hvarsku crkvu odobrio papa Klement XIII (1758.-1769.), Proprij koji je izdao biskup Juraj Duboković 1871. (Propirius Sanctorum ah Apostolica Sede pro Dioecesi Pharensi adprobatum. ... , Spalati, 1871. - isti proprij za blagdan sv. Križića

umjesto Milinkovićeva predviđa Oficij Predragocjene Krvi Kristove) donosi toskanski oficij za svetkovinu sv. Stjepana bez Milinkovićevih izmjena i himna. U njemu su čitanja ista do VI. i rečenice o ređenjima u prosincu, a potom u Propriju slijedi priča o toskanskom velikom vojvodi Cosimu I. Mediciju i ustanovljenju vitezova sv. Stjepana (v. https://en.wikipedia.org/wiki/ Order_of_Saint_Stephen). Iz ovog Proprija prevedeni su na hrvatski antifona za Veliču (O neizrecivog čovjeka, kome je na njegovom prijestolju glava odsječena za ime Kristovo! O blaženoga li Pape, čija duša uživa raj, gdje okrunjen slavom i čašću ne prestaje isposlovati za svoje vitezove, koji se bore u znaku Križa, slavne pobjede na strašnim neprijateljem) i molitva (Svemogući vjekovječni Bože, koji si hotio za veće uzvišenje tvoje vjere ustanoviti svoje vitezove pod barjakom svetoga Križa i pod pokroviteljstvom blaženoga Mučenika i Pape Stjepana, podaj nama slugama svojim, da mi, koji njegov rođendan svečano slavimo, boreći se na zemlji u ovom znaku, zaslužimo razbiti oholost tvojih neprijatelja i kod tebe na nebesima s njime kraljevati. Po Gospodinu ... ) - v. Župni arhiv Hvar, kut. 66, Obrednik iz 20. stoljeća. U drugoj polovici 20. st. ovi su zamijenjeni antifonom i molitvom iz večernje za jednog mučenika.

20

~

UMIJECE V

ZIVLJENJA SMRTNOSTI Piše: đon Ivica Huljev

Saznaj tajnu ljubavi, riješit ćeš tajnu smrti

i vjerovati da je život vječan.

Usvetištu Gospine crkve-tvrđave u Vrbaskoj nalazi se grob Vrbovljanina i pitovskog župnika Petra Fabrija iz

163 7. godine. Biti doživlj ajno vezan uz taj prostor nemoguće je bez poznavanja gornjeg natpisa na spomenutom grobu: NE DIFFERAS AMICE/ HODIE MIHI CRAS/ TIBI (Nisi drugačiji od mene, prijatelju: danas meni, sutra tebi). Taj natpis, iako dio jednog ambijenta, nedvojbeno pristaje svakom grobu, no smrt kao svojevrsni nadzornik nad životom nije više toliko prisutna ni na grobnim spomenicima. Iako se i danas na njima nađu uobičajeni natpisi i novozavjetni citati, rijetko se ispisuju riječi koje pokazuju kršćansku svijest o izazovu smrti u životu smrtnika, a ponajmanje ne one koje bi vršile duhovnu prisilu nad životom. I tu već slutimo da to baca svjetlo na današnji način života.

21

Jedno od obilježja suvremenog načina života, a time mislim na današnji mentalitet, zaborav je smrti. U prošlom stoljeću - vremenu koje je iznjedrilo najbrutalnija stradavanja -rođen je zaborav smrti, ali i povlačenje interesa za smrt iz korita religijskih tema. No, ako smo zaboravili smrt, ona nije zaboravila nas. Kroz smrt svojih najbližih, prijatelja i poznanika, smrt nam se nužno nameće. Spomenuto 20. st. ujedno je svjedok povlačenja kršćanstvu svojstvenog interesa za ars moriendi, odnosno za što bolju duhovnu pripravu na sretnu smrt. Uz to, već je odavno u zapadnjačkim društvima smrt toliko potisnuta tema pa bi se, kao i za Boga, vezujući se uz Prceline riječi, moglo reći: zaboravili smo da smo zaboravili smrt. Ono što suvremeni čovjek na prostorima starog kršćanskog korpusa očekuje od Boga ni u kojem slučaju više nije da ga izbavi od smrti vječne, da mu ne da prijeći u mjesto muka, gdje će biti plač i škrgut zuba. Ako bi se nekomu učinilo da govor o smrti želi unijeti pomutnju u životnu radost današnjih ljudi, onda nije razumio da kršćanski govor o smrti u svijetlu Isusova uskrsnuća ima za cilj rasvijetliti uspjelo življenje nas smrtnika.

Lifting - život oslobođen smrti L ijepo izgledaš! Tu svima poznatu ocjenu s lakoćom

upućujemo starijima i bolesnima, a ponekad nam se oklizne kao izlika u nedostatku drugih riječi ili kao laskava laž. Zanimljivo je kako nas govor otkriva. Ljepota je kriterij dobroga života i, barem za neke, znak da još nije kraj, da smo, barem za sada, umakli smrti. Krenemo li dalje, slijedeći naš

KRUVENicA

t t t t t t t t t RAZMIŠLJANJA t t t t t t t t t govor, vidimo da kad se u današnjem mentalitetu govori o dobroj smrti, onda se pod dobrom smrti misli na naglu smrt, i to nadasve starije osobe. Zašto? Pa njoj ne prethodi patnja koja bi stresno i opterećujuće djelovala na zdrave, a posebno na ukućane kojima bolesnik remeti dnevni ritam. Zapravo, stigli smo u društvo koje se oslanja na antidepresive. To su sve one pojave, stvari i stanja koja smo prihvatili kao bijeg od problema, a oni nas još više zatvaraju u sebe i podupiru mentalitet nestrpljenja. Neupitno je da se sve to promeće u neosjetljivost na patnju drugoga. Tu gdje se razvija neosjetljivost za patnju drugoga, tu se razvija i odbacivanje života s njegovim naravnim zakonitostima. Prividi i pličine time postaju nužnost, a one su zapravo programirane tržištem. Primjerice, zar nije rijetkost naći naborano lice među televizijskim reporterima ili među konobarima? Srednjovjekovni se čovjek bojao čistilišnih i paklenih muka. Slike čistilišta i pakla, kao i raznovrsne propovjedničke slike vezane uz posljednje stvari, dobro su se uklapale u ozračje u kojem je mali broj ljudi mogao živjeti udobnim životom i u kojem se živjelo s jasnim hijerarhijskim poretkom. Za naše je pretke sretna smrt značila umrijeti pomiren s Bogom i ljudima, odnosno bez smrtnoga grijeha i osnažen sakramentima vjere. Danas je jedino ostao strah od patnje, a kršćansko ozračje u sutonu života prava je rijetkost. Pravo na informaciju o stvarnom stanju bolesnika zamijenilo je negdašnju strast za vjerskim istinama o posljednjim stvarima. Brigu oko sretne smrti zamijenila je briga za starost, jer se na vrijeme valja pobrinuti za stare dane. U visokorazvijenim zemljama već odavno je nastupilo da stari oslobađaju „parkirno mjesto" mladima i čiste scenografiju života od zadaha starosti i bolesti. I tako bismo mogli nabrajati do u beskraj gdje su se sve dogodila pomicanja naglasaka. Sociolozi govore da su tri lika obilježila autoritete u umiranju. U tradicionalnom društvu to je bio svećenik kao predstavnik onostranoga, u modemom društvu je to liječnik, a u postmodemomje to moj osobni izbor kao jedini autoritet na koji se oslanjam. Sve nam to govori da smo se oprostili od tradicionalnog tipa društva od kojeg su još samo ostali poneki ulomci, ma koliko i nadalje imali preživjele običaje iz prošlosti. Nije stoga nevažno primijetiti da se upravo danas traži grobno mjesto više, odnosno da se posvuda proširuju groblja. O ovome bi se dalo misliti.

Diktatura sreće V ad smo temu smrti odmjerili s kršćanskim pogledom ~smrt, valja nam vidjeti što se događa s poimanjem kršćanskog pojma spasenja. Ono se danas razumijeva kao puko zdravlje, a budući da pod sretnim životom suvremeni čovjek misli na uspješan, mlad i poželjan život, razumljivo je da se priprava na smrt promatra kao unošenje nemira u život koji se trsi oko sreće. Posljednjih se desetljeća i kod nas oblikuje mentalitet - a time mislim na stanje svijesti i način života modernog čovjeka - daje samo sretan život dostojan

živ ljenja. No, što j e u tom mentalitetu sadržaj sretnog života? Sretan je onaj čovjek koji je uspješan, mlaci, zdrav, lijep, poželjan, okružen licima koja mu pridaju pozornost te, dakako, ima dovoljno novca za kupnju interesa svojih želja. Riječ je nedvojbeno o diktaturi sreće koja je ideologizirala sreću podilazeći ljudskim potrebama i istodobno oblikujući

odgovarajuće želje u ljudima. Diktatura sreće zatvara vrata neuspjehu, patnji, bolesti, trpljenju, starosti, umiranju i žrtvi, a time postaje put u bezumlje. Dakako, medij i su u tomu odigrali veliku ulogu, jer se posvuda predstavlja tip sretnog čovjeka s izrazito p litkim pitanjima, a dubokim džepovima. Trivij alne stvari iz života drugih ljudi postaju sve zanimljivije. Tomu odgovara još jedan naglasak, a to je emotivizam. Njegova deviza glasi: Smislen je samo onaj život u kojem uvijek i sada mogu zadovoljiti svoje emotivne potrebe. To se nadasve vidi u neutaživoj gladi za sve više zabave, mladosti, lj epote, novca, pozornosti i glamura. U tom se ozračju odgajaju djeca od najranijih dana pa bi se, kako se čini, i škola trebala prilagoditi tom iracionalnom zahtjevu. On se nadasve nameće kroz demagogiju o motivacij i koja bi trebala „pojesti" školski sat, što postaje izlikom zatvaranju očiju pred sve očitijim manjkom temeljnih motivacija s kojima se dolazi na sat. No, ovo tek otvara j edno drugo kritično pitanje vezano uz ideologizaciju sreće.

Netko s pravom može reći da u svemu navedenom nema nečeg novog. Da, ali je vezano uz jedan novi odnos prema religiji. Naime, sve rečeno ima svoj odraz na ono što ljudi očekuju od religije. Namjerno kažem od religije, a ne od Boga. No, to bi trebalo sustavnije izložiti, pa ću ovdje dati samo neke naznake. Budući daje zdravlj e temeljni preduvjet, onda je preduvjet i sretnog života. A, kako sam kazao, sretan život je krajnji cilj živ ljenja, t ime se sve više oblikuje kult zdravlja sa svojim posljedicama na religijske sadržaje. Zdravlje je nedvojbeno zauzelo ono mjesto koje je u spletu kršćanskih interesa pripadalo svetosti. Zato je danas gotovo nemoguće govoriti o svetosti ukoliko se zdrav život smatra preduvjetom smislenog života. Da je zdravlje suvremenom čovjeku najvažnije, nužno se odražava i na poimanje vjere. Bog i vjera, barem kad j e riječ o kršćanstvu, postali su važni samo ukoliko mogu pomoći da se dođe do zdravlja i da nas Bog očuva od bolesti. I religijske ponude, dakako, ne kasne za tim. Upravo bujaju religij ske ponude u kojima se i Krista predstavlja kao izvor tjelesnog zdravlja, posebno u različitim ezoterijskim duhovnostima koje prvenstveno imaju za cilj ozdravljenje. Ovdje, istina, trebamo b iti oprezni, jer je i Krist liječio bolesne te Evanđelje otvoreno govori da se oko nj ega okupljahu mnogi i mnoge im bolesti. Srećom, Isusova iscjelitelj ska djela dio su cjeline navještaja Božjega kraljevstva u kojem je očito da je Bog liječnik koj i ne ozdravlja neki bolesni organ, već dotiče srce zatvoreno potrebama drugoga i Bogu koji nam se daruje da bismo postali darom za druge. Riječi dominikanca Brantschena pogađaju problem: Kad zlorabimo svoju slobodu, to jest, kad kušamo posve zasititi svoju neograničenu glad u ovome ograničenom sv[jetu, onda nužno moramo obožavati ovaj

22

svy·et. Onda tražimo u moći i imanju ili uzivaryu svoju posljednju sreću - na račun drugih. („) Ta zloporaba slobode, taj pohotan lov za krivom srećom na krivu mjestu stvaraju nužno sve jače strukture i institucy·e koje razvy'aju vlastitu zakonitost i qjeluju neovisno o volji pojedinca. Tako zlo danas često dobiva bezimeno lice.

A oporuka!? Dalde, nasuprot umijeću umiranja stoji umijeće

pomlađivanja koje se hrani lažima o sretnom životu. Da je tomu tako vidljivo je po rastućoj amerikanizaciji sprovoda koja ide za time da se gubitak voljene osobe prekrije, a sve treba izgledati kao da se ništa nije dogodilo. Kad se vratimo u prošlost naći ćemo obilje literature koja pomaže u pripravi za dobru smrt. U tim tekstovima nema prikrivanja. Valjalo se suočiti s istinom. Tako se u 15. poglavlju molitvenika Pobožnost molitvena (Kanižlićeva molitvenica) iz 1893. g. nalazi Pobožnost za srećnu smrt. U obilnom tekstu ima različitih molitava i naputaka. Sve to iz današnjih duhovnih strujanja izgleda kao dio nerazumljive priče koja nema poveznice s interesima današnjih ljudi. Uz to, danas se i ne misli da je oporuka imala u prošlosti religijski kontekst. Nije to bilo puko formalno-pravno sređivanje imovine, već nužan dio pripreme za dobru smrt, jer oporuka je pry·e svega sredstvo sređivanja računa sa svy'etom i s Bogom. Umry'eti bez oporuke značilo je ne samo da će nasljednici imati neprilike, već pry·e svega to da pokojnik ili pokojnica nisu bili vrli kršćani i građani i da se nisu dobro pripravili za „ veliki pry'elaz". Nenadana smrt, bez oporuke, ispovy'edi i svjedoka smatrala se sramotnom i nečasnom. (Z. J aneković­Romer ). Zato je zanimljivo zaustaviti se na naputcima o oporuci u spomenutom molitveniku: Testamenat iliti oporuka to jest posljednja volja ima biti svakoga kršćanina, da dušu predade u ruke Božje, da tijelo zemlji ostavi, a dobra

i imanstva, ako ima koja, da naredi i razdy'eli s razlogom, po duši i pravdi, spomenuvši se takogjer milosrgja i lj'ubavi kršćanske. Bolesnik će s razlogom učiniti testamenat, ako sve očito i razgovy'etno naredi, da se ne budu posly'e pravdala djeca megju sobom ili s drugima; („) Učinit će testament po duši i pravdi, ako svakomu ostavi po zakonu i običaju, ne gledajući na to, da mu je tko mily'i i draži, ili da mu se zamjerio; spominjući se ry'eči Hristovih: Dobro činite onima, koji su na vas mrzili; („) Da pak testamenat iliti ova posljednja odredba bude duši korisna, vay·a da se učini u stanju milosti Bo~je, to jest kada se bolesnik nalazi bez smrtnoga gry·eha. Nedvojbeno je da kršćanima priliči svjesno suočavanje s vlastitom smrću koja će uslijediti na pragu prijelaza u Očev dom. Zato je umijeće življenja s vlastitom smrtnošću jedan od načina kako se može umaći ideologizaciji sreće koja dugoročno ostavlja pustoš u ljudskoj nutrini i, jer smo umreženi, ostavlja posljedice individualizma na društvenu klimu. Teško bi bilo danas očekivati da se oporuka poima kao dio priprave za dobru smrt, ali je sigurno da raspodjela imovine za kršćane nije beznačajna i da vjera u konačni susret s Očevim licem nužno izoštrava pogled vjere za svakodnevicu u kojoj smo pozvani zauzimati se za pravdu i mir. Živjeti s računicom: Neka se posly·e mene misle kako znaju i umy·u - znak je manjka odgovornosti prema životu. Oporuka se nekoć pisala na način da se iz njezina sadržaja vidjelo da čovjek želi najprije zbrinuti dušu, a onda imovinu. A danas? I na kraju zaključujem ovaj mali pogled riječima Leonarda Boffa o smrti: Skidamo sve sa sebe, čak i same sebe u posljednjem trenutku života (smrt),jer nismo napravljeni niti za ovaj svy·et niti za same sebe, nego za Veliko Drugo koji mora ispuniti naš život: Bog. On nam sve uzima u životu da nas sačuva još više za sebe; moguće je da uzme i sigurnost da je sve vry'edilo.

23

BLA:GOSLOV[JENA ŠUTNJA! Na usta mi, Jahve, stražu postavi i stražare na vrata usana mojih! (Ps 141,3)

Piše: đon Milan Šarić

Trećeg dana bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka. Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: „ Vina nemaju. " Kaže joj Isus: „ Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!" Nato će njegova mati poslužiteljima: „ Što god vam rekne, učinite! " (Iv 2,1-5)

Scena nam je sigurno dobro poznata. Čuli smo je više puta, posebno na vjenčanjima. Najčešće kad nam netko

spomene ovaj događaj prvo što nam na pamet pada je pretvaranje vode u vino. No pokušajmo to sada ostaviti po strani. Pogledajmo malo Marijinu ulogu u svemu ovome. „Što god vam rekne, učinite!" Ovo je posljednja rečenica u Sv. pismu koja se pripisuje BD Mariji. Ona se pojavljuje i kasnije u Kristovu životu i u životu prve zajednice, ali ništa ne govori - ona šuti. Marija ništa ne govori čak ni u trenucima najveće boli dok gleda Sina kako u mukama umire na križu. Ali ta njena šutnja nije bez razloga. Ona šuti kako bi čula što joj Bog govori. Marija šuti kako bi mogla učiniti ono što je rekla poslužiteljima na svadbi u Kani Galilejskoj, kako bi mogla učiniti sve što joj Bog kaže. I ovoj rečenici prethodi šutnja. Marija gleda što se događa i

uočava problem: usred svadbe nestaje vina. Netko je očito slabo izračunao. Daje netko od nas bio tamo, vjerojatno bi cijela sala znala za taj problem. Marija nije takva, ona ne ogovara, ne širi priče. Ona tiho traži rješenje. Traži Sina, jer zna da on jedini može pomoći. Ona probleme ne iznosi javno, na ulici, nego ih direktno prenosi Sinu, tj. Bogu. A onda potiče druge da učine ono što Bog od njih traži, kao što je i ona činila. Na ovu činjenicu nas podsjeća svaki Gospin blagdan. Svaki put kad slavimo Mariju, slavimo njezinu otvorenost i poslušnost Božjoj volji. U ovome se krije smisao slavljenja marijanskih, ali i drugih svetačkih blagdana. Njihovi životi nas upućuju kako bismo i mi trebali živjeti. Marija nas potiče na šutnju. A to nije lako. Mi smo previše navikli na buku. Stalno govorimo, i kad treba i kad ne treba. A najviše tada. Toliko govorimo da i ne znamo što govorimo, nismo više sposobni razabrati istinu od laži. Uočavamo tuđe probleme, ali im ne pomažemo da se riješe problema, nego širimo priče o drugima. Od viška riječi više ne čujemo Boga. Istina, dođemo mi i na misu, ne daj Bože da ne blagoslovimo kuću ili ne dođemo na procesiju za Veliki petak. Ali svejedno, Boga ne čujemo i ne želimo čuti. Jer On nas poziva na promjenu, pravu promjenu života, ne na ušminkavanje i pituravanje fasade, nego na unutarnju promjenu. A to se može dogoditi samo ako zašutimo i čujemo što nam Bog želi reći. Molimo Boga da nam po Marijinu zagovoru udijeli dar svete šutnje, kako bismo čuli njegov glas.

24

Piše: s. M. Metilda Oreč O.S.B.

Dragi kume, kumovi i prijatelji Misija. Evo stiglo je pismo od djece koju školujemo u Kongu, pa neka Vam ona sama kažu koliko su sretni što se brinete za njihovo školovanje. Nekima su pobijeni roditelji, pa oni kažu da ste sada Vi njihovi drugi roditelji. Evo slijedi njihovo pismo, pa neka Vam oni sami kažu što i koliko im značite.

ĐACI I UČENICI Osnovnih i Srednjih škola Župa Sv. Josipa - Kimbulu i Sv. Klare - Ngengere

Biskupija Butembo - Beni DR. Kongo

ZAHVALNICA NAŠIM

RODITELJIMA DOBROČINITELJIMA

Dragi Roditelji Dobročinitelji, primate zagrljaj i poljubac od vaše djece iz Afrike! Mi djeca, siromašni a nmogi siročad bez roditelja, Đaci i Učenici Župe Sv. Josipa u Kimbulu i Sv. Klare u Ngengere, s velikom radošću u srcu i iskrenom djetinjskom vedrinom na licu; dolazimo pred vas naše Roditelje Dobročinitelje da vam reknemo, ili bolje zapjevamo: Dragi Roditelji naši Dobročinitelji, HVALA VAM! Naši tjelesni Roditelji dali su nam život i omogućili nam da dođemo na ovaj svijet. Hvala im i neka ih Bog nagradi Vječnim Životom. Vi, po Božjem Milosrđu, postadoste naši Roditelji Dobročinitelji. Vi nas rađate za novi život i dajete nam mogućnost da, zahvaljujući školovanju, dobijemo dobar odgoj moralni i duhovni, intelektualni i društveni.

25

HVALA VAM ZA TAJ DIVAN DAR

VAŠE VELIKODUŠNOSTI!

Hvala vam što se zalažete, tijelom i dušom, da redovito plaćate naše školovanje, preko Fra Ilije, našeg Misionara i našeg Svećenika.

Neka vas Bog naš Dobri Otac ispuni svojim Milostima. Neka vas Isus naš jedini Učitelj nagradi stostruka u svome Kraljevstvu, gdje se nadamo susresti vas i sa vam dijeliti trajnu Sreću i pravu Radost. Mi ćemo nastojati uzvratiti našim intelektualnim i duhovnim zalaganjem za razvoj naše Župe i pokrajine, pa i cijele naše domovine Kongo. Mi se molimo Bogu za vas i vaše obitelji. Oprostite nam, molimo vas, što su mnogi od naših kolega napustili školu, najčešće prisiljeni neljudskim uvjetima života i velikom trajnom nesigurnošću u ovom kraju. Jedna Osnovna škola: „Tuhembo" je uništena. Oprostite i onima koji moraju ponoviti razred. Još jednom i tisuću puta, HVALA VAM za ovu proteklu šk. godinu 2014-2015. Molimo vas ostanite naši Roditelji Dobročinitelji i u novoj šk. godini 2015-2016, koja započinje 1. rujna. U ime svih đaka i učenika siročadi i siromašnih u Misiji Kimbulu i Ngengere, potpisani: Kakule Katamuliko; Kambale Vulere; Kasoki Katekalondo; Katungu Mwendera; Muhindo Kipotsa; Kasereka Kasonia; Desire Mufazili; Kasereka Vahesi; Kavugho Nyambeke Kimbulu, 10. 8. 2015.

NB. Uz prijevod, Zahvalnicu potpisuje i pozdravlja, odani i zahvalni Fra Ilija Barišić, ofm misionar

Molimo za misionare i našu braću po Kristu koji trpe tolika progonstva. Trenutno u svijetu u 50 zemalja kršćani se progone i podvrgavaju svakojakim mukama. Neka im Gospodin da snage. Hvala svim kumovima, kumama i prijateljima Misija!

Arsenal između sjajne povijesne priče i diskretnog zaborava

Piše: Marinko Petrić

U svakom gradu postoji mjesto gdje su najbolje i najcjelovitije zastupljeni i posloženi povijesni slojevi

grada, gdje se najbolje zrcali njegova povijest. Takva mjesta (nazvao bi ih riznicama uspomena) u pravilu su crkve. U slučaju grada Hvara, uz katedralu sv. Stjepana, to je svakako i njegovo povijesno brodogradilište - Arsenal. Trebalo je samo protresti i očistiti prašnjave i blatnjave stranice povijesne knjige Hvara sačuvane u Arsenalu. Zahvaljujući razumijevanju gradske uprave i odlučnosti splitskih konzervatora, to je srećom započeto krajem prošle godine u okviru pripremnih radova na sanaciji i adaptaciji prizemlja zgrade u suvremenu multifunkcionalnu dvoranu, prema projektu arhitekta Tomislava Krajine. Istraživanje je vodila tvrtka Neir d.d. iz Splita, arheolozi Nebojša Cingeli iz Splita (voditelj istraživanja) i Eduard Visković iz Hvara, te dokumentarist Porin Kukoč iz Splita, uz stručni nadzor arheologa Miroslava Katića i konzervatorski nadzor arheologa Saše Denegrija. Rezultati ovih istraživanja su, usudio bih se kazati, spektakularni, jer ne samo da su produbili naše poznavanje "pretpovijesti" Arsenala, već su bitno promijenili i proširili povijesni horizont samog grada Hvara. Prije

Arsenal u Hvaru

prikaza rezultata istraživanja potrebno je, međutim,

napomenuti daje već 1994. i 1996. g. izvršeno ograničeno sondiranje Arsenala i Fontika koje su vodili konzervatori Ambroz Tudor i Miroslav Katić. Sedam (odnosno deset) tada otvorenih sondi ukazalo je na iznimno arheološko bogatstvo i slojevitost prostora. Najvažniji nalaz bile su kasnoantičke zidine, kojima se konačno utvrdilo postojanje kasnoantičkog grada na mjestu današnjeg Hvara i definirao njegov položaj. Utvrđenje također i povijesni okvir grada: utemeljenje krajem 4. st., a razoren u 7. ili 8. st. O svemu je izvijestio Miroslav Katić u radu iz 2000. g.

V

Cetiri povijesna sloja U dvije kampanje (jedna krajem 2014. i druga početkom

2015. g.) istražena je polovica prostora Arsenala, odnosno nešto više od četiri traveja (odjeljaka) površine oko 200 m/2 od ukupno oko 500 m/2. Prva dva traveja istražena su u svoj širini Arsenala, dok se u dva iduća istraživalo dva metra do zidova Arsenala, kako se, prema procjeni statičara, ne bi ugrozili temelji zgrade. Maksimalna visina iskopa iznosila je oko 350 cm (računajući od betonske podnice iz 20. st. koja se nalazila na koti od 160 cm nadmorske visine, pa sve do sloja kamenih oblutaka nekadašnjeg žala na dubini od 140-200 cm ispod sadašnje razine mora.

26

I -KRlNENicA

+ + + + + + + t t ARHEOLOGIIJA t t ii t t tfi t t tfi Bogata slojevitost prostora, koja je otkrivena 1994. i 1996. g., novim je istraživanjima proširena, odnosno "produbljena" za još nekoliko slojeva, koji su se nalazili ispod sterilnog sloja gline, za koji se 1996. g. pretpostavljalo da je zdravica, odnosno prirodan sloj. Kako se istraživalo u gotovo svoj širini prostora Arsenala, dala se bolje razabrati i iščitati tlocrtna matrica zidova i horizontalna rasprostranjenost slojeva. Od brojnih slojeva i podslojeva (oko 27) izdvojio bih četiri dominantne grupe slojeva, odnosno četiri povijesna horizonta koja dominiraju stratigrafijom prostora Arsenala. Gornji horizont su slojevi 19. i 20. st., sa tragovima kamenog popločanja iz 1908. g. i dva drenažna kanala od betona s kamenom poklopnicom, vjerojatno iz sredine 20. st., svaki u dužini oko 20 m, nejasne namjene. Ispod ovog je horizont mletačkog Arsenala, koji obuhvaća vrijeme od 14. do kraja 18. st. Najznačajniji nalaz u ovom horizontu je zemljana podnica Arsenala i kanal za odvodnju otpadnih voda koji je tekao po sredini podnice. Začuđuje da su relativno rijetki nalazi keramike, te gotovo nikakvi ostaci višestoljetne aktivnosti. Izdvaja se, doduše van ovog istraženog dijela, nalaz 7 kamenih kugli otkrivenih u probnoj, slučajno odabranoj sondi pri ulazu u Arsenal. Kugle su velikog kalibra (promjera od 40-60 cm)

Osnovni slojevi Arsenala: 1(sloj19. i 20. st.), 2(podnicaArsenala14.-18. st.), 3 (kasnoantički sloj), 4 (sterilni sloj gline), 5 (sloj gareži pomiješan s pretpovijesnom keramikom), 6 (rimski sloj 1. st.), 7 (šljunak i mulj nekadašnjeg zaljeva)

i najvjerojatnije su bile streljivo za bombarde, koje su se koristile za rušenje gradskih zidina. Pretpostavljam da su iz 15. ili 16. st., kada je ovo streljivo najviše bilo u upotrebi. Niže se rasprostire kasnoantički horizont, koji pokriva vremenski raspon od 4. do 8. st. Po ostacima građevina, to je tlocrtno najrazvedeniji horizont, a sastoji se od tri građevinska (i povijesna) sloja. U najstarijem sloju, koji bi mogli vezati za 5. st., nalaze se ostaci velikih prostorija, od kojih je centralna hala širine oko 10 m i dužine (do sada istražene) od oko 14 m. Prostorija je po sredini imala noseće krovne konstrukcije, od kojih su do sada uočena tri. Kako je objekt bio smješten uz morsku obalu, radi se bez sumnje o lučkom kompleksu, najvjerojatnije skladištima, a možda i hali za smještaj manjih brodova. Od nalaza iz ovog horizonta ističem donji dio rimskog, vjerojatno nadgrobnog spomenika (stele), kojemu je dio s natpisom nažalost otkinut. Stela (?) je kao spolija bila ugrađena u jedan od kasnoantičkih zidova. Iz istog horizonta potječe ulomak stupa i baze. Podrijetlo i izvoran kontekst ovih spo lija nisu jasni. Ispod kasnoantičkog kulturnog sloja rasprostire se neobično visok i kompaktan sloj gline za koji ne znamo je li prirodno nanesen ili donesen ljudskom rukom radi temeljenja zgrada kasnoantičkog lučkog kompleksa. Ispod sloja gline je sloj gareži s množinom grube pretpovijesne keramike tamne, gotovo crne boje. Najniži i najstariji povijesni horizont u Arsenalu nalazi se na dubini između 33 i 63 cm ispod sadašnje razine mora i, prema keramičkom materijalu koji je tu zatečen, najvjerojatnije pripada 1. st. poslije Krista. To je najzanimljiviji i najneočekivaniji rezultat ovogodišnjih istraživanja, jer se u ovom horizontu nalaze dobro sačuvani tragovi zgrade i žbukane podnice unutar i oko zgrade.

Otkrićima prijeti zatiranje i zaborav Z grada (ili bolje reći objekt, jer ne znamo koliko je bila

visoka) većim dijelom je istražena. Zanimljivo je da nije imala zid prema morskoj strani i da su krajnji dijelovi bočnih zidova prema moru ojačani većim blokovima kamena (što upućuje da su trebali podnijeti jača opterećenja). Nadalje, objekt leži na sloju šljunka i muljevite zemlje (na 140 do 200 cm ispod sadašnje razine mora), koji vjerojatno predstavljaju ostatak žala i dna nekadašnjeg zaljeva. Sve dakle upućuje da je ovaj lučki objekt zapravo bio navoz (ili arsenal ukoliko je bio natkriven). Za povijest grada Hvara ovo je izniman nalaz jer je to je prvi objekt iz 1. st. do sada otkriven na prostoru grada Hvara, odnosno prvi materijalni dokaz o postojanju naselja već u razdoblju klasičnog,

antičkog Rima.

27

KRUVENicA

t t t t t t t t t ARHEOLOGIIJA t t t t t t t t t

Antički zid iz okvirno 1. st.

Velike kamene kugle nađene u prednjem dijelu Arsenala

Pokretan materijal u svim horizontima je uglavnom keramika i to u velikom broju, vremenskom rasponu i širokog podrijetla, od grube pretpovijesne (gradinske, ilirske) keramike, i to u izrazito velikom broju, rimske keramike u širokom rasponu radionica, bizantske, pa do srednjovjekovne, renesansne i barokne keramike iz 15.-18. st. Radi se uglavnom o ulomcima većih posuda, grube izrade (amfore, veće zdjele), bez posebnih ekskluzivnih primjeraka.

28

Građevinske suh-strukture u istočnom dijelu Arsenala

Brojni su i raznovrsni rezultati arheoloških istraživanja provedenih na prostom hvarskog Arsenala. Ovdje su skicirani samo neki segmenti ove iznimno značajne i zanimljive priče. Posebno ističem otkriće rimske (antičke) faze Hvara, koja do sada nije bila poznata, te isto tako otkriće kontinuiteta lučkih objekata u ovom obalnom prostom (nekada zaljevu) grada Hvara od 1. st. pa sve do početka 19. st., točnije 1824. g., kad su ulaz u Arsenali škvernasuti, čime se presjekla veza između mora i Arsenala. Istraživanja su vođena stručno, ali u vrlo otežanim uvjetima (podzemni izvori vode, prodiranje mora, blato) i ubrzano (doslovno ispred bagera) tako da se nije moglo dovoljno pažnje posvetiti detaljima i sitnijim nalazima, niti predahnuti kako bi se strategija istraživanja mogla prilagođavati novim situacijama i nalazima. Dodao bih i nedovoljnu ekipiranost za ovako zamašna i zahtjevna istraživanja.

Baza rimskog nadgrobnog spomenika(?)

Dosadašnjim istraživanjem obuhvaćena je samo istočna polovica Arsenala. Idućih mjeseci radovi će se nastaviti, pa očekujemo da će se tako definirati prava namjena rimskog lučkog objekta, te tlocrt i namjena kasnoantičke zgrade. U zapadnom dijelu Arsenala prostire se dio kasnoantičkih zidina grada, pa je prilika da se bolje ispitaju. Ispred Arsenala, još je 1966. g. uočen srednjovjekovni škver, pa bi sljedećim istraživanjima trebalo stručno dokumentirati i taj dio arsenalskog kompleksa. Nadalje, potrebno je ispitati odnos samog Arsenala prema :Mandraću i rezultatima nedavnih istraživanja Mandraća, te isto tako povezati nalaze u Arsenalu sa nalazima u hvarskoj luci, odnosno povezati kopnenu i pomorsku arheološku evidenciju hvarske luke. I na kraju, s gorčinom valja reći da od spomenute povijesno-arheološke priče ništa neće biti vidljivo. Adaptacija Arsenala koja je u tijeku izvodi se prema ranije zacrtanom projektu, bez ikakvog obzira na rezultate arheoloških istraživanja. Dijelovi antičkih

zidova se potkresuju kako bi se prilagodili razinama projektiranih podnica, ostali zidovi se prekrivaju geotekstilom (za neka bolja vremena?!), sonde se zatrpavaju, prostor se betonizira, rade se pregrade, uvode neprikladni materijali. Ukratko, ignorira se i zatire arhitektonsko i povijesno tkivo Arsenala. Umjesto sjajne povijesne priče o Arsenalu i gradu Hvaru koja nam se otkrila i koju je trebalo ispričati na samom objektu, pod krinkom osuvremenjenog povijesnog prostora, provodi se agresivna interpolacija u spomenik i dekonstrukcija same predodžbe Arsenala, te u biti nudi arhitektonska ljuštura bez mačenja - jednom riječju,

zaborav hvarskog povijesnog Arsenala! Neka ovaj zapis posluži kao podsjetnik i poticaj za kvalitetniji nastavak istraživanja, te za kvalitetniju interpretaciju i bolju prezentaciju hvarskog povijesnog Arsenala.

IZVORI I LIIBRATURA: Đino Novak, Terenske, arheološke i d.mge konstatacije do 30. V. 1969., povodom radova na postavljanju kanalizacije koncem zime 1969. godine, Periodični izvještaj Centra za zaštitu kulturne baštine otoka Hvara 15, 1969, 12-13; Miroslav Katić, Kasnoantički grad na Jadranu - primjer grada Hvara, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 38, Split 2000,19-48; Joško Kovačić, Razvoj grada i luke Hvara kao vojnog i pomorskog središta, Grada i prilozi za povijest Dalmacije 25, Split, 2012., 246-268; Nebojša Cingeli, Preliminarno izvješće o zaštitnom arheološkom istraživanju unutar područja Arsenala u gradu Hvaru na k.č. 204 i 205 k.o. Hvar, Split, prosinac 2014.; Isti, Preliminarno izvješće o zaštitnom arheološkom istraživanju unutar područja Arsenala u gradu Hvaru na

k.č. 204 i 205 k.o. Hvar, Split, veljače 2015.

SVETA MARIJA MAGDALENA U NJIVAMA Piše: Joško Kovačić

U Njivama istočno od grada Hvara, na položaju Plajica, nalazi se zanimljiva gotička crkvica sv. Magdalene, koju puk zove Sveta Mandalina. Smještena je blizu starog „općenog puta" koji iz Hvara vodi u Milnu, Malo i Velo Grablje te dalje prema Starom Gradu. Već se odavno ne celebrira na naslovničin blagdan, nego se 1. svibnja služila misa, a i danas se na taj dan odatle blagoslivljaju okolna polja.

T o je maleno jednobrodno zdanje s polukružnom apsidom. I dvostrešni krov crkvenog broda, pačetvorinaste osnove,

i krov apside sačuvali su izvorni pokrov od kamenih ploča. Na pročelju je zvonik-preslica na polukružni luk, s dvovodnim krovićem (već na njemu i nema ploča). Pod lukom zvonika je vijenac ukošena presjeka. Vrata crkve uokvirena su gotičkim „štapom", koji na dnu završava viticama. Na nadvratniku, što ga u otvoru vrata podržavaju dvije lisnate konzolice, stoji plitak reljefni križ: tri gornja kraka završavaju mu trilobama, a donji se račva. Više nadvratnika je luneta na blago prelomljen gotički luk. Uz vrata je izvana, s desne strane, kropionica s režnj evim a. S obiju strana ulaza je oštećena kamena klupica za odmor, a vidljiva je i mala popločana plokata pred crkvicom. Unutrašnjost je popločana ovećim nepravilnim pločama bez finije obrade; pod oltara i predoltarja je povišen na stubu. S juga i sjevera bliže apsidi ima po j edan prozor novijih ukošenih okvira, tako da izvana naliče strijelnicama. Cijela je crkvica inače tradicionalno položena, s apsidom na istoku a ulazom na zapadu. Lađa je presvođena prelomljenim gotičkim

svodom, koji se diže izravno iz zida, tj. nema ni potpornih pilastara, ni svodnica. I luk apside je prelomljen na gotički način, te sazidan od brižlj ivo klesana kamena. Na dnu prema bokovima oltara ima uobičajene trokutne menzole završene šiljkom, a na ključnom kamenu odozdo je re ljefni uosobljeni prikaz Sunca. Uz apsidu desno j e izvorna niša (kustodija) za kruh i vino. Svod apside prilagođen je obliku luka; apsidna žbuka oslikana je motivom lozice (novij i rad?).

29

KRUVENicA

+ + t + + t + + FORSKE CRIKVE

Donji dio oltara je ziclan od kamena i bez ikakvih ukrasa. Je li to izvorna menza ili ne, moći će se ustanoviti, kao i (dvojbena) pretpovijest ove crkvice, jedino stručnim istraživačkim zahvatom. Gornji je dio oltara drveni okvir, pučki rad bez osobite vrijednosti, na kojemu je pčela, valjda u vezi sa pčelarskim značenjem ovoga dijela Njiva. Na oltaru je bila slika koja prikazuje Mariju Magdalenu, Mariju Jakovljevu i Salomu (pučki: „tri Marije") na praznom Kristovu grobu nakon Uskrsnuća (Mk 16, 1 ). M. Kolumbić je smatra kasnijim djelom mletačkog slikarstva (vj. 18. st.), koje se oslanja na raniju slikarsku tradiciju. Na grobu na slici je oštećen natpis: TVLERV/n!T DOM (= „Tulerunt Dominum meum. . .. ": „Uzeše Gospodina mojega, i ne znam, gdje ga staviše" - riječi Magdalene neprepoznatom Kristu iza Uskrsnuća; Iv 20, 13). Nad njim se nazire godina: ... 785 (=1785. ?). Ona se ne mora odnositi na nastanak slike, jer obrađuje drugu (iako blisku) ikonografsku temu. Sliku je crkvi darovao don Juraj Domančić, tada vršitelj dužnosti gradskoga župnika, 1864. god., pošto ju je prethodno popravio Francesco de N atalis, slikar iz Mletaka. Opet je bila restaurirana 1965. Domančić je zacijelo darovao obnovljenu stariju sliku. Možda je u pitanju ona koju darova biskup Asperti za pohoda 1707. godine. Ovo ulje na platnu, veličine od 66 za 83 cm, bilo je odnesena iz crkvice 28. srpnja 1987., i otad ovdje prestaje bogoslužje; 1991. slika je bila popravljena u današnjem HRZSt, ali je pri tome bila kaširana na drvo, te tako izbrisan natpis na naličju. Otad se čuvala nad vratima sakristije Stolnice, dok nije nakon pada oko 2012. bila prenesena u izloženi dio Riznice u Biskupskom dvoru.

Grčki robijaš i stanar Luka Oko cijele crkve izvana teče podna istaka („cokul"),

zacijelo za učvršćenje temelja; i ona je danas na mnogim mjestima oštećena. Po svim svojim slogovnim značajkama, ovo skromno zdanje spada u jednostavnu gotiku 15. stoljeća. I doista, spominje se da ju je dao sagraditi Radić Stipićević, iz obitelji primljene u hvarska plemstvo 1420. godine. On je potpisao akt o osnutku beneficija pred hvarskim biskupom Tomom Tomasinijem 16. IX. 1459., no naglašuje se da je crkva još bila nedovršena. Crkva bijaše dovršena tek 1502., kako svjedoči ugovor, koji su 7. ožujka te godine baštinici Stipićević sklopili s meštrom Matejem, iz obitelji prozvanoj po gradnji nakapnica, i sličnih presvođenih prostora, „de Cisternis": ovaj se za 16 dukata, već pripravljen kamen i vapno te kamene ploče ili crepove za njen krov, obvezao dovršiti i presvoditi crkvu i načiniti joj odgovarajuću preslicu „kao svaki valjan majstor", započevši radove po

30

KRUVENicA

t t t t t t t t FORSKE CRIKVE t t t t t t t t

U skrsu, a dovršivši ih do svetičina blagdana u srpnju. U ime papinskoga vizitatora Garzadorija, pohodi 5. I. 1625. „poljsku crkvu sv. Magdalene u Njivama" Ivan Tomko Mrnavić. Žrtvenik je bio slabo opskrbljen, te „bez nadarja i obveza". Dne 10. veljače 1637. pohodio je vikar biskupa Zorzija, s kancelarom Cerinićem i kanonikom Zorzijem, na putu prema Zaraću, i ovu crkvicu. Navodi se da ima na oltaru „staru sliku", s likovima sv. Magdalene i Marije Jakovljeve, te raznobojan antipendij; čuvar crkve bio je neki Grk, imenom Nikola Krećanin. Na stroge upite vizitatora odgovorio je da ispovijeda „katoličku Kristovu vjeru, po grčkom obredu". Dvadeset godina/!/ je robijao na galijama, a kad je bio oslobođen, došao je ovamo i našao ovu crkvicu posve zapuštenu. Već se dvanaestak godina brine o njoj, iz ljubavi prema Bogu, a sagradio je i nešto kućice. Obrađuje zemlju, a u slobodnom vremenu moli očenaš, zdravomariju i vjerovanje za žive i mrtve. Izjavljuje da u duhovnim stvarima priznaje vlast gosp. biskupa. Ispovijeda se četiri puta godišnje kod kaluđera na Sv. Venerandi, a na misu ide ,,indifferentemente", i u grkokatoličku crkvu sv. Venerande i u ostale, rimokatoličke, u Hvaru. Blagdane slavi po rimokatoličkom kalendaru. Milanijevavizitacijaiz 1645. nalazi ovucrkvu„pretvorenu u običnu nastambu": conuersam in habitationem ordinariam; u njoj prostrt ležaj i siromašno pokućstvo: Lectum Stratum, capsam, et pauperem supellectilem, a tu se bio nastanio Luka Sabić sa ženom Margaritom, koji je zabezeknutom biskupu izjavio, da je tu došao „služiti Bogu i čuvati crkvu" (odmah mu je bilo naređeno da ukloni pokućstvo).

31

Crkva je imala neposvećen oltar s antependijem, križem, poderanim pokrivačem, te palom s likom sv. Magdalene. U blizini stajaše kuća u kojoj je stanovao ovaj Eremita, ali ruševna: in statu colabentiae, a uokolo su bili vinogradi i zasijana zemlja de ratione Eremi, tj. crkvene nadarbine, odnosno njezina čuvara, kojega po starom običaju nazivahu „pustinjakom" - odatle i noviji naziv „remeta" za zvonara­crkvenjaka. God. 1677. rektor je ove crkve sv. Magdalene ... in Gniue ... prope Domaz Dol bio kanonik Marin Gazarović (de Gazzaris), po dodjeli biskupa Andreisa iz 1673.; ističe se njena zapuštenost. Naime, 31. VII. 1673. preuze Biskup ovo napušteno nadarje S. Mariae Magdalenae prope Domaz dol non longe ab hac eadem Ciuitate, bez upravitelja, te uzurpiranih dobara, i dodijeli ga tome đon Marinu. Siječnja 1699. dodijeli ga biskup Rovetta, ali naglašujući da je I izvorno/ laičkoga pravovlasništva, po dugoj ispražnjenosti kanoniku Ivanu Krst. Dobroslaviću-Boniniju. Tridesetog ožujka 1762. biskup Joakim Marija Pontalti, u pratnji kanonika Ivana Ančića i Mihovila Grubnića, dolazi do sv. Magdalene, jašući na konju za „Grabglie". Kaže da je crkva jednostavni beneficij po dodjeli Ordinarija (beneficium simplex de collatione ordinarii), te da je tadašnji rektor đakon Ivan Krstitelj Barić „iz krila ove Stolne crkve" (de gremio huius cathedralis). Bilo je naređeno da se popravi krov, da se pod poploča kamenom, a crkva iznutra obijeli vapnom.

KRUVENicA

t t t t t t t t FORSKE CRIKVE t t t t t t t t

Akcija obnove od 1906.

Uk~lov?zu 1770. ~bilazi crkvu, po nalogu biskupa RibohJa, kanomk Frane Gargurić-Kasandrić.

Ponavljaju se odredbe iz 1762. i kaže da će se zabraniti bogoslužje u ovoj crkvi ako se one ne izvrše. God. 1786., 10. I., po smrti rektora Barića, biskup kao pravovlasnik Guspatron) pripoji ovaj beneficij (uz još dva u Katedrali, v.) vršitelju dužnosti gradskoga župnika („pro-parochus" -tada Prosper Gargurić st.), zbog njegovih slabih prihoda. Ali se stanje nije mnogo popravilo ni do 1804. Te godine, zadnjeg dana travnja, biskup Anđeo Petar Galli, s kanonicima Nikolom Politeom i Josipom Raffaellijem, otišao je najprije brodom uZaraće, a na povratku se odmorili i okrijepili u Milni, pa pješice proslijedili do Sv. Magdalene. Rektor je bio đon Nikola Boldović iz Nerežišća, zamjenik hvarskog župnika (pro-parochus Civitatis). Naređuje se da se poprave krov i zidovi, poploča pod i obijeli crkva, da se učvrsti sveti kamen žrtvenika, a oltarna slika sigurnije postavi. Trebalo je kupiti barem četiri svijećnjaka i dvije vaze s umjetnim cvijećem (palmae). Sve je ovo rektor imao učiniti kroz tri mjeseca, inače će izgubiti pravo na dohodak. Tako se čini daje crkva, vjerojatno izumiranjem patronske obitelji Stipićevića, bila neko vrijeme zapuštena, da bi pravo dodjele beneficija kasnije dobio hvarski biskup. God. 1881. odreče se Juraj Domančić, preuzimajući

kanoničku čast, ove nadarbine „Santa Maria Maddalena in Gnive", koju je uživao kao gradski podžupnik. God. 1886. upravljao je nadarbinom koralni vikar đon Jakov Novak, no čisti je prihod išao učitelju pjevanja i moderatom kora, pa se čini daje beneficij tada bio pripojen onome „Vrta Lučić" i Sv. Marije „de Buce". Upravitelj je imao i starih spisa o beneficiju, od 15. st. Posljednji je rektor Sv. Magdalene bio hvarski župnik đon Stipe Miličić, koji 1906. pokreće akciju za popravak ove crkve, neuspješnu sve do danas, više od stoljeća kasnije (svibanj 2015.)! Nadarbine se odrekao 1924., i odonda je pripala Zakladi Skakoc, koja se brinula za celebriranje, a nestanak zemljišnog nadarja agrarnom reformom 1930-ih je „via facti" crkvu vratilo Župi. - Posljednja je misa na naslovnicu, sv. Magdalenu, 22. srpnja, bila održana za 2. svjetskog rata. Običaj celebriranja na 1. svibnja, uz blagoslov polja, bilježi se u prvoj polovici 19. stoljeća. Do god. 1958. odlazilo se do crkvice u procesiji i blagoslivljalo polja sa četiri

različita mjesta; prethodne su godine ovu procesiju, kao i većinu ostalih, zabranile komunističke vlasti, pa se od tada ovdje vjernici okupljaju neformalno, a blagoslov obavlja sa četiriju strana do crkve. Danas je crkva sv. Magdalene u vrlo slabu stanju. Zidovi, osobito na pročelju, opasno su napukli, tako da svod prijeti padom, a krov apside i lađe blizu zvonika je ozbiljno oštećen. Ne bi se smjelo nikako dopustiti da ovaj spomenik iz 15. stoljeća razvale vrijeme i nemar. Iz novijeg vremena imamo vrijednu prouku o

proporcijama ove crkve (Ivo Štambuk, Zaboravljene proporcije: kanon za izgradnju crkava, Prilozi povijesti otoka Hvara XI., Hvar, 2002., 91-109). Ovo bi bila povijest crkvice sv. Magdalene kod Hvara, koliko se može izaznati. Mišljenje pak, da je ova crkva nastala na mjestu neke ranokršćanske, pripada - po sudu potpisanoga - svijetu mašte. Ali, veza između ukopno­obrednih gomila, te crkvica na povišenim mjestima očita je i u ovom slučaju, i govorila bi o pogansko-kršćanskom kontinuitetu. Istraživanje gomile pod crkvom i ispitivanje crkvenih temelja, možda u obuhvatnijem restauratorskom zahvatu koji je više nego potreban, riješilo bi mnoge nedoumice.

NAPOlvfENA UREDNIŠTVA: U tijeku je prva faza obnove Mandaline u kojoj bi se sanirali temelji i zidovi crkve. Kako ovaj projekt nije prihvatilo Ministarstvo kulture, financira ga župa uz pomoć Grada Hvara. Ukoliko želite pomoći spasiti ovu našu crkvu, svoje novčane priloge možete donijeti u župni ured ili uplatiti na žiro-račun:

HR 8423400091510249820 s naznakom "za Magdalenu"

32

Piše: Joško Kovačić

Iako je jugoslavenski državno-partijski vođa Josip Broz Tito umro prije punih 35 godina (Ljubljana, 4. svibnja 1980.) - pa razdoblje njegove vlasti za sve naše sugrađane mlađe od pedesetak godina spada u „priče iz davnine" - ipak i danas o njegovu „liku i djelu" postoje žestoko suprotstavljena mišljenja, i to ne samo među povjesničarima, kojima ovaj državnik sada nesumnjivo „pripada". U te se prijepore ovdje neće ulaziti, jer za to nema ni prostora, ni vremena, a ni smisla u ovom kratkom prikazu kojim se nastoje zaokružiti pohodi znamenitih osoba Hvaru.

Onjegovom životopisu samo dvije pripomene: zbiljski mu je rođendan 7. svibnja (1892., općina Klanjec,

župa Tuhelj, selo Kumrovec u Hrvatskom zagorju), dakle na Sv. Duju, kad i pok. hvarskom biskupu Celestinu

(1912.-1994.), ili Titovom borcu, hvarskom povjesničaru Andri Gabeliću (1920.-2014.). O tome nema sumnje, jer podatke i snimke iz župnog arhiva donosi biograf Dedijer, još početkom Brozove vlasti: usp. HBL 211989, 358-370. „Službeni" datum - 25. „maja" - „Dan mladosti" - nastao je, vjerojatno, u želji da se taj dan pretvori u nekakav „socijalistički Božić". Druga pripomena: govorkanja o tome kako „ovaj Tito" nije bio „pravi Tito", koji da je poginuo u ratu, a „ovaj" da gaje „zamijenio" - tek su bajke, zasnovane na staljinskoj propagandi u doba sukoba 1948.-1953., kadje Radio Moskva grmjela kako je Tito, zapravo, nekakav „poljski grof'! /od: Poljska; ne od: polje/. „Najveći sin naših naroda i narodnosti" volio je putovati (sa svojom brojnom svitom), ne samo inozemstvom (pa su ga u vicevima zvali „sv. Josip Putnik"), nego i „zemljom", gdje je posvuda, kao „najdraži gost", bio najsvečanije

dočekivan. U Hvaru je bio triput, a o tome pišu: Ivan Dužević u Hvarskom zborniku 3/1975, predlist i str. 25-32; Ranko Vilić u Slobodnoj Dalmaciji, 10. Vl. 1980., 2, te potpisani u Prilozima povijesti otoka Hvara XI.12002, 294, i u Franjevački samostan i crkva u Hvaru, Zgb 2009, 96-97.

33

KRUVENicA

POVIJEST

Tito dolazi u Hvar prvi put 9. ožujka 1950. Posjetio je Kazalište, Forticu (gdje ga na serpentinama Hvarani dotiču kao kakvo božanstvo: Slobodna Dalmacija, br. 1594/1950, 15. III., 1-jedinije od državnika, pohoditeljaHvara, posjetio ovu tvrđavu, i odatle promatra dvogledom Vis, gdje je 6 godina ranije bio stožer partizansko-savezničkih snaga). Pohađa zatim gradsko kupalište „Bonj", pa Franjevački samostan „i druge kulturno-historijske spomenike". U hotelu „Istra" (ex „Kovačić", srušenom 1986., na mjestu južnoga dijela današnje „Rive") susreće se s tadašnjim općinsko-kotarskim „rukovodstvom" - „čim je ušao u brod, izašao je na palubu i otpozdravljao okupljenom narodu sve dok brod nije isplovio iz luke". Idući je posjet bio 3. svibnja 1962., brodom „Kraljevica", a sastanak sa „rukovodstvom" na terasi „Palaca", gdje se najviše govorilo „o slabostima koje su se u tom periodu javljale u čitavoj zemlji, a o kojima je drug Tito govorio nekoliko dana kasnije u svom poznatom govoru u Splitu" - govoru, koji su i neki njegovi najbliži suradnici ocijenili - demagoškim. Treći i posljednji put dolazi 9. kolovoza 1965., brodom „Galeb", toga puta s „drugaricom", suprugom Jovankom (rođ. Budisavljević: Pećani kod Korenice u Lici, 1924.­Beograd, 2013.). Prvo odlazi na jednosatni razgovor s dr. Vladimirom Bakarićem (1912.-1983.), svojim „namjesnikom" u tadašnjoj Hrvatskoj, u vili na Kovaču („Kovoc"), službeno Izvršnoga vijeća Sabora, no u zbilji samoga Bakarića, pa je za Hvarane trajno ostala „vila Bakarić". Tu su ga pozdravile i devetogodišnje „pionirke" Vinka Barbarić (kasnije: Babić) i Margita Miličić (kasnije: Visković); poslije je, i opet na terasi „Palaca", razgovarao s mjesnim „političkim radnicima", s kojima je razgovor nastavio i na „Galebu", dok brod nije isplovio iz luke. Poslije Titove smrti počinje postupan, ali neumoljiv sunovrat državne tvorevine kojoj je stajao na čelu preko tri i pol desetljeća: uzaludna su bila zaklinjanja „I poslije Tita - Tito", kao i „hodočašća" na Titov grob u beogradskoj „Kući cveća", pa tako i sa Hvara. God. 1987. trči se posljednja „Štafeta mladosti", ridikulozan obred koji je

trajao od 1945., te napokon izgubio svaki smisao (ako ga je ikad i imao). Tom prilikom Slovenci izazivaju skandal, predlažući za službeni plakat - prepravljen njemački

nacistički manifest iz 1930ih!, duhovito ukazujući na totalitarizam „titoštovlja". Posljednja štafetna palica, usvojena na javnom natječaju, načinjena od pleksiglasa, imala je osam „kapi krvi" kao simbol jugoslavenskih „republika i pokrajina" - ali se pokazala kao zlokoban predznak ratova, koji su razvalili jugoslavensku federaciju 1991.- 1999. g. (wikipedia - stafeta mladosti). U sjedištu Mjesne zajednice u Hvaru - na sjeverozapadu kata Arsenala - bila je skinuta Titova slika i jugoslavenski grb 11. rujna 1990., a velika petokraka dan ranije. Nekako u to vrijeme bilo je u temelje istog Arsenala, raskopane u svrhu arheoloških istraživanja - koja traju i danas, kao jedinstven primjer „kontinuiteta" ! - „pokopano" Titovo poprsje (likovno jezovito), redovito izlagano za svečanosti u prizemlju te zgrade. Dosta ranije ugasile su se i žarulje na imenu „TITO", koje je svijetlilo na Fortici i Napoljunu. Diskretno, u neradnu subotu, na proljeće 1991., bile su uklonjene i Titove slike iz školske zgrade, koje su dotad visjele u svakom razredu. Slike ovoga državnika odstranjene su i iz državnih ureda, a posebno je zanimljiv slučaj sa hvarskim ugostiteljima: negdje 1980-ih bila su svega dvojica koja nisu imala Titovu sliku u svojim radnjama. Kada su zbog toga bili prozvani, jedan je od njih odbio postavljanje „portreta", pozivajući se na to da za to nema nikakvih zakonskih propisa (što je bilo točno, te nije imao ni „zakonskih posljedica"). Drugi je postupio „kompromisno", te postavio „Maršalov" reljef u svoju „butigu", ali ga je prebojao u bijelo, pa se nije razlikovao od okolnog zida! (nasuprot tome, otac je potpisanog držao, u svojoj krčmi južno uz Arsenal, od 1940-ih do 1960-ih godina, fotografije Tita i Bakarića, a „Tito je gleda u kužinu"). I tako je završio i ovaj povijesni ciklus-cirkus. Završio bih „parolom", pa zvučala i „titoistički":

TITO - POVIJESTI; BUDUĆNOST - NARODU!

34

I

Piše: Pjero Bogdanić

Neće još bit puno svita u Komižu koji se ispominjedu vrimena kal smo bili pol Taljonima. Jo nison zobil veliku cornu glovu, kuda balun, sumo puno veću, koja je bila naštanpona na puno mistih u Komižu, najveće po zidima kućih na rivu. Ta glova je bila onako soma, ni bilo ni ramenih, ni rukih, ništa, sumo glova. Ijelna kaciga ol gvožjo no nju.Tu je bilo štanpono na puno mistih, dobota na svaku kuću na rivu di su mogli noć misto za tako veliku glovu.

K~l son .to par:.i put vi~~ ~o kal son ~ušal doma, piton JO moJe stanJe da koJI Je ono covik po komiškima

kućima, po zidima, a oni meni da je tu okupator, Taljonac, daje to Duće, i da sal vej nismo ono ca smo bili, da smo sal u ltoliju i da smo Taljonci. Meni kako ditetu ni bilo baš puno brige jesmo ovo ili ono, jesmo Taljoni ili Turcini ili cagor drugu, ali mije bilo malo smišno da smo oljedonput postali Taljoni. A još veće nison mogal duć kraju kako je ovi covik okupator. Jo son mislil da okupator dujde sa nikun velikun vojskun, da pobije naše vojnike, razruši kuće, potopi brode i tako postane okupator. Ma jo nison vidil ni cul da se je

35

pucolo, da je bilo mortvih, ranjenih, a i doma se obo temu ni ništa govorilo. Meni se pari da su Taljonci sumo dušli, onako sa dvo tri broda, istiroli iz kućih domoći svit i uselili se u nojlipje naše kuće. Ovi taljonski vojnici, neka mi Bog oprosti, to ni slicilo na niku vojsku. Sve niki moli svit, comi kuda da su se godišće đon sunčali pri nego su dušli u Komižu. Ni jedon ni bil priko metra ipul. A i uniforme su nji bile malo smišne, nike berite kuda su dušli u maškare, a jakete su nji svima bile nojmanje dvo broja veće. A isto su bili okupatori. Apena posli puno vrimena son jo doznol da oni nisu bili nikaki okupatori, nego da je niko naša vlast, gore u Zagrebu, njima dola Komižu. Oni su dušli na svoje. Isto son posli doznol da Taljonima nisu doli sumo Komižu, nego i još puno druge zemlje. Taljonci su u tu vrime doržali puno tega ca mi danas imomo. Cili Vis, ne sumo Komižu, po škoje Lastovo, Korculu, Susac, Mljet, a da ne govorimo gore uzbardo kako Zadar, Šibenik, pa one otoke Krk i to. I da ne zaboravim cilu Istru. Ala, pasalo je i oto. Dokle je duralo, ni bilo puno lipo. Mi u Komižu nismo puno volili te Taljone koje smo mi zvoli Pujizi. Oni su cinili nike puno grube stvori. Krali su non grožje, i smokve, svo nojbojo ribaje bila za njih, a nikal nji napamet ni palo da ribom plote za tu ribu. Sumo bi vazeli i išli ća. A bili su non izili sve maške po su se nakotili miši. Mi

KRUVENicA

t t t t t t t t t t PRIČA t t t t t t t t t t U

I

Go Atitl\J>

GtVe IHE G<J\/E#.!NMENI ~OUI.! l,_,U5 1.

smo mislili da ćedu Taljonijist miše kal ni vej bilo maških, ma invence ne. Cinili su i druge stvori oti Pujizi, cinili su i dicu. Nikima našima ženskima ni bilo morsko puć uškuro sa Pujizon. A kal su Pujizi išli ća, mogli smo vidit nike naše mlode ženske bez vlosih, obrijone, i olma smo znali da su tu one ca su sa okupatorom cinili one stvori. Taljoni su išli ća, a onda su Komižoni izbrisali Dućeta sa svih komiških kućih. Ni pasalo puno vrimena, a na tima istima mistima di je bil Duće, pojovili su su nike nove face, nike nove glove. Ne jelna glova kako pri, nego veće njih. Nojprije je biljedon sa velikima barkima sa nikun šajkaćun. Drugi je bil niki boležjivko, kuda da je bil šucijov jadan. Vas ćelov. A treći, njega ne moreš zaboravit - izgubila mu se je glova u onu veliku brodu. Mogu von reć da baš ni jedon ol njih ni bil ono nako da bi covik rekal ala da. Kal sonjo tu vidil, pitol son moje doma da jesu sal ovo niki novi okupatori, sumo jih je sal malo veće po će nom bit gore nego ca nonje bilo kal su Pujizi bili okupatori. Na to su mi moji rekli da neka mi to vej nikal ne pade napamet, da su to naši oslobodioci i još tako nike rici koje jo nison nojboje razumil. Sumo son znol da nisu okupatori. Posli son doznol imena onih judih ca nisu bili okupatori. Oni parvi, oni sa barcima ol pul metra, to je bil „Drug Staljin", oni sucijovi je Lenjin, a meni je nojdražji bil oni ca mu ni oci ol velike brode nisi mogal vidit. Marks. Kal je moja pokujno nona cula da je oni sa brodun Židov olma nju ni bi drog, jerbo da je un izdol Isukarsta i da njemu ne moremo virovot. Po son jo povirovol da su ovo sal opet okupatori. Bili oni okupatori ili ne, nisu ni oni na zidima komiških kućih puno vrimena stoli. Oljedonput vej ni bilo Staljina, ma ni jelnega ol one druge dvojice. Ni Židova, po se je mojuj noni bark smijo kalje to doznala.

Ni pasalo puno vrimena, a sa zidih nos je gledoljedon drugi covik. Til son opet pitat moje doma da ca je ovo sal, da je ovi okupator ili ni i da koliko će ovi izdurat. Ma nison ništa pitol, nego son se jelnun prilikun prilipil uza niki stariji svit i doznol da je tu bil Tito. Ma me je isto mucila jelna stvor, a to je da ovo vode u malo vrimena toliko se je tih glovih prominilo da son bil siguran da ni njegova neće ostat puno vrimena. Kako ste vidili, sa tim glovima po zidima, imol son velike muke. Sal je okupator, po onda ni, po onda barž i je, barž i ni. Nikal nisi siguran is kin imoš posla. Onako molemu ol šest sedan godišć, meni se je bilo malo teško snoć. Govorili su mi ti si još moli, narešćeš, postaćeš pametniji po ćeš boje razumi t. Naresal jeson, ma mi se pari da nison puno pametniji i da još puno stvorih ne razumin. Oto, na priliku, nison mogal kapit kako je to jelna kola u Komižu mogla dobit ime po Mili Budaku. Za one koji za ovega cijadina nisu culi (ajo mislin da ihje veće ol devedest postu), unje bil književnik i ministar u vladi NDH. Daje Komiža bila u tu daržavu, još bi mogal i razumit. Ali Komiža ni bila u NDH i taj Budak ni mogal ništa napravit za Komižu da bi mu se Komiža sal na ovi nocin nikako odužila. Niti je bil Komižanin, niti je co ucinil za Komižu, niti je kal bilu Komižu, a siguro nikal ni poznavol ni jelnega Komižanina, a barž nikal ni cul za Komižu. To našima komiškima pulitičarima ni smetalo da mu dođu kolu. A ni bil ni okupator.

36

Upozorenje iz 1967.

Koliko smo svjesni onoga što imamo (ili: čemu nas može naučiti dr. Niko Duboković Nada/ini)?

Piše: Mirjana Kolumbić

Sređujući papirologiju, bolje reći, pokušavajući srediti svoj radni prostor u kojem sjedim gotovo 39 godina, u nastojanju da ostavim iza sebe red kada za koji mjesec odem u mirovinu, naišla sam na mnoge već zaboravljene dokumente, pisma, bilješke, slike, okružnice i bog zna što sve ne. Pažnju mi je privukao jedan obični plavi list požutjelih rubova iz 1967. (ili 70?) na kojem piše UPOZORENJE!

Prilažem da sami pročitate. U zaglavlju je Centar za zaštitu kulturne baštine, a u potpisu, naravno Dr. Niko

Duboković Nadalini. Ne radi se o nikakvoj posebnoj mudrosti. Šjor Niko nas upozorava na stvari koje imamo u kućama i koje se ne bi trebale i smjele na bilo koji način

37

otuđivati ili pak prodavati. Tekst je pisao krajem 60-ih, kada je turizam već pokrenuo otok. Ljudi su otvorili svoje starinske kuće turistima koji su odjednom njihovu „starudiju" uočili kao vrijednost, kao etnološke kuriozitete ili umjetničke predmete. Pokazali su interes za sadržaj zapuštenih konoba, stare škrinje, oružje, pokućstvo ... Stari, često i neuki ljudi rekli bi: uzmi, to je ionako starudija, to nam samo smeta. Tek pojedini su shvatili da se takve stvari može ustupiti za određenu naknadu i od onoga što smeta postići i određenu korist. Veoma rijetki su znali da su ti stari predmeti, ako ne umjetničke ili spomeničke vrijednosti, predmeti emocionalno vezani za povijest njihovih obitelji i nisu ih htjeli otuđiti. Tek se formirala svijest o čuvanju i zaštiti spomenika, o baštini kao nacionalnoj kategoriji. Ljudi su se postepeno educirali, učili i usvajali nužnost zaštite kulturnih dobara, u što je svakako spadalo i ovo o čemu se govori u upozorenju Dr. Duboković na diskretan i nenametljiv način, pazeći da ne podcijeni ničije znanje, usmjerava kako sačuvati svoju baštinu.

KRUVENicA

BAŠTINA

CENTAR ZA ZAŠTITU KULTURNE BA ŠTINE

UPOZORENJE

Naše Kuće u yradovima i selima tfvara posjeduju starina ra~ne r;rsle,

od melo/a, drva i u slici. 8f7e to nije mnogo, pa treba čuvali, jer Cuvajud sta-­

rinu čuvamo spcmenif:.e na.~e kulture . .

Radi toga pc~ivaju se 9radani da ne darif7aju niti da ustupaju u;;. na-­

knadu ovakve stvari, u koliko ifz ne/Ko ~a to moli, ili nudi otKupninu.

Oiudir;anjem OJ7ako17e vrste osiramašujemo naše kuće, a istodobno krši­

mo ;wf(on o ~ašfili spomenika Kullure, kaj; na do:ivoljar7a u11išfaf1anje, atu-·

đivanje, pa ni favo~ spomen;f(a sa područja na kojem se nala~e.

DIREKTOR CENTRA· Dr. 1'/iKo Duboković Nadalini

U zaštiti baštine najvažniji je čovjek I ako je i tada postojala pravna regulativa o zaštiti

kulturnih dobara, kao i određen broj ustanova, zavoda, instituta i muzeja koji su se bavili direktno zaštitom spomenika, njihov se rad jedva osjetio na samom terenu, posebno u manjim sredinama, a osobito na izoliranim otocima. Novine, radija, televizije nisu cjelodnevno brujale o važnosti kulturnih dobara, zaštiti materijalne i nematerijalne kulturne baštine, uništenjima, devastacijama, restauracijama i rekonstrukcijama spomenika. U školi smo učili o vrijednim kulturnim objektima, velikim svjetskim kulturama, spomenicima i muzejima, no ja prva nisam tada shvaćala da je sve ono što me okružuje spomenik, da je dijalekt kojim govorim već tada uzurpiran svim jezicima kojima smo dolaskom turista odjednom progovorili, da su odjeća, ples, napjevi i običaji, nematerijalna kulturna baština koja se novom modom, apartmanizacijom, industrijalizacijom, pa konačno i Beatlesima i električnim gitarama, najednom našla u kategoriji ugroženog kulturnog dobra. Danas pak imamo izbrušene zakone o zaštiti spomenika, o muzejima o bibliotekama, arhivima, o svim oblicima zaštite materijalne i nematerijalne baštine, vojske ljudi zaposlene

u zavodima, institutima i muzejima, koji sjede ispred svojih kompjutora i u klimatiziranim prostorima ispunjaju svoje „kućice" u programima za evidenciju svih oblika spomeničke baštine, tiskaju knjige i rade izložbe. Na žalost, sve manje imamo onih koji obilaze teren, rade s ljudima, educiraju ih o vrijednostima koje su oko njih, i pomažu im sačuvati njihovu didovinu. Danas nema šjor Nika, koji je i prije šezdeset godina shvaćao da je u procesu zaštite spomenika u početku i na kraju najvažniji čovjek. Premda je njegovo zvanje bilo pravo, on je došao na otok 1949. g. kao dislocirani službenik Akademije u Zadru sa zadatkom da skupi i zaštiti arhivsku građu. Nije bilo bitno što kultura, spomenici i arhivi nisu bili predmet njegove edukacije. Kao čovjek koji se školovao u Švicarskoj, gdje je stekao sve vještine dobrog diplomata, bio je izvrstan poznavalac europske i hrvatske povijesti. Imao je saznanja o oblicima i načinima postupanja prema kulturnim vrijednostima iz središta europske kulture i sve je to na veoma jednostavan i ljudski način godinama pokušavao ustanoviti na otoku Hvaru. Za one koji malo duže pamte, rječiti je primjer uređenje hvarske tvrđave, koja je 70ih i 80ih bila izuzetno kvalitetno uređen spomenik, revitaliziran u najsuvremenije oblike turističke ponude grada. A pogledajmo je danas! Onima koji su ga poznavali je pričao da je u mladosti obilazio otok jašući na bijelom konju. Nosio je samo određeni tip kape, koje je donosio prijateljima i znancima učeći ih da je to kapa kakvu bi trebali nositi otočani. Nikada, ni po najvećoj kiši nije nosio kišobran, jer je to, po njemu, na Hvaru bio potpuno stran predmet. Užasavao se slike čovjeka koji ide „u poje", sjedi na konju ili kobili i drži u ruci kišobran. Za kišu se na otoku nosio korporan (koporan) - svojevrsna kabanica (kaput s kapuljačom) od stupane nebojane vunene tkanine, kakav su nosili i ribari u hladnim zimskim ribolovima. Pri pješačenju je nosio štap od pruta načinjenog od smriča (smrče) kroz koji je pri vrhu od kože bila načinjena omča za ruku, ili se pak osušena žila pruta formirala u dršku. Sretna sam da mogu reći da

38

I

KRUVENICA

BAŠTINA

je jedan takav štap dao izraditi i za mene i s ponosom ga čuvam. Na njemu je dao urezati njegove i moje inicijale. Što čovjeku više treba za jednu prekrasnu uspomenu na jednog izuzetnog čovjeka! Šjor Niko je godinama pokušavao ovakav štap ponuditi kao autentični suvenir, kao i cijeli niz sličnih predmeta. Na žalost, bez uspjeha. Hvar ni tada, kao ni danas, nije dobio svoj suvenir!

Odužiti se šjor Nikotu D anas su nam puna usta ekologije, zdravog življenja,

očuvanja sela, života u skladu s prirodom, zdravog uzgoja prirodne hrane, no istovremeno djeca nam najbolje znaju što je to pizza, hamburger i slično, kakav brujet na slajćicu! Mi prvo uneredimo svoj okoliš, sve pretvorimo u betonske apartmane, turizam prepustimo partij anerima i raznim „karpejima", hotelima nam upravljanju razne „divizije" i „food manageri", u restoranima nudimo azijsku, tajlandsku i japansku kuhinju, a o priči u kojoj se mediteranska kuhinja stavila pod zaštitu UNESCO-a, upravo na primjerima domaće hrane Hvara i Brača, ne zna nitko osim nas koji smo s pozicije struke u tome pomagali. Naš otok, koji je davno dr. Duboković prepoznao kao muzej „sub divo" - muzej na otvorenom, izgleda ipak čuva sam Bog, jer mi očito ne znamo kako. Šjor Niko je prvo uspostavio kontakt s ljudima, nenametljivo im ukazao na ljepotu i vrijednosti prostora u kojem žive, a onda ih postepeno upućivao na način na koji će svoj životni prostor obnoviti i sačuvati u obliku što vjemijem originalu. U svako mjesto na otoku postavio je povjerenika zaštite spomenika. Nemojte misliti da je tražio fakultetski obrazovane ljude. Ne, bili su to „obični" ljudi, težaci, zanatlije, nastavnici, ljudi koji su pokazivali senzibilitet i volju da nauče i zaštite svoju baštinu. Pomoću njih ustanova koju sam l 980ih naslijedila od dr. Dubokovića,

imala je uvijek vezu s terenom. Ti su ljudi sjedili u Savjetu ustanove i ravnopravno odlučivali o budućnosti svojih mjesta, brinuli o njima i bili živi organizam, bez kojeg sama ustanova ne bi mogla funkcionirati, prvo samo sa dr. Dubokovićem, a onda kasnije dugih petnaestak godina samo sa kolegom Marinkom Petrićem i potpisanom, pa tek od kraja osamdesetih sa još tri zaposlena djelatnika. Ono što se, pak, nije moglo sačuvati sub diva, prikupljao je u zbirke. Tako je prva na Jadranskoj obali nastala ribarska zbirka u Vrboskoj, koja i danas čuva sve predmete vezane za ovaj najstariji i najvažniji zanat na otoku. Postavio je temelje poljoprivrednoj zbirci (Muzej vinogradarstva) u Pitvama, osnovao etnografske, arheološke i ine zbirke, te ustanovu koju danas znamo kao Muzej hvarske baštine u Hvaru, a nekad je bila Centar za zaštitu kulturne baštine otoka Hvara. Vinogradarska je zbirka danas na žalost srušena zgrada bez krova. Dr. Niko se bavio i zaštitom

prirode. Zaštitio je prastaru maslinu kod Zastražišća,

razne uvale, Paklinske otoke, Vratnik... Uspostavio je sistem izrade „zaštitnih upozorenja" kojima je upućivao na vrijednost određenih spomenika i temeljem kojih su zavodi izdavali rješenja o zaštiti spomenika. Hvar nije imao niti jednu od institucija za zaštitu spomenika ili arhiva, jedva tek koju knjižnicu u Hvaru, Starom Gradu i Jelsi, ali je svijest i brigu oko zaštite spomeničkih vrijednosti imao pod kontrolom. Osim toga, dr. Duboković osnovao je i galeriju suvremene umjetnosti, f01mirao prvi arheološki muzej u Sv. Marku, potaknuo i pomogao osnovati crkvene zbirke i muzeje i zaštititi njihovu arhivsku i inu građu. Ustanovio je biltene o stanju spomenika, Periodični izvještaj, Priloge povijesti otoka Hvara, Zapise o zavičaju. Napisao je na desetine članaka i rasprava o gotovo svim važećim temanrn povijesti i života otoka Hvara (od prapovijesti do osnutka Turističkog društva u Hvaru ). Šjor Niko, dr. Niko Duboković Nadahni, bio je institucija na kojim temeljima je nastala ustanova iz koje danas pišem, iz koje se razvio institucionalizirani kulturni rad na otoku Hvaru. Gdje me sve odnio požutjeli letak Upozorenja! Ali netko mora i o tome, jer tada se takav letak uvažavao. Danas nan1 ne pomažu ni zakoni ni inspekt01i. Danas mi sami sistematski režemo granu na kojoj sjedimo. Stoga, imam prijedlog. Odužimo se čovjeku koji namje bio učitelj , koji je spasio sve što se spasiti dalo od 50ih do 80ih godina. Postavimo jednu spomen ploču dr. Niki Dubok ovi ću Nadaliniju (1909.-1991.) i ostavimo trag njegovoj ličnosti i njegovom djelu. Širinom i sveobuhvatnošću svojih interesa i rada, spomenicima koje je spasio, muzejima koje je otvo1io, tekstovima koje je o otoku Hvaru napisao, ostavio je trag, ne samo na vrijeme u kojem je radio, nego i na vrijeme u kojem mi živimo.

39

IZ PROŠLOSTI

V

SVI CARSKI GIMNASTIČARI NA PJACI 1951. G. Piše: Miko Bibić-Žiže

Tko od nas Hvarana šećući Pjacom nije primijetio kako je na-neko "esta - umjesto kamene ploče - saliven beton za željeznom kukom, zapravo sidra

za nešto pričvrstiti? Mi stariji pamtimo sletove na Pjaci, igrao se čak i rukomet, a to znači da je pločnik bio u puno boljem stanju od sadašnjeg. Hvarska Pjaca popločana je 1780. g. sistemom ukapanja ploča u crljenicu. Ovako postavljene ploče dobro su i lijepo stajale dok nisu došla vozila, koja našu Pjacu svakodnevno uništavaju. Trebala bi obnova! No vratimo se na početak: Čemu su dakle služile one betonske ploče? Srećom još ima starijih koji su spremni pomoći savjetom i razgovorom. Dakle, bilo je to ovako: Sredinom kolovoza 1951. u Hvaru na Pjaci nastupila je reprezentacija Švicarske u gimnastici. Natjecali su se protiv gimnastičara Hvara u disciplinama: parter, ruča, karika, preča i konj. Sprave je, naravno, potrebno dobro nategnuti i učvrstiti, kako i sada možemo vidjeti na dvoranskim natjecanjima u gimnastici. Hvarane je vodio pak. Mi lan Kukurin, a među ostalima nastupili su pak. Šime Jeličić, Šime Fio, Pavao Domančić, Frano Padovan i Mlado Novak. U Hvaru je to bila senzacija, Pjaca je bila puna gledatelja. A rezultata se ne sjećamo, ali su naši bili odlični - ispričali su mi Zorko Maričić-Banjuš i Marko Škare ispred „Alviža" 11. lipnja ove godine. Nažalost, fotografije ovog događaja nismo uspjeli pronaći. Hvala gospodi Zorku i Marku, koji su mi uvijek pri ruci za nešto doznati.

• „ ~ .„ ... , .. '

. ,. -·'.~· " .,

: ~, .

" .;. ~-1 : :"" • •, .•.

FOR PRI I SAD

I t

.-

:i, · .~

-..+:· +--' · t +, .· i . t .• . t . +-t t t t 'f~i·tf/ . „ . • . ' ~ ~„

..: : ~ - . .: : ~ . „ ... •. „,.

U.;'.< KANTUN OD SLIKIH BAR-8A IVOTA 0 1

::.:· I .

...

I I

,

.•

• !-

· ·r ·t : .~- i· ,. ~­

.° ) ~· !i ~-·„ .. ~. : '>f · .. ·· ,.

„'

.. ~ -' · ":""'!

. ;~ f. " .i

. ,~

' . ( -I .

. 1:

Gustirne, dio dvadeseti

Piše Miko Bibić-Žiže

Morate posjetiti gustirne u Tvrda/ju - uvjeravao nas je g. Dinko Lupi. On se i pobrinuo oko organizacije posjeta, pa su se Belai, Zippy i potpisani zaputili na blagdan sv. Bartula apostola (24. 8.) u Stari Grad. Predivnom Tvrdalju Petra Hektorovića moglo bi se posvetiti puno listova i prostora, uvijek se u njemu primijeti nešto novo i nepoznato.

Dočekao nas je g. Dinko i pr?veo n.as kroz krasan ribnjak i penvoJ do zapadnog dijela ljetmkovca. Kamenim

stepenicama popeli smo se na terasu-gustirnu, koja je popločana kamenom. Krunaje dimenzija 138xl42cm, visine 80cm. Građena je kamenom i naknadno ožbukana. Na kruni su četiri kamena praga. Limeni pokriv je, nažalost, zaključan, pa nismo mogli probati vodu. No mogli smo izmjeriti dimenzije izvana - visina cijele gustima je 4.30m. Kasnije smo s ulice promatrali vanjski zid gustirne - uočljivo je kako se za velikih kiša, kad je gustima puna vode, voda cijedi kroz fuge, pa je kamen crno-siv. Na to nas je uputio g. Dinko koji ovdje svakog dana prolazi. U Tvrdalju ima turista, a mi

44

smo se zadržali u perivoju kod još jedne gustirne. Kruna je od jednog kamena, vjerojatno s početka 16. stoljeća. Fini i zanimljivi rad. Dimenzije krune su 68x68cm, visina 60cm, kameno podnožje 22cm. Od vrha krune do dna ima 2,69m, a vode je bilo l,lOm. Nema puno utora. Pokriv je limeni. Kako je u vodi bilo raslinja, nismo je probali. Zahvalili smo se gospodinu koji čuva vrata Tvrdalja i otišli s g. Dinkom u njegovu kuću gdje smo bili lijepo počašćeni. Hvala njemu i supruzi! Druženje smo nastavili potom kod brata g. Dinka, pa smo se u kasnim večernjim satima vratili u Hvar.

Sutradan smo otišli obići zanimljivu krunu, koja je, kao i neke opisane u ranijim brojevima, izgubila svoju gustirnu.

O njoj namje pričao Teo Jeličić, pa smo priliku iskoristili i za posjet njegovu ocu Anti. Kruna je sada sjeverno od njihove kuće u Majerovici. Barba Ante nam priča kako se 1976. ili 1977. uređivao Ošpidol. Krunu se tada namjeravalo baciti, pa je on - koji je tada obavljao dužnost rukovoditelja SIZ-a za stambenu i komunalnu djelatnost - otkupio krunu od pok. Vojkovića i uzidao je u svom dvorištu. Inače, stara kuća zvana "Ošpidol" nalazi se jugoistočna od Katedrale, a tako je nazvana po kasnijoj ubožnici. Dali su je podići I van Grivičić i njegov sin đon Toma, hvarski kanonik-primicerij i ljuti neprijatelj pučana. Ostao je zabilježen podatak kako je 15 20. g. đon Toma ugovorio s klesarom Antunom Živkovićem izradu kamenih oluka nad gustirnom kraj ove kuće. Nakon

I -KRUVENICA

t t t t t t t t t t t VODA t t t t t t t t t t t m Ošpidol

Tvrdalj - gustirna na teraci i u vrtu

smrti Arije Grivičić 1588. g. , kuću baštini njen pranećak I van Bartučević, a od njega sin mu don Andrija Bartučević, hvarski kanonik i zaslužni operarij hvarske katedrale. Kasnije je dobiva u posjed obitelj Grisogono, a od 1799. zakupila je bratovština Dobrotvornosti (Carita) od Florija Ostojića p. Ambroza, kao baštinika Grisogono. Godine 1801. ovdje je osnovana spomenuta ubožnica koja je djelovala pod okriljem Javne dobrotvornosti do nacionalizacije zgrade za II. svj. rata (o Ošpidolu v. J. Kovačić,Iz hvarske kulturne baštine, 1987., 35). Sačuvana kruna gustirne dimenzija je 67x67cm, visine 62cm, s limeni pokrivom. Klesana je od jednog kamena, nalik na one u sv. Marku i Venerandi. S južne strane je grb, no bez sačuvanih detalja. Zahvalili smo se Teu i barba Anti. Znamo, moramo obići još neke gustirne u Majerovici. Sada kad zahladi ekipa za obilazak gustirni će opet u akciju ...

45

Gustirna u dvoru obitelji Jeličić

Piše: Marinko Jurić

Buidn i Sigur son da se pitote ca ga imaju Buridan i Cancarin. Na parvu, bome, ništa. Buridan se rodi u Pariz 1300-tega godišća, a Cancarin nanka u Paiz, nego u jedno molo misto na naš škoj priko 600 godišć posli. Buridanje bi filozof koji je potaraco nike teze meštra Aristotela i stvori poznoti pojam impetus, rektor sveučilišta (bi je i pop, govoridu bokun oseban, ma oto sad ni važno za ovu štoriju!), a Cancarin težok koji je lopiš dupero barž i somo za ucinit dvi prikrižene štrike za se potpisat. Da je moć, kladi bi se u sve brove iz Šćedra i sve njihovo potomstvo ( oli u isti broj zeci, glova za glovu!) da ovi drugi u vas život ni cu za onega parvega! Šćeta ca mi oto ni moguće jerbo bi dobi. Moj Bože, ca bi bilo gangih!

I kako sad ota dvo zajedno, ca hi povezije? Ako ne znote, onda niste culi za barenko jednega od njih, pok ćemo se

posli tomat na to. Jedna druga stvor mije pala na pamet. Da barž jo fregulu ne pritiron sa ovima mojima lancunićima koji pokrijedu ricete od spize? Da barž i meni ne zamirodu kako jo nikima drugima kvantitod pisonja oli govora? Za

reć svu istinu, oto mi još nikor ni reka. Ma, bi je reka niki „poznajen jo svoje maškice", je tako? A maškice kako maškice, puno putih mjaucedu somo dil onega ca ni se varti u možjone. Oli ništo posve drugo, caje još i gore. Grenjo onda udrit somo po spizi, pok ćemo vidit koliko ću izdurat.

Pvfun!t\-ni f M i tri 5vi1 t\- 5 t\- 'bvn~e Kupte bokun PASA (bome, iz mora, nismo u Kinu!), izvalte kost, ucinte u bokune od 5 oli 6 centimetri i pomocte u mliko barenko um, dvi. Onda hi dobro otreste, pok parvo u MUKU od kukuruza, onda u zacinjena žbativena JOJA. Za treći korak parićojte u jedon pjat sime od SEZAMA, morete izmišat bili i corni, u drugi OMENDULE ca ste hi nožen isikli u mole bokunciće, a u treći ZOBENE PAHULJICE, one sitne oli one vele ucinte takovima. Lipo frigojte, ne po puno bokunih ujedonput da se uje ne ostine, pok složte na kortu da pošpugo caje preveć uja. Šuge ste parićali pri i cekodu pronti u frižider. Parvega ucinte ala TARTAR: hoće reć izmišat majonezu sa malo kiselega vrhnja, kukumarih iz kvasine usitno, malo kaparih isto tako, usitno petmsimula, ako je na ruku vlasac i njega, sol, friški papor, kapju maslinovega uja. Sve dobro izmišat,

46

SPI ZA

ako fali kiseline malo limuna, ako je prigusto žlicu bilega vina, taštojte, neka je vami na gušt. Drugi šug neka je CARVENI: dobavte malo suhih pomidorih (ako su iz uja, somo hi ocidte, a obične suhe razmolojte u fregulu bilega vina, pok hi štmkojte) i nožen ucinte u paštelu, žuntojte jednu slonu sardelu oli dvo minćuna ispeštona sa perunom, na varhin noža žestoke paprike, malo maravinca, pol žlice kvasine (domoće oli one od jabukih), maslinovega uja koliko pito da ne bude prigusto. Treći neka bude ZELENI: ucinte paštelu od zelenih maslinih oli vazmite kupovnu, razridte sa malo bilega vina oli kapju prošeka ako veće jubite naslatko, žlicu-dvi isicenega petrusimula, friške murtele isto tako i žlicu ispeštonih pinjolih da sve poveže. Lipo, sad imote baštuncine pohovanega pasa u tri vorsti mantela i tri šuga, svaki svoj kolur. lsicte limuna, ko hoće neka štrukoje. Siguro je da svak hoće hlodno bilo vino. A jeste provali studeni opolić sa feton vojke oli nektarine? Ako niste, ne cekojte.

juh,~ o~ tikve 5~ skvnskifnt'v np,, škvru? Pri nikoliko brojih smo mencovoli juhu od TIKVE i kako se cini. I kako smo od lipe tikve arivali na manje lipu ric cukun, spominjete se? Ma, ni važno, ionako juhu znote ucinit, sa patatonoli bez, bit će lipo gusta tako da SKONSKE (ilitiga kozice, kako smo hi svi ćapali užoncu zvat) moredu plutot na škorup. Za ovu priliku priporucijen pri svega na maslinovo UJE pofrigot, malo po malo, skonske pok hi šupjacon izvadit, ocistit i meso daržat pokriveno do prid

kroj lavura. Glove i prozne repe je dobro zalit vodon i kad pokuho pol ure štrukat i procidit i eto non temeljca za juhu. Na ono uje sa gušton od skonskih gre KAPULA i daje sve po redu. Kad je juha gotova i koncona kako Bog zapovido, vadit na pjate i na svaki stavit malo onih frigonih ocišćenih repih, zamo SOLI i đir PAPRA. E, da, svakako jednu tonku žicu maslinovega UJA, oli desetak kapjih ako vonje dražja ota forma. Popraženi kruh se kapi som po sebi.

f' t'vU k U 5f p,,{i,er," ~ r~t~te n~ r~suru Epetaje, bome, ric o beštjamu iz mora a ne iz kraja. (Nose par godišć non se naš fra Ilija Barišić ca je misionar u Kongo dobota kle da se dole ji sve ca lize, da su skakavci posebno guštoži, a kad uspijedu noć jednu ritku vorst gusinicih da je fešta vela. Na pitonje „Kako možeš jesti te gadne skakavce?" odgovori je „Zar su škampi ljepši sa onim izbuljenim očima, ticalima i kliještima a uživate u njima?" Kad malo boje propensoš, nimo krivo!) Dunkve, ulovili smo oli dobavili na puntu od takujina pauka, ca većega to boje. Ocistili i složili na ležo od KAPULE i TIKVICIH na fete , okolo di i di koji špig LUKA ucilo, grancica SELENA, dvi-tri TIMIJANA, desetak zarnih KORIJANDOLIH, onda SOL, friški PAPOR, obavezno ga pokrit sa fetima POMIDORIH, a more koja i sa bonde pok zalit maslinovin UJEN. Za pocetak pokrit folijon, a posli 20 minulih do pol ure, već prima pizu ribe, otkrit neka se zapece i ćapo lipu krošticu. Zoc pomidori? Zato jerbo hi pauk na ovi nocin jubi veće od bilo koje druge ribe, daju mu specijalni gušt i

47

SPI ZA

lipi šug. Patate na pašuru ol pri znote kako se cinidu. Oprat hi alavija i lešat sa koron, manje ucilo, a veće na bokune. Stat atento da se ne bidu raspale, ma neka su kuhone. Ocidit i molat dobro ostinit. Kad je riba gotova i fregulu pocije pri nego će na stol, dofinijedu se patate. Na malo maslinovega uja fregulu pofrigot desetak listićih KADUJE, isto toliko joglih ZUMRADA, pok na oto one PATATE. Vartit neke se steplidu i ćapaju lipi kolur od pecenja. Na kudnju posut grezu SOL i friški PAPOR, a more i malo MAŽURANA. Ovo morete i u špaher kad je već tepal, ma na pašuru je žveltije. Sad son von barž dodijo i sa somon spizon, an? A moglo bi bit i da sonjo kako oni noštromo. Znote ono, kad mu je kapiton reka da će mu dignit ploću (jerbo je bi noštromo odvaja i provi maritimo!) ma ako bi moga barenko fregulu manje brontulat? A on mu je odgovori: „Šjor kapiton, fjorin 1

·

manje, ma brontulat!" E, brontulonje ni većini po guštu, a caje veće istina sve hi manje pjaži. Ca si na veću pozicjun, kartun od rila je to sve debji i lažeš judima ono ca nanka pas sa maslon ne bi požor. A ca si veće šoto, onda skrušeno slušoš i uglavnom receš judima, jerbo hi poznaješ, da imodu prov. A oni usparvicu cili kuntenti dole ne kapidu da se i daje ništa ne minjo. Sad ovode ulize Jean Buridan i njegova „Dosjetka o magarcu" koju certi zovedu još i „Kobna neodlučnost". Znote ono, bidni tovor se ne more odlucit iz kojega će stoga žerat, ni uspi izabrat koji je boji pok je krepo od gloda. Otako smo i mi kad biromo ko će nos vodit u daržavu, a ni ništa puno boje i na livel groda oli općine. Jedina diferenca, barenko u formu, je da se dobota sve ovo vrime mi ne mo remo odlucit ko je manje arjov. Jerbo no nje vrime ukozalo da je svaka nova vlada gora od one pri, a boja od one ca će doć. A mi od otega još ništa nismo naucili. Gledomo kako se minjodu „Kurta" i „Murta", a ne želimo obazirot se je digodera koji Filip, Antun, Tomislav ... ovo son gledo ne mencuvot kojega već poznotega, koji ni ćapo politički impetus u podanak škinih. Oni glasački tovari ca se ne moredu odlucit pristajedu politički krepat i neka cinidu kuco, ma nanka mi ca se odlucimo zarevat ispado da nismo puno pametniji jerbo smo ovode di smo. Molojemo da nos vartidu kako mlode majmuncine. Birokracija reste kako divjo trova, centralizacija je sve to veća, pari mi se nikad gore, nameti razni sve to veći, pomalo kako da ni njihov posol. A mi, kuco gobo! I pensomo da ćemo ucinit puno kad ovega laživca ca minjo ministre kako maška muže ne molomo napreda. I da će non bit boji ovi ca su mu se hrela raširila kako paunu rep. Lipo se i on pokozo, borami! Između lita pasonega i ovega bi je jušto 16 (slovima: šesnaste!) đon u Sabor, propja šesna i poštena čunka za premijera, jedna beleca! Razumi se da je za sve

oto vrime ploća kurila iz proračuna, od naših šoldih. A di su puste RERE i stotinu drugih agencijih za „uhljebljivanje podobnika", kurtićih i murtićih svakih kolurih. I da nisu svi isti? Ma, jesu i prijesu! E, sad kad son se malo istresa, moremo epeta na spizu, je tako?

f<.ep "~ vvtp., V1 kri,ni 5V11 U zodnje vrime je sve to težje doć do prove govedine, od vola oli krave. Govoridu da ni se ne isploti gojit nego prodat kako junca. More bit, kapin jo jude ako je tako, ma virujte mi na ric ako nimote prilike provat, diferenca od gušta je kako nebo i zemja. Jo imon sriću da me dopade koji bokun prove govedine kad konjod Jako dobavi u poznotih na terafermu i oto je uvik fešta od gušta, (dobota mi dojde za ubuć veštit i petat kravatu kad blagujen!) koja pozicjun bila da bila. Jedonput me dopo rep. Ako ga lešote niste nikako falili , ajo son imo vrimena i voje pok songa ucini u šug. Uz dobru kvalitod mesa za parićat na ovi nocin je važno imat vrimena. Operte REP i ucinte na manje bokune. Isfetojte obilato KAPULE, 5-6 KAROTIH na tri dila, dil korijena od SELENA, 7-8 oli boje špigih LUKA, pok na sve oto složte bokune repa, zacinte, zalijte sa maslinovin UJEN, dobro pokrijte i u špaher koji je namišćen na 80 grodih. Ovo ucinte za ranijega, pok pojte u spizu i na kafu, morete

48

SPI ZA

P?Ć i plivot, u Pajiz u bilježnika, odnit cviće na cimiterij, d1godera vos je voja, jerbo imote makor 3-4 ure vrimena libero. Onda butojte oko za vidit di smo arivali. Ako ni omeklo, molojte još niko vrime, meso se dobota kućarinom tuko moć kavat iz kosti. Momenat je za verduru ispeštat oli samlit, sve još zacinit po guštu, dopokon i fregulu žešće ako von život pito, žuntat žlicu KONŠERVE pok zalit sa dobrim cornim VINOM i pol žmula PROŠEKA. Pripomistit na joki plamik i neka kuho da vino izvampi, sve se lipo poveže i šug postane gust jušto onako kako volite. Posut PETRUSIMULON i molat barenko 20 minutih da pocine, bit će lipje. A i grihota bi bilo isparit jazik pok ne moć ćutit ovu lipost. Ovode von ništa ni potriba doli domoći KRUH. (Ako propja ćutite potribu za cin drugin, uvik su tote riži bjanko, pulenta, dopokon i one patate odizgore.) Vajalo bi pit dobro corno, nojboje ca vonje na ruku. I neka ga je suficjente.

Ne virjen da ni nikomu palo na pamet pitat da ca je sa otin Cancarinom? Ko ne zno, oto je oni ca je odluci naucit tovara da ne žere pok mu je dovo sve manje. Ijušto kad ga je nauci, tovor je krepo. Propja isto bi se i nami u Harvosku dogodilo kad bi ovi podurali. I neće bit boje nanka sa onim udarnikom od 16 đon staža u Sabor kad dojde . Ako ne fermomo bit tovari od Buridana, finit ćemo kako tovor od Cancarina. (Ne znon okle ona govorojka da tovor ne voli petrusimul, more bit da ga nikad ni nanka provo?) Izlamenojmo se križen svetin, neka non pamet prosvitli i homo napreda! E, sad kad son križ mencuvo, pala mi je na pamet jedna stvor. Kad se na misu doje „mir s tobom" ijudi se voltaju, svi se iznebjušidu da ne bidu, zabogamilega, ruke ucinile križ! Kako to zlamen križa more smetat? Vajat će mi oto raščarat sa župnikom, pok neka koji put žunto u uvodnu predikicu, da judi naucidu kako je alavija i ne tarmaju se već. Ajo se tarmon da ne bi pritiro i ucini lancun za posteju od dvi peršone, veće putih je boje manje nego veće. Zaradi tega ću jednu šesnu ricetu za tortu od šljivih

-€<J se ne pece ostavit za niku drugu priliku, a ovode žuntat k o rekom ništo lagano, a guštožo.

1Gl14fati 514 kru5'kirnl4 Ovo se na francuski piše clafoutis i, makor se pocelo sa trišnjima, more se duperat bilo koji drugi frut. Imo puno raznih ricetih, a zapravo je oto jedna vorst paštele za palačinke u koju se peto povar frut, a more i obratno, prima temu ca želite dobit. Mi ćemo ovako: ižbatit 2-3 JOJA (kogodera žunto 2 žumonca depju, ma pari mi se onda kripno priko potribe, je tako?) pok umišat MUKU, 7-8 žlicih oli veće, prima roštjeri, žuntovat MUKO (dobro je i dil vrhnja) za dobit paštelu fregulu gušću nego za palačinke. Zacinit sa CUKARON vaniljonim, ako ćemo dilušo moremo izgaratat i sime od jedne mošnje, koju kapju LIKERA (nedoj Bože kruškovac!) i neka pocine dokle ne ucinimo ovo drugo. Dno roštjere, okrugle oli kvadrote, sve isto, namažemo MASLON, žuntomo 2-3 žlice MEDA i posložimo fete od KRUŠKIH sa koron, onako da se dilon pokrijedu kako kupe. Stavit u pećnicu na 200 grodih neka se zapece pok izvadit i izbašat temperiju. (Ako su kruške veće vodenaste, bit će i šuga kojega vajo sa pomnjon ocidit u potić i hronit sa bonde.) Sad je vrime za prilit paštelu povar i vrotit u špaher. Kad se tisto poene odvojat od bondih, gotovo je. Ako je onega šuga, šprucat ga odizgore i molat fregulu pociajt, pok voltat. Lipo je i teplo i studeno, morete žuntat malo SLAGA oli balotu kojega ĐELOTA. Još ako je Gospodin providi žmulić MUŠKATA, di ćeš boje? Udija zaboraviš i premijere i poteštote i tovare sa svon trovon i petrusimulon depju. Jedino nećemo zaboravit pozdravit kako je užonca: veseli i zdravi bili, lipo jili i pametno pili!

Piše: Tin Kolumbić

Paklinski otoci poput razigrane djece praćakaju se u „morskom dvorištu" pred gradom Hvarom svjedočeći da i najljepši snovi mogu postati stvarnost, ili da se stvarnost može činiti kao san. Ako je istina, kao što pjeva nama danas nepoznati grčki pjesnik, da su snoviti Paklinski otoci okamenjeno Posejdonovo sjeme, šiknula kao plod naglo prekinute strasne ljubavi nimfe Dahmar i boga mora Posej đona, ljepota ovih otoka tu moguću neistinu pretvara u istinu.

Sve što osjetimo, pomislimo ili prosanjamo u dodiru s ovim djevičanskim prostorima nije ništa drugo nego

san, jer toliko obilje ljepote ne može se na javi tjelesnim čulima primiti. Ovdje nas tjelesna čula „prenose" u područje snova gdje su mogućnosti užitaka duboke kao more, a između neizmjerne dubine mora i beskrajnog

51

nebeskog prostranstva Paklinski otoci pred Hvarom su prostori na kojima more i svjetlost nastavljaju djelo Stvoritelja. Ovdje se, naime, svijet još uvijek stvara, jer ni u jednom trenutku ništa nije isto. Ono što je lijepo u zoru, još je ljepše u podne, ali na drugi način. Ono što je lijepo u podne još je ljepše navečer, također na drugi način, a noć sve ono što je ljepota za dana stvorila raspliće da bi poput čarobnice čudesnim prstima isplela još ljepše. Ne znam da li su otoci ljepši danju ili noću. Od zore do mraka oni piju pjesmu mora i vjetra, kite se sunčanim zlatom kao da se spremaju u svatove. Kad padne noć, opijeni pjesmom mora i obiljem sunčane svjetlosti, tonu u san. S neba tad silaze zvijezde i pokrivaju ih blagom svjetlošću. Nebo je ovdje noću tako blizu da se može dodirnuti rukama, a zvijezde se mogu vidjeti u mirisnim cvjetovima kapara na hridima, u kapima rose, na krošnjama borova, na listovima smrče, ruzmarina i mirte. Ponekad noću i mjesec silazi s neba te šeta s mjesečinom od uvale do uvale i optače kamene obale starim srebrom. Amfore satkane od zvjezdanog zlata puni mirisnim kapima rose, koje će kao božansko piće ponuditi na gozbi svojim nebeskim prijateljima.

KRUVENICA

t t t t t t t t t RAZMIŠLJANJA t t t t t t t t t

• veseli biti Zdvavi I Svaki novi dan na Hvaru je dar koji izlaskom sunca u zoru bljesne poput fešte svjetlosti, slika i glazbe, koja se ne gasi

zalazom sunca, već se pretače u novu raskošnu svečanost. Veličanstven je događaj kada veliko sunce tone u san kao malo dijete. Za dana se ne usuđujemo pogledati u blistave oči sunca. U suton paR njegove usnule oči kao da nas mole da ga gledamo, da legnemo pored njega i zajedno prosaajamo noć. Užitak je predvečer gledati kako sunce umornu glavu naslanja na puntu Pelegrina kao na zeleni kušin, koji su upravo za njega istkale „hvarkinje-vile". Naslonivši glavu na Pelegrin, sunce svoje veliko toplo tijelo opruži preko čitavog otoka, sve do Sućurja. U tom trenutku Hvar postaje mala kolijevka za veliko sunce. Ima dana kad ne mogu odoljeti sunčevom zovu i liježem pored njega u otočnu kolijevku, te zajedno tonemo u san. Večernji lahor, ptice i more pjevaju nam uspavanku. I kad bih htio, ne bih mogao ispričati snove koji uz usnulo sunce na ležaju otoka traju čitavu vječnost, a kad se probudim, čini se, prošli su kao san. Ipak moram ispričati svršetak jednog od najdražih mi snova. Pred zoru prilazi mi majka i budeći me govori: - Ustani, sunce moje! Otvorim oči. Na prozom smije mi se sunce kao malo dijete. Ustajem i silazim k mom koje prema meni širi modre ruke. Na putu sretnem ribara koji me pozdravlja: - Zdravi bili! - Veseli! - uzvraćam ribam. U našem pozdravu bljesne mlado sunce. Stižem do mora i padam u njegov modri naručaj. Otok i ja plivamo zajedno u zagrljaju mora kao dva brata. Nad nama jato galebova plovi u modrini neba. Ne znam da li sam budan ili još uvijek sanjam.

52

Piše: Miko Bibić-Žiže

„Pozdrav Dalmaciji" ime je pjesme s kojom je Pero Radaić nastupio na festivalu Melodije hrvatskog juga u Opuzenu. Tekst i glazbu napisao je Miho-Slave Marušić, a aranžman Joško Banov. Standardnom trojcu ove godine pridružio se i Prošper-Braco Miličić kao parlando (recitator). Ekipa Perinih simpatizera - nas 12 - uputilo se s Dolca preko Sućurju i Drvenika do Opuzena. Baza nam je ove godine bio Metković, gdje smo noćili, a ručali smo u Vidu (restoran Đuđa i Mate). Hrana je standardno izvrsna. Posjetili smo i muzej u Vidu - vide se temelji stare Narone, prekrasni klesani kipovi, novčići i razni drugi predmeti. Odlično uređen muzej, kažu posjetitelja i ekskurzija uvijek ima. U Vidu smo se susreli i fotografirali s pjevačem Markom Perkovićem-Thompsonom. U 2lh započeo je festival na opuzenskoj pjaci. Od 27 izvođača Pero nastupa drugi, rutinirano i bez treme. Od ove godine uvedena je nagrada „Vinko Coce" za najbolji tekst i glazbu u dalmatinskom izričaju. I upravo su tu nagradu zaslužili Pero i Miho. Svi smo zadovoljni. Druženje je s izvođačima i autorima nastavljeno u „Vili Dalmacija" uz komentare, savjete, prigovore i čestitke. Rastali smo se s Opuzenom do nekog novog susreta. Nakon kraćeg počinka, nazad za Hvar. Čestitati su nas dočekali već na Dolcu.

Spot za nagrađenu pjesmu možete pogledati na youtu.be/N38_pR6_Yyo,

a aktivnosti našeg pjevača na facebook.com/PeroRadaic .

53

-i o „

a: ~

+++++++++++•t

Gošća našeg lista - dr. se. Saša Poljanec-Borić, viša znanstvena suradnica u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar

„NEDOSTATAK NOVCA ZA OSNOVNE KOMUNALNE POTREBE U GRADU KOJI ŽIVI OD TURIZMA JE ZNAK DUBOKE

RAZVOJNE ANOMIJE" Razgovarala Zorka Bibić

O turizmu nikada dosta govora, posebno nakon ljeta kad slijedi uobičajena rekapitulacija protekle sezone i, u idealnom slučaju, zaključak što treba promijeniti i popraviti kako bi sljedeća bila uspješnija. Međutim, godinama svjedočimo neplaniranom, stihijskom turizmu koji se događa bez jasne vizije i strategije. I dok jedni zadovoljno trljaju ruke i broje novac, drugi su nezadovoljni i ogorčeni. Gdje smo i kamo idemo?

Saša Poljanec-Borić po zvanju je magistra sociologije i ima doktorat iz ekonomije. Radila je kao prevoditelj,

istraživač konzultant i visoki državni službenik, a danas je viša znan~tvena suradnica u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar i viši predavač na specijalističkom studiju održivog turizma. Bavi se ekonomijom i sociologijom turizma, objavila je 20 znanstvenih radova, među kojima i knjigu „Hrvatsko društvo i turizam - prilog socioekonomiji lokalnog razvoja" (2011.), koja obrađuje problematiku lokalne zajednice i gospodarskog napretka, specifičnih

gospodarskih grana i njihovog utjecaja na lokalne procese. U ovom razgovoru dotaknuli smo se aktualnih pitanja utjecaja turizma na Hvar, naše odgovornosti i mogućnosti i budućeg razvoja događaja.

Kruvenica: Grad Hvar je posljednjih godina prepoznat po novom obliku turističke ponude, kao omiljeno odredište masovnog okupljanja mladih ljudi koji u Hvar dolaze radi dobrog provoda. Gradska vlast je svjesna nereda u gradu i lošeg imidža, no ništa ne poduzima da se stvari riješe. Sadašnji hvarski turistički proizvod - partijanje bez granica - definiran je i nametnut bez pristanka lokalne zajednice, no s vremenom se stanovništvo prilagodila.

Štoviše, čini se da je većini u interesu upravo ovakav tip turizma. Kako predviđate razvoj događaja u Hvaru? Trebamo li se i dalje prilagođavati toj novoj mogućnosti?

Poljanec-Borić: Pretvaranje Hvara u partijanersku destinaciju nije izolirani slučaj u Hrvatskoj. Partijanerski trend prisutan je u cijelom nizu destinacija u Hrvatskoj i gotovo svugdje je njegova receptivna formula ista: svugdje ga prihvaćaju lokalne vlasti, a uglavnom ne odobravaju lokalne zajednice. Mislim da je razlog za taj potvrdni stav lokalnih vlasti prema ovom novom obliku masovnog turizma uvjetovan s jedne strane činjenicom da mnogi lokalni političari ili njihove obitelji u Hrvatskoj posjeduju: apartmane, ugostiteljske objekte ili neku drugu vrst imovine koja se oslanja na turizam, dok je, s druge strane, „partijanje bez granica", kako vi kažete, vrsta turističke aktivnosti koja donosi puno novca u kratkom roku velikom broju ljudi u turističkim destinacijama, što se onda reflektira i na povećane lokalne fiskalne prihode. Dakle, to je oblik turističke aktivnosti koji na lokalnoj razini koristi i privatnom i javnom sektom, dok istovremeno stvara i poslovnu sinergiju s drugim segmentima turističkog poslovanja, npr. s avioprijevoznicima koji kroz taj format lako pune charter letove pa se može reći da je „partijanje bez granica" u biti globalni poslovni koncept koji je stmktumo složen tako da predstavlja moćan poslovni model kojem se teško oduprijeti. Vaša opaska koja sugerira da je većini u Hvaru takav tip turizma zapravo u interesu ne mora međutim nužno biti točna. Naime, Hvaranimaje u interesu turizam kao takav jer je struktura svakog otočnog gospodarstva u Hrvatskoj (a hvarskog osobito) takva da u njemu dominiraju trgovina i turizam. Takva je gospodarska struktura u posljednjih 40 godina na našim otocima već inkulturirana kao dominantna. Prema tome, Hvarani se drže onog što opslužuje tu dominantnu strukturu od koje

54

I -KRUVENicA

t t t t t t t RAZGOVOR S POVODOM t t t t t t t

uglavnom žive. U posljednje četiri dekade destinacijski razvoj u Hrvatskoj, ali i drugdje na Mediteranu karakterizira apartmanizacija koja se u posljednje dvije dekade, kroz koncentriranje trgovačkih centara u destinacijama i nekontrolirano širenje građevinskih površina neviđeno

intenzivirala. Ovaj proces apartkomercijalizacije nisu proizveli samo sami Hvarani, nego i „više sile", kao što su veliki trgovački lanci, odnosno građevinska industrija pa ne treba čuditi da turistička ponuda u kojoj su nekretninski i trgovački „biznis" bitni akteri vapi za „partijanerskim" tipom potražnje. Kad me, pak, pitate kako predviđam razvoj događaja u Hvaru i treba li se ovom partijanerskom trendu dalje prilagođavati, mogu vam reći da predviđam porast pritiska za razvoj ovog tipa turizma zbog spomenutih strukturnih razloga, no držim da će pritisak, u jednom trenutku, izazvati u lokalnoj zajednici neku vrstu „moralne panike" koja će prerasti u političko pitanje. Držim da će se to dogoditi kad sami akteri ovog poslovnog procesa shvate intergeneracijske posljedice ovakvog razvoja kod svojih potomaka. Tada će lokalne vlasti morati proizvesti neko rješenje koje će ići u smjeru ograničavanja penetracije partijanerske kulture u Hvaru, jer je sasvim jasno da partijanerski „životni stil" stoji u nekoj vrsti društvenog konflikta sa socio-kulturnim habitusom stalnog stanovništva grada i otoka Hvara. Prije

ili kasnije taj će društveni konflikt postati političko pitanje, pa će se samim tim početi i rješavati.

„Odgovornost za razvoj turizma ne leži na udrugama, nego na politici" Kruvenica: Nekadašnji hvarski turistički proizvod, temeljen na ponuđenom boravku u domicilnim obiteljima, što je bio i razlog druženja i povratka, danas su zamijenili apartmani i hosteli, gdje se turisti socijaliziraju među sobom. Današnji trend je i takav da se turist zadrži najviše dva dana u Hvaru i više se ne vraća. Koliko lokalna samouprava, domicilna stanovništvo i pojedine udruge mogu doprinijeti odgovornijem odnosu prema turizmu u svojoj sredini?

Poljanec-Borić: Lokalna samouprava i domicilno stanovništvo u velikoj mjeri pridonosi stvaranju turističke ponude, jer supstantivno utječu na oblikovanje karaktera naselja u koji turisti dolaze kao u destinaciju. Naselje u kojem živi stalno stanovništvo je puno složenija struktura od destinacije i zapravo je dosta velik problem kad „brand" destinacije počne uništavati karakter naselja, ponajprije zato jer „destinacija" s jedne strane pojednostavljuje naselje kroz monopoliziranje njegovih socijalnih i kulturnih funkcija, dok ga s druge strane ekonomski polarizira. S obzirom da je u suvremenom turizmu to nasilje „branda" destinacije nad karakterom naselja sve prisutnije, u svijetu se sve više promovira koncept odgovornog turizma. Također, jača i otpor lokalnih zajednica daljnjoj komercijalizaciji „destinacija" upravo zbog prije spomenutih razloga. Primjerice, 2012. godine u Veneciji se diglo sve što hoda, i mlado i staro, ne bi li zaustavili nasrtaje kmzera na lagunu i povijesnu jezgru grada, a u Dubrovniku je od 2011. do 2013. godine trajala kontinuirana kampanja „Srđ je naš" protiv netransparentno vodenog projekta „Golfa na Srđu" koji je u stvari paravan za ogroman nekretninski projekt. Što se tiče doprinosa udruga, meni se čini da je on velik u educiranju lokalnog stanovništva i u poticanju pozitivne i proaktivne društvene dinamike. No odgovornost za razvoj turizma ne leži na udrugama, nego na politici. Politika je ta koja u demokracijama ne mora samo biti otvorena prema inicijativama iz lokalne zajednice nego i nuditi rješenja koja umanjuju društvene konflikte, pridonose rastu blagostanja i društvenog standarda te sreći svakog pojedinca. Osobno ne vjerujem da su rast blagostanja i sreća pojedinca zavisni isključivo od razvoja masovnog turizma. Opsesija turizmom u Hrvatskoj je odraz društvene krize u kojoj se nalazimo.

55

Kruvenica: Smatrate li da su broj noćenja i dnevna potrošnja jedini pokazatelji uspješnog turizma ili bi trebalo voditi računa o tipu uspješnog turizma koji ima druge kriterije uspjeha? Zbog čega ne postoje druge analize turističke sezone?

Poljanec-Borić: Broj noćenja sam po sebi nije nikakav supstantivni podatak. Najsmješnije mije, recimo, kad naša televizija objavi da je grad Zagreb godine te i te ostvario milijun noćenja! A recimo Supetar na Braču je te iste godine ostvario 250.000 noćenja. Sad vi stavite u odnos ta dva naselja pa onda raspravljajte o značenju tih brojeva! Strogo ekonomski pogled na turizam stavlja najveći naglasak na potrošnju po noćenju, ali niti taj pokazatelj nije, po mom mišljenju, presudan za ocjenu uspješnosti turizma. Ja se, zapravo, zalažem za jedan, da tako kažem, socioekonomski pristup koji uzima u obzir organski karakter lokalne zajednice i uspjeh turizma vrednuje kroz doprinos rastu blagostanja te i takve lokalne zajednice. Jer, kakve veze ima je li potrošnja po noćenju u Maslinici na Šolti manja od one u Poreču ako ona pomaže masliničkim obiteljima da bolje žive, lakše školuju svoju djecu, a lokalnoj zajednici da npr. održava Dom zdravlja? Ili, kakve veze ima je li broj noćenja u Hvaru veći nego u Komiži ako bi Komižani morali investirati puste milijune da dovedu vodu i izgrade još 3000 apartmana i 3 aquaparka da bi imali broj noćenja kao Hvarani, a mogu sasvim lijepo prosperirati s tri puta manje noćenja nego Hvarani i još imati manje društvene troškove, recimo, zbrinjavanja otpada. Dakle, taj lokalni uvid, to razumijevanje geniusa loci je po meni presudan za organski razvoj turizma. No, ako mene pitate, to naše vlasti uglavnom ne razumiju. To je za njih „svemirska znanost"! Zbog toga što to ne razumiju još uvijek „udarnički" gledaju na turizam pa se oduševljavaju tim kvantitativnim pokazateljima koje vrte kroz medije i time cijelu naciju, zapravo, zaglupljuju. To je ujedno i odgovor na vaše pitanje: „Zašto ne postoje druge analize turističke sezone?" Zato jer one ne odgovaraju našim vlastima.

„Spomenička renta nije parafiskalni namet" Kruvenica: U svojem radu bavili ste se pitanjem tvrtke Sunčani Hvari pratili ste tijek privatizacije. Suradnja i sinergija u Sunčanom Hvaru prije privatizacije, unatoč drugačijem načinu poslovanja u vrijeme socijalizma, rezultirala je prosperitetom Hvara. U tijeku privatizacije stvorena je vjerovanje da će lokalna stanovništvo osigurati još bolji prosperitet stalnim sukobom s tim istim Sunčanim Hvarom i blokadom njegove obnove i razvoja. Što mislite o tome? Kako država, tvrtka Sunčani Hvar i lokalna zajednica mogu pronaći zajednički jezik?

Poljanec-Borić: To je vrlo teško pitanje, jer je privatizacija Sunčanog Hvara vrlo složena tema. No, bez obzira na složenost ove teme, valja imati na umu gotovo monopolski karakter ove tvrtke. Taj monopol na neki način uvjetuje potrebu za razumnim dogovorom. Naime, niti Sunčani Hvar može bez Hvara, niti Hvar može bez Sunčanog Hvara. A kako tri aktera koje ste spomenuli mogu pronaći zajednički jezik doista u ovom trenutku ne znam, jer nemam informacije o tome kakve stavove zastupa svaki od spomenutih aktera.

Kruvenica: Iz godine u godinu je vidljivo da u gradu Hvaru dio prihoda od turizma ne ubire samo domaće stanovništvo, nego i sezonski poslodavci izvan otoka. Na taj način novac odlazi iz Hvara, a grad ostaje bez prihoda koji bi poboljšali društveni standard i pomogli financirati obnovu i razvojne projekte. Činjenica je da nema novca ni za najosnovnije komunalne potrebe. Kako to promijeniti? Može li se nekim sretnijim rješenjem izbjeći osjećaj da smo prepušteni tihoj okupaciji parazitskog odnosa prema gradu?

56

-i

/ : Kt~.uvt!<J1cA ~

t t t t t t t RAZGOVOR S POVCW~

Poljanec-Borić: Nedostatak novca za osnovne komunalne potrebe u gradu koji živi od turizma je znak duboke razvojne anomije i zapravo je potpuno neshvatljiv. Ako taj problem postoji, a racionalnoga se ne može razumjeti, onda je problem političke naravi i mora ga se riješiti političkim sredstvima. Da bi se riješio političkim sredstvima, lokalni političari moraju za rješavanje tog problema tražiti mandat glasača. Ako političari nisu sposobni riješiti taj problem za koji imaju mandat, onda ih glasači trebaju smijeniti na redovitim ili prijevremenim izborima. Ako glasači ne smjenjuju političare, znači da im komunalni deficit ne smeta. Ako glasačima u turističkom mjestu komunalni deficit ne smeta, onda su glasači zapušteni ili zastrašeni. Ako su ili jedno ili drugo ili oboje, ne mogu imati kvalitetnu turističku ponudu. Takva je priroda demokracije i tržišnog gospodarstva.

Kruvenica: Kulturna baština je neizostavni dio turističkih preduvjeta i ponude. Smatrate li da bismo u njoj trebali pronaći kriterije u kreiranju turističke vizije koja bi i domicilnom stanovništvu pomogla da ima zdraviji odnos prema turizmu?

57

z --'

Poljanec-Borić: Smatram. Užasava me zanemarivanje, uništavanje i zatiranje kulturne baštine. S tim u vezi, koristim prigodu ovog intervjua da napomenem kako me čudi da je u Hrvatskoj moguće da cijeli politički spektar raspravlja o tome kako je spomenička renta parafiskalni namet. Znajući, naime, da je valorizacija kulturne baštine ključna za očuvanje geniusa loci, kultiviranje pejzaža, povećanje subjektivnog blagostanja domaćeg stanovništva i boravišnog iskustva turista, doista mi je neshvatljivo da naša država koja stabilnost svoje platne bilance može zahvaliti turizmu, nastoji ukinuti taj instrument koji koristi obnovi spomeničke baštine u uvjetima u kojima je državna kasa prazna, a u državi caruju tajkuni i partijaneri. Valjda tajkune i partijaneretrebaosloboditi togparafiskalnog nameta?! A kako će se onda očuvati Hvar, Dioklecijanova palača u Splitu, Zelena potkova u Zagrebu, starohrvatske crkve u Ninu, barokna Tvrđa u Osijeku i obnoviti barokni Vukovar? Iz praznog državnog proračuna??? Jako u to sumnjam.

MEĐUG ERACIJSKI JAZZ Piše: Joško Rosso

Jaz među generacijama oduvijek postoji i, po prirodi stvari, uvijek će ga i biti. Generacijska različitost u doživljaju i viđenju svijeta oko nas može se usporediti razlikom između slušača jazza (džeza) i konzumenata turbo folka ili većine elektroničke glazbe (čast pojedinim, ali ipak rijetkim vrijednijim kreacijama). Za potpuno razumijevanje i uživanje u jazzu potreban je, osim možda prirodne sklonosti, istančaniji osjećaj te nekakva, bilo edukacijaska glazbena podloga ili pak iskustveno predznanje više svojstveno starijima, dok je za ovo drugo dovoljna ritmičnost i brzookidajuća navala adrenalina imanentnij a mladima. Potpuno bi bilo deplasiran o oštro osuđivati jedno ili drugo, ove ili one sklonosti u pokušaju nametanja isključive vizije sa stajališta vlastitog doživljaja svijeta. Upravo je takav model generator stvaranja naoko predubokih i nepremostivih razlika, model tako svojstven aktualnom društvenom trenutku koji neumitna rastače svaku zajednicu, pa tako i ovu našu.

Hvarska carstvo podjela Dijelimo se na lijeve i desne, crvene i plave, poduzetnike

i uhljebe, one u poreznom sustavu i paušalce, stare i mlade ... i jako nam dobro ide taj posao sa podjelama. No istovremeno nam nešto ide još i bolje. Ide nam od ruke konstantno rastakanje zajednice čije

je očuvanje od presudnog značaja za razvoj i napredak, a koliko smo u tom smislu devastirani, nije potrebno trošiti riječi. Dovoljno je baciti čak i letimičan pogled na društveno-politički život, kao i na samo fizičko stanje onoga što zovemo svojim gradom. Dosadašnji mlaki pokušaji oko definiranja onoga što je to bitno za grad ili zajednicu, onoga što stoji iznad ideoloških, stranačkih, ovih ili onih podjela i uskih interesa pojedinih skupina, nisu do danas dali rezultata. Još uvijek nemamo strategiju razvoja, nemamo viziju što bi s turizmom, investicije sredstvima iz EU fondova imaju status metafizičkih pojava... pa sve do elementarnog reda u skladu sa civilizacijskim minimumom i borbom za dostojanstvo grada kao jedne neupitne vrijednosti koja je povjerena na čuvanje sadašnjim generacijama. Ovakvo kaotično poimanje zajednice i sustava kakvo je danas na djelu, školski je primjer onoga što ne bi trebalo činiti. Kada na ovo nadodamo ogromnu količinu oportunizma i licemjerstva koje nekad gordi grad pretvara u plažu pokraj paške Novalje, sve više ozbiljnih analitičara procjenjuje da negativan smjer postaje sasvim jasan, a konačni rezultat sasvim izvjestan.

58

I -KRUVENICA

NOĆNA ROSSULJA I u nas novac polako ali sigurno postaje jedina i univerzalna mjera onoga što je u normalnim okolnostima nemjerljivo bilo kakvom novčarskom valutom. Tako postaje jedini ekvivalent uspjeha, pameti, moći i općenito ljudskosti, iako sa mnogima od tih pojmova u realnosti ili logici ne bi trebao imati ni blage veze. Narodski rečeno, danas se bedaka punog love uvažava kao uglednog građanina, a manje imućnog ali pametnog čovjeka marginalizira i gleda poput polubedaka. A ono što je najtragičnije, sve to odgaja naše nove generacije i formira njihov svjetonazor. Nažalost, sve se to događa uz blagoslov ili prešutni pristanak pojedinih elita koje zadnjih dekada svojim položajem i utjecajem kroje standarde naše zajednice. No ipak se nešto u zadnje vrijeme događa. Prvotno opće slijeganje ramenima na pojave koje nikada nisu bile svojstvene ovom gradu i našoj zajednici polako prelazi u rogoborenje i neodobravanje. Potezi ili nečinjenja izabranih polako gube smisao opravdavanja u podjelama po principu „je, ali to su naši", jer stvari očito ne štimaju. Hvarske podjele nisu samo na „naše i vaše", već ima i „naših" i „vaših" i „njihovih" i „onih" ... , dakle ima kupusa svake vrste u kojima se teško snalaze i oni stariji i iskusniji, a kamo li oni mlađi. Složit ću se, neka „cvjeta tisuću cvjetova demokracije", ali samo ispod one linije iznad koje stoje utvrđeni interesi grada i zajednice koji bi trebali biti nedodirljivi bilo kakvom trendovskom i nazovidemokratskom razmišljanju i potezima.

Izazovi vremena I stina je da svako vrijeme donosi svoje, no istina je i da

promišljen i uravnotežen razvoj zajednice uvelike ovisi o tome kako se ona nosi sa suvremenim i neminovnim promjenama. A istina je i da se mi, što se jako dobro vidi iz priloženog, sa tom problematikom nikako ne nosimo, već više izgleda da nas voda nosi tamo gdje baš i ne bi htjeli, barem to ne bi htio dio građana ovog grada. I to izgleda sve veći dio, barem prema informacija iz osobnih kontakata, iako je teško napraviti pravu procjenu obzirom da nema nikakvog istraživanja ili jasnih podataka na koje bi se ova procjena oslonila. Iluzorno je pretpostaviti da će naša sadašnja društveno­politička stvarnost donijeti neke bitne promjene, obzirom da je jasno kako trenutnim elitama očito nedostaje i snage i volje i ideja kako zajednicu učiniti urednom i prosperitetnom u pravom smislu riječi. Očito je i to da društvenom scenom „plivaju" stariji kadrovi te dio ponešto po godinama mlađih, ali po konceptima i pristu ima problematici u glavama jednako starih „igrača".

nedostatkom vjere u pozitivne pomake idealna za očuvanje stečenih pozicija i dugotrajnu igru u istom krugu. Sve ovo upućuje u nužnost većeg uključivanja „svježe krvi" sa novom snagom i horizontima promišljanja, no postoji problem kako te nove i mlađe snage animirati i potaknuti na takav angažman. „Mladi misle da su stari budale, a stari znaju da su mladi budale." (Agatha Christie) Ova izreka poznate spisateljice možda najbolje ocrtava hvarski generacijski jaz čije je premošćivanje možda jedan od najvažnijih ključeva naše budućnosti. Kako vrijeme ide, sve postaje izvjesnije da akteri onih standardnih podjela (lijevi-desni, crveni-plavi ... ), ne nalaze načina kako se pomiriti i uskladiti svoje zajedničko djelovanje za opće dobro pa je na snazi opća društvena stagnacija. Stoga bi možda trebalo pnllllJemtI novi pristup i naći rješenje kako otvoriti međugeneracijski dijalog koji bi na drugi način ublažio razlike i podjele koje nas koče, te stvorio nove osnove za veću jedinstvenost zajednice, te samim time i očuvanje svih onih vrijednosti koje su opasno narušene, bilo nemarom ili neznanjem. Vrijedilo bi se potruditi oko ovoga jer intenzivniji i pomirljiviji međugeneracijski dijalog vjerojatno bi polučio još nešto dobro. Mladi bi se možda uvjerili pa prestali misliti da su svi stari budale, a stari bi došli do saznanja da svi mladi zaista i nisu budale. Mladi bi možda shvatili da od starijih imaju štogod i naučiti, a stari da su mladalačka buntovnost i problematični pogledi na stvarnost plod neiskustva i pogrešnog vjerovanja u ispravnost filozofije podjela. Možda bi u otvorenom dijalogu jedni prestali ,,isključivo slušati" jazz, a drugi elektronsku glazbu i početi vjerovati da postoji koncert na koji mogu zajedno. I možda shvatili na što se sve može primijeniti izreka crnogorskog vladike Njegoša koji je napisao:

„Laktom vjere glupost čojka mjeri, a ozbiljnost djelom i vrlinom. "

Većini od njih jednostavno odgovara stanje podjela i svojevrsni status quo jer je razjedinjena i dešperatnajavnost (pogotovo onaj mlađi dio), bez jasno definiranih ciljeva i sa -

~,,. __ _

HVARSKI TURISTIČKI PARADOKS Piše: Ivan Buzolić-Lojko

Krajnje je vrijeme da nakon 150 godina bavljenja turizmom počnemo razumijevati djelatnost kojom se „bavimo", te da se upitamo od čega će živjeti naši nasljednici. U turizmu nema tajni, sve je već izmišljeno na nekim drugim meridijanima koji su, na našu žalost, ovu priču započeli puno prije nas. Na nama je da, ne ponavljajući tuđe greške, analizom utvrdimo koji su to naši, ljudski, povijesni i prirodni resursi i kapaciteti, te što bi trebao biti NAŠ autentični turistički proizvod. Tek nakon toga valja pronaći ciljanu klijentelu koja će rado platiti taj NAŠ turistički proizvod i to po maksimalnim cijenama.

Svjetska turistička asocijacija WTA je prije par godina objavila rezultate jednog globalnog istraživanja, u

kom je turiste simplificirano svrstala u tri kategorije: 1. PARTIJANERI 16-20% 2. PUTNICI 18-24% 3. STACIONARNI +50% Ove prve nije potrebno posebno analizirati. Njima je prosječno potrebna dostupnost destinacije, jeftin smještaj, dobro opskrbljeni dućani,

jeftin alkohol, partijanje 24 sata (osim kratkog sna) i nepostojanje građanskih regula. Putnicima smatraju one

koji žele u što kraćem vremenu obići što više povijesnih i prirodnih znamenitosti, često konzumirajući autohtone proizvode. Stacionarni su oni koji konzumiraju svoj godišnji odmor na jednom mjestu koristeći sve blagodati mikroprostora u kojem borave. Zanimljivost je da se u sve tri kategorije kriju pripadnici svih socijalnih slojeva, ali ipak među trećom skupinom se krije najveća grupa onih koji bi rado prihvatili NAŠU ponudu. Nažalost, sadašnji hvarski turistički proizvod nije osmišljen u (ili na) Hvaru i od Hvarana, već je negdje drugdje odlučeno (u suradnji s korumpiranim lokalnim vlastima) da će Hvar poslužiti kao kulisa, a Hvarani kao statisti u NJIHOVIM turističkim proizvodima, dobivajući mrvice s njihovog prebogatog stola i ostajući bez resursa za generacije koje dolaze.

Dunav novca koji nam ne ostaje Govorili su naši stari, komentirajući nepodopštine

beskrupuloznih i besprizornih: „Ni od Boga straha, ni od ljudi srama". I stvarno, kad malo bolje promislimo, u prošlosti su se ljudi bojali Božjeg kaštiga, žandara, milicije, policjotih (Marića, Radaića, Pahlića), partije, Tita, „nižih i viših redarstvenih dojavnika" te imali respekt prema njima. Posljedice su se znale: društveni stup srama, a i pokoja konkretnija kazna. Ovo je bio obrazac na kojem su se

60

I -KRUVENICA

VOX POPULI odgajale generacije Hvarana do dolaska „slobode", kojom su očito pukli svi lanci koji su nas držali u pokornosti i stezi. Nestali su svi strahovi od aveti prošlosti te sad možemo ponosno, „svoji na svome", kročiti u svijetlu budućnost. Naravno da ste shvatili sarkazam. Ali, izgleda da su danas nestali i ljudi i Bog. Ostala je samo sloboda življenja u paradoksu. U vremenima kad smo imali jednog gradskog redara vladao je apsolutni građanski red. Danas ih imamo (na plaći) nitko ne zna koliko, reda niotkuda. Crkva grmi o antikomunizmu tražeći zabranu rada nedjeljom, u komunizmu je to bio standard. „Polupismeni" komunistički vlastodršci su pazili da se u Hvaru paralelno razvijaju i društveni i privatni standard (sa svim greškama, kojih je bilo), danas o društvenom brigu ne vodi nitko. Ondašnje vlastodršce sam nazvao „polupismenima", jer su u odnosu na sadašnje to fornialno i bili. Ali, iznad onih je makar stajao komitet, a tko stoji iznad ovih „pismenih"? Ima li u ovom gradu već imalo razuma? Jednom je netko rekao: „ U prigodi ostvarenja velikih nacionalnih i državnih ciljeva nije problem zavući se u mišju rupu (misleći na trpljenje), problem će nastati kad počnemo funkcionirati kao miševi". Osvijestimo se dok imamo vremena. Život ima i širih dimenzija od pukog kolektiranja novca. „Ako ovi odu ili ako ih, ne daj Bože potjeramo, neće nam niko doć", floskula je koju slušam od većine svojih sugrađana već dugi niz godina ne vjerujući svojim ušima. Šetajući rivom, trudeći se ne biti onaj iz uzrečice „ćorav pri zdravim očima", već desetljećima vidim dvije slike hvarskog turizma. Naime, rivom ne šetaju, već „negdje idu" oni za koje su nas uvjerili da su naš jedini mogući izbor - horde razularene mladeži čiji su ih roditelji sklonili od vlastitih pogleda, omogućivši sebi da u isto vrijeme budu na nekim pristojnijim, boljim i sigurno skupljim destinacijama. Dokaz ove teze mi je toliko očit, na toj istoj rivi, da sam sebi ne vjerujem da to i ostali ne vide. Kako bismo mi to rekli, pod rivom stoje vezane jahtice,

očito desetljećima uzaludno pokušavaju Hvaranima poslati poruku: „Probudite se. Ima i drugih i drugačijih koji bi rado vama dolazili. Molimo vas, otvorite nam vrata". Nitko normalan, naravno, ne misli daje moguće da cijeli grad živi od desetak ili pedeset bogataša. Ali, sam sebi nebrojeno puta postavljam pitanje: kako je moguće da oni koji se već stoljeće i pol bave turizmom ne shvaćaju poruke koje im se permanentno šalju od bolje klijentele od one s kojom inače rade? I onda mi sine! Opet virus u našem turističkom jeziku. Mi već stoljeće i pol turizam ne živimo i ne radimo. Ne, mi se njime BAVIMO. Akad se nečim BAVIŠ, onda je to „an pasan", pa što bude, bude jer tu djelatnost tretiramo kao kolateralni korisnici, dok nam pravila određuju oni koji će iz Hvara pokupiti panu (skorup), nama ostaviti mrvice, a ponekom svom vjernom slugi malo više. Međutim, doći će vrijeme kad će ti isti koji su za sada sretni s tim istim mrvicama shvatiti da na taj način režu granu na kojoj bi trebala sjediti njihova djeca. Prvo, hvarski političari i oni koji to misle postati a potom svi Hvarani MORAJU naučiti da je turizam gospodarska grana koja živi isključivo od dodane vrijednosti. U turističkim destinacijama sličnima Hvaru jest legalno i legitimno podrediti sve aktivnosti i sve političke odluke na uzimanju profita iz dodane vrijednosti gotovo na svaku uslugu i turistički proizvod, ali uz visoke kriterije kvalitete, te zadržavanje tog istog profita u gradu, a ne njegovo odlijevanje iz Hvara van ljeta. Conditio sine qva non života na otoku je pretvaranje ljeti zarađenog novca u zimski zamašnjak. Dokaz da ova notorna pravila ne razumiju, ili se prave da ne razumiju, svi dosadašnji lokalni „vlastodršci" je sama Pjaca, preko koje ljeti prolazi Dunav novca, a s pišćetkom koji nam na kraju ostane ne možemo učiniti gotovo ništa. No ništa nećemo promijeniti samo nabrajajući i pokušavajući riješiti more sitnih propusta i problema. Moramo razumjeti meritum problema i fokusirati se na to, jer je većina alata za njegovo rješavanje u našim rukama.

~te i~jaht!J.!:ine onih koje nitko ne zove. Ne, sami dolaze i

61

KRUVENICA

VOX POPULI

Nepostojanje društvenog standarda Jasno je da se određeno tržište može zasnivati ili razvijati

na dva osnovna načina: na temelju ponude ili na temelju potražnje. Ovu činj enicu bi morali znati i oni koji vode ovaj grad. Turizam mogu tretirati kao vrlo kompleksnu djelatnost i ona to jest ako joj se pristupa voluntaristički i bez stručnog znanja. U samoj srži turizam je ipak vrlo j ednostavan. ali uz uvjet da se razumiju principi na koj ima djeluje. Temelj uspjeha svake destinacije je definiranje onog što struka zove turističkim proizvodom. U aktualnim okolnostima i slijepcu je jasno da sadašnji nismo definirali :MI (lokalna zajednica), već NETKO DRUGI. Dokaz su rezultati. Nekadašnj i turistički proizvod ovog grada je bio namij enjen srednjoj klasi otuđenih ljudi koji su, uz sve naše tehničke nedostatke, s oduševljenjem prihvaćali ponuđen boravak u našim obiteljima, makar na odmoru nadoknađujući nedostatak vlastite. Dokaz - postotak povratka i preko 70 %. U međuvremenu smo taj proizvod zamijenili razmjenom ključa i eura, lišavajući turista mogućnosti da konzumira ono po čemu smo bili prepoznatljivi. Dokaz - postotak povratka gotovo i ne postoji. Sadašnji trend boravka u hostelima samo dokazuje sve veću potrebu za socijalizacijom turista, s tim da smo im nekada mi prodavali socijalizaciju s nama, a sad su prisiljeni socijalizirati se među sobom. U našem turizmu postoje tri osnovna čimbenika, ali i tri interesa. Prvi je (bez pretenzija točnog rasporeda) interes profesionalaca, drugi je interes dopunaca i treći opći ili društveni interes. Osnovni zadatak vlasti je da svojim strateškim odlukama izbalansira sva tri. Da stvari ne štimaju i da vlast ne izvršava svoj osnovni zadatak, postoje eklatantni dokazi. Dokaz-disproporcija između privatnog i društvenog standarda, a vrlo brzo će na površinu isplivati i sukob između standarda profesionalaca i dopunaca, jer s ovakvim pravilima igre sve više profesionalaca neće moći osigurati vlastiti standard. Zar nije paradoks da uz ovoliki protok novca kroz Hvaru društvenoj kasi ne ostaje dovoljno ni za najosnovnije komunalne potrebe? Za život, ako pod tim podrazumijevamo normalan građanski život koji je Hvar osiguravao svojim građanima cijelu povijest, ostaje nam zima, odnosno period izvan turističke sezone. Kakva nam je kvaliteta društvenog života zimi danas nepotrebno je objašnjavati. Postavlja se pitanje zašto je to tako. Strategijom razvoja hvarskog turizma koju su stvorili u početku teksta opisani vlastodršci osiguravalo se dovoljno kvalitetnog novca da bi se izbalansirali privatni i društveni standard. S aktualnom strategijom, sadašnji vlastodršci osiguravaju enormne prihode poduzetnicima koji dobit ne zadržavaju u Hvaru, kao i poj edinim privilegiranim domaćim ljudima. Funkcija vlasti je da apriori osigura društveni standard, a za privatni preduvjete, koje u kapitalizmu koji živimo svatko koristi po svom nahođenju i sposobnostima.

62

I to u poštenom i fer natjecanju, preferirajući izvrsne, a ne podobne ili beskrupulozne. Je li tome razlog nepostojanje osnovne građanske kulture, odnosno nerazumijevanje što to Hvar jest ili nešto mnogo opasnije, pokazat će vrijeme. A dužina tog vremena ovisit će o našim građanskim reakcij ama.

Rješenja su na raspolaganju

V

Zelimo li promjene u hvarskom turizmu, te mogu li se . one dogoditi ili ne, pitanje je sad? Ako ne želimo, sve je Jasno. Dosadašnji tempo će se nastaviti, ali pritom moramo biti svjesni zašto se sve ovo događa i kako će sve ovo završiti. Da bi se ovakva strategija razvijala, bilo je potrebno ras lojiti hvarsku ponudu na ono što nudi domicilno stanovništvo (ponuda zasnovana na tradiciji, običajima i kulturi, ali i na infrastukturi koju su stvarali naši prethodnici) i ono što nude oni koji su shvatili da Hvar nij e „terra vergine", u koju valja basnoslovno investirati, već je dovoljno, uz suradnju s „naivnim" lokalnim rukovodstvom, preuzesti sve blagodati ovog grada i podrediti ih svojim interesima. A oni su svakom razboritom jasni. Isisati sve što je moguće, a domorocima ostaviti infuziju na kojoj će prezimiti čekajući novi ciklus isisavanja. Kraj ove priče će se dogoditi kad se Hvarani isele unekanovostvorenanaselja par kilometara od Hvara (sjećate se da je bilo ovakvih ideja od nekih bivših) i prepuste g(G)rad NJIMA. Ako već želimo promjene, one su itekako moguće,

ali s nekim drugim ljudima i s nekim drugim ciljevima. Ponavljam, i to ne prvi put, cilj svake kompetentne i poštene vlasti mora biti osiguravanje DRUŠTVENOG standarda svojim sugrađanima (za privatni ćemo se pobrinuti sami). U tom slučaju valja koristiti alate koji su nam ionako na raspolaganju: najprije, izbori na kojima ni u kom slučaju ne birati one fataliste koji nas već sad uvjeravaju da se ništa ne može napraviti (prepoznajete li ih ?). Uređenje prostora grada odlukama, gdje, što i pod kojim uvjetima može biti i raditi. Slij edom prethodnog, već jednom shvatiti da trgovine prehrambenom robom ne stvaraju dodanu vrijednost, od koje turistički grad živi, te ih svrstati u ponudu koja mora biti dislocirana kao u svim drugim uređenim turističkim destinacijama. Iz novca prikupljenog od novostvorene dodane vrijednosti alimentirati potrebe domicilnog stanovništva. Gradske rente podrediti namjenskom trošenju (npr. koliko je novca uprihođeno kroz desetljeća naplate štekata na Pjaci, a ona u ovakvom stanju). Kroz Turističku zaj ednicu upravljati destinacij om profesionalno, što znači da njene stručne službe prave permanentne analize svega vezanog za turizam (a što to u ovom gradu nije), što bi morala biti podloga za donošenje dobrih političkih odluka. Konačno, makar i aproksimativno utvrditi koliki su gradski kapaciteti, a ne vječno baratati lažnim podacima. I još mnogo toga. Rekli bi naši stari: Kad se hoće, može se!

KRUVENicA

VOX POPULI

DOZVOLJENI LEGALAN BARBARSKI VANDALIZAM Piše: Mirjam Zaninović

U šoku i s nevjericom sam popratila vijest o vandalskom napadu alkoholom obeznanjenih mladih Australaca na

hvarsku katedralu. Time je ljetni Hvari službeno preuzeo naslov apokaliptične Sodome i Gomore kojoj se pogoduje u ime profita i zarade. Potječem po majčinoj i očevoj strani iz dugovjekih hvarskih obitelji i sanjam, ako Bog da, dan kad ću svoju mirovinu većim dijelom godine provoditi na mom ishodišnom otoku. Moj se ovoljetni boravak sveo na nepredviđeno kratka dva tjedna jer sam iz tog i takvog divljeg, anarhičnog, kaotičnog grada pobjegla glavom bez obzira. S ovim posljednjim činom ne znam može li niže i dramatičnije ... ostalo je još (ne daj Bože) skrnavljenje prelijepog starog hvarskog groblja. Jako sam dobro svjesna da je većini mještana Hvara ljetna sezona izvor godišnje zarade i egzistencije, ali čini mi se da su se u tome svi pomalo pogubili situacijom daje Hvar medijski prezentiran kao superpoželjna partijanerska destinacija, gdje se može na sve moguće i nemoguće načine divljati, uneređivati, obeštećivati, upropaštavati ... a da pri tom nitko ne reagira!? Iskreno, sram me je pred našim dičnim renesansnim precima i onima kojima ćemo ostaviti ovaj grad. Kao i naši prethodnici, mi smo samo kratkotrajni prolaznici, izgleda bez imalo svijesti koji smo blagoslov dobili da smo se tu zatekli i rodili, u tom savršenom spoju krajolika i arhitekture, klime i svega čime taj grad već stoljeće i pol privlači turiste. Hvar je bio metafora elitnog turizma. Znam da se vremena mijenjaju i da se zahvaljujući počecima s Carpe Diemom počeo profilirati u potpuno suprotnom pravcu, dozivajući mlade ljude preko medija, foruma i društvenih mreža: Dođite, divljajte do mile volje, ovdje to u potpunosti nekažnjeno možete! I bi tako ... Svako ljeto sve gore, a s ovim je zadnjim činom kulminiralo i sve skupa počinje nalikovati na sumrak civilizacije kojem smo velikodušno odlučili ustupiti mjesto i vrijeme. U cijeloj mi je priči najneshvatljivije da postoje sami mješta koji to odobravaju! Moram se upitati: Tko su i kakv. to ljudi? U ime koga i čega misle da su pozvani odoo 1

ljudsko divljanje i bezuhJ.lje i uništavanje sakra ne Rultume baštine?!

S. S. Kranjčević u svojoj pjesmi Propast lzraele od tebe samoga ... vrijeme za taj vapaj!

REAGIRANJA

Ova Dionizijeva djelatnost na J adranu počinje poslije g. 398., kad on sklapa s Kartažanima mir. Kak-o je za Pharos izričito navedeno, da je_ osnovan nekoliko godina poslije Isse, to ie osnutak Isse godina osnutka­Pharosa terminus post quem non dapače t. ante quem. Dakle, Issa je­osnovana nekoliko godina prije 385./4. god. pr. n. e. Mislim, da ne ćem·o pogriješiti, ako osnutak Isse metnemo u prve godine Dionizijeve djelat~· nos ti na Jadranskom moru, dakle oko 397. rn

Piše: Joško Kovačić

U „Slobodnoj Dalmaciji" od utorka 11. kolovoza 2015., na str. 11, u članku naslovljenom:· „Groblje automobila u drevnom Farosu", koji potpisuje novinar gosp. Mirko Cmčević, ponavlja se - tko zna po koji put - netočnost kako je, tobože, Stari Grad „najstariji ... grad na tlu Republike Hrvatske".

M jesto Vis na Visu (koje, kao i Stari Grad, Komiža i Supetar - da nabrojim samo one u hvarskoj biskupiji - danas također ima administrativni status grada, iako su sve to objektivno varoši) nastalo je prije Staroga Grada, oko 397.

godine prije Krista, kao grčki grad imenom Isa/Issa, a utemeljili su ga sirakuški Grci pod vodstvom tiranina Dionizija. lako precizna godina osnutka nije poznata, svakako je za više od desetljeća stariji, kad upravo Isejci pomažu osnutak „drevnoga Farosa", a na mjestu današnjega Staroga Grada, 385./384. godine prije Krista (Grga NOVAK: Vis, knjiga prva, Zagreb 1961., str. 18 i druge). Napominjem (što smo naučili još u osnovnoj, ali nekima to nije jasno), da se godine prije kršćanske ere računaju unazad, a poslije nje unaprijed. Smatram, nadalje, kako je beskonačno referiranje o današnjemu Starome Gradu kao o „drevnom Farosu" ne samo neukusno, nego i netočno: Faros je davno bio i prošao, Stari je Grad sadašnjost. Bilo bi smiješno za nekoga koji otputuje u Vis reći da je otišao u „drevnu Isu". U „drevnom Faro su" nije bilo automobila; dosljedno, ondje ne može biti ni groblje automobila.

* Tekst je djelomično objavljen u Slobodnoj Dalmaciji od 15. 8. 2015., a ovdje ga donosimo u cijelosti.

Tekstovi objavljeni u rubrikama Vox populi i Reagiranja izražavaju osobni stav autora, a Uredništvo se može i ne mora slagati s iznesenim. Uredništvo zadržava pravo skratiti tekstove i odrediti im naslove.

64

NOVI LIBRI

Osvrt na radove u Zborniku sa znanstvenog skupa (Hvar - Stari Grad - Vrbanj, 26.-28. 5. 2010.) 500. obljetnica ustanka hvarskih pučana (Zagreb - Hvar, 2014.)

KLERI V

BRATOVSTINE U VREMENU USTANKA

V

HVARSKIH PUCANA Piše: fra Bernardin Škunca

Objavljivanjem radova sa znanstvenog skupa (Hvar-Stari Grad-Vrbanj) o ustanku hvarskih pučana, održanog u svibnju

godine 2010., proširuje se i produbljuje spoznaja o višeslojnom sagledavanju tog fenomena hvarskih pučana, značajnog ne samo za otok Hvar nego i daleko šire, kako su već odavno uočavali povjesničari. Posebno značajna istraživanja dugujemo strastvenom istražitelju tog fenomena, nedavno preminulomAndri Gabeliću, koji je ,,mladenačkom energijom" i u devedesetim godinama svojega života radio na osvjetljavanju hvarskog pučkog fenomena, kako s poštovanjem kaže Marin Zaninović (Zbornik, Nova otkrića o tijeku borbe i fizionomiji pučkog ustanka Matije Ivanića, str. 39). Iako se ne moramo uvijek složiti s njegovim interpretacijama, očito je da njegov doprinos valja smatrati posebno važnim. Između njegovih studija, to se vidi i u prilogu­predavanju koje je održao u okviru spomenutog simpozija 2010. (Zbornik,Borbapučanahvarskekomune 1510.- 1514. između dva simpozija, str. 19 - 35). Nije na meni da ocjenjujem meritomost njegovih radova, ali pravednost traži da Andri Gabeliću izrazimo zahvalnost i poštovanje. Moj kratki osvrt na radove u Zborniku smjera na ulogu klera i bratovština u vremenu ustanka hvarskih pučana. Odmah ću reći da o ulozi klera, posebno tzv. višega klera, na spomenutom simpoziju godine 2010. nije održano nijedno izlaganje, iako je želja organizatora bila otvorena za takvu temu. Držim da je za opće sagledavanje fenomena hvarskog pučkog ustanka taj izostanak značajni nedostatak, ali, da ponovim, za taj propust nije kriv organizator. Nužno je da se to pitanje dublje osvijetli, jer je očito da će bez sagledavanja jasne uloge klera, višeg i nižeg, fenomen hvarskog pučkog ustanka ostati u mnogočemu nejasna i opća slika tog hvarskog fenomena.

Hvarski pučki ,,predustanak'' U otkrivanju prave slike ustanka hvarskih pučana, tek

usputno se iznosilo ulogu Crkve, gdjekad i s predrasudama ideologijskih stavova. Zna se pak da je uloga klera u tom fenomenu bila značajna, o čemu na više mjesta pišeAndro Gabelić u svojim objavljenim radovima, napose u opsežnoj knjizi Ustanak hvarskih pučana (Split, 1988. ), a sa svojih gledišta o tome se izražava, između ostalih i Tomislav Raukar (Studije o Dalmaciji u srednjem vijeku, Split 2007.), dakako i drugi povjesničari. Držim da je uloga klera, često veoma povezana s bratovštinama - uzevši je u općem pogledu - bila na strani puka, što sam na određenoj crti promatranja mogao ustvrditi u proučavanju štovanja Kristove muke na otoku Hvaru, napose u povezivanju te pojave s pojavom krvarenja Svetog Križića, godine 1510. (usp. Osobitost štovanja

65

NOVI LIBRI

Isusove muke na otoku Hvaru, izd. CuS, Split, 1981.), te u značajno dorađenom istom pitanju u knjizi Za Križen na otoku Hvaru (izd Glas Koncila, Zagreb, 2014.). Uloga klera i bratovština, bez dvojbe, bila je značajna već i kod te pojave, i prava je šteta da su se naši povjesničari - nažalost i sam Andro Gabelić, i on pod utjecajem ideologijskih opredjeljenja - gdjekad oko tog fenomena bavili teološkim pitanjem o čudu, što nije posao povjesničara.

Tumačenje „čuda" sa Svetim Križićem od strane povjesničara zapravo je ,,nedopustivo historiografska određivanje o nečemu što historiografiju-povjesnicu nadilazi, te spada u meta-povijest., medu vjerska uvjerenja ili nevjerovanja" (J. Kovačić, Arhivsko gradivo o ustanku hvarskih pučana, Zbornik, str. 48). Povjesničar će biti na svojem pravom mjestu kad u tom događaju vidi ono što je upravo citirani hvarski povjesničar Joško Kovačić vidio kad je ustvrdio da događaj sa Svetim Križićem u veljači 1510. s pravom možemo nazvati ,,hvarskim pučkim 'predustankom'" (Zbornik, str. 48). U svemu tome događanju valjalo bi otkrivati - više nego se do sada učinilo - ulogu klera i bratovština u ustanku hvarskih pučana.

Prateći Zbornik na crti uloge klera i bratovština u ustanku hvarskih pučana, držim vrijednim istaknuti zapažanje engleskog povjesničara R. Browna što ga je Joško Bracanović prezentirao na simpoziju 2010., i objavio u Zborniku (Jedan opis hvarskog ustanka i ličnosti Sebastiana Gi ustiniana u britanskoj historiografiji 1854. godine, str. 59 - 67). Opisujući ekspediciju providura Ilirije Sebastiana Giustiniana godine 1511., Brown tvrdi da je kanonik I van Zovinić iz Jelse bio voda ustanka (str. 62). Konstatirajući da R. Brown nije raspolagao sa svim izvorima koje mi danas imamo, Joško Bracanović utemeljeno zaključuje da je kanonik Ivan Zovinić „bio od samog početka" medu voditeljima ustanka (str. 63). Očito je, dakle, daje, između drugih, ijedan visoki dužnosnik hvarskoga klera, odnosno Hvarskoga kaptola.

Bratovštine štit za „malog čovjeka"

S crte koju promatram u radovima Zbornika, želim posebno istaknuti ulogu bratovština u gibanjima za prava jednakosti

hvarskih pučana i hvarskog tzv. nižega klera ili mjesnih kapelana. Zna se, naime, da su pravni vlasnici svih crkvenih imanja na otoku bili kanonici hvarskoga Kaptola, njih dvanaest (M. Bratanić,

Matij Ivanić i njegova porodica, Zbornik, str. 73). U svojem radu Miki Bratanić utemeljeno ističe da je takvo pravo višega klera (kanonika) u 15. i 16. st. pokrenulo val nezadovoljstva mjesnih bratovština i seoskih župnika, odnosno kapelana, baš s obzirom na imanja njihovih crkava, o čemu su ponajviše brinuli članovi bratovština (str. 73). Takva pitanja su, dakako, nastajala i iz odnosa članova bratovština prema vlasti na Hvaru koju su obnašali poglavito hvarski plemići. Arnbroz Tudor, pored ostalog, donosi slučaj parnice između Velikog vijeća i jedne Pučke kongrege oko pitanja tituliranja čelnika kongrege i nekih drugih pojedinosti (Kuće i ladanjsko­gospodarski sklopovi obitelji Ivanić od kraja XV. do kraja XVIII.

stoljeća). Plemić Jeronim Fazanić u dužem komentaru o toj parnici s početka XVII. stolj eća, do nedavno neobjavljenom, s prezirom govori o pučanima, svrstavajući ih u kateg01iju ljudi niže razine (str. 84). Plemić Fazanić u tom komentaru „odriče pučanima pravo na bilo što, a svako djelovanje pučana može biti samo zlo i naopako" (Zbornik, str. 84). Komentar je važan za dublju sliku odnosa između viših i plemenitih, i nižih, odnosno pučana, što, između ostalog, rasvjetljava uzroke pobune na Hvaru. Ipak, o slici djelovanja bratovština na otoku valja reći da spomenuti incidenti nisu opća pojava. Jasnu i vrlo vrijednu sliku o ulozi bratovština na Hvaru u kasnom Srednjem vijeku i u ranom Novom vijeku pruža rad Zrinke Novak pod naslovom „Uloga bratovština u svakodnevnom životu hvarske komune u ranom novom vijeku" (Zbornik, str. 123-1 53), što držim veoma vrijednim doprinosom o ulozi bratovština na otoku. Znade se da su bratovštine laičke vjemičke udruge, dobro organizirane i vodene vlastitim pravilnicima ili statutima, potvrđenima od crkvenih i svjetovnih vlasti, sa značajnim naglaskom samostalnosti u djelovanja i življenju. Iz rada Zrinke Novak utemeljeno se može kazati da je Crkva upravo preko bratovština pokazivala razumijevanje za tzv. malog čovjeka, pružajući mu pravo da čak gradi i posjeduje crkve i kapelice, da naručuje umjetnine i crkvene predmete, da upravlja imanjima, i sl. Vrijedi ovdje spomenuti da je Crkva i urnnažanjem crkvenih blagdana, odnosno svetkovina (kojih je nekoć bilo mnogo više nego danas), obilježavajući ih kao neradne dane, štitila pučane od prekomjernog rada na koji ga je, nažalost, nerijetka tjerala plemićka gospoda. Ako se znade - kako pokazuje i rad Zrinke Novak - da je u vremenu 16. st. na Hvaru dvije trećine komunalnog stanovništva bilo učlanjeno u bratovštine (str. 153), lako je zaključiti kolika je bila njihova uloga u sveopćem događanju na otoku. Poznati je povijesni fenomen da su na našim prostorima - kao, uostalom, i u širem europskom katoličkom krugu - stoljećima gotovo sve odrasle osobe bile učlanjene u laičke bratovštine. Tim putem laici su stjecali ne malu samostalnost u odnosu na nositelje vlasti u politici, gospodarstvu i kulturi, čak i na viši kler u Crkvi. Činjenica je da su vjernici­laici - pored brojnih oblika socijalnog i gospodarskog karaktera - pokretali i često predvodili pučke pobožnosti, da su bili graditelji crkava i kapelica, njegovatelji sakralne umjetnosti, nerijetka u relativno jakom stupnju samostalnosti u odnosu na hijerarhiju Crkve i na društveno-političke gospodare. Takve nam činjenice govore da je Crkva kroz minula stoljeća pokazivala visoku cijenu prema vjernicima laicima i davala im široke ovlasti, koliko u promicanju pučkih pobožnosti, toliko i u upravljanju crkvenim materijalnim dobrima. U općoj slici to vrijedi za čitav kasni Srednji vijek i rani Novi vijek, pa i nakon Sabora u Tridentu (1 545. - 1563. ), na Hvaru sve do naših dana.

Ovaj osvrt je izlagan na p romociji Zbornika u Lođi, 5. lipnja 2015. Uzfra Bernardina Škuncu o Zborniku su govorili Nives Tomasović, Joško Bracanović, dr. Marija Zaninović

Rumora i akademik Tomislav Raukar.

66

NOVI LIBRI

Marin Zaninović, Ilirski ratovi, Školska knjiga, Zagreb, 2015.

V

KRUNA ZIVOTNOG RADA MARINA

, ZANINOVICA Piše: Marinko Petrić

U prepunom atriju nekadašnje crkve sv. Marka u Hvaru krajem lipnja predstavljena je knjiga prof. Marina Zaninovića Ilirski

ratovi. O knjizi su govorili Nives Tomasović i Marinko Petrić iz Muzeja hvarske baštine u ime organizatora, te Deniver Vukelić iz Školske knjige u ime izdavača i na kraju sam autor. Knjiga je kruna dugogodišnjeg istraživačkog rada prof. dr. Marina Zaninovića rođenog 1930. g. u Velom Grablju na otoku Hvaru, koji je karijeru započeo još davne 1957. g. imenovanjem za asistenta na Odsjeku za klasičnu arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Od 1978. g. pa sve do umirovljenja 2000. g. bio je redovni profesor na istom Odsjeku. Bibliografski opus prof. Zaninovića je opsežan i broji preko 370 stručnih radova, od čega su i tri knjige: Od Helena do Hrvata (1996. ), Ilirsko pleme Delmati (2007. ), i najnovija - Ilirski ratovi (2015.).

Knjiga Ilirski ratovi suma je i kruna rada Marina Zaninovića na istraživanju antičke prošlosti naše obale. Na jednostavan i uzbudljiv način, kako to umiju samo vrhunski znanstvenici, autor obrađuje prošlost ovih prostora od dolaska Ilira pa do prvih stoljeća poslije Krista, a sve kroz prizmu sukoba i rata. Pod geslom ,,Rat je otac svega i svemu kralj" grčkog filozofa Heraklita, autor niže i razlaže sukobe domorodaca Ilira s osvajačima ovih prostora, najprije Grcima, te kasnije s Rimljanima. Obrađuje poznati sukob između Ilira i grčkih kolonizatora pod zaštitom tada moćnog vladara Dionisa iz Sirakuze, koji se zbio 385/4. g. prije Krista u vodama otoka Hvara, zatim sukobe Ilira s Rimljanima (rimsko­ilirski ratovi, kojih je bilo tri), do definitivnog osvajanja !lirika od strane OktavijanaAugusta (kasnije cara). Povijesna je to priča, koliko surova i potresna, toliko i značajna, jer govori o procesu ulaska i asimilacije naših prostora u svijet antičke uljudbe. Dodiri i otpori domaćeg stanovništva kolonizatorima (osobito Rimljanima) potakli su i etničku koheziju dotada raspršenih ilirskih plemena i stvaranje jedinstvene rimske provincije nazvane Dalmatia, koja je sezala sve do rijeke Save, ujedno i geopolitički temelj za kasniju srednjovjekovnu, a time i suvremenu hrvatsku državu. Sve je to rečeno u ovoj sjajnoj i vrlo lijepo opremljenoj knjizi na gotovo 500 stranica gustog teksta i bilješki. Teško je sabrati svu širinu interesa koji izviruju iz radova Marina Zaninovića, tema koje su ga zaokupljale i još uvijek zaokupljaju. Prevladavaju tri ili četiri tematske cjeline. Jedna se odnosi na opće povijesno-arheološke teme našeg prostora u razdoblju proto­antike i antike, poput radova o ilirskom plemenu Dehnata (temi

67

NOVI LIBRI

na kojoj je doktorirao), zatim radova o ulozi vode, soli, vinovoj lozi u antici, o rimskim i grčkim agerima, arheološkoj topografiji naše obale u antici, o pomorstvu, tehnikama gradnje, te vojnom ustrojstvu i ulozi vojske u razvitku antike na našoj obali. Druga cjelina, kojoj je posvetio velik broj radova, teme su iz zavičajne, hvarske arheologije, poput nekoliko radova o antičkoj topografiji otoka, o antičkom kopnenom putu između Starog Grada i Hvara (njegov prvi rad iz arheologije, objavljen 1958. g. ), zatim radovi vezani uz arheološka istraživanja koja je vodio na otoku Hvaru (antička vila na lokalitetu Kupinovik kod Dola u Starogradskom polju, grčko-ilirska kula Tor nad Jelsom i ilirska gradina Purkin kuk iznad Starog Grada). Tu je zatim nmoštvo izvrsnih i zanimljivih članaka o hvarskoj arheološkoj baštini, poput rada o jedinstvenoj helenističkoj posudi s dionizijskim motivima, pronađenoj u Hvaru u 19. st. i izgubljenoj između dva svjetska rata. Iz ovog korpusa tema posebno su zanimljivi radovi o jadranskoj Heraclei, grčkom polisu iz 4. st. pr. Krista, kojeg Zaninović smješta na mjesto današnjeg grada Hvara, te radovi o Starogradskom polju, tj. o grčkoj parcelizaciji polja, koji su potaknuli temeljito arheološko istraživanje, te u konačnici urodili upisivanjem Starogradskog polja na UNESCO-vu listu svjetske kulturne baštine. Nadalje, pisao je o hvarskim arheolozima Šimi Ljubiću, Grgi Novaku ili manje poznatom Hvaraninu Dominiku Novaku, koji je krajem 19. st. istraživao kartaške spomenike u Tunisu. Treća cjelina su radovi iz opće kulturne i gospodarske povijesti zavičaja, primjerice o hvarskom kazalištu, znamenitom portretu pjesnika Hanibala Lucića iz zbirke Benko Horvat u Zagrebu, o Antunu Zaninoviću iz Svete Nedije, članu poznate austrougarske pomorske ekspedicije na Arktik 1872. g., ili članak o starijoj prošlosti Velog Grablja, rodnog mjesta Marina Zaninovića. Napisao je i uredio mnoštvo novinskih, radio i TV priloga iz antičke povijesti i arheologije. Nezaobilazan je i nemjerljiv Zaninovićev rad kao sveučilišnog profesora na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji je u43 godine rada odgojio, te svojim optimizmom i humanizmom zadojio brojne generacije, koje danas predstavljaju okosnicu hrvatskih istraživačkih snaga na polju arheologije. Za svoj rad Marin Zaninović je dobio brojne nagrade i priznanja. Ističem Priznanje predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana Redom Danice Hrvatske za znanost 1996. g., Državnu

nagradu za znanost Republike Hrvatske i Hrvatskog sabora za životno djelo 2008. g. i Nagradu Grada Hvara za životno djelo 2004. g. Posebno priznanje njegovu radu i njemu kao profesoru je zbornik znanstvenih rasprava Sportu/a Diserttationum Marino Zaninović Dicata (u izdanju Arheološkog zavoda Filozofskog fakulteta u Zagrebu) koji su mu 1999. g., za 70. obljetnicu života, posvetili njegovi suradnici, kolege i bivši studenti. Obraćajući se nazočnima na predstavljanju autor se tek na kratko osvrnuo na svoju knjigu, a prvenstveno je govorio o znamenitim ličnostima iz bliže i daljnje hvarske prošlosti, koji su doprinijeli duhovnom i civilizacijskom oblikovanju Europe i svijeta. Govorio je o Ivanu Frani Biundoviću, baroknom književniku i diplomatu, Ivanu Vučetiću, izumitelju daktiloskopije, Antunu Frani Lučiću mineralogu i naftnom inženjeru, Antunu Zaninoviću i drugima, nazvavši ih globalnim Hvaranima. Nadahnut i motivirajući govor djelovao je poput odjeka davnog govora dominikanca Vicka Pribojevića koji je na istom mjestu 1525. g., također pred skupom Hvarana, govorio o podrijetlu i zgodama Slavena i o znamenitim Hvaranima svoga doba. Bila je to nezaboravna večer posvećena prof. Marinu Zaninoviću i znamenitim Hvaranima - dodao bih, prijeko potrebna duhovna okrepa i poticaj današnjim Hvaranima.

68

NOVI LIBRI

Nikša Petrić: Zavičaju Hvaru (Matica hrvatska H var -Književni krug Split, 2015.) Pišu: Zorka Bibić i Joško Bracanović

U prepunoj Lođi održano je predstavljanje knjige „Zavičaju Hvaru" prerano preminulog arheologa, povjesničara i

književnika Nikše Petrića (1946.-2010.) u utorak, 8. rujna. U ime organizatora i suizdavača hvarskog ogranka Matice hrvatske okupljene je pozdravio Kuzma Kovačić i iznio kratku biografiju autora. Govorili su i akademik Nenad Cambj, Ambroz Tudor u ime Hvarskog književnog kruga i akademik Tonko Maroević, a Ante Novak Bakica je pročitao dvije Petrićeve pjesme. Glazbeni dio popratio je operni pjevač Dinko Lupi uz klavirsku pratnju Rozarije Samodol. Knjiga ,,Zavičaju Hvaru", zapravo sabrane studije i članci Nikše Petrića, započinje predgovorima priređivača Tonka Maroevića, čiji naslov „Lucidan znanstvenik, idealan baštinik - mnogostruke hvarske teme Nikše Petrića" izvrsno opisuje autora i samu knjigu, te Marina Zaninovića, čiji je tekst, osobno prisjećanje na Nikšu i Hvar njegova vremena, izuzetno zanimljiv. Slijede Petrićevi radovi. Prvu i najveću grupaciju čine arheološke teme, 20 radova, koji se osim njegove uže specijalizacije - prapovijesti, bavi i antikom i ranim srednjim vijekom, ali i pregledom arheoloških istraživanja u prošlosti Hvara. Znakovita je njegovo otkriće

prikaza kometa na keramici hvarske kulture. Mnogo je doprinio rasvjetljavanju kasnoantičke-ranokršćanske povijesti grada i otoka, koja još uvijek krije nmoge tajne. Pet tekstova je iz kulturne povijesti i šest iz povijesti književnosti. Treba istaknuti njegovu ulogu u datiranju početka Hvarskog kazališta u 1612. g., jer je upravo on razriješio sve dvojbe otkrićem dokumenta iz 1676. godine. Premda mu nije bila struka, povijest književnosti bila mu je velika ljubav. Otkrio je nmoge nepoznate pojedinosti o Petru Hektoroviću, objavio je Marulićeve pjesme posvećene pjesnicima Hanibalu Luciću i Katerinu te pjesničke poslanice Marina Gazarovića. Nikša Petrić sam je započeo pripremu ove knjige, no, nažalost, nije je uspio dovršiti. Od njegovih radova, u knjizi je propuštena objaviti članak ,,Petar Nisiteo i Šime Ljubić", koji se može pronaći u Zborniku o Šimi Ljubiću (Zagreb, 2009.). Također, Petrić je za ovu knjigu namjeravao dovršiti tekst o osnutku hvarske biskupije, objavljen u dva nastavka uKruvenici (br. 10 i 11/2009.) te napisati tekst o pet Hvarana vitezova sv. Marka (to su: Nikola Paladinić, Jeronimi Petar Bartučević, I van Obradić Bevilaqua i Petar S talio). O životu i radu Nikše Petrića, barba Nikše, piše u knjizi i dosta je rečeno. Ovdje ono najvažnije: odabrao je život u Hvaru i biti samostalan istraživač, strpljivi pješak, kako je rekao Tonko Maroević u svom izlaganju. Obuhvatio je povijest svog rodnog mjesta - Velog Grablja i bio nesebičan, predan, otvoren i marljiv suradnik Udruge Pjover, a plod suradnje je bitno, nezaobilazno djelo „Spomenici Velog Grablja".

69

Nikša Petrić

Zavičaju

HVARU

Petrićevi tekstovi su lišeni svakog nepotrebnog elitizma i akademizma i razbacivanja stranim riječima. Pisani su jasno, pregledno i argumentirano i ni u kojem trenutku ne gube svoju znanstvenost. Razumljivi su svima, što je, vjerujemo, i bila njegova namjera - zavičajna povijest namijenjena svima. Prerana smrt prekinula je Nikšu Petrića u radu kojim je još mogao obogatiti i oplemeniti naš grad i donijela nenadoknadiv gubitak svima koji su ga poznavali i cijenili. Knjiga se može nabaviti na knjizevni-krug.hr ili u hvarskom ogranku Matice hrvatske.

Odlazak dviju koludrica iz Dračevice -

s. Gregorije i s. Agneze

Darovan život za otkupljenje svijeta

Piše: madre Ana Vukas, OSB

Sestra M. Gregorija, krsnim imen~m. Jerolmina Šim~ović, rođena je 2. travnja 1922. u Dracevici na otoku Bracu od

uzornih katoličkih roditelja, oca Frane i majke Franke rod. Šimunović. Odrastajući uz njihov primjer, i sama je naučila što mači živjeti ustrajno i hrabro iz vjere i pouzdanja u Boga. U tom toplom obiteljskom ozračju u njoj se polako učvišćivala želja da upravo Njemu u potpunom povjerenju preda sav svoj život, želeći ga pretočiti u dar zahvalnosti za svu onu ljubav koju On neprestano nama daruje. U samostan ulazi s tek napunjenih 1 ~ godina, u punom jeku drugog svjetskog rata 1940. g., u pratnJi svog oca, čestitog i uzornog zemljoradnika Frane. Bilo Je to vrijeme oskudice i gladi pa su sestre male s velikom zahvalnošću spomenuti koliko puta ihje taj vrijedni roditelj spasio i n~~­Svečane zavjete je položila s još tri sestre (s. Gertruda Tonucic, s. Placida Žuvić i s. Maura Domančić) 1945. godine. Cijeli njen život bio je obilježen skrovitošću i samozatajnošću. Od ulaska u samostan pa do svoje smrti, u punih 75 godina, nikada više nije vidjela svoj rodni dom, pri tome neprestano moleći da njihovo malo mjesto ne ostane bez svećenika. Njena prva molitva Bogu uvijek je bila za dobra duhovna zv~a biskupije i samostana. Toliko se kao sestra isticala u želji da Gospodin pošalje radnike u žetvu svoju da bi svaki put poslije odlaska neke gošće s velikim pouzdanjem pitala hoće li se vratiti u samostan. Mlađe sestre je upravo pamte po velikoj želji da im pomogne kako bi s što većom lakoćom i ljubavlju prema svom Zaručniku, prihvatile sve izazove svakodnevnog života. Sva sretna prenosila im je svoje manje pravljenja kolača, osobito medenjaka. Imala je dar brzo uočiti potrebe sestara i tiho_ se ubaciti kao pomoć bez da kaže i jednu riječ. Znala Je da Jedino predati se potpuno Gospodinu mači konkretnu duhovnu pomoć i Crkvi i svijetu. Imad svega je voljela z.aj edničku molitvu i ni u najtežim trenucima života nije propuštala tu milost Isusovog obećanja: Gdje god su dvoje, ... tu sam i ja. Imala je uvijek otvoreno srce za Božju riječ, izreke sv. crkvenih otaca, a posebno za molitvu Časoslova. Zbog toga je svaki slobodni trenutak iskorištavala za molitvu ili čitanje u šutnji, družeći se s Riječi u koru i biblioteci koji su joj bili povlaštena mjesta, gdje je najčešće i rado boravila. Cijeli život je protkala šutnjom i molitvom, tako da je i_ u posljednjim mjesecima njenog života svaki posjet sestara bila prigoda kako bi uvijek imova uputila zaufanu molitvu za sve potrebe svijeta osjećajući da nam danas možda više nego ikada njegove boli, radosti i nadanja moraju biti nadahnuće za_ sve dublji suživot s Bogom. Upravo u tim danima, kadJe ovisila o

svakoj pomoći drugih, Gospodin je upomao stupanj duhovne zrelosti koji je svojim dugim monaškim životom postigla. Došao je vidjeti lice i čuti glas one koja ga je čitav život vjerno tražila. Neka sada pred prijestoljem Njegovim potpuno uronJena u vječno blaženstvo u otkrivenom gledanju njegove ljepote moli za nas koji ga tražimo. . . . Sestra M. Agneza Eterović, krsnim imenom MariJa, rođena Je 24. prosinca 1925. u Dračevici na otoku Braču <:d pobožnih i vjernih roditelja, oca Jurja i majke Katarine rod. Zuvić. Već od malih nogu, odrastajući uz oca „šinjadura" - svirača harmonike, zavoljela je pjesmu i ples. To je dalo pečat cjelokupnom njenom redovničkom životu i duhovnosti. Rado je susretala ljude duboko osjećajući sve njihove boli i radosti . U samostan ulazi u 21. godini života. S ponosom je kasnije spominjala svoj posljednji dan u svome rodnom mjestu kada su se svi koji su bili na večernjem plesu čudili njenoj radosti, nemajući da ih njihova Marija već sutra napušta zauvijek, privučena pogledom Tvorca plesa svega svemira. O njenoj životnoj odluci mali su samo njeni roditelji. Dolaskom u samostan ona je tada bila peta živuća koludrica s otoka Brača. Odmah su joj bile povjerene rame dužnosti koje je ona obavljala odgovorno i radosno s osjećajem da služeći drugima služi samom Gospodinu. Dok je obavljala službu samostanske vratarice, neki su vjernici, osjećaj ući njenu ljubav i želju da im pomogne, rado navraćali kod nje na razgovm i savjet. Uvijek radosna i vesela, rado je pjevala ~ predvodila pjevanje psalama i drugih pjesama i molitava. Zivjela je u

70

IN MEMORIAM

uvjerenju da je sve što imamo dar koji, kad se ispravno koristi, postaje uzdarje Djelitelju svih darova. Istinski se trudila da svaka zajednička molitva bude, kao što sveti Benedikt stavlja pod poseban naglasak u sv. Pravilu, uistinu dostojna Onoga koga se moli. Revno je pazila na sve liturgijske upute vjerujući da je Gospodin uvijek prisutan i s ljubavlju prati svako naše djelo. U svakom trenutku, bilo zajedničke korske molitve, bilo euharistijskog slavlja, ona je znala što i kako treba postupiti. Dokle je god mogla prisustvovati zajedničkoj molitvi, revno se unaprijed pripremala kako bi njena molitva bila upućena Gospodinu iz dubine srca s dubokom mirom i sabranosti. Kruna njenog posvećenog života svakako su posljednje godine kada ju je Gospodin odabrao da s Njim sudjeluje u otkupljenju svijeta, poslavši joj dugotrajnu i iscrpljujuću bolest. Upravo se tu u njenoj bolesti očitovala njena ljubav i istinska zrela pripadnost njenom Zaručniku. U tom vremenu dok je bila potpuno vezana za bolesničku sobu svaki susret s njom završavao je pjesmom i molitvom. Nikada ni traga žalosti i boli, uvijek nas je iznenađivala riječima zahvale za svaku pa i najmanju sitnicu. Ne žaleći se nikada ni na kakvu poteškoću, sve je podnosila istinski strpljivo i hrabro. U ljubavi i vjernosti Onome s kojim se sada na svadbenoj gozbi u vječnosti raduje bila je čvrsta kao brački kamen. Neka nas i sada zagovara svojom pjesmom i molitvom pred prijestoljem Njegovim.

71

Marin Petrić (23.8.1944. - 6.8.2015.)

Piše: Miko Bibić-Žiže V

Z upni i katedralni zbor sv. Cecilije izgubio je vrijednog i kvalitetnog člana. Još je u lipnju, o blagdanu Tijelova,

sudjelovao u euharistiji, procesiji i pjevanjem uzveličao veliku svetkovinu. Nekoliko riječi o tom dragom čovjeku, suprugu, ocu, djedu, barbi, kolegi. Iz svjedočenja sestre Nives: Kad smo održavale vrt u samostanu, prvi se ponudio orati vrt i redovito je to radio. Također je uvijek pjevao u crkvi poslanice, muku i druge napjeve. Pjevao je i u rodnom Velom Grablju. U hvarskom zboru uvijek je bio točan. Sjećam se, jednom mi je za vrijeme dogovora za pjevanje Erumbeske rekao: Sad se prepiru tko će pjevati, a mene nitko nikad nije ni pitao: A biš ti Marinko iti kantat solo? Bio je samozatajan, ali vrijedan i redovit član na probama i nastupima. Mogao je još pomoći svojoj obitelji i našem zboru, ali je bolest bila jača. Neka mu Krist bude vječna pjesma i nagrada!

Na svetkovinu Spasova, 14. svibnja, recitiranu misu u lOh i pjevanu u 19h slavio je župnik.

Devetnica Duhova molila se svake večeri uz svibanjsku pobožnost od 15. do 23. svibnja.

Sedme vazmene nedjelje, 17. svibnja, bratimi sv. Križa primili su dva nova člana - Lovru Šantića i Antu Viskovića. Župniku ih je predstavio tajnik Joško Bracanović jer je predsjednik Mate Riki Novak te nedjelje predstavljao Bratovštinu na Festa della Sensa u Veneciji (više u reportaži). Nakon večernje mise održan je uskrsni koncert župnog i katedralnog zbora sv. Cecilije pod ravnanjem Klare Milatić uz glazbenu pratnju Jasne Fistonić i don Ante Matulića. Nastupili su i zbor Mirjam, dječji zbor te prvopričesnici.

Na svetkovinu Duhova, nedjelja, 24. svibnja, biskup Štambuk podijelio je sakrament potvrde 32 krizmanika. To su: Tonko Bonković, Mari Bracanović, Mirjam Bracanović, Tomislav Brkušić, Gordana Budrović,

Jakov Ćurin, Nikolina Ćurin, Stjepan Ćurin, Luka

72

ANTE VISKOVIČ I LOVRO ŠANTIČ - NOVI BRATIM! SV. KRIŽA

DJEČJI ZBOR

1

=

I POHOĐENJE BDM U ZORAČU

PROCESIJA SV. ANTONIJA

TIJELO V O

ŽUPNA KRONIKA

Čović, Kuzma Domančić, Ivan Franulović, Filip Gačić, Ivona Gavrić, Jakov Hailo, Ivana Ivanković, Ivona Jeličić, Josipa Jurčević, Vinčenca Katanec, Mario Kovačević, Ivona Maljković, Marko Matijević, Lučia Mioč, Ivan Pavičić, Petar Radojković, Ante Ravlić, Ante Silić, Antonio Šeputić, Kristijan Tandara, Josipa Visković, Stjepan Visković, Mateo Vlahović i Jozepina Vučetić. Za krizmu su ih pripremali župnik i đon Jure Martinić.

Kako je blagdan Pohođenja BDM pao u nedjelju, misa u Zoraću bila je dan ranije, u subotu, 30. svibnja. U 8h započeo je „Život", a uslijedili su blagoslov polja pa misa. Druženje je nastavljeno pred crkvom uz prigodnu zakusku.

Na blagdan Presvetog Trojstva, nedjelja, 31. svibnja, misu u lOh slavio je župnik. Nakon večernje mise GSU „Stella Maris" izvela je u Katedrali koncert za obnovu crkve sv. Marije Magdalene u Njivama. Tom je prigodom prikupljeno 3790 kn. Hvala Stelli Maris na inicijativi i lijepom koncertu!

Od 1. lipnja svake je večeri u 18.40h bila lipanjska pobožnost, a uslijedila bi misa.

Misa za pokojnog biskupa Celestina Bezmalinovića bila je kod koludrica 3. lipnja, dan uoči 21. obljetnice njegove smrti. U koncelebraciji sa župnikom, đon Jurom Martinićem, đon Stankom Jerčićem i đon Emilom Pavišićem misu je slavio biskup Slobodan, a asistirali su đakoni Ivan Jurin i Milan Šarić.

Svetkovina Tijelova proslavljena je u četvrtak, 4. lipnja. Svečana misa s procesijom bila je izvanredno u lOh, jer ju je prenosila Hrvatska televizija. Misu je slavio biskup Štambuk, a koncelebrirali su župnik, đon Jure Martinić i fra Joakim Gregov. Zbog TV prijenosa procesija je ove godine imali i četiri oltarića na Pjaci, gdje se zaustavljala. Izradili su ih majstori Mićo i Joško Rosso uz pomoć Borisa Tudora, dok je ruho za oltariće pripremila Nada Mandić. Oltariće su za procesiju uredili bratimi sv. Nikole i sv. Križa, roditelji prvopričesnika te Marijina legija, koja je po prvi put sudjelovala u ovoj procesiji sa svojom zastavom. U procesiji su sudjelovali, uz uobičajene, zbor, bratovštine i prvopričesnike, i članovi FD „Šaltin" u svojim nošnjama. U 19h župnik je slavio recitiranu misu.

73

Svetkovina Presvetog Srca Isusova proslavljena je 12. lipnja. Recitiranu misu u lOh slavio je biskup Štambuk, a pjevanu u 19h župnik.

FORSKI TIĆI

KONCERT STELLE MARIS

MOZARTINE U KATEDRALI

ŽUPNA KRONIKA

Na sv. Antonija, 13. lipnja, misu u6.30hslaviojefraJoakim Gregov u koncelebraciji s župnikom i fra Bernardinom Škuncom u crkvi Gospe od Milosti. Uslijedila je procesija sa svečevim kipom - nosili su ga bratimi sv. Križa i sv. Nikole te svečevi imenjaci - uz uobičajene blagoslove. Potom je u vrtu samostana blagoslovljen brončani kip sv. Antonija, rad fra Jakija. U 18h bio je blagoslov djece i cvijeća - levande i bakuka. Biskup Slobodan slavio je svečanu misu u 19h.

Ministranti otoka Hvara zajedno sa svojim župnicima bili su u srijedu, 17. lipnja, na izletu na otočić Visovac, gdje je slavljena i sv. misa. Obišli su i Skradin i Klis.

U subotu, 20. lipnja, zaređeni su đon Ivan Jurini đon Milan Šarić za svećenike. Đon Milan je mladu misu slavio u nedjelju, 21. lipnja. Više u reportaži ...

Svetkovina Rođenja sv. Ivana Krstitelja proslavljena je 24. lipnja misom koju je slavio biskup Slobodan uz koncelebraciju župnika u benediktinskoj crkvi - kojoj je sv. Ivan suzaštitnik.

74

Don Ivan Jurio slavio je svoju mladu misu u župnoj crkvi Gospe od Blagovijesti u Milni na Braču u nedjelju, 28. lipnja, uz sudjelovanje više svećenika. Propovijedao je đon Toni Plenković. Od ove nedjelje jutarnja misa kod koludrica nedjeljom i blagdanom počinjala je u 7h.

Na svetkovinu apostolskih pncaka sv. Petra i Pavla, 29. lipnja, recitiranu misu u lOh slavio je župnik, a pjevanu u 19h biskup Slobodan. U 21.30h u katedrali je održan koncert u organizaciji Hvarskih ljetnih priredbi. Nastupili su četiri zbora: djevojački „Mozartine" iz Zagreba, British Columbia Girls Choir iz Vancouvera (Kanada) te dva dječja - „Bachovine" i „Shubertine" iz Zagreba. Umjesto ulaznica skupljanje dobrovoljni doprinos za obnovu crkve sv. Magdalene.

U utorak, 30. lipnja, nakon mise Forski tići pod vodstvom Marijane Domančić Brejar i uz pratnju Tomija Domančića izveli su glazbeni program na fmlicama, flauti i violini.

U srpnju su nas napustile dvije koludrice s. Agneza Eterović (u. 21. 7.) i s. Gregorija Šimunović (u. 25. 7.). Mise zadušnice bile su u crkvi benediktinki 23. i 27. 7., a obje je predvodio biskup Štambuk u koncelebraciji s više svećenika. Sprovodne obrede na groblju prevodio je đon Milan Šarić.

ŽUPNA KRONIKA

Naš je grad u četvrtak, 2. srpnja, posjetio čikaški

nadbiskup hncatskog podrijetla mons. Blaž Čupić s članovima obitelji i Ksenijom Abramović (Laudato ). U pratnji župnika posjetili su franjevački i samostan sestara benediktinki te prošli kroz Grodu, spustili se pred katedralu i potom ručali u „4 palme". Istog dana Uprava Bratovštine sv. Križa dodijelila je zahvalnicu Jasenki i Georgu Resele, koji su financirali nabavu novog i popravak starih zvona na Anuncijati.

Katedralni zbor sv. Cecilije održao je koncert u crkvi sv. Petra mučenika Starom Gradu 4. srpnja, povodom proslave 125 obljetnice čašćenja sv. Reparate.

Od nedjelje 5. srpnja večernje mise nedjeljom i blagdanom počinjale su u 20h.

Na godišnjicu smrti don Joška Šantića, u srijedu, 8. srpnja, misu za pokojnika slavio je đon Milan Šarić kod benediktinki u 8h.

Svetkovina posvete Hvarske katedrale obilježena je sv. misom koju je slavio župnik 10. srpnja.

Blagdan sv. Benedikta proslavljenje misom kod koludrica 11. srpnja u 19h.

Na blagdan Gospe Karmelske, 16. srpnja, misu u 20h slavio je đon Ivan iz Zadra, a propovijedao je župnik. Po običaju, na oltaru Gospe Karmelske postavljeni su prvi plodovi grožđa.

U 21.30h u sklopu Hvarskih ljetnih priredbi ansambl Responzorium iz Zagreba na starim instrumentima izveo je koncert barokne glazbe kompozitora Tome Cecchinija „Madrigali et canzonette a tre voci" (Venetia 1617). Cecchini je od 1614. djelovao kao „maestro di capella" hvarske katedrale sv. Stjepana.

Blagdan sv. Jakova apostola proslavljen je misom u Zvijezdi mora u subotu, 25. srpnja. Misu je slavio đon Milan Šarić. Zbog poklapanja s nedjeljom mise u Zvijezdi mora na sv. Joakima i Anu ove godine nije bilo. Inače, i pred ovo ljeto tvrka Pais morala je sanirati oštećenja od vlage na južnom zidu crkve. Crkva je u ljetnim mjesecima ugostila više izložbi u organizaciji Muzeja hvarske baštine.

Misu na čast sv. Klementa i na spomen žrtava viškog boja (1866.) i tragedije broda Radetzky (1869.) u svečevoj crkvi u naselju Vloka slavio je zadnje nedjelje srpnja, 26. 7., đon

75

SV. ANTONIJ-BLAGOSLOV

NOVI KIP SV. ANTONIJA U VRTU SAMOSTANA

ZAKUSKA ZA SV. ANTONIJA

ŽUPNA KRONIKA

Milan Šarić. Prije mise bio je blagoslov polja, a nakon mise blagoslov obitelji.

Mario Mihovilčević, bratim sv. Nikole, umro je 31. srpnja. Sprovodne obrede u subotu, 1. kolovoza, predvodio je đon Milan Šarić, a propovijedao je župnik. Bratimi sv. Nikole za pokojnog brata namijenili su misu zadušnicu u utorak, 4. kolovoza, u Katedrali.

U nedjelju, 2. kolovoza, na večernjoj misi, župnik je zahvalio na suradnji don Juri Martiniću koji je, kao župnik Brusja i Velog Grablja, znao pomagati pri liturgijskim slavljima i održavanju župne kateheze. Đon Jure je imenovan privremenim župnikom Postira.

Četvorica starijih ministranata (Ivan Belaić, Krešimir Ćaleta, Andrej Ćulić i Marin Primorac) pod vodstvom đon Ivana Jurina i u pratnji đon Pavla Gospodnetića, otišli su u Rim na svjetski susret ministranata s Papom koji se održavao 4. i 5. kolovoza.

Misu za Domovinu na Dan domovinske zahvalnosti, 5. kolovoza, o 20. obljetnici Oluje - ujedno i spomen Gospe Snježne - slavio je župnik u koncelebraciji s đon Jakovom Radom i fra Gabrijelom Škibolom.

Na blagdan Preobraženja Gospodnjeg, 6. kolovoza, pjevanu misu slavio je župnik, a propovijedao je đon Jakov Rađa.

Od 9. kolovoza dužnosti župskog pomoćnika preuzeo je don Ivan Jurio, ujedno i župnik u Brusju i Velom Grablju.

Svetkovina Uznesenja BDM - Vela Gospa - proslavljena je u subotu, 15. kolovoza. Misu u 7h u Zvijezdi mora slavio je župnik. Pjevane mise bile su u Katedrali u 10 i 20h -jutarnju je slavio biskup Slobodan, a posluživali su bratimi sv. Nikole, dok je večernju slavio župnik uz asistiranje bratima sv. Križa.

Spomen sv. Roka ove je godine ispušten jer je pao u nedjelju 16. kolovoza.

O spomenu sv. Jelene Križarice, 18. kolovoza, obitelj Novak-Kogo po običaju je okitila svetičin reljef cvijećem.

Misa za pokojnog župnika don Josipa Mihovilovića o devetoj godišnjici smrti bila je na spomendan sv. Bernarda u četvrtak, 20. kolovoza.

76

U petak, 21. kolovoza, umro je bratim sv. Nikole Jozo Bracanović-Kamoci. Sprovod u subotu, 22. kolovoza, predvodio je župnik, a bratimi su misu za svog člana namijenili u srijedu 2. rujna.

Od 30. kolovoza nedjeljna večernja misa počinjala je u 19h.

Na blagdan Rođenja Marijina - Malu Gospu, utorak, 8. rujna, recitiranu misu u lOh slavio je biskup Slobodan. U 18.30h bila je krunica, a potom pjevana misa koju je slavio župnik.

KIĆENJE UOČI REĐENJA

MLADOMISNIK SA ZBOROVIMA NA FORTICI

ŽUPNA KRONIKA

MLADA MISA ĐON IVANA JURINA UMILNI BLAGOSLOV KUĆA NA SV. KLEMENTU

KATEDRALNI ZBOR U STAROM GRADU

ČIKAŠKI BISKUP ČUPIĆ U HVARU

ZAHVALNICA JASENKI I GEORGU RESELE

VELA GOSPA U ZVIJEZDI MORA

MISA NA SV. KLEMENTU

77

KRUVENicA

ŽUPNA KRONIKA

CVIJEĆE SV. JELINI GROZDE GOSPI KARMELSKOJ

78

KRUVENicA

t ti t ti ti t t ti ŽUPNA KRONIKA ti it ti + ti ti t ti

79

Ca će mi Sidney ...

14. SVIBNJA - 8. RUJNA 2015. Ovako odoka, oko 70% ove kronike za pasono lito cinidu kulturne teme, a još kad bi se temu

dožuntale sve manifestacije Hvarskih ljetnih priredbi i Stelle Maris, covik bi se cudi na ove ca grintodu da fali kulturne ponude. More bit da „nekulturna" ponuda imo boji PR ... Od crne kronike ni puno, epeta su se igrali s reketima (a nisu tenisači), bilo je par manjih dižgracijih, jedon požar i dvo pijana „klokana" na kampanel. A ko zno, da „institucije rade svoj posao", možda bi bilo i veće obo temu pisono. Ma i ne prinesemo svaku ca piše u novine ... Guštojte, ako morete.

17. 5. Gradska glazba na 53. Hvarskim ljetnim priredbama. - Gradska glazba Hvar održala je koncert u klaustru franjevačkog samostana uz gošće klapu Bodulke. Inače, ljetne priredbe ove godine započele su 2. svibnja koncertom klape Kostrena. U prošlom smo broju propustili zabilježiti prvo gostovanje Gradske glazbe izvan Hvara nakon ponovnog osnutka - 24. travnja hvarski glazbari imali su koncert ispred župne crkve u Visu.

21. 5. Tsunami s Yucatana pogodio je Hvar. - Kad je prije 66 milijuna godina golemi asteroid pao na području Yucatana, izazvalo je to katastrofalan potres i urušavanje između 50 i 150 tisuća kubičnih kilometara materijala s rubova američkih obala u Atlantski ocean. Rezultiralo je to tsunamijem koji je nakon pet-šest sati udario u obale Afrike i prošao kroz paleo Gibraltar koji je bio puno širi nego danas, najmanje 400 kilometara, u nekadašnji ocean Tetis, područje današnjeg Mediterana. Tsunami se razbio o Jadransku karbonatnu platformu i kanalizirao u područje između današnjeg Visa, Hvara i Šolte, stigavši ovdje sedam do deset sati nakon nastanka, te ostavio tragove u sedimentima koji su kasnije postali dijelom karbonatnih

stijena. Ti su tragovi otkriveni na Hvaru, na području uvale Majerovica, a originalni znanstveni rad o toj temi objavljen je u prestižnom geoznanstvenom časopisu

"Geological Society of America Bulletin". Gotovo je nevjerojatna slučajnost da se upravo u Hvaru nalazi zasad jedinstveni karbonatni sediment u kojem smo pronašli dokaze koji upućuju na to daje istaložen iz katastrofalnog tsunamija, najvjerojatnije izazvanog udarom asteroida na području današnjeg Yucatana, koji je ostavio specifične zapise čak i na ovom, oko 1O.000 kilometara udaljenom području od udarnog kratera - kaže dr. se. Tvrtko Korbar, viši znanstveni suradnik Hrvatskoga geološkog instituta, voditelj istraživanja. Posebnost hvarskog otkrića je u tome što je to prvi trag tsunamija pronađen u plitkovodnim naslagama jedne od tada brojnih tropskih karbonatnih platformi, ali i prvi nađen na području nekadašnjeg oceana Tetisa. (sd)

27. 5. NK Levanda osvojila KUP 2015. - Nogometni klub Levanda iz Velog Grablja, osvojio je ovogodišnji Kup otoka Hvara 2015. U finalu su pobijedili momčad Vrisnika rezultatom 3:0. (oh)

80

GRADSKA KRONIKA

KONCERT GRADSKE GLAZBE

LEVANDA OSVOJILA KUP

4.-19. 6. Arheološka istraživanja u uvali Soline. -Nastavljena su arheološka istraživanja na lokalitetu u uvali Soline otoka Sv. Klement, koja se u kontinuitetu odvijaju od 2007. godine. Američko-hrvatski tim, suradnja sveučilišta St. Thomas iz St. Paula u Minnesoti, zagrebačkog Instituta za arheologiju i Muzeja hvarske baštine, predvođen

stručnom voditeljicom Marinom U garković u ovogodišnjoj kampanji iskopavao je dvije sonde.

7. 6. Koncert Narodne glazbe iz Blata. - Nakon nedjeljne mise u lOh pred katedralom nastupili su Narodna glazba iz Blata i Gradska glazba Hvar.

11. 6. Varbonj 2014. - Izložba radova prve međunarodne kolonije umjetničke keramike „Varbonj 2014" otvorena je u Zvijezdi mora u organizaciji Muzeja hvarske baštine (MHB).

12. 6. Šef policije na Hvaru optužen za reket. - Nekolicina mještana otoka Hvara, poduzetnika, ugostitelja, obrtnika uperilo je prstom u Ivka Gavranića, prvog čovjeka hvarske policije, zbog čega je završio i pod istragom vlastitih kolega. (sd)

81

ARHEOLOZI ISTRAZUJU SOLINE

15. 6. Stellice otvorile sezonu koncerata u dvoru. -Nova sezona nastupa članova Glazbeno-scenskog udruženja „Stella Maris" započela je nastupom dječjeg zbora „Stellice". ( oh)

15. 6. Ribašćina i okolo nje. - Knjigu Frane Novaka Kronjca „Ribašćina i okolo nje" u Lođi su uz autora predstavili Tin Kolumbić i Radoslav Benčić te Nives Tomasović u ime organizatora MHB. Ulomke iz knjige čitali su Prošper Miličić-Braco i Vinka Sedlar.

20. 6. Evergreen Love. - Nova premijera iz radionice GSU „Stella Maris", predstava Evergreen Love održana je dvorištu palače Radošević-Dojmi. Dramski tekst i režiju potpisuje prof. Sandra Domanović, a koreografiju Ivana Dragaš i Vanja Komar Primi. ( oh)

22. 6. Sunčana lopta. - U organizaciji Ženskog rukometnog kluba „Hvar" na Tenisu održanje međunarodni rukometni turnir „Sunčana lopta 2015". Uz hvarske rukometašice sudjelovali su RK „Sinj", RK „Vela Luka" te „IF Hellton" iz Karlstada - Švedska. ( oh)

GRADSKA KRONIKA

FESTIVAL LEVANDE

23. 6. Hvarska levanda udruzi oboljelih od tumora na mozgu. - Udruga je osmislila akciju za Dan obilježavanja sive vrpce, s ciljem podizanja svijesti ljudi i informiranje o ovoj opakoj bolesti. Akcija se održavala 27. 6. u više gradova, a na štandovima su se prodavali mali buketići lavande. Levanda iz Hvara prikupljala se u Vatrogasnom domu.

25. 6. Humanitarna baletna priredba za Franka. - U „Venerandi" je održan završni koncert Baletnog studija Hvar u suradnji s gradom Hvarom i pod pokroviteljstvom Crvenoga križa. Šezdesetak mladih balerina iz Hvara pokazale su što su naučile pod stručnom palicom voditeljice Tanje Cvitanović. Crveni križ je donirao sredstva od ulaznica i dobrovoljnog doprinosa u iznosu 2500 kn obitelji mladića s invaliditetom Franka iz Staroga Grada. Gosti manifestacije bili su baletni prvaci i solisti baleta HNK Split Elena Nikolajeva i Igor Gluškov koje je predvodio ravnatelj baleta Dinko Bogdanić.

25. 6. Mladić teško ozlijeđen u sudaru dva plovila. - U sudaru dvaju plovila u hvarskom akvatoriju teško je ozlijeđen 29-godišnji mladić te je prevezen u KBC Split gdje je zadržan na liječenju. Pomorska nesreća dogodila se oko 4 sata, gdje su se sudarili gumenjak i taxi boat. (sd)

KONCERT NARODNE GLAZBE IZ BLATA

26.-27. 6. Festival levande. - 7. festival levande otvoren je tradicionalnom žetvom levande u okolici Velog Grablja. Održana je i radionica suhozida-gomili udruga"4 grada Dragodid" i „Pjover". Od podne bila je raznovrsna ponuda domaćih jela. Festival je ugostio sljedeće izložbe: „Etno eko sela otoka Hvara" Ive Pervana; „Trabakuli" Pave Pijacun; Mari ja Romulića; Marinke Radež; Japjenica na Roskarsnici - povodom obljetnice 100 god.; The king of Lavender -Lorenco Tudor (1894.-1975.); Ivice Tomičića Tajnikova; Nele Zaninović; Đanija Ivančevića; Fantazam gallery Zorana Tadića; Galerije Hvaroom Maje Jelušić; udruge Hvar metropola mora; Etno-eko sela Velo Grablje; Dječjeg vrtića Hvar; te OŠ. HVAR. U Knjižnici je Planinarsko društvo Hvar promoviralo knjigu „Ja, Mate svjetski" Stipe Božića. Održan je boćarski susret bratimljenih udruga "Tartajun" i "Pjover"; predavanje na temu „ Konoplja­kudjelja - povijest, uzgoj, prerada, upotreba uz izložbu i degustaciju proizvoda Konopljame Hannah biz. U „Dahu poezije" nastupila je književnica s VisaAnelaBorčić i gosti. Premijemo su prikazani dokumentarni uratci u kojima je sudjelovala U. Pjover. Od 22.00 h bio je „Posli žanjonja" (After party). Subota je bila predviđena za radionicu za djecu, prezentaciju destilacije levandinog ulja, predavanja „Iskustvo u liječenju raka masline" dipl. ing. agr. Stanislava Štambuka, „Potpora EU za poljoprivredu" dipl. ing. Ivane Gašparović i „GIS modeliranje lokaliteta revitalizacije autohtonih hvarskih agrarnih kultura" Antonija Morića Španića. I te večeri su prikazani premijerni dokumentarci, a nastupio je The Beatles Revival band uz predgrupu DJ Deaf Pine. Oba dana izlagani su proizvodi od levande

82

GRADSKA KRONIKA

IZLOZBA "RUZINA''

30. 6. Navijači uživali u golijadi. - Dvije selekcije Omladinske škole RNK Split gostovale su kod vršnjaka NK Hvara. U utakmici generacija 2004./05. slavili su Splićani 8:2, a pobijedili su i u utakmici generacija 1999.-2001. sa 14:6. Klubovi nastavljaju suradnju, a iz Hvara su u redove prvoligaša Splita već prešli Marko Bibić (rođen 2001.) i Marko Domančić (r. 2004.). (sd)

7. 7. Ležaljke potapaju vaterpolski klub. - Vaterpolskom klubu "Hvar'' prijeti gašenje. Predsjednica kluba Varja Bebić kaže da Grad hvarskoj djeci, a pedesetak ih redovito dolazi na vaterpolo i plivanje, nije kadar osigurati normalne uvjete rada na muletu koji je šezdesetih godina prošlog stoljeća podignut u tu svrhu. Od ležaljki, naredanih jedna do druge, ne može se ni u more uć. Taj mulet su Hvarani gradili da bi se sutra ima di igrat vaterpolo, plivat, da bi se hvarska mladost bavila sportovima na vodi ... Vijeće

za dodjelu koncesijskih odobrenja odlučilo je drugačije i korištenje tog prostora namijenilo je "Šego rentu", pa sam prisiljena obavijestiti roditelje da je rad kluba došao u pitanje - žali se Varja. Prošle smo se godine dogovorili da se ležaljke s donjeg dijela mu/eta maknu kad dica treniraju. I, koliko znan, nije bilo nikakvih problema.- kaže gradonačelnik Budrović. Ja protiv Varje Bebić osobno nemam ništa, ali moj je dojam daje ona tila dobit koncesiju da bi držala ležaljke, a ne da bi se tu igra vaterpolo. Ja

83

IZLOZBA "VARBONJ"

sam za to da se držimo dogovora. Meni dica ne smetaju, nedajbože, ali ja moran radit svoje, ja i moji radnici od toga živimo - poručio je Dušan Šego. - Tekst sličnog sadržaja s naslovom „Ukrali im vodene gušte - Zbog ležaljki Hvarani na nogama" objavljenje u SD od 20. 8.(sd)

13. 7. Ruzina. - Izložba fotografija Roberta Kriveca „Ruzina" otvorena je u Zvijezdi mora u organizaciji MHB.

20. 7. „Put oko svijeta". - Edukativno-kreativna udruga „Kist" pod vodstvom Ksenije Domančić-Bajić je i ovog ljeta organizirala radionice za djecu u Sv. Marku pod nazivom „Put oko svijeta". 38 mladih polaznika tako je kroz kreativan likovni rad upoznalo desetak svjetskih zemalja. Po završetku radionice, krajem kolovoza, prezentirali su svoje vrlo originalne radove.

25. 7. Izložba o Orsonu Wellesu. - Izložba povodom stote obljetnice rođenja O. Wellesa, u organizaciji grada Hvara, postavljena u Lođi, prati njegov boravak u Hvaru, kad je u hvarskom akvatoriju prije pet desetljeća na brodu „Saracen" snimao film "Kurs prema smrti", kasnije nazvan "Dubina".

28. 7. Zagrepčanin prislio Norvežane da plate 150 tisuća kuna! - Kako stoji u biltenu PU splitsko-dalmatinske, Zagrepčanin se sumnjiči da je u noćnom klubu u Hvaru, prisilio dvojicu državljana Norveške, 29-godišnjaka i 27-godišnjaka, na plaćanje bankovnim karticama u iznosu od 20 tisuća USD i 30 tisuća kuna. (sd)

GRADSKA KRONIKA

PREDSTAVLJANJE KNJIGE "RIBAŠĆINA I OKOLO NJE"

29. 7. Predstavljanje umjetničke kolonije. -Međunarodna kolonija umjetničke keramike „Varbonj 2015" predstavila je svoj rad u vrtu ljetnikovca Hanibala Lucića. Inače,

kolonija u organizaciji udruge za unapređenje kvalitete življenja „Varbonj" održavala se u Vrbanju od 21. 7. do 3. 9.

1. 8. Maja Budrović Hvaranima posvetila život. -Ravnateljica hvarskog Crvenog križa Maja Budrović

za vrijeme Domovinskoga rata radila je s prognanicima i izbjeglicama, dvadeset godina bila je predsjednica "Konferencije žena", gdje je poseban doprinos ostvarila u osvješćivanju žena, njihovoj vrijednosti i mogućnostima, čak dvanaest godina predsjednica je Povjerenstva za ravnopravnost spolova na otoku, jedan mandat bila je dogradonačelnica zadužena za socijalu i zdravstvo, a svoju ljubav prema baštini i starohvarskom njeguje kroz glumu u Hvarskom pučkom kazalištu. Svome bih otoku poželjela da se manje trči a više voli, da se shvati daje život kratak i sve prolazno, da se ne okreće samo novcu, već više zajedništvu i onim trajnim vrijednostima, moralnim, koje su sada na niskim granama, i zato ću se i dalje boriti za to zajedništvo, za svoj otok - izjavila je za SD.

1. 8. Turista više, računa manje. - Ministar financija Boris Lalovac je 31. 7. bio na Hvaru i Korčuli, gdje se susreo s tamošnjim vlastima, a kako je rekao, namjerava provesti detaljnu kontrolu rada svih poreznika i načelnika poreznih ispostava od Zadra do Dubrovnika: U Poreznoj upravi sada imamo centralizirani sustav svih poreznih obveznikafiskalizacije, tako da možemo u realnom vremenu

PREDSTAVA "EVERGREEN LOVE"

promatrati kretanje prometa u nekom kafiću, hotelu, trgovini ili nekoj drugoj radnji. Pokazalo se da su mnogi kafići i ugostiteljski objekti na vrlo dobrim lokacijama tijekom cijelog srpnja izdali pet ili deset računa, a neki su imali višestruko manje prometa u odnosu na prošlu godinu. Rino Budrović, gradonačelnik Hvara sastao se s ministrom i u potpunosti podržava akciju discipliniranja poreznih obveznika fiskalizacije. (sd)

2.-5. 8. Hvar For Art III. - Treće je izdanje festivala umjetnosti posvećenom otocima održano na Venerandi. Organizatori su odlučili svake dvije godine u jednom od „zapuštenih" gradskih prostora organizirati festival umjetnost, a ovogodišnji je bio posvećen lantemama i njihovom svjetlu koje je potrebno da bi ostali na dobrom kursu. U tri dana festivala Hvaranima su se predstavili umjetnici Andrija Škare, Sven Popović, Darko Šeparović, Sara Renar, DJ D-GREE I Founkey Nastay, Davor Sanvincenti, Nikolinalvezić, Dino Bićanić, VedranPerkov, Zorica Krstičević, Berislav Tone Lega, Ana Kolega, John Miličić, Mark Boellaard, Eduard Visković, Porto Morto, M.O.R.T. te DJ. Gluhi bor(Deaf Pine). Festival je zaključen 6.8. „post festum" okruglim stolom o uređenju i namjeni hvarskih kapitalnih kulturnih objekata.

4. 8. Spatio-temporal lapse. - U organizaciji Muzeja hvarske baštine u Zvijezdi mora otvorena je izložba slika Spatio-temporal lapse Andreje Musa.

84

GRADSKA KRONIKA

PJESNIČKA VEČER TINA KOLUMBIĆA

7. 8. Tin u Ljetnikovcu. - Tradicionalni susret s pjesnikom Tinom Kolumbićem u organizaciji MHB-a bio je u Ljetnikovcu Hanibala Lucića. Pjesnik je promovirao i svoju novu knjigu „Majčina jabuka od zlata" u izdanju Alfe d.d., s ilustracijama Damira Facana Grdiše.

10. 8. Lokalizirao požar. - Šumski požar je 9. 8. poslijepodne buknuo na nepristupačnom terenu na ulaz~ ~ uvalu Jagodna, na sjevernoj strani otoka između BrusJa 1

grada Hvara, a zahvatio je oko 300 hektara makije i nisk~g raslinja. U gašenju je sudjelovalo više od 100 vatrogasaca iz Hvara, Staroga Grada, Jelse, Državne interventne postrojbe i s područja Splita, uključujući i desetak specijalnih vozila, a u akciju su bila uključena četiri kanadera.

13. 8. Forskekronike. -NastavakovogodišnjeNoćimuzeja pod naslovom Forske kronike: Ono ca bi vajalo znat obo sebi i obo svojima starima 2 priredila je Lenka Kovačević u Ljetnikovcu Hanibala Lucića u organizaciji MHB. Uz nju su pripovijedale Tanja Miličić i Vinka Sedlar, dok je Miho Mamšić izveo nekoliko skladbi na harmnoniki.

17. 8. Predstava „Hvarkinje". - U Ljetnikovcu Hanibala Lucića Dramski studio mladih Hvar izveo je predstavu „Hvarkinje", nagrađenu na 16. susretima profesionalno vođenih kazališta za djecu i mlade u Bjelovam prošle godine

21. 8. Pa jesmo li stvarno tako jadni da šutke trpimo teror pijanih turista!? - Događa se i da gosti u kasnim noćnim satima lupaju po vratima i prozorima obiteljskih kuća, ali i crkvenih objekata, s čim se suočio i đon Mili Plenković u noći između 19. i 20. 8., točnije oko jedan sat

"FORSKE KRONIKE" U LJETNIKOVCU

ujutro. Taman sam se kretao po kući nakon bezuspješnog pokušaja spavanja, kad mi se učinilo da čujem veliko zvono. Naravno, to me iznenadilo, a uto zazvoni mobiteli zove me jedan ugostitelj da dođem policiji otvoriti katedralu svetog Stjepana, jer da su se dvojica popela na zvonik. Nekud su se popeli na krov katedrale, vjerojatno s južne strane, pa sve okolo - preko krovova - do zvonika. Na kraju su se i spustili na isti način prije nego što je policija stigla, ali su uletjeli u ruke drugih policajaca, te su privedeni u policijsku postaju - kazao je hvarski župnik za SD, i nastavio: Možda je potrebno i službeno, s razine Ministarstva turizma, upozoriti matične zemlje takvih nedoličnih gostiju kakvu im reklamu rade njihovi građani po svijetu. Kad naši navijači naprave jednokratni dar-mar na ulicama nekog europskog velegrada, sav svijet zna da su Hrvati divljačine i k tome još kolaboracionisti fašista, a kad vrla europska mladež dobra dva mjeseca i malo duže - u doslovnom i prenesenom smislu - obavlja veliku i malu nuždu uzduž i poprijeko Hvara, mi to moramo trpjeti - jer nam oni za to plaćaju. E, stvarno smo jadni! A avanturisti, koji su se pred očima brojnih gostiju popeli na zvonik katedrale, i nisu baš neki adolescenti, državljani su Australije, rođeni 1990. i 1991. godine. Oni su hodanjem po krovu katedrale oštetili crjepove, a kako se radi o zaštićenom kulturnom dobru evidentiranom u registru kulturne baštine sumnjiče se da su počinili kazneno djelo oštećenja i nedozvoljenog izvoza kulturnog dobra. Nastala materijalna šteta procijenjena je na iznos oko 5000 kn, a mladići su platili kaznu.

85

GRADSKA KRONIKA

22. 8. Moguća lakoća. - Izložba instalacija i skulptura „Moguća lakoća" Petre Kovačić u organizaciji MHB otvorena je u Zvijezdi mora.

28. 8. Parni valjak na Venerandi. - U organizaciji Grada Hvara i Star Produkcije, Parni Valjak nastupio je na hvarskoj Venerandi pred prepunim gledalištem. Ovo im je bio prvi nastup u Hvaru.

4. 9. Carić bolesnima daruje aronije. - O humanitarnoj aktivnosti našeg suradnika izvijestila je SD: Damir Carić diplomirani je pravnik, bivši predstojnik Podružnice Centra za socijalnu skrb na otoku Hvaru i dopisnik Hrvatskog radija-Radio Splita, a sada novopečeni umirovljenik koji se posljednjih nekoliko godina intenzivnije bavi poljodjelstvom. Spreman sam podijeliti cjelokupan prvi urod svojih aronija, ali samo onima kojima su liječnici

preporučili da ih koriste u zdravstvene svrhe - kazao je Damir. IZLOZBA "MOGUĆA LAKOĆA''

DENTJERE NA SUNCE KAZALO

Rekao sam ti da poneseš sunčane naočale!

Pita vjeroučiteljica učenike: - Tko bi od vas želio ići na nebo?

Svi dignu ruku osim Perice. Onda vjeroučiteljica pita:

- Perice, zašto ti ne bi želio ići na nebo? Perica odgovori:

- Zato što mi je majka naredila da poslije vjeronauka odmah dođem kući.

*** Kako znamo da su Adam i Eva bili Hrvati? Bili su goli i bosi, a mislili su da žive u raju!

*** -Što znači PDV?

-Pola Daješ Vladi! ***