Načela za upravljanje kreditnim rizikom

Bazelski odbor za superviziju banaka

Bazel rujan 2000.

Skupina za upravljanje rizicima Bazelskog odbora za superviziju banaka

Predsjednik:

gosp. Roger Cole - Federal Reserve Board, Washington, D.C.

Banque Nationale de Belgique, Bruxelles gđa Ann-Sophie Dupont Commission Bancaire et Financière, Bruxelles

gosp. Jos Meuleman

Office of the Superintendent of Financial Institutions, Ottawa

gđa Aina Liepins

Commission Bancaire, Paris gosp. Olivier Prato Deutsche Bundesbank, Frankfurt am Main gđa Magdalene Heid Bundesaufsichtsamt für das Kreditwesen, Berlin

gosp. Uwe Neumann

Banca d'Italia, Rome gosp. Sebastiano Laviola Bank of Japan, Tokyo gosp. Toshihiko Mori Financial Services Agency, Tokyo gosp. Takushi Fujimoto

gosp. Satoshi Morinaga Commission de Surveillance du Secteur Financier, Luxembourg

gosp. Davy Reinard

De Nederlandsche Bank, Amsterdam gosp. Klaas Knot Finansinspektionen, Stockholm gosp Jan Hedquist Sveriges Riksbank, Stockholm gđa Camilla Ferenius Eidgenössiche Bankenkommission, Bern gosp. Martin Sprenger Financial Services Authority, London gosp. Jeremy Quick

gosp. Michael Stephenson Bank of England, London gđa Alison Emblow Federal Deposit Insurance Corporation, Washingotn, D.C.

gosp. Mark Schmidt

Federal Reserve Bank of New York gosp. Stefan Walter Federal Reserve Board, Washington, D.C. gosp. David Elkes Office of the Comptroller of the Currency, Washington, D.C.

gosp. Kevin Bailey

European Central Bank, Frankfurt am Main gosp. Panagiotis Strouzas European Commission, Bruxelles gosp. Michel Martino Secretariat of the Basel Committee on Banking Supervision, Bank for International Settlements

gosp. Ralph Nash gosp. Guillermo Rodriguez Garcia

2

Sadržaj

I. UVOD ............................................................................................... 4

NAČELA ZA PROCJENU UPRAVLJANJA BANAKA KREDITNIM RIZIKOM .......................................................................................... 6

II. USPOSTAVLJANJE PRIMJERENOG OKRUŽENJA ZA KREDITNI RIZIK ................................................................................................7

III. POSLOVANJE U SKLADU S DOBRIM POSTUPKOM ZA ODOBRAVANJE KREDITA ..................................................................................... 11

IV. ODRŽAVANJE PRIMJERENOG POSTUPKA ZA ADMINISTRACIJU, MJERENJE I PRAĆENJE KREDITA .................................................. 15

V. OSIGURANJE PRIMJERENIH KONTROLA NAD KREDITNIM RIZIKOM........................................................................................ 20

VI. ULOGA SUPERVIZORA ................................................................... 21

DODATAK: UOBIČAJENI IZVORI GLAVNIH KREDITNIH PROBLEMA ........ 23

3

Načela za upravljanje kreditnim rizikom

I. Uvod 1. Iako se financijske institucije godinama iz više razloga suočavaju s različitim teškoćama, glavni razlog ozbiljnih problema u bankarskom sektoru i nadalje je izravno povezan sa slabim kreditnim standardima za zajmoprimce i druge ugovorne strane, lošim upravljanjem rizičnim portfeljem ili nedostatkom pažnje vezano uz promjene u gospodarskim ili drugim okolnostima koje mogu dovesti do pogoršanja kreditnog položaja drugih ugovornih strana banke. Ovo iskustvo dijele i zemlje članice Skupine G-10 kao i one koje nisu članice te skupine.

2. Kreditni rizik se najjednostavnije može definirati kao mogućnost da zajmoprimac ili druga ugovorna strana banke neće ispuniti svoje obveze u skladu s ugovorenim uvjetima. Cilj upravljanja kreditnim rizikom je maksimalizacija stope povrata banke usklađene za rizik održavanjem izloženosti kreditnom riziku unutar prihvatljivih parametara. Banke moraju upravljati kreditnim rizikom cijelog portfelja kao i onim koji leži u pojedinačnim kreditima ili transakcijama. Banke moraju također uzeti u obzir odnose između kreditnog i ostalih rizika. Djelotvorno upravljanje kreditnim rizikom važna je komponenta obuhvatnog pristupa upravljanju rizikom i neophodno je za dugoročan uspjeh svih bankovnih organizacija.

3. Za većinu banaka, krediti su najveći i najočitiji izvor kreditnog rizika. Međutim, u okviru poslovanja banaka postoje i drugi izvori kreditnog rizika, poput rizika u knjizi banke i u knjizi trgovanja, te i po bilančnim i izvanbilančnim pozicijama. Banke se sve više susreću s kreditnim rizikom (ili rizikom druge ugovorne strane) ne samo u kreditima već i u drugim financijskim instrumentima poput akcepata, međubankovnih transakcija, financiranja trgovine, deviznih transakcija, financijskih terminskih ugovora, swapova, obveznica, dionica, opcija te u preuzimanju obveza i odobravanju garancija te u namiri transakcija.

4. Budući da izloženost kreditnom riziku i nadalje predstavlja glavni izvor problema u bankama diljem svijeta, banke i njihovi supervizori trebaju učiti na prethodnim iskustvima. Banke sada trebaju biti duboko svjesne potrebe za identifikacijom, mjerenjem, praćenjem i kontrolom kreditnog rizika kao i utvrđivanjem postojanja primjerene razine kapitala za pokriće tih rizika i primjerene kompenzacije preuzetih rizika. Bazelski odbor izdaje ovaj dokument kako bi potakao bankovne supervizore diljem svijeta na promicanje dobrih praksi za upravljanje kreditnim rizikom. Iako je najočitija primjena načela koja se navode u ovom dokumentu u području kreditiranja, ona se moraju primjenjivati na sve aktivnosti u kojima je prisutan kreditni rizik.

5. Dobre prakse navedene u ovom dokumentu odnose se naročito na sljedeća područja: (i) uspostavljanje primjerenog okruženja za kreditni rizik; (ii) poslovanje u skladu s dobrim postupkom za odobravanje kredita; (iii) održavanje primjerenog postupaka za administraciju, mjerenje i praćenje kredita; i (iv) osiguranje primjerenih kontrola nad kreditnim rizikom. Iako se prakse za upravljanje kreditnim rizikom mogu razlikovati od banke do banke ovisno o prirodi i kompleksnosti kreditnih aktivnosti svake pojedine banke, svaki obuhvatni program za upravljanje kreditnim rizikom mora obuhvatiti ta četiri područja. Ove prakse je također potrebno primijeniti vezano uz dobre prakse za procjenu kvalitete imovine, adekvatnosti

4

rezervacija∗ i rezervi te objavljivanje kreditnog rizika, pitanja koja su obrađena drugim nedavno objavljenim dokumentima Bazelskog odbora.1

6. Iako će točan odabir supervizora ovisiti o različitim faktorima, uključujući njihove tehnike za izravni nadzor i nadzor putem analize financijskih izvješća te o stupnju u kojem se u funkciji nadzora koriste vanjski revizori, svi članovi Bazelskog odbora suglasni su da se načela navedena u ovom dokumentu trebaju koristiti u ocjeni sustava banke za upravljanje kreditnim rizikom. Nadzorna očekivanja vezano uz pristup upravljanju kreditnim rizikom kojim se koriste banke trebaju biti u skladu s opsegom i sofisticiranošću poslovanja banke. Što se tiče manjih, manje sofisticiranih banaka, supervizori moraju utvrditi da je pristup upravljanju kreditnim rizikom kojim se one koriste dovoljan za njihovo poslovanje te da su one uspostavile primjerenu disciplinu u pogledu odnosa rizika i povrata u okviru svojih postupaka za upravljanje kreditnim rizikom. Odbor određuje u odjeljcima II. do VI. ovog dokumenta načela koja tijela nadležna za superviziju trebaju primjenjivati u procjeni sustava banaka za upravljanje kreditnim rizikom. Uz to, u dodatku ovom dokumentu daje se pregled kreditnih problema s kojima se supervizori obično susreću.

7. Sljedeći slučaj kreditnog rizika odnosi se na proces namire financijskih transakcija. U slučaju namirenja transakcije s jedne strane ali s druge ne, može doći do gubitka koji je jednak iznosu glavnice transakcije. Čak i ako jedna strana jednostavno kasni s namirom, druga strana može imati gubitke u smislu propuštenih mogućnosti ulaganja. Rizik namire (odnosno, rizik da se okončanje ili namira financijske transakcije neće ostvariti u skladu s očekivanjima) tako uključuje elemente rizika likvidnosti, tržišnog, operativnog i reputacijskog rizika kao i kreditnog rizika. Razina rizika utvrđuje se specifičnim aranžmanima namire. Čimbenici tih aranžmana koji imaju utjecaj na kreditni rizik uključuju: vrijeme razmjene vrijednosti, konačnost plaćanja/namire, i ulogu posrednika i klirinških kuća.2

8. Ovaj je dokument izvorno objavljen radi konzultacija u srpnju 1999. Odbor zahvaljuje središnjim bankama, nadzornim tijelima, bankovnim udruženjima i institucijama koji su dali svoje komentare. Ti su komentari dali doprinos u izradi konačne verzije ovog dokumenta.

∗(op.prev.) u ovom materijalu izraz rezervacije treba razumjeti, ovisno o kontekstu, kao ispravke vrijednosti za bilančne i rezerviranja za izvanbilančne stavke. 1 Vidi posebice Dobre prakse za računovodstvo kredita i objavljivanje (srpanj 1999.) ;(op.prev.): ovaj dokument je zamijenjen dokumentom Dobre prakse za procjenu kreditnog rizika i vrednovanje kredita (lipanj 2006) i Najbolje prakse za objavljivanje kreditnog rizika (rujan 2000.) 2 Vidi posebice Nadzorne smjernice za upravljanje rizikom namire u deviznim transakcijama (rujan 2000), u kojoj se u analitičkoj bibliografiji (Dodatak 3.) navodi popis publikacija koje se odnose na različite rizike namire.

5

Načela za procjenu upravljanja banaka kreditnim rizikom

A. Uspostavljanje primjerenog okruženja za kreditni rizik

Načelo 1.: Upravni odbor treba biti odgovoran za odobravanje i povremeno (najmanje jednom godišnje) preispitivanje strategije za kreditni rizik i značajnih politika banke za kreditni rizik. Ta strategija mora odražavati toleranciju banke na rizik i razinu profitabilnosti koju banka očekuje ostvariti uslijed izlaganja različitim kreditnim rizicima.

Načelo 2.: Viša razina rukovodstva treba biti odgovorna za provedbu strategije za kreditni rizik koju odobrava upravni odbor i za razvoj politika i postupaka za identifikaciju, mjerenje, praćenje i kontrolu kreditnog rizika. Takve politike i postupci trebaju obuhvaćati kreditni rizik u svim aktivnostima banke kao i na razini pojedinačnih kredita i razini portfelja.

Načelo 3.: Banke trebaju identificirati i upravljati kreditnim rizikom koji je prisutan u svim proizvodima i aktivnostima. Banke moraju osigurati da se nad rizicima koji se odnose na nove proizvode i aktivnosti provedu primjereni postupci i kontrole za upravljanje rizicima prije njihovog uvođenja ili poduzimanja te da su prethodno odobreni od strane upravnog odbora ili primjerenog tijela tog odbora.

B. Poslovanje u skladu s dobrim postupkom za odobravanje kredita

Načelo 4.: Banke moraju poslovati u okviru dobrih, dobro definiranih kriterija za odobravanje kredita. Ti kriteriji trebaju sadržavati jasnu naznaku ciljanog tržišta banke i potpuno razumijevanje zajmoprimca ili druge ugovorne strane, kao i svrhu i strukturu kredita te izvor njegove otplate.

Načelo 5.: Banke trebaju uspostaviti ukupne kreditne limite na razini pojedinačnih zajmoprimaca i drugih ugovornih strana i grupa povezanih drugih ugovornih strana koji objedinjavaju na usporediv i smislen način različite vrste izloženosti, kako u knjizi banke i knjizi trgovanja tako i po bilančnim i izvanbilančnim stavkama.

Načelo 6.: Banke trebaju imati jasno uspostavljeni postupak za odobravanje novih kredita kao i za izmjene i dopune, obnavljanje i refinanciranje postojećih kredita.

Načelo 7.: Odobravanje svih kredita mora se vršiti po uobičajenim tržišnim uvjetima. Odobravanje kredita povezanim društvima i pojedincima vrši se u iznimnim slučajevima i takvi se krediti moraju pratiti s posebnom pažnjom te se moraju poduzimati drugi primjereni koraci za kontrolu ili ublažavanje rizika koji proizlaze iz kreditiranja koje se ne vrši po uobičajenim tržišnim uvjetima.

C. Održavanje primjerenog postupka za administraciju, mjerenje i praćenje kredita

Načelo 8.: Banke moraju imati uspostavljen sustav za kontinuiranu administraciju svojih različitih portfelja koji nose rizik.

Načelo 9.: Banke moraju imati uspostavljeni sustav za praćenje uvjeta pojedinačnih kredita, uključujući utvrđivanje adekvatnosti rezervacija i rezervi.

6

Načelo 10.: U upravljanju kreditnim rizikom, banke se potiču na razvijanje i korištenje internog sustava za ocjenu rizika. Sustav ocjenjivanja treba biti sukladan prirodi, veličini i kompleksnosti poslovanja banke.

Načelo 11.: Banke moraju imati informacijske sustave i analitičke tehnike koje omogućavaju menadžmentu mjerenje kreditnog rizika po svim bilančnim i izvanbilančnim aktivnostima. Sustav za informiranje menadžmenta treba pružiti primjerene informacije o sastavu kreditnog portfelja, uključujući identifikaciju svih koncentracija rizika.

Načelo 12.: Banke moraju imati uspostavljen sustav za praćenje cjelokupnog sastava i kvalitete kreditnog portfelja.

Načelo 13.: Banke moraju uzimati u obzir eventualne buduće promjene gospodarskih uvjeta prilikom procjene pojedinačnih kredita i svog kreditnog portfelja i moraju procijeniti svoju izloženost kreditnom riziku pod stresnim okolnostima.

D. Osiguranje primjerenih kontrola nad kreditnim rizikom

Načelo 14.: Banke moraju uspostaviti sustav nezavisne, kontinuirane procjene svojih postupaka za upravljanje kreditnim rizikom te rezultate takvog preispitivanja priopćavati izravno upravnom odboru i višoj razini rukovodstva.

Načelo 15.: Banke moraju osigurati primjereno upravljanje funkcijom odobravanja kredita i razinu kreditne izloženosti koja je unutar granica bonitetnih standarda i internih limita. Banke moraju uspostaviti i jačati interne kontrole i ostale prakse kako bi osigurale pravovremeno obavještavanje relevantne razine menadžmenta o iznimkama u politikama, postupcima i limitima, radi poduzimanja mjera.

Načelo 16.: Banke moraju imati uspostavljen sustav za rane korektivne mjere vezano uz pogoršanje kredita, upravljanje problematičnim kreditima i slične slučajeve koji se odnose na restrukturiranje problematičnih kredita.

E. Uloga supervizora

Načelo 17.: Supervizori trebaju zahtijevati od banaka da imaju uspostavljen sustav za identifikaciju, mjerenje, praćenje i kontrolu kreditnog rizika u okviru cjelokupnog pristupa upravljanju rizicima. Supervizori trebaju vršiti neovisnu ocjenu strategija, politika, postupaka i praksi banke koji se odnose na odobravanje kredita kao i kontinuirano upravljanje portfeljem. Supervizori trebaju razmotriti postavljanje bonitetnih limita za ograničavanje izloženosti banke pojedinačnim zajmoprimcima ili grupama povezanih drugih ugovornih strana.

7

II. Uspostavljanje primjerenog okruženja za kreditni rizik

Načelo 1.: Upravni odbor treba biti odgovoran za odobravanje i povremeno (najmanje jednom godišnje) preispitivanje strategije za kreditni rizik i značajnih politika banke za kreditni rizik. Ta strategija mora odražavati toleranciju banke na rizik i razinu profitabilnosti koju banka očekuje ostvariti uslijed izlaganja različitim kreditnim rizicima. 9. Kao i u slučaju svih ostalih područja poslovanja banke, upravni odbor3 ima ključnu ulogu u nadzoru funkcija banke za odobravanje kredita i upravljanje kreditnim rizikom. Banke moraju izraditi strategiju ili plan za kreditni rizik kojim se utvrđuju ciljevi aktivnosti banke koje se odnose na odobravanje kredita i usvojiti potrebne politike i postupke za provedbu takvih aktivnosti. Upravni odbor mora odobriti strategiju za kreditni rizik, kao i značajne politike za kreditni rizik, i povremeno (najmanje jednom godišnje) vršiti njihovo preispitivanje. Odbor treba uzeti u obzir da ta strategija i politike moraju pokrivati mnogobrojne aktivnosti banke u kojima kreditna izloženost predstavlja značajan rizik.

10. Navedena strategija treba uključivati izjavu o spremnosti banke da odobrava kredite na temelju vrste izloženosti (npr. trgovinski, potrošački, nekretnine), gospodarskog sektora, geografskog položaja, valute, ročnosti i predviđene profitabilnosti. To može također uključivati identifikaciju ciljanih tržišta i ukupnih karakteristika koje bi banka željela postići u svom kreditnom portfelju (uključujući razine diverzifikacije i tolerancije koncentracije).

11. Strategija za kreditni rizik treba uzeti u obzir ciljeve koji se odnose na kvalitetu kredita, zaradu i rast. Sve banke, bez obzira na veličinu, posluju radi ostvarivanja profita i stoga moraju odrediti primjerenu razinu odnosa između rizika i nagrade za svoje aktivnosti, uračunavajući ih u cijenu kapitala. Upravni odbor banke treba odobriti strategiju banke za odabir rizika i maksimalizaciju dobiti. Odbor treba povremeno vršiti preispitivanje financijskih rezultata banke i, na temelju tih rezultata, utvrditi je li potrebno vršiti promjene u toj strategiji. Odbor mora također utvrditi da je razina kapitala banke primjerena za rizike preuzete na razini cijele organizacije.

12. Strategija za kreditni rizik banaka treba osigurati kontinuitet pristupa. Stoga ta strategija mora uzeti u obzir cikličke aspekte gospodarstva i rezultirajuće pomake u sastavu i kvaliteti cjelokupnog kreditnog portfelja. Iako je povremeno potrebno vršiti procjenjivanje i dopunjavanje te strategije, ona treba biti dugoročno održiva tijekom različitih gospodarskih ciklusa.

13. Strategiju i politike za kreditni rizik treba djelotvorno priopćavati cjelokupnoj bankovnoj organizaciji. Svi relevantni djelatnici trebaju jasno razumjeti pristup banke odobravanju i upravljanju kreditima i smatraju se odgovornima za pridržavanje uspostavljenim politikama i postupcima.

3 Ovaj se dokument odnosi na upravljačku strukturu koju čine upravni odbor i viša razina rukovodstva. Odbor je svjestan da postoje značajne razlike u zakonodavnim i regulatornim okvirima među pojedinim državama u pogledu funkcija upravnog odbora i više razine rukovodstva. U pojedinim državama, odbor ima glavnu, ako ne i ekskluzivnu funkciju nadzora nad izvršnim tijelom (viša razina rukovodstva, glavna uprava) kojom se osigurava da ono izvršava svoje zadaće. Iz tog je razloga ponekad poznat kao nadzorni odbor. To znači da odbor nema izvršnih funkcija. U ostalim državama, s druge strane, odbor ima šire kompetencije budući da propisuje opći okvir za upravljanje bankom. Zbog tih razlika, pojam upravnog odbora i više razine rukovodstva u ovom se dokumentu ne koriste kao pravni pojmovi već radi označivanja dviju funkcija odlučivanja unutar banke.

8

14. Odbor treba osigurati punu sposobnost više razine rukovodstva u upravljanju kreditnim aktivnostima koje provodi banka te provođenje tih aktivnosti u okviru strategije, politika i tolerancija za rizik koje je odbor odobrio. Odbor također treba redovito (najmanje jednom godišnje), bilo u okviru strategije za kreditni rizik ili u okviru izjave o kreditnoj politici, odobriti sve kriterije banke za odobravanje kredita (uključujući opće uvjete). On bi također trebao odobriti način na koji banka organizira svoje funkcije za odobravanje kredita, uključujući neovisno preispitivanje odobravanja kredita i funkcije upravljanja kreditima i cjelokupnog portfelja.

15. Iako članovi upravnog odbora , posebice vanjski direktori, mogu predstavljati važne izvore novih poslova za banke, nakon uvođenja određenog potencijalnog kredita, utvrđeni postupci banke trebaju odrediti u kojem iznosu i pod kojim uvjetima je kredit odobren. Radi izbjegavanja sukoba interesa, važno je da članovi odbora ne prekoračuju zacrtane okvire postupaka banke za odobravanje i praćenje kredita.

16. Upravni odbor treba osigurati da politike banke za nagrađivanje nisu u suprotnosti s njenom strategijom za kreditni rizik. Politike nagrađivanja koje nagrađuju neprihvatljivo ponašanje poput ostvarivanja kratkoročne dobiti uz istovremeno odstupanje od kreditnih politika ili prekoračivanje utvrđenih limita, oslabljuju kreditne politike banke.

Načelo 2.: Viša razina rukovodstva treba biti odgovorna za provedbu strategije za kreditni rizik koju odobrava upravni odbor i za razvoj politika i postupaka za identifikaciju, mjerenje, praćenje i kontrolu kreditnog rizika. Takve politike i postupci trebaju obuhvaćati kreditni rizik u svim aktivnostima banke kao i na razini pojedinačnih kredita i razine portfelja.

17. Viša razina rukovodstva banke odgovorna je za provedbu strategije za kreditni rizik koju odobrava upravni odbor. To uključuje osiguranje usklađenosti aktivnosti banke koje se odnose na odobravanje kredita s utvrđenom strategijom, definiranje i provedbu pisanih postupaka i jasnu i pravilnu raspodjelu odgovornosti koje se odnose na odobravanje kredita i preispitivanje. Viša razina rukovodstva mora također osigurati povremenu neovisnu internu procjenu funkcija banke za odobravanje kredita i upravljanje kreditima.4

18. Temelj sigurnog i dobrog bankarstva leži u definiranju i provedbi pisanih politika i postupaka koji se odnose na identifikaciju, mjerenje, praćenje i kontrolu kreditnog rizika. Kreditne politike pružaju okvir za kreditiranje i služe kao vodič u aktivnostima za odobravanje kredita. Kreditne politike trebaju obuhvaćati pitanja poput ciljanih tržišta, miješanih portfelja, cjenovnih i necjenovnih uvjeta, strukture limita, tijela nadležnih za davanje odobrenja, obrade/izvješćivanja o izuzecima, itd. Takve politike trebaju biti jasno definirane, usklađene s bonitetnim bankovnim praksama i relevantnim regulatornim zahtjevima, i moraju biti primjerene prirodi i kompleksnosti aktivnosti banke. Politike moraju biti definirane i provedene u kontekstu internih i eksternih čimbenika poput tržišnog položaja banke, područja poslovanja, osposobljenosti osoblja i tehnologije. Pravilno definirane i provedene politike i postupci omogućavaju banci: (i) održavanje dobrih standarda za odobravanje kredita; (ii) praćenje i kontrolu kreditnog rizika; (iii) pravilnu procjenu novih poslovnih mogućnosti; i (iv) identifikaciju i administraciju problematičnih kredita.

19. Kao što je prikazano u daljnjem tekstu u točkama 30. i 37. do 41., banke trebaju definirati i provesti politike i postupke kojima se osigurava primjerena diversifikacija kreditnog portfelja s obzirom na ciljna tržišta banke i cjelokupnu kreditnu strategiju. Takve 4 To može biti teško u slučaju izrazito malih banaka; međutim, mora postojati primjeren sustav kontrole kojim se potiču dobre kreditne odluke.

9

politike trebaju posebice utvrditi ciljeve za miješane portfelje te utvrditi limite izloženosti prema drugim ugovornim stranama i grupama povezanih drugih ugovornih strana, raznim djelatnostima ili gospodarskim sektorima, geografskim područjima i specifičnim proizvodima. Banke trebaju osigurati usklađenost svojih internih limita izloženosti sa svim bonitetnim limitima ili ograničenjima koje propisuju bankovni supervizori.

20. Kako bi bile djelotvorne, kreditne politike se moraju priopćavati unutar organizacije, moraju se provoditi pomoću primjerenih postupaka i pratiti, te se povremeno mora vršiti njihovo preispitivanje u svjetlu promjenjivih internih i eksternih okolnosti. Treba ih primjenjivati, gdje je to primjereno, na konsolidiranoj osnovi kao i na razini pojedinačnih povezanih društava. Nadalje, politike se trebaju jednako tako baviti i važnim funkcijama preispitivanja kredita na pojedinačnoj osnovi i osiguranja primjerene diversifikacije na razini portfelja.

21. Kada se banke bave odobravanjem kredita na međunarodnoj razini, one su osim standardnom kreditnom riziku, podložne i riziku koji proizlazi iz uvjeta u matičnoj zemlji stranog zajmoprimca ili druge ugovorne strane. Rizik države uključuje cijeli spektar rizika koji proizlaze iz gospodarskog, političkog i socijalnog okruženja strane države koji mogu imati potencijalne utjecaje na inozemna dužnička i vlasnička ulaganja u toj državi. Rizik transfera leži više u sposobnosti zajmoprimca da pribavi devizna sredstva potrebna za servisiranje svojih prekograničnih dugova i ostalih ugovornih obveza. U svim slučajevima međunarodnih transakcija, banke moraju razumjeti globalizaciju financijskih tržišta i mogućnosti za učinke širenja s jedne na drugu državu ili učinke širenja zaraze na cijelu regiju.

22. Banke koje se bave odobravanjem kredita na međunarodnoj razini moraju stoga imati primjerene politike i postupke za identifikaciju, mjerenje, praćenje i kontrolu rizika zemlje i rizika transfera u okviru svojih međunarodnih kreditnih i investicijskih aktivnosti. Praćenje faktora rizika države treba uključivati (i) mogućnost neispunjavanja obveza druge ugovorne strane iz inozemnog privatnog sektora koja proizlazi iz gospodarskih čimbenika koji su specifični za određenu državu i (ii) provedivost ugovora o kreditu i vremena i mogućnosti realizacije jamstava unutar pravnog okvira pojedine države. Za ovu je funkciju često odgovoran specijalistički tim koji je upoznat s relevantnim pitanjima u tom području.

Načelo 3.: Banke trebaju identificirati i upravljati kreditnim rizikom koji je prisutan u svim proizvodima i aktivnostima. Banke moraju osigurati da se nad rizicima koji se odnose na nove proizvode i aktivnosti provedu primjereni postupci i kontrole za upravljanje rizicima prije njihovog uvođenja ili poduzimanja te da su prethodno odobreni od strane upravnog odbora ili primjerenog tijela tog odbora. 23. Temelj za djelotvorni postupak upravljanja kreditnim rizikom je identifikacija i analiza postojećih i potencijalnih rizika prisutnih u određenom proizvodu ili aktivnosti. Stoga je važno da banke identificiraju sve kreditne rizike koji su prisutni u proizvodima koje one nude i u aktivnostima koje one poduzimaju. Takva identifikacija proizlazi iz pažljivog preispitivanja postojećih i potencijalnih karakteristika kreditnog rizika proizvoda ili aktivnosti.

24. Banke moraju izgraditi jasno razumijevanje kreditnih rizika koji su povezani s kompleksnijim aktivnostima odobravanja kredita (npr. krediti pojedinim sektorima djelatnosti, sekuritizacija imovine, opcije koje prodaju klijenti, kreditne izvedenice, kreditni zapisi (credit linked notes). To je posebice važno jer kreditni rizik koji je povezan s time, iako nije nov u bankarstvu, može biti manje očit te zahtijeva više analize od rizika tradicionalnijih aktivnosti odobravanja kredita. Iako kompleksnije aktivnosti odobravanja kredita mogu

10

zahtijevati točno skrojene postupke i kontrole, i nadalje se primjenjuju temeljna načela upravljanja kreditnim rizikom.

25. Novi pothvati zahtijevaju značajno planiranje i brižljiv nadzor kako bi se osigurala primjerena identifikacija i upravljanje rizicima. Banke moraju osigurati da rizici novih proizvoda i aktivnosti podliježu primjerenim postupcima i kontrolama prije njihovog uvođenja odnosno poduzimanja. Svaku veću novu aktivnost treba unaprijed odobriti upravni odbor ili tijelo koje imenuje taj odbor.

26. Vrlo je važno da viša razina rukovodstva odredi da djelatnici koji su uključeni u bilo koju od aktivnosti u kojoj postoji rizik zajmoprimca ili druge ugovorne strane, bilo da je već utvrđen ili nov, jednostavan ili kompleksan, moraju biti u potpunosti sposobni provoditi takve aktivnosti u skladu s najvišim standardima te politikama i postupcima banke.

III. Poslovanje u skladu s dobrim postupkom za odobravanje kredita Načelo 4.: Banke moraju poslovati u okviru dobrih, dobro definiranih kriterija za odobravanje kredita. Ti kriteriji trebaju sadržavati jasnu naznaku ciljanog tržišta banke i potpuno razumijevanje zajmoprimca ili druge ugovorne strane, kao i svrhu i strukturu kredita te izvor njegove otplate. 27. Uspostavljanje dobrih, čvrsto definiranih kriterija za odobravanje kredita neophodno je za odobravanje kredita na siguran i dobar način. Ti kriteriji trebaju utvrditi tko je prikladan za dobivanje kredita i u kojem iznosu, koje vrste kredita stoje na raspolaganju i pod kojim se uvjetima krediti trebaju odobravati.

28. Banke moraju primati dovoljno informacija kako bi se osigurala obuhvatna procjena stvarnog profila rizičnosti zajmoprimca ili druge ugovorne strane. Ovisno o vrsti kreditne izloženosti i prirodi postojećeg kreditnog odnosa, čimbenici koje je potrebno uzeti u obzir i dokumentirati prilikom odobravanja kredita uključuju:

• namjenu kredita i izvore otplate;

• trenutni profil rizičnosti (uključujući prirodu i ukupne iznose rizika) zajmoprimca ili druge ugovorne strane i instrument osiguranja te njegovu osjetljivost na gospodarska i tržišna kretanja;

• ocjena redovitosti otplate prethodnih kredita zajmoprimca te njegova trenutna sposobnost otplate, na temelju povijesnih financijskih trendova i projekcija budućih novčanih tokova, u okviru različitih scenarija;

• za komercijalne kredite, poslovna stručnost zajmoprimca i stanje gospodarskog sektora zajmoprimca i njegov položaj unutar tog sektora;

• predložene kreditne uvjete, uključujući odredbe kojima se ograničavaju promjene u budućem profilu rizičnosti zajmoprimca; i

• gdje je to primjenjivo, adekvatnost i provedivost instrumenta osiguranja ili garancija, uključujući pod različitim scenarijima.

Nadalje, prilikom odobravanja zajmoprimaca ili drugih ugovornih strana po prvi puta, potrebno je uzeti u obzir integritet i reputaciju zajmoprimca ili druge ugovorne strane kao i njihovu pravnu sposobnost za preuzimanje odgovornosti. Jednom kad se utvrde kriteriji za odobravanje kredita, neophodno je da banka osigura da su informacije koje prima dovoljne za donošenje pravilnih odluka o odobravanju kredita. Te informacije također služe i kao temelj za ocjenjivanje kredita u okviru internog sustava banke za ocjenjivanje.

11

29. Banke moraju znati kome odobravaju kredit. Stoga se banka mora prije stupanja u novi kreditni odnos upoznati sa zajmoprimcem ili drugom ugovornom stranom i uvjeriti se da se radi o pojedincu ili organizaciji dobre reputacije i kreditne sposobnosti. Posebice moraju postojati čvrste politike kako bi se izbjeglo povezivanje s pojedincima uključenima u nepoštene aktivnosti i ostala kaznena djela. To se može postići na više načina, uključujući traženjem referenci od poznatih strana, pristupom registru kredita, te upoznavanjem s pojedincima koji su odgovorni za upravljanje društvom te provjerom njihovih osobnih referenci i financijskog stanja. Međutim, banka ne bi smjela odobravati kredit samo zbog toga što poznaje zajmoprimca ili drugu ugovornu stranu ili se njih smatra iznimno renomiranima.

30. Banke trebaju imati postupke za prepoznavanje situacija kada je, prilikom razmatranja kredita, primjereno skupinu dužnika klasificirati kao povezane strane te time, jednim dužnikom. To uključuje objedinjavanje izloženosti grupama računa koji ukazuju na financijsku međuovisnost, bilo poslovne ili privatne prirode, kad su oni u zajedničkom vlasništvu ili pod zajedničkom kontrolom ili su čvrsto povezani (npr. zajednička uprava, obiteljske veze).5 Banke također moraju imati postupke za objedinjavanje izloženosti pojedinačnim klijentima u raznim poslovnim aktivnostima.

31. Mnoge banke sudjeluju u sindiciranim kreditima ili drugim konzorcijskim kreditima. Pojedine institucije neprimjereno se oslanjaju na analizu kreditnog rizika koju vrši glavni potpisnik ili na vanjske komercijalne kreditne ocjene. Sudionici sindikata trebaju sami izvršiti ispitivanje svih relevantnih činitelja (due diligence), uključujući nezavisnu analizu kreditnog rizika i preispitivanje uvjeta sindikata prije pristupanja takvom udruženju. Banke moraju analizirati rizik i povrat od sindiciranih kredita na isti način kao i u slučaju kredita iz izravnih izvora.

32. Odobravanje kredita uključuje preuzimanje rizika kao i ostvarivanje dobiti. Banke trebaju izvršiti procjenu odnosa između rizika i nagrada za sve kredite kao i cjelokupnu profitabilnost kreditnog odnosa. Prilikom ocjenjivanja da li, i pod kojim uvjetima, treba odobriti kredit, banke trebaju ocijeniti rizike u odnosu na očekivani povrat, uračunavajući, u najvećoj mogućoj mjeri, cjenovne i necjenovne uvjete (npr. instrument osiguranja, ograničavajuće odredbe, itd.). Prilikom ocjene rizika, banke moraju također procijeniti vjerojatne nepovoljne scenarije i njihov mogući utjecaj na zajmoprimce ili druge ugovorne strane. Zajednički problem koji banke dijele je tendencija neprimjerenog određivanja cijene kredita ili ukupnog odnosa te time i izostanka ostvarivanja primjerne kompenzacije za preuzete rizike.

33. Prilikom razmatranja eventualnih kredita, banke moraju uzeti u obzir potrebu uspostavljanja rezervacija za identificirane i očekivane gubitke i držanja primjerenog kapitala za apsorpciju neočekivanih gubitaka. Banka mora uključiti ta razmatranja u odluke o odobravanju kredita kao i u cjelokupni proces upravljanja rizicima portfelja.6

34. Banke se mogu koristiti strukturom transakcije, instrumentima osiguranja i garancijama za ublažavanje rizika (kako identificiranih tako i inherentnih) po pojedinačnim kreditima ali u transakcije treba ulaziti prvenstveno na temelju sposobnosti zajmoprimca da vrši otplatu. Instrument osiguranja ne može biti zamjena za obuhvatnu procjenu zajmoprimca ili druge ugovorne strane, niti on može kompenzirati nedostatak informacija. Treba uzeti u

5 Povezane druge ugovorne strane mogu činiti grupu društava koja su povezana financijski ili zajedničkim vlasništvom, upravom, istraživanjem i razvojem, marketingom ili kombinacijom tih čimbenika. Identifikacija povezanih drugih ugovornih strana zahtijeva pažljivu analizu učinaka tih čimbenika na financijsku međuovisnost uključenih strana. 6 Smjernica za klasifikaciju kredita i rezervacije navodi se u dokumentu Dobre prakse za računovodstvo kredita i objavljivanje (srpanj 1999.).(op prev): vidi fusnotu1

12

obzir da svaka prinudna mjera naplate kredita (npr. ovrha) može eliminirati zaradu po transakciji. Banke također moraju voditi računa da isti čimbenici koji su doveli do smanjene naplativosti kredita mogu narušiti vrijednost instrumenta osiguranja. Banke trebaju imati politike kojima se određuje prihvatljivost različitih oblika instrumenata osiguranja, postupke za stalno vrednovanje takvih instrumenata osiguranja te postupak kojim se osigurava njihova stalna provedivost i ostvarivost. Što se tiče garancija, banke moraju ocijeniti razinu danog pokrića u odnosu na kreditnu kvalitetu i zakonsku sposobnost davatelja garancija. Banke moraju biti oprezne kada donose pretpostavke o prešutnoj podršci trećih strana, poput, primjerice, države.

35. Sporazumi o netiranju važan su oblik smanjivanja kreditnog rizika, posebno u međubankovnim transakcijama. Kako bi se zaista i postiglo smanjenje rizika, takvi sporazumi moraju biti dobri i zakonski provedivi.7

36. U slučaju gdje postoje stvarni ili potencijalni sukobi interesa unutar banke, potrebno je uspostaviti interne aranžmane o povjerljivosti (npr. "Kineski zidovi") kako bi se osiguralo da ne postoje zapreke banci u dobivanju svih relevantnih informacija od zajmoprimca.

Načelo 5.: Banke trebaju uspostaviti ukupne kreditne limite na razini pojedinačnih zajmoprimaca i drugih ugovornih strana i grupa povezanih drugih ugovornih strana koji objedinjavaju na usporediv i smislen način različite vrste izloženosti, kako u knjizi banke i knjizi trgovanja tako i po bilančnim i izvanbilančnim stavkama. 37. Važan element upravljanja kreditnim rizikom je uspostavljanje limita izloženosti po pojedinačnim drugim ugovornim stranama i grupama povezanih drugih ugovornih strana. Takvi limiti se često temelje djelomično na internoj ocjeni rizika dodijeljenoj zajmoprimcu ili drugoj ugovornoj strani, gdje druge ugovorne strane kojima su dodijeljene bolje ocjene rizika mogu imati potencijalno viši limit izloženosti. Limite je također potrebno utvrditi za pojedine djelatnosti ili gospodarske sektore, geografske regije i specifične proizvode.

38. Limiti izloženosti potrebni su u svim područjima aktivnosti banke koje uključuju kreditni rizik. Ti limiti pomažu u osiguravanju primjerene diversifikacije kreditne aktivnosti banke. Kao što je prethodno spomenuto, velik dio kreditne izloženosti s kojima se sučeljavaju pojedine banke proizlazi iz aktivnosti i instrumenata u knjizi trgovanja i izvanbilančno. Limiti po takvim transakcijama posebno su djelotvorni u upravljanju cjelokupnim profilom kreditnog rizika ili rizika druge ugovorne strane određene banke. Kako bi bili djelotvorni, limiti trebaju općenito biti obvezujući i ne smiju ovisiti o potražnji klijenata.

39. Djelotvorne mjere potencijalne buduće izloženosti važne su za uspostavljanje smislenih limita, kojima se nameće gornja granica na cjelokupni raspon aktivnosti s određenom drugom ugovornom stranom, odnosno izloženosti drugoj ugovornoj strani, na temelju usporedive mjere izloženosti u drugim aktivnostima banke (bilo bilančno ili izvanbilančno).

40. U postupku cjelokupnog određivanja i praćenja limita banke moraju uzeti u obzir rezultate testiranja na stres. Takvo testiranje na stres mora uzeti u obzir gospodarske cikluse, kamatnu stopu i ostala tržišna kretanja kao i uvjete likvidnosti.

41. Kreditni limiti banke trebaju uzeti u obzir i odražavati rizike povezane s predstojećom likvidacijom pozicija u slučaju neispunjavanja obveza druge ugovorne strane.8 U slučaju kad

7 Smjernica za aranžmane netiranja navodi se u dokumentu Konzultativni dokument o bilančnom netiranju (travanj 1998.).

13

banka ima nekoliko transakcija s drugom ugovornom stranom, vjerojatno je da će njena potencijalna izloženost toj drugoj ugovornoj strani značajno i s prekidima varirati tijekom roka dospijeća za koje se izračunava. Potencijalne buduće izloženosti se stoga trebaju izračunavati za višestruka vremenska razdoblja. Limiti moraju također uzeti u obzir sve neosigurane izloženosti u scenariju likvidacije.

Načelo 6.: Banke trebaju imati jasno uspostavljeni postupak za odobravanje novih kredita kao i za izmjene i dopune, obnavljanje i refinanciranje postojećih kredita. 42. Unutar banke mnogo je pojedinaca uključeno u postupak odobravanja kredita. To su pojedinci iz funkcije poslovne organizacije, funkcije kreditne analize i funkcije odobravanja kredita. Uz to, jedna te ista druga ugovorna strana može stupiti u kontakt s nekoliko različitih odjela banke za različite vrste kredita. Banke mogu raspodjelu odgovornosti vršiti na različite načine; međutim, važno je da postupak odobravanja kredita uključuje koordinirane napore svih pojedinaca kako bi se osiguralo donošenje dobrih kreditnih odluka.

43. Radi održavanja dobrog kreditnog portfelja, banka mora imati uspostavljen formalan postupak za ocjenu i odobrenje transakcija odobravanja kredita. Odobrenja se vrše u skladu s pisanim smjernicama banke i izdaje ih primjerna razina rukovodstva. Treba postojati jasan revizijski trag kojim se dokumentira pridržavanje postupku odobrenja i identificira pojedinac/pojedinci i/ili odbor/odbori koji osiguravaju input i donose kreditne odluke. Banke često imaju korist od uspostavljanja specijalističkih kreditnih skupina za analizu i odobravanje kredita vezano uz značajne proizvodne linije, vrste kredita, djelatnosti i geografske sektore. Banke trebaju ulagati u primjerene resurse vezano uz kreditno odlučivanje kako bi mogle donositi dobre kreditne odluke koje su usklađene s njihovom kreditnom strategijom i ispuniti zahtjeve konkurentnosti u pogledu određivanja cijene i strukture.

44. Svaki kreditni prijedlog mora podlijegati pažljivoj analizi kvalificiranog kreditnog analitičara koji posjeduje stručnost koja je u skladu s veličinom i kompleksnošću transakcije. Djelotvoran postupak ocjenjivanja uspostavlja minimalne zahtjeve za informacijama na kojima se predmetna analiza treba temeljiti. Trebaju biti uspostavljene politike koje se odnose na informacije i dokumentaciju potrebne za odobravanje novih kredita, obnovu postojećih kredita i/ili promjenu uvjeta prethodno odobrenih kredita. Primljene informacije činit će temelj svih internih vrednovanja ili ocjena koje se dodjeljuju kreditu a njihova točnost i primjerenost neophodna je za donošenje ispravnih ocjena menadžmenta o prihvatljivosti kredita.

45. Banke moraju uspostaviti tijelo koje čine službenici za kreditni rizik koji imaju iskustvo, znanje i kvalifikacije potrebne za donošenje razboritih sudova prilikom procjene, odobravanja i upravljanja kreditnim rizicima. Postupkom banke za odobravanje odobrenja kredita treba uspostaviti odgovornost za donesene odluke i odrediti tko ima apsolutnu ovlast za odobravanje kredita ili promjenu kreditnih uvjeta. Banke se obično koriste kombinacijom koju čine ovlast na temelju potpisa jedne osobe, dvojna ili zajednička ovlast ili ovlast skupine ili odbora za odobravanje kredita, ovisno o veličini i prirodi kredita. Ovlasti za odobrenje trebaju biti u skladu sa stručnošću uključenih pojedinaca.

8 Smjernica je navedena u dokumentima Interakcija banaka s institucijama s visokim koeficijentom zaduženosti i Dobre prakse za interakciju banaka s institucijama s visokim koeficijentom zaduženosti (siječanj 1999.).

14

Načelo 7.: Odobravanje svih kredita mora se vršiti po uobičajenim tržišnim uvjetima. Odobravanje kredita povezanim društvima i pojedincima vrši se u iznimnim slučajevima i takvi se krediti moraju pratiti s posebnom pažnjom te se moraju poduzimati drugi primjereni koraci za kontrolu ili ublažavanje rizika koji proizlaze iz kreditiranja koje se ne vrši po uobičajenim tržišnim uvjetima. 46. Odobravanje kredita treba podlijegati prethodno opisanim kriterijima i postupcima. Oni pružaju sustav kontrole i ravnoteže kojima se promiču dobre kreditne odluke. Stoga direktori, viša razina rukovodstva i ostale utjecajne strane (npr. dioničari) ne smiju pokušavati odstupati od utvrđenih postupaka banke za odobravanje kredita i praćenje.

47. Potencijalno područje zloporabe proizlazi iz kreditiranja koje se ne vrši po uobičajenim tržišnim uvjetima, odnosno kreditiranja povezanim stranama, bilo da se radi o društvima ili pojedincima.9 Stoga je važno da banke vrše kreditiranje takvih strana po uobičajenim tržišnim uvjetima i da se vrši primjereno praćenje iznosa odobrenog kredita. Takve kontrole se najlakše provode zahtjevom da uvjeti takvih kredita ne smiju biti povoljniji od kredita odobrenih nepovezanim zajmoprimcima pod sličnim okolnostima i određivanjem čvrstih apsolutnih limita takvih kredita. Druga moguća metoda kontrole sastoji se od javne objave uvjeta pod kojima su odobreni krediti povezanim stranama. Kriteriji banke za odobravanje kredita ne smiju se mijenjati radi povezanih društava i pojedinaca.

48. Za značajne transakcije s povezanim stranama potrebno je dobiti odobrenje upravnog odbora (isključujući članove odbora koji su u sukobu interesa), a u pojedinim slučajevima (npr. veliki kredit većim dioničarima) o njima moraju biti obaviještene nadzorne vlasti u području bankarstva.

IV. Održavanje primjerenog postupka za administraciju, mjerenje i praćenje kredita

Načelo 8.: Banke moraju imati uspostavljen sustav za kontinuiranu administraciju svojih različitih portfelja koji nose rizik. 49. Kreditna administracija važan je element u održavanju sigurnosti i zdravlja banke. Nakon odobravanja, kredit je odgovornost poslovne jedinice, često zajedno s timom za podršku u administraciji kredita, kako bi se osiguralo njegovo pravilno upravljanje. To uključuje ažuriranje kreditne dokumentacije, dobivanje tekućih financijskih informacija, slanje obavijesti o obnavljanju i pripremu različitih dokumenata poput ugovora o kreditu.

50. Obzirom na širok raspon odgovornosti funkcije kreditne administracije, njena organizacijska struktura mijenja se ovisno o veličini i sofisticiranosti banke. U većim bankama se odgovornost za pojedine dijelove administracije kredita obično dodjeljuje različitim odjelima. U manjim bankama može nekoliko pojedinaca biti odgovorno za nekoliko različitih funkcija. Kada su pojedinci odgovorni za osjetljive funkcije poput pohrane važnih dokumenata, doznačivanje sredstava ili unos limita u kompjutorsku bazu podataka, oni su dužni podnositi izvješća menadžerima koji su neovisni o postupcima pripreme i odobrenja kredita.

51. U razvoju područja kreditne administracije, banke moraju osigurati:

9 Povezane strane mogu uključivati podružnice i pridružena društva banke, njene glavne dioničare, direktore i višu upravu te njihove izravne i povezane udjele kao i sve strane nad kojima banka ima utjecaja ili koje na banku vrše utjecaj.

15

• efikasnost i djelotvornost administracije kredita, uključujući praćenje dokumentacije, ugovornih zahtjeva, pravnih odredbi, instrumenata osiguranja i sl.;

• točnost i pravovremenost informacija koje se pružaju sustavima za informiranje menadžmenta;

• primjerenu podjelu odgovornosti;

• primjerenost kontrole nad svim "back office" (provođenje knjigovodstvene evidencije ugovorenih transakcija) postupcima; i

• usklađenost s propisanim politikama i postupcima upravljanja kao i važećim zakonima i propisima.

52. Za pravilan rad različitih komponenti kreditne administracije, viša razina rukovodstva mora razumjeti i pokazati da uzima u obzir važnost navedenog elementa praćenja i kontrole kreditnog rizika.

53. Kreditni spisi trebaju uključivati sve informacije koje su potrebne za utvrđivanje trenutne financijske situacije zajmoprimca ili druge ugovorne strane kao i informacije koje omogućavaju praćenje donesenih odluka i povijesnih podataka o kreditu. Na primjer, kreditni spisi trebaju uključivati tekuća financijska izvješća, financijske analize i dokumentaciju o internom ocjenjivanju, interne memorandume, preporuke i procjene. Funkcijom preispitivanja kredita treba se utvrditi jesu li kreditni spisi potpuni i jesu li dobivena sva odobrenja za kredite i ostala potrebna dokumentacija.

Načelo 9.: Banke moraju imati uspostavljeni sustav za praćenje uvjeta pojedinačnih kredita, uključujući utvrđivanje adekvatnosti rezervacija i rezervi. 54. Banke trebaju razviti i provesti obuhvatne postupke i informacijske sustave za praćenje uvjeta pojedinačnih kredita i pojedinačnih dužnika u svim portfeljima banke. Ovim se postupcima trebaju definirati kriteriji za identifikaciju i izvješćivanje potencijalnih problematičnih kredita i ostalih transakcija kako bi se osiguralo njihovo češće praćenje kao i eventualne korektivne radnje, klasifikacije i/ili provođenja ispravaka vrijednosti 10

55. Djelotvoran sustav za praćenje kredita uključuje mjere:

• kojima se osigurava da banka razumije trenutnu financijsku situaciju zajmoprimca ili druge ugovorne strane;

• za praćenje usklađenosti s važećim odredbama;

• za procjenu, prema potrebi, pokrića instrumentom osiguranja u odnosu na trenutno stanje dužnika;

• za otkrivanje kašnjenja ugovornog plaćanja i klasifikaciju potencijalnih problematičnih kredita na pravovremenoj osnovi; i

• za promptno upućivanje problema u postupak korektivnog upravljanja.

56. Određeni pojedinci trebaju biti odgovorni za praćenje kvalitete kredita, kao i za osiguranje da se relevantne informacije dostavljaju osobama koje su odgovorne za dodjelu internih ocjena rizičnosti kreditima. Nadalje, treba odrediti pojedince odgovorne za praćenje na kontinuiranoj osnovi svih instrumenata osiguranja i garancija. Takvo praćenje pomoći će banci u provođenju potrebnih promjena u ugovornim aranžmanima kao i u održavanju primjerenih rezervi za gubitke po kreditima. Prilikom dodjele navedenih odgovornosti,

10 Vidi bilješku 6.

16

menadžment banke treba uzeti u obzir eventualne sukobe interesa, posebice zaposlenika čije se ocjenjivanje i nagrađivanje vrši na temelju pokazatelja poput obujma kredita, kvalitete portfelja ili kratkoročne profitabilnosti.

Načelo 10.: U upravljanju kreditnim rizikom, banke se potiču na razvijanje i korištenje internog sustava za ocjenu rizika. Sustav ocjenjivanja treba biti sukladan prirodi, veličini i kompleksnosti poslovanja banke. 57. Važan alat u praćenju kvalitete pojedinačnih kredita, kao i cijelog portfelja, je korištenje internog sustava za ocjenu rizika. Dobro strukturirani interni sustav za ocjenu rizika je dobro sredstvo za diferencijaciju stupnja kreditnog rizika različitih kreditnih izloženosti banke. To omogućava točnije određivanje ukupnih karakteristika kreditnog portfelja, koncentracija, problematičnih kredita i adekvatnosti rezervacija za gubitke po kreditima. Detaljniji i sofisticiraniji interni sustavi za ocjenjivanje rizika, kakve uglavnom koriste veće banke, mogu se također koristiti za određivanje interne raspodjele kapitala, utvrđivanje cijene kredita i profitabilnosti transakcija i odnosa.

58. Interni sustav za ocjenu rizika obično vrši kategorizaciju kredita u različite razrede koji se temelje na stupnju rizika. Jednostavniji sustavi mogu se temeljiti na nekoliko kategorija koje se kreću od zadovoljavajućeg do nezadovoljavajućeg, dok se kompleksniji sustavi temelje na većem broju različitih stupnjeva kredita koji se smatraju zadovoljavajućim kako bi se omogućila istinska diferencijacija relativnog kreditnog rizika kojeg oni predstavljaju. U izradi svojih sustava, banke moraju odlučiti treba li ocijeniti rizičnost zajmoprimca ili druge ugovorne strane, rizike povezane s određenom transakcijom ili oboje.

59. Interne ocjene rizika važan su alat u praćenju i kontroli kreditnog rizika. U cilju olakšavanja rane identifikacije promjena u profilu rizičnosti, interni sustav banke za ocjenu rizika treba reagirati na pokazatelje potencijalnog ili stvarnog pogoršanja kreditnog rizika. Nad kreditima čija se ocjena pogoršava mora se osigurati dodatni nadzor i praćenje, putem, primjerice, češćih posjeta službenika zaduženih za kredite i njihovim uključivanjem na listu praćenja koju viša razina rukovodstva redovito mijenja i dopunjuje. Internim ocjenama rizika može se koristiti linijski menadžment u različitim odjelima radi praćenja trenutnih karakteristika kreditnog portfelja i radi pružanja pomoći u utvrđivanju potrebnih promjena u kreditnoj strategiji banke. Stoga je važno da upravni odbor i viša razina rukovodstva također primaju povremena izvješća o stanju kreditnog portfelja na temelju tih ocjena.

60. Ocjene dodijeljene zajmoprimcima i drugim ugovornim stranama u vrijeme odobravanja kredita moraju se povremeno preispitivati i pojedinačnim kreditima dodijeliti nova ocjena u slučaju bilo poboljšanja ili pogoršanja stanja. Zbog važnosti osiguranja dosljednosti internih ocjena i kako bi se osiguralo da one točno odražavaju kvalitetu pojedinačnih kredita, odgovornost za uspostavljanje ili potvrđivanje takvih ocjena treba ležati na funkciji kreditnog preispitivanja koja je neovisna o onoj u kojoj je pokrenut kredit. Također je važno da određena funkcija poput neovisne skupine za preispitivanje kredita povremeno vrši ispitivanje dosljednosti i točnosti ocjena.

Načelo 11.: Banke moraju imati informacijske sustave i analitičke tehnike koje omogućavaju menadžmentu mjerenje kreditnog rizika po svim bilančnim i izvanbilančnim aktivnostima. Sustav za informiranje menadžmenta treba pružiti primjerene informacije o sastavu kreditnog portfelja, uključujući identifikaciju svih koncentracija rizika.

17

61. Banke moraju imati metodologije koje im omogućavaju kvantifikaciju rizika izloženosti pojedinačnim zajmoprimcima i drugim ugovornim stranama. Banke također moraju biti sposobne analizirati kreditni rizik na razini proizvoda i portfelja radi identifikacije eventualnih osjetljivosti ili koncentracija. Mjerenje kreditnog rizika treba uzeti u obzir (i) specifičnu prirodu kredita (zajam, izvedenica, preuzeta obveza, itd.) i njegove ugovorne i financijske uvjete (dospijeće, referentna stopa, itd.); (ii) profil izloženosti do dospijeća u odnosu na moguća tržišna kretanja; (iii) postojanje instrumenata osiguranja ili garancija; i (iv) mogućnost neispunjavanja obveza na temelju interne ocjene rizika. Analiza podataka o kreditnom riziku treba se vršiti primjerenom učestalošću a rezultate treba preispitati u odnosu na relevantne limite. Banke se moraju koristiti tehnikama mjerenja koje odgovaraju kompleksnosti i razini rizika njihovih aktivnosti, na temelju čvrstih podataka te ih podvrgavati povremenoj provjeri.

62. Djelotvornost postupka banke za mjerenje kreditnog rizika ovisi u velikoj mjeri o kvaliteti sustava za informiranje menadžmenta. Informacije koje pružaju takvi sustavi omogućavaju odboru i svim razinama menadžmenta ispunjavanje njihovih nadzornih uloga, uključujući utvrđivanje adekvatne razine kapitala kojeg bi banka trebala držati. Stoga su od kritične važnosti kvaliteta, detaljnost i pravovremenost informacija. Posebice bi informacije o sastavu i kvaliteti pojedinih portfelja, uključujući na konsolidiranoj bankovnoj osnovi, trebale omogućiti menadžmentu brzu i točnu procjenu razine kreditnog rizika kojeg banka preuzima uslijed svojih različitih aktivnosti i utvrđivanje je li poslovanje banke u skladu sa strategijom kreditnog rizika.

63. Banke trebaju pratiti stvarne izloženosti u odnosu na utvrđene limite. Važno je da banke imaju sustav za informiranje menadžmenta kojim se osigurava izvješćivanje više razine rukovodstva o izloženostima koje se približavaju limitima za rizik. Sve izloženosti trebaju biti uključene u sustav za mjerenje limita za rizik. Informacijski sustav banke trebao bi biti sposoban zbrajati kreditne izloženosti pojedinačnim zajmoprimcima i drugim ugovornim stranama te izvještavati o izuzećima u pogledu limita za kreditni rizik na smislen i pravovremen način.

64. Banke trebaju imati informacijske sustave koje omogućavaju menadžmentu identifikaciju svih koncentracija rizika unutar kreditnog portfelja. Linijski menadžeri i viša razina rukovodstva trebaju povremeno vršiti preispitivanje adekvatnosti razmjera informacija kako bi se osigurala njihova primjerenost u odnosu na kompleksnost poslovanja. Banke sve više razvijaju informacijske sustave koji omogućavaju dodatnu analizu kreditnog portfelja, uključujući testiranje na stres.

Načelo 12.: Banke moraju imati uspostavljen sustav za praćenje cjelokupnog sastava i kvalitete kreditnog portfelja. 65. Tradicionalno banke u upravljanju svojim ukupnim kreditnim rizikom imaju težište na nadzoru ispunjavanja ugovornih obveza. Iako je to važno, banke također moraju imati sustav za praćenje cjelokupnog sastava i kvalitete različitih kreditnih portfelja. Taj sustav treba biti u skladu s prirodom, veličinom i kompleksnošću portfelja banke.

66. Stalan izvor kreditnih problema u bankama su koncentracije unutar kreditnog portfelja. Koncentracije rizika mogu imati mnogo oblika i do njih može doći svaki puta kad značajan broj kredita ima slične karakteristike rizika. Do koncentracija dolazi kada, između ostaloga, portfelj banke sadrži visoku razinu izravnih ili neizravnih kredita (i) jednoj

18

određenoj drugoj ugovornoj strani, (ii) grupi povezanih drugih ugovornih strana11, (iii) određenoj djelatnosti ili gospodarskom sektoru, (iv) geografskoj regiji, (v) određenoj stranoj državi ili skupini država čija su gospodarstva čvrsto međusobno povezana, (vi) određene vrste kreditnog odnosa, ili (vii) na određenu vrstu instrumenta osiguranja. Do koncentracija također dolazi u kreditima s istim rokom dospijeća. Koncentracije mogu također proizlaziti iz kompleksnijih ili diskretnijih veza između kredita u portfelju. Koncentracija rizika ne primjenjuje se samo na odobravanje kredita već i na cijeli niz bankovnih aktivnosti koje, po svojoj prirodi, uključuju rizik druge ugovorne strane. Visoka razina koncentracije izlaže banke nepovoljnim promjenama u području u kojem postoji koncentracija kredita.

67. U mnogim slučajevima, zbog trgovinskog područja u kojem banka djeluje, geografskog položaja ili nedostatka pristupa gospodarski različitim zajmoprimcima ili drugim ugovornim stranama, izbjegavanje ili smanjivanje koncentracija može biti iznimno teško. Uz to banke nastoje kapitalizirati svoju stručnost u određenoj djelatnosti ili gospodarskom sektoru. Banka također može smatrati da je primjerno kompenzirana za preuzimanje određenih koncentracija rizika. Stoga se banke ne moraju nužno odreći knjiženja dobrih kredita samo na temelju koncentracije. Banke će se možda morati koristiti alternativnim mjerama za smanjivanje ili ublažavanje koncentracija. Takve mjere mogu uključivati utvrđivanje cijene za dodatni rizik, povećanje udjela kapitala za kompenzaciju dodatnih rizika te sudjelovanje više zajmodavaca u kreditu radi smanjivanja ovisnosti o određenom gospodarskom sektoru ili grupi povezanih zajmoprimaca. Banke moraju voditi računa da ne ulaze u transakcije sa zajmoprimcima ili drugim ugovornim stranama koje ne poznaju ili da se ne bave kreditnim aktivnostima koje u potpunosti ne razumiju samo radi diversifikacije.

68. Banke imaju nove mogućnosti za upravljanje kreditnim koncentracijama i ostalim pitanjima portfelja. To uključuje mehanizme poput prodaje kredita, kreditnih izvedenica, programa sekuritizacije i ostalih tržišta sekundarnih kredita. Međutim, mehanizmi za rješavanje pitanja koncentracije portfelja uključuju rizike koje je također potrebno identificirati i njima upravljati. Stoga, kad se banke odluče na korištenje takvih mehanizama, one prvo moraju imati politike i postupke, kao i primjerne kontrole.

Načelo 13.: Banke moraju uzimati u obzir eventualne buduće promjene gospodarskih uvjeta prilikom procjene pojedinačnih kredita i svog kreditnog portfelja i moraju procijeniti svoju izloženost kreditnom riziku pod stresnim okolnostima. 69. Važan element dobrog upravljanja kreditnim rizikom uključuje raspravu o tome što bi se loše eventualno moglo desiti pojedinačnim kreditima i unutar različitih kreditnih portfelja, te uključivanje tih informacija u analizu o adekvatnosti kapitala i rezervacija. Ovakva "što ako" vježba može otkriti prethodno neotkrivena područja moguće izloženosti banke kreditnom riziku. Potrebno je u potpunosti razumjeti veze između različitih kategorija rizika do kojih će vjerojatno doći u momentu krize. U slučaju nepovoljnih okolnosti, može postojati značajna korelacija različitih rizika, posebice kreditnog i tržišnog rizika. Analiza scenarija i testiranje na stres koristan su način procjene mogućih problematičnih područja.

70. Testiranje na stres treba uključivati identifikaciju mogućih događaja ili budućih promjena gospodarskih uvjeta koji bi mogli imati nepovoljne učinke na kreditne izloženosti banke i procjenu sposobnosti banke da podnese takve promjene. Tri područja od čijeg bi preispitivanja banke mogle imati koristi su: (i) pad gospodarstva ili djelatnosti; (ii) događaji vezani uz tržišni rizik, i (iii) uvjeti likvidnosti. Testiranje na stres može obuhvaćati od relativno jednostavnih promjena pretpostavki o jednoj ili više financijskih, strukturnih ili 11 Vidi bilješku 5.

19

ekonomskih varijabli do upotrebe visoko sofisticiranih financijskih modela. Ovim potonjim obično se koriste velike, međunarodno aktivne banke.

71. Bez obzira na to koja se metoda za testiranje na stres koristi, viša razina rukovodstva treba povremeno vršiti preispitivanje rezultata testiranja i potrebno je poduzeti primjerene radnje u slučajevima gdje rezultati ukazuju na prekoračenje dogovorenih tolerancija. Rezultate je također potrebno uključiti u postupak za dodjelu i ažuriranje politika i limita.

72. Banka bi trebala pokušati identificirati vrste situacija, poput gospodarskih padova, bilo u cijelom gospodarstvu ili u pojedinim sektorima, razine kašnjenja ili neispunjavanja obveza koje premašuju očekivane razine ili kombinacije kreditnih i tržišnih događaja, koji bi mogli uzrokovati značajne gubitke ili probleme likvidnosti. Takvu analizu treba vršiti na konsolidiranoj osnovi. Analize testiranja na stres također trebaju uključivati planove za nepredvidive okolnosti vezano uz aktivnosti koje može poduzeti menadžment u određenim scenarijima. To uključuje tehnike poput zaštite od ishoda ili smanjivanje veličine izloženosti.

V. Osiguranje primjerenih kontrola nad kreditnim rizikom Načelo 14.: Banke moraju uspostaviti sustav nezavisne, kontinuirane procjene svojih postupaka za upravljanje kreditnim rizikom te rezultate takvog preispitivanja priopćavati izravno upravnom odboru i višoj razini rukovodstva. 73. Budući da su različiti pojedinci unutar banke ovlašteni za odobravanje kredita, banke moraju imati djelotvorni sustav za interno preispitivanje i izvješćivanje radi djelotvornog upravljanja različitim portfeljima banke. Takav bi sustav trebao osigurati upravnom odboru i višoj razini rukovodstva dovoljno informacija za ocjenu rada voditelja računa i uvjeta kreditnog portfelja.

74. Interno preispitivanje kredita koje provode pojedinci koji su neovisni od poslovne funkcije pruža važnu procjenu pojedinačnih kredita i ukupne kvalitete kreditnog portfelja. Takva funkcija kreditnog preispitivanja može pomoći u ocjeni cjelokupnog postupka kreditne administracije, u utvrđivanju točnosti internih ocjena rizika i u prosuđivanju prati li voditelj računa na primjeren način pojedinačne kredite. Funkcija kreditnog preispitivanja treba odgovarati izravno upravnom odboru, koji je odgovoran za reviziju ili višoj razini rukovodstva bez kreditnih ovlasti (npr. viša razina rukovodstva koja vrši funkciju kontrole rizika).

Načelo 15.: Banke moraju osigurati primjereno upravljanje funkcijom odobravanja kredita i razinu kreditne izloženosti koja je unutar granica bonitetnih standarda i internih limita. Banke moraju uspostaviti i jačati interne kontrole i ostale prakse kako bi osigurale pravovremeno obavještavanje relevantne razine menadžmenta o iznimkama u politikama, postupcima i limitima, radi poduzimanja mjera. 75. Cilj upravljanja kreditnim rizikom je održavanje izloženosti banke kreditnom riziku u okviru parametara koje odredi upravni odbor i viša razina rukovodstva. Uspostavljanje i provedba internih kontrola, operativnih limita i ostalih praksi pomoći će u osiguravanju da izloženosti kreditnom riziku ne premašuju razine prihvatljive za pojedinačnu banku. Takav sustav omogućit će menadžmentu banke praćenje pridržavanja zacrtanim ciljevima kreditnog rizika.

76. Sustavi limita trebali bi osigurati promptno skretanje pažnje menadžmenta na odobravanje kredita koji premašuju određene prethodno utvrđene razine. Primjereni sustav

20

limita trebao bi pomoći menadžmentu u kontroli izloženosti kreditnom riziku, pokretanju rasprava o mogućnostima i rizicima i praćenju stvarnih rizika u odnosu na prethodno utvrđene tolerancije kreditnog rizika.

77. Povremeno je potrebno vršiti internu reviziju postupaka za kreditni rizik radi utvrđivanja usklađenosti kreditne aktivnosti s kreditnim politikama i postupcima banke, autorizacije kredita u okviru smjernica koje postavlja upravni odbor banke i točnog izvješćivanja više razine rukovodstva o postojanju, kvaliteti i vrijednosti pojedinačnih kredita. Takve revizije trebaju se također koristiti za utvrđivanje područja slabosti u procesu, politikama i postupcima za upravljanje kreditnim rizikom kao i eventualnih iznimaka u politikama, postupcima i limitima.

Načelo 16.: Banke moraju imati uspostavljen sustav za rane korektivne mjere vezano uz pogoršanje kredita, upravljanje problematičnim kreditima i slične slučajeve koji se odnose na restrukturiranje problematičnih kredita. 78. Jedan od razloga za uspostavljanje sustavnog postupka za preispitivanje kredita je identifikacija oslabljenih ili problematičnih kredita.12 Smanjenje kvalitete kredita treba prepoznati u ranom stadiju kad za popravljanje kredita na raspolaganju stoji više opcija. Banke moraju imati discipliniran i čvrst postupak za korektivno upravljanje koji se aktivira posebnim događajima kojim se upravlja putem kreditne administracije i sustava za prepoznavanje problema.

79. Politike banke za kreditni rizik trebaju jasno odrediti kako će banka rješavati problematične kredite. Banke se razlikuju u pogledu metoda i organizacije kojima se koriste u rješavanju problematičnih kredita. Odgovornost za takve kredite može se dodijeliti poslovnoj funkciji dodijele kredita, posebnom odjelu za restrukturiranje problematičnih kredita ili kombinaciji tih dvaju funkcija, ovisno o veličini i prirodi kredita i razlozima za njegove probleme.

80. Djelotvorni programi za restrukturiranje problematičnih kredita važni su za upravljanje rizikom u portfelju. Kad banka ima značajne probleme vezane uz kredit, važno je odijeliti funkciju za restrukturiranje problematičnih kredita od one za dodjelu kredita. Dodatni resursi, stručnost i veća usmjerenost posebnog odjela za restrukturiranje problematičnih kredita obično doprinose rezultatima naplate. Odjel za restrukturiranje problematičnih kredita može pomoći u izradi djelotvorne strategije za rehabilitaciju problematičnog kredita ili za povećanje u konačnici naplaćenog iznosa otplate. Iskusni odjel za restrukturiranje problematičnih kredita može također dati vrijedan doprinos svakom restrukturiranju kredita kojeg poduzme poslovna funkcija.

VI. Uloga supervizora Načelo 17.: Supervizori trebaju zahtijevati od banaka da imaju uspostavljen sustav za identifikaciju, mjerenje, praćenje i kontrolu kreditnog rizika u okviru cjelokupnog pristupa upravljanju rizicima. Supervizori trebaju vršiti neovisnu ocjenu strategija, politika, postupaka i praksi banke koji se odnose na odobravanje kredita kao i kontinuirano upravljanje portfeljem. Supervizori trebaju razmotriti definiranje bonitetnih limita za ograničavanje izloženosti banke pojedinim zajmoprimcima ili grupama povezanih drugih ugovornih strana.

12 Vidi bilješku 6.

21

81. Iako upravni odbor i viša razina rukovodstva snose krajnju odgovornost za djelotvoran sustav upravljanja kreditnim rizikom, supervizori bi trebali, u okviru svojih kontinuiranih nadzornih aktivnosti, procijeniti postojeće sustave u pojedinačnim bankama radi utvrđivanja, mjerenja, praćenja i kontrole kreditnog rizika. To uključuje procjenu svih alata za mjerenje (poput interne ocjene rizika i modela kreditnog rizika) kojima se koristi određena banka. Uz to oni moraju i utvrditi vrši li upravni odbor djelotvoran nadzor nad postupkom upravljanja kreditnim rizikom banke i prati li menadžment rizične pozicije i usklađenost s politikama te primjerenost tih politika.

82. U ocjenjivanju kvalitete sustava za upravljanje kreditnim rizikom, supervizori se mogu koristiti s nekoliko pristupa. Ključni element takvog ocjenjivanja je utvrđivanje od strane supervizora koristi li se banka dobrim postupcima za vrednovanje imovine. Obično supervizori, ili vanjski revizori na čiji se rad oni djelomično oslanjaju, ispituju kvalitetu jednog uzorka kredita. U slučajevima kad se analiza supervizije slaže s internom analizom koju provodi banka, može se više oslanjati na korištenje takvih internih preispitivanja u procjeni cjelokupne kvalitete kreditnog portfelja i adekvatnosti rezervacija i rezervi.13 Supervizori ili vanjski revizori trebaju također procijeniti kvalitetu vlastitog internog procesa banke za provjeru gdje se koriste interne ocjene rizika i/ili modeli kreditnog rizika. Supervizori moraju također preispitati rezultate svih nezavisnih internih preispitivanja funkcija odobravanja i administracije kredita. Supervizori se moraju također koristiti svim preispitivanjima koje provode vanjski revizori banke, u slučajevima gdje ona postoje.

83. Supervizori moraju posebno voditi računa o tome prepoznaje li menadžment banke problematične kredite u ranijoj fazi i poduzima li primjerene aktivnosti.14 Supervizori moraju pratiti trendove u cijelom kreditnom portfelju banke i razmatrati s višom razinom rukovodstva sva značajna pogoršanja. Supervizori moraju također procijeniti adekvatnost kapitala banke, uz njene rezervacije i rezerve, u odnosu na utvrđenu razinu kreditnog rizika u različitim bilančnim i izvanbilančnim aktivnostima banke.

84. Prilikom preispitivanja adekvatnosti postupka za upravljanje kreditnim rizikom, supervizori iz matične države trebaju također utvrditi djelotvornost tog postupka u svim dijelovima poslovanja, podružnicama i izvan nacionalnih granica. Važno je da supervizori ocjenjuju sustav za upravljanje kreditnim rizikom ne samo na razini pojedinačnih tvrtki ili pravnih osoba već i na razini širokog spektra aktivnosti i podružnica unutar konsolidirane bankovne organizacije.

85. Nakon izvršene ocjene postupka upravljanja kreditnim rizikom, supervizori moraju s menadžmentom rješavati sve slabosti koje su uočene u sustavu, višak koncentracije, klasifikaciju problematičnih kredita i procjenu eventualnih novih rezervacija te učinak na profitabilnost banke svake obustave obračuna kamate. U slučajevima gdje supervizori utvrde da cjelokupni sustav banke za upravljanje kreditnim rizikom nije primjeren ili djelotvoran za određeni profil kreditnog rizika te banke, oni moraju osigurati da banka poduzme primjerene aktivnosti za promptno poboljšanje svojih postupaka za upravljanje kreditnim rizikom.

86. Supervizori moraju razmotriti postavljanje bonitetnih limita (npr. limiti za velike izloženosti) koji bi se primjenjivali na sve banke, bez obzira na kvalitetu njihovih postupaka za upravljanje kreditnim rizikom. Ti limiti uključuju ograničavanje izloženosti banke pojedinačnim zajmoprimcima ili grupama povezanih drugih ugovornih strana. Supervizori mogu također nametnuti određene zahtjeve izvješćivanja u pogledu kredita određenog tipa ili 13 Novi okvir za adekvatnost kapitala predviđa da se, ovisno o nadzornom odobrenju, interne metodologije banaka za ocjenjivanje mogu koristiti kao temelj za izračun jamstvenog kapitala. Smjernica za supervizore koja se odnosi na ovo pitanje bit će uskoro objavljena. 14 Vidi bilješku 6.

22

kredita koji premašuju određene utvrđene razine. Posebnu je pažnju potrebno posvetiti kreditima koji su odobreni drugim ugovornim stranama koje su "povezane" s bankom ili međusobno.

23

Dodatak

Uobičajeni izvori velikih kreditnih problema

1. Većina velikih problema banaka ili je izravno ili neizravno uzrokovana slabostima u upravljanju kreditnim rizikom. Prema iskustvu supervizora, određeni ključni problemi imaju tendenciju ponovnog pojavljivanja. Ozbiljni kreditni gubici u bankovnom sustavu obično odražavaju istovremene probleme u nekoliko područja, poput koncentracija, propusta u ispitivanju svih relevantnih činitelja (due diligence) i neprimjerenog praćenja. Ovaj dodatak sažima neke od najčešćih problema vezano uz široko područje koncentracija, obrade kredita i kreditnih izloženosti koje su osjetljive na tržišne i uvjete likvidnosti.

Koncentracije 2. Koncentracije su vjerojatno najvažniji uzrok velikih kreditnih problema. Kreditnim koncentracijama smatraju se sve izloženosti u kojima su potencijalni gubici veliki u odnosu na kapital banke, njenu ukupnu imovinu ili, u slučaju gdje postoje primjerene mjere, cjelokupnu razinu rizika banke. Relativno veliki gubici15 mogu odražavati ne samo velike izloženosti, već i potencijal za neuobičajeno visok postotak gubitka zbog neispunjavanja obveza.

3. Koncentracije kredita mogu se nadalje okvirno podijeliti u dvije kategorije:

• Konvencionalne koncentracije kredita uključuju koncentracije kredita pojedinačnim zajmoprimcima ili drugim ugovornim stranama, grupi povezanih drugih ugovornih strana i gospodarskim sektorima ili djelatnostima, poput komercijalnih nekretnina i naftne industrije.

• Koncentracije koje se temelje na zajedničkim ili koreliranim faktorima rizika odražavaju teže uočljive čimbenike ili čimbenike koji su specifičniji za određenu situaciju, te se često mogu otkriti samo pomoću analize. Poremećaji u Aziji i Rusiji krajem 1998. pokazuju kako bliske veze među tržištima u nastajanju u uvjetima stresa te prethodno neotkrivene korelacije između tržišnih i kreditnih rizika, kao i između tih rizika i rizika likvidnosti, mogu uzrokovati široko rasprostranjene gubitke.

4. Primjeri koncentracija koji se temelje na potencijalu za neobično velike gubitke često obuhvaćaju čimbenike poput koeficijenta zaduženosti, opcionalnosti, korelacije rizičnih faktora i strukturiranih financiranja koja koncentriraju rizik u pojedinim tranšama. Na primjer, zajmoprimac s visokim koeficijentom zaduženosti će vjerojatno proizvesti veće kreditne gubitke zbog ozbiljnog cjenovnog ili gospodarskog šoka od zajmoprimca s nižim koeficijentom zaduženosti čiji kapital može apsorbirati značajan dio eventualnog gubitka. Početak tečajne devalvacije krajem 1997. u Aziji otkrio je korelaciju između devalvacije tečaja i pogoršanja financijskog stanja drugih ugovornih strana koje posluju s deviznim izvedenicama u državi devalvacije, stvarajući vrlo velike gubitke u odnosu na teorijske/idealne iznose tih izvedenica. Rizik u skupini združene imovine može biti koncentriran u sekuritizaciji u podređene tranše i potraživanjima od polužnih tvrtki posebne namjene, koje bi u slučaju nepovoljnih kretanja mogle pretrpjeti značajne gubitke.

15 Gubici su jednaki izloženosti umnoženoj za postotak gubitka u slučaju neispunjavanja obveza.

24

5. Ponavljajuća priroda problema koncentracije kredita, posebno u pogledu konvencionalnih koncentracija kredita, postavlja pitanje zašto banke dopuštaju stvaranje koncentracija. Kao prvo, u razvoju svoje poslovne strategije, većina se banaka suočava s odlukom o specijalizaciji u nekoliko ključnih područja s ciljem postizanja vodećeg položaja na tržištu i diverzifikacije svojih dohodovnih tokova, posebno kad se radi o poslovanju u volatilnim tržišnim segmentima. Ovu odluku otežava pojačana konkurencija među bankama i među nebankarskim institucijama u području tradicionalnih bankovnih aktivnosti, poput davanja kredita tvrtkama s investicijskom ocjenom. Čini se da se koncentracije najčešće pojavljuju jer banke prepoznaju "vruće" i brzo rastuće djelatnosti te se koriste previše optimističnim pretpostavkama o budućim izgledima te djelatnosti, posebice u pogledu aprecijacije imovine i mogućnosti ostvarivanja iznadprosječnih kamatnih naknada i/ili marži. U težnji da ostvare rast imovine ili tržišnog udjela, banke se čine izrazito sklone previđanju opasnosti u takvim situacijama.

6. Bankovni supervizori trebaju imati posebne propise kojima se ograničavaju koncentracije na jednog zajmoprimca ili skupinu povezanih zajmoprimaca i trebali bi, u stvari, također očekivati od banaka da postavljaju mnogo niže limite na izloženosti prema pojedinačnim dužnicima. U bankama većina menadžera za kreditni rizik također prati koncentracije po pojedinačnim djelatnostima. Mnoge banke istražuju tehnike za identifikaciju koncentracija koje se temelje na zajedničkim faktorima rizika ili korelacijama među faktorima. Iako manjim bankama može biti teško ne doseći granice koncentracije ili razine koje su blizu tih granica, vrlo velike bankovne organizacije moraju uzeti u obzir da, s obzirom na njihovu veliku kapitalnu osnovu, njihove izloženosti pojedinačnim dužnicima mogu dosegnuti nerazborite razine a da one i nadalje budu u propisanim okvirima.

Pitanja koja se odnose na kreditni postupak 7. Mnogi kreditni problemi otkrivaju temeljne slabosti u postupcima za odobravanje i praćenje kredita. Iako nedostaci u potpisivanju i upravljanju kreditnim izloženostima koje su povezane s tržištem predstavljaju važne izvore gubitaka za banke, čvrstim internim postupcima za kredite mogli bi se izbjeći ili ublažiti mnogi problemi s kreditima.

8. Za mnoge banke provedba pune procjene kredita (ili temeljnog ispitivanja svih relevantnih činitelja - due diligence) predstavlja pravi izazov. Što se tiče tradicionalnog kreditiranja banaka, pritisci konkurencije i rast tehnika sindiciranja kredita stvaraju vremenska ograničenja koja utječu na temeljno ispitivanje svih relevantnih činitelja. Globalizacija tržišta kredita pojačava potrebu za financijskim informacijama koje se temelje na dobrim računovodstveni standardima i pravovremenim makroekonomskim podacima i podacima o toku sredstava. Kada te informacije nisu dostupne ili nisu pouzdane, banke se mogu odreći financijskih i ekonomskih analiza i svoje kreditne odluke temeljiti na jednostavnim pokazateljima kreditne kvalitete, posebice ukoliko uviđaju potrebu zauzimanja konkurentne pozicije na brzo rastućem inozemnom tržištu. I konačno, bankama mogu trebati nove vrste informacija, poput mjerenja rizika, kao i učestalije financijske informacije za procjenu relativno novijih drugih ugovornih strana, poput institucionalnih ulagača i institucija s visokim koeficijentom zaduženosti.

9. Još jedan važan problem leži u odsustvu ispitivanja i provjere novih tehnika kreditiranja: Usvajanje neispitanih tehnika kreditiranja u novim ili inovativnim područjima tržišta, posebice tehnika koje odbacuju dobra načela ispitivanja svih relevantnih činitelja (due dilligence) ili tradicionalnih pokazatelja koeficijenta zaduženosti, doveli su do ozbiljnih problema u mnogim bankama. Dobra praksa zahtijeva primjenu temeljnih načela na nove vrste kreditnih aktivnosti. Svaka nova tehnika predstavlja nesigurnost u smislu njene

25

djelotvornosti. Ta bi se nesigurnost trebala odraziti u ponešto većoj konzervativnosti i pokazateljima koji potvrđuju kreditnu kvalitetu. Kao primjer problema može se navesti povećana upotreba modela bodovanja kredita u kreditiranju kućanstava u Sjedinjenim Državama i pojedinim drugim državama. Veliki kreditni gubici koje su doživjele pojedine banke u slučaju određenih tranši pojedinih tržišno široko prisutnih proizvoda ukazuje na potencijal za ocjenjivanje slabosti.

10. Pojedini kreditni problemi proizlaze iz subjektivnog odlučivanja više razine rukovodstva banke. To uključuje odobravanje kredita društvima u njihovom vlasništvu ili s kojima su povezani, osobnim prijateljima, osobama s reputacijom financijske pronicljivosti ili radi ostvarivanja vlastitih ciljeva, poput njegovanja posebnih odnosa sa slavnim osobama.

11. Mnoge banke koje su se suočile s problemima kvalitete imovine u 1990-ima nisu imale djelotvoran postupak za preispitivanje kredita (štoviše, mnoge nisu uopće imale funkciju za preispitivanje kredita). Kreditno preispitivanje u većim bankama obično vrši odjel kojeg čine analitičari neovisni o kreditnim referentima koji vrše neovisnu procjenu kvalitete kredita ili kreditnog odnosa na temelju dokumentacije poput financijskih izvješća, analize kredita koju osigurava voditelj računa i procjene instrumenta osiguranja. U manjim bankama ova funkcija može biti više ograničena i mogu je vršiti interni i vanjski revizori. Svrha kreditnog preispitivanja je pružanje adekvatnih kontrola i ravnoteže kojima se osigurava da se krediti odobravaju u skladu s politikom banke i neovisne ocjene o kvaliteti imovine, bez utjecaja odnosa sa zajmoprimcem. Djelotvorno preispitivanje kredita ne pomaže samo u otkrivanju loše potpisanih kredita već i pomaže u sprječavanju odobravanja loših kredita, s obzirom da će kreditni referenti biti pažljiviji ako znaju da njihov posao podliježe preispitivanju.

12. Čest i vrlo velik problem među bankama s problemima u ranim 1990-ima ležao je u propustima banaka u praćenju zajmoprimaca ili vrijednosti instrumenta osiguranja. Mnoge su banke zanemarivale dobivanje povremenih financijskih informacija od zajmoprimaca ili procjene nekretnina u svrhu ocjenjivanja kvalitete kredita u svojim knjigama i adekvatnosti instrumenta osiguranja. Zbog toga mnoge banke nisu prepoznale rane znakove pogoršanja kvalitete imovine i propustile su priliku da zajedno sa zajmoprimcima pokušaju riješiti pitanje financijskog pogoršanja i zaštititi poziciju banke. Ovakav je nedostatak praćenja doveo do skupih postupaka koje je morala provesti viša razina rukovodstva radi utvrđivanja veličine i ozbiljnosti problematičnih kredita i velikih gubitaka.

13. U pojedinim slučajevima, neizvršavanje primjerenog ispitivanja svih relevantnih činitelja (due diligence) i financijske analize i praćenje zajmoprimca može dovesti do pada kontrola za otkrivanje kreditnih prijevara. Na primjer, banke koje su suočene s gubicima zbog prijevara nisu izvršile pregled instrumenta osiguranja, poput robe na skladištu ili u izložbenom salonu, nisu izvršile provjeru ili vrednovanje financijske imovine koja je dana kao instrument osiguranja ili nisu tražile revidirana financijska izvješća niti izvršile njihovu pažljivu analizu. Djelotvoran odjel za preispitivanje kredita i neovisna procjena instrumenta osiguranja važne su zaštitne mjere, posebice radi osiguranja da kreditni referenti i ostale osobe unutar banke ne djeluju u dosluhu sa zajmoprimcima.

14. Uz nedostatke u provođenju primjerenog ispitivanja svih relevantnih činitelja (due diligence) i kreditnoj analizi, problemi bankovnih kredita ukazuju na ostale probleme koji se opetovano javljaju u odlučivanju o odobravanju kredita. Pojedine banke vrše analizu kredita i odlučuju o primjerenim necjenovnim kreditnim uvjetima ali ne koriste se određivanjem cijene na temelju ocjene rizika. Banke koje nemaju dobru metodologiju za određivanje cijene kao i disciplinu za dosljedno praćenje takve metodologije često privlače

26

neproporcionalan dio cjenovno nedovoljno vrednovanih rizika. Takve će banke biti u sve nepovoljnom položaju u odnosu na banke s dobrim vještinama određivanja cijene.

15. Mnoge su banke imale kreditne gubitke zbog nedovoljnog opreza u slučaju određenih polužnih kreditnih aranžmana. Kao što je navedeno ranije u tekstu, kredit odobren zajmoprimcima s visokim koeficijentom zaduženosti vjerojatno će u slučaju neispunjavanja obveza rezultirati velikim gubicima. Isto tako, strukture koje obuhvaćaju financiranje polugama poput kupnji kontrolnog paketa dionica nekog društva ili strategija za restrukturiranje duga, ili strukture koje uključuju opcije čiji su prodavatelji klijenti, općenito uvode koncentrirane kreditne rizike u kreditni portfelj banke te ih treba koristiti samo u slučaju financijski snažnih klijenata. Često su, međutim, takve strukture privlačne slabijim zajmoprimcima budući da takvo financiranje omogućuje značajan dobitak ukoliko sve prođe u redu, a gubici zajmoprimca ograničeni su na njegovu neto vrijednost.

16. Kreditne aktivnosti mnogih banaka uključuju kreditiranje na osnovu imovine koja nije financijska. U takvom kreditiranju mnoge banke nisu izvršile pravilnu procjenu korelacije između financijskog stanja zajmoprimca i promjena cijena i tržišne likvidnosti imovine dane kao instrumenti osiguranja. Čini se da velik dio poslovnog kreditiranja koje se temelji na imovini (npr. komercijalno financiranje, leasing opreme i faktoring) i komercijalno kreditiranje nekretnina uključuju relativno visoku korelaciju između kreditne sposobnosti zajmoprimca i vrijednosti imovine. Budući da su prihodi zajmoprimca, koji čine glavni izvor otplate, obično vezani uz predmetnu imovinu, pogoršanje u dotoku prihoda zajmoprimca, ukoliko je uzrokovan problemima u određenoj djelatnosti ili regionalnim gospodarskim problemima, može biti popraćeno smanjenjem vrijednosti imovine instrumenta osiguranja. Pojedini potrošački krediti koji se temelje na imovini (npr. kupnja stanova, krediti za kupnju vozila) pokazuju sličnu, ponešto slabiju, vezu između financijskog zdravlja potrošača i tržišta imovine široke potrošnje.

17. Problem koji je vezan uz to leži u činjenici što mnoge banke pri kreditiranju ne uzimaju u dovoljnoj mjeri u obzir učinke poslovnog ciklusa. S rastom izgleda prihoda i vrijednosti imovine u rastućem dijelu poslovnog ciklusa, kreditna analiza može uključivati pretjerano optimistične pretpostavke. U sektorima poput maloprodaje, komercijalnih nekretnina, investicijskih fondova za nekretnine, komunalija i potrošačkih kredita često dolazi do snažnih cikličkih utjecaja. Ponekad je taj ciklus manje povezan s općim poslovnim uvjetima nego s ciklusom proizvoda u relativno novom, brzo rastućem sektoru, poput zdravstva i telekomunikacija. Djelotvorno testiranje na stres koje uzima u obzir učinke poslovnog ciklusa ili ciklusa proizvoda predstavlja jedan pristup kojim se u kreditno odlučivanje uključuje bolje razumijevanje kreditnog rizika zajmoprimca.

18. Općenitije se može reći da mnogi problemi pružanja usluge provedbe ponude odnosno prodaje dužničkih ili vlasničkih instrumenata uz obvezu otkupa (engl. underwriting) odražavaju odsustvo promišljenog razmatranja negativnih scenarija. Uz poslovni ciklus, zajmoprimci mogu biti osjetljivi na promjene u faktorima rizika poput cijena određene robe, promjena u konkurentskom okruženju i nesigurnost uspjeha poslovne strategije ili smjera upravljanja. Mnogi zajmodavci ne provode testiranje na stres ili analizu kredita na temelju dovoljno različitih nepovoljnih pretpostavki te tako ne uspiju otkriti ranjivosti.

Kreditne izloženosti osjetljive na tržišne uvjete i uvjete likvidnosti

19. Izloženosti koje su osjetljive na tržišne uvjete i uvjete likvidnosti predstavljaju poseban izazov za kreditne postupke u bankama. Izloženosti koje su osjetljive na tržišne uvjete uključuju devizne ugovore i ugovore o financijskim izvedenicama. Izloženosti koje su

27

osjetljive na uvjete likvidnosti uključuju ugovore o nadoknadi (margin agreements) i instrumentu osiguranja s povremenim zahtjevima za nadoknadu, linije za potporu likvidnosti, preuzete obveze i određene akreditive i pojedine odredbe realizacije (unwind provisions) sekuritizacija. Nepredvidiva priroda izloženosti tih instrumenata traži od banke sposobnost procjene distribucije vjerojatnosti veličine stvarne izloženosti u budućnosti i njen učinak na financijsku polugu i likvidnost i zajmoprimca i banke.

20. Pitanje s kojim se sučeljavaju gotovo sve financijske institucije je potreba izrade smislenih mjera izloženosti koje se mogu lako uspoređivati s kreditima i ostalim kreditnim izloženostima. Ovaj problem opisan je nešto detaljnije u studiji Bazelskog odbora iz siječnja 1999. o izloženostima institucijama s visokim koeficijentom zaduženosti.16

21. Instrumenti koji su osjetljivi na tržišne uvjete traže pažljivu analizu voljnosti i sposobnosti plaćanja klijenta. Većina instrumenata koji su osjetljivi na tržišne uvjete, poput financijskih izvedenica, smatra se relativno sofisticiranim instrumentima koji traže određene napore i na strani banke i klijenta kako bi se osiguralo da klijent dobro razumije ugovor. Veza s promjenama u cijeni imovine na financijskim tržištima znači da se vrijednost takvih instrumenata može mijenjati vrlo snažno i nepovoljno za klijenta, obično s malom ali ne i nultom vjerojatnošću. Djelotvorno testiranje na stres može otkriti mogućnost velikih gubitaka, za koje dobre prakse predlažu da se moraju otkriti klijentu. Banke su pretrpjele značajne gubitke kad nisu vodile dovoljno računa da osiguraju da klijent u potpunosti razumije transakciju u času njenog pokretanja i kad su zbog daljnjih snažnih nepovoljnih kretanja klijenti ostali dužni bankama značajne iznose.

22. Kreditni aranžmani ili instrumenti koji su osjetljivi na uvjete likvidnosti traže pažljivu analizu ranjivosti klijenta na likvidnosne stresove, obzirom na moguć brz rast kreditne izloženosti koju financira banka u slučajevima kad su klijenti podložni takvim stresovima. Takav pojačan pritisak za dostatnom likvidnošću radi ispunjavanja sporazuma o marži za aktivnosti trgovanja na OTC tržištu ili aranžmane za kliring i namiru može izravno odražavati volatilnost tržišnih cijena. U drugim slučajevima, pritisci likvidnosti u financijskom sustavu mogu odražavati zabrinutost u pogledu dostupnosti kredita te ograničavanje uobičajene kreditne aktivnosti, što potiče zajmoprimce na korištenje rezervnih kreditnih linija ili preuzetih obveza. Pritisci likvidnosti mogu također biti rezultat neprimjerenog upravljanja rizikom likvidnosti klijenta ili padom njegove kreditne sposobnosti, što procjenu profila rizika likvidnosti zajmoprimca ili druge ugovorne strane čini još jednim važnim elementom kreditne analize.

23. Rizičnost instrumenata osjetljivih na tržišne uvjete i uvjete likvidnosti mijenja se s promjenom temeljne raspodjele cjenovnih promjena i promjena tržišnih uvjeta. Na primjer, u slučaju instrumenata koji su osjetljivi na tržišne uvjete, povećanje volatilnosti promjena cijena djelotvorno povećava potencijalne izloženosti. Stoga bi banke trebale provoditi testiranje na stres pretpostavki o volatilnosti.

24. Izloženosti koje su osjetljive na tržišne uvjete i uvjete likvidnosti, budući da se temelje na vjerojatnosti, mogu se staviti u korelaciju s kreditnom sposobnošću zajmoprimca. To je važna spoznaja do koje se došlo nakon tržišnih previranja u Aziji, Rusiji i drugdje tijekom 1997. i 1998. Drugim riječima, isti faktor koji mijenja vrijednost instrumenta koji je osjetljiv na tržišne uvjete ili uvjete likvidnosti, može utjecati i na financijsko zdravlje zajmoprimca i buduće izglede. Banke moraju analizirati odnos između izloženosti osjetljivih na tržišne

16 Vidi Interakcija banaka s institucijama s visokim koeficijentom zaduženosti i Dobre prakse za interakcije banaka s institucijama s visokim koeficijentom zaduženosti (siječanj 1999.)

28

uvjete i uvjete likvidnosti i rizik neispunjavanja obveza zajmoprimca. Testiranje na stres - podvrgavanje tržišnih faktora ili faktora likvidnosti šoku - ključni je element te analize.

29