Lois McMaster Bujold

Prokletstvo ChalionaThe Curse of Chalion 2001.

( Hugo, Locus Fantasy, and World Fantasy Awards nominee;Mythopoeic Award for Adult Literature )Zahvale

Spisateljica bi se eljela zahvaliti profesoru Williamu D. Phillipsu ml. za Povijest 3714, najkorisnijih etiri stotine dolara i deset tjedana koje sam ikad potroila u koli; Pat Ma daj, bit e zabavno Wrede za igru uloga zahvaljujui kojoj je proto-Cazaril, trepui i posrui, po prvi puta izaao iz moje podsvijesti na svjetlo dana; te, pretpostavljam, komunalnim poduzeima iz Minneapolisa za onaj vrui tu jedne hladne veljae, gdje su se te dvije stvari neoekivano sudarile u mojoj glavi, iz ega je nastao jedan novi svijet i svi ljudi u njemu.

1

Cazaril je zauo jahae na cesti prije nego to ih. je ugledao. Osvrnuo se preko ramena. Utabana je staza iza njega vijugala uokolo breuljkaste uzvisine, koju se na ovdanjim vjetrovitim visoravnima smatralo brdom, a potom opet ponirala prema kasnozimskom blatu kvrgavog tla Baocije. Pokraj njegovih je nogu zeleni potoi, premalen i isuvie isprekidan da bi zavrijedio podzemni prolaz ili most, tekao preko staze koja se sputala od panjaka na kojima su pasle ovce. Mukli udarci kopita, zveket orme, cilik zvonaca, kripa opreme i nehajni odjeci glasova pribliavali su se prevelikom brzinom da bi bila rije o nekom paljivom poljodjelcu sa zapregom ili skromnim pokuarcima koji tjeraju svoje mazge.

Povorka jahaa, kojih desetak ljudi, u kasu je zaobila uzvisinu jaui u parovima, pod punom opremom svoga reda. Nisu razbojnici Cazaril odahne, a uznemireni mu se eludac iz grla spusti natrag na svoje mjesto. Daleko od toga da je imao ita ponuditi razbojnicima, osim razonode. Klipui se skloni sa staze i okrene kako bi ih gledao dok prolaze.

Konjanici su imali posrebrene verinjae koje su bljetale na vodenastom jutarnjem suncu, vie za ukras nego za uporabu. Na njihovim modrim tunikama, svima gotovo iste nijanse, bili su izvezeni bijeli znameni Gospe Proljea. Sivi su se ogrtai vijorili za njima poput zastava na povjetarcu koji su stvarali u prolazu, privreni na ramenima srebrnim, netom danas ulatenim kopama. Braa-vojnici skloniji ceremoniji nego ratu; nemaju oni namjeru zaprljati takvu odjeu Cazarilovom tvrdokornom krvlju.

Na Cazarilovo iznenaenje, njihov zapovjednik podigne ruku kad su se pribliili. Kolona se naglo i nepravilno zaustavi, uz ljapkanje i proklizavanje kopita koje bi starog konjuara Cazarilovog oca natjeralo da zaurla estoke i zabavne uvrede na raun jedne takve skupine mladia. No, kako god.

Ti tamo, staro mome, zapovjednik zazva Cazarila naginjui se preko sedla svog stjegonoe.

Cazaril, sam na cesti, jedva se sustegne da ne okrene glavu i pogleda kome se tako obraa. Sigurno su ga zamijenili za neko potucalo s okolnih farma koje se trucka na putu za trnicu ili nekim drugim poslom, a pretpostavio je da tako i izgleda: iznoene, blatnjave izme, debeli slojevi nabacane, loe sparene, poklonjene odjee koja je sprjeavala da mu otri jugozapadni vjetar prodre do kostiju. Bio je zahvalan bogovima svih godinjih doba za svaki prljavi komadi te odjee, nego to. Dvotjedna ga je brada svrbjela. Ba pravi momak. Zapovjednik ga je bez uvrede mogao nazvati i nekim podrugljivijim imenom. Ali... star?

Zapovjednik pokae niz cestu prema mjestu na kojem se ukrtavala s jednom drugom stazom. Je li to put za Valendu?

Neko je bio... Cazaril je morao zastati i prebrojiti u sebi godine, a broj ga je oneraspoloio. Sedamnaest je ljeta prolo otkad je zadnji put jahao ovom cestom, odlazei ne na ceremoniju, nego u pravi rat u pratnji provincijara Baocije. Iako ogoren to sada jae kljuse, a ne rasnijega ratnog konja, i on je neko bio jednako dotjeran, mlad, bahat i tat zbog svoje odjee, kao to su ove zgodne mlade zvjerke koje su ga prezirno promatrale sa svojih konja. Trebao bih biti sretan to uope imam magarca, iako moram saviti koljena kako mi se noni prsti ne bi vukli po blatu. Cazaril se osmjehne brai-vojnicima, vrlo dobro svjestan koliko se opljakanih novanika i rasporenih utroba krije iza veine takvih raskonih odora.

Zurili su u njega mrekajui nosevima kao da ga mogu namirisati sa svojih poloaja. On nije bio netko na koga su eljeli ostaviti dojam, nikakav plemi ili plemkinja koji bi im mogli udijeliti milostinju kao to bi je oni mogli udijeliti njemu; ipak, posluit e im da na njemu vjebaju svoje aristokratske manire. Pogreno su protumaili pogled koji im je uputio kao divljenje, ili moda tek kao slaboumnost.

Pregrizao je jezik u napasti da ih pogreno uputi, gore negdje u kakvu staju za ovce ili kamo god da je ovo sumnjivo, naoko iroko raskrije vodilo. Nije dobro zbijati neslane ale s Kerkinom vlastitom straom netom uoi Kerkina dana. Osim toga, oni koji su se prikljuivali svetim vojnim redovima bili su poznati po nedostatku smisla za alu, a moglo bi se dogoditi da nanovo naie na ovu skupinu jer se i sam zaputio u isti grad. Cazaril proisti grlo, koje od juer nije koristio za razgovor. Ne, zapovjednie. Put za Valendu oznaen je kraljinovim miljokazom. Ili je tako neko bilo. Jo nekoliko milja naprijed. Nemogue ga je promaiti. Izvue ruku iz toplih nabora kaputa i mahne prema naprijed. Prsti mu se nisu potpuno ispruili pa se zatekao kako mae akom nalik na kandu. Hladni mu zrak oine nateene zglobove pa urno uvue ruku natrag u brlog od tkanine.

Zapovjednik kimne glavom prema stjegonoi, mladiu snanih ramena, koji zatakne drku zastave u pregib lakta i nespretno izvue kesu s novcem. Prekapao je po njoj, bez sumnje traei novi dovoljno male vrijednosti. Izvue ih nekoliko i stade ih promatrati na svjetlu drei ih meu prstima, no uto mu se konj trgne. Novi kraljevski zlatnik, ne bakrena vaida ispadne mu iz ruku i otkotrlja se u blato. Stjegonoa se zagleda za njim, zgranut, no ubrzo povrati nadzor nad izrazom lica. Nee sjahati pred svojim drugovima kako bi kopao po blatu traei novi. Nije on poput seljaka kakvim je smatrao Cazarila: za utjehu podigne bradu i kiselo se nasmijei, oekujui da e ga Cazaril zabaviti mahnitim posezanjem za ovakvim neoekivanim darom s neba.

No Cazaril se nakloni i prozbori pjevnim glasom: Mladi gospodine, neka ti Gospa Proljea udijeli blagoslove s istom namjerom s kojom si ti udijelio milostinju skitnici pored ceste, i jednako rado.

Da je mladi brat-vojnik imao iole vie pameti, mogao je shvatiti podrugljivost ovih rijei, a tobonji seljak Cazaril zaraditi zaslueni udarac biem po licu. No sudei po bratovu teleem pogledu, to je bilo malo izgledno, iako su se zapovjednikova usta iskrivila od razdraenosti. Ali zapovjednik samo odmahne glavom i usmjeri kolonu prema naprijed.

Ako je stjegonoa bio preponosan da eprka po blatu, Cazaril je bio preumoran. Priekao je dok nisu prola njihova prtljana kola sa skupinom bunih sluga i mazga koji su jahali na zaelju i tek se onda bolno sagnuo i podigao maleni sjajni predmet iz hladne vode koja je curila u otisak konjskog kopita. Tetive su mu se u leima nemilosrdno zategnule. Bogovi. Zaista se kreem poput starca. Zadrao je dah i uspravio se, osjeajui se kao da mu je stotinu godina, osjeajui se poput blata s ceste na peti izme Oca Zime koji naputa ovaj svijet.

Uklonio je blato s novia dovoljno male vrijednosti iako je bila rije o zlatniku i izvadio vlastitu kesu. E, to je bio jedan prazan mjehur. Ispustio je tanki okrugli komad metala u otvor kone vreice i zagledao se u njegov samotni bljesak. Uzdahne i spremi kesu. Sada je mogao oekivati da e ga razbojnici ponovno opljakati. Sada je imao razloga za strah. Razmiljao je o svom novom teretu, pretekom za njegovu stvarnu teinu, dok se ukoeno penjao cestom slijedei stope brae-vojnika. Gotovo da nije vrijedno toga. Gotovo. Zlato. Iskuenje za slabe, optereenje za mudre... to je zlato predstavljalo onom volu od vojnika s tupim pogledom kojeg je posramila vlastita nehotina irokogrudnost?

Cazaril se zagleda u pusti krajolik oko sebe. Tek pokoje stablo ili ikara, osim u onom tamo dalekom koritu potoka ije su obale na mutnom svjetlu bile obrubljene ugljenosivim granama i grmljem. Jedino skrovite igdje na vidiku bila je naputena vjetrenjaa na uzvisini s njegove lijeve strane, iji se krov uruio, a vjetrenice se slomile i trunule. Ipak... za svaki sluaj...

Cazaril skrene s ceste i stade se penjati uz brdo. Brdace, u usporedbi s planinskim prijevojima preko kojih je preao prije tjedan dana. No zbog uspona je ipak ostao bez daha; malo mu je nedostajalo da se okrene natrag. Ovdje gore naleti vjetra bijahu snani, metui tlo pred sobom i vitlajui srebrnkasto-zlatnim upercima suhe zimske trave. urno se skloni s otrog zraka u sjenovitu tamu vjetrenjae i uspne nesigurnim klimavim stubitem koje se zavojito uspinjalo jednim dijelom unutranjeg zida. Proviri kroz prozor bez kapaka.

Dolje je na cesti neki ovjek tjerao smeeg konja natrag uzdu staze. Nikakav brat-vojnik: jedan od slugu, s uzdama u jednoj ruci i krupnom toljagom u drugoj. Da ga nije gospodar poslao da potajno pretrese skitnicu i oduzme mu sluajno isputeni novi? Odjahao je oko zavoja, a zatim, nakon nekoliko trenutaka, opet natrag. Zaustavio se pokraj blatnog potoia, okreui se na sve strane u sedlu kako bi pogledom pretraio okolne obronke, zatresao glavom u znak gnuanja i zatim podbo konja kako bi se ponovno pridruio svojim drugovima.

Cazaril se zatekne kako se smije. Osjeaj je bio udan, nepoznat, ramena su mu zadrhtala, ali ne od hladnoe ili oka ili straha od kojeg bi mu se grila utroba. Bila je to udna, uplja odsutnost... ega? Zavisti koja bi ga izjedala? udnje od koje bi izgarao? Nije elio slijediti brau-vojnike, vie ih ak i nije elio voditi. Nije elio biti jedan od njih. Nezainteresirano ih je promatrao kako paradiraju, poput ovjeka koji gleda predstavu pantomime na sajmitu. Bogovi. Mora da sam umoran. I gladan takoer. Valenda je bila udaljena jo etvrt dana hoda, a tamo bi mogao pronai pozajmljivaa novca kod kojeg bi mogao zamijeniti kraljevski zlatnik za bakrene vaide od kojih bi imao vie koristi. Veeras bi, uz blagoslov Gospe, mogao prespavati u svratitu, a ne u staji s kravama. Mogao bi si kupiti topli obrok. Mogao bi si priutiti brijanje, kupku... Kad su mu se oi privikle na polusjenu u vjetrenjai, okrene se i uto spazi tijelo, iskrenuto na tlu po kojem je bilo rasuto razmrvljeno kamenje.

Ukoi se od straha, no zatim ponovno udahne kad shvati da se tijelo nije pomaknulo. Nijedan ovjek ne bi mogao nepomino leati u tako udnom poloaju, s tako savinutim leima. Cazaril se nije bojao mrtvih ljudi. Ali onoga to ih je usmrtilo...

Iako je truplo bilo nepomino, Cazaril je akama zagrabio rasuti ljunak s poda prije nego to mu se pribliio. Debeljukast ovjek srednjih godina, ako je suditi po sijedim dlakama u njegovoj uredno podrezanoj bradi. Lice je ispod te brade nateklo i poljubiastilo. Da nije zadavljen? Na vratu mu nije bilo nikakvih vidljivih tragova. Odjea mu je bila neupadljiva, iako elegantna, i loe mu je pristajala jer je bila preuska i nespretno navuena. Smea vunena halja i crna pelerina bez rukava, obrubljena vrpcom izvezenom srebrnim koncem mogli bi biti ruho bogatog trgovca ili nieg plemia strogog ukusa, ili pak nadobudnog uenjaka. U svakom sluaju, nije bio zemljoradnik ili zanatlija. Ni vojnik. Na rukama, takoer oteenim i proaranim ljubiasto-utim mrljama, nije bilo uljeva, nije bilo Cazaril baci pogled na svoju lijevu ruku na kojoj su nedostajali vrci dvaju prstiju, koji su svjedoili o tome koliko je neuputno natezati se s uetom aklje nije bilo oteenja. ovjek uope nije nosio nakit, nikakav lani ili prstenje ili peatnjak koji bi bili u skladu s njegovim bogatim ruhom. Je li neki strvinar ve bio ovdje prije Cazarila?

Cazaril zakrgue zubima i sagne se kako bi bolje pogledao, a tijelo ga za taj pokret kazni trzajima i bolovima. ovjek nije bio loe graen ni debeo tijelo mu je neprirodno nateklo, ba kao i lice i ruke. Ali moglo se oekivati da e netko tko je toliko dugo mrtav ispuniti ovo turobno skrovite svojim smradom, dovoljno jakim da ugui Cazarila kad se sagnuo i uao kroz razbijena vrata. No ovdje se nije osjeao nikakav miris osim mousa ili tamjana, loja i dima i hladnoga mrtvakog znoja.

Cazaril odbaci svoju prvotnu misao da su sirotog ovjeka opljakali i ubili na cesti, a zatim odvukli ovamo gdje ga nitko nee vidjeti nakon to je pregledao zemljani pod oko trupla, po kojem su bili porazbacani ostaci pet svijea koje su se rastopile u lokvice plave, crvene, zelene, crne i bijele boje, hrpice bilja i pepela rasute unaokolo te tamna i slomljena hrpa perja koju je u tami razaznao kao mrtvu vranu zavrnutog vrata. Ve je sljedeeg trenutka, kao to je bilo za oekivati, pronaao mrtvog takora, iji je siuni vrat bio prerezan. takor i Vrana, svetinje za Kopile, boga svih neuobiajenih katastrofa: orkana, potresa, sua, poplava, pobaaja i ubojstava... Mislio si iznuditi neto od bogova, je li? Ta je budala, kako se ini, pokuala izvesti aroliju smrti i platila njezinu uobiajenu cijenu. No je li bio sam?

Nita ne dodirujui, Cazaril se tekom mukom osovi na noge te pretrai tronu vjetrenjau iznutra i izvana. Nikakvi svenjevi, ogrtai ili drugi osobni predmeti nisu bili odloeni u uglu. Jedan ili nekoliko konja bilo je privezano preko puta ceste, i to nedavno, sudei po svjeini njihova izmeta, ali sada ih vie nije bilo.

Cazaril uzdahne. Ovo nije njegova briga, ali bilo bi bezbono ostaviti mrtvog ovjeka nepokopanog, da trune bez pogrebnog obreda. Samo bogovi znaju koliko e vremena proi dok ga netko ne pronae. Iako, oito je rije o imunom ovjeku kojega e netko traiti. Nije on jedan od onih koji nestanu bez traga i koji nikome nee nedostajati, poput kakve skitnice u dronjcima. Cazaril se odupre iskuenju da klizne natrag niz cestu i nestane, pretvarajui se da ovjeka nikad nije vidio.

Zaputi se niz stazu koja je vodila od stranje strane vjetrenjae. Na kraju bi se staze morala nalaziti farma, ljudi, bilo to. Nakon svega nekoliko minuta hoda, susretne ovjeka koji je vodio magarca natovarenog velikom hrpom granja i drva kako se uspinje uz zavoj. ovjek se zaustavi i sumnjiavo ga pogleda.

Neka ti Gospa Proljea podari ugodan dan, gospodine, ree Cazaril uljudno. Kakvog zla ima u tome da oslovi seljaka s gospodine! Ljubio je on ljuskava stopala ljudi na daleko niem poloaju tijekom bijednog, strahotnog sluenja na galijama.

ovjek mu uputi procjenjivaki pogled, a zatim mu napola uzvrati pozdrav i promrmlja: Blaslovla te Gospa.

ivi li u blizini?

Aha, odgovori ovjek. Bio je srednjih godina, dobro uhranjen, a njegov ogrta s kapuljaom, poput Cazarilovog, samo manje otrcan, bijae jednostavan, ali uporabljiv. Kretao se kao da posjeduje zemlju po kojoj hoda, iako vjerojatno nije posjedovao mnogo vie od toga.

Ja, ovaj... Cazaril pokaza natrag niz stazu. Na trenutak sam siao s ceste kako bih se sklonio u onu tamo vjetrenjau nema potrebe ulaziti u pojedinosti oko toga od ega se sklanjao i pronaao sam mrtvaca.

Aha, ree ovjek.

Cazaril se stade kolebati, poelivi da nije ispustio onaj ljunak iz ruku. Zna za njega?

Vidio sam mu konja privezanog tamo gore, jutros.

A, tako. Ipak je trebao nastaviti svojim putem, i nikome nita. Zna li moda tko je bio taj siroti ovjek?

Seljak slegne ramenima i pljune. Nije odavde, to je sve to mogu rei. Otiao sam probuditi sveenicu iz naeg Hrama im sam shvatio kakve su se loe stvari sino tamo dogaale. Odnijela je sve njegove osobne predmete koji bi se mogli zagubiti kako bi ih priuvala dok ih netko ne zatrai. Konj mu je u mojoj staji. Potena razmjena, nego to, za drvo i ulje kojim u ga otpraviti. Sveenica je rekla da ga se ni sluajno ne ostavi do noi. Pokaza na veliku hrpu ogrjeva natovarenog na magarca, povue ular i ponovno se zaputi uz stazu. Cazaril krene za njim.

Zna li to je taj ovjek radio? zapita Cazaril.

Poprilino je jasno to je radio. Seljak prezirno otpuhne. I dobio je to je zasluio.

Hmm... ili kome je to radio?

Nemam pojma. To je stvar Hrama. Samo bih volio da to nije radio na mojoj zemlji. Posijao je svoju lou sreu posvuda... da zauvijek progoni ovo mjesto. Raskuit u ga vatrom i istodobno spaliti do temelja tu prokletu ruevinu od vjetrenjae, nego to. Nema koristi da je ostavim da stoji, preblizu je cesti. Privlai zagleda se u Cazarila nevolje.

Cazaril nastavi hodati za njim jo nekoliko trenutaka. Naposljetku zapita: Namjerava li ga spaliti u odjei?

Seljak ga promotri postrance, primjeujui koliko mu je odjea bijedna. Ja neu ni taknuti ita njegovo. Ne bih bio uzeo ni konja, ali bilo bi nemilosrdno pustiti jadnu ivotinju da luta i umre od gladi.

Cazaril zapita s jo vie oklijevanja: Bi li ti onda smetalo da ja uzmem odjeu?

Nisam ja taj kojeg treba pitati. Rijei to s njim. Ako se usuuje. Ja te neu sprjeavati.

Ovaj... pomoi u ti da ga opremi za odar.

Seljak trepne. E, to bi mi dobro dolo.

Cazaril je shvatio da se seljak potajno nadao prepustiti njemu brigu oko trupla. Stoga ga je morao pustiti da naslae vee klade za lomau podignutu unutar vjetrenjae, iako mu je ponudio nekoliko nenametljivih savjeta kako da ih porazmjesti da bi najbolje iskoristio vjetar i bio siguran da e poruiti ono to je od graevine preostalo. Pomogao je unijeti lake grane.

Seljak je promatrao sa sigurne udaljenosti dok je Cazaril razodijevao truplo, povlaei slojeve odjee preko ukoenih udova. ovjek se napuhnuo jo i vie nego to se isprva inilo, a trbuh mu je ispustio bestidan vjetar kad je Cazaril s njega konano uspio strgnuti fino izvezenu potkoulju. Bilo je to poprilino zastraujue. Ali ipak, nije bilo straha od ikakve zaraze, s obzirom na ovo zagonetno odsustvo smrada. Cazaril se zapita to bi se dogodilo da se tijelo ne spali do sumraka, bi li se rasprsnulo ili raspuklo, i ako bi, to bi iz njega izalo... ili u njega ulo. to je prije mogao, sakupio je odjeu, s tek pokojom mrljom, na hrpu. Cipele su mu bile premalene pa ih je ostavio. On i seljak zajedno poloie tijelo na lomau.

Kad je sve bilo spremno, Cazaril padne na koljena, sklopi oi i zapjeva molitvu za umrle. Ne znajui koji je od bogova preuzeo ovjekovu duu, iako je mogao pronicavo naslutiti, obratio se svakom od pet lanova Svete Obitelji pojedinano, govorei jasno i razgovijetno. Onaj koji prinosi rtvu uvijek mora ponuditi sve to ima, ak i kada su sve to ima za prinijeti tek rijei. Milost Oca i Majke, milost Sestre i Brata, milost Kopileta, pet puta vas, Uzvieni, preklinjemo za milost. Kakve god da je grijehe ovaj neznanac poinio, svakako je za njih platio. Milost, Uzvieni. Ne pravdu, molim vas, ne pravdu. Bili bismo budale kad bismo molili za pravdu. Kad je zavrio, s mukom je ustao i ogledao se oko sebe. Paljivo je podigao takora i vranu, te i njihove malene leeve poloio uz ovjekovo truplo, jednog pokraj glave, a drugog pokraj stopala.

inilo se da je to dan kad se Cazarilu osmjehnula srea samih bogova. Zapita se kakvom e se ovoga puta ta srea na kraju pokazati.

Stup uljastog dima uzdizao se iz gorue vjetrenjae kad se Cazaril jo jednom zaputio cestom prema Valendi, s mrtvaevom odjeom svezanom u vrsti zaveljaj koji je nosio na leima. Iako je ta odjea bila manje prljava od one koju je nosio, razmiljao je kako treba pronai pralju koja e mu je temeljito oistiti prije nego to je odjene. S tugom je raunao kako e potroiti svoje bakrene vaide, ali usluge pralje bit e itekako vrijedne toga.

Prolu je no proveo u staji, drhturei u sijenu, a jedini mu je obrok bilo pola pljesnivog hljeba. Druga mu je polovica posluila za doruak. Nalazio se gotovo petsto kilometara od lukog grada Zagosura na pitomoj obali Ibre i na pola puta od Baocije, pokrajine u samom sreditu Chaliona. Za propjeaiti tu udaljenost trebalo mu mnogo vie vremena nego to je oekivao. U Zagosuru je hram Majine milosti bio zaduen za pruanje pomoi ljudima u nudi koji su, na sve mogue naine, stradali na moru. Kesa se s milostinjom koju su mu ministranti tamo poklonili poprilino stanjila, a zatim i potpuno iscrpila, prije nego to je dospio do cilja. Ali ipak tek netom prije. Jo samo jedan dan, raunao je, manje od dana. Kad bi barem bio u stanju povlaiti noge po putu jo samo jedan dan, mogao bi stii do svog utoita i zavui se u njega kao u jazbinu.

Kad je krenuo iz Ibre, u glavi su mu se rojile zamisli kako da zamoli, u ime dobrih starih vremena, udovu provincijaricu za zaposlenje na njezinom dvoru. Posao posluitelja za njezinim stolom. Nekakav posao, bilo kakav, samo da ne bude preteak. Ambicije su mu kopnile dok se probijao prema istoku preko planinskih prijevoja do svjeijih vrhova sredinje visoravni. Moda e mu njezin dvorski upravitelj ili glavni konjuar dodijeliti mjesto u stajama, ili u kuhinji, pa se i nee trebati nepozvan pojaviti pred velikom damom. Kad bi barem uspio izmoliti da mu dodijele mjesto peraa posua, ne bi trebao otkriti ni svoje pravo ime. Vjerovao je da na njezinu dvoru vie nema nikoga tko bi ga se sjeao iz onih divnih dana kad je bio u slubi pokojnog provincijara Baocije kao pa.

San o mirnom, skromnom mjestu uz kuhinjsku vatru i anonimnom ivotu u kojem bi najopasnije stvorenje koje bi na njega urlalo bio kuhar, a najstraniji bi zadatak bilo donoenje vode ili drva, vukao ga je dalje prema naletima posljednjega zimskog vjetra. Matanje o odmoru tjeralo ga je naprijed poput opsesije, zajedno sa spoznajom da je svakim korakom bio metar dalje od none more zvane more. Satima bi hodao samotnom cestom zadubljen u vlastite misli dok su mu kroz glavu prolazila nova imena prikladna njegovu novom identitetu bezimenog sluge. No, kako se ini, sad se ipak nee morati pojaviti pred zaprepatenim provincijariinim dvorjanima odjeven u dronjke siromana ovjeka. Umjesto toga, Cazaril je izmolio od seljaka da mu prepusti mrtvaevu odjeu, i zahvalan je obojici za uslugu. Jest. Jest. Najskruenije zahvalan. Najskruenije. Grad Valenda strmoglavo se sputao niz breuljak na kojem je bio smjeten poput bogatog pokrivaa izvezenog crvenim i zlatnim koncem: crvenim boje crjepova na krovovima, zlatnim boje tamonjeg kamena, a i jedan i drugi presijavali su se na suncu. Cazaril je zatreptao zaslijepljen bljetavilom boja, poznatih tonova njegove domovine. U Ibri su sve zgrade bile okreene u bijelo, blijetei za vrijeme vruih sjevernih popodneva. Oker boja ovdanjeg pjeenjaka bila je savrena za kue, za grad, za dravu melem za oi. Na vrhu brijega, poput zlatne krune, ponosno se uzdizao provincijariin dvorac, a Cazarilu se uini da njegovi snani bedemi podrhtavaju pred njegovim oima. Neko je vrijeme sa strahopotovanjem zurio u graevinu, a zatim otklipsao naprijed. Koraci su mu, neobjanjivo, postali bri nego ikad tijekom itavoga ovog dugog putovanja, unato drhtavici, boli i umoru u nogama.

U ovo doba dana trnice su ve bile zatvorene, pa su ulice bile tihe i mirne dok je krivudao njima prema glavnom trgu. Pred vratima hrama pristupio je postarijoj eni koja nije izgledala kao da bi ga mogla pratiti i opljakati te ju je zamolio da ga uputi pozajmljivau novca. Pozajmljiva mu je u ruke istresao zadovoljavajuu teinu bakrenih vaida u zamjenu za njegov siuni kraljevski zlatnik te ga usmjerio prema najblioj pralji i javnom kupalitu. Na putu do tamo zastao je tek kako bi kupio uljnu pogau od samotnoga ulinog prodavaa i progutao je.

Istresao je vaide na pult u praonici i upustio se u pregovore s praljom oko cijene iznajmljivanja para platnenih hlaa s uzicom u struku i tunike te para slamnatih sandala u kojima bi se mogao proetati niz ulicu do kupalita toga sad ve blagog poslijepodneva. Pralja je odnijela svu njegovu groznu odjeu i prljave izme na svojim sposobnim crvenim rukama. Brija u kupalitu podiao mu je kosu i bradu dok je mirno sjedio u pravom stolcu, koje li divote. Mladi mu je pomonik posluio aj. Potom se Cazaril uputio u samo dvorite kupalita gdje se, stojei na kamenim ploama, temeljito oribao miriljavim sapunom i ekao da ga mladi pomonik pone polijevati toplom vodom iz vjedra. U trenutku radosnog iekivanja, Cazaril je pogledavao prema ogromnom drvenom spremniku za vodu s bakrenim dnom predvienom za est mukaraca, ili ena svaki drugi dan, no kojeg e, zahvaljujui dobro pogoenom trenutku, u ovo doba dana imati cijelog za sebe. eravnik ispod spremnika odravao je vodu vrelom. Moi e se namakati tamo cijelo popodne, dok mu pralja ne iskuha odjeu.

Mladi se pomonik popeo na stolac i poeo ga polijevati po glavi dok se Cazaril okretao i pijuckao pod mlazom vode. Kad je otvorio oi, primijeti da mladi zuri u njega irom otvorenih usta.

Jesi li... jesi li ti vojni bjegunac? mladi jedva protisne.

Jao. Njegova lea, ta vornata crvena povrina prepuna oiljaka koji su se meusobno presijecali u toliko gustom rasporedu da izmeu njih nije ostao ni komadi neoteene koe, posljedica posljednjeg bievanja kojem su ga podvrgnuli roknarski zapovjednici galija. U pokraljini Chalion vojni su bjegunci bili jedni od rijetkih zloinaca koji su kanjavani na tako surov nain. Ne, odvrati Cazaril strogo. Nisam odbjegao. Odbaen, svakako; izdan, moda. No nikad nije napustio mjesto koje mu je bilo dodijeljeno, ak ni ona najstranija.

Djeak brzo zatvori usta, spusti drveno vjedro uz glasan klepet i odbrza van. Cazaril duboko uzdahne i zaputi se prema spremniku s vodom.

Netom je do brade uronio svoje bolno tijelo u boanstveno vruu vodu kadli u maleno poploano dvorite bijesno ueta vlasnik kupalita.

Van! zarie vlasnik. Izlazi otamo, ti...!

Cazaril se prestravljeno trgne kad ga je ovjek zgrabio za kosu i izvukao koliko je dug i irok iz vode. to je? ovjek baci na njega tuniku, hlae i sandale, sve u jednoj hrpi, te ga bijesno odvue za ruku iz dvorita i ispred vrata kupalita. Hej, ekaj, to radi? Ne mogu gol hodati ulicom!

Vlasnik kupalita odvue ga natrag u dvorite i potom odmah pusti. Odjeni se i gubi se. Ovo je pristojno mjesto! Nije za takve kao ti! Otii u javnu kuu. Ili jo bolje, utopi se u rijeci!

Smeten i jo uvijek mokar, Cazaril navue tuniku preko glave, nategne hlae i pokua zavui stopala natrag u slamnate sandale drei uzicu hlaa u ruci, dok ga je vlasnik kupalita ponovno gurao prema vratima. Zalupio mu ih je u lice upravo kad se Cazaril okrenuo, shvativi napokon o emu je rije. Drugi zloin koji se u pokraljini Chalion kanjavao bievanjem gotovo do smrti bilo je silovanje djevice ili djeaka. Lice mu se zaari. Ali nije... ali nisam... prodali su me gusarima na roknar...

Stajao je drhtei. Bavio se milju da pokuca na vrata zahtijevajui od onih unutra da posluaju njegova objanjenja. O, jadna moja asti. Vlasnik kupalita zacijelo je otac mladog pomonika, pomisli Cazaril.

Smijao se. I plakao. Teturajui na izlokanom rubu... neega to ga je plailo vie od razbjenjelog vlasnika kupalita. Duboko udahne ostavi gotovo bez zraka. Nije imao dovoljno snage za prepirku, a ak i kad bi ih uspio prisiliti da ga sasluaju, zato bi mu povjerovali?

Protrlja oi mekanim platnom rukava. Odisao je onim svjeim, ugodnim mirisom koji moe ostaviti jedino vrue glaalo. Miris mu pobudi sjeanje na godine ivota u kuama, a ne u jarcima. Otada kao da je prolo cijelo tisuljee.

Poraen, okrene se i odvue natrag niz ulicu prema zeleno okreenim vratima praonice. Zvonce iznad njih oglasi se kad ih je plaljivo zatvorio za sobom.

Postoji li kakav kutak gdje bih mogao sjesti, gospoo? upita pralju kad se odjednom pojavila prizvana zvukom zvona. Ovaj... zavrio sam ranije nego to sam... glas mu utihne priguen stidom.

Ona slegne snanim ramenima. Da, postoji. Doi sa mnom. ekaj. Sagne se ispod pulta, a zatim nanovo izroni drei u ruci malenu knjigu veliine Cazarilova dlana i uvezanu u obinu neobojanu kou. Evo tvoje knjige. Srea tvoja da sam ti provjerila depove prije pranja, jer da nisam, od ovoga bi ostao samo umrljani nered, vjeruj ti meni.

Zauen, Cazaril uzme knjigu. Zacijelo je bila skrivena ispod debele tkanine mrtvaeva vanjskog ogrtaa; nije je napipao kad je onako u urbi zgrabio odjeu tamo u vjetrenjai. Ovo je trebala uzeti ona sveenica iz Hrama, zajedno s ostalim mrtvaevim stvarima. E, pa ja se ne vraam pjeice tamo veeras, to je sigurno. Vratit e je im uzmogne.

Zasad se samo zahvali pralji i krene za njom u sredinju prostoriju u kojoj se nalazio dubok zdenac, slian spremniku za vodu u susjednom kupalitu, nad kojim je u velikom kotlu kljuala voda, a etiri su djevojke ribale odjeu u koritima za pranje. ena mu rukom pokae prema klupi pokraj zida i on sjedne izvan dosega vode koja je prskala iz korita, promatrajui neko vrijeme taj mirni, radni prizor u stanju bestjelesnog blaenstva. Neko se ne bi udostojio promatrati skupinu seoskih djevojaka rumenih lica, pogledavajui samo otmjene dame. Kako to da nikad prije nije shvatio koliko su pralje lijepe? Snane i nasmijane, kreui se kao da pleu, i ljubazne, tako ljubazne, tako ljubazne...

Uto se trgne, a probuena ga znatielja natjera da otvori knjigu. Moda u njoj pronae ime mrtvog vlasnika i tako rijei zagonetku. Zapone je listati, otkrivajui stranice ispunjene gustim rukopisom s pokojim nakrabanim crteom, sve potpuno ifrirano.

Zatrepe te se prigne jo blie, a oi mu stadoe odgonetati tajno pismo gotovo protiv njegove volje: naelo zrcalnog pisanja zajedno sa sustavom zamjene slova to bi mogao biti zamoran posao. No zahvaljujui jednoj kratkoj rijei koja se triput ponovila na istoj stranici, Cazaril je odgonetnuo klju za razbijanje ifre. Trgovac je odabrao najdjetinjastiju vrstu tajnog pisma, pomaknuvi svako slovo tek za jedno mjesto i ne trudei se promijeniti uzorak u daljnjem tekstu. Osim to... jezik kojim je knjiga bila ispisana nije bio ibranski koji se rabio, u svojim razliitim narjejima, u pokraljinama Ibre, Chaliona i Brajara. Bio je to darthacanski, jezik kojim se govorilo u najjunijim pokrajinama Ibre i u velikoj Darthaci koja se nalazila iza planina. Trgovev je rukopis bio uasan, pravopis jo gori, a znanje gramatike darthacanskog naizgled gotovo nepostojee. Ovo e biti tee nego to je Cazaril oekivao. Trebat e mu pero i papir, neko mirno mjesto, dovoljno vremena i dobro osvjetljenje, ako uope namjerava pohvatati konce u ovom neredu. No dobro, moglo je biti i gore. Tekst je mogao biti ifriran na loem roknarskom.

No ono to je sigurno jest da je rije o trgovevim biljekama o njegovim magijskim pokusima. Toliko je Cazaril uspio shvatiti. Dovoljno materijala da se vlasnika uhiti i objesi, da ve nije bio mrtav. Kazne za izvoenje ne, za pokuaj izvoenja arolije smrti bile su nemilosrdne. Kazna za uspjeno izvedenu aroliju openito se smatrala nepotrebnom; Cazarilu nije bio poznat niti jedan sluaj ubojstva magijom koji nije stajao ivota osobu koja ga je izvrila. Kojim god da je sredstvima vritelj arolije uspio natjerati Kopile da pusti jednog od svojih demona u svijet, taj bi se demon uvijek vraao ili s dvije due ili s nijednom.

S obzirom na to, nakon prole noi jo bi se jedno truplo trebalo nalaziti negdje u Baociji... Po samoj svojoj naravi, arolija smrti nije bila ba omiljena. Njezina dvostruka otrica nije ostavljala mjesta za dvojnike ili zamjenike. Ubiti je znailo biti ubijen. No, ma, otrov, toljaga, gotovo svako drugo sredstvo bilo je preporuljivije ako se osoba nadala preivjeti vlastite ubojite namjere. No ljudi su ipak s vremena na vrijeme, iz zablude ili oaja, pribjegavali magiji. Ovu e knjiicu svakako morati vratiti onoj seoskoj sveenici kako bi je mogla proslijediti nadreenom iz Hrama, koji e na kraju biti zaduen za istraivanje ovog sluaja u ime pokraljine. Cazaril se namrti i uspravi na sjedalici, zatvorivi nedokuivo tivo.

Toplina pare, ritam rada ena i njihovih glasova te iscrpljenost naveli su Cazarila da legne na bok, sklupan na klupi i s knjigom pod glavom umjesto jastuka. Zatvorit e oi samo na trenutak...

Probudio se uz trzaj, ukoena vrata, osjeajui neoekivanu teinu vunenog pokrivaa kojeg je jedna od pralja bacila preko njega. Iz grla mu se ote nesvjesni uzdah zahvalnosti za ovakvu nehajnu ljubaznost. urno se uspravi i provjeri poloaj sunca. Dvorite je sad ve bilo gotovo sasvim u sjeni. ini se da je prespavao velik dio poslijepodneva. Zvuk koji ga je probudio bio je mukli udarac njegovih oienih i, koliko je to bilo mogue, ulatenih izama koje je pralja ispustila na pod pokraj njega. Cazarilovu odjeu, besprijekorno oienu i presloenu, poloila je na klupu pokraj njega.

Prisjetivi se reakcije mladog pomonika iz kupalita, Cazaril bojaljivo upita: Postoji li neka prostorija gdje bih se mogao odjenuti, gospoo? Nasamo. Ona srdano kimne glavom i odvede ga do skromne spavaonice u stranjem dijelu kue, te se povue. Kroz prozori je sa zapada dopiralo svjetlo. Cazaril odjene isto donje rublje, pogledavajui s gaenjem prema otrcanoj odjei koju je nosio tjednima. Baci pogled prema ovalnom zrcalu na komodi u uglu, najraskonijem komadu pokustva u sobi, i osokoli se.

Oklijevajui, te uputivi jo jednu molitvu zahvale duhu pokojnog ovjeka iju je odjeu tako neoekivano naslijedio, Cazaril odjene iste pamune tajice, fino izvezenu koulju, smeu vunenu halju jo toplu od glaanja, iako su avovi jo uvijek bili pomalo vlani i naposljetku crnu pelerinu koja mu je u bogatim naborima padala sve do glenjeva, svjetlucajui se srebrnkastim sjajem. Mrtvaeva je odjea bila dovoljno duga, iako pomalo preiroka na Cazarilovu omravjelom tijelu. Sjedne na krevet i navue izme ije su pete bile iskrivljene, a potplati toliko izlizani da nisu bili mnogo deblji od lista pergamenta. Posljednji put kad se pogledao u zrcalu veem ili boljem od komada ulatenog elika bilo je prije... moda tri godine? Ovo je zrcalo bilo od stakla, poloeno tako da se mogao vidjeti gotovo od glave do pete.

Iz zrcala je u njega zurio stranac. Tako mi svih pet bogova, kada je moja brada poela sijedjeti? Dodirnuo ju je, kratko podianu i urednu, drhtavom rukom. Barem mu je svjee oiana kosa jo uvijek pokrivala cijelo tjeme. Gotovo cijelo. Da je mogao birati podsjea li vie na trgovca, plemia ili uenjaka u ovom odijelu, Cazaril bi se zasigurno odluio za uenjaka; jednog od onih izrazito revnosnih, upalih oiju i pomalo izbezumljenih. Odijelu su nedostajali srebrni i zlatni lanci, kope, bogati pojas s ukrasima ili nakitom, debelo prstenje na kojem bljeti drago kamenje, da bi izgledalo da je njegov vlasnik plemenitijeg roda. No ipak, pomisli, ove su mu mekane linije dobro pristajale. Malo se uspravi.

U svakom sluaju, vie nije bilo ni traga skitnici s ruba ceste. U svakom sluaju... ovo nije bio ovjek koji bi mogao moliti dvorskog kuhara za mjesto peraa posua.

Preostalim je vaidama namjeravao platiti noenje u nekom svratitu te pred provincijaricu stupiti ujutro. Zabrinuto se pitao koliko se ve daleko proula pria vlasnika kupalita o njemu, i hoe li mu moda biti zabranjen ulaz u bilo koju sigurnu i pristojnu kuu...

Ve sad, veeras. Hajde. Popet e se do dvorca i saznati hoe li mu tamo pruiti utoite. Ne mogu podnijeti jo jednu no neizvjesnosti. Dok jo ima svjetla. Dok jo imam hrabrosti. Pospremio je knjiicu natrag u unutranji dep crne pelerine, gdje je, ini se, i prije bila skrivena. Ostavivi odjeu skitnice u hrpi na krevetu iza sebe, okrene se i dugim koracima izae iz sobe.

2

Dok se uspinjao posljednjim obronkom prema glavnom ulazu dvorca, Cazaril poali to nije pronaao nain da se oborua maem. Dvojica straara u zeleno-crnim livrejama provincijara Baocije promatrala su nenaoruanog pridolicu bez uzbune, ali takoer i bez trunke budnog zanimanja koje bi odavalo potovanje. Cazaril uputi straaru sa znakom narednika na kapi tek strogi, odmjereni pozdrav, kimnuvi kratko glavom. Pokornost koju je uvjebavao u mislima bila je primjerenija nekim stranjim, sporednim vratima, a ne glavnom ulazu, i ne ako je namjeravao dospjeti imalo dalje od vrata. Barem je, zahvaljujui ljubaznoj pralji, raspolagao pravim imenima.

Dobra veer, narednie. elio bih vidjeti dvorskog upravitelja, gospara dy Ferreja. Moje ime je Lupe dy Cazaril. Namjerno je pustio narednika da nagaa, po mogunosti pogreno, je li ga upravitelj osobno pozvao.

Kojim poslom, gospodine? zapita narednik, uljudno, ali nezadivljeno.

Cazaril se uspravi; nije znao iz kojeg je skrivenog, zaboravljenog kutka u dnu njegove due izaao taj glas, ali kad je progovorio, zvuao je odsjeno i zapovjedno: Njegovim poslom, narednie.

Narednik ga smjesta pozdravi: Da, gospodine. Kratko kimnuvi glavom kolegi je dao znak da ostane na oprezu, a rukom pokazao Cazarilu da ga slijedi kroz otvorena vrata. Ovuda, gospodine. Vidjet u hoe li vas upravitelj primiti.

Cazarilu se srce stegne u grudima dok je pogledom prelazio preko irokoga poploanog unutranjeg dvorita dvorca. Koliko je samo konih cipela iznosio trkarajui preko ovih ploa, obavljajui razne zadatke koje bi mu visoki dvor naredio! Glavni se pa neprestano alio da se previe novca troi na obuu za paeve dok ga provincijarica, smijui se, nije upitala bi li mu zaista bilo drae da imaju lijene sluge kojima e se umjesto potplata izlizati stranji dio hlaa, jer ako bi, ona bi mu ih mogla pronai nekoliko koji bi ga gnjavili.

Kako se inilo, jo je uvijek upravljala svojim dvorom vrstom rukom i otrim okom. Livreje koje su nosili straari bile su u odlinom stanju, ploe u ovom dvoritu paljivo pometene, a stabalca su u posudama koje su se nalazile uz vratnice cvjetala ljupkim bijelim cvatom, ba na vrijeme za sutranju proslavu Kerkina dana.

Straar Cazarilu dade znak da prieka na klupi uza zid koja je jo uvijek bila boanstveno topla od sunca, te se uputi prema postraninim vratima koja su vodila u radnu sobu i obrati se dvorjaninu koji je tamo radio i koji bi mogao, ili moda ne, ispuniti molbu ovom strancu i pozvati upravitelja. Straar nije stigao ni na pola puta natrag do svog mjesta kadli kroz vratnice proviri njegov kolega i dovikne: Kraljinac se vraa!

Narednik se okrene prema prostorijama za sluge kako bi proslijedio vijest i uzvikne: Kraljinac se vraa! Pripremite se, vi tamo! i ubrza korak.

Konjuari i sluge poee uurbano izlaziti kroz vrata uokolo dvorita, a izvan glavnog ulaza zau se topot kopita i glasni povici. Prve su kroz kamene lukove projahale dvije mlade ene na usoptalim konjima, iji su trbusi bili poprskani blatom, stvarajui buku neprimjerenu damama i isputajui pobjedonosne poklike.

Mi smo pobijedile, Teideze! uzvikne prva osvrui se preko ramena. Nosila je jahaku jaknu od modrog baruna i poderanu vunenu suknju iste boje. Kosa joj se u uvojcima rasula iz djevojakog eiria od ipke koji je stajao pomalo nahero, ni zlatna ni ria, nego boje jantara koji plamti pod zrakom zalazeeg sunca. Usne su joj bile pune, put blijeda, a neobino teke vjee uokvirivale su oi stisnute od smijeha. Njezina neto via druica, zadihana smeokosa djevojka odjevena u crveno, iroko se osmjehivala i okretala u sedlu prema ostatku povorke jahaa koji su ih slijedili.

Odjeven u grimiznu jaknu ukraenu likovima zvijeri izvezenih srebrnim koncem, za njima je ujahao jo mlai plemi na jo velianstvenijem konju sjajne crne dlake, iji se svileni rep vijorio poput zastave. Sa svake mu je strane jahao po jedan sluga drvena lica, a iza njega jedan namrteni gospodin. Imao je sestrinu? da, zacijelo sestrinu kovravu kosu, za nijansu tamnije riu, te iroka, napuena usta. Utrka je zavrila na dnu brijega, Iselle. Varala si.

Djevojka svojem kraljevskom bratu uzvrati podrugljivom grimasom. Prije nego to je uurbani sluga uope uspio postaviti stolac za uzjahivanje ispod njezina konja, ona je ve skliznula iz sedla, spretno se doekavi na noge.

Njezina je tamnokosa druica takoer preduhitrila svog konjuara te mu se obratila, pruajui mu uzde: Proetaj ove sirote ivotinje malo due, Deni, dok se potpuno ne ohlade. Uasno smo se prema njima ponaale. U potpunoj suprotnosti s onim to je upravo izrekla, poljubi konja usred bijele mrlje na elu te, nakon to je ivotinja dobro uvjebanim pokretom lagano gurne glavom, izvadi iz depa nekakvu poslasticu i kriom mu je dade.

Posljednja je kroz vrata, s nekoliko minuta zakanjenja, ula neto starija ena crvena lica. Iselle, Betriz, usporite! Za ime Majke i Keri, djevojke, pa ne moete juriti preko pola zalea Valende poput dviju luakinja!

Pa usporile smo. Zapravo, zaustavile smo se, tamnokosa djevojka zdravorazumski primijeti. Koliko god da se trudile, ne moemo umaknuti tvom jeziku, mila naa, koji je bri ak i od najhitrijeg konja u Baociji.

ena napravi uvrijeenu i ogorenu grimasu te prieka da joj konjuar postavi stolac kako bi sjahala. Baka vam je kupila onu divnu bijelu mulu, kraljinice, zato nikad nju ne jaete? To bi bilo mnogo dolinije.

I taaako mnogo sporije, uzvrati hitro djevojka kose boje jantara smijui se. A osim toga, sirotu su Pahuljicu ve oprali i otimarili te joj spleli pletenice za sutranju procesiju. Konjuarima bi prepuklo srce da sam je izvela i tjerala kroz blato. Namjeravaju je drati u svili i kadifi cijelu no.

Sopui, starija ena dopusti konjuaru da joj pomogne sjahati. Nogama opet vrsto na zemlji, protrese ih ispod suknje i protegne oito bolna lea. Mladi se plemi povue okruen rojem revnih slugu, a dvije se mlade djevojke, ne obazirui se na svoju pratilju koja je neprekidno gunala ispod glasa, stanu utrkivati do vrata glavne kule dvorca. Pratilja ih je slijedila negodujui.

Kad su stigle do vrata, kroz njih izae krupni sredovjeni mukarac u strogoj crnoj vunenoj odori i dobaci im, bez trunke ljutnje, ali ipak savreno odmjerenim glasom: Betriz, bude li jo jednom tjerala konja kui uzbrdo ovakvom brzinom, oduzet u ti ga. Pa e moi potroiti taj viak energije trei za kraljinicom.

Ona mu se kratko nakloni i odgovori skruenim aptom: Da, tata.

Djevojka kose boje jantara istog trena istupi. Molim vas da oprostite Betriz, gosparu dy Ferrej. Ja sam kriva. Ona nema drugog izbora nego slijediti me kamo god ja krenula.

Mukarac podigne obrvu te joj se kratko nakloni. U tom biste sluaju, kraljinice, mogli razmisliti o tome koliko se asnim moe smatrati zapovjednik koji natjera svoje sljedbenike da skrenu s pravog puta, znajui da e njega samog mimoii kazna.

Djevojina se iroka usta iskrive na ove rijei. Nakon to ga je dugo promatrala odozdo kroz trepavice, i ona mu se takoer kratko nakloni, a zatim obje djevojke kliznu kroz vrata nastojei izbjei daljnje pokude. ovjek u crnom duboko uzdahne. Pratilja, muei se da ih sustigne, kratko kimne u njegovu smjeru u znak zahvalnosti.

ak i bez drugih naznaka, Cazaril je mogao zakljuiti da je ovaj ovjek dvorski upravitelj po zveckanju kljueva okaenih o njegov pojas sa srebrnim kopama i po lancu koji mu je visio oko vrata i koji je oznaavao njegov poloaj. Ustane istog trena kad se ovjek zaputio prema njemu i izvede prokleto nezgrapan naklon, jer su ga bolne tetive zaustavile u pol kretnje. Gosparu dy Ferrej? Moje ime je Lupe dy Cazaril. Bio bih duboko zahvalan kad bi me udova provincijarica primila, ako... ako joj je to po volji. Glas ga je izdao pod upraviteljevim mrkim pogledom.

Ja vas ne poznajem, gospodine, ree upravitelj.

Provincijarica bi me se, milou bogova, mogla sjetiti. Neko sam bio pa, ovdje, poprilino neodreeno pokae rukom uokolo, na ovom dvoru. Dok je stari provincijar jo bio iv. Ovo je mjesto napustio, a bilo mu je najslinije domu. Cazaril je bio neizrecivo umoran od toga da se svugdje osjea kao stranac.

ovjekove se sijede obrve podigoe. Upitat u hoe li vas provincijarica primiti.

To je sve to traim. Sve to se usuuje traiti. Kad se upravitelj uputio natrag prema glavnoj kuli ukoenog dranja, Cazaril ponovno utone u klupu i ispreplete prste.

Nakon nekoliko trenutaka oajnike neizvjesnosti, tijekom kojih su ga sluge u prolazu postrance odmjeravale, Cazaril podigne pogled i spazi da se upravitelj vratio. Dy Ferrej ga je zamiljeno promatrao.

Njezina Milost provincijarica pristala je sastati se s vama. Doite za mnom.

Cazarilovo se tijelo ukoilo od sjedenja na svjeem zraku; ustavi kako bi slijedio upravitelja u unutranjost dvorca, malice posrne te opsuje. Vodi mu gotovo uope nije trebao. Sa svakim bi ga skretanjem zapljusnulo sjeanje na raspored prostorija dvorca. Kroz ovaj hodnik, preko onih ploica s modro-utim uzorkom, uz ovo pa ono stubite, kroz bijelo okreenu unutranju odaju i naposljetku u prostoriju na zapadnoj strani dvorca u kojoj je oduvijek najvie voljela sjediti u ovo doba dana i u kojoj je svjetlo bilo najpovoljnije za njezine vezilje, ili za itanje. Morao je sagnuti glavu ulazei kroz niska vrata, to prije nikad nije. To je, izgleda, bilo jedino to se promijenilo. Iako, nisu vrata ta koja su se promijenila. Doveo sam gospodina kako ste zatraili, Vaa Milosti, upravitelj najavi Cazarila bezlino, ne elei ga osloviti imenom kojim mu se predstavio niti, pak, to ime otvoreno zanijekati.

Udova provincijarica sjedila je na irokom drvenom stolcu prekrivenom jastucima, kako bi bio udobniji za njezine ostarjele kosti. Bila je odjevena u jednostavnu tamnozelenu haljinu primjerenu njezinu udovitvu i visokom poloaju, no odbijala je nositi kapicu kakvu su obino nosile udovice, odluivi umjesto toga splesti sve sjeu kosu u dvije pletenice savijene u pune i privrene zelenim vrpcama i kopama s draguljima. Njezina dvorska dama, gotovo jednako vremena i isto tako udovica, sudei po ruhu svjetovnjakinje zavjetovane Hramu, sjedila je pored nje. Provincijariina pratilja stisne svoj vez i promotri Cazarila mrtei se nepovjerljivo.

Molei se da ga tijelo ne izda u tom trenutku te ga uhvati gr ili posrne, Cazaril paljivo klekne pred provincijariinim stolcem i pogne glavu u znak pozdrava i potovanja. Odjea joj je odisala lavandom i oporim mirisom starosti. On podigne pogled, traei na njezinu licu znak da ga je prepoznala. Ako ga se ne sjeti, i to brzo, nema nikakve nade da e od njega ita postati.

Ona mu uzvrati pogled i zagrize usnu, zauena. Tako mi svih pet bogova, promrmlja tiho. To zaista jesi ti. Moj lorde dy Cazarile. Dobrodoao u moj dom. Prui mu ruku na poljubac.

On teko proguta, ostavi gotovo bez daha, te prigne glavu k njezinoj ruci. Neko je bila meka i bijela, sa savreno njegovanim noktima bisernog sjaja. Sada su joj se nazirali kvrgavi lanci prstiju, a koa joj je bila posuta smeim pjegama, iako su joj nokti jo uvijek bili jednako uredni kao i kad je bila vladarica u najboljim godinama. Ni najmanjim trzajem ruke nije dala naslutiti da je zamijetila nekoliko suza koje su mu nehotice skliznule na njezin dlan, no usta su joj se jedva primjetno iskrivila. Oslobaajui se njegova laganog stiska, rukom mu je dodirnula bradu pratei prstom jednu od sijedih ara. Zaboga, Cazarile, zar sam toliko ostarjela?

On zatrepe i pogleda u nju. Nee, nee briznuti u pla poput premorenog djeteta... Prolo je jako mnogo vremena, Vaa Milosti.

Jao... Ona okrene dlan i potapa ga suhim prstima po obrazu. To ti je bio znak da kae da se nisam nimalo promijenila. Zar te nisam nauila kako lagati damama? Kako sam mogla biti tako nemarna? Savreno odmjerenim pokretom povukla je ruku i kimnula svojoj pratilji.

Dopusti da te upoznam sa svojom roakinjom, gospom dy Hueltar. Tessa, predstavljam ti dragog gospodina katelana dy Cazarila.

Krajikom oka Cazaril primijeti da je upravitelj s olakanjem odahnuo, opustio se, sklopio ruke u krilu i naslonio se na dovratak. Jo uvijek kleei, Cazaril se okrene prema zavjetnici i nespretno nakloni.

Iznimno ste ljubazni, Vaa Milosti, no s obzirom da ni Cazaril niti njegova utvrda, kao i nijedan od posjeda mog oca vie ne pripadaju meni, odrekao sam se i tog naslova.

Ne budi smijean, katelane. Njezin aljivi glas imao je otar prizvuk. Ima ve deset godina otkako je moj dragi provincijar umro, ali bih se svejedno osobno pobrinula da Kopiletovi demoni prodru prvog koji bi mi zanijekao titulu provincijarice. Svojim moemo smatrati ono to smo u stanju zadrati, drago mome. Ne smije nikada dopustiti da te vide kako se koleba ili uzmie.

Zavjetnica se pokraj nje ukoi, jasno dajui do znanja da tako izravne rijei odobrava jo i manje od osjeaja koji su se iza njih skrivali. Cazaril zakljui kako ne bi bilo razborito istaknuti da naslov provincijarice sada po zakonu pripada njezinoj mladoj snahi. Njezin sin, sadanji provincijar, i njegova supruga takoer su to smatrali nerazboritim.

Vaa Milosti, vi ete za mene uvijek biti velika dama koju smo tovali izdaleka, odgovori Cazaril.

Tako je ve bolje, uzvrati ona s odobravanjem. Mnogo bolje. Volim kad je ovjek domiljat. Mahne rukom svom upravitelju. Dy Ferrej, privuci stolicu za katelana. I za sebe takoer; stoji tu zlokobno poput vrane.

Upravitelj se nasmijei, oigledno naviknut da mu se tako obraa, te promrmlja: Svakako, Vaa Milosti. Privue Cazarilu stolac ukraen rezbarijama zadovoljno promrmljavi: Izvolite sjesti, gospodine, a za sebe donese drugi iz susjedne sobe i postavi ga neto podalje svoje gospodarice i njezina gosta.

Cazaril nespretno ustane, a zatim se smjesti na boanstveno udobnom stolcu. Oklijevajui prozbori: ini mi se da sam vidio kraljinca i kraljinicu kako se vraaju s jahanja ba kad sam doao, Vaa Milosti. Da sam znao da imate takve goste, ne bih vas uznemiravao. Ne bi se usudio.

Nisu tu u posjeti, katelane. Oni ive ovdje sa mnom, zasad. Valenda je miran, uredan grad, a... moja ki i nije ba najbolje. Prija joj ovdanji povueni ivot, nakon isuvie mahnitog dvora. U oima joj zaiskri umoran izraz.

Tako mi svih pet bogova, gospa Ista je takoer ovdje? Udova kraljinica Ista, Cazaril se brzo ispravi u sebi. Kad je tek poeo sluiti provincijara od Baocije, kao tek nerazvijena liinka kao i svi mladii slinog poloaja, provincijariina najmlaa ki Ista ve se tada doimala odraslom enom, iako je bila svega nekoliko godina starija od njega. Sreom, ak i u toj lakoumnoj dobi, nije bio toliko lakouman da ikome povjeri kako je u nju beznadno zaljubljen. Kraljevski brak sa samim kraljinom Iasom njezin prvi, njegov drugi koji je uslijedio nedugo zatim inio se sudbinom prikladnom njezinoj ljepoti, unato razlici u godinama izmeu kraljevskih suprunika. Cazaril je smatrao da se moglo oekivati da e Ista rano ostati udovicom, iako ne tako rano.

Provincijarica nestrpljivo odmahne rukom kao da eli otkloniti umor te nastavi razgovor upitavi ga: A to se s tobom dogaalo? Posljednje to sam o tebi ula jest da si bio u slubi provincijara Guaride kao glasnik-konjanik.

Od toga je prolo... ve nekoliko godina, Vaa Milosti.

Kako si doao ovamo? Odmjerila ga je pogledom, mrtei se. Gdje ti je ma?

Ah, to. Rukom ovla dodirne bok o kojem nije visio ni pojas niti ma. Sve sam izgubio... Kad je stupnik dy Jironal poveo trupe kraljina Orica u zimski pohod prema sjevernoj obali prije neke... tri? da, prije tri godine, i postavio me za upravitelja tvrave u Gotorgetu. Zatim je dy Jironal pretrpio onaj nesretan obrat... devet je mjeseci utvrda odolijevala roknarskim trupama. Znate ve kako to ide. Tako mi asti, u Gotorgetu nije ostao niti jedan jedini takor kojeg bi se dalo ispei kad smo primili vijest da je dy Jironal jo jednom sklopio primirje. Zatim nam je bilo zapovjeeno da poloimo oruje, napustimo tvravu i predamo je neprijatelju. Kratko se i neveselo nasmijei; lijevu ruku savine u krilu. Za utjehu, primio sam obavijest da je naa utvrda roknarskog kraljevia stajala dodatnih tristo tisua kraljevskih zlatnika koje je platio u atoru za pregovore. Raunajui uz to i znatne gubitke na ratnom polju tijekom tog devetomjeseja. Slaba utjeha za ivote kojima smo mi platili. Roknarski je zapovjednik zahtijevao da mu predam oev ma. Rekao je da e ga objesiti u svom atoru, u znak sjeanja na mene. To je bio posljednji put da sam vidio svoj ma. Nakon toga... Cazarilov glas, osnaivi se tijekom prepriavanja ovih uspomena, sad opet zadrhti. On proisti grlo i nastavi. Dolo je do pogreke, nekakve zabune. Kad je sastavljen popis ljudi za koje e biti plaena otkupnina i poslana krinja sa zlatnicima, moje je ime iz nekog razloga bilo izostavljeno s njega. Roknarski se intendant kleo da nije rije ni o kakvoj pogreci jer je koliina novca tono odgovarala broju ljudi, ali... nekakva se pogreka oito potkrala. Svi su moji asnici spaeni... Mene su zatvorili zajedno s ljudima za koje nije plaena otkupnina i zatim odveli u Visping, gdje su nas prodali roknarskim gusarskim zapovjednicima kao galijote.

Provincijarica uzdahne. Upravitelj, koji se sve vie naginjao naprijed za vrijeme Cazarilove pripovijesti, ispali: Zacijelo ste prosvjedovali!

O, da, tako mi svih pet bogova, prosvjedovao sam cijelim putem do Vispinga. I kad su me odvukli preko brodske daske i okovali me za veslo, jo sam uvijek prosvjedovao. Nastavio sam prosvjedovati sve dok nismo isplovili, a onda sam... nauio da je pametnije utjeti. Ponovno se osmjehne, a lice mu se preobrazi u klaunsku masku. Nasreu, nitko nije zamijetio da se njemu potkrala ta sitna pogreka.

Na galijama sam proveo... jako mnogo vremena. Devetnaest mjeseci i osam dana, kako je kasnije prebrajao, no u to vrijeme nije mogao razlikovati juer od danas. A onda mi se srea osmjehnula na najnevjerojatniji nain, kad je moga gusarskog gospodara presrela flota kraljina Ibre, ne ostavivi mu prostora za uzmak. Ibranci su imali veslae dobrovoljce koji su, vjerujte mi, veslali mnogo bolje od nas, te su nas uskoro sustigli.

Sve oajniji Roknarci pogubili su dvojicu galijota kojima su se namjerno ili sluajno ukrstila vesla. Jedan je od njih sjedio pored Cazarila i mjesecima s njim dijelio klupu. Kad je krv iknula, dio mlaza dospio je i njemu u usta; jo je uvijek mogao osjetiti njezin okus kad god bi nainio pogreku i prisjetio se tog dogaaja. Kao, primjerice, sada. Nakon to su porazili gusarskog zapovjednika, Ibranci su privezali Roknarce, od kojih su neki bili jo poluivi, za krmu uz pomo uadi koju su napravili od njihovih vlastitih crijeva, da poslue kao hrana velikim ribama. Dio osloboenih robova pomogao im je veslati, ovaj put dragovoljno. Cazaril nije bio u stanju. Posljednje bievanje kojem je bio podvrgnut imalo je za posljedicu ive rane na leima, te ga je samo nekoliko sati dijelilo od toga da ga roknarski zapovjednik galije gurne preko ograde jer je bio slomljen i neuporabljiv. Sjeo je na palubu dok su mu se miii nekontrolirano grili i plakao.

Dobri su me Ibranci iskrcali u Zagosuru, gdje sam nekoliko mjeseci proveo u bolnici. Znate kako je kad se ovjek najednom oslobodi dugotrajne rabote. Ljudi postanu... poprilino djetinjasti. Osmjehne se kao da se ispriava svima prisutnima. U njegovu sluaju, djetinjasto se ponaanje ispoljilo kao nesvjestica i vruica, dok mu lea nisu djelomino zacijelila; zatim kao dizenterija, a potom i groznica. Praene, cijelo to vrijeme, napadajima neutjenog plaa. Plakao je kad bi mu ministrant ponudio veeru. Kad bi sunce izlazilo. I kad bi sunce zalazilo. Kad bi ga prestraila maka. Kad su ga vodili u krevet. Ili u bilo kojem trenutku, bez ikakva razloga. Primili su me u bolnici u hramu Majine milosti. Kad mi je bilo malo bolje kad je plakanje gotovo sasvim prestalo i kad su ministranti zakljuili da nije lud, nego samo slabih ivaca dali su mi neto novca, te sam se pjeice uputio ovamo. Proveo sam tri tjedna na putu.

U sobi je zavladala grobna tiina.

Cazaril podigne pogled i primijeti da su se provincijariine usne stisnule od bijesa. Prazan mu se eludac zgri od uasa. Ovo je bilo jedino mjesto koje mi je palo na pamet! urno se ispria. ao mi je. ao mi je.

Upravitelj glasno izdahne i ponovno se nasloni zurei u Cazarila. Oi provincijariine dvorske dame bile su irom razrogaene.

Provincijarica izjavi drhtavim glasom: Ti si katelan dy Cazaril. Trebali su ti dati konja. Trebali su ti dati pratnju.

Cazaril pone uplaeno mahati rukama u znak nijekanja. Ne, ne, gospo. To je bilo... to je bilo dovoljno. Pa, gotovo dovoljno. U tom trenutku shvati da njezina ljutnja nije bila usmjerena na njega. Tako znai. Grlo mu se stisne, a prostorija mu se zamagli pred oima. Ne, ne opet, ne ovdje... urno nastavi: elio bih se staviti vama u slubu, Visosti, ako vam ikako mogu biti od koristi. Priznajem da... da ne mogu mnogo toga raditi. Zasad.

Provincijarica se uspravi u stolcu oslonivi lagano bradu o dlan i stade ga prouavati. Nakon nekoliko trenutaka progovori: Neko si vrlo lijepo svirao lutnju, dok si bio pa.

Jao... Cazaril na trenutak grevito pokua sakriti uljave ruke jednu u drugu. Zatim se ponovno osmjehne u znak isprike i poloi ih kratko na koljena. Mislim da to sada vie nisam u stanju, gospo. Ona se nagne naprijed, a pogled joj se na trenutak zadri na njegovoj napola obogaljenoj ljevici. Razumijem. Ponovno se nasloni napuivi usne. Sjeam se da si onomad bio proitao sve knjige iz knjinice mog supruga. Glavni se pa uvijek alio na tebe zbog toga. Rekla sam mu da te ostavi na miru. elio si postati pjesnikom, ako se dobro sjeam?

Cazaril nije bio siguran da bi trenutano bio u stanju drati pero u desnoj ruci. Vjerujem da je zahvaljujui mom odlasku u rat Chalion poteen podosta loe poezije.

Ona slegne ramenima. Hajde, hajde, katelane, gotovo da me strai svojom ponudom. Nisam sigurna da u skromnoj Valendi postoji dovoljno zaposlenja za tebe. Bio si dvorjanin, zapovjednik, dvorski upravitelj, glasnik...

Posljednji sam put sluio kao dvorjanin jo prije nego to je kraljin Ias umro, moja gospo. Kao zapovjednik... pridonio sam porazu kod Dalusa. I nakon toga proveo gotovo godinu dana trunui u tamnicama u pokraljini Brajar. Kao upravitelj... pa, opsada je zavrila gubitkom tvrave. A kao glasnika su me umalo objesili pod sumnjom da sam uhoda. Dvaput. Zamisli se. I triput me podvrgli muenju zbog nepotovanja pregovora. Ali... ali znam veslati. I poznato mi je pet naina pripremanja jela od takora.

Zapravo, i sad bi mi godio jedan krepak obrok od takorskog mesa. Nije znao to je proitala na njegovu licu dok ga je njezin otar pogled dugo probadao. Moda iscrpljenost, ili pak glad, toplo se nadao. Bio je poprilino siguran da je ipak rije o gladi jer se provincijarica naposljetku nasmijei samo jednim kutem usana.

U tom nam se sluaju pridrui za veerom, katelane, iako se bojim da ti moj kuhar nee servirati takora. Nije im sezona, ovdje u mirnoj Valendi. Razmislit u o tvojoj molbi.

Cazaril joj nijemo zahvali kimnuvi glavom, ne pouzdajui se u vlastiti glas.

S obzirom na to da je jo uvijek bila zima, glavni obrok u dvorcu jeo se u podne, slubeno, u velikoj dvorani. Veernji je obrok bio laganiji i sastojao se od ostataka kruha i mesa od ruka, zbog provincijariine tedljivosti, ali samo od najboljih komada, uz obilnu rtvu ljevanicu u obliku najboljih vina, zbog njezina ponosa. Za vrijeme treperavih ljetnih vruina na ovim visoravnima, postupak bi bio obratan; ruak bi bio lagan, dok bi se glavni obrok jeo nakon sumraka, kad bi se stanovnici Baocije svih stalea povukli u svoja prohladna dvorita gdje bi jeli uz svjetlost svjetiljaka.

Za veerom ih je bilo tek osmero, u ugodnoj i mirnoj prostoriji u novom krilu dvorca u blizini kuhinja. Provincijarica je zauzela sredinje mjesto za stolom, a Cazarila je kao uvaenoga gosta smjestila sebi s desna. Cazaril se obeshrabrio kad je shvatio da kraljinica Iselle sjedi s njegove druge strane, a kraljinac Teidez nasuprot njoj. Sranost mu se povratila tek kad je kraljinac odluio prikratiti ekanje dok se svi ne smjeste gaajui svoju stariju sestru kuglicama od kruha, to je njegova baka strogo prekinula. Osvetniki je bljesak u Iselleinu oku osujetila, primijeti Cazaril, njezina druica Betriz koja je sjedila nasuprot njemu malo nie za stolom, pravodobno joj odvrativi panju nekom kretnjom.

Gospa Betriz mu se nasmijei preko stola s izrazom dobronamjerne znatielje, a na licu joj se pojave jamice. Upravo kad mu se uinilo da e prozboriti, meu njih stupi sluga nosei posudu za pranje ruku. Mlaka je voda mirisala na spori. Cazarilu su drhtale ruke dok ih je umakao u posudu i brisao finim platnenim runikom, a tu je slabost pokuao prikriti im prije tako to ih je spustio u krilo. Stolac tono nasuprot njemu ostao je prazan.

Cazaril kimne glavom prema stolcu i plaho zapita provincijaricu: Hoe li nam se udova kraljinica pridruiti veeras, Vaa Milosti?

Njezine se usne stisnu. Naalost, Ista se ne osjea dovoljno dobro veeras. Ona... najee jede u svojim odajama.

Cazaril utke pretrpi trenutak nelagode i odlui se kasnije raspitati to tono mui majku kraljinca i kraljinice. Iz provincijariine reakcije dalo se zakljuiti da je rije o nekoj kroninoj ili dugoj bolesti, ili o neem prebolnom da bi se o tome razgovaralo. Kako je ve dugo vremena bila udovica, Ista je bila poteena opasnosti daljnjih poroda, tog prokletstva mladih ena, no zato je bila podlona svim onim drugim zastraujuim poremeajima koji znaju zadesiti ene njezine dobi... Ista je bila druga ena kraljina Iasa i udala se za njega kad je on bio ovjek u srednjim godinama, a njegov sin i nasljednik Orico ve odrastao mukarac. Dok je, prije mnogo godina, kratko boravio na dvoru Chaliona, Cazaril ju je promatrao samo sa sigurne udaljenosti; doimala se sretnom, a kraljin ju je u poetku njihova braka volio kao zjenicu svog oka. Ias je bio lud i za svojom kerkicom Iselle koja je netom prohodala i sinom Teidezom koji je bio jo dojene na njedrima dojilje.

Njihovu je sreu zasjenila tragina izdaja lorda dy Luteza i, prema miljenju mnogih, upravo je to bio razlog zbog kojeg je vremeni kraljin prije vremena umro od tuge. Cazaril nije mogao a da se ne zapita nije li bolest, koja je oigledno natjerala kraljinicu Istu da se povue s dvora svog posinka, uzrokovana nekim zlosretnim politikim razlozima. No prema svim saznanjima, novoustolieni kraljin Orico odnosio se s potovanjem prema pomajci i bio ljubazan prema polubratu i polusestri.

Cazaril se zakalje ne bi li prikrio kruljenje u elucu, a zatim mu panju privue kraljinev glavni uitelj, koji je sjedio na sasvim drugom kraju stola iza gospe Betriz. Provincijarica je, kimnuvi glavom s kraljevskom otmjenou, zatraila od njega da izgovori molitvu Svetoj Obitelji i zatrai njihov blagoslov za obrok koji e uslijediti. Cazaril se nadao da e uslijediti uskoro. Zagonetka praznog stolca rijeila se nedugo zatim, kad je dvorski upravitelj, gospar dy Ferrej, uurbano uao i kratko se ispriao svima prisutnima zbog kanjenja prije nego to je sjeo.

Zaustavio me sveenik iz reda Kopileta, objasnio je dok su sluge posluivale kruh, meso i sueno voe.

Cazaril se tekom mukom suzdravao da ne prione jelu pohlepno poput izgladnjela psa, ali iz pristojnosti najprije ispusti upitan zvuk pa tek onda uzme prvi zalogaj.

Uistinu razgovorljiv mladi ovjek, nastavi dy Ferrej.

to sad hoe? zapita provincijarica. Jo priloga za bolnicu za nahoad? Ta proli smo tjedan poslali jednu krinju. Dvorske sluge naprosto odbijaju poklanjati jo stare odjee.

Dojilje, odvrati dy Ferrej vaui.

Provincijarica frkne nosom. Ne s mojeg dvora!

Ne, ali me zamolio da proirim glas da Hram trai pomo. Nada se da bi netko mogao imati roakinju sklonu pobonom milosru. Prolog su tjedna pronali jo jedno dojene koje je netko ostavio ispred stranjih vrata, a oekuje da e ih biti jo. Navodno je takvo doba godine.

Prema nauku reda Kopileta, neeljena su se djeca ubrajala u neuobiajene pojave i dogaaje koji su bili u nadlenosti tog boga, a ukljuivale su, naravno, kopilad i djecu koja su prerano ostala bez roditelja. Bolnice za nahoad i sirotita Hrama bile su jedan od osnovnih zadataka ovog reda. Cazaril pomisli kako bogu koji navodno zapovijeda odredom demona ne bi trebalo biti tako teko iskamiti priloge za dobra djela svog reda.

Cazaril oprezno dolije vodu u svoje vino. Tako se odnositi prema ovoj berbi bio je zloin, ali s obzirom na njegov prazan eludac, vino bi mu zasigurno udarilo u glavu. Provincijarica mu kimne u znak odobravanja, no zatim se upusti u raspravu na istu temu sa svojom roakinjom, iz koje je izala kao djelomina pobjednica izborivi se za pola ae nerazvodnjenog vina.

Gospar dy Ferrej nastavi: No sveenik mi je ispriao i jednu zanimljivu pripovijest. Pogodite tko je noas umro?

Tko, tata? gospa Betriz ga ohrabri da nastavi.

Gospar dy Naoza, slavni duelant.

To ime Cazarilu nije bilo poznato, ali provincijarica frkne nosom. Bilo je i vrijeme. Uasan ovjek. Ja ga nikad nisam primila, iako pretpostavljam da su neki bili dovoljno nerazboriti da to uine. Je li mogue da je napokon podcijenio rtvu... mislim, suparnika?

Upravo tu pria postaje najzanimljivija. ini se da je ubijen arolijom smrti. Uto dy Ferrej, u maniri pravog pripovjedaa, otpije dug gutljaj vina, dok se meu prisutnima za stolom pronese zgranuti amor. Cazaril zastane u pola zalogaja.

Hoe li Hram pokuati odgonetnuti tu zagonetku? upita kraljinica Iselle.

Nema tu nikakve zagonetke. Prije bih rekao da je rije o tragediji. Prije otprilike godinu dana dy Naoza se na ulici sudario sa sinom jedincem ovdanjeg trgovca vunom, to je, kao i obino, zavrilo dvobojem. Odnosno, dy Naoza je tvrdio da je bila rije o dvoboju, iako su oni koji su pribivali dogaaju to nazvali okrutnim ubojstvom. No iz nepoznatog razloga, kad je mladiev otac pokuao izvesti dy Naozu pred lice pravde i zatraio od njih da svjedoe na sudu, od njih nije bilo niti traga ni glasa. A ukalo se i da je sueva estitost upitna.

Provincijarica ispusti siktav zvuk u znak negodovanja. Cazaril se usudi progutati zalogaj i rei: Nastavite, molim vas.

Ponukan njegovom molbom, dvorski upravitelj nastavi: Trgovac je bio udovac, a mladi mu je bio ne samo sin jedinac nego i jedino dijete. A to je jo gore, trebao se uskoro i vjenati. arolija smrti je runa stvar, bez daljnjega, ali ne mogu barem malo ne suosjeati sa sirotim trgovcem. Dobro, bogatim trgovcem, pretpostavljam, ali u svakom sluaju prestarim i nedovoljno vjetim u maevanju da bi pobijedio nekoga poput dy Naoze. I stoga je posegnuo za onim to mu se uinilo jedinim rjeenjem. Kako sam uo, napustio je posao i sljedeu godinu proveo prouavajui crnu magiju. Hram bi se trebao dobro zamisliti nad tim gdje je pronaao sve to tivo, kaem vam. I onda se sino povukao u nekakvu naputenu vjetrenjau udaljenu desetak kilometara od Valende i pokuao prizvati demona. I tako mi Kopileta, uspio je! Njegovo su tijelo jutros pronali.

Otac Zime bio je bog svih nepreuranjenih smrti, i pravednih. No Kopile je, uza sve ostale nesree koje su bile njegova zasluga, bio bog ubojica. tovie, i bog cijelog mnotva drugih prljavih poslova. ini se da je trgovac znao u ijoj e trgovini pronai svoje udotvorno rjeenje. Cazarilu se najednom uini da biljenica u njegovu prsluku tei nekoliko kilograma te da bi mogla progorjeti tkaninu i planuti.

E pa ja nimalo ne suosjeam s njim, ree kraljinac Teidez. To je bio kukaviki in!

Jest, ali to moete oekivati od jednog trgovca? primijeti njegov uitelj s dna stola. Ljudi njegova stalea nisu odgajani prema istom kodeksu asti kao prava gospoda.

Ali to je tako tuno, pobuni se Iselle. Mislim, to sa sinom koji se upravo trebao vjenati.

Teidez prezirno dobaci: Djevojke. Jedino na udaju mislite. Ali to je vei gubitak za kraljevinu? Nekakav vunar koji samo zgre novac ili maevalac? Svaki duelant s takvom vjetinom zacijelo bi kraljinu dobro sluio kao vojnik!

Iz iskustva znam da to nije uvijek tako, ree Cazaril oporo. Kako to mislite? Teidez e na to izazovno.

Cazaril skrueno promrmlja: Ispriavam se. Prekinuo sam vas.

U emu je razlika? Teidez je bio uporan.

Provincijarica kucne prstom o stolnjak i uputi mu zagonetan pogled. Molim te pojasni, katelane.

Cazaril slegne ramenima i gotovo se neprimjetno nakloni mladiu u znak isprike. Razlika je, moj kraljine, u tome da vjeti vojnik ubija vae neprijatelje dok vjeti duelant ubija vae saveznike. Vama preputam odluku o tome kojeg bi od te dvojice mudar zapovjednik vie volio imati u svom taboru.

Tako, ree Teidez. Utihne i zamisli se.

ini se da trgovevu biljenicu nee morati odmah vratiti odgovornim vlastima, niti da e mu to biti tako teko. Cazaril bi sutra na miru mogao potraiti sveenika u hramu Svete Obitelji ovdje u Valendi i predati je kako bi je mogli proslijediti dalje. Tekst e trebati deifrirati; nekima se takva zagonetka inila tekom ili zamornom, no Cazarila je to oduvijek zabavljalo. Pitao se bi li trebao, iz pristojnosti, ponuditi da je on pokua odgonetnuti. Dotakne svoje mekano vuneno ruho i bude mu drago to se pomolio za ovjekovu duu tijekom njegova urnog pogreba.

Namrtivi svoje tamne obrve, Betriz zapita: Tko je bio sudac, tata?

Dy Ferrej je na trenutak oklijevao, a zatim slegne ramenima. asni sudac Vrese.

Ah, oglasi se provincijarica. On. Nos joj se namreka kao da je osjetila nekakav neugodan miris.

Dakle, duelant mu je zaprijetio? upita kraljinica Iselle. Nije li trebao... nije li mogao zatraiti pomo, ili dati uhititi dy Naozu?

Mislim da ak ni dy Naoza nije toliko nesmotren da prijeti pravosudniku pokrajine, odgovori dy Ferrej. Ali je vjerojatno zastraio svjedoke. Vresea su, hm, vjerojatno pridobili nekim manje nasilnim sredstvima. Ubaci komadi kruha u usta te protrlja palac i prstenjak oponaajui ovjeka koji gladi novi.

Da je sudac asno i hrabro obavio svoj posao, siroti trgovac ne bi bio prisiljen posegnuti za arolijom smrti, polako e Iselle. Dvoje ljudi je mrtvo i prokleto, a mogao je biti samo jedan... a ak i da su ga osudili na smrt, dy Naoza bi se imao vremena pokajati za grijehe prije nego to stane pred bogove. Ako sve ovo nije tajna, zato je taj ovjek jo uvijek sudac? Bako, ne moe li ti neto uiniti po tom pitanju?

Provincijarica stisne usne. Imenovanje pravosudnika pokrajine nije u mojoj nadlenosti, draga moja. Niti njihovo opozivanje. Da jest, ta bi sluba imala mnogo urednije vodstvo, uvjeravam te. Otpije gutljaj vina te nadoda, ponukana unukinim namrtenim pogledom: Ja u Baociji imam velike povlastice, dijete, ali ne i velike ovlasti. Iselle pogleda prvo prema Teidezu, a zatim prema Cazarilu, pa ozbiljnim glasom ponovi pitanje koje je njezin brat maloas postavio: U emu je razlika?

Jedno znai imati pravo vladati i dunost zatititi! Drugo znai imati pravo na zatitu, odgovori provincijarica. Naalost, razlika izmeu provincijara i provincijarice nije u samo nekoliko slova. Teidez se zasmijulji. Misli, poput razlike izmeu kraljinca i kraljinice?

Iselle se okrene prema njemu podignutih obrva. Tako, dakle? A to ti predlae da se uini kako bi taj potkupljivi sudac bio smijenjen, djeae s povlasticama?

Dosta, vas dvoje, oglasi se provincijarica toboe strogim glasom, koji je svejedno odavao bakinu blagost. Cazaril se kriom osmjehne. Nema dvojbe, unutar ovih zidova vladala je ona, i to prema pravilima starijima od chalionskog zakona. Njezina je dravica bila malena, ali dostatna.

Razgovor je skrenuo u neto mirnije vode kad su sluge iznijele kolae, sir i vino iz Brajara. Cazaril se prejeo, nadajui se da nitko nije primijetio. Ako uskoro ne prestane, pozlit e mu. Ali zlaano desertno vino bilo je tako pitko da su mu umalo potekle suze; to je vino pio nerazvodnjeno, ali se uspio prisiliti da se zaustavi na jednoj ai.

Nakon obroka ponovno su uslijedile molitve, a zatim je kraljinca Teideza njegov uitelj odvukao na pouku. Provincijarica poalje Iselle i Betriz u njihove odaje kako bi se posvetile vezenju. Otile su trkom, a dy Ferrej ih je slijedio neto sporijim korakom.

Hoe li uistinu mirno sjediti za vezivom? Cazaril upita provincijaricu promatrajui ih dok su odlazile u oblaku lepravih utavih suknja.

Brbljaju i smijulje se dok to postane nepodnoljivo, ali da, vrlo su spretne vezilje, odgovori provincijarica napuivi usne u znak negodovanja, kojem je protuslovila toplina u njezinim oima.

Vaa je unuka iznimno ljupka mlada dama.

Mukarcu odreene dobi, Cazarile, sve se mlade dame ine ljupkima. To je prvi simptom senilnosti.

Istinu zborite, moja gospo. Usne mu se razvuku u smijeak.

Ve je dvije guvernante dovela do ruba ivaca, a ini se da je naumila to isto napraviti i treoj, ako je suditi po silnim pritubama koje sirota ena ima na nju. A s druge strane... provincijariin se zajedljivi glas uspori, bolje da je jaka. Jednog e je dana, to je neizbjeno, poslati daleko od mene, i vie neu biti u mogunosti pomoi joj... zatititi je...

Privlana, neiskusna mlada kraljinica bila je tek pijun, a ne lovac, u politikim igrama Chaliona. Cijena njezine ruke bit e visoka, ali politiki i financijski povoljan brak ne mora se nuno pokazati dobrim izborom kad je rije o intimnijim pitanjima. Udova provincijarica imala je sree u izboru suprunika, ali je za svoga dugog ivota zacijelo imala prilike vidjeti svekolike brane sudbine koje mogu zadesiti ene visoka roda. Hoe li Iselle poslati u daleku Darthacu? Ili je udati za nekog roaka u kraljevini Brajar s kojim je vee prebliska krvna veza? Sauvajte bogovi da bude prodana Roknarcima kao zalog nekoga privremenog mira i prognana na Arhipelag.

Promatrala ga je postrance pri svjetlu bogatih svijenjaka koje je oduvijek voljela. Koliko ti je sada godina, katelane? Mislim da ti je bilo trinaestak kad te otac poslao ovamo da slui mom dragom provincijaru.

Otprilike toliko, da, Vaa Milosti. Sad mi je trideset i pet.

Aha. Onda bi trebao obrijati to neuredno raslinje to ti je izraslo na licu. Zbog njega izgleda petnaest godina stariji.

Cazaril razmotri treba li joj uzvratiti podrugljivom primjedbom o tome kako je preuranjena starost uobiajena posljedica sluenja na roknarskim galijama, ali nije bio raspoloen za dosjetke. Umjesto toga ree: Nadam se, gospo, da nisam ozlovoljio kraljinca svojim trabunjanjem.

Vjerujem da si ak uspio natjerati mladog Teideza da zastane i porazmisli. A to se ne dogaa esto. Voljela bih da njegovu uitelju to ee polazi za rukom. Kratko zabubnja tankim prstima po stolnjaku i iskapi svoju aicu vina. Poloi je na stol i nadoda: Ne znam u kakvom si svratitu punom buha namjeravao provesti no, katelane, ali poslat u paa po tvoje stvari. Veeras spava ovdje.

Zahvaljujem vam, vaa Milosti, i prihvaam s dubokom zahvalnou. I spremnou. Hvala budi bogovima, o, pet puta svakome od njih pet, da su ga konano negdje primili, makar samo privremeno. Oklijevao je, posramljen. Ali, ovaj... nema potrebe gnjaviti Vaeg paa.

Ona ga pogleda podignuvi obrvu. Tome oni i slue. Kao to se vjerojatno sjea.

Da, ali... kratko se osmjehne i pokae rukom na sebe, ovo su sve moje stvari.

Pogleda ga bolno dirnuta, a on nastavi tihim glasom: Imao sam i manje kad su me izbacili s ibranske galije u Zagosuru. Na sebi je imao tek neopisivo prljav komad tkanine svezan oko bokova, i kraste. Ministranti su dronjke spalili prvom prigodom.

U tom e te sluaju moj pa, ree provincijarica odmjerenim glasom, jo uvijek ga netremice promatrajui, otpratiti do tvojih odaja. Moj lorde katelane.

Ustajui sa stolca, nadoda, dok joj je roakinja-dvorkinja pomagala da se uspravi: Razgovarat emo opet sutra.

Njegova odaja, smjetena u starom krilu dvorca, bila je namijenjena poasnim gostima ne toliko zbog silne udobnosti koliko zbog injenice da je u toj prostoriji spavalo nekoliko povijesno znamenitih vladara. Sam je Cazaril bezbroj puta posluivao goste koji su tu boravili. Krevet je imao tri madraca, od slame, perja i paperja, i bio je prekriven najmekim moguim plahtama te pokrivaem koji su izvezle dvorkinje. Prije nego to ga je pa napustio, stigle su dvije sluavke nosei vodu za pranje, vodu za pie, runike, sapun, akalicu te dugu izvezenu nonu koulju, kapu i papue. Cazaril je imao namjeru spavati u mrtvaevoj koulji.

Najednom mu sve to postane previe. Sjedne na rub kreveta drei koulju u rukama i brizne u pla, isprekidano jecajui. Gutajui suze, rukom dade znak uznemirenim slugama da ga ostave.

to je njemu? uo je sluavkin glas dok su koraci zamirali na hodniku, a njemu niz nos klizile suze.

Pa odgovori s gnuanjem: Luak, pretpostavljam.

Nakon kratke stanke do njega jedva ujno dopre sluavkin glas: E, pa, onda e se ovdje savreno uklopiti, zar ne...

3

U sivom praskozorju Cazarila probudi dozivanje u dvoritu i zveket lonaca u daljini zvukovi dvora koji se budi. Otvorivi oi, na trenutak ga obuzme panika jer se nije mogao odmah sjetiti gdje se nalazi, no mekoa toplog kreveta i pokrivaa od perja natjera ga da ponovno legne i nastavi drijemati. Ne spavati vie na tvrdoj klupi. Ne ljuljati se vie gore-dolje. Uope se ne kretati, o bogovi, to je raj. Leati mirno na vornatim leima.

Svetkovina Kerkina dana trajat e od jutra do mraka. Moda bi se mogao ostati izleavati u krevetu dok se ostali ukuani ne upute na procesiju i kasno ustati. Neujno lunjati uokolo, izleavati se na suncu zajedno s dvorskim makama. A kad ogladni, prisjetit e se starih uspomena na dane kad je bio pa i na to kako je neko znao navesti kuharicu da mu udijeli kakav slastan zalogaj vika...

Otro ga kucanje na vratima prekine u ugodnom snatrenju. Cazaril se prene, a zatim se opusti zauvi glas gospe Betriz kako ga doziva: Lorde Cazarile? Jeste li budni? Katelane?

Trenutak, gospo, dovikne Cazaril. Otkotrlja se do ruba kreveta i tekom mukom odvoji od oboavanog madraca. Pletena prostirka od rogoza na podu sprjeavala je da mu hladni kamen nagriza bosa stopala. Protrese se kako bi mu bogata platnena koulja skliznula i pokrila noge te se odvue do vrata i odkrine ih. Izvolite?

Stajala je u hodniku drei svijeu u lampionu od puhanog stakla u jednoj ruci, dok je drugom tekom mukom pridravala odjeu sloenu na hrpi, koni remen i neto to je zveketalo. Bila je potpuno odjevena za dananju svetkovinu, u modroj haljini i bijelom ogrtau koji joj je od ramena sezao sve do glenja. Tople su joj smee oi veselo blistale pri svjetlosti svijee. Cazaril joj nije mogao ne uzvratiti smijeak.

Njezina vam Milost provincijarica eli blagoslovljen Kerkin dan, Betriz pozdravi Cazarila i snano nogom gurne vrata prestraivi ga tako da je odskoio prema natrag. Njiui bokovima ue u sobu, preda mu svjetiljku uz molbu: Pridrite mi ovo, molim Vas, i odloi hrpu koju je nosila na rub njegova kreveta: komade modre i bijele tkanine te ma na opasau. Cazaril poloi svjetiljku na krinju podno kreveta. alje vam ovu odjeu i moli da se, ako vam je po volji, pridruite dvoru na jutarnjoj molitvi u dvorani predaka. Nakon toga emo dorukovati u prostoriji koju ete, kako je rekla, zasigurno znati pronai.

Uistinu, gospo.

Zapravo, tatu sam zamolila za ma. To je drugi najbolji kojeg ima. Rekao je da e mu biti ast posuditi vam ga. Pogleda ga s izrazitim zanimanjem. Je li istina da ste sudjelovali u nedavnom ratu?

Mmm... kojem tono?

Sudjelovali ste u vie njih? Ona razrogai oi, a zatim mirne.

U svakom od njih u posljednjih sedamnaest godina, ini mi se. Dobro, ne ba. Veinu nedavnoga neuspjelog ratnog pohoda na Ibru prosjedio je u tamnicama u Brajaru, a propustio je i onu nesmotrenu ekspediciju koju je kraljin poslao u znak podrke Darthaci jer je imao drugog posla: roknarski general s kojim se provincijar Guaride onako nevjeto pokuavao nagoditi podvrgnuo ga je iznimno domiljatim oblicima muenja. Osim ta dva, u posljednjih deset godina nije bilo poraza kojem nije pribivao. Tu i tamo, tijekom godina, odgovori neodreeno. Odjednom ga uasne svijest o tome da njegovo nago tijelo od njezinog nevinog pogleda dijeli tek tanak sloj tkanine. Pogrbi se i prekrii ruke u krilu te se slabano osmjehne.

O, na to e ona, shvativi znaenje njegova pokreta. Zar vam je neugodno? Ali moj otac kae da vojnici nemaju ednosti, zbog toga to mnogo njih dijeli isti ivotni prostor dok su na ratitu.

Podigne pogled prema njegovu licu koje se zaarilo. Cazaril uspije protisnuti: Ja sam bio zabrinut za vau ednost, gospo.

Nema veze, veselo e ona.

Nije otila.

On kimne glavom prema hrpi odjee. Ne bih htio smetati obitelji tijekom svetkovine. Jeste li sigurni...?

Ona usrdno sklopi ruke, a pogled joj se produbi. Ali morate doi na procesiju, i morate, morate, morate pribivati obredu darivanja povodom Kerkina dana u hramu. Kraljinica Iselle e ove godine preuzeti ulogu Gospe Proljea. Poskoila je na prstima, uporno ga salijeui.

Cazaril se glupavo nasmijei. U redu, ako vam je toliko stalo. Kako da odoli ovakvoj nestrpljivosti i oduevljenju? Kraljinica Iselle uskoro bi mogla navriti esnaest ljeta; pitao se koliko je godina gospi Betriz? Premlada je za tebe, staro mome. Ali nema nita loe u tome da je promatra s iskljuivo estetskim divljenjem i da zahvali boicama to su je obdarile mladou, ljepotom i arom. To su darovi koje su one rasipale po svijetu, kako bi ga uljepavali poput cvijea.

A osim toga, gospa Betriz zakljui na kraju, provincijarica vas je pozvala.

Cazaril iskoristi priliku i upali svoju svjetiljku uz pomo njezine te joj vrati staklenu kuglu unutar koje je plamtjela svijea, dajui joj na taj nain do znanja da je vrijeme da ode i ostavi ga da se odjene. Pri dvostruko jaem svjetlu izgledala je jo ljupkije, dok je on zasigurno izgledao jo manje privlano. Upravo kad se spremala otii, Cazaril se sjeti da bi od nje mogao saznati odgovor na pitanje koje je sino mudro preutio.

Priekajte, gospo...

Ona se okrene s izrazom budne znatielje.

Nisam htio dosaivati provincijarici, a jo manje postaviti to pitanje pred kraljincem i kraljinicom, no znate li to mui kraljinicu Istu? Ne bih htio neto rei ili uiniti iz neznanja...

Sjaj u njezinim oima ugasne. Slegne ramenima. Ona je... iscrpljena. I razdraljiva. To je sve. Nadamo se da e se poeti bolje osjeati sada kad stiu toplija vremena. Ljeti joj je, ini se, uvijek bolje.

Koliko ve dugo ivi ovdje sa svojom majkom?

Ovo je esta godina, gospodine. Kratko mu se nakloni. Sad moram ii, kraljinica Iselle me treba. Nemojte kasniti, katelane! Ponovno mu se osmjehne otkrivajui jamice, a zatim izjuri van.

Nije mogao zamisliti da bi ta mlada dama igdje mogla zakasniti. Njezina je energija bila zauujua. Odmahujui glavom stao je pregledavati novu poklonjenu odjeu dok mu je osmijeh koji mu je dobacila na odlasku jo uvijek igrao na usnama.

U svakom sluaju, poeli su mu poklanjati sve kvalitetniju staru odjeu. Plava tunika od svile i brokata, modre platnene hlae i ogrta od bijele vune koji mu je sezao do koljena bili su isti, a sitne zakrpe i mrlje na njima gotovo neprimjetne. Vjerojatno je rije o dy Ferrejovu sveanom ruhu koje mu je postalo pretijesno, ili moda ak o davno pospremljenoj odjei pokojnog provincijara. U svakom sluaju, prijanji je vlasnik bio krupniji mukarac, ako je suditi po tome to mu je odjea bila pomalo preiroka. S maem o lijevom boku, Cazaril urno napusti kulu i uputi se preko sivog dvorita prema dvorani predaka.

Na dvoritu ga doeka prohladan i vlaan zrak zbog kojeg su ploe po kojima je gazio u svojim izmama s izlizanim potplatima bile skliske. Nekoliko je zvijezda jo uvijek mutno sjalo na nebu. Cazaril gurne teke drvene vratnice dvorane i poviri unutra. Svijee, obrisi ljudi; zar kasni? Klizne unutra, a oi mu se polako ponu privikavati na tamu.

Ne kasni nego je uranio. Na desetke votanica dogorijevalo je ispred svakog reda malih obiteljskih spomen-ploa na suprotnoj strani prostorije. Dvije ene umotane u alove sjedile su na klupi u prvom redu i budno promatrale treu.

Udova kraljinica Ista leala je niice na podu ispred oltara u stavu najdublje pokornosti, irom raskrilivi ruke i grei prste. Nokti su joj bili izgrieni gotovo do krvi. inilo se da lei u lokvi nagomilanih podsuknja i alova. Kosa joj se u gustim kovrama rasula oko nje poput lepeze, neko zlaane boje, a sada potamnjela sjaja i pepeljasta. Cazaril se na trenutak zapita nije li moda zaspala tu na podu koliko je nepomino leala. No uto Ista okrene glavu i priljubi svoj mekani bijeli obraz uz pod, a on spazi da su joj oi otvorene, sive i nepomine, prepune neisplakanih suza.

Njezino lice, na kojem se ocrtavala beskrajna tuga, Cazarila podsjeti na neke ljude koje je upoznao, tijela i duha slomljena uslijed tamnovanja i uasa koje su doivjeli na galijama. Moda ak i na njega samog kad se onomad ogledao u loe uglaanom metalnom zrcalu u Majinu domu u Ibri, nakon to su mu ministranti obrijali bezizraajno lice i nagovarali ga da se pogleda; eto, nije li tako bolje? Ipak, bio je sasvim siguran da kraljinica nikad u ivotu nije nogom kroila u tamnicu ni osjetila njezin smrad, niti je ikad osjetila ujed bia, te da na nju vjerojatno nikad nitko nije dignuo ruku u srdbi. to joj se onda dogodilo? Stajao je nepomino, razmaknutih usana, bojei se prozboriti.

Zauvi iza sebe kripanje vrata i komeanje, okrene se i spazi udovu provincijaricu kako ulazi u dvoranu dok ju je roakinja pridravala. U prolazu ga pozdravi podignuvi obrvu, a on joj odgovori naglim i kratkim naklonom. Dvorkinje iz kraljiniine pratnje prenue se i ustadoe te se naklonie izgledajui poput duhova.

Provincijarica se dugim koracima zaputi kroz klupe prema oltaru i stane promatrati svoju ker bezizraajna lica. Jao meni. Koliko je dugo ovdje?

Jedna od dvorkinja ponovno se kratko nakloni. Probudila se usred noi, Vaa Milosti. Smatrale smo da je pametnije dopustiti joj da doe ovamo nego joj se suprotstavljati. Kako ste i naredili...

U redu, u redu. Provincijarica odmahne rukom na ovo usplahireno objanjenje. Je li ita odspavala?

Moda sat ili dva, gospo.

Provincijarica uzdahne i spusti se na koljena pored svoje keri. Glas joj poprimi njean ton, i sva gorina iz njega iezne. Po prvi put Cazaril u njemu zauje starost.

Ista, mila. Ustani i vrati se u krevet. Mi emo se ostali danas pobrinuti za molitve.

ena koja je leala ispruena na tlu dvaput otvori usta prije nego to kroz njih izau rijei. Ako bogovi uope uju. Ako uju, onda ne govore. Odvratili su pogled od mene, majko.

Starica je gotovo nespretno pogladi po kosi. Drugi e se danas moliti. Zapalit emo nove svijee i pokuati iznova. Neka te tvoje dvorkinje odvedu natrag u krevet. Hajde, ustani sada.

Kraljinica zamrca, zatrepe i oklijevajui ustane. Provincijarica kimne prema dvorskim damama koje pourie naprijed kako bi izvele kraljinicu iz dvorane, skupljajui za njom alove koji su joj klizili s ramena. Dok je prolazila pored njega, Cazaril joj polako i pomno promotri lice, no na njemu nije primijetio nikakav trag teke bolesti, nikakve mrlje po koi ili poutjele bjeloonice, niti ispijenost. inilo se da ona i ne zamjeuje Cazarila, bradatog stranca kojeg je pogledala bez naznake da ga je prepoznala. Zapravo i nije bilo razloga da se sjeti ba njega, tek jednog od desetak paeva koji su se tijekom godina izmijenili na dy Baocijinom dvoru.

Provincijarica se osvrne kad su se vrata za njezinom kerkom zatvorila. Cazaril joj je stajao dovoljno blizu da primijeti kako je tiho uzdahnula.

Duboko joj se nakloni. Zahvalan sam vam na ovom sveanom ruhu, Vaa Milosti. Ako... na trenutak je oklijevao. Ako ita mogu uiniti da olakam teret vama ili kraljinici, imate samo zatraiti.

Ona se nasmijei, uzme ga za ruku i potapa je pomalo odsutno, ali ne odgovori. Uputi se prema prozoru na istonoj strani prostorije i otvori kapke kroz koje prodre svijetloruiasta zora.

Gospa dy Hueltar pogasila je svijee uokolo oltara i sakupila sve dogorjele votanice u koaru koju je donijela s tom svrhom. Provincijarica i Cazaril priskoie joj u pomo, zamijenivi otune okrajke u svakom od svijenjaka novim, svjee napravljenim svijeama od pelinjeg voska. Kad su ispred svake spomen-ploe postavili desetke svijea koje su stajale uspravno poput mladih vojnika, provincijarica napravi korak unatrag i zadovoljno kimne glavom.

Uto pone pristizati i ostatak dvora, a Cazaril zauzme mjesto na klupi u posljednjem redu, gdje nikome nije smetao. Kuhari, sluge, paevi, konjuari, lovac i sokolar, majordom, dvorski upravitelj, svi odjeveni u svoja najraskonija ruha, sa to je vie mogue modrih i bijelih komada odjee, poeli su jedan za drugim ulaziti i zauzimati svoja mjesta. Zatim je ula gospa Betriz vodei kraljinicu Iselle, sveano odjevenu i pomalo ukoenu u raskonom, vieslojnom i velianstveno izvezenom ruhu Gospe Proljea, ija joj je uloga danas dodijeljena. Paljivo su sjele na klupu u prvom redu i trudile se da se ne zahihou. Za njima je uao sveenik reda Svete Obitelji iz gradskog hrama, koji se takoer preodjenuo iz jueranjeg crno-sivog ruha svojstvenog Ocu u Kerkino modro-bijelo. Sveenik je pred okupljenima odrao kratku molitvu za izmjenu godinjih doba i pokoj mrtvima ije su obitelji izloile spomen-ploe te je, dok su prve suneve zrake prodirale kroz prozor na istoku, obredno ugasio posljednju svijeu koja je preostala gorjeti na cijelom dvoru.

Zatim su se svi okupili kako bi dorukovali hladan narezak posluen na stolovima u dvoritu. Hladan, ali ne i siromaan. Cazaril se morao podsjetiti da ne treba pokuati nadoknaditi tri godine oskudice u jednom danu i da ga uskoro eka duga etnja nizbrdo i uzbrdo. No ipak je bio ugodno sit kad su sluge uvele Iselleinu bijelu mulu.

I ona je bila ukraena modrim vrpcama i svjeim cvijeem koje joj je bilo upleteno u grivu i rep. Velianstveni samar bio je ukraen izvezenim simbolima Gospe Proljea. Iselle, odjevenu u hramsko ruho i s kosom poeljanom tako da joj se u kovrama sputala niz ramena poput jantarnog vodopada te ukraenom krunom od lia i cvijea, sluge su paljivo popele u sedlo i poravnale joj nabore na haljini. Ovoga se puta popela u sedlo uz pomo stolca za uzjahivanje i dvojice krupnih mladih paeva. Sveenik prihvati modri svileni povodac te izvede ivotinju kroz vrata. Provincijarici su sluge pomogle uspeti se na mirnu kobilu dlake boje ljenjaka sa snjeno bijelim nazuvcima i takoer ukraenu vrpcama i cvijeem, koju je vodio dvorski upravitelj. Cazaril prigueno podrigne, a kad mu dy Ferrej da znak da im se pridrui, zabrza do mjesta iza dama na konjima i ljubazno prui ruku gospi dy Hueltar. Ostatak dvora, oni koji e sudjelovati u procesiji, zaputi se pjeice za njima.

Vesela se gomila vijugajui zaputi gradskim ulica