Kibou-daini je planet opsjednut varanjem smrti. Bilo bi licemjerno da im Carski Revizor Vorkosigan predbacuje zbog toga kad i sam vara smrt otkad zna za sebe, Ali kad se jedna kibou-dainijska kriozamrznute korisnike vodi u neizvjesnu budualje Milesa, svog najboljeg istraitelja, da izvidi situaciju.

Planet Kibou-daini svoju kulturu i gospodarstouvanju mrtvih u nadi njihova skorog oivljavanja. Kako to obiprirodne tekovine, ta e praksa ubrzo pose na Kibou-dainiju razbuktava generacijski sukob oko novca i resursa, premda na planetu koji vrvi izbjeglicama izmjetenima iz svog vremena ni generacija vie nije ono to je nekad bila. Tu i djeaka koji oboava ivotinje i elje da svoju priu iznova ispie sama i zagonetnu staricu koja praktitajnicama ne treba stajati na ulj. Podmii to ne zato to je u kriokombama nestalo struje. A samom u epicentru svih nevolja nalazimo Milesa!

1

je planet opsjednut varanjem smrti. Bilo bi licemjerno da im Carski Revizor predbacuje zbog toga kad i sam vara smrt otkad zna za sebe, isto da joj vrati milo za drago.

dainijska krio-korporacija - besmrtna kompanija zaduena da svoje bolno smrtne zamrznute korisnike vodi u neizvjesnu budunost - pokua proiriti na Barrayarsko Carstvoalje Milesa, svog najboljeg istraitelja, da izvidi situaciju.

daini svoju kulturu i gospodarstvo sve vie i vie posveuje iskljuuvanju mrtvih u nadi njihova skorog oivljavanja. Kako to obino biva kad se ovjek bezo

e praksa ubrzo poeti stvarati razumljive demografske potekodainiju razbuktava generacijski sukob oko novca i resursa, premda na planetu koji vrvi

izbjeglicama izmjetenima iz svog vremena ni generacija vie nije ono to je nekad bila. Tu aka koji oboava ivotinje i uva opasnu tajnu, Snjeguljicu zarobljenu u ledenom lijesu koja gori od

u iznova ispie sama i zagonetnu staricu koja praktiki utjelovljuje maksimu da tajnicama ne treba stajati na ulj. Podmiivanje, korupcija, zavjera, otmica - neto je trulo na K

riokombama nestalo struje. A samom u epicentru svih nevolja nalazimo Milesa!

je planet opsjednut varanjem smrti. Bilo bi licemjerno da im Carski Revizor Miles isto da joj vrati milo za drago.

tna kompanija zaduena da svoje bolno smrtne Barrayarsko Carstvo, car Gregor

uje iskljuivo krionikom ovjek bezono plete u

eti stvarati razumljive demografske potekoe. Miles otkriva da dainiju razbuktava generacijski sukob oko novca i resursa, premda na planetu koji vrvi

izbjeglicama izmjetenima iz svog vremena ni generacija vie nije ono to je nekad bila. Tu e pronai jo ajnu, Snjeguljicu zarobljenu u ledenom lijesu koja gori od

ki utjelovljuje maksimu da neto je trulo na Kibou-dainiju,

riokombama nestalo struje. A samom u epicentru svih nevolja nalazimo Milesa!

2

Lois McMaster Bujold

LEDENE OPEKLINE

Crioburn

Aneli su pljutali na sve strane. Miles je trepnuo, dajui sve od sebe da zlatasta oblija koja su mu sijevala pred oima

svede na puke svjetlosne bljeskove, ali siune, jasno ocrtane prilike zdvojnih lica i zaokrugljenih usta nisu se dale otjerati. Njihovi drhtavi vapaji zvuali su kao fijukanje udaljenog vatrometa iji se odjeci sudaraju meu brdima.

Ah, divno. I slune halucinacije. Dodue, u ovom smetenom stanju privienja su za njega bila opasnija od zvukova. Ako

primjeuje stvari kojih nema, lako bi se moglo dogoditi da ne primijeti stvari kojih ima, okno stubita, na primjer, ili pukotine u podu ovog hodnika. Ili balkonsku ogradu, iako bi nju valjda osjetio jer bi mu se utisnula u prsa? Zapravo nije u toj gustoj tmini vidio nita - ak ni svoje ruke, kojima je nesigurno napipavao put. Srce mu je kucalo prebrzo, krv bubnjala u uima poput valova koji se potmulo razbijaju o obalu, njegova suha usta gutala su zrak. Mora usporiti. Smrknuto je pogledao aneoske oborine. Zapravo je bio uvrijeen. Ako ve moraju tako blistati, u najmanju bi ruku mogli osvijetliti prostor oko njega, pa neka budu dostojne rajske grav-svjetiljice. Ali ne. To bi imalo neku svrhu.

Posrnuo je i ruka mu je udarila po neemu to je zazvualo uplje - nije se valjda taj dio zida pomaknuo? Brzo je povukao ruke od zida, stisnuvi ih oko sebe i drui. Samo mi je hladno, da, to je sve. A to je morala biti ista autosugestija, jer se inae znojio.

Oklijevajui, ponovno je ispruio ruku da opipa zid hodnika. Dalje je nastavio sporije nego prije, prebirui prstima preko blagih obrisa i izboina ladica i brava, naslaganih u bezbrojnim redovima visoko izvan njegova dosega. A u svakoj ladici jedan zamrznuti le: ukoen, nijem, pun iekivanja i ludog nadanja. Stotinu leeva na svakih tridesetak stopa, tisue iza svakog ugla, stotine tisua u ovom izgubljenom labirintu. Ne - milijuni.

Naalost, taj dio nije bio halucinacija.

3

Za Kriokombe, kako su nazivali ovo mjesto, govorkalo se da vijugaju kilometrima ispod grada. Uredni blokovi novih mauzoleja na zapadnom rubu grada, u urbani plan upisani pod imenom Kriopolis, nisu obuhvaali sva starija postrojenja ratrkana po gradu i ispod njega, podignuta prije sto pedeset ili ak dvjesto godina, od toga neka jo u pogonu, a druga ispranjena i naputena. A neka moda naputena, ali ne i ispranjena? Miles nauli ui, pokuavajui kroz bubnjanje krvi u uima i vapaje anela uhvatiti umirujue brujanje ureaja za rashlaivanje. Koja bi to tek bila nona mora - da toliki redovi ladica preko kojih su mu preskakivali prsti ne kriju zaleenu nadu, nego toplu trule smrti.

Vjerojatno bi bilo glupo potrati. Aneli su i dalje sipili poput susnjeice. Miles je odbio ulupati ono malo zdravog razuma to

mu je ostalo na pokuaj da ih sve prebroji, ak ni statistiki valjanom metodom mnoenja uzoraka. Slian okvirni izraun na poleini salvete izradio je im je doao na Kibou-daini, prije, koliko ono, nekih pet dana? Reklo bi se da sam tu due. Ako su krio-trupla u hodnicima naslagana prosjenom gustoom od stotinu na svakih deset metara, na svaki kilometar hodnika dolazi ih deset tisua. Sto kilometara hodnika za milijun zamrznutih mrtvaca. A to znai da se pod ovim gradom prostiru krio-hodnici u duini od sto pedeset do dvjesto kilometara.

Pojma nemam gdje sam. Ruke su mu bile izgrebene i bolne, hlae na koljenima poderane i vlane. Od krvi? Bio se

provlaio i kroz nekakve uske prolaze i cijevi, zar ne? Tako je, a i njih je bilo na kilometre. Pa zatim kroz normalnije pristupne tunele, sa stropnom rasvjetom i bez stoljeima starih posmrtnih ostataka. Njegove su umorne noge posrnule i on se opet ukoio... ovaj, nakratko zaustavio... da uhvati ravnoteu. Sve bi dao za svoj tap izgubljen u ranijem okraju, od kojeg je dosad proteklo tko zna koliko sati. Mogao bi ga upotrijebiti kao slijepa osoba na Staroj Zemlji ili u barrayarsko Vrijeme izolacije, tapkajui njime ispred nogu ne bi li izbjegao pukotine u podu koje je njegova mata tako ivopisno doaravala.

Njegovi nesueni otmiari nisu ga pretjerano izubijali tijekom propalog pokuaja kidnapiranja, uzdajui se da e sedativ u hipospreju biti dovoljan da obuzda zarobljenika. teta za njih to je pripadao istoj skupini sedativa na koje je Miles bio izrazito alergian - tovie, sudei po simptomima, radilo se upravo o tom lijeku. Raunali su na uspavan i lako prenosiv teret, a dobili pomahnitalog ovjeuljka koji je vritao na sav glas dok im se otimao iz stiska. Iz toga je Miles zakljuio da njegovi ugrabitelji nisu znali ba sve o njemu, to mu je pruilo kakvu-takvu utjehu.

Nije bilo iskljueno ni to da o njemu nisu znali nita. Ali budite sigurni, gadovi jedni, da ste sad izbili na sam vrh crne liste preuzvienog carskog revizora Milesa Vorkosigana. Samo, pod kojim imenom? Ni pet dana u ovoj zabiti, a ve me pokuavaju ubiti totalni neznanci. Da sve bude alosnije, to ak nije bio rekord. Kad bi bar znao tko su oni. Kad bi bar bio doma, u Barrayarskom Carstvu, gdje strana titula carskog revizora ljudima neto znai. Kad bi bar ti prokleti aneli prestali urlati na mene.

4

"Jata anela", promrmljao je, da vidi hoe li arolija upaliti, "uspavala me svojim pjesmama."

Aneli su odbili stopiti se u lutajui plamen koji bi ga izveo odavde. Toliko o maglovitoj nadi da je njegova podsvijest pratila kojim je putem iao dok nije bio pri zdravoj pameti, pa e sad dramatino povui neki nadahnuti potez. Treba ii dalje. Noga pred nogu, nije li to odrasli nain rjeavanja problema? U ovoj dobi valjda bi ve trebao biti odrasla osoba.

A to ako se vrti ukrug?

Ruka koju je vukao po zidu najednom je propala kroz crni zrak, naiavi na uski sporedni hodnik namijenjen lakem pristupu ureajima za odravanje krio-pogona. Ignorirao ga je. Neto kasnije naiao je na jo jedan. Ve je dovoljno puta nasjeo i otiao istraivati sline hodnike, emu je djelomice i mogao zahvaliti to se tako grozno izgubio. Sad je imao novo pravilo: hoda samo ravno, osim u sluaju da hodnik naglo zavrava, a u tom sluaju kad god je mogue skree desno.

Ali u tom trenutku prsti su mu poskoili preko neega to nije bio novi red krio-ladica i on se naglo zaustavio. Opipao je prostor oko sebe bez okretanja - ranije je ustanovio da okretanje ima pogubno djelovanje na njegov ionako bitno smanjeni osjeaj za orijentaciju. Da, vrata! Samo da ne vode opet u neku ostavu. I da za promjenu nisu zakljuana.

Nisu zakljuana, to! Miles je zaitao kroz zube i povukao. Zahrale arke zakripae. Teila su bar tonu, ali vraja vrata su se pomaknula! Za probu je gurnuo nogu kroz nastali razmak i opipao. Pod, a ne bezdan... ako ga osjetila opet ne varaju. Nije imao ime podboiti vrata; nadao se da e ih moi opet pronai ako se i ovaj izlaz pokae beskorisnim. Paljivo se spustio na sve etiri i provukao izmeu vrata i dovratka, napipavajui put.

Nije ostava. Stube, stube za izlaz u sluaju nude! Naao se, kako se inilo, na odmoritu pred vratima. Desno od njega, stube su vodile uvis, hladne i prljave pod njegovom izranjavanom rukom. Lijevo od njega, vodile su dolje. Kojim putem krenuti? Katova e mu prije ili poslije ponestati. Dojam da put u podzemlje ne bi imao kraja vjerojatno je bio samo varka, premda vrlo uvjerljiva. Na kraju krajeva, nije mogue da se ovaj labirint protee sve do magme u dubinama planeta. Vruina bi otopila mrtve.

Odmorite je bilo ak i ograeno, ogradom koja se nije pretjerano klimala, ali Miles je putovanje ipak nastavio na sve etiri, tapui prag svake stube da potvrdi njezino postojanje prije stupanja na nju. Nakon promjene smjera, uslijedio je novi bolni uspon. Skrenuo je prema novom odmoritu... pritisnuo kvaku na vratima, utvrdio da ni ta nisu zakljuana. Nije, dodue, uao... nije se namjeravao vratiti unutra, meu one bezbrojne redove leeva, osim ako mu ne ponestane stuba. Ili dok mu ih ne ponestane. Iako je isprva pokuao brojiti prijeene katove, nakon nekoliko skretanja sve mu se pomijealo. Shvatio je da tiho cvili, u ritmu s lelekanjem anela, i prisilio se na utnju. Oh, boe, zar se to gore nazire nekakav priguen sivkast sjaj? Pravo svjetlo ili nova fatamorgana?

5

Znao je da je rije o pravoj svjetlosti kad je ugledao bjelasanje svojih ruku i rukave nalik na blijede sablasti. Ha - ipak nije u onom mraku postao bestjelesan.

Na sljedeem odmoritu pronaao je vrata s pravim prozorom, prljavim etvrtastim oknom irokim poput njegova dva ispruena dlana. Istegnuo se da izviri van, trepui pred sivilom koje ga je zaslijepilo poput plamena, tjerajui suze u oi priviknute na mrak. O, bogovi i ribice male, dajte da nisu zakljuana...

Gurnuo je vrata, odahnuvi kad su se pomakla. Nisu zakripala onako glasno kao donja. Moda si na krovu. Samo oprezno. Ponovno na sve etiri, napokon je ispuzao na svje zrak.

Nije bio na krovu, nego u irokoj sporednoj ulici na razini tla. Oslanjajui se rukom na grubu fasadu iza sebe, Miles se osovio na noge i zakiljio u oblake sive poput kriljevca i kiovitu izmaglicu u sutonu. Sve tako blistavo da mu se srce stegnulo od miline.

Zdanje iz kojeg je iziao imalo je samo jo jedan kat, ali preko puta se izdizala via zgrada. Na ulinoj strani nije imala ni vrata ni prozore na niim katovima, ali u visinama se kroz mutno svjetlo naziralo srebrnasto presijavanje tamnih prozorskih stakala. Iako nijedno staklo nije bilo razbijeno, prozori su ipak djelovali prazno i sablasno, kao oi naputene ene. Cijela je etvrt ostavljala dojam industrijske zone, nigdje ni traga trgovinama ili kuama. Nije bilo rasvjete, ni javne ni bilo kakve druge. Skladita, ili naputena tvornica? Po napuklom ploniku zaplesala je plastina folija noena ledenim vjetrom. Taj komadi arenog smea bio je solidniji od svih uplakanih anela na svijetu. Ili u njegovoj glavi. Svejedno.

Procijenio je da se jo uvijek nalazi u glavnom gradu Teritorijalne prefekture, Northbridgeu iliti Kitahashiju - inilo se da se svako mjesto na ovom planetu okitilo s dva meusobno zamjenjiva imena, nedvojbeno zato da unesu to je mogue veu pomutnju meu turiste. Do bilo kojeg drugog urbanog podruja ove veliine morao bi prevaliti stotinu kilometara pod zemljom u ravnoj liniji. S obzirom na bol u nogama, jo bi nekako i povjerovao u prijeenih stotinu kilometara, ali ne i u to da ih je preao u ravnoj liniji. Ironija sudbine moda ga je ak dovela natrag u centar, blizu toke od koje je i krenuo, ali u to zapravo nije vjerovao.

Dodirujui rukom hrapavu tukaturu, djelomice zato da ostane na nogama, a djelomice zato to mu je to u meuvremenu preraslo u gorku, praznovjernu naviku, Miles se okrenuo... nadesno... i oteturao niz uliicu do prvog sporednog hodn... ugla. Plonik je bio hladan. Otmiari su mu odmah oduzeli cipele; arape su se ve raspadale, kao, vjerojatno, i koa ispod njih, ali stopala su mu toliko odrvenjela da nije osjeao bol.

Preao je rukom preko izblijedjelog grafita, ispisanog crvenim sprejem koji nisu u potpunosti izbrisali: Spalite mrtve. Od slijetanja na planet s tim se sloganom susreo vie puta: jednom na zidu pothodnika na putu iz pristanita za atlove, gdje ga je tim istaa ve marljivo brisao, a ee dolje, u pristupnim tunelima, gdje turiste nitko nije ni oekivao. Na Barrayaru, ljudi su palili darove za mrtve, no Miles je imao osjeaj da je ovdje na djelu neto drugo. Zagonetna fraza bila je zaposjela visoko mjesto na popisu stvari koje bi trebao poblie istraiti, prije nego to se sve tako zapetljalo... juer? Jutros?

6

Skrenuvi iza ugla u novu neosvijetljenu ulicu ili pristupnu cestu, na suprotnoj strani opasanu dotrajalom ianom ogradom, Miles je nesigurno zastao. Iz polumraka i kie anela iznikle su dvije prilike, hodajui usporedo. Miles je zatreptao da razbistri vid i smjesta to zaalio.

Na desnoj strani hodao je taucetanski biserasti guter, visok, ili tonije, nizak kao Miles. Koa mu je bila prekrivena raznobojnim ljuskama smee, ute i crne boje, bijela poput slonovae na ogrlici oko vrata i na trbuhu, ali nije se kretao skaui poput abe nego je hodao uspravno, to je bilo znakovito. Pravi taucetanski biserasti guter bi u unju Milesu sezao do struka, pa se nije moglo rei da je ovaj bio iznimno visok za svoju vrstu. Ali zato je u rukama nosio vreice, to definitivno nije odgovaralo ponaanju pravog biserastog gutera.

A njegov vii kompanjon... no da. Maslobub, visok metar osamdeset dva, definitivno je bio stvor koji pripada samo i jedino u Milesove none more. Unato slinosti s divovskim oharom i blijedom, pulsirajuem trbuhu, svijenim, oklopljenim krilima smee boje i trzavoj glavi, hodao je ipak na dvije stranje noge, tanke poput tapia, dok je u prednjim klijetima i sam drao platnene vreice. Srednji par nogu svako malo bi se pojavio pa nestao, kao da Milesov mozak nije siguran kako odvratnog stvora poveati tako da ostane proporcionalan.

Kad mu se dvojac primakao i usporio korak da se zagleda u njega, Miles se vre uhvatio za najblii raspoloivi zid i oprezno pokuao: "Zdravo?"

Maslobub je okrenuo kukcoliku glavu prema Milesu, prouavajui ga s jednakom pomnjom. "Jin, ostani tamo", savjetovao je nieg kompanjona. "Izgleda kao nekakav narki koji je ovamo sluajno nabasao. Gle mu oi." Maslobubova donja eljust i ticala treperila su dok je govorio. Glas je bio muki, starakog i mrzovoljnog prizvuka.

Miles im je elio objasniti da njegova oita nadrogiranost ne znai da je i ovisnik, ali jednostavno nije imao snage za takve nijanse. Stoga je isti rezultat pokuao postii irokim, ohrabrujuim osmijehom. Njegove halucinacije zgroeno su ustuknule.

"Hej", razdraeno ree Miles. "Nema anse da ja vama izgledam tako jezivo kao vi meni. Tek toliko da znate." Moda je zalutao u neku priu o ivotinjama koje umiju govoriti, poput onih koje je bezbroj puta itao Sashi i maloj Vraici u njihovoj sobi. Osim to stvorovi u takvim priama obino imaju krzno, pomisli on. Zato njegovi kemikalijama zaarani neuroni nisu proizveli divovske maie?

Oboruavi se svojim najdostojanstvenijim diplomatskim tonom, rekao je: "Oprostite na smetnji, ali ini se da sam zalutao." I pritom ostao bez novanika, rune kom-veze, nekoliko odjevnih predmeta, tjelohranitelja i zdravog razuma. A bome i bez - opipao je vrat - lanca s revizorskim peatom. Peat mu nije mogao pomoi da zaobilazi ifre i na druge naine prka po kom-mrei ovog svijeta, ali bar je emitirao signal kojemu bi orunik Roic mogao ui u trag. Pod pretpostavkom da je Roic uope iv. Kad ga je Miles posljednji put vidio, prije no to ih je razdvojila uspaniena masa, jo je bio na nogama.

7

U stopalo mu se utisnula krhotina razbijenog kamena pa se promekoljio. Ako mu oi mogu uoiti razliku izmeu kamenia, stakla i plastike na ploniku, zato ne razlikuju ljude od golemih kukaca? "Posljednji put kad sam imao ovako lou reakciju, priviali su mi se divovski cvrci", ree on maslobubu. "U stvari, ima neto utjeno u divovskom maslobubu. Nijedan drugi mozak na ovom planetu, osim moda Roicova, ne bi generirao slike maslobuba, tako da tono znam odakle ste se stvorili. Sudei po ovdanjem dekoru, lokalnim stanovnicima vjerojatno bi se ukazao neki stvor s glavom akala, ili moda ovjek-jastreb. U bijeloj laboratorijskoj kuti." Miles je shvatio da je sve to izgovorio naglas tek kad je dvojac ustuknuo za jo jedan korak. to, zar mu oi bljeskaju nebeskim svjetlom? Ili moda plamte divljakim crvenim sjajem?

"Jine, samo kreni dalje", ree maslobub svom guterskom sudrugu, vukui ga za ruku. "Ne obraaj mu se. Polako se udalji."

"Zar mu ne bismo trebali pokuati pomoi?" Drugi glas zvuao je znatno mlae; Miles nije mogao odrediti pripada li djeaku ili djevojici.

"Tako je, trebali biste!" ree Miles. "Pred oima mi se roji toliko anela da ne vidim gdje stajem. Ostao sam ak i bez cipela. Zlikovci su mi ih uzeli."

"Idemo, Jin!" ree maslobub. "Moramo vreice s pronaenim stvarima donijeti tajnicima prije mraka, ili e se ljutiti."

Miles je pokuao dokuiti bi li lake shvatio tu opasku da mu mozak radi kako treba. Moda i ne bi.

"A kamo zapravo idete?" upita guter mladog glasa, opirui se kompanjonu koji ga je i dalje vukao.

"Ja..." ne znam, shvati Miles. Natrag nije dolazilo u obzir sve dok mu se droga ne isplavi iz organizma i dok ne stekne bar neki uvid u to tko su mu neprijatelji - povratak na konferenciju o krionikoj tehnologiji, pod uvjetom da je uope nastavila s radom nakon svih onih prekida, mogao bi ga ponovno odvesti ravno u njihove ake. Kui je definitivno bilo poeljno odredite, do juer najpoeljnije, ali onda su stvari postale... zanimljive. Dodue, da su ga njegovi neprijatelji htjeli ubiti, to bi dosad ve i uinili. Imali su mnotvo prilika. Znai, nije sve beznadno... "Jo ne znam", priznao je.

Postariji maslobub zgaeno ree: "Pa onda vas nemamo kamo poslati, zar ne? Idemo, Jin!"

Miles je liznuo usnice, ili je bar to pokuao. Ne, ne ostavljajte me! Krotkijim glasom ree: "Uasno sam edan. Moete li mi bar rei gdje bih mogao nai najbliu pitku vodu?" Koliko je vremena izgubio u podzemlju? Mokrani mjehur nije bio osobito pouzdana ura - tko zna, moda je i piao u nekom kutku na svojoj nasuminoj ruti. Sudei po edi koju je osjeao, u lutanju je proveo izmeu deset i dvadeset sati. Gotovo se nadao da je druga brojka blia istini, jer bi to znailo da e djelovanje droge uskoro oslabjeti.

8

Guter po imenu Jin polako ree: "Mogao bih vam ja donijeti vodu." "Jin, ne!"

Guter se oteo iz stiska. "Ne moe mi zapovijedati, Yani! Nisi mi ni tata, ni mama!" Zadnje rijei izgovorio je napuklim glasom.

"Ma idemo. Nadstojnik nas eka da moe sve zakljuati!" Nevoljko, pogledavajui preko arenog ramena, guter se dao odvui niz sumranu ulicu. Miles je klonuo na tlo, priljubivi se leima uza zid zgrade, i uzdahnuo od iscrpljenosti i

oaja. Zinuo je, gutajui gustu maglu koja se sputala oko njega, ali to mu nije pomoglo da utai e. Hladnoa plonika i zida probila se kroz njegovu tanku odjeu - ostavili su mu samo koulju i sive hlae ispranjenih depova. Nije imao ak ni remen. Hladnoa e se jo vie pogorati kad padne no. Pristupna cesta nije bila osvijetljena. Bar se mogao uzdati u to da e gradsko nebo zadrati postojan svijetlonaranasti sjaj, svakako bolji od beskrajne tmine u podzemlju. Miles se zapitao koliku e hladnou biti spreman otrpjeti prije no to odgmie natrag u zaklon onih zadnjih vrata. Vraku hladnou, puno goru od ove sad. A Miles je mrzio hladnou.

Dugo je sjedio na istom mjestu, drhturei i sluajui daleke zvukove grada i tanahne vapaje u svojoj glavi. Je li se njegova najezda anela napokon poela pretapati u bezobline bljeskove? Od srca se nadao da jest. Nisam trebao sjesti. Osjeao je zatezanje i grenje u miiima nogu i nije bio nimalo siguran da e moi opet ustati.

Iako nije vjerovao da e uspjeti zaspati u tako neudobnom poloaju, nakon nekog neodreenog vremena iz sna ga je prenuo plah dodir po ramenu. Kraj njega je kleao Jin, neto manje gmazolik nego ranije.

"Gospodine, ako elite", apnuo je Jin, "moete doi u moje skrovite. Tamo imam nekoliko boca s vodom. Yani vas nee vidjeti, otiao je spavati."

"To", protisnuo je Miles, "zvui odlino." S mukom se uspravio na noge; vrst stisak mlade ruke sauvao ga je od posrtanja.

Okruen piskavom omaglicom od uskovitlanih svjetala, Miles se zaputio za susretljivim guterom.

Jin je pogledao preko ramena da provjeri je li udnovati ovjeuljak jo uvijek iza njega. Iako rastom nije bio nita vii od Jina, ak je i u sumraku bilo oito da je narki odrasla osoba, a ne drugo dijete, kao to se Jin isprva ponadao. Imao je odrastao glas, a rijei su mu bile precizne i komplicirane unato jeziku, koji se pleo od umora, i neobinom naglasku, potmulom i tvrdom. Kretao se gotovo jednako ukoeno i sporo kao Yani. No kad bi mu licem preletio osmijeh i nakratko izbrisao napetost, doimao se neobino dobroudno, kao mu je to normalno stanje, kao da osmijesi tu prirodno pripadaju. Zajedljivi Yani nikad se nije smijeio.

9

Jin se pitao jesu li ovjeuljka pretukli, i zato. Hlae su mu na koljenima bile poderane i krvave, a i koulja je bila posuta smekastim mrljama. Djelovala je inae prilino elegantno za koulju tako jednostavna kroja, kao da je - prije nego to se u njoj valjao po podu - bila utirkana i lijepa, iako Jin nikako nije mogao dokuiti zato ostavlja takav dojam. Nije vano. Bar zasad, to je udnovato novo bie bilo samo njegovo.

Kad su doli do metalnih ljestava na vanjskoj strani toplinske stanice, Jin je promotrio mrlje od krvi i ovjeuljkovo ukoeno dranje i dosjetio se upitati: "Moete li se penjati?"

ovjeuljak pogleda uvis. "To mi nije ba omiljena aktivnost. A dokle tono see kula ovog zamka?"

"Samo do vrha."

"A to bi bila, hm, dva kata?" Tie je promrmljao: "Ili dvadeset?" Jin ree: "Samo tri. Moje skrovite je na krovu." "Skrovite dobro zvui." ovjek je liznuo popucale usne jezikom koji je izgledao suho. Jin

je pretpostavljao da mu zbilja treba voda. "Moda bi ti trebao ii prvi. Za sluaj da ja padnem." "Moram ii iza vas da mogu podii ljestve." "Oh. Dobro." Mala, etvrtasta ruka ispruila se da uhvati gazite. "Uvis. Uvis je dobro, zar

ne?" Zastao je, udahnuo, i potom nezgrapno krenuo put neba. Jin ga je slijedio okretno poput gutera. Preavi tri metra, zaustavio se da namota kota

kojim su se ljestve podizale izvan dohvata neovlatenog osoblja i navukao zasun. Nakon jo tri metra, doao je do toke gdje gazita zamjenjuju iroki elini klinovi, zabijeni u zid zgrade. ovjeuljak se uspio popeti po njima, ali sad je zapeo na rubu zgrade.

"Gdje sam sad?" napeto je doviknuo Jinu. "Osjeam da je s druge strane prazan prostor, ali ne znam koliko je dubok."

ekaj, pa nije ba tako mrano. "Jednostavno se zakotrljajte preko ruba i pustite se, ako se ne moete podii. Zidi je visok samo oko pola metra."

"Ah." Stopalo u arapi zamahnulo je uvis i nestalo s vidika. Jin zau potmuo udar i stenjanje. Preskoio je nisku ogradu i na ravnom krovu zatekao ovjeuljka u sjedeem poloaju. Strugao je prstima po zrnatoj praini kao da trai neko uporite za ruke.

"Oh, zar se bojite visine?" upita Jin, osjeajui se kao budala to ga to nije ranije pitao. "U normalnim okolnostima, ne. Vrti mi se u glavi. Oprosti."

Jin mu pomogne da ustane. Mukarac nije otresao ruku, pa ga je Jin poveo oko dvije istovjetne izmjenjivake stanice, smjetene na krovu poput velikih kocaka. Prepoznavi Jinov

10

korak, Galli, Tanana, Gospoa Tokica i njezino estero preivjele djece u trku su zaobili kockaste kuice da ga pozdrave kokodakanjem i pijukanjem.

"O, boe. Sad mi se priviaju kokoi", istisnuo je mukarac kao da se gui, skamenivi se. "Valjda se moe rei da imaju neke slinosti s anelima. Krila i to."

"Prestani, Tanana", ukori Jin smeu koko, koja je pokuavala kljucati po hlaama njegova gosta. Maknuo ju je u stranu nogom. "Jo nisam donio hranu za vas. Kasnije u."

"A ti isto vidi kokoi?" oprezno upita mukarac.

"Aha, moje su. Bijela se zove Galli, smea je Tanana, a ova crno-bijela s tokicama je Gospoa Tokica. A ovo su njezini pilii, iako pretpostavljam da zapravo vie i nisu pilii." Nedoraslo jato ba je bilo u fazi mitarenja, pa nije izgledalo odve privlano, zbog ega se Jin zamalo ispriao mukarcu koji je i dalje zurio kroz polutamu u njihov odbor za doek. "Znate, nazvao sam je Galli zato to je znanstveno ime za koko Gallus gallus." Veselo ime, koje je zvualo kao galop-galop, to bi Jinu uvijek izmamilo osmijeh.

"To... ima smisla", ree mukarac, doputajui Jinu da ga odvue dalje. Kad su skrenuli za ugao, Jin je automatski provjerio je li nadstrenica od odbaenih cerada

i krpa koje je rastegnuo preko motki izmeu dvije izmjenjivake stanice i dalje stabilan zaklon za njegovu ivotinjsku obitelj. ator je bio udoban i topao, vei od njegove sobe dok je jo... ne, o tome nee misliti. Pustio je neznanevu ruku i skoio na stolac da upali runu svjetiljku zakvaenu za komad ice na atorskoj motki. Njegovo skriveno kraljevstvo obasjala je svjetlost koja ni po emu nije bila slabija od normalne stropne rasvjete. Mukarac je odmah nadlakticom prekrio pocrvenjele oi, a Jin je priguio svjetlo da mu manje smeta.

Kad je Jin siao na pod, s prostirke na madracu napravljenom od izrezanih folija ustala je Sreka, protegnula se i uz mijaukanje skoila prema njemu. Propela se na stranje noge i prednju apu moleivo poloila na Jinovo koljeno, masirajui ga kandicama. Jin se sagnuo i poeao njezine meke sive ui. "Nije jo vrijeme za veeru, Sreka."

"Ta maka zbilja ima tri noge, zar ne?" upita mukarac. Zvuao je nervozno. Jin se nadao da nije alergian na make.

"Aha, jedna joj je zapela u vratima dok je jo bila mae. Nisam joj ja dao ime. Bila je mamina maka." Jin stisne zube. To zadnje je mogao i preutjeti. "Ona je obina Felis domesticus."

Sokol Vihor proparao im je ui sa svoje preke, na to su se uskomeali i crno-bijeli takori u kavezima. Jin ih je sve glasno pozdravio. Kad su shvatili da nee smjesta dobiti hranu, svi su se ozlojeeno primirili. "Volite li takore?" Jin gorljivo upita svog gosta. "Ako elite, dopustit u vam da primite Jinni. Ona je najpitomija."

11

"Moda poslije", odvrati mukarac nemonim glasom. Zamijetivi Jinov razoarani pogled, virnuo je prema polici s kavezima i dodao: "Nemam nita protiv takora. Samo se bojim da e mi ispasti iz ruke. Jo se malo tresem. Proveo sam dobar dio dana lutajui po Kriokombama." U sljedeem trenutku dometnuo je jo i: "Poznavao sam jednog galaktiara koji je drao hrke."

To je bilo ohrabrujue; Jin se razvedrio. "Joj, vaa voda!" "Da, molim te", ree mukarac. "Ovo je stolac, zar ne?" vrsto se uhvatio za naslon

maloprijanjeg Jinova podnonjaka, koristei ga kao potporanj. Pokraj stolca je stajao izgrebeni okrugli stol, izbaen iz nekog kafia, Jinov trofej iz prebiranja po ulinom otpadu. Isprva je bio malo klimav, ali nadstojnik Tenbury pokazao je Jinu kako da ga popravi s nekoliko metalnih podloaka i avlia.

"Aha, sjednite! ao mi je to imam samo jedan, ali obino ovamo dolazim sam. Preputam ga vama jer ste gost." Mukarac se svalio na stari plastini stolac iz menze, a Jin je prekopao police u potrazi za svojom litrenkom s vodom. Odvinuo je ep i pruio je mukarcu. "ao mi je, nemam alicu. Nee vam smetati da pijete iz iste boce kao i ja?"

"Ni najmanje", odvrati mukarac. Podigao je bocu i edno potegnuo. Naglo je stao kad je ispraznio tri etvrtine boce i upitao: "ekaj, je li ovo sva voda koju ima?"

"Ne, ne. Na vanjskim zidovima obiju izmjenjivakih stanica nalaze se pipe. Jedna je neispravna, ali nadstojnik Tenbury je zbog mene prikljuio drugu na vodovod kad sam sve svoje ljubimce preselio ovamo. I pomogao mi je podii ator. Tajnici vie nisu htjeli da ivotinje drim unutra, jer su nekim ljudima smetali mirisi i buka. Ovdje mi je ionako ljepe. Pijte do mile volje. Jednostavno u je opet napuniti."

ovjeuljak je iskapio bocu i vratio je Jinu, oito ga drei za rije. "Moe jo, molim te?" Jin je otrao do pipe i ponovno napunio bocu, usput koristei priliku da ispere posudu za

kokoi i natoi novu vodu u nju. Njegov gost je od uba popio jo pola litre i potom se umirio, sklapajui oteale kapke.

Jin je pokuao procijeniti koliko mu je godina. Imao je blijedo i naborano lice, s mreicom plitkih bora u kutovima oiju. Oito se danas nije obrijao, vjerojatno zato to se izgubio Tamo Dolje. To bi svakoga izbacilo iz takta. Tamna kosa bila je uredno podiana, s pokojom sjedinom koja se presijavala na svjetlu. Fiziki je vie bio sitan nego izoblien, dostatno vrste grade, iako mu je glava na kratkom vratu bila malo prevelika za tijelo. Jin je u ime lijepog ponaanja odluio da e znatielju pokuati zadovoljiti zaobilaznim putem. "Gospodine, a kako se vi zovete?"

On je naglo otvorio oi; bile su svijetlosive boje, a vjerojatno bi bile i bistre da nisu bile podlivene krvlju. Moda bi se Jin vie bojao njegova ofucana izgleda da je ovjek bio krupnijeg stasa. "Miles. Miles Vo... no, od ostatka imena ovdanji ljudi lome jezik. Zovi me jednostavno Miles. A kako je tebi ime, mlada... osobo?"

"Jin Sato", ree Jin.

12

"ivi na ovom krovu?" Jin slegne ramenima. "Manje-vie da. Ovdje mi nitko ne dolazi smetati. Dizalne cijevi u

zgradi ne rade." U nastavku mu je prvo dobacio mamac: "Meni je skoro dvanaest godina", a onda je, zakljuivi da je zadovoljio pravila bontona, dodao jo i: "A koliko je vama godina?"

"Skoro trideset osam. Ako malo broji unatrag." "Oh." O tome je Jin morao malo promozgati. Rije je, dakle, o alosno staroj, a time

vjerojatno i utogljenoj osobi, iako ne tako staroj kao Yani. Dodue, pravilno izraunavanje Yanijeve dobi bilo je pria za sebe. "Imate udan naglasak. Jeste li odavde?"

"Nipoto. Ja sam s Barrayara."

Jin namrti elo. "Gdje je to? Je li to grad?" Teritorijalna prefektura nije; Jin je znao nabrojiti svih dvanaest. "Nikad nisam uo za njega."

"Nije grad, nego planet. Tonije, troplanetarno carstvo." "Galaktiar!" Jinove oi zaokruglile su se od sree. "Nikad prije nisam sreo galaktiara!"

Veeranje prekopavanje po otpadu najednom se vie nije inilo onako jalovim naporom. S druge strane, ako je turist, vjerojatno e otii im nazove hotel ili prijatelje. Od te se pomisli snudio. "Jesu li vas pretukli pljakai, ili tako neto?" Jin je nauo da pljakai obino napadaju narkie, pijance i turiste. Valjda zato to su svi tako lake mete.

"Tako neto." Miles je zirnuo u Jina. "Jesi li u protekla dvadeset etiri sata esto sluao vijesti?"

Jin odmahne glavom. "Ovdje samo tajnica Suze ima ispravnu komkonzolu." "Ovdje?" ' "Na ovoj lokaciji. Ovdje je prije bilo krio-postrojenje, ali ispraznili su ga i napustili, oh, davno

prije mog roenja. Onda se tu uselilo puno ljudi koji nisu imali kamo otii. Moglo bi se rei da se svi mi na neki nain skrivamo. Mislim, ljudi iz susjedstva znaju da ovdje netko ivi, ali Suze-san kae da se samo moramo truditi da nikome ne smetamo, pa e nas pustiti na miru."

"Ona, khm, osoba s kojom sam te ranije vidio, Yani. Tko je to? Neki tvoj roak?" Jin energino odmahne glavom. "Jednostavno se jednog dana ovdje pojavio, kao i veina

ostalih. On je oivljenik." Jin se potrudio naglasiti ono to je u rijei bilo posebno, oivljenik. "Misli, krio-oivljenik?" "Aha. Ali nije ba sretan zbog toga. Potpisao je ugovor sa svojom korporacijom na samo

sto godina - pretpostavljam da je to u ta davna vremena jako puno platio. Ali zaboravio im je rei da ga ne smiju odmrznuti dok ne pronau lijek za starost. Vratili su ga u ivot jer mu je tako pisalo u ugovoru, iako mislim da je njegovoj korporaciji bilo krivo to su izgubili njegov glas.

13

Vjerojatno nije oekivao ovakvu budunost - ali previe je star i smuen da bi ita radio i zaradio dovoljno novca za novo zamrzavanje. Stalno jadikuje zbog toga."

"Razumijem... Valjda." ovjeuljak je zamirio i potom opet otvorio oi. Protrljao je elo kao da ga boli. "Boe, kad bi mi se bar glava razbistrila."

"Ako elite, moete prilei na moj leaj", plaho mu ponudi Jin. "Ako se ne osjeate ba najbolje."

"Mladi Jine, uistinu se ne osjeam ba najbolje. Lijepo reeno." Miles je nagnuo bocu i ispio sve do zadnje kapi. "to vie vode popijem, to bolje - da si isperem ovaj prokleti otrov iz organizma. to ti slui kao WC?" Vidjevi Jinov zbunjeni pogled, dodao je: "Latrina, toalet, zahod, pisoar? Postoji li u zgradi neto slino?"

"Oh! Ne u blizini, ao mi je. Kad sam ovdje due, oduljam se do oluka u kutu i poslije ga isperem kantom vode, da se sve slije niz odvod. Ali enama to nikad ne kaem. Samo bi prigovarale, iako kokoi kakaju svuda po krovu i to nikome ne smeta. Ali zato je trava oko zgrade zbilja zelena."

"Ah-ha", ree Miles. "estitam... iznova si otkrio garde-robe, moj guterski titonoo. Kako se dvorcu i prilii."

Jinu nije bilo jasno zato najednom razgovaraju o odjei, ali narki je ve bio izgovorio toliko besmislica da jedna vie ili manje nije bila razlog za brigu.

"A nakon to se malo odmorite, mogao bih vam donijeti neto za jelo", predloi Jin. "Nakon to se malo odmorim, moda mi se i eludac smiri dovoljno da prihvatim tvoju

ponudu, da."

Jin se nasmijei i skoi na noge."Jeste li za jo vode?" "Molim te."

Kad se Jin vratio s vodom, vidio je da se mali mukarac polako sputa na leaj, postavljen uz boni zid izmjenjivake stanice. Sreka mu je pomagala; pruio je ruku i odsutno je poeao iza uha, a onda joj je prstima vjeto izmasirao obje strane hrpta, dok se ona izvijala u luk pod njegovim dodirom. Maka se ak udostojala kratko zapresti, to je bio rijedak znak naklonosti. Miles je zastenjao i legao, prihvaajui bocu s vodom i smjetajui je uz glavu. "Ah. Boe. Kako je ovo dobro." Sreka mu je skoila na prsa i ponjuila neobrijanu bradu dok ju je on tolerantno motrio.

Jin se sjetio nove potekoe. "Ako vam se od visina vrti u glavi, oluk bi mogao biti problem." Pred oima mu se pojavila jeziva slika u kojoj se njegov gost strmoglavljuje preko ograde dok pokuava pikiti u mraku. Njegov gost iz svemira. "Vidite, kokoi ne lete ba onako vjeto kako bi se oekivalo, dok pilii uope ne znaju letjeti. Zbog te ogradice sam izgubio dvije bebe Gospoe Tokice. Bili su narasli taman tako veliki da su se mogli popeti na rub zgrade, ali

14

nisu znali lepetati krilima da se nakon pada sigurno spuste. Zato sam im u toj prijelaznoj fazi svima oko noge zavezao dugu uzicu, da ne odlutaju predaleko. Moda bih mogao i vama, ovaj... svezati konopac oko glenja ili neto slino?"

Nakrivivi glavu, Miles je fascinirano zurio u njega, pa se Jin nakratko pobojao da je smrtno uvrijedio ovjeuljka. No Miles je naposljetku promuklim glasom rekao: "Zna... s obzirom na okolnosti... to uope nije loa ideja, deko."

Jin se nasmijao od olakanja i pohitao potraiti ue u svojim zalihama. Jedan je kraj vrsto privezao za metalnu ogradu pokraj vrata izmjenjivake stanice, prethodno provjerivi see li sve do oluka u kutu, i potom se vratio do gosta da mu drugi kraj svee oko glenja. ovjeuljak je ve zaspao, pod jednu ruku zataknuvi bocu vode, a pod drugu sivu maku. Jin mu je dvaput omotao ue oko glenja i vrsto stegnuo vor. Poslije se popeo natrag na stolac i priguio runu svjetiljku do jaine nonog svjetla, dajui sve od sebe da ne misli na mamu.

"Kad mami spava blizu, ni stjenice ne grizu." "Ako ikad pronaem stjenice, uhvatit u ih i spremiti u svoje staklenke. A kako stjenice

uope izgledaju? Pojma nemam. To je samo aava pjesmica za laku no. Spavaj, Jine! Neko su ga te rijei grijale, ali sad ga je zbog njih proimala hladnoa. Mrzio je hladnou. Kad se uvjerio da je sve osigurao i da ga zanimljivi galaktiar ne moe tek tako napustiti,

Jin se vratio do ogradice, prebacio se preko nje i spustio niz ljestve. Ako se pouri, stii e do stranjih vrata Ayakine kavane prije zatvaranja, kad izbacuju najbolje ostatke hrane.

Drugo poglavlje Nakon drugog, ili moda treeg, buenja orunika Roica, neprozirna narkotika kaa u

njegovoj glavi istanjila se u mutnu, pulsirajuu izmaglicu. Opipao je zapee, nimalo iznenaen to vie nema runu kom-vezu. Zastenjavi, okrenuo se na pljesnivom madracu postavljenom na pod ove... prostorije i otvorio oi. Doekalo ga je danje svjetlo i prvi jasan pogled na njegov zatvor.

Prostorija je bila prazna. Nekakva stara hotelska soba, zakljuio je koju minutu kasnije po njezinu izgledu, mrljama, utinicama, zahraloj prskalici za gaenje poara na stropu te jeftinoj svjetiljci iznad jedinih vrata. Njegov madrac leao je u nii u koju se nekad moda odlagala odjea, preko puta male kupaonice s ispravnim instalacijama iz koje su uklonili vrata. Lanac svezan oko Roicova glenja vodio je do klina zabijenog u zid. Bio je dovoljno dug da mu dopusti

15

odlazak na zahod, toliko se sjeao iz inae maglovite noi, ali ne tako dug da bi Roic mogao dosegnuti vrata koja su vodila iz sobe.

Opet je otiao u kupaonicu i edno popio vodu iz tanahne plastine ae, oito ostavljene ba za njega, sve u nadi da e tako isprati preostalu kau iz glave. Iznad umrljane kade protezao se uzak duguljast prozor. Zagledao se van, u jednolinu strminu prekrivenu visokim etinjaama tamnih i zapletenih kroanja u obliku strelica. Kad je pokucao po staklu, uzvratilo mu je potmulim zvukom koji je jasno rekao neprobojno sam, bar za ljude bez elektrine builice ili moda plazmikog luka.

Zatim je provjerio duljinu lanca. Nije uspio prevaliti ni pola puta do vrata, no kad se uspravio, primijetio je da moe pogledati kroz prozori na njima: nisu ga zastirale ni zavjese, ni polarizirajui filtar. Oito ne oekuju goste. Soba je vodila na galeriju na drugom katu. S druge strane ograde pruao se pogled na nizbrdicu, iroki predio ikare koji je valovito nestajao u daljini, uokviren onom gustom tajgom. Na vidiku nije bilo drugih zgrada.

Vie nije u gradu, to je bilo jasno. Je li se sino igdje na horizontu nazirao sjaj gradske rasvjete? Sjeao se jedino nonog svjetla u zahodu. Nije znao je li od Northbridgea udaljen deset ili deset tisua kilometara. A to bi poslije moglo biti dosta vano.

Smotao je svoje dugo tijelo natrag na madrac i posvetio se klinu na zidu, jedinoj stvari u sobi koja se uope mogla smatrati slabom tokom. Klin se nije micao, a Roicovi veliki prsti jedva su uspijevali uhvatiti taj prokleto sitni predmet. Kad bi ga bar uspio rasklimati...

Kako sam se samo naao u ovoj vrajoj situaciji? Zamislio je orunikog zapovjednika Pyma kako kritizira njegove jueranje postupke i zgrio se od muke. Ovo je bilo tisuu puta gore od zloglasnog debakla s maslobubima. A etiri tjedna ranije, sve je poelo tako bezazleno.

I nenadano, premda to nije bilo nita novo - galaktiki zadaci na koje je car Gregor slao lorda Revizora Vorkosigana obino su bili nenadani. Nakon desetak izvanplanetarnih putovanja na koja je pratio milorda, Roic se u svojoj ulozi povremenog posilnog uvjebao u munjevitom pakiranju. Jednako brzo sreivao je milordove i vlastite putne isprave, to je inio u ulozi milordova tjelohranitelja i osobnog tajnika - tako se najee i predstavljao na njihovim putovanjima, jer je razjanjavanje drevnog i asnog poloaja orunika galaktiarima bilo uzaludan posao. K tome je bio i privatni medicinski tehniar za milordove kronine zdravstvene tegobe - premda milord o tome gotovo nikad nije govorio naglas.

Sposobno osoblje kue Vorkosigan, pod nadzorom jo sposobnije lady Ekaterine Vorkosigan, ovom ga je prilikom ak potedjelo prvog zadatka. Vie ga je pogodilo otkazivanje vlastitih planova, jer je taman bio skupio hrabrost da gospoicu Pym pozove u Hassadar kako bi je upoznao sa svojim roditeljima. Dodue, Aurie je, kao orunikova ki, bila puna razumijevanja. U protekloj godini pokazalo se da je snubljenje keri vlastita zapovjednika proces koji treba izvoditi na dosta zaobilazan nain, slino onim kukcima sa Zemlje koje mu je opisala lady Vorkosigan, gdje se mujak enki pribliava bolno oprezno da ga odabranica ne bi zabunom

16

slistila za ruak. Osim to bi Roicu u sluaju pogrenog poteza glavu otrgnuo i pojeo oruniki zapovjednik Pym.

Unato svemu tome ni dan kasnije ve su se uspjeli ukrcati na atl iz kojeg su u orbiti presjeli na skoni brod, otiskujui se na dosadno, ali i komforno trotjedno putovanje na Novu Nadu II, ili Kibou-daini, kako ga je zvalo lokalno stanovnitvo radi razlikovanja od ostala dva planeta i tranzitne postaje istog imena u crvotonom neksusu. Ili, hvala ti boe, jo krae - Kibou. Milord, naviknut od davnih dana u Carskoj sigurnosti da vrijeme putovanja ne troi uludo, uvalio je Roicu poveliku domau zadau o njihovu odreditu, dok se sam udubio u jo opsenije i povjerljivije izvjetaje.

Roic osobno jo nije uspio prokljuviti ovaj zadatak. Istina, lord Vorkosigan bio je jedina osoba iz Roicova kruga poznanika koja je umrla i prola proces krio-oivljavanja, zbog ega se profilirao kao glavni strunjak za tu problematiku meu Gregorovim revizorima, carevom osobnom ergelom otklanjaa svih kvarova. Niti mu se moglo porei da dobro poznaje galaktiare. I jo je k tome u svojoj drugoj ulozi zastupnika svog grofa oca u Vijeu grofova uspjeno priveo kraju nekoliko godina rada u odborima posveenima usklaivanju barrayarskog zakona o reproduktivnim tehnologijama s galaktikim standardima. Krionika je, pretpostavljao je Roic, bila druga krajnost u spektru ivotnih tehnologija, pa time i logian produetak milordovih napora. Ali konferencija o krionici o Northbridgeu, koja je na poziv i u organizaciji konzorcija korporacija za krio-oivljavanje s Kibou-dainija okupila pun hotel ushienih znanstvenika i dobro uhranjenih odvjetnika, pokazala se najdobroudnijim skupom tog sastava koji je Roic ikad vidio.

"Ne podcjenjuj zlou akademika kad im je financiranje na kocki", rekao je milord kad mu je Roic to napomenuo. "A ni sposobnost odvjetnika da te zaskoe iz zasjede."

"Da, ali oni obino ne koriste oamute ili igline granate", odvratio je Roic. "Sve su to rijei. Moje vjetine ovdje su beskorisne. Kad ponu ispucavati svoje granate od papira, radije bih se sklonio iza vas."

Izgleda da se malo zaletio.

Sjedio je na svakom izlaganju koje je milord posjetio, obino u dnu prostorije da moe motriti na sve izlaze, iako je jedva uspijevao ostati budan, za razliku od milorda koji je nekritiki snimao sve to je mogao. Pratio je milorda na objede s ostalim sudionicima i na raskone veernje zabave u organizaciji sponzora konferencije, na udaljenostima u rasponu od prijeteeg stajanja uz milordovo onisko rame do naslanjanja na najdalji zid, ovisno o milordovu signalu. Nauio je vie o krionici i ljudima koji se njome bave no to je ikad elio znati.

I na kraju je manje-vie zakljuio da je cijeli taj izlet bio namjetaljka koju su smislile lady Vorkosigan i carica Laisa, da se Ekaterini priuti zaslueni odmor od supruga koji je sve pritube dijagnosticirao kao simptom dosade izljeive samo nekim novim uzbudljivim zadatkom. A kako je lady Vorkosigan ve upravljala golemim kuanstvom, drala na uzdi opor sastavljen od etvero djece ispod est godina i sina tinejdera iz prethodnog braka, glumila politiku hostesu za supruga s dvojnom ulogom carskog revizora i grofova nasljednika, nadzirala poljoprivredne

17

aktivnosti i teraformiranje u Okrugu Vorkosigan i u preostalim slobodnim sekundama oajniki pokuavala voditi svoje poduzee za vrtni dizajn, meu poslugom su pljutale oklade o tome kad e prolupati i na milordov koncept supruinske pomoi uzvratiti izbacivanjem dotinog ovjeuljka s prozora etvrtog kata Kue Vorkosigan. Roic je ovo putovanje smatrao dostojnom zamjenom za takvo finale.

Ali ak i najodaniji orunik tu i tamo mora otii na zahod, zbog ega je Roic, kvragu i tednja, neprestano zahtijevao da na ovakve ekskurzije povedu i ovjeka za podrku, ili, jo bolje, dvojicu. Kad se... preksino? - ako ovako oamuen nije u zatoenitvu izgubio i vie od jednog dana - vratio u sredinju dvoranu u kojoj se odravao prijem, ustanovio je da milord nije u njoj. Brzom provjerom lokatora naao ga je kat vie, iza nekih zavojitih stuba, u jo privatnijem prostoru domjenka. Njihove rune kom-veze bile su povezane kodiranim osiguranim kanalom; u izostanku koda za doi-ovamo-trebam-te, Roicu nije preostalo nita drugo nego da podrhtava od nestrpljivosti i pazi da ne izgubi ivce. Kad se milord napokon spustio niz zavojite stube, uoio Roica i pridruio mu se, samozadovoljno poteui manete, nita u njegovoj pojavi nije davalo razloga za spokoj. Bar ne onima koji su ga dobro poznavali. Vidjelo se to po manijakalnom sjaju u njegovim oima, letiminom osmijehu i opem ushitu kojim je odisao. Ne bi ovjek vjerovao kakve stvari njega mogu ushititi.

"to je bilo?" uzbunjeno je promrmljao Roic. "Kasnije", odvratio je milord. "I zidovi imaju ui."

Roicu nije bilo druge nego da krgue zubima dok se u pono nisu nali u zajednikoj sobi, gdje je milord prvi put iz prtljage izvadio i spravu za ometanje prislukivaa, kao i ureaj za kodiranje poruka. Sjeo je za jedini radni stol u sobi i poeo tipkati.

"Dakle?" upitao je Roic. "Zato ste najednom tako sretni?" "Nakon toliko dana mrtvila, napokon imam prvi trag u ovom sluaju. Netko me upravo

pokuao podmititi."

Roic se ukoio. Na Barrayaru se za pokuaj podmiivanja carskog revizora mogla zaraditi i smrtna kazna. Ali nismo na Barrayaru, koje li tete. "Ovaj... i to je dobro?"

"Kako kau, gdje ima dima, ima i vatre." Milord je nastavio veselo tipkati poruku Samo Za Carske Oi. "Ili moda magle. I pazi, mito je bilo suptilno i elegantno. Gotovo sam sretan to nemam posla s idiotima. Oh, Laisa, bila si u pravu, bila si u pravu. Kako li je samo tvoj slatki komarrski nosi to nanjuio?"

"to ste to rekli?" zabrinuto je upitao Roic. "Pa da, ti nikad nisi bio galaktiki plaenik. Ili operativac tajne slube. Obje strane imaju

prokuane naine postupanja kod podmiivanja. U mojoj staroj floti vrijedilo je pravilo da se svako mito prihvaa, prijavljuje zapovjednitvu, a nakon toga napravi tono ono to si ionako namjeravao napraviti. U tajnim operacijama je bilo slino - prihvati mito i slijedi nit da vidi kamo

18

e te odvesti. Jer, zna ve, nit obino ima dva kraja. Neka se stvar odvrti do kraja, a onda uvuci udicu... da vidi to je zagrizlo... Hah!" Prestao je tipkati uz teatralnu gestu.

"Kakvo mito?" nije se predavao Roic. "Ili... moda ne bih smio znati?" Molim vas, ne tjerajte me da radim u potpunom neznanju!

"Zanimljiv paket dionica u Shiragiku-sha - punim imenom Krionika korporacija Bijela krizantema. A zna, Bijela krizantema je tvrtka koja upravo otvara franizu na Komarru. ini se da su me spremni primiti pod istim uvjetima kao i osnivae, po jako povoljnoj cijeni. U stvari, oni bi mi dali beskamatnu pozajmicu, koju bih im vratio nakon to se vrijednost mojih dionica udvostrui. Jer to bi za njih bilo bolje nego da se mogu pohvaliti lokalnim dioniarom koji ima tako suludo dobre veze kao ja? Iako mi, gle uda, nisu ponudili dionice koje donose pravo glasovanja. Glasovi su rezervirani za njihove korisnike u dubokom smrzavanju."

Roic se ve imao prilike susresti s raznim verzijama demokracije od kojih ovjeku staje pamet, ali nijedna, ak ni sekundarno trite za razmjenu planetarnih glasakih udjela na Komarru, nije mu zadala takvu glavobolju kao obiaj na Kibou-dainiju da mrtvi i dalje glasaju. Putem punomoi, naravno - ostavljenih u rukama krio-korporacija koje svoje zamrznute tienike vode u nepoznatu i udnovato neuhvatljivu budunost. U usporedbi s povjeravanjem svoje smrti i budueg ivota nekakvoj kompaniji, glasako pravo moralo se initi kao prava sitnica.

"Ne sumnjam", ustro je zamijetio milord kad je prvi put uo za to, "da im se to u ono doba inilo kao dobra ideja." Tonije, prije dvjesto-tristo godina, kad su bizarni pogrebni obiaji na Novoj Nadi - Roic nije znao kako bi drugaije razmiljao o njima - tek poeli dobivati na popularnosti.

"Heh", promrmljao je milord i otposlao poruku na njezino kodirano i kruno putovanje. Roic je dobro poznavao taj heh. Od njega mu se ledila krv u ilama. Potom su otili na spavanje i ustali da odrade posljednji dan konferencije, koji se odvijao u

smjeru koji, koliko je Roic mogao procijeniti, nitko nije oekivao, ak ni njegov prefrigani milord. A sad je, boe mu pomozi, negdje zagubio malog manijaka... Ili moda nije? Zakanjelo se zapitao jesu li u onoj sveopoj ludnici u predvorju ugrabili i

milorda.

Moda je ovdje. Roic se ostavio klina, priao zidu i tri po tri puta pokucao po njemu. Zatim je to ponovio. Nita. Isto je pokuao na suprotnoj strani sobe, iako se morao istegnuti da dopre do zida. Tajac. Mogue je da su susjedne sobe prazne ili da su njegovi suzatoenici jo toliko nadrogirani da ga ne uju ili mu ne mogu odgovoriti. A moda su tamo samo njegovi otmiari, kojima je upravo javio da je pri svijesti. Prokletstvo. Da kasnije pokua opet?

Ponovno se posvetio svom klinu, za svoj trud zasad zaradivi samo uljeve na prstima, bez ikakva primjetnog rasklimavanja. Pustio je da ga obuzmu mrane misli. Tek je na trenutak

19

skrenuo pogled s milorda i tada su proradili stari refleksi iz vremena kad je radio u gradskoj strai, pa je u cijevno dizalo natrpao najmanje est potencijalnih rtava otmiara i omoguio im bijeg, samo zato to su bili nenaoruani civili. Ali to nije bio njegov posao. Nije vano to ga u tom trenutku nije obavljao ni nitko drugi. Nakon toga su mu njihovi razljueni napadai posvetili znatno vie pozornosti, bar dok ga nije zahvatio snop iz oamuta. Moda je milord pobjegao pa e on spasiti mene. Roic je zakljuio da mu takva blamaa uope ne bi teko pala.

Na iznenadno kljocanje koje je pratilo skidanje zasuna s vrata, trgnuo se i urno spustio ruke u krilo. Vrata su se otvorila i na njima se pojavio mrav mladi ravne tamne kose s jednim poluzatvorenim okom na kojem je iskoila modrica u grimiznim i ljubiastim tonovima. Na trenutak je sumnjiavo zurio u Roica, koji je sjedio na madracu. Uepao je u sobu, zaustavljajui se malo izvan domaaja Roicova lanca, stavio na pod plitku posudicu s kupovnim instant-jelom i gurnuo ga prema Roicu drkom za metlu. Posudica je jo bila zapeaena. Nemaju, dakle, namjeru izgladnjivati Roica - ili ga trovati? Gotovo je mogao uti kako milordov glas recitira: Ne donosi preuranjene zakljuke. Roicu je sinulo da zapravo krepava od gladi, ali nije se ni pomaknuo prema posudi.

"Ve sam te vidio", iznenada progovori Roic. "U predvorju hotela." I to izbliza. U trenutku otmice sve se odvijalo prebrzo da bi Roic stigao procijeniti ima li posla s amaterima ili profesionalcima, ali sad kad je razmiljao o tome, neto mu je govorilo da su u njoj prste imali i jedni i drugi. Strijelac koji ga je pogodio iz oamuta bio je dovoljno pribran, ali horda mukaraca zaduenih da obuzdaju i odvedu zarobljenike nije ni priblino zadovoljila Roicove standarde kvalitete - ni vojne, ni paravojne, a ni one za nedorasle izviae. Otmica je bila masovna, dakle, Barrayarci nisu bili primarna meta - to bi moglo raniti milordov ego - ali Roic nije bio siguran ini li to cijelu stvar jo udnijom ili ne.

Mravko je dotaknuo oteeno oko i namrteno ustuknuo. Oito se i on sjeao Roica. "Tko ste vi uope?" upita Roic. "I koji vam je bio vrag da ste me - nas - oteli?" Mravko je naglo podigao glavu; zdravo oko se zacaklilo. "Mi smo Osloboditelji nasljea

Nove Nade. Jer ova generacija" - tresnuo se akom po prsima - "napokon poduzima potrebne korake da se suprotstavi korporacijama gladnima moi. Postali su tako tusti i korumpirani da nemamo izbora nego cijeli taj truli sustav spaliti do temelja i sve poeti ispoetka. Ustali smo da ugrizemo mrtvu ruku prolosti koja nas sve melje u prah i pepeo!"

Roic je zgroeno zakiljio kad je Mravko u nesuvislom zanosu nastavio razraivati svoju temu. O.N.N.N. je oito bila neka lokalna aktivistika skupina, koja je, frustrirana svojom nesposobnou da odnese pobjedu u verbalnim okrajima - nije ni udo, ako im je ovo bila tipina retorika - odluila povisiti ulog demonstracijama sile. Tu i tamo bi iz bujice alopojki izronio poneki fragment utemeljenijih osuda lokalne politike koje je Roic nauo tijekom konferencije, ali tirada se u sutini svodila na to da su Mravko i njegovi prijatelji dekintirani pehisti koji su doli do zakljuka kako bi ivi imali vie prilika za bogaenje da ih mrtvi ve nisu preduhitrili u tome. Mravko je oito brkao korporacije i mrtvace. Roic se suzdrao od napomene da bogatstvom Kibou-dainija u ime mrtvih zapravo upravljaju ivi ljudi te da je bilo malo

20

vjerojatno da bi ak i u sluaju da njih zamijene neki drugi ivi ljudi itko za taj zadatak odabrao O.N.N.N.

"Spalimo mrtve!" zavrio je Mravko, manje-vie istim tonom kojim bi netko drugi moda rekao amen na kraju mehaniki izgovorene molitve.

Spaljivanje, pokop, zamrzavanje, Roic nije meu tim opcijama vidio nikakve osobite razlike, osim gubitka pokojeg organa za recikliranje. "Ali kakve to veze ima s nama?" upitao je tugaljivim tonom. "Mi ne glasamo ovdje. Sljedei tjedan odlazimo. Jeste li htjeli otkupninu?"

Na to je Mravko ponosno odmahnuo rukom. "Ne! Ali elimo da cijeli neksus sazna za nepravdu, patnju i krau na Kibouu! Nitko... ni vi galaktiari, ni oni samodopadni starci s redovnim plaama, debele ovce koje jo sanjaju samo o svojim zamrzivaima, a ni naa podjarmljena generacija irom planeta, nee nakon ovoga ivjeti u neznanju, ma koliko zatvarali oi i ui!"

"Ah", ree Roic. "Reklamni trik, je li?" Zapravo bi mu bilo drae da trae otkupninu. To bi milord mogao srediti za as posla, im mu dopuste stupiti u kontakt s ovdanjim barrayarskim konzulom, a Roic uope nije sumnjao da bi usput smislio i neki podmukli plan za kasnije preotimanje novca. S druge strane, Roic nikad jo nije uo za skupinu politikih marginalaca kojoj ne treba novac. "Moda bi se ipak dala srediti neka otkupnina", oprezno je zapoeo. "Pa ak i nagrada, ovisno..."

Iako je Mravko izgledao prezirno, moda je samo trebalo malo vremena da ideja zaivi? Ali Roic je imao veih briga. "Lord Vorkosigan - ovjek za kojeg radim, ne bi ti promaknuo, tjeme bi mu bilo otprilike u istoj ravnini s tvojim ramenima, nosi tap, pria kao navijen - je li i on ovdje?"

Je li taj smeteni pogled bio odglumljen? Roic nije bio siguran. Nastavio je uurbanije: "Jer ako je tu, morate nas staviti u istu sobu. Ja sam njegov privatni medicinski tehniar i trebam mu. Pati od groznih konvulzija. On je iznimno vaan vorski plemi na Barrayaru. Skupo bi vam platili da im ga vratite neozlijeenog. Ali ako umre dok je u vaim rukama, pa, u tom sluaju i ne slutite kako bi ovo moglo postati gadno." Roic nije bio siguran do koje mjere da forsira taj aspekt. Milord je vjerojatno s razlogom pazio da ovdje nikom ne upada u oi, a osim toga, Roic nije elio nehotice povisiti iznos otkupnine.

Konvulzije od kojih je lord Vorkosigan patio nakon krio--oivljavanja zapravo su se sastojale u tome da bi klonuo na pod, par minuta se tresao neugodno izokrenutih oiju i zatim se probudio u stanju krajnje mrzovolje. Napadaji u principu nisu bili opasni po ivot, jer mu je lady Vorkosigan uspjela iskamiti obeanje da se nikad vie nee pokuati sam voziti u motornom vozilu - zemaljskom, zranom, lakoletu, atlu ili bilo kojem srodnom prometalu. Ponudila mu je konje i bicikle kao kompromisno rjeenje, a milord se unato mrnji prema kacigama drao dogovora.

21

To Mravko nije morao znati, pa je Roic uloio sve svoje kreativne napore u friziranje stvarnih medicinskih injenica, sve dok Mravko, iji je pogled odavao rastuu nesigurnost, nije popustio i rekao: "Dobro! Pitat u." I jo dodao - kao to nijedan profesionalac ne bi - "Ali nisam ovdje vidio nikog tko slii tom tipu."

Mravko je otiao, ostavljajui Roica da zakljui: Aha. Sluga, a ne gospodar. Mravko je Roicu izgledao kao profil s kojim se esto susretao na samom poetku svoje karijere u gradskoj strai Hassadara, glavnog grada Okruga Vorkosigan. Nije im se moglo povjeriti rukovanje niim kompliciranijim od perilice za sue, ali zato ih je bilo iznimno lako uvjeriti da su za sve njihove nevolje krivi drugi ljudi. Roic je to znao jer se nasluao njihovih opirnih i nesuvislih govora na tu temu dok bi ih teglio na neko sigurno mjesto da se oporave od pijanevanja, drogiranja ili uljivih svaa. To, dodue, nije iskljuivalo mogunost da postanu istinski opasni, osobito kad bi se nali u situaciji kojoj nisu bili dorasli, za to obino nisu morali zaglibiti osobito duboko.

Blatna kaljua u koju je sam zaglibio trenutno mu je vie nalikovala na provaliju. Jesu li Osloboditelji nasljea planirali svoje zarobljenike ubijati jednog po jednog dok se ne ispune njihovi zahtjevi? Nai ekstremisti s Barrayara sigurno bi, pomislio je Roic sa stanovitim ponosom. No ova se otmica dosad pokazala neobino beskrvnom - oamuti i sedativi, ne igline granate I nervni otrov. Ali moda, moda - smije li se ponadati? - milord uope nije bio na njihovu rasporedu.

Pogine li naime milord u Roicovoj smjeni, Roicu nee preostati nita drugo osim da poalje svoj iskaz osiguranom kom-vezom i na licu mjesta si preree grkljan. Radije bi umro nego takav izvjetaj odreenim osobama podnio oi u oi. Zamislio je kako bi izgledali grof i grofica Vorkosigan, ili lady Ekaterina, nakon takve vijesti. I zapovjednik Pym, i Aurie. Zamislio je Sashu i malu Helen, stare pet godina - morao bi kleknuti da im moe pogledati u oi... Roic, a gdje je tata?

Nije imao prikladan no. uo je prie o zarobljenicima koji su se uguili gutanjem vlastita jezika - savio je svoj za probu - no nije vjerovao da bi to upalilo u njegovu sluaju. Na raspolaganju mu je bio jedino zid. Dovoljno vrst da se onaj prokleti klin nije micao iz njega. Bi li se mogao zaletjeti u zid dovoljnom silinom da slomi svoj jaki vrat?

Bilo bi preuranjeno donositi ikakve odluke, ali i to je trebalo imati na umu. U meuvremenu, milord je uvijek vjerovao da se prije donoenja ivotno vanih odluka treba dobro najesti, a kad malo bolje razmisli, i milady je dijelila to miljenje. Roic je uzdahnuo, prepuzao sobu i posegnuo za svojim instant-obrokom.

Prenuvi se iza sna, Miles je iznad sebe ugledao danje svjetlo, platnenu nadstrenicu i radoznalu maju njuku kako ga motri na udaljenosti od jednog majeg daha. im je s olakanjem utvrdio da teret na njegovim prsima nije neka nova zabrinjavajua zdravstvena komplikacija, premjestio je tronogu zvjerku na pod i oprezno se uspravio u sjedei poloaj. Postnarkotika glavobolja, da. Umor, da. Aneli koji vrite, ne, provjereno dvaput, s usklinicima na kraju. Vie mu se nije privialo nita nestvarno, a okolina u kojoj se naao, iako neobina, nije bila dio nijedne njegove none more.

22

Odgurnuo je pokriva u stranu i promotrio utoite na krovu. Sve pojedinosti koje su podsjeale na dvorac nestale su, a zamijenio ih je ravni etverokut utilitarna izgleda s dvije izmjenjivake stanice koje su ujedno sluile kao potpornji za sobu od cerade. Ili staju. Ili zooloki vrt. Uz otmjenu i oholu pticu grabljivicu na preki, oito vorsku vladaricu svih prostora koje je obuhvaala pogledom, na izubijanim policama stajali su kavezi u kojima je bila izloena kolekcija crno-bijelih takora te nekoliko staklenih terarija. Iako se veina njihovih stanovnika skrivala iza vjeto araniranog bilja, bio je prilino siguran da je spazio kornjau. Uza zid preko puta njegove prostirke bile su poslagane tri kutije ispunjene izrezanom folijom, gnijezda za kokoje stanovnike; smea koko Tanana jo je kunjala u svome. Miles pogleda ue za razgrtanje odjee svezano oko glenja. Jesam li i ja postao dio zbirke? Ne bi mu to bilo najgore iskustvo.

A eno i njegova timaritelja. Jin, koji je sjedio za okruglim stoliem, okrenuo se i nasmijeio. "Joj, ba dobro, probudili ste se!"

Sad kad mu naruena kemija u mozgu nije vie slala pogrene slike, vidio je da je Jin mrav djeak na rubu puberteta, neposlune ravne crne kose, koju bi trebalo podrezati, te bistrih smeih oiju. Crte njegova lica bile su tipine za mjeavinu rasa u lokalnim osnivakim populacijama. Nosio je preveliku koulju, podvrnutih rukava i izvuenu van preko vreastih bermuda. Na stopalima je imao nehajno navuene iznoene tenisice, bez arapa. "Jeste li za doruak?" upita Jin. "Jutros imam svjea jaja - ak tri!"

Kakav ponosan mladi farmer; Miles je vidio jaja u svojoj bliskoj budunosti. "Ubrzo. Prvo bih se umio."

"Umio?" ponovi Jin, kao da prvi put uje za taj koncept. "Ima li sapun?" nastavi Miles. "Pretpostavljam da depilator nema." Jin je na depilator odmahnuo glavom, ali skoio je na noge i, prekopavi pretrpane police,

pronaao komad prilino sasuena sapuna, plastini lavor i posivjeli runik. Miles je morao zamoliti Jina da mu pomogne rasplesti ue oko noge, a onda je prihvatio sapun i ostale stvari, zahvalio i polako obiao izmjenjivaku stanicu da doe do ispravne pipe. Tamo je skinuo odjeu, ili bar ono to mu je od odjee preostalo, kleknuo i uspio oprati i isprati ne samo lice, nego i glavu i ostatak tijela, ukljuujui temeljito sapunanje izranjavanih stopala i koljena. Potonja su sad bila izubijana i krastava, ali nisu, na svu sreu, pokazivala znakove infekcije. Pridruio mu se i Jin, radoznalo se mrtei kad je ugledao mreicu blijedih oiljaka na Milesovu trupu. Miles se opet zavio u svoje poderano i poneto smrdljivo ruho, provukao prste kroz kosu i otklatario natrag, zahvalno klonuvi na jedinu stolicu, prema kojoj ga je kretnjom ruke uputio njegov mladi domain.

Jin je stavio metalni lonac s vodom da zakipi na jednostavno i dosta izubijano kuhalo na napajanje, kakva se inae koriste za kampiranje. Djeak je svoje kraljevstvo na krovu oito opremio probranim komadima ulinog otpada. Voda se brzo zagrijala i Jin je u nju njeno uronio

23

svoja tri dragocjena jaja. "Tanana je snijela ovo smee", izvijestio je Milesa, "a Galli preostala dva. Svjea su, od sino. Imam i sol!"

Jin se latio posla i iznio dva plastina tanjura, napunjenu bocu vode za obojicu i pola truce kruha, koji se zaudo pokazao izvrsnim, unato tome to se ve pomalo osuio. Drei se kao da mu se sprema neto priznati, Jin spusti glas. "Znate, jaja izlaze iz kokojih guza."

"Da, znao sam to", odvrati Miles ozbiljno. "I tamo odakle ja dolazim imamo zemaljske kokoi, kao i druge ptice."

Jin se opusti. "Onda dobro. Neki se ljudi jako iznerviraju kad to saznaju." "Neki ljudi misle da je Barrayar primitivan svijet", prizna Miles. Jin se razvedri. "Ima li tamo mnogo ivotinja?" "Da, sve uobiajene vrste koje se uvoze sa Zemlje, uz autohtoni ekosustav. Ali autohtone

ivotinje veinom su sitne, kao kukci. Vei stvorovi ive u morima." "Ima li ribolovaca?"

"Ne na morima. Na jezerima s uvezenom ribom da. Barrayarske biljke i ivotinje uglavnom su toksine za ljude."

Jin mudro kimne. "Ovdje su izvorne vrste koje su nali na ekvatoru uglavnom bili mikroorganizmi. Misle da je otud doao kisik, prije zadnjeg velikog smrzavanja. Uveli su puno zemaljskih biljaka da slijede put ledenjaka koji se otapaju, na sjeveru i jugu. Ali ivotinje ba i nisu."

"Kibou-daini jako podsjea na Komarr - to je drugi planet mojeg Carstva", ree Miles. "Ledeni svijet koji se polako teraformira. Sergyar - to je trei planet - on bi ti se vjerojatno svidio. Ima u potpunosti razvijen autohtoni ekosustav i obilje nevjerojatnih ivotinja, bar mi tako kae moja majka. Kolonizirali su ga tek u prethodnoj generaciji, pa znanstvenici jo uvijek otkrivaju nove stvari o njegovoj bioti."

Jin je Milesa pogledao s vie topline. Oito je upravo narastao u djeakovim oima - zar je mogue da su odrasli koji umiju razumno razgovarati rijetkost u Jinovu svijetu? S time da je u djeakovu sluaju rije razumno u izvjesnoj mjeri bila sinonim za o zoologiji.

"Pretpostavljam da nema kave. Ili aja", ree Miles, i ne nadajui se potvrdnom odgovoru. Jin odmahne glavom. "Ali imam nekoliko tikvica s kolom." Jurnuo je natrag do polica i

vratio se s dvije plastine tikvice jarke boje. "Samo to su tople." Prihvativi jednu, Miles je zakiljio da razabere sastojke na naljepnici, gnusnu mjeavinu

jeftinih eera i kemikalija. Zakljuio je da nema za njih snage prije doruka, unato tome to je jedna od kemikalija bila kofein. Kad si se ti to tako profinio, moj lorde Revizore? Ili bi tonije bilo:

24

Kad si to tako ostario? Jaja, kruh I voda predstavljat e dovoljan izazov za njegov uzburkani eludac. Odmahnuo je glavom i odloio tikvicu.

Jaja su se jo kuhala na laganoj vatri. Miles pogleda oko sebe i ree: "Ovo je zanimljivo mjesto. Potpuno se razlikuje od svega to su mi dosad pokazali na Kibouu." S obzirom na to da su se sva razgledavanja odigrala u reiji krio-korporacija, nije ni udo. "Koliko ljudi ovdje ivi?"

Jin slegne ramenima. "Sto-dvjesto? Nisam siguran. Suze-san e znati." Miles podigne obrve. "Tako puno!" Vjeto su se skrivali. Pretpostavljao je da je zajednica

bespravnih stanara i mogla opstati samo ako je znala biti diskretna. "Kako si ti ovamo dospio?" Opet je slegnuo ramenima. "Jednostavno sam naao ovo mjesto. Ili je ono nalo mene.

Dvoje ljudi koje je skupljalo koristan otpad naletjelo je na mene dok sam spavao u parku, pa su me poveli sa sobom."

Tradicija, reklo bi se. "Ima li ovdje jo nekoga iz tvoje obitelji?" "Ne."

Netipino jezgrovit odgovor inae priljivog - osamljenog? - djeteta. "Ima li igdje obitelj?" "Moj tata je mrtav." Malo se kolebao. "Mama je zamrznuta." Vana distinkcija, na ovom planetu. "Braa i sestre?" "Imam mlau sestru. Negdje. S roacima." Posljednju rije je praktiki ispljunuo. Miles je pazio da ne pomakne ni obrvu i da niim ne

narui ohrabrujuu tiinu. "Bila je premalena da je povedem sa sobom," nastavio je Jin poneto obrambenim tonom,

"a ionako joj uope nije bilo jasno to se dogaa." "A to se to, ovaj, dogaalo?" Opet to slijeganje ramenima. Jin skoi na noge. "Joj, jaja su gotova!" Onda, je li Jin siroe? Ili bjegunac? Oboje? Miles je nekako stekao dojam da Kibou-daini

ima socijalnu slubu za djecu koja je uobiajena za tehnoloki napredne planete, iako vjerojatno ne bi zadovoljila bespotedne standarde, recimo, Kolonije Beta. Jin je bio zagonetka, ali, naalost, ne i najhitnija zagonetka koju je jutros morao rijeiti.

Jin je iskrenuo vrua jaja na njihove tanjure, pazei da Milesu pripadne ono specijalno, smee, a Miles je bio dovoljno pametan da se ne buni to je kao gost dobio dvostruku porciju. Jin mu je uruio paketi soli iz nekog lokala po imenu Ayakina kavana, a kruh i vodu su podijelili. "Odlino je", rekao je Miles punih usta. "Ne moe biti svjeije", nasmijeio se Jin.

25

Miles je progutao zalogaj kruha i rekao: "Spomenuo si da netko ovdje ima komkonzolu? Bi li mi dopustili da se posluim njome?"

"Suze-san." Jin kimne. "Moda bi. Ako je uhvatite rano ujutro, dok se jo nije razgoropadila." Dodao je, prilino nerado: "Mogao bih vas ja odvesti k njoj."

ali li sad to mu je odvezao ue oko glenja? "To bi mi puno znailo, hvala ti. Zbilja je jako vano."

Opet je odgovorio onim pravim-se-da-mi-je-svejedno slijeganjem ramena. Jin kao da je vjerovao da drugo ivo bie moe zadrati samo ako ga zavee i nahrani, jer e inae pobjei i nestati bez traga.

Nakon doruka, Jin se zaposleno rastrao po krovu, hranei sokola komadiima mesa, kokoi mrvicama kruha, a takore i stanovnike staklenih kutija drugim pomno odabranim otpacima. Oistio je kaveze te isprao posude za vodu, punei ih svjeom vodom za sve. Miles je potiho bio zadivljen njegovom temeljitou, iako nije bilo iskljueno ni to da je deko namjerno odugovlaio, ne elei privesti kraju Milesov posjet. A u pravom trenutku, kad se ve osjeao mnogo snanije i manje oamueno, Miles je iznova krenuo za svojim vodiem, ovaj put ga oprezno slijedei niz ljestve.

TREE POGLAVLJE Miles je slijedio Jina kroz jo jedna nezakljuana metalna vrata, niza stube koje su vodile u

neugodno mraan hodnik i pristupni tunel iz kojeg su uli u novu zgradu. Subliminalni zvukovi i mirisi, kao i bolja rasvjeta, odavali su da je ova zgrada nastanjena, i doista, nakon jo jednog skretanja izbili su u prostor koji je neko oito sluio kao kuhinja i menza za zaposlene. Trenutno je u njemu bilo desetak ljudi, zaokupljenih kuhanjem ili jelom. Svi su njihov prolazak popratili nepovjerljivom tiinom, osim jedne mlade ene za profesionalnim mikserom koja je zamahnula velikom kuhaom kad je zamijetila Jina, pozivajui ga na doruak.

Jin je posustao pred mirisom peenog peciva koji se dolelujao iz njezina smjera, ali onda se nasmijeio i odmahnuo glavom. "Kasnije, Ako! Imam gosta!" Miles je nastavio zuriti preko ramena i nakon to ga je Jin odvukao dalje.

Koraajui hodnikom dva kata vie, proli su pokraj itavog niza vrata iza kojih su, pomislio je Miles, svojevremeno vjerojatno bili smjeteni uredi, ali koji su u meuvremenu prerasli u stambene prostore. Tamo gdje su vrata bila otvorena, primijetio je filtrirano danje svjetlo i gomile osobnih stvari, to urednih, to neurednih, kako gdje. Svi su predmeti bili otrcani i pohabani do te mjere da bi ih koristili i uvali samo ljudi za koje je to bilo jedino rjeenje. Veina stanara koje je spazio kunjali su na svojim leajevima ili se tiho motali po sobi. Nekoliko mu je u prolazu

26

uzvratilo sumnjiavim pogledima. Nisu svi bili iste dobi, ali uoio je nerazmjerno mnogo postarijih osoba. Moda su mladi i tjelesno sposobni, kao kuharica Ako, bili vani, obavljajui razne poslove?

Zgrada je raspolagala dovoljnom koliinom struje i vode da osigura pristojan standard ivota, ako ne i takve luksuze kao to su cijevna dizala. Nije bilo naznaka da se kante koriste kao none posude, da su stubita ujedno i nunici ili da se obroci pripremaju na vatri zapaljenoj u koevima za smee ili u kadama. Ali odakle dolazi sva ta struja i kamo idu otpadne vode? Plaa li ovdje netko reije ili jednostavno potkradaju gradsku komunalnu mreu? Odgovori bi mu, pomisli Miles, tota otkrili, samo da ima vremena za istraivanje.

Na sljedeem katu ekao je hodnik s manjim brojem vrata. Jin se zaustavio pred zadnjima i ustro pokucao. Priekao je minutu, naslonivi se leima na zid i maui jednom nogom, a onda je pokucao opet, ovaj put glasnije.

"Da, da", zau se osoran glas s druge strane. "ujem te. Smiri ivce." Vrata su se odkrinula za irinu dlana. Podigavi pogled neznatno vie od razine vlastitih

oiju, Miles se susreo s izboranim licem koje mu se mrtilo. "to je ovo?" otro upita mrzovoljan glas. "Oh, ti si, Jin. Otkud ti ideja da ovamo dovede nepoznatu osobu?"

"Yani i ja smo ga sino nali", ree Jin. "Izgubio se." Oteene oi se suzie. "ekaj, to je onaj Yanijev narki?" Miles se nakalje, bolno svjestan gusarskog izrasta na svojoj bradi. "Pod narkoticima,

gospoo, ali ne i narki. Imao sam nezgodnu alergijsku reakciju na jedan lijek, tijekom koje sam bio opljakan i zalutao u Kriokombama. Trebalo mi je dosta dugo da se izvuem iz njih."

"Niste odavde."

"Ne, gospoo."

Tu se ubacio Jin: "On bi se elio posluiti vaom komkonzolom, Suze-san."

Mrtenje se pojaalo. "Nemam izlaznu vezu. Samo ulaznu." U to je Milesu bilo teko povjerovati, ali bolje ita nego nita, bar za poetak. Suze oito

nije bila sretna to ga vidi. U ovako tajnovitoj zajednici, autsajder otrog oka kojemu nitko ne vjeruje lako bi mogao nagrabusiti. Dodue, nije jo primijetio prisutnost razbijakog elementa, ali za ubojstvo ne treba imati miie; prepredenost je vie nego dovoljna. "Samo bih elio pogledati vijesti, gospoo. Dok ne doem do svog novanika i osobnih dokumenata, moram se osloniti na ljubaznost stranaca."

Suze puhne. "Sreete li mnogo ljubaznih stranaca, tamo odakle dolazite?"

27

"Uvijek sam ih sretao u dovoljnom broju." Milesu su desecima puta ivot spasili ljudi koje je jedva poznavao. "Rekao bih da me to obvezuje da se i sam jednako ponaam."

"Ha", ree Suze.

"Jinni i Sreki se svidio", posvjedoi Jin, zabrinuto mu priskaui u pomo. Tanke usnice su se trznule. "Mada, ako su se takorica i maka usuglasile, tko sam ja da

se bunim...?" Trenutak kasnije, vrata su se irom otvorila i Jin ga je urno uveo u sobu. Suze je po dobi mogla biti sve od oronule osamdesetogodinjakinje do dobro uuvane

stogodinjakinje. Miles je imao dojam da je prije dvadesetak godina sigurno bila via za glavu, ali sad bi joj za dosezanje visine od metar i pedeset dva trebale dobro podstavljene cipele. Ona je, meutim, nosila ravne plastine sandale koje su joj pri svakom koraku strugale po suhim petama. Glavu su pokrivale ispucale i neposlune sijede kovre. Da se nasmijeila, vjerojatno bi djelovala mlae, ali isturene usne bile su okruene dubokim borama od mrtenja. iroke hlae, majica i koulja na njoj nisu bile dio istog kompleta, no kako je sve troje bilo crne boje, nije ostavljalo dojam neusklaenosti.

Njezin stambeni prostor sastojao se od dvije sobe. Prva je bila ispunjena slinom starudijom kakvu je Miles opazio i na donjim katovima, a svojevremeno je vjerojatno sluila kao prijemni ured. Druga soba bila je prostrani ured u kutu zgrade s ostakljenim vanjskim zidovima, u ranijim vremenima zasigurno domena nekog direktora. Uz jedan unutarnji zid bila je ispruena zguvana prostirka; kod drugog je uoio komkonzolu, s radnim stolom i stolicom. Na izubijanom stolu stajali su vr za vodu i lavor za umivanje, kao i vlani runici. Gotovo neprimjetan miris sapuna natjecao se s ustajalim zrakom punim starakog vonja. Tko zna to je bilo spremljeno u visokom kredencu zatvorenih vrata. Dvije jednostavne uredske stolice na okretanje, kau iz kojeg je strilo punjenje i dva naslonjaa, sve rabljeni uredski namjetaj, odavali su da Suze moda ipak nije onakva samotnjakinja kakvom se inila na prvi pogled.

Suze mahne prema komkonzoli. "Otvorena je." "Hvala, gospoo", ree Miles, sputajui se u radnu stolicu. Suze i Jin gledali su preko

njegova ramena. Nije mu trebalo vie od nekoliko asaka da pronae kanale s lokalnim vijestima. Na izborniku koji je nudio otprilike tuce lokalnih jezika, od kojih mu je polovica bila nepoznata, odabrao je standardni engleski u uporabi irom neksusa. U ponudi jezika nije bilo barrayarskog ruskog, to bi mu moglo dobro posluiti za privatne razgovore s tjelohraniteljem - pod uvjetom da je Roic uope jo iv...

Kao to je i pretpostavljao, jueranje burno jutro na krio--konferenciji privuklo je veliku pozornost medija. Vid-komentari bili su poslovino povrni i ne pretjerano informativni, ali detaljni prilozi koji su pratili vijesti pokazali su se korisnijima; donijeli su potpuni popis otetih, s fotografijama i apelima lokalnih vlasti da im se jave svi koji neto znaju. Na popisu su bili i Roic i Miles, a, naalost, i doktor Durona. Dvije razliite ekstremistike organizacije, za koje Miles

28

nikad prije n ije uo - toliko o CarSi-govim izvjetajima o Kibou-dainiju - preuzele su odgovornost, ili krivnju, za otmice.

"To ste vi!" ushieno ree Jin, pokazujui Milesovo lice na holovidu. Miles fotografiju nije smatrao nimalo laskavom, ali oito je bila prepoznatljiva. Samo to trenutno nije bio siguran je li to dobro ili loe. Jin nastavi: "Miles Vor - vor - vorkasiiigejn."

"Vor-co-sa-gn", automatski ga ispravi Miles.

"Znai, i vi ste nastradali u toj svinjariji", ree Suze. "Galaktiar, je li?" Nije bila tako neobavijetena kao Jin. Zanimljivo. "inilo se da su otmiari doli ba po

strance. Nekolicina nas se okupila u predvorju jer smo trebali poi u razgledavanje s vodiem. Bilo je najavljeno na javnom rasporedu, to znai da otmicu nisu nuno organizirali iznutra."

"Upravo ste rekli da su vas opljakali." "I jesu, sve do cipela. Ali sedativ koji su mi utrcali dok su me odvlaili bio je nezgodan

odabir. Nisam se onesvijestio, nego pomahnitao. Uspio sam im se otrgnuti." "Zato se niste vratili u hotel?"

"Pa, zato to su tada nastupile halucinacije. I potrajale desetak sati, rekao bih." Suze ga je motrila krajnje sumnjiavim pogledom. Miles se nadao da shvaa da se tako

suluda pria ne da izmisliti.

Devet otetih delegata - ne, osam bez Milesa, iako otmiari nisu priznali da su njega negdje zametnuli. Ovdanji barrayarski konzulat moda je bio siuan, ali dosad je sigurno ve prijavio otmicu, iako poruka nije jo mogla stii do domovine. Kvragu. Admiral Miles Naismith, slobodni plaenik, nikad nije imao kunu adresu, niti ikoga zbog koga bi ga sudbina drala u aci. Za razliku od lorda Revizora Vorkosigana. Nije mogao ne javiti se. Ali, kakvu je zanimljivu priliku za privremenu nevidljivost dobio praktiki na dar...

Stari instinkti tajnog operativca polako su se vraali u ivot. Nije bio siguran treba li se tome radovati. Da se odavde otputi u bilo koju trgovinu ili restoran, prije ili poslije pronaao bi nekoga tko bi mu dopustio da pozove pomo i prijevoz. Poziv bi, dakako, bio neosiguran i vidljiv svima koji tragaju za njim, a ne samo vlastima. Miles bi ga ipak uputio bez oklijevanja, samo da mu iste te vlasti, ili bar monici za koje je nagaao da vuku konce, nisu preksino privukli pozornost na onako negativan nain. I zato sad jest oklijevao.

Suze je privukla uredsku stolicu i svalila se na nju, pomnije pratei to Miles ita. Jin se premjetao s noge na nogu, oito se dosaujui dok je namrteni Miles redao holozaslon za holozaslonom mahom beskorisnih podataka. "Hej, Suze-san, elite li da vam donesem puie s cimetom? Ako ih je maloprije vadila iz penice."

"Ima li dolje kave?" upita Miles, ivnuvi. "Bi li mi mogao donijeti kavu? Crnu?"

29

Jin napravi grimasu. "Ne razumijem kako to itko moe piti." "Ta se sklonost razvija kako odrasta. Slino zanimanju za cure." Suze se zagrcnula, moda od smijeha, a moda da iskalje sluz. Jin je sad izgledao jo zgaenije, ali nakon to im je nekako uspio kimnuti cijelim tijelom,

pokupio se van.

"Dvije kave!" dovikne mu Suze. Potvrdio je da ju je uo zamahom ruke i izaao uz glasnu lupnjavu vrata.

Miles se okrenuo na stolici da pogleda za njim - djeak vie nije bio u dosegu sluha. "Simpatian deko."

"Aha."

"Lijepo od vas to ste ga udomili. to znate o njemu?" Pripremite teren, moj lorde Revizore. "Rekao mi je da mu je otac mrtav, a majka zamrznuta, to ga ini svojevrsnim siroetom. Nije li njegova majka bila premlada za dugoronu krio-izolaciju? U njezinoj dobi toj se mjeri pribjegava samo u hitnim sluajevima, da se ljude odri na ivotu dok ne dobiju odgovarajuu terapiju." Kao to se svojevremeno dogodilo Milesu. Nije ak mogao dodati to sam skupo platio, jer unato nedostacima njegova oivljavanja, Miles je i svoj ivot, i sve to mu se u njemu dogodilo u zadnjih deset godina, dugovao tom postupku. I ljubaznosti stranaca, nemoj njih zaboraviti. A Grupacija Durona bila je praktiki olienje stranoga.

Ovaj put se u Suzinu puhanju jasno ulo da odvaguje to e mu rei. Odmjerila ga je i oito presudila u njegovu korist, jer je zatim nastavila: "Jinov otac poginuo je u nesrei na gradilitu. Nije imao krio-ugovor ni krio-osiguranje, pa su mu uskratili pravovremeni tretman. Pretpostavljam, dodue, da se u njegovu sluaju sve odvijalo brutalno brzo."

Miles kimne. Ako nije bio brz, hitni krio-tretman bio je beskoristan, dajui novo znaenje frazi brzi ili mrtvi. Oivljavanje tijela s bespovratno izgubljenim umom nije imalo smisla; u takvim je sluajevima nastradalog lake klonirati i sve poeti ispoetka.

"Jinova je majka nakon toga malo poludjela. Zapoela je kampanju da zamrzavanje postane univerzalno javno pravo i optuila korporacije da su pljakai grobova. U posljednjih nekoliko godina prerasla je u glavnu predstavnicu pokreta. Tube, protesti. Najednom od njezinih skupova izbili su neredi - nikad nisu utvrdili tko ih je izazvao, iako ja poneto nagaam - a nju su uhitili. Uspjeli su joj priiti navodni mentalni poremeaj - nisu otili tako daleko da je optue da je neubrojiva, jer bi im za to trebali vri dokazi - a onda se neki dobronamjerni prijatelj suda ponudio da e financirati njezino zamrzavanje dok se ne pronae lijek za nju."

Miles je zakrgutao zubima. "I tako su ohladili opoziciju, je li?" "Moglo bi se tako rei."

30

"Zar se njezini roaci nisu pobunili? Je li se itko pobunio?" "Njezina aktivistika skupina raspala se zbog svih nastalih trokova. Roaci su se samo

crvenjeli - zamislite, mogli su zbog nje ostati bez posla. Nagaam da im je potajno bilo drago to su joj zaepili usta." Suze ga odmjeri. "Ne djelujete mi osobito okirano."

Miles slegne ramenima. "Obiao sam dosta planeta, upoznao mnogo ljudi. Susreo se s itavim nizom razliitih sistema. Vidio sam gore. Priznat u, dodue, da ima neto osvjeavajue u neskrivenoj korumpiranosti Jacksonova Skrovita, kojim u biti vladaju vojni diktatori s pristupom visokoj tehnologiji i njihovi batinai. Oni se bar ne moraju pretvarati da je njihova zloa neto dobro kako bi to prodali glasaima."

"Neto u vam rei, mladiu - prljava tajna demokracije jest to da pravo glasa ne znai i da e va izbor prevagnuti." Uzdahnula je. "Iako do prije dvadeset, trideset godina ovdje nije bilo tako loe. Krio-korporacija je bilo na stotine, a njima su upravljali razliiti ljudi s razliitim idejama, pa niiji glasaki interesi nisu pretezali. A onda su neke od njih toliko ojaale da su poele prodirati druge. Ne zato to je to koristilo Kibouu, ili njihovim krio-korisnicima, ili ikome osim njihovoj grabeljivoj vrhuci, nego samo zato to su mogli. I tako smo danas spali na pet-est velikih korporacija koje kontroliraju praktiki sve, i aicu veterana koji se jo nisu predali, ali su jednostavno presitni da bi ikome smetali."

"Jin vas zove tajnica Suze", polako ree Miles. "A gdje ste to bili tajnica?" Njezino izborano lice, kojem je ljutnja nakratko udahnula nov ivot, postalo je neitljivo.

"Ovdje, nekad davno. U paljivo uvanoj obiteljskoj korporaciji. Bila sam izvrna tajnica naeg direktora. A onda su nas kupili - progutali i opustoili. Ne zato to nas je kupac trebao, nego zato to su nas htjeli eliminirati."

"Tko vas je kupio? Moda Bijela krizantema?" Suze odmahne glavom. "Ne, Shinkawa Perpetuum. Ali Bijela krizantema kasnije je epala

njih." Iskrivljeno se nasmijeila, oito uvjerena da je kozmika pravda obavila to je trebala, pa makar i prekasno.

"Ali kako ste vi zavrili u ovoj ljuturi od zgrade?" "Znate, tada nas je mnogo ostalo bez posla. Obini zaposlenici nisu mogli raunati na

nesmetan odlazak u mirovinu. A nekamo smo morali otii." Neodluno je zastala. "Ostali su pristigli kasnije."

"Izvrna tajnica, je li? Kladim se da znate gdje je zakopan svaki le." Prostrijelila ga je pogledom - ekaj, zar se ona boji? Ta ilava vjetica? Nije stigao poblie

istraiti tu ideju, jer se u tom trenutku uz treskanje vrata pojavio Jin, s pretrpanim pladnjem u rukama. Na pladnju je - uz obeane puie oko kojih se irila raskona aroma cimeta, tetrapak mlijeka i dvije rasparene alice - stajao i do vrha pun termos-vr s kavom. Miles je bio ponosan

31

na svoju samokontrolu. Nije se, naime, bjesomuno bacio na kavu, nego je ekao da ga njegova domaica poslui.

Pa je zato pao u oaj kad se ona prvo odgegala do svog visokog kredenca, vraajui se s etvrtastom staklenom bocom bez naljepnice. Ulila je neto njezina sadraja - neko estoko pie, pretpostavljao je Miles - u alicu i nakon krae stanke podignutih obrva pogledala Milesa. "Jeste li i vi za malu okrepu?"

"Ovaj, ne hvala. Kava je dovoljna." Potekla mu je niz grlo, okrepljujue jaka sama po sebi. Jin je opet sjeo, sretno vaui puie i vrtei se na uredskoj stolici koja je ustrajno cviljela. Suze se stresla od zvuka i otpila dug gutljaj svog pojaanog napitka.

Prouavajui Milesa, opet se namrtila. Nije znao ime joj je to digao tlak, i to ba u trenutku kad je mislio da je polako pridobiva. Bilo je oito da nije samo ena kojoj se posreilo pronai ispravnu komkonzolu, nego i svojevrsna predvodnica ove udnovate tajne zajednice.

"Neka vas Jin odvede do Ayakine kavane", iznenada je progovorila. "Tamo moete nazvati prijatelje da dou po vas."

Uspravivi se na stolici, Jin se pobunio: "Ali jo mu nisam pokazao kako Vihor leti!" "Jin, on ne moe ovdje ostati." Jin se pokunjio. Miles u ulozi delegata otetog tijekom konferencije Suze je oito bio jo manje simpatian

od obinog zabludjelog turista sklonog rekreacijskim halucinogenim drogama. Odluio je pokuati s drugaijim mamcem. "Doao sam na konferenciju da nauim vie o krio-zakonodavstvu i krionikoj znanosti na Kibou-dainiju, no na kraju su me samo opali ulickanim ponudama za franize raznoraznih krio-korporacija. Nakon etiri takva dana, mnogi delegati bili su spremni na licu mjesta potpisati ugovore s njima. Napad ekstremista na neki je nain bio srea u nesrei. Moj me poslodavac ovamo poslao da izradim cjelovit izvjetaj o vaem krionikom sustavu, no sve mi se ini da mi nedostaju neki prilino veliki dijelovi te slagalice."

"U tom sluaju, najbolje je da to prije krenete u potragu za njima, zar ne?" A u koji se dio slagalice uklapa ti? Zagonetna si u svakom sluaju. "Znate, sad kad je

konferencija zavrila, mogu svojim vremenom raspolagati kako mi odgovara. Ali nakon jueranjih nevolja, dobro bi mi doao jo jedan dan odmora, ako Jin nema nita protiv. Postoji, meutim, netko kome se doista moram javiti. Jin, ako ti objasnim kamo mora ii, misli li da bi mogao odnijeti moje pismo u drugi dio grada i osobno ga uruiti jednom ovjeku?"

Jin ivne. "Naravno! Uh... moda. U koji dio grada?" "Istoni."

"Ovaj... da, mislim da bih mogao."

32

Miles je odluio ignorirati blag prizvuk nesigurnosti u Jinovu glasu. "Usput, a gdje se trenutno nalazimo?"

"Na junoj strani", ree Jin. "Odnesite ga sami", ree Suze. "Dat u vam novac za kartu cijevnog tramvaja. Samo se ne

vraajte." "A kad me policija pita gdje sam bio, to da im kaem?" Lice joj se jo vie smrknulo. "Recite im da ste zalutali." "Moda i hou... za pravu nagradu."

Ovaj put je puhnula upravo divljaki. "Da imamo novca za podmiivanje, zar bismo bili ovdje?"

"Pogreno ste me shvatili, gospoo. Moja valuta su informacije. Ali, znate, vi ste druga osoba na Kibouu koja me je pokuala podmititi. Je li to neki lokalni obiaj?"

Usta su joj se nijemo micala. "Tko je bio prvi?" "Bijela krizantema." "Dojmljivo." "Svakako je ostavilo dojam na mene, iako ne onakav kakvom su se oni nadali. Mali darovi

pospjeuju prodaju. Veliki darovi slue zatakavanju. Nakon toga sam se stvarno zainteresirao." "A jeste li prihvatili va veliki dar, Vorkosigan-san?" Nije se trudio ispraviti to u Vorkosigan-sama ili moda - dono; bar mu je pravilno izgovorila

ime. "Na toj razini, prezirno odbijanje nije samo kratkovidno, nego i potencijalno opasno. Mislim da bi dan-dva odmora ovdje pogodovalo mom zdravlju."

"A kako mogu znati da vae pismo prijatelju nee stvoriti jo gore probleme za nas?" "Nee ako ja tako kaem. Nadreen sam mu." Usne joj se iskrivie. "Da, a bome se tako i drite, zar ne?" Suze se u svoje vrijeme nedvojbeno nagledala menaderskog epirenja. Miles se pitao

jesu li njezini efovi ikad shvatili koliko ih je pomno motrila. Jin je njihov razgovor pratio uz zabrinutu kripu stolice. "Mogu odnijeti njegovo pismo,

Suze! Uope mi nije teko."

33

Miles joj prui otvoreni dlan, nagovarajui je i molei u jednakoj mjeri. "Razmislite. Tajnost vam nee biti nita ugroenija nego to ve jest" - preutio je osim ako me ne namjeravate ubiti - zato bi joj davao ideje - "a zauzvrat ete stei moju zahvalnost."

"A koja mi je korist od nje?" Na Barrayaru, povelika. Ali, kao to je Roic vie puta istaknuo, nisu na Barrayaru. "Neto

u ve smisliti."

Njezine obrve odavale su krajnju sumnjiavost. No obratila se Jinu: "Nije li ti Yani lijepo rekao da ga ostavi gdje si ga i naao? Eto zato dobra djela samo donose nevolje, Jin!" Miles nije mogao procijeniti je li to bio pristanak ili odbijanje, ali ona je teko uzdahnula i nastavila