MILAN KUNDERA

Život je negdje drugdje

DIO PRVI ili PJESNIK SE RAĐA

Razmišljajući o tome kada je i gdje začet njen sin,pjesnikovoj su se majci nametale tri mogućnosti: jednevečeri u mračnom parku, jednog popodneva u stanuprijatelja pjesnikova oca ili jednog jutra u romantičnompredjelu nedaleko od Praga.

Kad je isto pitanje postavio sebi pjesnikov otac, odmahje zaključio da se to dogodilo u stanu njegovog prijateljajer ga je tog dana tjerao peh na svakom koraku.Pjesnikova majka nije htjela da ide u stan njegovogkolege, dva puta su se posvađali, dva puta su sepomirili, a upravo kad su se počeli milovati, netko jeotključao vrata susjednog stana, pjesnikova se majkauplašila, prestali su da se miluju a onda su sve obavilina brzinu i nervozno. I upravo ta nervoza bila je, pomišljenju pjesnikova oca, kriva za pjesnikovo začeće.

Mogućnost da je pjesnik začet u ustupljenom stanu (bioje momački neuredan i gadio joj se razmješteni krevetna kojem je ležala tuđa zgužvana pidžama), pjesnikovaje majka, međutim, odlučno odbacila. Isto je takoodbacila i mogućnost da je začet na klupi u parku, gdjeje pristala na ljubavni čin tek nakon mnogonagovaranja, uvjerena da takve stvari rade samoprostitutke. Bilo je, prema tome, jasno kao dan da jepjesnik mogao biti začet samo u sunčano ljetno jutro uromantičnoj dolini, omiljenom nedjeljnom izletištuPražana, pod strmim zidom velikog kamena koji jepatetično stršio sam, izdvojen od ostalih.

Ta scenografija odgovarala je mjestu pjesnikova začećaiz mnogo razloga. Obasjana jutarnjim suncem, bila je toscenografija svjetla a ne tame, dana a ne noći;pozornica je bila otvoreno prirodno prostranstvo, mjestouzleta i krila; i, konačno, iako posljednja periferijskazdanja nisu bila daleko, bio je to romantičan prediostrmih stijena i grubo modeliranog tla. U svemu tomevidjela je rječitu sliku onoga što je tada proživljavala.Zar njena silovita ljubav prema pjesnikovu ocu nijepredstavljala romantični bunt protiv prozaičnog isređenog života u roditeljskom domu? Zar smjelost skojom je ona, kći bogatog trgovca, pošla sa siromašniminžinjerom koji tek što je bio završio studije, nije bilanekako slična tom divljem predjelu?

Pjesnikova majka proživljavala je tad svoju veliku ljubav,i činjenica da je samo nekoliko tjedana poslije divnogjutra pod usamljenom stijenom došlo razočaranje nemože u tome ništa promijeniti. Kad je, naime, radosna iuzbuđena, obavijestila svog ljubavnika da intimna indi-spozicija koja joj svakog mjeseca zagorčava život ovogputa nije nastupila, inžinjer je s uvredljivom (iakoočigledno neiskrenom i nesigurnom) ravnodušnošćuizjavio da se radi o beznačajnom poremećaju tjelesnihfunkcija, te da će dragocjeni ritam biti bez sumnje ubrzouspostavljen. Majka je naslutila da ljubavnik ne želidijeliti njene radosti i nade i, uvrijeđena, nije progovorilas njim sve do trenutka kad joj je liječnik saopćio da je udrugom stanju. Pjesnikov je otac rekao da dobropoznaje jednog ginekologa koji će je u potpunojdiskreciji osloboditi brige, i majka je briznula u plač.

Kako dirljivo završavaju bune! Najprije se pobunilaprotiv roditelja stajući na stranu mladog inžinjera, aonda je zatražila njihovu pomoć protiv njega. I roditelji jenisu iznevjerili; sastali su se s njim, pronašli put donjegove duše i inžinjer, vjerojatno shvativši da drugogizlaza nema, pristao je na raskošnu svadbu i bezustezanja prihvatio solidan miraz, koji mu je omogućioda osnuje vlastito građevinsko poduzeće. Svoj skromniimetak, koji je sav stao u dva kovčega, preselio je u viluu kojoj je njegova mlada supruga živjela s roditeljima odrođenja.

Brza kapitulacija mladog inžinjera nije, međutim, moglasakriti od pjesnikove majke da ono u što se bezglavoupustila, a što joj je izgledalo tako divno, nije velika,obostrana ljubav na kakvu je, po svom dubokomuvjerenju, imala pravo. Kao kći vlasnika dviju unosnihpraških drogerija, priznavala je samo moral čistihračuna - ako je već ona sama uložila u ljubav sve (tabila je čak spremna izdati vlastite roditelje i njihov tihidom!), zahtijevala je da i njen partner uloži u zajedničkukasu isti iznos osjećaja. Da ispravi nepravdu, nastojalaje da iz kase osjećaja izvuče ono što je uložila, pa jeposlije svadbe izraz njenog lica pred suprugom uvijekbio tvrd, ponosan, strog.

Nešto prije vjenčanja iz obiteljske vile se odselila sestrapjesnikove majke (udala se i iznajmila stan u centrugrada), pa je stari trgovac sa ženom ostao u prizemnimprostorijama a inžinjer i njihova kći zauzeli su tri sobena katu, dvije veće i jednu manju, namještene onakokako je to zamislio trgovac prije dvadeset godina, kad je

sagradio vilu. Inžinjeru je sigurno u priličnoj mjeriodgovaralo što njegov novi dom ima već uređeneenterijere, jer osim sadržaja već spomenutih kovčeganije imao druge imovine, ali je ipak predložio da senekim sitnim izmjenama rasporeda promijeni i izgledsoba. Pjesnikovoj majci, međutim, nije bilo ni nakrajpameti da čovjeku, koji se spremao da je pošalje podginekološki nož, dopusti da mijenja stari raspored izkojeg je zračio duh njenih roditelja, za koji su je vezalegodine slatke navike, prisnosti i sigurnosti.

Mladi inžinjer je ovog puta kapitulirao bez borbe,dopustivši sebi samo jedan oblik mlakog protesta, kojitreba zabilježiti. U sobi u koju su se mladenci povlačilina počinak stajao je stolić na čijoj je masivnoj noziležala teška okrugla ploča od sivog mramora, a na tojploči stajala je figura nagog muškarca. Muškarac je ulijevoj ruci držao liru, naslonjenu na istureni kuk. Desnamu je ruka bila patetično podignuta, kao da je trenutakranije udario prstima u strune. Desnom je nogomzakoračio naprijed a glava mu je bila malo zabačena,tako da mu je pogled bio podignut uvis. Dodajmo još daje lice muškarca bilo nestvarno lijepo, kosa kovrčava, ada je bjelina alabastra od kojeg je bila načinjena davalafiguri neku djevojačku nježnost ili božansku blagost.Riječ božanski nismo, uostalom, upotrijebili uzalud;prema natpisu urezanom u postolje muškarac s lirombio je grčki bog Apolon.

Pjesnikova majka rijetko je mogla pogledati muškarca slirom a da se ne naljuti. Nekad je stajao okrenutstražnjicom prema sobi, drugi put je bio pretvoren u

vješalicu za grubo modeliranog tla. U svemu tomevidjela je rječitu sliku onoga što je tada proživljavala.Zar njena silovita ljubav prema pjesnikovu ocu nijepredstavljala romantični bunt protiv prozaičnog isređenog života u roditeljskom domu? Zar smjelost skojom je ona, kći bogatog trgovca, pošla sa siromašniminžinjerom koji tek što je bio završio studije, nije bilanekako slična tom divljem predjelu?

Pjesnikova majka proživljavala je tad svoju veliku ljubav,i činjenica da je samo nekoliko tjedana poslije divnogjutra pod usamljenom stijenom došlo razočaranje nemože u tome ništa promijeniti. Kad je, naime, radosna iuzbuđena, obavijestila svog ljubavnika da intimna indi-spozicija koja joj svakog mjeseca zagorčava život ovogputa nije nastupila, inžinjer je s uvredljivom (iakoočigledno neiskrenom i nesigurnom) ravnodušnošćuizjavio da se radi o beznačajnom poremećaju tjelesnihfunkcija, te da će dragocjeni ritam biti bez sumnje ubrzouspostavljen. Majka je naslutila da ljubavnik ne želidijeliti njene radosti i nade i, uvrijeđena, nije progovorilas njim sve do trenutka kad joj je liječnik saopćio da je udrugom stanju. Pjesnikov je otac rekao da dobropoznaje jednog ginekologa koji će je u potpunojdiskreciji osloboditi brige, i majka je briznula u plač.

Kako dirljivo završavaju bune! Najprije se pobunilaprotiv roditelja stajući na stranu mladog inžinjera, aonda je zatražila njihovu pomoć protiv njega. I roditelji jenisu iznevjerili; sastali su se s njim, pronašli put donjegove duše i inžinjer, vjerojatno shvativši da drugogizlaza nema, pristao je na raskošnu svadbu i bez

ustezanja prihvatio solidan miraz, koji mu je omogućioda osnuje vlastito građevinsko poduzeće. Svoj skromniimetak, koji je sav stao u dva kovčega, preselio je u viluu kojoj je njegova mlada supruga živjela s roditeljima odrođenja.

Brza kapitulacija mladog inžinjera nije, međutim, moglasakriti od pjesnikove majke da ono u što se bezglavoupustila, a što joj je izgledalo tako divno, nije velika,obostrana ljubav na kakvu je, po svom dubokomuvjerenju, imala pravo. Kao kći vlasnika dviju unosnihpraških drogerija, priznavala je samo moral čistihračuna - ako je već ona sama uložila u ljubav sve (tabila je čak spremna izdati vlastite roditelje i njihov tihidom!), zahtijevala je da i njen partner uloži u zajedničkukasu isti iznos osjećaja. Da ispravi nepravdu, nastojalaje da iz kase osjećaja izvuče ono što je uložila, pa jeposlije svadbe izraz njenog lica pred suprugom uvijekbio tvrd, ponosan, strog.

Nešto prije vjenčanja iz obiteljske vile se odselila sestrapjesnikove majke (udala se i iznajmila stan u centrugrada), pa je stari trgovac sa ženom ostao u prizemnimprostorijama a inžinjer i njihova kći zauzeli su tri sobena katu, dvije veće i jednu manju, namještene onakokako je to zamislio trgovac prije dvadeset godina, kad jesagradio vilu. Inžinjeru je sigurno u priličnoj mjeriodgovaralo što njegov novi dom ima već uređeneenterijere, jer osim sadržaja već spomenutih kovčeganije imao druge imovine, ali je ipak predložio da senekim sitnim izmjenama rasporeda promijeni i izgledsoba. Pjesnikovoj majci, međutim, nije bilo ni nakraj

pameti da čovjeku, koji se spremao da je pošalje podginekološki nož, dopusti da mijenja stari raspored izkojeg je zračio duh njenih roditelja, za koji su je vezalegodine slatke navike, prisnosti i sigurnosti.

Mladi inžinjer je ovog puta kapitulirao bez borbe,dopustivši sebi samo jedan oblik mlakog protesta, kojitreba zabilježiti. U sobi u koju su se mladenci povlačilina počinak stajao je stolić na čijoj je masivnoj noziležala teška okrugla ploča od sivog mramora, a na tojploči stajala je figura nagog muškarca. Muškarac je ulijevoj ruci držao liru, naslonjenu na istureni kuk. Desnamu je ruka bila patetično podignuta, kao da je trenutakranije udario prstima u strune. Desnom je nogomzakoračio naprijed a glava mu je bila malo zabačena,tako da mu je pogled bio podignut uvis. Dodajmo još daje lice muškarca bilo nestvarno lijepo, kosa kovrčava, ada je bjelina alabastra od kojeg je bila načinjena davalafiguri neku djevojačku nježnost ili božansku blagost.Riječ božanski nismo, uostalom, upotrijebili uzalud;prema natpisu urezanom u postolje muškarac s lirombio je grčki bog Apolon.

Pjesnikova majka rijetko je mogla pogledati muškarca slirom a da se ne naljuti. Nekad je stajao okrenutstražnjicom prema sobi, drugi put je bio pretvoren uvješalicu za inžinjerov šešir, ponekad je na njegovunježnu glavu bila nasađena cipela a ponekad je opetbio sav obučen u inžinjerovu čarapu, što je zbogzadaha koji se od nje širio bilo za gospodara muzaposebno poniženje.

Za to što je pjesnikova majka na takve stvari reagiralanesnošljivo nije bio kriv samo njen nedostatni smisao zahumor. Osjetila je, sasvim ispravno, da joj navlačećičarapu na Apolona njen suprug kroz prozirnu koprenušale poručuje ono što joj nije htio reći otvoreno - da neprihvaća taj njen svijet i da je pred njim kapituliraosamo privremeno.

Tako se figura od alabastra pretvorila u pravog antičkogboga, biće iz izvanljudskog svijeta koje ima pristup usvijet ljudi i u njemu intrigira, zapetljava događaje iotkriva tajne. Mlada supruga vidjela je u njemu svogsaveznika, a njena ženska mašta pretvorila ga je u živostvorenje čije se oči ponekad prevlače izmaglicomduginih boja a poluotvorena usta dišu. Zavoljela je tognagog mladića koji je zbog nje i za nju trpio takvaponiženja. Dugo je promatrala njegovo prekrasno lice i unjoj se počela javljati želja da dijete koje raste u njenojutrobi bude slično tom lijepom neprijatelju njenog muža.Poželjela je da mu bude slično toliko da može vjerovatikako mu otac nije njen muž nego taj vitki mladić; molilaga je da svojom čudotvornom snagom korigira nesretnozačeće, da ga preoblikuje, prefarba, kao što je nekadveliki Tici-jan naslikao svoju sliku preko upropaštenogplatna nekog mazala.

Nalazeći nesvjesno uzor u Djevici Mariji, koja je postalamajkom bez udjela muškarca i tako stvorila idealmajčinske ljubavi u koju se ne miješa i kojoj ne smetaotac, upuštala se u provokativna maštanja o tome kakoće se njen sin zvati Apolon, što bi za nju bilo isto kao dase zove Onaj koji nema oca čovjeka. Znala je, naravno,

da bi s takvim uzvišenim imenom njen sin vidio mnogomuka u životu i da bi se svi smijali i njemu i njoj. Zato jetražila češko ime dostojno mladolikog grčkog boga, dokse nije sjetila imena Jaromil (što znači Onaj koji voliproljeće ili Onaj koga proljeće voli). S tim imenom svi suse suglasili.

Uostalom, bilo je proljeće i procvjetali su jorgovani kadsu je jednog dana odvezli u rodilište. Tamo je, nakonnekoliko sati bolova, iz nje kliznuo mladi pjesnik naprljavu plahtu svijeta.

Pjesnika su položili u krevetić pored njene postelje, paje slušala, u zanosu, slatki plač; njeno bolovimaizmučeno tijelo bilo je ispunjeno ponosom. Samo, nezavidimo tijelu zbog tog ponosa; nije imalo mnogo prilikeda uživa u njemu, iako je bilo sasvim lijepo - noge subile malo prekratke a stražnjica nedovoljno izrazita, alidojke su bile neobično čvrste i svježe, a ispodsvilenkaste kose (tako lagane da se teško dala formiratiu frizuru) gledalo je lice ne baš zasljepljujuće ljepote alipravilno i neupadljivo privlačno.

Majka je uvijek bila više svjesna svoje neupadljivostinego svoje privlačnosti, naročito zato što je oddjetinjstva živjela u sjeni starije sestre koja jeizvanredno plesala, oblačila se kod najboljih praškihkrojačica i, opremljena teniskim reketom s lakoćomprodirala u svijet elegantnih muškaraca, okrećući leđarodnom domu. Efektna prodornost starije sestre guralaje pjesnikovu majku u prkosnu skromnost, tako da je izprotesta zavoljela sentimentalnu ozbiljnost glazbe i

knjiga.

Prije nego što se upoznala s inžinjerom, išla je s jednimmladićem, studentom medicine, sinom prijatelja njenihroditelja, ali ta veza nije bila dovoljno duboka da biispunila njeno tijelo samouvjerenošću. Kad je s njim uplaninskoj vikendici prvi put upoznala tjelesnu ljubav,već je sutradan raskinula tu vezu, melankoličnouvjerena da ni njenim osjećajima ni njenim čulima nijesuđeno da dozive veliku ljubav. Kako je upravo u tovrijeme maturirala pružila joj se prilika da izjavi kakosvrhu svog života vidi u radu, i odlučila je (usprkosprotivljenju praktičnog oca) da se upiše na filozofskifakultet.

Njeno razočarano tijelo vuklo se već gotovo pet mjesecipo univerzitetskim predavaonicama kad je jednom naulici srelo drskog mladog inžinjera koji ga je oslovio inakon tri sastanka osvojio. I kako je tijelo ovog puta biloveoma (i sasvim neočekivano) zadovoljno, duša je ubrzozaboravila na ambicije i karijeru u struci i (kao što se odprave duše očekuje) pritekla u pomoć tijelu - spremnose prilagođavala inžinjerovim nazorima, njegovoj vedrojnemarnosti i šarmantnoj neodgovornosti. Iako je znalada su te osobine strane njenom domu, nastojala je dase poistovjeti s njima jer je uz njih njeno tužno, skromnotijelo gubilo nepovjerenje u sebe i počinjalo da sezačuđeno raduje samo sebi.

Je li majka konačno bila sretna? Pa, i nije sasvim;kolebala se između vjere i sumnji. Dok se svlačila predogledalom, promatrala je sebe njegovim očima i na

trenutke joj se činilo da djeluje uzbudljivo, a na trenutkeobično, dosadno. Dopustila je da njeno tijelo postanepodanik tuđih očiju, i u tome je bila velika neizvjesnost.

Ipak, ma koliko da se kolebala između nesigurnosti inade, uspjela je da se iščupa iz one prijevremenerezignacije; teniski reket starije sestre više je nijedeprimirao, njeno tijelo konačno je živjelo kao tijelo ishvatila je da je lijepo tako živjeti. Čeznula je za tim dataj novi život ne bude samo varljivo obećanje negotrajna stvarnost. Čeznula je za tim da je inžinjer izvučeiz fakultetskih klupa i roditeljskog doma i ljubavnuavanturu pretvori u avanturu života. Zato je trudnoćudočekala oduševljeno -vidjela je sebe, inžinjera i njihovodijete, i činilo joj se da ta trojka doseže zvijezde iispunjava svemir.

O tome šta se dogodilo već smo pričali u prvompoglavlju - pjesnikova majka ubrzo je shvatila da seonaj kome je bilo toliko stalo do ljubavne avanture plašiavanture života, i da nimalo ne želi da se zajedno snjom pretvori u skulpturu koja dopire do zvijezda.Znamo već i to da ovog puta hladno reagiranjeljubavnika nije srušilo njeno samopouzdanje. Došlo je,naime, do veoma važne promjene. Njeno tijelo, jošdonedavno prepušteno na milost i nemilostljubavnikovim očima, stupilo je u novu fazu svojepovijesti - prestalo je biti tijelo za tuđe oči i postalo tijeloza onoga tko još nije imao očiju. Nije više bila važnanjegova vanjština, sad je svojom unutrašnjom, nikadneviđenom površinom dodirivalo jedno drugo tijelo. Očivanjskog svijeta mogle su vidjeti samo ono sasvim

nevažno, ono što se nalazilo izvana, pa ni inžinjerovomišljenje nije više za njega ništa značilo jer nije nikakomoglo utjecati na njegovu veliku sudbinu. Tek sad jepostalo potpuno samostalno i samo sebi dovoljno; trbuhkoji je rastao i postajao sve ružniji, bio je njegov sveveći rezervoar ponosa.

Poslije porođaja majčino je tijelo stupilo u novu fazu.Kad je prvi put osjetila kako se sinova lutajuća ustapripijaju uz njenu dojku, grudi su joj zatreperile i slatkatoplina prostrujala je iz njih kroz čitavo tijelo. Bio je toosjećaj sličan ljubavnom milovanju, samo još puniji -donosio je ogromnu mirnu sreću, ogromni sretni mir.Tako nešto još nikad nije osjetila; kad joj je njen dragiljubio grudi, bio je to trenutak koji je trebalo danadoknadi duge sate sumnji i nevjerice. Sad je,međutim, znala da su ta usta priljubljena uz njene grudiu znak beskrajne odanosti u koju može biti sigurna.

Još je nešto bilo drukčije: kad god je ljubavnik dodirivaonjeno nago tijelo, uvijek je osjećala stid. Uzajamnopribližavanje bilo je povezano sa savladavanjem nečegtuđeg i trenutak sjedinjavanja bio je opojan upravo zatošto je bio samo trenutak. Stid se nikad nije gasio, činioje ljubav uzbudljivom, ali je istovremeno čuvao tijelo dase potpuno ne preda. Sada, međutim, stida više nijebilo. Nestao je. Oba su se tijela potpuno otvorila jednoprema drugom, nisu imala što da skrivaju.

Nikad se ranije nije tako predavala drugom tijelu, i nikadse drugo tijelo nije tako predavalo njoj. Ljubavnik jemogao uživati u njenom krilu ali nikad nije živio u njemu,

mogao je dodirivati njene grudi ali mu one nikad nisupružale hranu. Ah, to dojenje! S ljubavlju je promatralariblje pokrete bezubih usta i zamišljala kako se zajednos mlijekom u njenog sina pretaču i njene misli, maštanjai snovi.

Bilo je to rajsko stanje - tijelo je smjelo biti u potpunostitijelo i nije ga trebalo pokrivati smokvinim listom.Utonuvši u beskrajno vrijeme savršene smirenosti,živjeli su kao Adam i Eva prije nego što su okusilijabuku sa drveta saznanja. Živjeli su u svojim tijelimaizvan dobra i zla, i ne samo to - u raju se lijepo nerazlikuje od ružnog, pa sve ono od čega je tijelo složenonije za njih bilo ni lijepo ni ružno nego slatko. Slatke subile desni, makar i bez zuba, slatka je bila dojka, sladakje bio pupak, slatka je bila minijaturna stražnjica, slatkasu bila crijeva čiju je aktivnost majka budno pratila,slatko je bilo paperje na maloj, smiješnoj glavi. Brižno jebdjela nad tim kako njen sinčić podriguje, piški i kaki, i tonije bila samo briga njegovateljice za zdravlje djeteta.Ne, za sve potrebe njegovog tijela brinula se sa strašću.

Sve to bilo je nešto sasvim novo, jer je pjesnikova majkaod djetinjstva osjećala izrazitu odvratnost ne samoprema tuđoj nego i prema vlastitoj tjelesnosti. Bila jesama sebi odvratna kad je morala sjesti na klozet(uvijek je nastojala da je nitko ne vidi kako ulazi u tuprostoriju), a prošla je čak i kroz fazu kad ju je bilo stidda pred drugima jede, uvjerena da su žvakanje igutanje krajnje neukusne aktivnosti. Tjelesnost njenogsina, uzdignuta iznad svakog gađenja, kao da joj jedonijela očišćenje, opravdavajući njeno vlastito tijelo.

Kap mlijeka zaostala na naboranoj koži bradaviceizgledala je poetično, kao kapljica rose; ponekad bi lakostisla dojku da vidi tu čarobnu kapljicu, uzela je nakažiprst i kušala. Govorila je sebi kako želi okusititekućinu kojom se hrani njen sin, ali je u stvari htjela daosjeti ukus svog tijela. Mlijeko je bilo slatko, i taj ju jeukus pomirivao sa svim ostalim tjelesnim sokovima iizlučinama. Počela je prihvaćati vlastito tijelo kao neštoukusno, ugodno, obično i sasvim normalno, kao sve štoje stvorila priroda, kao drvo, kao grm, kao vodu.

Na žalost, iz same te tjelesne sreće pjesnikova majkapočela je zanemarivati svoje tijelo da bi jednog danaustanovila kako je već kasno, da će joj koža na trbuhuostati naborana, s bijelim naprslinama potkožnogvezivnog tkiva, da će joj ostati višak kože koji kao danije sastavni dio tijela nego neki njegov labavopričvršćeni omotač. Ta spoznaja je, začudo, nije ispuniloočajem. Njeno tijelo bilo je sretno i s tim naboranimtrbuhom, jer je pripadalo očima koje su vidjele svijetsamo kao maglovite obrise i nisu znale (ta bile su torajske oči!) da postoji drugi, okrutni svijet, u kome setijela dijele na lijepa i ružna.

Ono što nisu vidjele oči djeteta vidjele su, međutim, očisupruga, koji je poslije Jaromilovog rođenja nastojao dase pomiri sa svojom ženom. Poslije dugog vremenaponovo su uspostavili intimne odnose, ali više nije bilokao nekad - odabirali su za tjelesnu ljubav praznetrenutke, prilazili su jedno drugom u tami i suzdržljivo.Pjesnikovoj majci to je sigurno odgovaralo - bila jesvjesna svog unakaženog tijela i plašila se da bi joj

strastvena i previše otvorena tjelesna ljubav moglaoduzeti slatki unutrašnji mir koji joj je dao sin.

Ne, ne, nikad neće zaboraviti da joj je muž daouzbuđenje puno neizvjesnosti, a sin mir ispunjensrećom, pa je i dalje (već je počeo puziti, prohodao je iprogovorio) gledala u njemu svoju jedinu utjehu.Jednom se razbolio i majka četrnaest dana doslovnonije oka sklopila, neprestano je bdjela uz njegovo tijelo,toplo od vrućice i zgrčeno od bolova. Te dane provela jekao u transu, a kad je bolest minula, činilo joj se da jesa sinom u naručju prošla kroz carstvo mrtvih i ponovose vratila. Činilo joj se da ih, poslije svega što suzajedno proživjeli, više nikad ništa ne može rastaviti.

Muževo tijelo, zatvoreno u odijelo ili pidžamu, tijelodiskretno i povučeno u sebe, iz dana u dan sve se višeudaljavalo od nje, gubilo svojstvo nečeg bliskog,intimnog, a sinovo je i dajje ostalo zavisno od nje. Višega, doduše, nije dojila ali ga je učila da ide u klozet,svlačila ga i oblačila, umivala i češljala, donosila mu jehranu koju mu je s ljubavlju pripremala. Kad je u četvrtojgodini počeo gubiti apetit, postala je stroga - prisiljavalaga je da jede i prvi put je osjetila da nije samoprijateljica nego i gospodarica njegovog tijela. To setijelo opiralo, nije htjelo da guta, a moralo je; pratila je, snekim čudnim zadovoljstvom, taj uzaludni otpor ipokoravanje, sa zanimanjem je gledala u tanki vrat nakojem se ocrtavalo kretanje neželjenog zalogaja.

Ah, sinovo tijelo, njen dom i raj, njeno kraljevstvo…

A sinova duša? Zar ona nije bila njeno kraljevstvo? Ohda da’ Kad je Jaromil izgovorio prvu riječ, a ta riječ bilafe ‘»mama s Uka je bila luda od sreće. Govor^ne seUkako je sama ispunila čitav misaoni svijet svog srna,svijet koji se zasad sastoji od samo jednog pojma, pa ćetako, kad se bude razvijao, rastao i granao, korijen togsvijeta ostati zauvijek i samo ona. Ugodno potaknuta,pažljivo je pratila nastojanja djeteta da obogati svojrječnik i, svjesna da je sjećanje kratko a život dug,kupila je dnevnik uvezan u tamnocrvene korice i u njegazapisivala sve što je njen sin izgovorio.

Uz pomoć tog majčinog dnevnika, ustanovit ćemo da suposlije riječi »mama« brzo slijedile druge riječi, pri čemuse riječ »tata« javlja tek kao osma, poslije baka, deda,ham, tutu, haf i haja. Poslije tih jednostavnih riječi (umajčinom dnevniku uz svaku je riječ dan kratakkomentar i naveden datum) nailazimo na prve pokušajesastavljanja rečenice - saznajemo da je mnogo prijedrugog rođendana izjavio mama je dobla, a nekolikotjedana kasnije rekao mama je fujfuj. Za tu izjavu,izgovorenu kad mu majka prije ručka nije htjela dati sokod malina, dobio je nekoliko udaraca dlanom po guzi i uplaču je rekao: Naci cu dlugu mamu! Zatim je, tjedandana kasnije, obradovao majku rekavši: Moja mama jenajljepša. Jednom drugom prilikom je rekao: Mama, datcu ti li-zanu pusu, što je trebalo da znači da će isplazitijezik i liznuti majku po licu.

Pošto preskočimo nekoliko listova, doći ćemo do izjavekoja privlači pažnju svojim ritmičkim vrijednostima. Bakaje jednom rekla Jaromilu da će mu dati jabuku, a onda

je zaboravila na to i pojela je sama. Jaromil je osjetio daje prevaren, naljutio se i nekoliko puta ponovio: Bakaslagala, jabuku ukrala. U izvjesnom smislu ta se izjavamogla usporediti s već citiranom rečenicom Mama jefujfuj, ali ovog puta nije dobio po guzi - naprotiv, svi suse smijali, čak i baka, i kasnije su često ponavljali tenjegove riječi (što pažljivom Jaromilu sigurno nijepromaklo). Jaromil teško da je mogao shvatiti razlog toguspjeha, ali dobro znamo da ga je od batina spasilarima i da mu je poezija tada prvi put pružila dokaz svojemagične moći.

Listajući stranice majčina dnevnika, naći ćemo jošnekoliko sličnih izjava u stihu, a iz njenih komentaravidjet ćemo da su pričinjavale posebnu radost izadovoljstvo svim ukućanima. Tako je, na primjer,navodno dao ova-16 kav zgusnuti portret služavkeAnke: Služavka Anica je kao ribica. Nešto dalje pročitatćemo: Sumom cemo šetati, srce ce nam igrati. Majka je isama pretpostavljala da, pored urođenog talenta kojimje Jaromil obdaren, na to stvaralaštvo utječu i dječjeslikovnice s pjesmicama, koje mu je čitala u takvimkoličinama da je lako mogao steći dojam kako se češkigovori isključivo u trohejima, ali je u tom pogledumoramo ispraviti. Kudikamo veću ulogu od talenta iliterarnih uzora igrao je u svemu tome djed, trezvenipraktičar i zakleti neprijatelj poezije, koji je namjernoizmišljao što je mogao gluplje rime i tajno podučavaounuka.

Jaromil je vrlo brzo primijetio da njegove riječi svi prates velikom pažnjom, pa se počeo ponašati u skladu s tim.

U početku je govorio radi sporazumijevanja, a sad da bičuo odobravanje, divljenje ili smijeh. Unaprijed seradovao efektu svojih riječi, a kako se često događaloda željena reakcija izostane, pokušao je privući na sebepažnju lupetanjem gluposti i prostačkim izrazima.Pokazalo se, međutim, da se to ne isplati - kad jejednom rekao ocu i majci: Svi ste vi pizde (riječ »pizda«čuo je od dječaka iz susjednog vrta i zapamtio je da suse ostali dječaci tome dugo smijali), otac mu je opaliošamar.

Poslije tog događaja budno je pratio što odrasli cijene usvojim riječima, što odobravaju, što ne, nad čime sezgražaju, i to mu je omogućilo da jednom, kad je bio smajkom u vrtu izgovori rečenicu zasićenu melankolijombakinih žalopojki: Mama, život je u stvari kao ovaj korov.

Teško je odgonetnuti što je time želio reći; sigurno je,međutim, da nije mislio na vedru bezvrijednost i bezvre-dnu vedrinu, te tipične osobine korova, već je vjerojatnohtio na prilično neodređen način opisati život kao neštotužno i uzaludno. Iako je, prema tome, rekao neštosasvim suprotno onome što je htio reći, učinak tenjegove izjave bio je veličanstven - majka je ušutjela,pomilovala ga po glavi i zagledala mu se u oči vlažnimpogledom. Taj pogled ispunjen ganutošću i divljenjemtako je opio Jaromila da je poželio da ga ponovo vidi.Šetajući, udario je nogom kamen, a onda rekao majci: -Mama, udario sam nogom kamen i sad mi ga je žao,htio bih da ga pomilujem. I zaista se sagnuo i pomilovaokamen.

Majka je bila uvjerena da je njen sin ne samo nadaren(naučio je čitati kad je imao’pet godina), nego i sasvimizuzetan dječak, osjećajan, sasvim različit od drugedjece. O tome je često pričala djedu i baki što jeJaromil, tobože zadubljen u igru s olovnim vojnicima ilikonjem, pratio s velikim zanimanjem. Gledao je gostimaravno u oči i zaneseno zamišljao kako u njemu te očivide sasvim izuzetno, posebno dijete, dijete koje moždauopće i nije dijete.

Kad se približio njegov šesti rođendan i kad je zanekoliko mjeseci već trebalo da pođe u školu, obitelj jezaključila da treba da dobije vlastitu sobu i spava sam.Majka je bila tužna što vrijeme tako brzo prolazi, ali senije protivila. Dogovorila se s mužem da kaorođendanski poklon sin dobije treću, najmanju sobu nakatu, da mu kupe kauč i ostali namještaj pogodan zadječju sobu: policu za knjige, ogledalo koje će gapoticati na čistoću i urednost, i mali radni stol.

Otac je predložio da se soba ukrasi vlastitimJaromilovim crtežima i odmah počeo izrezivatipaspartue za mazarije s jabukama, kućicama i vrtovima.Iznenada mu je prišla majka i rekla: - Htjela bih daučiniš nešto za mene. - Podigao je pogled a njen glas,suzdržan i odlučan istovremeno, nastavio je: - Daj minekoliko listova papira i tuševa u boji. - Nakon toga sezatvorila u svoju sobu, sjela za stol, raširila prvi listpapira i počela pažljivo iscrtavati slova. Konačno jeumočila kist u crveni tuš i naslikala prvo slovo, veliko 2.Nakon Ž je slijedilo I, dok na kraju nije nastao natpisŽivot je kao korov. Pogledala je svoje djelo i zaključila

da može biti zadovoljna. Slova su bila pravilna iuglavnom iste veličine. Ipak je uzela nov list papira,precrtala na njega natpis i ovog puta ga obojilatamnoplavim tušem. Činilo joj se da ta boja mnogo boljeodgovara beskrajnoj tuzi dječakove rečenice.

Zatim se sjetila kako je Jaromil rekao Baka slagala,jabuku ukrala i, sa sretnim osmijehom na usnama,počela je pisati (ovog puta svijetlocrvenim tušem) Bakaje vesela, jabuku pojela. Zatim se, s osmijehom, sjetilaizjave Svi ste vi pizde, ali je nije napisala, već jeumjesto nje napisala (zelenom bojom) Šumom ćemošetati, srce će nam igrati, a zatim (ljubičastom) NašaAnica je kao ribica

(Jaromil je, doduše, rekao »služavka Anica«, ali majci jeriječ »služavka« zvučala previše grubo). Onda se sjetilakako se Jaromil sagnuo i pomilovao kamen, i nakonkraćeg razmišljanja napisala (svijetloplavom bojom) Nebih mogao povrijediti ni kamen, i tek na kraju, sizvjesnim ustručavanjem ali utoliko radosnije, naslikala(narančastom) Mama, dat ću ti Uzanu pusu i još(zlatnom) Moja mama je najljepša.

Dan prije rođendana roditelji su poslali uzbuđenogJaromila da spava kod bake i počeli prenositi namještaji ukrašavati zidove. Kad su sutradan ujutro doveli dijeteu potpuno izmijenjenu sobu, majka je bila sva izvansebe od nervoze; Jaromil, međutim, nije učinio ništa dajoj olakša situaciju. Stajao je kao ukopan, bez riječi;najveće zanimanje (pa i to suzdržljivo i nesigurno)pokazao je za radni stolić. Bio je to neobičan komad

namještaja sličan školskoj klupi, s koso postavljenompločom koja se mogla podizati i ispod koje se nalazioprostor za bilježnice i knjige, i sa sjedalom čvrstospojenim sa stolom.

- Pa, šta kažeš, zar se ne raduješ? - upitala je, neizdržavši, majka.

- Da, radujem se - odgovorio je dječak.

- A što ti se najviše sviđa, reci! - upitao je djed, koji je sbakom promatrao s vrata dugo očekivani prizor.

- Klupa - rekao je dječak, sjeo za stolić i počeo podizati ispuštati ploču.

- A šta kažeš na slike? - upitao je otac pokazujući napaspartuima opremljene crteže.

Dječak, je podigao glavu i nasmijao se.

- Znam ih - rekao je.

- A kako ti se sviđaju kad ovako vise na zidu? Dječak jei dalje sjedio u svojoj klupi i samo je klimnuo glavom uznak da mu se sviđaju.

Majci se stislo srce i najradije bi bila pobjegla iz sobe.Bila je, međutim, tu i nije mogla šutke prijeći prekonatpisa na zidu jer bi šutnja bila isto što i negativankomentar. Zato je rekla:

- A pogledaj te natpise!

Dječak je sjedio oborene glave i gledao u unutrašnjoststola.

- Htjela sam, znaš - nastavila je majka, potpunozbunjena - htjela sam da sačuvaš uspomenu na to kakosi se razvijao, od kolijevke do školske klupe, jer si biopametno dijete i uvijek si svima pričinjavao radost… -Govorila je to kao da se pravda, i od puke tremenekoliko je puta ponovila već rečeno dok konačno višenije znala što da kaže, pa je ušutjela.

Prevarila se, međutim, ako je pomislila da se Jaromilunije svidio njen poklon. Nije, doduše, znao što da kaže,ali nije bio nezadovoljan. Uvijek je bio ponosan na svojerijeci i nikad nije htio da ih govori u prazno, i vidjeti ihsad pažljivo ispisane tušem i pretvorene u slike bio jeuspjeh, uspjeh tako ogroman i neočekivan, da, obuzettremom, nije znao kako da reagira. Shvatio je da jedijete koje izgovara značajne riječi, i osjećao je da bitakvo dijete trebalo i ovom prigodom da kaže neštovrijedno pažnje. Ništa mu, međutim, nije palo na pamet,pa je naprosto oborio glavu. Ali dok je krajičkom okapromatrao svoje vlastite riječi na zidu, okamenjene,očvrsle, trajnije i veće od njega samog, osjećao senekako omamljen. Činilo mu se da je okružen samsobom, da je ogroman, da ispunjava cijelu sobu, cijelukuću.

Jaromil je naučio čitati i pisati još prije nego što jekrenuo u školu, pa je majka zaključila da bi se mogaoupisati ravno u drugi razred; isposlovala je uMinistarstvu posebno odobrenje i Jaromil, nakon što je

položio ispit pred komisijom, sjeo je u klupu međuučenike godinu dana starije od sebe. Svi su mu se uškoli divili, pa se učionica za njega pretvorila u odrazroditeljskog doma. Na školskoj priredbi za Dan majkeizišao je kao posljednji na pozornicu i odrecitirao dirljivupjesmicu o majkama, za što je nagrađen burnimaplauzom publike, sastavljene uglavnom od roditelja.

Jednog je dana, međutim, ustanovio da iza publike kojaaplaudira pritajeno vreba drugi auditorij, neprijateljskiraspoložen prema njemu. Stajao je u prepunoj zubarskojčekaonici i među pacijentima koji su čekali na redugledao dječaka iz istog razreda. Stajali su jedan uzdrugog naslonjeni na prozor kad je Jaromil primijetio dajedan stariji gospodin s prijaznim osmijehom slušanjihov razgovor. To ga je potaknulo da upita svog druga(nešto povišenim glasom, kako bi ga svi čuli) što bi radioda je ministar prosvjete. Kako njegov drug nije znao štoda odgovori, Jaromil je počeo sam razvijati svoje teze,što nije bilo nimalo teško jer je trebalo samo ponovitipriču kojom ga je djed često uveseljavao. E pa, kad biJaromil bio ministar prosvjete, škola bi trajala samo dvamjeseca a ferije deset, učitelj bi morao slušati djecu idonositi im užinu iz slastičarne i, uopće, bile bi uvedenemnoge divne novine, koje je Jaromil veoma opširno iveoma glasno opisivao.

U tom trenutku otvorila su se vrata ordinacije i na njimase pojavila sestra da pozove slijedećeg pacijenta. Jednagospođa s poluzatvorenom knjigom na koljenima,prstom čuvajući stranicu koju je čitala, obratila se sestrigotovo plačnim glasom:

- Molim vas, sestro, učinite nešto s ovim djetetom. Pravije užas kako se producira…

Poslije Božića učitelj je pozvao neke učenike daispričaju ostalima šta su našli pod borom. Jaromil jepočeo nabrajati: konstruktor, skije, klizaljke, knjige… - alije ubrzo primijetio da ga ostala djeca ne promatraju soduševljenjem koje je želio prenijeti na njih, nego da gagledaju ravnodušno, a neka čak i zlobno; zastao je iprešutio ostale darove.

Ne, ne, ne bojte se, nećemo ponavljati već tisuću putaispričanu priču o bogatom dječaku koga zbog toganjegovi školski drugovi mrze; ta u razredu je bilo sinovakudikamo bogatijih obitelji, i oni su se dobro slagali sostalima i nitko im zbog tog bogatstva nije ništapredbacivao. Što se to onda Jaromilovim školskimdrugovima nije sviđalo na njemu, što im je smetalo, počemu se razlikovao od njih?

Gotovo nam je neugodno to reći - nije to bilo bogastvo,bila je to ljubav njegove majke. Ta je ljubav ostavljalasvoje tragove na svemu - na košulji, frizuri, riječima kojeje upotrebljavao, na torbi u kojoj je nosio školskebilježnice i knjigama koje je za zabavu čitao kod kuće.Sve što je imao bilo je posebno odabrano i dotjerano.Košulje koje mu je šila štedljiva baka nekako su, tko znazašto, više podsjećale na bluze djevojčica nego nadječačke košulje. Dugu kosu morao je nositi zakvačenumajčinom kopčom iznad čela, da mu ne pada na oči, akad je padala kiša, mama ga je čekala pred školom sogromnim kišobranom, dok su se njegovi drugovi izuvali

i veselo gacali po lokvama.

Materinska ljubav otiskuje na čelo dječaka pečat kojirazbija simpatije drugova. Jaromil je, doduše, svremenom naučio da vješto skriva taj pečat, ali do tadaje, od slavnog stupanja u školu, morao proživjeti i jednogorko razdoblje (trajalo je godinu ili dvije dana) kad sumu se drugovi žestoko rugali a nekoliko ga puta izzabave i istukli. Ipak, i u to najgore vrijeme imao jenekoliko drugova, i za to im je ostao uvijek zahvalan.Recimo o njima nekoliko riječi.

Drug broj jedan bio mu je otac. Ponekad je uzimao loptu(kao student je igrao nogomet) i Jaromil je, stojećiizmeđu dva stabla u vrtu, zamišljao da je vratarčehoslo-vačke državne reprezentacije.

Drug broj dva bio mu je djed. Vodio je Jaromila u objesvoje prodavaonice; jedna od njih bila je velika drogerijakoju je već samostalno vodio djedov zet, a druga je bilaspecijalna prodavaonica parfema u kojoj je radila jednaveoma privlačna dama koja se uvijek ljubeznoosmjehivala i dopuštala dječaku da omiriše svakiparfem, tako da je Jaromil ubrzo naučio da po mirisurazlikuje pojedine vrste. Zatvarao je oči i zahtijevao oddjeda da mu stavlja bočicu pod nos a on da pogađa kojije koji miris.

- Ti si genij njuha - hvalio ga je djed i Jaromil je maštaoo tome kako će postati izumitelj novih mirisa.

Drug broj tri bio je Alik, psić bez gospodara koji je

izvjesno vrijeme stanovao u vili. Iako je bio neodgojen ineposlušan, Jaromil mu je dugovao zahvalnost zaprekrasna sanjarenja, trenutke u kojima ga je zamišljaokao odanog prijatelja koji ga čeka u hodniku predrazredom poslije nastave i vjerno ga prati kući, a svi mudrugovi zavide i žele da idu s njim.

Sanjarenje o psima postalo je strast njegoveosamljenosti i dovelo ga do nekog čudnog manihejstva -psi su za njega bili dobro životinjskog svijeta,utjelovljenje svih vrlina. Zamišljao je velike ratove pasa imačaka (ratove s generalima, oficirima i ratnim varkamaprethodno uvježbanim u igrama s olovnim vojnicima) iuvijek je bio na strani pasa, kao što čovjek već i trebada bude na strani pravednika.

Kako je provodio mnogo vremena u očevoj sobi solovkom i papirom, psi su postali glavna tema njegovihcrteža. Bio je to beskrajan niz epskih prizora u kojima supsi nastupali u ulogama generala, vojnika, nogometaša ivitezova. Kako njihova četveronožna figura nijeodgovarala tim ljudskim ulogama, Jaromil ih je crtao sljudskim tijelom. To je bio velik izum!

Ranije, kad god je pokušavao crtati ljude, nailazio je naozbiljne poteškoće - nije, naime, znao nacrtati ljudskolice. Izdužene forme pasje glave s tamnom mrljomnjuške na vrhu išle su mu bolje od ruke, pa se iz snova ineumjesnosti rodio poseban svijet ljudi s pasjimglavama, svijet likova koje je bilo lako i jednostavnocrtati i kombinirati u prizore nogometnih utakmica,ratova i viteških avantura. Jaromil je crtao te scene u

nastavcima, trošeći na to ogromne količine papira.

Tek drug broj četiri bio je dječak, Jaromilov školski drug,čiji je otac bio školski podvornik, mrzovoljan čovječuljakkoji je često tužakao đake direktoru. Đaci su se svetilina njegovom sinu i pretvorili ga u razrednog mučenika.Kad su drugovi počeli da se otuđuju od Jaromila,podvornikov sin ostao je jedini njegov vjerni obožavalac.Tako se dogodilo da je jednog dana pozvan u vilu upredgrađu, tamo ručao, večerao, igrao se s Jaromilom izajedno s njim pisao domaću zadaću. Slijedeće nedjeljeJaromilov je otac poveo obojicu na nogometnuutakmicu, utakmica je bila veličanstvena, a veličanstvenje bio i otac koji je sve igrače poznavao po imenu istručno komentirao igru, tako da je podvornikov sin kaoočaran gledao u njega. Jaromil je bio ponosan.

Bili su na prvi pogled komičan par - Jaromil uvijekuredno obučen, podvornikov sin s rupama na laktovima;Jaromil uvijek s brižljivo izrađenim domaćim zadaćama,podvornikov sin jedan od najslabijih učenika. Jaromil se,ipak, prijatno osjećao u blizini vjernog druga jer jepodvornikov sin bio izuzetno snažan dječak. Kad su ihjednom zimi drugovi iz razreda napali, morali su sesramno povući. Jaromil je bio ponosan što su savladalinadmoćnog neprijatelja, ali uspješna obrana nikad nedonosi takvu slavu kao uspješan napad.

Jednom, dok su se zajedno šetali po praznim parcelamau predgrađu, sreli su djećaka tako blistavo umivenog ilijepo obučenog kao da je pošao na dječji bal. -Maminamaza - rekao je podvornikov sin i ispriječio se dječaku

na putu. Počeli su mu postavljati podrugljiva pitanja, sazadovoljstvom primijetivši da ih se boji. Dječak jekonačno skupio hrabrost i pokušao ih odgurnuti i proći. -Kako se usuđuješ! To ćeš skupo platiti! - viknuo jeJaromil, duboko uvrijeđen tim drskim dodirom.Podvornikov je sin to shvatio kao signal i udario dječakašakom u lice.

Intelekt i tjelesna snaga ponekad se izvanrednodopunjuju. Zar Byron nije bio iz dna duše odan boksačuJacksonu, koji je požrtvovano učio bolešljivog lorda svimmogućim sportskim vještinama? - Nemoj ga tući, samoga pridrži - rekao je Jaromil svom drugu i otišao danabere pregršt kopriva. Zatim su prisilili dječaka da sesvuče i dobro ga išibali koprivama. - Mamica će seradovati kad vidi kako joj je sinčić lijepo crven - govorioje uz to Jaromil, opijen velikim osjećajem prijateljstva izajedničke mržnje prema svim maminim mazama.

Samo, zašto je u stvari Jaromil ostao jedinac? Zarmajka nije željela drugo dijete?

Ne, upravo suprotno - ona je i te kako željela da ponovodoživi blaženstvo prvih godina materinstva, ali njensuprug uvijek je navodio bezbroj razloga da se rođenjedrugog djeteta još malo odloži. Želja da rodi još jednodijete u njoj se, doduše, nije gasila, ali se više nijeusuđivala navaljivati, plašeći se da će je muž opetodbiti, a svako takvo odbijanje je doživljavala kaoponiženje.

Što se, međutim, više suzdržavala da govori o svojoj

majčinskoj žudnji, to je više razmišljala o njoj. Mislila jena nju kao na nešto nedopušteno, skriveno, pa prematome i zabranjeno. Misli o tome kako će joj mužnapraviti dijete sad su je privlačile ne samo radi samogdjeteta, ta predodžba postepeno je poprimala neštorazdražljivo nepristojno. Dođi, napravi mi kćerku,obraćala se u sebi suprugu, i to je zvučalo veomalascivno.

Jednog dana, kasno uvečer, supružnici su se vratili izposjeta prijateljima u dobrom raspoloženju i Jaromilovotac, kad je legao kraj žene i ugasio svjetlo (spomenulismo da je od svadbe prilazio ženi samo po mraku,izazivajući u sebi želju dodirom a ne očima), odbacio jes nje pokrivač i sjedinio se s njom. To se nije događaločesto i ta činjenica, zajedno s djelovanjem popijenogvina, učinili su da mu se predala sa strašću kakvu većodavno nije bila osjetila. Pomisao da, eto, zajedno pravedijete preplavila joj je mozak i u trenutku kad je osjetilada se suprug približava vrhuncu uživanja nije višemogla da se savlada - počela je u ekstazi vikati nekazaboravi uobičajenu opreznost, neka ostane u njoj, nekajoj napravi dijete, neka joj napravi lijepu kćerkicu, i takoga je čvrsto, grčevito držala uza se da se morao silomotrgnuti kako bi bilo siguran da joj želja neće bitiispunjena.

Kad su kasnije umorni ležali jedno uz drugo, majka seprivila uz njega i ponovo mu šapnula u uho da želi jošjedno dijete; ne, nije htjela dalje navaljivati, više jepokušavala da se na taj način opravda i objasni muzašto je maloprije onako silovito i neočekivano (i,

spremna je priznati, možda i nedolično) izrazila svojuželju za još jednim djetetom. Ovog puta sigurno bi serodila djevojčica, govorila mu je, u kojoj bi se on mogaovidjeti onako kako ona sebe vidi u Jaromilu.

I tad joj je inžinjer rekao (bilo je to prvi put od vjenčanjada je to spomenuo) da on osobno nikad nije želio dijetes njom; ako je kod prvog djeteta morao popustiti on, sadtreba da popusti ona; a ako želi da on u drugom djetetuvidi sebe, onda je uvjerava da će najstvarnije vidjetisebe u djetetu koje se nikad neće roditi.

Zatim su ležali jedno pored drugog, majka je šutjela aonda je zajecala i jecala je cijelu noć, muž je nije nidodirnuo, samo joj je rekao nekoliko utješnih riječi kojese nisu mogle probiti ni pod najviši sloj njenog plača.

Činilo joj se da konačno sve shvaća: onaj uz koga živinikad je nije volio.

Tuga u koju je utonula bila je najdublja od svih koje jedo tada bila osjetila. Na sreću, kad već muž to nije bio ustanju, pojavio se netko drugi tko će joj donijeti utjehu -bila je to Povijest. Oko tri tjedna poslije opisane noćiproglašena je mobilizacija, muž je spakirao potrebnestvari u torbu i otišao na granicu. Rat je bio samopitanje dana, ljudi su kupovali plinske maske ipregrađivali podrume u skloništa. U nesreći svojedomovine, majka je našla ruku spasiteljicu. Duboko jeproživljavala svaki trenutak i provodila duge sate uzsina, slikovito mu objašnjavajući što se događa.

Velike sile su se, međutim, sporazumjele u Miinchenu iJaromilov otac vratio se iz podzemnog utvrđenja, prepu-stivši ga njemačkim vojnicima. Od tog vremena sjedilisu svi zajedno u djedovoj sobi u prizemlju i iz večeri uvečer raspravljali o pojedinim koracima Povijesti koja je,činilo im se, sve donedavno spavala (ili je vrebala,pretvarajući se da spava), a sad je naglo iskočila izsvog skrovišta da u sjeni njenog ogromnog lika sveostalo postane nevidljivo. Oh, kako se prijatno majkaosjećala u toj sjeni! Kolone Čeha bježale su izpograničnih oblasti, Češka je ostala usred Evrope kaooguljena naranča, bez ikakve zaštite, a pola godinekasnije, jednog jutra, pojavili su se na praškim ulicamanjemački tenkovi. Majka je to vrijeme provelaneprestano sjedeći uz vojnika kome nije dopušteno dabrani svoju zemlju, potpuno zaboravivši da je to čovjekkoji je nikad nije volio.

Ali čak i u vrijeme najburnijeg kotrljanja povijesti izsjene kad-tad izbije svakodnevni život i bračna posteljase opet pojavi u svoj svojoj monumentalnoj trivijalnosti izapanjujućoj izdržljivosti. Jedne večeri, kad je Jaromilovotac krenuo rukom prema grudima svoje supruge, onase sjetila da je dodiruje onaj isti čovjek koji ju je ponizio.Odgurnula je ruku i podsjetila ga na grube riječi kojimaje reagirao na njenu nježnost.

U toj njenoj gesti nije bilo zlobe; htjela je samo reći dakrupna pitanja narodne sudbine ne mogu tek takopotisnuti u pozadinu mala pitanja srca; htjela je svommužu dati priliku da povuče svoje nekadašnje riječi iponovo uzdigne ono što je tako nepromišljeno bio bacio

pod noge. Vjerovala je da je narodna tragedija probudilau njemu novu osjećajnost, i bila je spremna da zahvalnoprihvati obično milovanje kao pokajanje i početak novogpoglavlja njihove ljubavi. Na nesreću, kad mu jeodgurnula ruku, muž se samo okrenuo na drugu stranu iubrzo zaspao.

Nakon velikih studentskih demonstracija u Pragu,Nijemci su zatvorili sve češke visoke škole, a majka jeuzalud čekala da suprug ispod pokrivača ponovo potražirukom njene grudi. Djed je ustanovio da ga lijepaprodavačica mirisa već deset godina potkrada, i nijepreživio taj šok - umro je od kapi. Nijemci su odvoziličeške studente u vagonima za stoku u koncentracionelogore, a majka je otišla k liječniku koji je utvrdio da sujoj živci u lošem stanju, i savjetovao joj da otputujenekamo na oporavak. Preporučio joj je pansion uneposrednoj blizini malog lječilišta okruženog rijekama iribnjacima, u ljetnim mjesecima omiljeno stjecišteizletnika koji vole vodu, ribolov i vožnje čamcima. Bilo je,međutim, tek rano proljeće i majku je oduševila pomisaona šetnje pored tihih voda. A onda se sjetila veseleplesne glazbe koja, zaboravljena, lebdi u zraku vrtnihrestorana kao sumorna uspomena na proteklo ljeto, iuplašila se vlastite tuge; zaključila je da tamo ne možeotputovati sama.

Ah, pa naravno, odmah je znala s kim će putovati!Neprilike sa suprugom i želja za drugim djetetom učinilesu da ga je u posljednje vrijeme bila gotovo zaboravila.Kako je bila glupa - ta zaboravljajući ga, radila je samaprotiv sebe! - Jaromile, ti si moje prvo i drugo dijete -

rekla mu je, privijajući ga uza se, i ljubeći ga po čitavomlicu, nastavila svoju šašavu rečenicu: - Ti si moje prvo,drugo, treće, četvrto, peto, šesto i deseto dijete…

Na peronu ju je dočekala visoka dama sijede kose iuspravnog držanja. Krupan seoski momak uzeo jekovčege i iznio ih pred kolodvor, gdje je već čekao crnifijaker s jednim konjem; momak je sjeo na bok, aJaromil, majka i visoka dama smjestili su se na sučelicepostavljena sjedala i pustili da ih fijaker nosi ulicamagradića sve do trga zatvorenog s jedne stranerenesansnim zgradama s lukovima a s druge straneželjeznom ogradom, iza koje se nalazio vrt a u njemustari bršljanom obrasli zamak. Zatim su se spustili nizpadinu do rijeke. Jaromil je ugledao redove žutihdrvenih kabina, toranj za skakanje, bijelo obojenestolove i stolce a iza njih red topola uz obalu rijeke.Fijaker ih je, međutim, nosio dalje, prema usamljenimvilama raštrkanim oko rijeke.

Ispred jedne vile konj je usporio hod, momak je skočio skola, uzeo kovčege i Jaromil je s majkom krenuo za njimkroz vrt, kroz predvorje, uz stubište, sve dok se nisunašli u sobi sa dva kreveta postavljena jedan uz drugi,kao bračni, i dva prozora od kojih se jedan mogaootvarati kao vrata i vodio na balkon s kojeg se pružaopogled na vrt i rijeku u pozadini. Majka se naslonila naogradu balkona i duboko udahnula zrak.

- Ah, kakav božanski mir! - rekla je, duboko udišući ipromatrajući rijeku na kojoj se, privezan uz drveni mo-stić, ljuljao crveno obojen čamac.

Istog dana, za večerom serviranom u malom salonu uprizemlju, majka se sprijateljila s postarijim bračnimparom koji je također boravio u pansionu, pa se svakevečeri iz salona dugo čuo tihi razgovor. Jaromil je biosvima drag i majka je rado slušala njegovopripovijedanje, duhovitosti i diskretno hvalisanje. Da,diskretno -Jaromil nikad nije zaboravio onu gospođu izčekaonice i nikad nije prestao tražiti štit iza kojeg će sesakriti pred njenim zlim pogledom. Naravno, nije prestaočeznuti za tim da mu se drugi dive, ali je naučio da topostiže kratkim rečenicama izgovorenim s dobroodmjerenom dozom naivnosti i skromnosti.

Vila usred tihog vrta, tamna rijeka s privezanimčamcem koji je poticao na sanjarenje o dalekimplovidbama, crni fijaker koji se povremeno zaustavljaopred vilom i odvozio visoku damu sličnu kneginji iz pričao zamcima i vitezovima, pusto kupalište, sve to u što gaje donio fijaker kao iz jednog stoljeća u drugo, kao izjednog sna u drugi, kao iz jedne knjige u drugu,renesansni trg s uskim nadsvođenim prolazom u kojemsu, iza stupova, vitezovi vodili dvoboje mačevima, sve jeto bio svijet u koji je Jaromil stupio kao opčinjen.

Dio tog prekrasnog svijeta bio je i muškarac sa psom.Prvi put su ga vidjeli kako nepomično stoji na obalirijeke, zagledan u valove; na sebi je imao kožni kaput auz nogu mu je sjedio velik crn vučjak; tako nepomični,izgledali su kao stvorenja iz nekog drugog svijeta. Drugiput su ga sreli na istom mjestu; muškarac (opet ukožnom kaputu) bacao je komad drva, a pas je trčao idonosio ga nazad. Kad su ga sreli treći put (scenografija

je bila uvijek ista - topole i rijeka), muškarac jepozdravio majku lakim naklonom a onda se - kako je toustanovio radoznali Jaromil - dugo osvrtao, prateći ihpogledom. Sutradan, kad su se vratili iz šetnje, ugledalisu pred ulazom u vilu crnog vučjaka. Kad su ušli upredvorje, čuli su razgovor, i nije bilo nikakve sumnje damuški glas pripada vlasniku psa. Radoznalost ih jenatjerala da se izvjesno vrijeme zadrže u predvorju,razgovarajući i osvrćući se, dok iz jedne sobe konačnonije izišla upraviteljica pansiona.

- Tko je njegov gospodar? - upitala je majka, pokazujućina psa. - Često ga susrećemo dok šetamo.

- On je profesor crtanja na mjesnoj gimnaziji - rekla joj jeupraviteljica, našto je majka nabacila da bi veoma radorazgovarala s profesorom crtanja jer Jaromil voli crtati,pa bi željela čuti mišljenje stručnjaka. Upraviteljica jenato upoznala majku s profesorom, i Jaromil je moraootići u sobu po svoju crtanku.

Nakon toga su sve četvero sjedili u salonu -upraviteljica, Jaromil, vlasnik psa koji je razgledaocrteže i majka koja je svaki crtež pratila komentarima.Pričala je kako je Jaromil uvijek tvrdio da za njega nijezabavno crtati predjele ili predmete, nego događaje; izaista, stekla je dojam da u njegovim crtežima imaneobično mnogo života i pokreta, iako ne shvaća zaštosu sudionici u tim događajima isključivo ljudi s pasjimglavama. Možda bi ti crteži i imali neku vrijednost kad biJaromil crtao ljudske figure, ali ovako, na žalost, nijesigurna ima li čitava ta dječakova aktivnost ikakvog

smisla.

Vlasnik psa je s uživanjem pregledao crteže a ondaizjavio da ga oduševljava upravo ta kombinacijaživotinjske glave i ljudskog tijela. Ta fantastičnakombinacija nije, naime, tek slučajna ideja već, kako topokazuje velik broj scena što ih je dječak nacrtao,predstavlja odraz nekog unutrašnjeg poriva, nečegukorijenjenog u nedo-sežnim dubinama njegovogdjetinjstva. O talentu djeteta majka nipošto ne smijesuditi prema spretnosti u pukom imitiranju vanjskogsvijeta; takvu vještinu može postići praktički svatko.Ono što ga je u dječakovim crtežima privuklo kao slikara(time joj je dao do znanja da se profesorskog pozivaprihvatio samo iz nužde, da se prehrani), to je upravotaj originalni unutrašnji svijet koji izbija iz dječaka kroznjegovu ruku na papir.

Majka je radosno slušala slikarove pohvale, upraviteljicapansiona milovala je Jaromila po kosi i govorila kako jepred njim velika budućnost, a Jaromil je gledao pod stol,nastojeći da dobro ureze u sjećanje sve što je čuo.Slikar je rekao da će od slijedeće školske godine prijećina gimnaziju u Pragu, i da će mu biti veoma drago akomu majka donese da vidi nove Jaromilove radove.

Unutrašnji svijet! To su bile velike riječi i Jaromil ih jeregistrirao s ogromnim zadovoljstvom. Nikad nijezaboravio kako su ga, kad je imao samo pet godina,proglasili za izuzetno dijete, različito od drugih. I držanjenjegovih školskih drugova koji su mu se rugali zbogtorbe ili košulje, učvršćivalo je - makar i uz dozu gorčine

- njegovo uvjerenje da je drukčiji. Do tada je, međutim,ta njegova posebnost bila za njega nešto prazno ineodređeno, ponekad nerazumljiva nada a ponekadneshvatljiva izolacija. Sad je, međutim, dobila svoje ime- originalni unutrašnji svijet - i sasvim konkretan sadržaj:crtanje ljudi s pasjim glavama. Jaromil je, naravno,dobro znao da je do senzacionalnog otkrića ljudi spasjim glavama došao slučajno, zahvaljujući tome štonije znao nacrtati ljudsko lice. To je u njemu izazvaloneki neodređen osjećaj da do te originalnosti svogunutrašnjeg svijeta nije došao teškim trudom, nego daje ona u svemu što mu tek tako slučajno padne napamet, da je nešto urođeno, bogomdano.

Od tog vremena pažljivije je pratio vlastite ideje i počeoim se diviti. Tako je, na primjer, došao na pomisao dasvijet u kojem živi nakon njegove smrti neće višepostojati. Ta ideja mu je najprije samo bljesnula u glaviali, sad već svjestan svoje unutrašnje originalnosti, nijedopustio da mu pobjegne (kao toliko ideja prije toga)već ju je smjesta uhvatio, zadržao i počeo zagledati sasvih strana. Šetao je pored rijeke, zatvarao na trenutakoči i pitao se da li rijeka postoji i kad on drži očizatvorene. Naravno, svaki put kad bi otvorio oči rijeka jeopet bila tu, tekla je kao i prije, ali čudno je bilo što timenije mogla dokazati Jaromilu da je postojala i kada je onnije mogao vidjeti. To je, činilo mu se, bilo neobičnozanimljvo; zabavljao se tim mislima gotovo pola dana, aonda je o njima pričao majci.

Kako se boravak u malom lječilištu približavao kraju,tako su im njihovi razgovori pružali sve više

zadovoljstva. Izlazili su zajedno poslije sumraka, sjedilikraj obale na polutruloj drvenoj klupi, držali se za ruke ipromatrali valove u kojima se ljuljao veliki mjesec. - Ah,kako je lijepo - uzdisala je majka a sin je zurio u krugovena mjesečinom obasjanoj vodi i sanjario o dugomputovanju rijeke. Majka je pomislila na prazne dane ukoje će ubrzo opet utonuti i rekla: - U meni je tuga kojunikad nećeš shvatiti, sine. - Pogledala ga je u oči iučinilo joj se da u njima vidi veliku ljubav i čežnju da jeshvati. Uplašila se; ta ne može svoje ženske brigepovjeravati djetetu! Ali te oči pune razumijevanjaprivlačile su je kao grijeh. Ležali su jedno pored drugogna bračnom krevetu i majka se sjetila kako je Jaromil dosvoje šeste godine ponekad tako ležao pored nje, i kakoje u to vrijeme bila sretna. To je jedini muškarac s kojimsam sretna u bračnom krevetu, pomislila je, ali seodmah u sebi nasmijala takvim mislima, a onda jeponovo primijetila njegov nježni pogled i zaključila kakoje to dijete ne samo u stanju da je odvoji od stvari kojeje žaloste (da joj, prema tome, pruži utjehu zaborava),nego i da je pažljivo sluša (i da joj tako pruži i utjehurazumijevanja). - Moj život, da znaš, uopće nije ispunjenljubavlju - rekla mu je tada, a drugi put čak: - Kao majkasam sretna, ali majka, pored toga što je majka, još je ižena.

Da, te nedorečene ispovijedi privlačile su je kao grijeh, iona je toga bila svjesna. Kad je jednom neočekivanoodgovorio: - Mama, ja više nisam tako mali, razumijemte! - gotovo se uplašila. Dječak, naravno, ništakonkretno nije naslućivao, i htio je samo dati do znanjamajci da je spreman dijeliti s njom svaku tugu, ali riječi

koje je izgovorio bilo je moguće protumačiti na mnogonačina, i majka se u njih zagledala kao u provaliju kojase iznenada otvorila pred njom - provaliju zabranjenogpovjeravanja i nedopuštenog razumijevanja.

Kako se Jaromilov originalni unutrašnji svijet daljerazvijao?

O nekim velikim dostignućima teško bi se moglo govoriti;školsko gradivo, koje je dječak u osnovnoj školi lakosavladavao, postalo je u gimnaziji opsežnije, i unjegovom sivilu unutrašnji svijet postepeno je gubio svojsjaj. Nastavnica je jednom prigodom spomenulapesimističke knjige koje govore o svijetu u kojem nemaničega osim tuge i beznađa, pa je zaključak da je životkao korov postao uvredljivo banalan. Više uopće nije biosiguran je li ono što je nekad mislio i osjećao bilonjegova originalna tvorevina, ili sve misli postoje nasvijetu već odavno gotove i spremne za upotrebu a ljudiih samo posuđuju kao iz javne biblioteke. Tko je ondaon sam? Kakav je pravi sadržaj njegove unutrašnjosti?Pretraživao ju je, pažljivo zagledan u njene dubine, alinije mogao pronaći ništa osim slike samog sebe kako jepažljivo zagledan pretražuje…

Tako je poželio da ponovo razgovara s muškarcem kojije prije dvije godine prvi put spomenuo njegov originalniunutrašnji svijet, a kako je iz crtanja redovno imao samotricu (kod slikanja vodenim bojama kist bi mu uvijekprešao preko olovkom iscrtane linije), majka je zaključilada bi trebalo .udovoljiti Jaromilovim molbama, da bimogla potražiti slikara i s punim pravom zatražiti od

njega da preuzme brigu za Jaromila i za privatnih satiispravi nedostatke koji mu kvare školsku svjedodžbu.

I tako je Jaromil jednog dana došao u slikarev stan.Stan je bio dograđen na tavanu jedne stambene zgradei sastojao se od dvije prostorije. U prvoj je bilasmještena bogata biblioteka a u drugoj, koja je umjestoprozora imala velike plohe od mutnog stakla na kosomstropu, stajao je štafelaj s nedovršenom slikom idugačak stol zakrčen papirima i flašicama s tuševima uboji. Na zidovima su visila čudna crna lica, za koja mu jeslikar rekao da su kopije crnačkih maski. Na kauču ukutu ležao je pas (koga se Jaromil dobro sjećao) inepomično promatrao posjetioca.

Slikar je sjeo s Jaromilom za dugački stol i prelistaonjegovu crtanku.

- Stalno jedno te isto - rekao je konačno. - To ne vodinikamo.

Jaromil je htio da napomene kako su se upravo ti ljudi spasjim glavama ranije toliko sviđali slikaru i kako ih jesad nacrtao samo za njega i radi njega, ali odrazočaranja i žalosti nije bio kadar riječ da progovori.Slikar mu je dao list čistog papira i kist, i otvorio flašicutuša. - Nacrtaj nešto, prvo što ti padne na pamet, nemojmnogo razmišljati, naprosto crtaj… - rekao mu je.Jaromila je, međutim, uhvatila takva trema da se nijemogao sjetiti ničega što bi mogao nacrtati, i kad ga jeslikar ponovo pozvao da crta, potražio je, potpunosmušen, izlaz opet u pasjoj glavi na nekom nezgrapnom

tijelu. Slikar nije krio svoje nezadovoljstvo i Jaromil muje u neprilici rekao da bi želio naučiti raditi vodenimbojama koje mu se u školi uvijek prelijevaju preko crte.

- To sam već čuo od tvoje majke - rekao je slikar - ali nato sad moraš zaboraviti, kao i na pse. - Zatim je položiopred dječaka debelu knjigu i otvorio je. Na jednojstranici nespretno razigrane crne linije vijugale su prekošarene pozadine - podsjećale su na stonoge, morskezvijezde, neke čudne kukce, zvijezde i mjesece. Slikarje zahtijevao od dječaka da iz vlastite mašte nacrtanešto slično. - Ali šta da nacrtam? - upitao je dječak, aslikar mu je objasnio: - Nacrtaj liniju; nacrtaj liniju kakvati se sviđa. I zapamti da nije zadatak slikara daprecrtavaju bilo što, nego da na papiru stvore nov,vlastiti svijet linija. - I tako je Jaromil crtao linije koje muse nimalo nisu sviđale, išarao je nekoliko listova papira ikonačno je, prema majčinoj uputi, dao slikaru novčanicui otišao kući.

Posjet je, prema tome, protekao drukčije nego što jezamišljao, i nije nimalo pridonio da ponovo nađe svojizgubljeni unutrašnji svijet; naprotiv, oduzeo mu je onojedino što je imao - nogometaše i vojnike s pasjimglavama. Ipak, kad ga je majka upitala kako su mu sesvidjele instrukcije, odgovorio je oduševljeno; i nije sepretvarao. Posjetom slikaru nije, doduše, potvrdio svojstari unutrašnji svijet, ali je zato otkrio nov, jedinstvenvanjski svijet koji nije svakom pristupačan i koji mu je odsamog početka pružao sitne privilegije: vidio jeneobične slike koje su ga zbunjivale, ali čija je prednostbila u tome (smjesta je shvatio da je to prednost!) što

nisu nimalo slične mrtvim prirodama i pejzažima kojivise na zidovima u njihovom stanu. Čuo je i nekolikopažnje vrijednih izjava koje je odmah usvojio; shvatio je,na primjer, da je riječ građanski pogrdna. Građanin, ilipreciznije malograđanin, jest onaj tko želi da slike budukao žive i slične stvarnim predmetima; i tim građanimamožemo se slobodno rugati jer su (to mu se posebnosvidjelo!) već odavno mrtvi a da to i ne znaju.

I tako je vrijedno posjećivao slikara, obuzet neodoljivomželjom da ponovi uspjeh koji je jednom požnjeo svojimljudima s pasjim glavama. Bila je to, međutim, uzaludnanada; mazarije koje je trebalo da budu varijacije naMiroove slike bile su stvarane svjesno i potpuno im jenedostajao onaj šarm dječje igre, a crteži crnačkihmaski ostajali su samo nespretne imitacije uzora i nisu,kako se slikar nadao, ni najmanje potakli dječakovumaštu. I tako je, očajan što ni nakon mnogih seansi nijeod slikara čuo niti jednu riječ priznanja, odlučio dapoduzme odlučan korak - donio je na sat svoju dobroskrivanu crtanku, u kojoj je crtao naga ženska tijela.

Predlošci za te crteže bile su uglavnom fotografijeskulptura, ilustracije iz knjige koju je pronašao udjedovoj biblioteci. Bili su to, zbog toga (posebno naprvim stranama crtanke), uglavnom crteži zrelih irobustnih žena u dostojanstvenim pozama poznatih sastarih alegorijskih kompozicija. Tek na slijedećimstranama počele su se javljati zanimljivije stvari, naprimjer naga žena bez glave, i ne samo to - na mjestugdje je završavao vrat, papir je bio prorezan tako te sečinilo da je glava odsječena i da je na papiru ostao trag

sjekire. Papir je Jaromil prorezao nožićem; imao je,naime, fotografiju jedne djevojčice iz razreda koja mu sesviđala i koju je često, onako obučenu, promatrao izamišljao kako izgleda gola. Želju mu je ispunjavalafotografija provučena kroz prorez na crtežu. Zato su islijedeći crteži nagih žena bili bez glave, s prorezom;neka od tih tijela bila su prikazana u nepristojnimpozama, na primjer u čučećem stavu, kao prilikommokrenja. Bilo ih je, međutim, i na lomačama, uplamenu, kao Jeanne d’Arc. Ta scena mučenja, koju bibilo moguće objasniti (pa i opravdati) utjecajem nastavepovijesti, bila je na daljnjim stranicama crtankerazrađena u bezbroj varijacija - bilo je tu žena bezglave nabijenih na zaoštreni kolac, s odsječenimnogama, bez ruku i u drugim položajima koje je bolje nespominjati.

Jaromil, razumljivo, nije nikako mogao biti siguran hoćeli se ti njegovi crteži svidjeti slikaru; nisu bili nimaloslični onome što je vidio u njegovim debelim knjigama ina platnima na štafelajima u njegovom ateljeu. Ipak jeimao dojam da ti crteži iz njegove tajne crtanke imajunešto zajedničko s onim što stvara njegov učitelj. Bili sunešto zabranjeno, bili su različiti od slika u njihovoj kući,crteži golih žena izazvali bi isto zapažanje kao inerazumljive slikarove mazarije kad bi o njima trebaloda sudi porota sastavljena od Jaromilove rodbine injihovih stalnih gostiju.

Slikar je prelistao crtanku i nije rekao ništa, a onda jedonio dječaku debelu knjigu, sjeo i počeo nešto crtati nalistu papira. Na stranicama knjige Jaromil je vidio golog

muškarca kome je jedna strana zadnjice tako istegnutada je mora podupirati drvenom štakom; vidio je jaje izkoga raste cvijet; vidio je lice prekriveno mravima, vidioje čovjeka čija se ruka pretvara u stijenu.

- Gledaj - prišao mu je slikar - kako Salvador Daliizvanredno crta. - Zatim je postavio pred dječakagipsanu figuru nage žene. - Zanemarili smo crtačkizanat, što je bila pogreška. Da bismo mogli radikalnomijenjati svijet, moramo ga najprije upoznati onakvogkakav jest. -I Jaromilova crtanka počela se punitiženskim tijelima čije je proporcije slikar popravljao idotjerivao.

Ako žena ne živi dovoljno svojim tijelom, počinje u tijelugledati neprijatelja. Majka nije bila naročito zadovoljnačudnim mazarijama koje njen sin donosi sa sati crtanja,ali kad je ugledala od slikara ispravljene crteže nagihžena, osjetila je kako joj se grlo steže od gađenja.Nekoliko dana kasnije promatrala je kroz prozor kako uvrtu Jaromil pridržava ljestve sluškinji Magdi dok beretrešnje, i koristi svaku zgodu da joj zaviri pod suknju.Učinilo joj se da na nju sa svih strana jurišaju čete golihženskih stražnjica i zaključila je da više ne smijeoklijevati. Jaromil je poslije podne trebalo da ode nauobičajeni sat k slikaru; majka se na brzinu obukla istigla tamo prije njega.

- Nisam neka puritanski nastrojena osoba - rekla je kadje sjela u naslonjač u ateljeu - ali Jaromil, znate, ulazi uopasne godine.

Kako je malo ostalo od onoga što je s toliko pažnjesročila u sebi da kaže slikaru! Te je rečenice, međutim,bila pripremila u atmosferi svog doma dok je kroz prozorprodiralo nježno zelenilo vrta koje je uvijek tihoaplaudiralo svim njenim mislima. Ovdje, međutim, nijebilo zelenila, bila je okružena čudnim slikama naštafelajima, a na kauču je ležao pas s glavom međušapama i neprekidno je promatrao kao neka sumnjičavasfinga.

Slikar je u nekoliko rečenica odbacio sve majčineprigovore, a onda je dodao kako mora iskreno priznatida ga Jaromilov uspjeh iz crtanja u školi, koje i takosamo ubija slikarski talent djeteta, nimalo ne zanima.Na crtežima njenog sina posebno ga privlači neobična,gotovo bolesno izobličena mašta.

- Obratite pažnju na tu neobičnu podudarnost. Nacrtežima koje ste mi pokazali prije par godina, ljudi suimali pseće glave. Na onima koje mi je nedavno donionage žene bile su sasvim bez glava. Zar vam to upornoodbijanje da dade čovjeku ljudsko lice, da priznačovjeku da je čovjek, ništa ne govori?

Majka se usudila pripomenuti kako njen sin sigurno nijetakav pesimist da bi odbio priznati čovjeku da je čovjek.

- Naravno, on do tih crteža nije došao putem nekihpesimističkih razmatranja - rekao je slikar. -Umjetnostse, međutim, napaja iz drugih izvora, ne iz razuma. Docrteža ljudi s psećim glavama i žena bez glave Jaromilje došao spontano, sigurno ni sam ne bi znao reći kako.

Ti prizori nastali su u njegovoj podsvijesti; čudni su aline i besmisleni. Zar vam se ne čini da između tihnjegovih vizija i rata koji potresa naše živote iz sata usat, postoji neka tajanstvena veza? Nije li rat oduzeočovjeku lice i glavu? Zar ne živimo u svijetu u kojemmuškarci bez lica ne znaju nego čeznuti za komadomžene bez glave? Zar realistički pogled na svijet nijesamo pusta varka? Zar dječji crteži vašeg sina nisumnogo istinitiji?

Došla je da izgrdi slikara a ostala je zbunjena kaodjevojčica koja se boji da će izvući grdnju; šutjela je, neznajući što da kaže.

Slikar je ustao iz naslonjača i otišao u kut ateljea ukome su, naslonjena na zid, stajala neuokvirena platna.Izvukao je jedno, okrenuo sliku prema sebi, odstupiočetiri koraka, stao i zagledao se u svoje djelo. - Dođiteovamo - rekao je majci, a kad mu je poslušno prišla,uhvatio ju je oko struka i privukao sebi. Stajali su takojedno uz drugo, promatrajući čudne namaze smeđih icrvenih boja koji su podsjećali na predio, pust i spaljen,prekriven tinjajućim vatrama koje su isto tako mogle bitii mrlje krvi; u taj predio bila je (špahtlom) usječenafigura, neka neobična figura kao ispletena od bjeličastihkonaca (osnovu lika činila je obnažena boja platna) kojaje više lebdila nego koračala, više naslućena negoprisutna.

Majka opet nije znala što da kaže, ali slikar je govoriosam, govorio je o fantazmagoriji rata koja dalekonađma-šuje maštovitost modernog slikarstva, govorio je

o smislu strašne slike drveta u čije su grane upletenidijelovi ljudskih tijela, drveta koje ima prste i iz čijegdebla gleda oko. Zatim je govorio o tome kako ga uovim vremenima ne zanima ništa osim rata i ljubavi,ljubavi koja zrači kroz krvavi svijet rata kao lik kogamajka vidi na slici. (Majci se tada, prvi put u toku cijelograzgovora, učinilo da počinje shvaćati slikara, jer je i onana slici vidjela nešto kao bojište, a bjeličaste linijeprotumačila je kao lik.)

Slikar se sjećao puteljka pored rijeke gdje su se sreliprvi put, a zatim je nekoliko puta i rekao kako je tadaizronila pred njim iz magle, vatre i krvi kao plaho, bijelotijelo ljubavi.

Zatim je naglo okrenuo ukočenu Jaromilovu majkuprema sebi i poljubio je. Poljubio ju je prije nego što jestigla i pomisliti da bi je mogao poljubiti. Takav je,uostalom, bio čitav taj njihov susret. Sve što sedogađalo dolazilo je za nju neočekivano, prije nego štoje i pomislila i zamislila što bi moglo uslijediti. Poljubac jestigao prije nego što je postala svjesna što se događa, anaknadna spoznaja više nije mogla izmijeniti ono što sedogodilo, već samo na brzinu registrirati da se dogodilonešto što se možda nije trebalo dogoditi. Majka,međutim, ni u to nije mogla biti sasvim sigurna, pa jerješenje spornog pitanja prepustila budućnosti,pokušavajući da se koncentrira na ono što se zbiva iprimi to kako jest.

Osjetila je u ustima njegov jezik i u djeliću sekundepostala svjesna da je njen vlastiti jezik uplašen i da ga

slikar vjerojatno osjeća kao neku vlažnu krpicu.Postidjela se i kao munja bljesnula joj je kroz glavumisao, gotovo zlobna, da nije nikakvo čudo što joj sejezik pretvorio u krpicu kad je već tako dugo nije nitkoljubio. Brzo je odgovorila slikaru vrhom jezika, a on ju jepodigao i gotovo odnio do kauča (pas koji ih jenetremice promatrao skočio je s kauča i legao do vrata),položio je na jastuke, milovao joj grudi, a ona je osjećalakako joj se srce puni ponosom i ugodnim osjećajem daje konačno dobila zadovoljštinu. Slikarevo lice bilo je,učinilo joj se, mlado i agresivno i pomislila je, natrenutak, kako već dugo, dugo nije osjetila što znači bitimlad i agresivan, uplašila se da to više neće ni znati, iupravo zbog toga je naložila sama sebi da postupamladenački i agresivno, dok odjednom (i to se ponovodogodilo prije nego što je stigla na to pomisliti) nijeshvatila da je to u njenom životu treći muškarac koga jeosjetila u svom tijelu.

Onda je postala svjesna da uopće ne zna je li ga željelaili nije, i pomislila je kako je još uvijek glupa, neiskusnadjevojčica, i kako se to što se događa nikad ne bidogodilo da je ma i na trenutak pomislila da će slikarnasrnuti da je ljubi i miluje. Ta misao poslužila joj je kaoumirujući izgovor, opravdanje, jer to je značilo dabračnu nevjeru nije počinila iz pohote nego izneiskustva, a pomisao na neiskustvo smjesta sepretopila u mržnju prema onome koji snosi krivicu za tošto je još uvijek neiskusna i poluodrasla. Ta mržnjaspustila se preko njenih misli kao roleta pa je nakontoga još samo čula svoj ubrzani dah, ne prateći više štose događa s njom.

Kad su ležeći jedno uz drugo ponovo počeli normalnodisati, njene su se misli probudile pa je, da pobjegne odnjih, položila glavu na slikareve grudi, puštajući da je onmiluje po kosi, udisala nadražljivi miris uljenih boja ičekala tko će od njih dvoje prvi progovoriti.

Umjesto njih javilo se zvonce. Slikar je ustao, žurnozakopčao hlače i rekao:

- Jaromil! Strašno se uplašila.

- Ti samo mirno ostani ovdje - rekao je, pomilovao je pokosi i izišao iz ateljea.

Uveo je dječaka i rekao mu neka sjedne za stol u prvojsobi.

- U ateljeu su neki moji znanci, pa ćemo danas raditiovdje. Pokaži mi što si donio. - Jaromil je pružio slikarusvoju crtanku, slikar je pogledao crteže koje je Jaromilizradio kod kuće, a zatim mu je donio tuševe u boji,papir i kist, zadao mu temu i rekao neka radi.

Kad se vratio u atelje, zatekao je Jaromilovu majku većobučenu i spremnu za odlazak.

- Zašto ste ga zadržali? Zašto ga niste poslali kući?

- Toliko ti se žuri da odeš od mene?

- Ovo je ludost - rekla je, a slikar ju je ponovo zagrlio.Ovog puta nije se ni branila niti je uzvraćala na njegovedodire; ležala je u njegovim rukama kao tijelo bez duše,

i u uho tog klonulog tijela slikar je šapnuo:

- Da, ovo je ludost. Ljubav je, ili ludost, ili uopće nepostoji. - Sjeo je do nje na kauč, ljubio je i milovao jojgrudi.

Zatim je opet otišao da vidi što je Jaromil nacrtao. Temakoju mu je bio zadao ovog puta nije imala za cilj samouvježbavanje ruke - tražio je od dječaka da nacrtaprizor iz nekog sna, sna koji je nedavno sanjao i koji jošpamti. Kad je vidio Jaromilovo djelo, raspričao se; onošto je u snovima najljepše, to su oni nevjerojatni susretiljudi i predmeta do kojih u svakodnevnom životu nikadne dolazi; u snu može čamac uploviti kroz prozor uspavaću sobu, u krevetu može ležati žena koja je većdvadeset godina mrtva ali ipak sjeda u čamac, a čamacse može pretvoriti u lijes i ploviti rijekom izmeđurascvjeta-lih obala. Citirao je čuvenu Lautreamontovuizjavu o tome kako je ljepota u susretu kišobrana išivaćeg stroja na operacionom stolu, a onda je rekao:

- Taj susret, međutim, nije ništa ljepši od susreta žene idječaka u slikarskom ateljeu.

Jaromil je primijetio da se njegov učitelj ovog putaponaša drukčije nego inače, nije mu promakao žar skojim se raspričao o snovima i poeziji. To mu se nesamo sviđalo nego se obradovao činjenici što je on sam,Jaromil, potaknuo slikara na tu vatrenu tiradu, aposebno mu je ostala u uhu posljednja rečenica osusretu žene i dječaka u slikarskom ateljeu. Kad mu jeslikar, čim je došao, rekao da će ostati u prednjoj sobi,

Jaromil je shvatio da se u ateljeu nalazi neka žena,žena koja nije bilo tko pa je zato ne smije vidjeti. Svijetodraslih bio je, međutim, još tako daleko od njega danije ni pokušao odgonetnuti tu zagonetku; za njega jebilo važnije što je u toj posljednjoj rečenici slikar tu ženui njega tretirao ravnopravno, iako ona bez sumnje igra uslikarevom životu neku veoma važnu ulogu, i što jezahvaljujući njemu, Jaromilu, i dolazak te žene nekakodobio na važnosti i ljepoti. Iz toga je izveo zaključak daga slikar voli, da je u njemu našao nešto posebno, neštodo čega mu je stalo, možda neku duboku i skrivenuunutrašnju sličnost koju Jaromil kao dječak još nijekadar razaznati, a slikar, iskusan i mudar, pronalazi ividi. Ta ga je pomisao oduševila pa se, kad mu je slikarzadao slijedeći zadatak, vrijedno bacio na posao.

Slikar se vratio u atelje i zatekao Jaromilovu majku usuzama.

- Molim vas, pustite me da se vratim kući!

- Idi, možete otići zajedno, Jaromil upravo dovršavazadatak.

- Bezdušni ste - rekla je plačući, a slikar ju je zagrlio iponovo počeo ljubiti. Zatim je ponovo otišao u susjednuprostoriju, pohvalio ono što je dječak nacrtao (ah,Jaromil je tog dana bio beskrajno sretan!) i rekao mu damože ići kući. Vratio se u atelje, odnio uplakanuJaromilovu majku na stari, bojama poprskani kauč, ljubiojoj mekana usta i mokro lice, i ponovo je obljubio.

Ljubav između majke i slikara nije se nikad oslobodilapredskazanja u čijem se znaku odigrao njihov prvisusret. To nije bila ljubav o kojoj je ranije dugo sanjarilai kojoj je sad mogla slobodno pogledati u oči; bila je toneočekivana ljubav, ljubav koja ju je zarobila na prepad,iz zasjede.

Ta ljubav ponovo ju je podsjetila na njenunepripremljenost za ljubavni život - bila je neiskusna,nije znala kako da se ponaša ni što da kaže; originalno ineobično slikarevo držanje činilo je da se unaprijedstidjela svake svoje riječi i postupka. Pa ni njeno tijelonije bilo bolje pripremljeno; prvi put se gorko pokajalašto ga je bila tako zanemarila poslije porođaja,užasavala se slike svog trbuha u ogledalu, tesmežurane, žalosno opuštene kože.

Ah, oduvijek je čeznula za ljubavlju u kojoj bi moglaskladno starjeti, tijelo ruku pod ruku s dušom (da, takvojse ljubavi odavno nadala, takvu je tražila sanjivimpogledom); sad, međutim, u ovom žestokom okršaju ukoji se neočekivano upustila, činilo joj se da joj je dušamučno mlada a tijelo mučno staro, pa je išla kroz svojuavanturu kao da klecavim nogama korača po uskombrvnu, ne znajući hoće li uzrok pada biti mladost duše ilistarost tijela.

Slikar se prema njoj ponio s mnogo pažnje i nastojao daje uvede u svijet svojih razmišljanja i svojih slika. To juje radovalo; bio je to za nju dokaz da njihov prvi susretnije bio samo urota tijela, koja su spretno iskoristilapriliku. Ljubav koja ne angažira samo tijelo nego i dušu

zahtijeva, međutim, više vremena - majka je bilaprisiljena da izmišlja nove prijateljice ne bi li kako-tako(posebno pred bakom i Jaromilom) opravdala svoječeste izlaske.

Dok je slikar slikao, sjedila je pored njega i pratilanjegov rad, ali to mu nije bilo dosta; objasnio joj je daslikarstvo, kako ga on shvaća, predstavlja samo jednuod metoda izvlačenja onog čudesnog iz života, ačudesno može otkriti i dijete u svojoj igri i običan čovjekkoji bilježi svoje snove. Tako je i majka dobila papir ituševe u boji i zadatak da nanosi boju u kapima napapir i rastjeruje ih puhanjem; neravnomjerne zrakeširile su se po papiru, prekrivajući ga šarenom mrežom.Ta njena djela slikar je stavljao iza stakla biblioteke ihvalio se njima pred svojim prijateljima.

Prilikom jednog od prvih njenih posjeta dao joj je narastanku nekoliko knjiga. Te knjige morala je kod kućepročitati, čitala ih je tajno jer se bojala da je radoznaliJaromil ne upita od koga ih je posudila, ili da joj sličnopitanje ne postavi koji drugi član obitelji; znala je da bibilo teško izmisliti zadovoljavajuću laž jer su se knjigeveć na prvi pogled znatno razlikovale od onih koje su usvojim bibliotekama držali njeni prijatelji i rođaci. Bila jeprisiljena da knjige skriva u ormaru za rublje, ispodgrudnjaka i spavaćica, i da ih čita u trenucima kad jeostajala potpuno sama. Osjećaj da radi neštozabranjeno i strah da bi se to moglo otkriti,onemogućavali su joj, po svemu sudeći, da sekoncentrira na ono što je čitala, jer se čini da iz tihknjiga nije mnogo toga izvukla, da ih nije čak ni

razumjela iako je mnoge stranice čitala dva, pa i tri putauzastopno. Nakon toga je odlazila u slikarev stan sastrepnjom, kao učenica koja se boji da će je prozvati, jerju je slikar odmah s vrata pitao kako joj se svidjelaknjiga, a bila je svjesna da od nje očekuje više od pukogpotvrdnog odgovora. Znala je da knjiga za njegapredstavlja temu za razgovor i da u njoj ima rečenica okojima bi htio raspravljati, za koje bi želio da ihzajednički prihvate kao vlastite, priznate istine. Majka jesve to znala ali joj to nije nimalo pomoglo da shvati očemu u stvari govori knjiga, ili šta je u njoj takoznačajno. Zato je počela nalaziti izgovore kaonespremna učenica - žalila se kako je prisiljena čitatikradom, da je ne uhvate na djelu, i kako se zbog togane može koncentrirati koliko to knjiga zahtijeva.

Slikar je prihvatio izgovor i smjesta pronašao lukavorješenje: kad je Jaromil došao na slijedeći sat, održaomu je predavanje o pravcima moderne umjetnosti i daomu da pročita nekoliko knjižica, koje je dječak sretanodnio kući. Kad ih je majka ugledala na Jaromilovomstolu i shvatila da je to prokrijumčarena literatura zanju, strašno se uplašila. Sva težina njene avantureležala je dosad samo na njoj, a sad je iznenada njen sin(ta slika i prilika nevinosti!) postao nesvjesni ortak upreljubu! Ništa se više, međutim, nije moglo učiniti,knjige su bile tu, na njegovom stolu, i majci nijepreostalo drugo nego da pod maskom opravdanemajčinske brige zaviri u njih.

Jednom prilikom skupila je hrabrosti da kaže slikarukako su pjesme, koje joj je posudio, po njenom mišljenju,

sasvim nepotrebno nejasne i mračne. Smjesta sepokajala što je to rekla, jer je slikar svako i najmanjeneslaganje s njegovim nazorima smatrao izdajom.Majka se svim silama trudila da popravi što je pokvarila,i kad se slikar smrknuto okrenuo svom platnu, skinula jeiza njegovih leđa bluzu i grudnjak. Imala je lijepe grudi ibila je svjesna toga; ponijela ih je ponosno (iako pomalonesigurno) kroz atelje dok konačno, napola sakrivenaiza platna na štafelaju, nije stala pred slikara. Slikar jesumorno prelazio kistom po platnu i nekoliko puta ljutitopogledao u majku koja je provirivala iza slike. Konačnomu je istrgla kist iz ruke, uhvatila ga zubima i izgovorilariječ koju nikad nikome nije rekla, vulgarnu, izazovnuriječ i nekoliko je puta tiho ponovila, sve dok nijeprimijetila kako se slikarev bijes pretvara u ljubavnuželju.

Ne, nije bila navikla da tako postupa i učinila je to snaporom, u grču; shvatila je, međutim, već od samogpočetka njihove veze, da slikar od nje očekujenesputane i neočekivane ljubavne poticaje, da želi dase pored njega osjeća potpuno slobodna, da postupaotvoreno, ne obazirući se ni na kakve konvencije, stid,zabrane. - Ne tražim ništa, želim samo da mi poklonišsvoju slobodu, svoju vlastitu i potpunu slobodu! - govoriojoj je strastveno, i stalno je tražio nove dokaze teslobode. Majka je bila koliko-toliko u stanju da shvatikako je takvo nesputano ponašanje vjerojatno divnastvar, ali se sve više bojala da nikad neće steći tusposobnost. Što se više trudila da nauči svoju slobodu,ta se sloboda pretvarala u sve teži zadatak, obavezu,nešto za što se morala kod kuće pripremati (smisliti

kojom bi riječju, kojom željom, kojim po-42 stupkommogla iznenaditi slikara i demonstrirati svojuspontanost), tako da je pod tim imperativom slobodeveć počela posrtati kao pod teretom.

- Nije najgore to što svijet nije slobodan, već što su seljudi odvikli od slobode - govorio joj je slikar, a ona jepomislila kako se to odnosi prvenstveno na nju kojasigurno spada u onaj stari svijet, svijet koji premaslikare-vim riječima treba u cjelini i sa svim detaljimaodbaciti. -Ako već ne možemo izmijeniti svijet,izmijenimo bar svoj vlastiti život i živimo ga slobodno -govorio je. - Ako je svaki život jedinstven, izvedimo iztoga potrebne zaključke; odbacimo sve što nije novo. -»Treba biti apsolutno moderan« - citirao je Rimbauda aona ga je pobožno slušala, ispunjena vjerom u njegoveriječi i nepovjerenjem u samu sebe.

Slikareva ljubav prema njoj, pomislila je jednom, možebiti samo posljedica nesporazuma, pa ga je ponekadpitala zbog čega je u stvari voli. Odgovarao je da je volikao što boksač voli leptira, kao što pjevač voli tišinu, kaošto lopov voli seosku učiteljicu; voli je kao što mesar volibojažljive oči junice, kao što munja voli idilu gradskihkrovova, govorio je; voli je kao ljubljenu ženu otetu iznjenog glupog doma.

Slušala ga je kao u transu i dolazila k njemu kad god biuspjela da ukrade koji trenutak. Osjećala se kao turistpred kojim se pružaju najljepši predjeli, ali koji je takopremoren da više ni u čemu ne može uživati. U ljubavinije nalazila nikakvo uživanje ali je znala da je ta ljubav

velika i lijepa i da je nipošto ne smije izgubiti.

A Jaromil? Bio je ponosan što mu slikar posuđuje knjigeiz svoje biblioteke (nekoliko je puta naglasio da knjigenikad nikome ne posuđuje i da je Jaromil jedini koji jeizborio taj privilegij), a kako je imao dovoljno slobodnogvremena, provodio je duge sate sanjareći nad njihovimstranicama. Moderna umjetnost u to vrijeme još nije bilapostala vlasništvo malograđanskih masa i nosila je usebi onu čudnu privlačnost pripadništva sekti, čarolijutako razumljivu dječaku u godinama kada se sanja oromantici klanova i bratovština. Jaromil je punimplućima udisao tu čaroliju i čitao te knjige sasvimdrukčije nego njegova majka, koja ih je proučavala od ado ž kao udžbenik predmeta iz kojeg će polagati ispit.Jaromil, koji se nije bojao nikakvog ispita, ni jednu odslikarevih knjiga nije u cjelini pročitao; više je razmišljaonad njima, prelistavao ih, ponegdje se duže zadržaonad nekom stranom ili nad nekim stihom, nimalo se neuzrujavajući zbog toga što mu ostatak pjesme ništa negovori. Ali i taj jedan jedini stih ili jedan jedini pasusproznog teksta bili su dovoljni da ga učine sretnim, nesamo zbog svoje ljepote nego prvenstveno zbog togašto su mu služili kao propusnica u carstvo odabranih kojimogu osjetiti ono što za druge ostaje skriveno.

Majka je znala da se njen sin ne zadovoljava ulogomkurira i da s istinskim zanimanjem čita knjige koje slikartobože njemu posuđuje, pa je počela razgovarati s njimo zajedničkoj lektiri i postavljati mu pitanja koja se nijeusuđivala postaviti slikaru. Ubrzo je zaprepaštenoustanovila da njen sin brani stanovišta izložena u tim

knjigama još upornije i nepopustljivije nego sam slikar.Primijetila je da je u knjizi Eluardovih pjesama podcrtaoolovkom neke stihove, kao Spavati mjesec u jednom okusunce u drugom. - Šta mu se sviđa u tim stihovima?Zašto da spavam s mjesecom u oku? Noge od kamenačarape od pijeska. Kako čarape mogu biti od pijeska? -Sin je njena pitanja protumačio tako da se majka rugane samo pjesmama nego i njemu, uvjerena da u svojimgodinama još ništa ne shvaća, pa joj je odgovorioprilično neuljudno.

Gospode Bože, nije u stanju da iziđe na kraj ni strinaestogodišnjim dječakom! Tog dana otišla je slikarus osjećajem špijuna obučenog u uniformuneprijateljskog vojnika; plašila se da će svakog trenutkabiti otkrivena. Njeno ponašanje izgubilo je i onajposljednji ostatak neposrednosti, sve što je govorila iradila izgledalo je kao igra glumice nekog amaterskogkazališta koja, sputana tremom, izgovara svoj tekstčekajući kad će je izviždati.

Upravo u tim danima slikar je otkrio čaroliju fotografskogaparata; pokazao je majci svoje prve fotografije, čudnemrtve prirode od zbrda-zdola skupljenih predmeta,bizarne gomile napuštenih i zaboravljenih stvari. Zatimju je fotografirao pri svjetlosti koja je padala kroz kosi,zastakljeni strop. Majka je to u početku dočekala kaoolakšanje jer nije morala ništa govoriti, samo je stajala ilisjedila, osmjehivala se i slušala slikareve upute ikomplimente koje je povremeno upućivao njenom licu.

A onda su slikaru odjednom zablistale oči; uzeo je kist,

umočio ga u crnu boju, nježno joj podigao glavu i sa dvaenergična poteza precrtao joj lice. - Precrtao sam te!Razorio sam djelo Božje! - smijao se a onda fotografiraonjeno lice, na kojem su se, u korijenu nosa, ukrštaledvije debele linije. Zatim ju je odveo u kupaonicu, umiojoj lice i obrisao ga ručnikom.

- Maloprije sam te precrtao da te sad ponovo stvorim -rekao je, ponovo uzeo kist i počeo crtati po njoj. Crtao jekrugove i linije slične starom slikovnom pismu. »Lice-poruka« i »Lice-pismo« nazvao je slikar ta svoja djela,namještajući je i fotografirajući pri svjetlosti sa kosogstropa. Rekao joj je da legne na pod, pa je pored njeneglave namjestio gipsani odljevak antičke glave, takođerišaran sličnim crtama, a onda je fotografirao zajednoobje glave, živu i mrtvu. Ponovo je oprao majčino lice,išarao ga novim crtama i ponovo fotografirao, da bi jekonačno položio na kauč i počeo svlačiti. Majka seuplašila da će joj išarati i grudi i noge, čak je pokušalada mu s osmijehom kaže kako ne bi voljela da joj šarapo tijelu (to je bila hrabrost, usprotiviti mu se tako sosmijehom, jer se uvijek bojala da bi, šaleći se, moglanapraviti neki gaf i ispasti neukusna), ali slikar više nijehtio da crta po njoj, nego da vodi ljubav. Držao je njenuišaranu glavu kao da ga posebno uzbuđuje što uzimaženu koja je njegovo vlastito djelo, plod njegove vlastitemašte, njegova slika, kao da je bog što obljubljuje ženukoju je stvorio za sebe.

Majka u tim trenucima zaista i nije bila ništa više negonjegova slika, njegovo djelo. Bila je svjesna toga ihrabrila je sebe da izdrži, da se ne primijeti kako nije

slika-reva partnerica, njegova čarobna suprotnost i bićevrijedno ljubavi, nego mrtav odraz, pokorno, zgodnopostavljeno ogledalce, pasivna vodena površina na kojuslikar projicira sliku svoje čežnje. Izdržala je, slikar jedoživio vrhunac i sretan skliznuo s njenog tijela. Kad jedošla kući, osjećala se kao da je radila neki strahovitonaporan posao, a uvečer, prije nego što će zaspati,zaplakala je.

Kad je slijedeći put došla u njegov atelje, slikar jenastavio sa šaranjem i fotografiranjem. Ovog puta joj jeotkrio grudi i šarao po njihovim prekrasnim oblinama.Kad je, međutim, pokušao da je potpuno svuče, majkase prvi put usprotivila svom ljubavniku.

Teško bi bilo nabrojiti sve trikove, pa i varke, kojima se usvojim dotadašnjim ljubavnim igrama sa slikarom znalaposlužiti da sakrije svoj trbuh - ponekad je na golomtijelu zadržavala samo pojas za čarape, kao da svjesnokoristi tu poluobučenost da ga što više uzbudi, ponekadje tražila da u ateljeu načini polumrak, ponekad jenježno podigla slikareve ruke, koje su je htjele milovatipo trbuhu, i položila ih na svoje grudi… Kad je konačnoiscrpla sve varke, pozivala se na svoju stidljivost za kojuje slikar znao i koju je obožavao (ta zar joj nije tolikoputa govorio da za njega predstavlja utjelovljenje bijeleboje i da je prvu misao na nju izrazio na slici bijelim,špahtlom urezanim linijama?)

A sad je trebalo da stoji gola usred ateljea, kao živi kippo kome će slikar po volji prelaziti kistom i pogledom.Branila se i kad mu je, kao prilikom prvog posjeta, rekla

da je to što traži od nje ludost, odgovorio joj je istimriječima da, ijubav je ludost i strgao s nje odjeću.

Stajala je tako usred ateljea nesposobna da misli nabilo šta osim na svoj trbuh; plašila se da spusti pogled,ali vidjela ga je pred sobom kao što ga je tisuću putaočajna promatrala u ogledalu. Činilo joj se da na njojnema ničega osim tog trbuha, te ružne smežuranekože. Osjećala se kao žena na operacionom stolu, ženakoja ne smije misliti ni na šta, mora se prepustiti sudbinii samo vjerovati da će sve to proći, da će operacija ibolovi jednom minuti i da sad samo mora sve to izdržati.

Slikar je uzimao u ruke kistove, umakao ih u boje iprinosio njenim ramenima, pupku, nogama, da bikonačno odstupio nekoliko koraka i uzeo u ruke foto-apa-rat. Odveo ju je u kupaonicu, gdje je morala leći upraznu kadu, i položio preko nje metalnu zmiju crijevasa šupljikavom glavom tuša na kraju, govoreći da tametalna zmija ne riga vodu nego smrtonosni plin, i daleži na njenom tijelu kao tijelo rata preko tijela ljubavi.Onda bi je ponovo odveo na neko drugo mjesto i ponovofotografirao, a ona je poslušno išla za njim, nije više nipokušavala sakriti trbuh, ali ga je neprestano vidjelapred sobom i vidjela je njegove oči i svoj trbuh, svojtrbuh i njegove oči…

I kad ju je konačno, potpuno prekrivenu bojom, položiona tepih pored antičke glave, lijepe i hladne, i počeovatreno milovati, nije više mogla izdržati i briznula je uplač, u njegovom zagrljaju. Slikar, međutim, očiglednonije shvatio uzrok njenog plača, uvjeren da njegov divlji

zanos pretvoren u predivni, dugotrajni, ritmički pokretne može izazvati ništa drugo nego suze strasti i sreće.

Majka je ubrzo postala svjesna da slikar nije shvatiouzrok njenu plaču, pa se savladala i prigušila jecaje.Kad se vratila kući, na stubištu je osjetila vrtoglavicu;pala je i razbila koljeno. Uplašena ju je baka odvela unjenu sobu, opipala joj čelo i gurnula pod ruku toplomjer.

Gorjela je od groznice. Pretrpjela je nervni slom.

Nekoliko dana nakon toga češki padobranci upućeni izEngleske ubili su Nijemca koji je tiranski vladao češkomzemljom. Proglašeno je opsadno stanje a na uglovimaulica pojavili su se oglasi s dugim popisima pogubljenih.Majka je ležala u krevetu a liječnik je dolazio svakogdana da je bočne iglom injekcije u stražnjicu. Doživjelaje da suprug sjedne pored njene postelje, drži njenuruku u svojoj i dugo je gleda u oči - znala je da njennervni slom smatra posljedicom ratnih strahota i stidjelase što ga vara, a on je tako dobar prema njoj i želi da uteškim trenucima bude kraj nje.

I služavka Magda, koja je već nekoliko godina živjela uvili i za koju je baka u duhu dobre demokratske tradicijegovorila da je smatra članom obitelji, vratila se jednogdana kući plačući jer je Gestapo uhapsio njenogdragana. I zaista, nekoliko dana kasnije pojavilo senjegovo ime odštampano masnim crnim slovima natamnocrvenom proglasu s imenima strijeljanih, i Magdaje dobila nekoliko dana dopusta da otputuje k roditeljimasvog momka. Kad se vratila, pričala je kako obitelj

njenog dragana nije dobila ni urnu s pepelom i kakovjerojatno nikad neće saznati gdje leže ostaci njihovogsina. Ponovo je zaplakala i plakala je gotovo svakogdana. Plakala je gotovo uvijek u svojoj sobici tako da sunjene jecaje ukućani mogli čuti samo prigušene, krozzid, ali ponekad bi iz čista mira briznula u plač i zaručkom; otkako je doživ-ljela tu nesreću, ručala je,naime, za istim stolom s ostalima (ranije je objedovalasama u kuhinji) i ta ju je izuzetna pažnja svakog danapodsjećala na njenu tugu i na to kako je svi sažaljevaju.Oči bi joj se zamutile a niz obraze bi joj potekle suze,kapajući na knedle i umak u tanjuru. Pokušavala jesakriti suze i crvene oči, obarala je glavu, nastojala danitko ne primijeti što se s njom događa, ali to je samojoš više privlačilo pažnju ukućana i uvijek bi netkoizgovorio neku utješnu riječ na koju bi odgovorilaglasnim jecajem.

Jaromil je sve to promatrao kao neku uzbudljivupredstavu; unaprijed se radovao poznatom prizoru -pojavi suze u oku djevojke, njenom nastojanju da izstida savlada tugu i konačnoj pobjedi tuge nad stidomkad suze poteku niz obraze. Zurio je (kradom jer je imaodojam da radi nešto nedopušteno) u njeno lice obuzetnekim čudnim uzbuđenjem i željom da ga nježnopomiluje i utješi. Kad je uvečer ostajao sam, umotan upokrivač, pred očima mu se javljalo njeno lice s krupnimsmeđim očima, zamišljao je kako je miluje i govori joj neplači, ne plači, ne plači, jer nije znao smisliti ništa drugošto bi joj mogao reći.

Približno u isto vrijeme majka se počela oporavljati od

nervnog sloma (tjedan dana dugu terapiju spavanjemizdržala je kod kuće) i počela je ponovo hodati po stanu,izlaziti u kupovinu i brinuti se za kućanstvo, neprestajući, međutim, da se žali na glavobolje i lupanjesrca. Jednog je dana sjela za stol i počela pisati pismo.Kad je napisala prvu rečenicu, postala je svjesna da ćeje slikar ocijeniti kao glupu i sentimentalnu, i uplašila senjegovog suda. Umirila ju je pomisao da su to riječi nakoje ne traži i ne očekuje odgovor, posljednje riječikojima mu se obraća, i to ju je ohrabrilo da nastavi. Sosjećajem olakšanja (i nekog čudnog prkosa) sastavljalaje rečenice kakve bi napisala dok je bila ono što je bila,prije nego što ga je bila upoznala. Napisala je da ga jevoljela i da nikad neće zaboraviti čudesne trenutke kojeje provela s njim, ali da je došao čas da mu kaže istinu:drukčija je, sasvim drukčija nego što slikar misli, u stvarije sasvim obična i starinska žena koja se plaši dajednog dana neće moći pogledati u nevine oči svogsina.

Znači li to da je konačno odlučila da mu kaže istinu?Ah, ne! Nije mu rekla ni riječi o tome da je ono što jenazivala ljubavnom srećom za nju bio tek usiljen napor,nije mu rekla ni riječi o tome kako se stidjela svogunaka-ženog trbuha, ni o tome kako se onesvijestila,razbila koljeno i morala tjedan dana spavati. Nije mupisala o tome jer takva iskrenost nije bila nešto njojsvojstveno, a htjela je da konačno opet bude ono štojest; takva je mogla biti samo ako ostane neiskrena. Takad bi mu sve to iskreno opisala, osjećala bi se kao dapred njim ponovo leži gola, sa svojim smežuranimtrbuhom. Ne, nije htjela da ponovo izlaže pred njim ni

svoje tijelo ni svoju dušu, htjela je ponovo pronaćisigurnost svoje stidljivosti, i zato je morala ostatineiskrena i pisati samo o svom djetetu i svetimdužnostima majke, ni o čemu više. Kad je završilapismo, i sama je vjerovala da nervnu krizu nijeprouzrokovao njen trbuh, da je nije prouzrokovalo ninaporno praćenje slikarevih ideja, da su je izazvali njenisnažni meterinski osjećaji koji su se pobunili protivvelike ali grešne ljubavi.

U tom trenutku vidjela je sebe ne samo kao beskrajnotužnu nego i uzvišenu, nesretnu i čvrstu ženu; tuga kojaje prije nekoliko dana samo boljela, sad joj je, ukrašenavelikim početnim slovom, pružala utjehu i neko čudnozadovoljstvo. Bila je to prekrasna tuga kroz koju jevidjela sebe ozarenu melankolijom i tragično lijepu.

Kakva čudna podudarnost! Jaromil, koji je u to vrijemedanima pratio Magdine uplakane oči, bio je i te kakosvjestan ljepote tuge i nastojao je da što dublje zaroni unju. Ponovo je prelistavao knjige, koje mu je posudioslikar, i bezbroj puta čitao Eluardove pjesme, puštajućida ga ponesu pojedini istrgnuti stihovi kao U miru svogtijela imala je malu snježnu kuglu boje oka, ili U daljinimore koje zapljuskuje tvoje oko, ili Zdravo tugo upisanasi u oči koje vole. Eluard je postao pjesnik mirnogMagdi-nog tijela i njenih očiju koje zapljuskuje moresuza. Vidio je čitav svoj život zatvoren u jedan jedinistih Tuga prekrasno lice. Da, to je bila Magda: tugaprekrasno lice.

Jedne večeri otišli su svi u kazalište a on je s Magdom

ostao sam u vili; dobro je poznavao navike svojihukućana i znao je da se Magda subotom kupa. Roditeljii baka kupili su bili karte za kazalište tjedan dana ranije,pa je imao dovoljno vremena da sve pripremi. Nekolikodana ranije podigao je poklopac nad otvorom ključanicei učvrstio ga kuglicom umiješenom od sredine kruhatako da je ostao u podignutom položaju. Izvukao je ključiz brave da može slobodno viriti kroz ključanicu i sakrioga. To nitko nije primijetio jer članovi obitelji nisu imaliobičaj da se zaključavaju u kupaonici, zaključavala sesamo Magda.

Kuća je bila tiha i pusta i Jaromilu je snažno udaralosrce. Sjedio je u svojoj sobi, s nekom knjižicom ispredsebe, kao da očekuje da netko upadne i upita ga štoradi, ali nije čitao, samo je osluškivao. Konačno sezačuo šum vode u cijevima i udar mlaza o dno kade.Ugasio je svjetlost na stubištu i tiho sišao u prizemlje;poslužila ga je sreća, otvor ključanice ostao je slobodan,i kad je pogledao kroz njega, ugledao je Magdu nagnutuiznad kade, svučenu, golih grudi, samo u gaćicama.Srce mu je snažno udaralo jer je ugledao ono što jošnikad nije vidio, a znao je da će ubrzo vidjeti još više ida ga u tome nitko ne može spriječiti. Magda seuspravila, prišla ogledalu (sad ju je vidio iz profila), nekose vrijeme promatrala u ogledalu a onda se opetokrenula (vidio ju je sprijeda) i otišla do kade. Zastala je,svukla gaćice, odbacila ih (još ju je vidio sprijeda) i ušlau kadu.

Jaromil ju je kroz otvor ključanice mogao vidjeti i u kadi,ali voda joj je dopirala do ramena pa je opet bila samo

lice, ono isto poznato, tužno lice, s očima kojezapljuskuje more suza, ali istovremeno nekako drukčije.Uz njega je (sad, kasnije i uvijek) vidio i gole grudi,trbuh, bedra, bokove; bilo je to lice obasjano golotinjomtijela. I dalje je u njemu budilo nježnost, ali i ta nježnostbila je drukčija jer su je pratili ubrzani udari srca.

A onda je odjednom primijetio da ga Magda gleda ravnou oči. Uplašio se da ga je otkrila. Gledala je ravno uotvor ključanice i blago se (pomalo u neprilici, aliljubazno) osmjehnula. Smjesta je odstupio od vrata. Je liga vidjela ili nije? Sve je provjerio, bio je siguran da je izkupaonice nemoguće vidjeti oko. Ali kako onda objasnitiMagdin pogled i osmijeh? Možda je samo slučajnopogledala u tom pravcu i osmjehnula se samomogućnosti da je Jaromil vidi kroz ključanicu? Bilo kakobilo, taj susret s Magdinim pogledom tako ga je zbunioda se više nije usudio približiti vratima.

Kad se nakon izvjesnog vremena smirio, sinula mu jeideja koja bi, ostvarena, nadmašila sve što je do tadavidio i doživio; kupaonica nije zaključana a Magda munije rekla da će se kupati. Mogao bi, pretvarajući se daništa ne zna, ući u kupaonicu. Srce mu je ponovo počelosnažno udarati; zamišljao je kako iznenađeno zastajena vratima, a onda kaže: Došao sam samo da uzmemčetku i prolazi kraj gole Magde koja, zbunjena, ne znašto da kaže; na njenom lijepom licu javlja se izrazpostiđenosti, kao u trenucima kad bi je za ručkomsavladala provala plača, a on prolazi kraj kade doumivaonika iznad kojeg stoje četke, zastaje i naginje seiznad gole Magde, iznad njenog potpuno golog tijela što

svjetluca kroz zelenkasti filter vode, i ponovo gleda unjeno postiđeno lice, miluje ga… Ah, kad je u mislimastigao do tog trenutka, preplavio ga je takav valuzbuđenja da više ništa nije vidio, dalje nije mogaomisliti!

Da njegov ulazak u kupaonicu ispadne sasvim prirodno,tiho se popeo na kat a onda krenuo nazad, bučnosilazeći sa stepenice na stepenicu. Osjećao je kako sesav trese i užasavala ga je pomisao da neće biti kadarda mirno i neusiljeno kaže: Došao sam samo da uzmemčetku. Ipak je išao dalje i, kad je već gotovo stigao dokupaonice a srce mu udaralo tako da je jedva mogaodisati, čuo je Magdin glas: - Jaromile, ja se kupam! Neulazi ovamo! - Neću, pošao sam u kuhinju - odgovorio jei zaista skrenuo iz predsoblja na suprotnu stranu, ukuhinju, otvorio i zatvorio vrata kao da nešto uzima izkuhinje, i vratio se u svoju sobu.

Tek tamo, kad je sve prošlo, pomislio je kako Magdineneočekivane riječi nisu bile dovoljan razlog da takosmušeno kapitulira, da je mogao reći: Oprosti, Magda,samo da uzmem četku i ući, jer ga Magda sigurno ne bitužila roditeljima. Magda ga je voljela jer je uvijek bioljubezan prema njoj. Ponovo je zamislio kako ulazi ukupaonicu i kako pred njim u kadi leži gola Magda igovori: Ne ulazi ovamo, iziđi, ali ne može ništa učiniti,ne može se braniti jer je bespomoćna, kao što je bilabespomoćna kad su joj ubili zaručnika, jer ležizarobljena u kadi a on se naginje nad njom i gleda izblizine u njeno lijepo lice, u njene krupne oči…

Samo, sve je to sad otišlo unepovrat, Jaromil je čuo tektihi šum vode koja je otjecala u daleke kanale; činjenicada je zauvijek propustio tako divnu priliku izjedala ga je,jer je znao da se neće tako brzo dogoditi da u subotnjuvečer ostane sam s Magdom, a ako se i dogodi, da ćeključ već odavno biti na svom mjestu i da će vrata bitizaključana. Ležao je ispružen na kauču, očajan. Jošviše nego propuštena prilika izjedao ga je očaj zbogvlastite neodlučnosti, slabosti, glupog poskakujućegsrca koje je učinilo da izgubi prisutnost duha i svepokvarilo. Obuzelo ga je žestoko gađenje prema samomsebi.

Samo, što je takvo gađenje? To je nešto sasvimrazličito od tuge; možda je čak direktna suprotnost tuzi.Kad bi se netko prema njemu loše ponio, Jaromil jeznao da se zatvori u sebe i plače, ali taj plač bio jesreća svoje vrste, čak uživanje; bio je to gotovo ljubavniplač, kada je Jaromil sažaljevao i tješio Jaromila,zavirujući mu ravno u dušu. To iznenadno gađenje,kada je Jaromil sagledao svu Jaromilovu bijedu, sad gaje, međutim, odvraćalo i odbijalo od njegove duše. Biloje jednoznačno i zgusnuto kao uvreda, kao šamar;spasiti se od njega bilo je moguće jedino bijegom.

Samo, ako iznenada otkrijemo vlastitu bijedu, kamopobjeći od nje? Od poniženja je moguće pobjeći samouvis! I tako je Jaromil sjeo za svoj stolić i otvorio knjižicu(dragocjenu knjižicu za koju je slikar rekao da je nikomene bi posudio, samo njemu) i svom snagom voljepokušao da se koncentrira na pjesme koje je najviševolio. Tu je ponovo naišao na ono U daljini more koje

zapljuskuje tvoje oko i ponovo vidio pred sobom Magdu,bila je tu i snježna kugla u miru njenog tijela, apljuskanje vode u kadi dopiralo je u tu pjesmu kao šumrijeke kroz zatvoren prozor. Preplavila ga je tuga pa jezatvorio knjižicu, a onda je uzeo papir i olovku i počeosam pisati. Pisao je po ugledu na Eluarda, Nezvala,Biebla, Desnosa, pisao je kratke retke, bez ritma i rima.Bila je to varijacija na ono što je pročitao, ali jesadržavala sve što je upravo bio doživio, bila je tu tugakoja se rastvara i pretvara u vodu, bila je tu zelenavoda čija se razina penje sve više i više do mojih očiju, ibilo je tu tijelo, tužno tijelo, tijelo u vodi za kojim idem,idem kroz beskrajnu vodu.

Pročitao je svoju pjesmu naglas mnogo puta pjevnimpatetičnim glasom i bio je oduševljen. Na dnu te pjesmebila je Magda u kadi, bilo je njegovo oko priljubljeno uzotvor ključanice, pa se nije osjećao izvan granica svogdoživljaja; našao se, međutim, visoko iznad njega, agađenje nad samim sobom ostalo je dolje. Tamo doljeznojili su mu se dlanovi od treme a dah se ubrzavao; tugore, u pjesmi, bio je visoko iznad svog bijednogdržanja. Događaj s ključanicom i spoznaja o vlastitomkukavičluku pretvorili su se tako u odskočnu daskuiznad koje je sad lebdio. Više nije bio rob onoga što jedoživio, nego je ono što je doživio bilo u vlasti onoga štoje napisao.

Sutradan je zamolio baku da mu posudi pisaći stroj.Prepisao je pjesmu na poseban papir i učinila mu se jošljepšom nego dok ju je glasno recitirao; više nije bilapuki niz riječi, postala je nešto stvarno. Njena

samostalnost bila je još manje sporna. Obične su riječina svijetu zato da nestanu čim budu izgovorene’, jersluže samo trenutku sporazumijevanja; podređene sustvarima koje označavaju. Te iste riječi postale su sadnešto za sebe, nisu bile ničemu podređene. Nisu bilenamijenjene trenutnom sporazumijevanju i osuđene nabrzi nestanak, nego na trajanje.

Ono što je Jaromil prethodnog dana bio doživio bilo je,doduše, sadržano u pjesmi ali je istovremeno i polakoumiralo u njoj, kao što sjeme umire u plodu. Pod vodomsam i udari mog srca prave krugove na površini. U tomstihu sačuvana je slika dječaka koji drhti pred vratimakupaonice, ali ta slika postepeno je blijedjela i nestajala;stih ju je prerastao i nadživio. Ah, moja vodena ljubavi,glasio je drugi stih, a Jaromil je znao da je ta vodenaljubav Magda; znao je, međutim, i to da je u tim riječimanitko drugi ne bi mogao pronaći, da je u njimaizgubljena, nestala, sahranjena. Pjesma koju je napisaobila je potpuno samostalna, nezavisna i nerazumljiva,kao što je nezavisna i nerazumljiva sama stvarnost kojase ni s kim ne dogovara i naprosto jest. Nezavisnostpjesme pružila je Jaromilu izvanredno utočište,dragocjenu mogućnost drugog života. To mu se tolikosvidjelo da je sutradan pokušao napisati nove stihove ipostepeno počeo posvećivati poeziji sve više vremena.

Iako je ustala iz postelje i hoda po kući kaorekonvalescent, nije nimalo vesela. Odbacila je slikarevuljubav a zauzvrat nije stekla ljubav svog supruga.Jaromilov je otac tako rijetko kod kuće! Već su se priviklina to da se vraća kasno noću, privikli su se i na to da

javi kako će biti odsutan nekoliko dana, jer mora čestoodlaziti na službena putovanja, ali ovog puta nije rekaoništa, uvečer se nije vratio kući i majka o njemu nemanikakvih vijesti.

Jaromil oca viđa tako rijetko da i ne primjećuje njegovuodsutnost i razmišlja u svojoj sobi o stihovima. Da bipjesma bila pjesma, mora je pročitati netko drugi; tektako može pokazati da nije samo šifrirani dnevnik i da jekadra voditi samostalan život, ne oslanjajući se naonoga tko ju je napisao. Prvo na što je pomislio bilo jeda svoje stihove pokaže slikaru, ali pridavao im jepreveliko značenje da bi se usudio dati ih tako strogomsucu. Bio mu je potreban netko tko će njegovimpjesmama biti oduševljen u najmanju ruku kao on sam, iubrzo mu je bilo jasno tko će biti taj predodređeni prvičitalac njegove poezije. Vidio ga je kako hoda po kućitužnih očiju i bolom prožetog glasa, i učinilo mu se dakorača ravno u susret njegovim stihovima; uzbuđen,dao je majci nekoliko brižljivo pretipkanih pjesama ipobjegao u svoju sobu da tamo pričeka dok ih nepročita i ne pozove ga.

Čitala je i plakala. Možda nije bila ni svjesna zaštoplače, ali to nije teško pogoditi. Na oči su joj navrle suzečiji je uzrok trebalo tražiti u bar četiri pravca: prijesvega, primijetila je sličnost između Jaromilovih stihovai pjesama koje joj je davao na čitanje slikar, pa jezaplakala nad izgubljenom ljubavlju; zatim, osjetila je dasu Jaromilovi stihovi prožeti istinskom tugom, pa sesjetila da njen suprug već dva dana nije došao kući a dajoj ništa nije javio, i zaplakala je, uvrijeđena i

ožalošćena; nije mnogo trebalo i potekle su joj suzeutjehe, jer je sin koji joj je tako zbunjeno i odano doniosvoje pjesme svojim osjećajima stavljao melem na sverane; i, nakon što je nekoliko puta pročitala pjesme,navrle su joj na oči konačno i suze ganutosti i divljenja,jer su stihovi bili nerazumljivi i zbog toga joj se učiniloda sadrže više nego što je kadra da shvati, da je njensin, prema tome, očigledno čudo od djeteta.

Pozvala ga je, ali kad se našao pred njom, odjednom juje obuzeo osjećaj koji je upoznala kad joj je slikarpostavljao pitanja o knjigama koje joj je posuđivao; nijeznala što da mu kaže o pjesmama. Vidjela je predsobom njegovu oborenu glavu, osjećala je da željnoočekuje njen sud, i nije znala da učini ništa drugo negoda ga privije uza se i poljubi. Jaromil je bio sav izvansebe od treme i zbog toga je bio sretan što može sakritilice položivši glavu na majčino rame, a majka, osjetivši uzagrljaju njegovu dječačku figuru, otjerala je od sebeslikarevu sjenu čija ju je prisutnost paralizirala, prikupilahrabrost i progovorila. Glas joj je, međutim, ostao drhtava oči vlažne, a to je za Jaromila bilo važnije od riječikoje je izgovarala. Ti drhtaji i suze bili su za njeganepobitan dokaz da njegovi stihovi posjeduju snagu;istinsku, fizičku snagu.

Spuštala se večer, otac se nije vratio i majka jepomislila kako Jaromilovo lice posjeduje neku nježnuljepotu s kojom se ne mogu mjeriti ni njen muž ni slikar.Ta sasvim beznačajna misao bila je tako nametljiva daje se nikako nije mogla osloboditi. Počela mu je pričatikako je u vrijeme dok je bila u drugom stanju molećivo

gledala u Apolonov kip.

- I eto, ti si zaista lijep kao onaj Apolon, sličan si mu.Očigledno se ne govori bez razloga da u djetetu uvijekostane nešto od onoga na što majka misli dok ga nosi. Itu liru si dobio od njega.

Zatim mu je pričala kako je literatura uvijek bila njenanajveća ljubav, kako se upisala na fakultet sa željom dastudira književnost i kako se samo zbog braka (nijerekla trudnoće) nije posvetila tom željenom pozivu. Tošto danas vidi Jaromila kao pjesnika (da, ona mu je prvadodijelila tu laskavu titulu) za nju je ogromnoiznenađenje, ali ujedno i nešto što je odavno očekivala.

Dugo su tako razgovarali tog dana; majka i sin, obojeneuspješni ljubavnici, našli su tako konačno utjehujedno u drugom. stihova i pjesama koje joj je davao načitanje slikar, pa je zaplakala nad izgubljenom ljubavlju;zatim, osjetila je da su Jaromilovi stihovi prožetiistinskom tugom, pa se sjetila da njen suprug već dvadana nije došao kući a da joj ništa nije javio, i zaplakalaje, uvrijeđena i ožalošćena; nije mnogo trebalo i poteklesu joj suze utjehe, jer je sin koji joj je tako zbunjeno iodano donio svoje pjesme svojim osjećajima stavljaomelem na sve rane; i, nakon što je nekoliko putapročitala pjesme, navrle su joj na oči konačno i suzeganutosti i divljenja, jer su stihovi bili nerazumljivi i zbogtoga joj se učinilo da sadrže više nego što je kadra dashvati, da je njen sin, prema tome, očigledno čudo oddjeteta.

Pozvala ga je, ali kad se našao pred njom, odjednom juje obuzeo osjećaj koji je upoznala kad joj je slikarpostavljao pitanja o knjigama koje joj je posuđivao; nijeznala što da mu kaže o pjesmama. Vidjela je predsobom njegovu oborenu glavu, osjećala je da željnoočekuje njen sud, i nije znala da učini ništa drugo negoda ga privije uza se i poljubi. Jaromil je bio sav izvansebe od treme i zbog toga je bio sretan što može sakritilice položivši glavu na majčino rame, a majka, osjetivši uzagrljaju njegovu dječačku figuru, otjerala je od sebeslikarevu sjenu čija ju je prisutnost paralizirala, prikupilahrabrost i progovorila. Glas joj je, međutim, ostao drhtava oči vlažne, a to je za Jaromila bilo važnije od riječikoje je izgovarala. Ti drhtaji i suze bili su za njeganepobitan dokaz da njegovi stihovi posjeduju snagu;istinsku, fizičku snagu.

Spuštala se večer, otac se nije vratio i majka jepomislila kako Jaromilovo lice posjeduje neku nježnuljepotu s kojom se ne mogu mjeriti ni njen muž ni slikar.Ta sasvim beznačajna misao bila je tako nametljiva daje se nikako nije mogla osloboditi. Počela mu je pričatikako je u vrijeme dok je bila u drugom stanju molećivogledala u Apolonov kip.

- I eto, ti si zaista lijep kao onaj Apolon, sličan si mu.Očigledno se ne govori bez razloga da u djetetu uvijekostane nešto od onoga na što majka misli dok ga nosi. Itu liru si dobio od njega.

Zatim mu je pričala kako je literatura uvijek bila njenanajveća ljubav, kako se upisala na fakultet sa željom da

studira književnost i kako se samo zbog braka (nijerekla trudnoće) nije posvetila tom željenom pozivu. Tošto danas vidi Jaromila kao pjesnika (da, ona mu je prvadodijelila tu laskavu titulu) za nju je ogromnoiznenađenje, ali ujedno i nešto što je odavno očekivala.

Dugo su tako razgovarali tog dana; majka i sin, obojeneuspješni ljubavnici, našli su tako konačno utjehujedno u drugom.

Iz unutrašnjosti zgrade dopirala je buka koja će za kojitrenutak prestati; javit će se zvonce, u razred će ućistari profesor matematike i mučit će učenike brojevimaispisanim na crnoj ploči. Zujanje zalutale muhe ispunitće beskrajni prostor između profesorovog pitanja iučeniko-vog odgovora… Ali on će tad već biti daleko!

Bilo je to godinu dana poslije velikog rata, bilo jeproljeće i sjalo je sunce. Šetao se ulicama koje vodeprema Vltavi, a zatim lijenim korakom krenuo obalom.Svemir pet školskih sati bio je daleko, jedina veza s njimbila je mala smeđa torba u kojoj je nosio nekolikobilježnica i jedan udžbenik.

Stigao je do Karlova mosta. Drvored kipova iznad vodepozvao ga je da prijeđe na drugu stranu rijeke. Gotovosvaki put kad bi pobjegao iz škole (a tako je rado bježaoiz škole!) privlačio ga je Karlov most i prelazio je prekonjega. Znao je da će i danas ići istim putem i da će idanas zastati tamo gdje ispod mosta više nema vodenego počinje obala, a na obali stoji stara žuta kuća;prozor na trećem katu točno je u visini kamene ograde

mosta, udaljen za dužinu dobrog skoka. Volio je gledatiu taj prozor (bio je uvijek zatvoren) i razmišljati o tometko živi iza njega.

Prozor je prvi put (možda zato što je bio izuzetnosunčan dan) bio otvoren. Kraj prozora je visila krletka sapticom. Zastao je i neko vrijeme promatrao tu rokokokrletku od bijele, u ornamente savijene žice, a onda jeprimijetio da se u polutami sobe ocrtava nečiji lik. Iakoga je vidio s leđa, bilo mu je jasno da je to neka mladažena, pa je poželio da se okrene, da joj vidi lice.

Lik se zaista pokrenuo, ali u suprotnom smjeru; nestaoje u tami. Prozor je, međutim, ostao otvoren i to jeshvatio kao poziv, diskretan, povjerljiv poziv upućennjemu.

Nije mogao odoljeti. Skočio je na kamenu ogradu.Između prozora i mosta bila je duboka provalija čije dnobijaše popločeno kamenim kockama. Torba mu je u rucismetala pa ju je ubacio kroz otvoren prozor u mračnuprostoriju, a onda skočio za njom.

Visoki pravokutni prozor na koji je Xaver skočio bio jetakvih dimenzija da je raširenim rukama mogaodohvatiti njegove unutrašnje stijenke i potpuno gapopunio svojom visinom. Razgledao je prostoriju oddubine prema bližem kraju (kao onaj koga uvijek najvišezanima ono što je daleko), i zato je najprije vidio upozadini vrata, zatim lijevo pored zida glomazan ormar,desno drveni krevet s izrezbarenim stranicama a usredini okrugli stol pokriven kukičanim stolnjakom na

kojem je stajala vaza s cvijećem. Tek na kraju jeprimijetio svoju torbu kako leži na podu ispod njega, naresama jeftinog saga.

Možda upravo u trenutku kad ju je ugledao i spremaose da skoči s prozora i dohvati je, otvorila su se vrata umračnom dnu prostorije i na njima se pojavila žena.Smjesta ga je ugledala - u prostoriji je vladao polumrak ipravokutnik prozora blještao je kao da je s jedne stranenoć a s druge dan; muškarac u prozorskom okvirupromatran s njene strane izgledao je kao crna siluetana zlatnoj pozadini svjetlosti. Bio je to muškarac izmeđudana i noći.

Žena, zaslijepljena svjetlošću, nije mogla razaznati crtemuškarčeva lica, ali Xaver je bio u nešto boljempoložaju. Oči su mu se već bile privikle na tamu i zato jeprimijetio bar mekoću obrisa ženinog tijela imelankolične crte njenog lica, tako blijedog da bisvijetlilo i u najgušćoj tami. Zastala je na vratima,gledajući u Xavera; nije bila ni tako neposredna daglasno pokaže kako se uplašila, ni toliko hladnokrvna daga oslovi.

Tek nakon što su nekoliko dugih sekundi gledali jednodrugom u nerazgovijetna lica, progovorio je Xaver:

- Došao sam po svoju torbu.

- Torbu? - upitala je i, kao da ju je Xaverov glasoslobodio prvog straha, zatvorila za sobom vrata.

Xaver je čučnuo na prozoru i pokazao rukom na pod,

gdje je ležala torba.

- U njoj su za mene veoma važne stvari. Bilježnica izmatematike, udžbenik prirodopisa i bilježnica u kojupišem slobodne sastavke iz češkog. U toj je bilježnici iposljednji zadatak na temu Kako nam je došlo proljeće.Zadao mi je dosta truda i ne bih volio da ga ponovopišem po sjećanju.

Žena je načinila nekoliko koraka prema njemu tako daju je Xaver sad mogao vidjeti pri boljem svjetlu. Njegovprvi dojam pokazao se ispravnim: mekoća i melankolija.Na još uvijek nejasnom licu plivala su dva krupna oka, ipomislio je na još jednu riječ: strah; ne strah odnjegovog iznenadnog dolaska nego neki davni strah kojije ostao na njenom licu u obliku uplašenih krupnih očiju,blijedih obraza i gesta osobe koja se neprestano zbognečega ispričava.

Da, zaista se počela ispričavati!

- Oprostite - rekla je - ne znam kako se dogodilo da sevaša torba nađe u našoj sobi. Maloprije sam spremalasobu i nisam primijetila ništa što ne spada u nju.

- Ipak - rekao je Xaver, čučeći na prozoru, i pokazaoponovo prstom na pod. - Na moju veliku radost, torba jeovdje.

- I meni je drago što ste je našli - rekla je i nasmijala se.

Stajali su sad jedno nasuprot drugom, a između njih bioje samo stol s kukičanim stolnjakom i staklenom vazom

punom cvijeća od voštanog papira.

- Da, bilo bi zaista nezgodno da je nisam našao - rekaoje Xaver. - Profesor češkog me ne trpi i, da sam izgubiobilježnicu s domaćim zadaćama, moglo bi se dogoditi dame sruši.

Na ženinom licu pojavio se izraz suosjećanja; oči su jojiznenada postale tako krupne da Xaver nije vidio ništaosim njih, kao da su im ostatak lica i tijelo samo pratnja,okvir. Nije znao čak ni kako izgledaju pojedine crteženinog lica i proporcije njenog tijela, sve je toregistrirao samo rubom zjenice; dojam o njenoj figuri bioje tek dojam stečen kroz te velike oči koje su svojomsmeđom svjetlošću ozarivale čitavo njeno tijelo. Xaverje zakoračio prema tim očima, obilazeći stol.

- Ja sam stari ponavljač - rekao je i uhvatio ženu zaramena (ah, ramena su joj bila mekana kao dojke!). -Vjerujte mi - nastavio je - nema ničeg tužnijeg negonakon godinu dana ponovo stupiti u isti razred, ponovosjesti u istu klupu…

Onda je primijetio kako se te smeđe oči podižu premanjemu i preplavio ga je val sreće. Xaver je znao da bisad mogao spustiti ruke niže i dodirnuti ženi grudi itrbuh i što god poželi, jer ju je strah, u čijoj je vlasti bila,pokornu gurnuo u njegov zagrljaj. Ipak, nije to učinio;ostavio je dlanove na njenim ramenima, tim prekrasnim,zaobljenim vrhovima tijela, i činilo mu se da je todovoljno lijepo, da ga to dovoljno ispunjava srećom. Niježelio ništa više od toga.

Nekoliko trenutaka stajali su tako, nepomični, a onda sežena iznenada ukoči.

- Morate smjesta otići. Muž mi se vraća!

Bilo bi sasvim jednostavno uzeti torbu, skočiti na prozora s prozora na most, ali Xaver to nije učinio. Obuzeo gaje neopisivo ugodan osjećaj da toj ženi prijeti nekaopasnost i da mora ostati kraj nje.

- Ne mogu vas sad napustiti!

- Moj muž! Idite! - preklinjala ga je žena uplašeno.

- Ne, ostat ću uz vas! Nisam kukavica! - rekao je Xaver.Već su se sasvim jasno čuli koraci na stubištu.

Žena je pokušala odgurnuti Xavera prema prozoru, alion je znao da ne smije napustiti ženu u trenutku kad jojprijeti opasnost. Čuo je kako se negdje u dubini stanaotvaraju vrata. U posljednjem trenutku baci se nazemlju i zavuče pod krevet.

Prostor između poda i stropa, koji je činilo pet dasakaizmeđu kojih je provirivala poderana slamarica, nije bioništa veći od prostora u lijesu. Za razliku od lijesa, unjemu se, međutim, osjećao prijatan miris (mirisala jeslama), bio je vrlo akustičan (pod kao da je pojačavaobat koraka) i ispunjen vizijama (neposredno iznad sebevidio je lice žene za koju je znao da je ne smijenapustiti, lice projicirano na sivu tkaninu slamarice, liceprobodeno sa tri vlati slame koje su provirivale krozgrubo platno).

Koraci koje je čuo bili su neobično teški i, kad je okrenuoglavu, vidio je kako po sobi gaze crne čizme. Zatim ječuo ženski glas i nije se mogao osloboditi oštrog alinekako lako podnošljivog osjećaja sažaljenja: taj je glaszvučao jednako melankolično, uplašeno i privlačno kaokad se maloprije obraćao njemu. Xaver je, međutim, biorazuman i brzo savladao naglu provalu ljubomore.Shvatio je da je žena u opasnosti i da se brani oružjemkojim raspolaže - svojim licem i svojom tugom.

Onda je čuo muški glas i učinilo mu se da je taj glasnekako sličan crnim čizmama koje je pratio kakokoračaju po sobi. Zatim je čuo kako žena govori ne, ne,ne i kako se dva para koraka teturajući približavajunjegovom skrovištu, a niski strop pod kojim je ležao svese više spušta i konačno mu gotovo dodiruje lice.

Ponovo je čuo kako žena govori ne, ne, ne, nemoj sada,molim te, nemoj sada, a na grubom platnu slamaricecentimetar iznad očiju ugledao njeno lice i učinilo mu seda se to lice u svom poniženju obraća njemu.

Htio je da se uspravi u svom lijesu, htio je spasiti tuženu, ali je znao da to ne smije učiniti. Ženino lice biloje sasvim iznad njega, naginjalo se prema njemu, moliloga, probodeno sa tri vlati slame kao sa tri strelice. Stropiznad Xaverovog lica počeo se ritmički uvijati, a vlatislame koje su probadale ženino lice kao tri strelicepočele su istim ritmom dodirivati Xaveru nos. Xaver nijemogao izdržati to škakljanje, naglo je kihnuo.

Kretanje iznad njega prestane. Strop je ostao

nepomičan, nije se čuo ni dah, i Xaver protrne. Nakonnekoliko trenutaka čuo je glas muškarca:

- Šta je to bilo?

- Ništa nisam čula, dragi - odgovorio je ženski glas.Opet je nekoliko trenutaka vladala tišina, dok muškaracnije rekao:

- A čija je ovo torba?

Odjeknuli su teški koraci i Xaver je ponovo ugledaočizme kako koračaju po sobi.

Zaboga, taj čovjek bio je u krevetu u čizmama, pomislioje Xaver ogorčeno. Shvatio je da je nastupio njegovtrenutak. Naslonio se na lakat i gornjim dijelom tijelaizvukao se ispod kreveta, da vidi što se događa u sobi.

- Tko je to u stanu? Gdje si ga sakrila? - urlao jemuškarac. Iznad crnih čizama Xaver je ugledao tamno-plave jahačke hlače i tamnoplavu bluzu policijskeuniforme. Muškarac je pretraživao pogledom sobu, aonda je iznenada potrčao prema ormaru koji je svojimdimenzijama sugerirao da bi se u njemu mogao sakritiljubavnik.

U tom trenutku Xaver se tiho kao mačka, gipko kaopantera, izvukao ispod kreveta. Muškarac u uniformiotvorio je ormar i posegnuo rukom među odjeću. Dok jenaslijepo gurao ruke među obješene haljine, ne bi linapipao skrivenog ljubavnika, Xaver, koji se našao izanjega, uhvati ga odostraga za ovratnik i snažnim

pokretom gurne u ormar. Zalupi vratima ormara, okreneključ, izvuče ključ iz brave i spusti ga u džep, a onda seokrene ženi.

Stajao je zagledan u krupne smeđe oči a iza leđa ječuo udarce šakom u vrata ormara, buku i dernjavu, takoprigušenu obješenom odjećom da se riječi kroz treštanjeudaraca nisu mogle razumjeti.

Još uvijek zagledan u krupne oči, prebacio je ženi rukupreko ramena i, tek kad je dlanom osjetio golu kožu,postao je svjestan da žena na sebi ima samo tankikombine pod kojim se nadimlju gole grudi, mekane ielastične.

Udarci u vrata ormara nisu prestajali, a Xaver je držaoženu objema rukama nastojeći da učvrsti u svijestinjene sasvim određene obrise koji su se neprestanorasplinja-vali u izmaglici njenih očiju. Govorio joj je nekase ne boji, pokazivao joj ključ kao dokaz da je ormarsigurno zaključan, podsjećao je da je ormar u kojem jepolicajac zatvoren od hrastovine i da ga ne može niotvoriti ni razvaliti. Konačno ju je počeo ljubiti (još ju jedržao za mekana ramena, beskrajno nježno, plašeći seda spusti ruke niže i dodirne grudi, kao da je svjestanda njihovoj opojnoj privlačnosti ne bi mogao odoljeti) idodirujući usnama njeno lice učinilo mu se, ponovo, daje zaronio u neke beskrajne vode.

- Šta ćemo sad? - čuo je njen glas.

Milovao joj je ramena odgovarajući neka se ne brine, da

im je sad lijepo, da je sretan kako nikad nije bio, i da galupanje u ormaru zanima koliko i tutnjava olujesnimljena na gramofonskoj ploči, ili lajanje psa vezanoguz svoju kućicu negdje na drugom kraju grada.

Da bi pokazao kako gospodari situacijom, ustao je iosvrnuo se po sobi. Nasmijao se jer je na stolu ugledaoodložen crni pendrek. Uzeo ga je, prišao ormaru i naudarce koji su dopirali iznutra odgovorio s nekolikoudara pendrekom po vratima ormara.

- Šta ćemo sad? - upitala je ponovo žena a Xaver jeodgovorio:

- Otići ćemo.

- A šta će biti s njim? - upitala je žena. - Čovjek možeizdržati bez hrane dva do tri tjedna - odgovorio jeXaver. - Kad se vratimo za godinu dana, u ormaru ćebiti samo kostur u uniformi i čizmama. - Ponovo je otišaodo ormara iz kojeg je dopirala buka, udario po vratimapendrekom i nasmijao se. Pogledao je ženu, očekujućida se i ona nasmije.

Žena se, međutim, nije nasmijala.

- Kamo ćemo otići? - upitala je.

Xaver je počeo pričati kamo će otići, a ona je nato reklada je ova soba njen dom, da tamo gdje Xaver želi da jeodvede neće imati ni svoj ormar s rubljem ni pticu ukrleci. Xaver joj je odgovorio da dom nije ormar srubljem i ptica u krleci, nego prisutnost bića koje volimo.

Zatim joj je rekao da on sam nema svoj dom, boljerečeno, da je njegov dom u njegovim koracima, unjegovom hodu, u njegovim lutanjima. Da je njegov domtamo gdje se otvaraju nepoznati vidici. Da može živjetisamo prelazeći iz jednog sna u drugi, iz jednog predjelau drugi, i da bi zadržavajući se dugo u jednomambijentu umro, kao što će umrijeti njen muž akoostane u ormaru više od četrnaest dana.

Dok je to govorio, oboje su iznenada primijetili da je uormaru zavladala tišina. Ta tišina bila je tako upadljivada su se oboje prenuli. Kao da je naglo prestala oluja -kanarinac je u krleci zapjevao a prozor je zalila žutaboja sunca koje je zalazilo. Trenutak je bio tako divankao poziv na putovanje. Divan kao Božji oproštaj. Divankao smrt policajca.

Žena je pomilovala Xavera po licu, i bilo je to prvi put daga je dodirnula; bilo je također prvi put da je Xaver vidinerazljevenu, u oštrim obrisima.

- Da, otići ćemo - rekla mu je. - Otići ćemo kamo godželiš. Pričekaj trenutak, samo da uzmem nekolikostvarčica za put.

Još jednom ga je pomilovala, osmjehnula se i otišlaprema vratima. Pratio ju je pogledom naglo ispunjenimnekim čudnim mirom; pratio je njene korake, gipke imekane, kao koraci vode koja se pretvorila u tijelo.

Legao je na krevet; još nikad se nije tako divno osjećao.U ormaru je vladala tišina, kao da je muškarac u njemu

zaspao ili se objesio. Ta tišina bila je ispunjenaprostranstvom koje je dopiralo kroz prozor zajedno sahukom Vltave i dalekom bukom grada, bukom takodalekom da je podsjećala na zvuke šume.

Xaver je osjećao kako ga ponovo ispunjava putovanje, anema ničeg ljepšeg od trenutka prije putovanja,trenutka prije nego što sutrašnji horizont dođe da nasposjeti i iznese svoja obećanja. Xaver je ležao nazgužvanom pokrivaču i sve oko njega slijevalo se ujedinstvenu, prekrasnu cjelinu: mekani krevet sličanženi, žena slična vodi, voda koju je u mislima vidio kakoteče ispod prozora slična tekućoj postelji.

Još je primijetio kako se ponovo otvaraju vrata i kakoulazi žena. Na sebi je imala modru haljinu. Modru kaovoda, modru kao vidici u koje će sutra uroniti, modru kaosan u koji je polako ali nezadrživo tonuo.

Da. Xaver je zaspao.

Xaver ne spava da bi prikupio snage za bdjenje. Ne, onne zna za monotono klatno san-java koje godišnjenačini trista šezdeset pet njihaja.

San za njega nije suprotnost životu; san je za njegaživot, a život san. Prelazi iz sna u san kao da prelazi izjednog života u drugi.

Svud naokolo je tama, crna tama ali iz visine seodjednom počinju spuštati kolutovi svjetlosti. To jesvjetlost što se širi oko svjetiljki, a na tim krugovimaizrezanim iz mraka vidi se kako gusto padaju krupne

pahuljice snijega.

Protrčao je kroz vrata niske zgrade, brzo prošao krozpredvorje i izišao na peron gdje je stajao vlak sosvijetljenim prozorima, spreman za polazak. Duž vlakaje išao starac s fenjerom i zatvarao vrata vagona. Xaverje brzo uskočio u vlak, starac je podigao fenjer iznadglave, s drugog kraja perona odjeknuo je otegnuti zvukpištaljke i vlak je krenuo.

Zastao je na platformi vagona, duboko dišući da smiridah. Ponovo je stigao u posljednji trenutak, a stizati uposljednji trenutak bilo je nešto na što je bio posebnoponosan - svi ostali stizali su na vrijeme, po unaprijedpromišljenom planu, pa su cijelog života živjeli beziznenađenja, kao da u beskraj prepisuju tekst koji im jezadao učitelj. Osjećao je njihovu prisutnost u kupeimavagona, kako sjede na unaprijed rezerviranim mjestima,kako vode unaprijed poznate razgovore, kako pričaju ovikendici u planinama u kojoj će provesti tjedan dana, odnevnom redu s kojim su se upoznali još u školi da binakon toga mogli živjeti naslijepo, napamet i beznajmanje greške.

Xaver je, međutim, došao nespreman, u posljednjemtrenutku, zahvaljujući jednoj iznenadnoj ideji ineočekivanoj odluci. Stajao je na platformi vagona ipitao se što ga je u stvari ponukalo da krene na školskuekskurziju s dosadnim drugovima iz razreda i ćelavimprofesorima u čijim se brkovima šetaju uši.

Krenuo je kroz vagon. Dječaci su stajali u hodniku,

puhali u zaleđeno staklo i virili kroz tako načinjeneokrugle prozorčiće u zimsku noć, drugi su lijeno ležali nasjedalima u kupeima, s ukrštenim skijama naslonjenimna mreže za prtljagu. Neki su se kartali, a u jednomkupeu pjevali su neku beskonačnu pjesmu koja sesastojala od primitivne melodije i triju riječi koje seponavljaju u beskraj, sto puta, tisuću puta: Krepao jekanarinac, krepao je kanarinac, krepao je kanarinac…

Zastao je kraj tog kupea i zavirio unutra. U kupeu susjedila tri mladića iz starijeg razreda i jedna njegovadrugarica iz razreda, plavuša, koja se zarumenila kadga je ugledala, ali ničim drugim nije pokazala svojuzbunjenost, kao da se boji da će je uhvatiti kako čininešto nedopušteno. Zato je i dalje otvarala usta igledajući u Xavera pjevala: Krepao je kanarinac, krepaoje kanarinac, krepao je kanarinac, krepao je kanarinac,krepao je…

Xaver je s izvjesnim naporom ostavio plavušu i otišaodalje pored kupea iz kojih su odzvanjale druge đačkepjesme i veseli glasovi, a onda je primijetio kako premanjemu ide muškarac u kondukterskoj uniformi, zastajekraj vrata kupea i traži vozne karte. Uniforma ga nijemogla zavarati - pod štitom kape smjesta je prepoznaostarog profesora latinskog jezika i znao je da se nesmije suočiti s njim, prvo zato što nije imao voznu kartua drugo zato što već odavno (ni sam ne zna kolikodugo!) nije bio na satu latinskog.

Iskoristio je priliku kad se stari profesor nagnuo u jedankupe i brzo se provukao pored njega na platformu, s

koje se kroz uska vrata moglo ući u dvije male kabine -umivaonik i klozet. Otvorio je vrata umivaonika i ugledaoprofesoricu češkog jezika, strogu ženu pedesetihgodina, kako se grli s njegovim školskim drugom,mladićem koji je sjedio u prvoj klupi i koga je Xaver,ukoliko je nekad i dolazio na nastavu, potpuno ignorirao.Kad su ga ugledali, uzbuđeni su se ljubavnici žurnorazdvojili i počeli žustro trljati ruke pod tankim mlazomvode koji je tekao iz slavine umivaonika.

Xaver nije htio da im smeta i ponovo je izišao naplatformu. Tu je ugledao svoju plavu drugaricu izrazreda; zurila je u njega krupnim modrim očima, a usnejoj se nisu micale - više nije pjevala pjesmu o kanarincu,u kojoj su se, kako se Xaveru činilo, u beskraj ponavljaleiste riječi. Ah, kakva glupost, pomislio je, vjerovati dapostoji beskrajna pjesma; kao da već od samog početkasve na ovom svijetu nije izdaja!

S tim mislima zagledao se u oči plave djevojke, svjestanda se ne smije upustiti u lažnu igru koja privremenoproglašava vječnim a maleno velikim, da se ne smijeupustiti u lažnu igru koja se zove ljubav. Zato seokrenuo i ponovo ušao u odjeljak s umivaonikom ukojem je krupna profesorica češkog jezika opet stajalaokrenuta prema malom Xaverovom školskom drugu,držeći ga oko struka.

- Ah, ne, molim vas, nemojte ponovo prati ruke -rekaoim je Xaver. - To ću uraditi sam.

Diskretno ih je obišao, okrenuo slavinu i nagnuo se

iznad umivaonika, nalazeći u tom položaju kakvu-takvusamoću za sebe i za dvoje zaljubljenih koji u neprilicistoje iza njega. - Prijeđimo u susjednu prostoriju -šapnula je odlučno profesorica češkog jezika, a zatim ječuo kako su se otvorila vrata i kako se koraci udaljavajuprema klozetu. Kad je ostao sam, s olakšanjem senaslonio na zid, prepuštajući se slatkim mislima obeznačajnosti ljubavi, slatkim mislima kroz koje susvjetlucale krupne, umolne, modre oči.

Konačno je vlak stao, odjeknuo je zvuk pištaljke, za-brujali su mladi glasovi, čulo se treštanje vrata, topotkoraka. Xaver je izišao iz svog skrovišta i pridružio seostalim učenicima koji su nagrnuli na peron. Ugledao jeplanine, krupni mjesec i blistavi snijeg; išli su kroz noćsvijetlu kao dan. Izgledali su kao neka duga procesijaiznad koje kao vjerski rekviziti strše parovi skija sličniprstima podignutim u znak zakletve.

Bila je to dugačka procesija u kojoj je Xaver koračao srukama u džepovima, jer samo on nije nosio skije,simbol zakletve. Išao je slušajući razgovore svojih većprilično umornih drugova, a onda se okrenuo i primijetioda plavokosa djevojka, krhka, sitna, ide čak negdje nasamom kraju kolone, posrče pod težinom skija i jedva seprobija kroz snijeg. Kad se nakon nekoliko trenutakaponovo osvrnuo, vidio je starog profesora matematikekako uzima njene skije, podiže ih na rame pored svojih ikreće dalje, pridržavajući slobodnom rukom djevojku. Bioje to žalostan prizor - uboga starost sažalila se nadubogom mladošću. Promatrao je scenu ispunjenosjećajem blaženstva.

A onda su najprije iz daljine, a zatim sve razgovjetnijedoprli do njih zvuči plesne glazbe. Ugledali su restorana oko njega drvene paviljone. Xaverovi drugovi odmahsu se uputili u svoje sobe ali za njega nije bio rezerviransmještaj, a nije trebalo ni da odlaže skije ni da sepresvuče. Zato je odmah stupio u dvoranu u kojoj je krajpodija za ples svirao orkestar. Gosti - nije ih bilo mnogo-sjedili su za stolovima. Smjesta je primijetio jednu ženuu tamnocrvenom sviteru i tijesnim hlačama. Bila jeokružena muškarcima koji su pili pivo iz krigli, ali Xaverunije promaklo da je žena elegantna, da se drži ponositoi da se dosađuje. Prišao joj je i zamolio za ples.

Plesali su sami usred restorana i Xaver je vidio da ženaima prekrasno uvenuo vrat, da joj je koža oko očijuprekrasno smežurana i da joj se pored usta spuštajudvije prekrasne duboke bore, i bio je sretan što drži unaručju toliko godina života, što on, učenik, drži unaručju jedan već gotovo zaokružen život. Bio jeponosan što pleše s njom, i mislio je na to kako će zakoji trenutak u dvoranu ući plavuša i shvatiti koliko je onvisoko iznad nje, kao da su godine njegove partnerice uplesu visoka planina pod kojom se ta mlada djevojkaizvija kao umolan stručak trave.

I zaista, u lokal su nagrnuli učenici i učenice koje suskijaške hlače zamijenile suknjama i brzo zauzelislobodne stolove, tako da je Xaver sad plesao sa ženomu tamnocrvenom sviteru okružen prilično brojnompublikom. Za jednim je stolom primijetio plavušu, i bio jezadovoljan. Bila je obučena mnogo elegantnije od

ostalih djevojaka, na sebi je imala veoma lijepu haljinukoja nikako nije odgovarala toj prljavoj krčmi, laganu,bijelu haljinu u kojoj je izgledala još krhkija i ranjivija.Xaver je znao da je tu haljinu obukla radi njega, i tog jetrenutka bio već sasvim svjestan da je se ne smijeodreći, da tu večer mora proživjeti za nju i radi nje.

Ženi u tamnocrvenom sviteru rekao je da mu je većdosta plesa; odvratne su mu njuške koje zure u njihpreko krigli piva. Žena se nasmijala, očigledno suglasna.Orkestar je, međutim, svirao bez pauze i, kad su napodiju ostali sami, prestali su plesati (čitava je dvoranavidjela kako prestaju plesati) i otišli držeći se za ruke,zaobilazeći stolove, na snijegom pokrivenu padinu.

Ošinuo ih je mrazni zrak i Xaver je pomislio kako će zakoji trenutak na mraz izići krhka, bolešljiva djevojka utankoj bijeloj haljini. Uhvatio je ženu u tamnocrvenomsviteru ispod ruke i poveo je dalje, preko bijele čistine.Osjećao se kao svirač iz Hamelna; njegova čudotvornasvirala bila je ta žena koju je vodio, držeći je pod ruku.

Trenutak nakon toga otvorila su se vrata restorana iizišla je plavuša. Bila je još krhkija nego maloprije, njenabijela haljina izgubila se u snježnoj bjelini tako da jeizgledala kao snijeg koji korača kroz snijeg. Xaver jeprivukao bliže sebi ženu u tamnocrvenom sviteru, toploodjevenu i prekrasno staru, ljubio je, zavlačio joj rukepod sviter, promatrajući krajičkom oka djevojku stopljenusa snijegom kako gleda u njih i pati.

Oborio je staru ženu u snijeg i valjao se s njom, svjestan

da sve to traje već prilično dugo, da je zima, da djevojkana sebi ima tanku haljinu, da joj mraz već dodirujekoljena i butine, dodiruje joj bedra i miluje sve više iviše, dopire do krila i trbuha. Ustali su i stara ga je ženapovela prema jednom od paviljona u kojem je imalasobu.

Prozor prizemne sobe bio je oko metar iznad snježnečistine, i Xaver je vidio da plavuša stoji nekoliko metaraod njega i promatra ga kroz prozor. Nije htio napustitidjevojku čija ga je slika cijelog ispunjavala, pa je upaliosvjetlo (stara žena se raskalašeno nasmijala toj potrebida vodi ljubav pri svjetlosti), uhvatio ženu za ruku,odveo je do prozora i tu je zagrlio, a onda joj počeosvlačiti sviter (topli sviter za staračko tijelo) misleći nadjevojku koja je sad već sigurno sasvim ukočena, takoukočena da više ne osjeća vlastito tijelo, djevojku koja jejoš samo duša, tužna i bolom ispunjena duša što treperiu potpuno pro-mrzlom tijelu, tijelu koje više ništa neosjeća, koje je već izgubilo osjetilo opipa i ostalo tekmrtva posuda za treperavu dušu koju Xaver tolikobeskrajno voli, ah, toliko beskrajno voli!

Tko je kadar podnijeti takvu ogromnu ljubav! Xaver jeosjećao kako mu ruke postaju sve slabije, kako više nemogu podići teški čupavi sviter ni toliko da otkrije ženigrudi, osjetio je kako mu tijelo malaksava i sjeo je nakrevet. Teško je opisati kako se divno osjećao, koliko jebio zadovoljan i sretan. A kad je čovjek veoma sretan,san mu dolazi kao nagrada. Osmjehujući se, Xaver jetonuo sve dublje u san, u prekrasnu slatku noć u kojojsu svijetlila dva smrznuta oka, dva krhka mjeseca.

Xaver ne živi samo jedan život koji se vuče od rođenjado smrti kao duga, prljava nit; on ne živi svoj život, onga spava. U tom životu-spavanju skače iz sna u san;sanja, u snu zaspi i ponovo sanja novi san, tako da jenjegov san kao kutija u kojoj se nalazi druga kutija, uovoj slijedeća i tako dalje.

Da, u ovom trenutku istovremeno spava u kući krajKarlova mosta i u planinskoj kući. Ta dva sna zvuče kaodva duga tona na orguljama, a uz ta dva tona javlja sesad i treći.

Stoji, osvrće se. Ulica je potpuno pusta, tek tu i tamopromakne koja sjena i brzo nestane iza ugla ili u nekojveži. Ni on ne želi da ga tko vidi; korača sporednimulicama predgrađa. Iz drugog kraja grada dopire paljba.

Konačno ulazi u jednu kuću i kreće niz stube. Usuterenu ima nekoliko vrata, nekoliko trenutaka tražiona prava, a zatim kuca: najprije tri puta, nakon pauzejednom i nakon druge pauze još tri puta.

Vrata su se otvorila i mladić u radničkom kombinezonupozvao ga je da uđe. Prošli su kroz nekoliko prostorijapunih kojekakve starudije, odijela na vješalicama ipušaka naslonjenih na zidove, a zatim kroz dugačakhodnik (koji se očigledno protezao izvan tlocrta zgrade)do male podzemne dvorane u kojoj je sjedilo okodvadeset pet ljudi.

Sjeo je na prazan stolac i osvrnuo se, gledajući prisutne,od kojih je poznavao samo nekolicinu. U dnu prostorije

sjedila su za stolom tri muškarca; jedan od njih, skačketom na glavi, upravo je govorio. Govorio je o danukoji će ubrzo doći, kada će sve biti odlučeno, ali datumkojeg je još tajna; do tada mora po planu biti svespremno: leci, novine, radio, pošta, telegraf, oružje.Nakon toga je počeo ispitivati pojedince jesu li izvršilizadatke koje su dobili, a od-kojih zavisi uspjeh pothvata.Konačno se obratio i Xaveru i upitao ga je li donio popis.

Bio je to strašan trenutak. Xaver je iz razloga sigurnostibio već davno prepisao popis na zadnje strane svojebilježnice iz češkog. Ta bilježnica bila je zajedno sostalim bilježnicama u torbi. Ali gdje je torba? Kod sebeje nema!

Muškarac sa kačketom ponovio je pitanje.

Gospode Bože, gdje je ta torba? Xaver je grozničavorazmišljao, a onda je iz dubine sjećanja izronila nekanejasna i neuhvatljiva uspomena, sladak dašak sreće.Nastojao je uhvatiti tu uspomenu, ali više nije imaovremena jer su već svi prisutni gledali u njega, čekajućišto će odgovoriti. Morao je priznati da nije donio popis.

Lica ljudi među koje je došao kao drug među drugovepoprimila su strog izraz, a crnokosi muškarac rekao jeledenim glasom da će, ako taj popis padne neprijatelju uruke, plan u koji su polagali sve nade propasti, aodređeni datum ostat će datum - kao svaki drugi -prazan i mrtav.

U tom trenutku, prije nego što je Xaver stigao da bilo

što kaže, otvorila su se vrata iza stolapredsjedavajućeg, na njima se pojavio muškarac izazviždao. Svi su znali da je to znak za uzbunu, ali prijenego što je muškarac u kačketu stigao da izda pravonaređenje, javio se Xaver.

- Pustite me da pođem prvi - rekao je jer je znao da jeput kojim sad treba poći pun opasnosti i da onaj tkokrene prvi stavlja život na kocku.

Xaver je bio svjestan da je zaboravio popis i da moranekako iskupiti svoju pogrešku. U opasnost ga,međutim, nije tjerao samo osjećaj krivnje. Kukavičlukkoji od života čini poluživot a od ljudi poluljude gadio muse. Htio je da položi svoj život na vagu na čijoj je drugojzdjelici smrt. Htio je da svaki njegov postupak, svakinjegov dan, svaki sat i sekunda mogu izdržati mjerenjenajvećom od svih mjera - smrću. Zato je želio da ideprvi, da ide po žici preko provalije, s aureolom metakaoko glave, i tako poraste u očima ostalih, da budeneizmjeran kao što je neizmjerna smrt…

Muškarac u kačketu odmjerio ga je hladnim, strogimočima, u kojima kao da je iznenada zablistala svjetlostrazumijevanja.

- Pođi - rekao mu je.

Provukao se kroz željezna vratašca i našao se u uskomdvorištu. Bio je mrak, iz daljine je odzvanjala paljba, akad je podigao pogled, vidio je kako se iznad krovovaukrštaju svijetle pruge reflektora. Na suprotnom zidu

uske željezne ljestve vodile su iz dvorišta sve do krovapeterokatne zgrade. Jednim skokom našao se kraj lje-stava i počeo se brzo penjati. Ostali su istrčali nadvorište i stajali priljubljeni uz zidove. Čekali su dastigne na krov i da im znak da je put slobodan.

Zatim su išli preko krovova, tiho i oprezno, a Xaver jestalno bio na čelu. Kretao se kao pantera, i u najgušćojtami vidio je kao po danu. Na jednom je mjestu zastao ipozvao muškarca s kačketom da mu pokaže kako seduboko ispod njih okupljaju crne figure s kratkimautomatima u rukama i pažljivo pretražuju svaki kutak.

- Vodi nas dalje - rekao je muškarac Xaveru.

I Xaver je išao dalje, skačući s krova na krov, spuštajućise niz kratke željezne ljestve, sakrivajući se izadimnjaka i izbjegavajući nasrtljive reflektore koji suneprestano opipavali kuće, rubove krovova i kanjoneulica.

Bilo je to prekrasno putovanje šutljivih muškaracapretvorenih u jato ptica, koje će visoko nadletjetipritajenog neprijatelja i na krilima krovova sletjeti udrugom dijelu grada, gdje više nema opasnosti. Bilo jeto prekrasno dugo putovanje, ali putovanje već takodugo da je Xaver počeo osjećati umor, umor kojiotupljuje osjetila i ispunjava misli priviđenjima. Činilo muse da čuje zvuke pogrebnog marša, onaj poznatiChopinov Marche fune-bre koji sviraju limene glazbe nasprovodima.

Nije usporio korak i nastojao je svim silama izoštritiosjetila i otjerati te zloslutne halucinacije. Uzalud -glazba je uporno dopirala do njega kao da najavljujebliski kraj, kao da tom trenutku borbe želi prikvačiti crpiflor skore smrti.

Zašto je toliko nastojao da se oslobodi tih halucinacija?Zar nije čeznuo da grandioznost smrti učini te njegovekorake po krovovima nezaboravnim i neizmjernim? Zarpogrebna glazba koja dopire do njega kao predskazanjene predstavlja najljepšu pratnju njegovoj hrabrosti? Zarnije divno što je njegova borba pogreb, a njegov pogrebborba, što se tu tako veličanstveno stapaju život i smrt?

Ne, Xaver se nije užasavao toga što mu se najavilasmrt, nego činjenice da se u tim trenucima više nemože pouzdati u vlastita osjetila, što ne može (on, kojiodgovara za sigurnost svojih drugova!) čuti prikradanjeneprijatelja, jer su mu uši začepljene tekućommelankolijom pogrebnog marša.

Samo, jer li uopće moguće da halucinacije budu takostvarne da čuje Chopinov marš sa svim ritmičkimpogreškama i falš sviranjem trombona?

Otvorio je oči i ugledao prostoriju u kojoj se nalazi samojedan trošni ormar i krevet na kome leži. Sazadovoljstvom je ustanovio da je spavao u odijelu i dase, prema tome, ne mora oblačiti. Samo je nazuo cipelekoje su ležale bačene ispod kreveta.

Samo, otkud dopire ta sumorna glazba čiji tonovi zvuče

tako stvarno?

Prišao je prozoru. Ispred zgrade, na čistini s koje se većgotovo otopio snijeg, stajala je nepomična, okrenutaleđima, grupa ljudi u crnim odijelima. Stajala jenapuštena i tužna, tužna kao predio oko nje; od bijelogsnijega ostale su samo prljave krpe i mrlje na vlažnojzemlji.

Otvorio je prozor i nagnuo se van. Situacija mu jepostala nešto jasnija. U crno obučeni ljudi stajali suokupljeni oko rake kraj koje je ležao lijes. Na drugojstrani rake drugi, u crno obučeni ljudi držali su predsobom limene instrumente, a na njima male držače snotama u koje su pažljivo gledali. Svirali su Chopinovpogrebni marš.

Prozor je bio tek metar iznad zemlje, pa je iskočio iprišao grupi ožalošćenih. U tom trenutku dva krupnaseoska momka povukla su konopac ispod lijesa, podigliga i počeli polako spuštati. Starac i starica koji su stajaliu grupi u crno odjevenih ljudi glasno su zajecali, a ostalisu ih počeli smirivati i tješiti, držeći ih ispod ruke.

Lijes je spušten na dno rake i u crno odjeveni ljudipočeli su prilaziti jedan za drugim i bacati grumenjezemlje. I Xaver se, kao posljednji, sagnuo, uzeo pregrštzemlje s grudicama snijega i bacio je u raku.

Bio je jedini o kome nitko ništa nije znao i jedini koji jeznao sve. Samo je on znao kako je i zašto umrlaplavokosa djevojka, samo je on znao za ruku mraza koja

ju je milovala od bedara naviše, do trbuha i grudi, samoje on znao tko je prouzrokovao njenu smrt. Samo je onznao zašto je željela da je sahrane upravo tu, gdje jeproživjela najveće muke i čeznula za smrću jer jevidjela izdaju i nestanak svoje ljubavi.

Samo je on znao sve; svi ostali bili su tu samo publikakoja ništa ne shvaća, samo žrtve koje ništa ne razumiju.Promatrao ih je na pozadini dalekih planinskih predjela ičinilo mu se da se gube u beskrajnim daljinama, kao štose umrla djevojka izgubila u beskrajnoj glini, a da je onsam (koji zna sve) još prostraniji od tih dalekih mokrihpredjela, tako da svi, i ožalošćeni, i mrtva djevojka, igrobari s lopatama, livada i planine, tonu i gube se unjemu.

Bio je ispunjen tim predjelom, tugom žalobnika i smrćuplavokose djevojke i osjećao je kako ga sve to raspinje,kao da u njemu raste stablo. Činilo mu se da jeogroman i u svom vlastitom stvarnom liku vidio je samomasku, kostim, ljusku skromnosti. U toj ljusci vlastitoglika prišao je roditeljima mrtve djevojke (očevo lice do-zvalo mu je u sjećanje lice plavuše; bilo je crveno odplača) i izrazio im sućut. Odsutno su mu pružili ruku;osjetio je kako su im dlanovi u njegovoj šaci krhki i sitni.

Ostao je naslonjen na zid paviljona, u kojem je takodugo spavao, i promatrao žalobnike kako se ugrupicama razilaze i polako nestaju u vlažnimdaljinama. Odjednom je osjetio kako ga netko miluje; ah,osjetio je na obrazu dodir ruke. Bio je siguran darazumije taj dodir i dočekao ga je sa zahvalnošću; znao

je da taj dodir znači opraštanje, da mu plavuša na tajnačin poručuje kako nije prestala da ga voli i kakoljubav živi i iza groba.

Padao je kroz svoje snove.

Najljepši trenutak bio je kada je jedan san još trajao aveć se javljao slijedeći, u kojem se budio.

Ruke koje su ga milovale po licu dok je stajao krajplaninske kuće već su bile ruke žene iz sna u koji sevraćao, ali Xaver to još nije znao pa su ruke nekovrijeme postojale same za sebe, čudesne ruke upraznom prostoru, ruke između dva doživljaja, izmeđudva života, ruke koje nije kvarila prisutnost tijela iliglave.

Neka taj dodir ruku bez tijela traje što duže!

Zatim je, pored dodira ruku, osjetio i dodir velikihmekanih grudi, ugledao je lice crnokose žene i čuo njenglas:

- Probudi se, zaboga, probudi se!

Ležao je na raspremljenom krevetu u polumračnojsobici s velikim ormarom. Xaver se sjetio da se nalazi ukući kraj Karlova mosta.

- Znam da bi rado još spavao - rekla mu je žena, kao dase ispričava - ali morala sam te probuditi, jer me jestrah.

- Ćega se bojiš? - upitao je Xaver.

- Gospode Bože, zar ti ništa ne znaš? - rekla je žena. -Slušaj!

Xaver nije rekao ništa, samo je napregao sluh; iz daljineje odjekivala paljba.

Skočio je s kreveta i otrčao do prozora. Po Karlovommostu šetale su se grupe ljudi u plavim radničkimkombinezonima, s automatima preko ramena.

Prizor je djelovao kao uspomena koja dopire kroznekoliko zidova. Xaver je, doduše, znao što znače tegrupice naoružanih radnika koje patroliraju po Karlovommostu, ali je imao dojam da se nečeg ne može sjetiti,nečeg što bi mu objasnilo njegov osobni odnos premaonome što vidi. Znao je da i on spada u tu scenu i da jesamo nekom greškom ispao iz nje, kao glumac koji jezaboravio da na vrijeme iziđe na pozornicu pa sepredstava odvija nekako čudno osakaćena, bez njega.Odjednom se sjetio.

U trenutku kad se sjetio pogledao je naokolo po sobi iodahnuo - torba je još bila tu, naslonjena u kutu na zid,nitko je nije odnio. Zgrabio je torbu i otvorio je. Ništa nijenedostajalo - bila je tu bilježnica iz matematike,bilježnica iz češkog, udžbenik prirodopisa. Izvukao jebilježnicu iz češkog, otvorio je sa zadnje strane i ponovoodahnuo: popis koji je od njega tražio crnokosi muškaracbio je tu, pažljivo prepisan sitnim, čitljivim slovima. Idejada taj važni dokument maskira školskom bilježnicom u

kojoj je s druge strane napisan sastavak na temu Kakonam je došlo proljeće ponovo je ispunila Xaverazadovoljstvom.

- Što tražiš u toj torbi, zaboga?

- Ništa - odgovorio je Xaver.

- Potreban si mi, potrebna mi je tvoja pomoć. Zar nevidiš što se događa? Idu od kuće do kuće, hapse istrijeljaju.

- Ne treba da se plašiš - nasmijao se. - Nikog nećestrijeljati.

- Otkud ti to možeš znati! - protestirala je žena. Otkudmože znati? Zna i previše dobro: popis svih narodnihneprijatelja koje treba pogubiti prvog dana revolucije tuje, u njegovoj bilježnici. Pogubljenja je zaista nemogućevršiti. Uostalom, strepnje lijepe žene nisu ga nimalozanimale; čuo je paljbu, vidio muškarce kako patrolirajupo mostu i mislio samo na to kako je došao trenutak kojije s toliko oduševljenja pripremao sa svojim suborcima,a on ga je prespavao. Nalazi se drugdje, u drugoj sobi iu drugom snu.

Htio je da istrči napolje, da se odmah pridruži timmomcima u plavim kombinezonima, da preda popis kojiposjeduje samo on, a bez koga je revolucija slijepa i nezna koga treba hapsiti, strijeljati. A onda je odjednompostao svjestan da je to nemoguće - ne zna lozinkudogovorenu za taj dan, već je odavno proglašenizdajicom i nitko mu ne bi povjerovao. Nalazi se u

drugom životu, u drugom doživljaju, i iz tog života nemože spasiti onaj drugi, u kome više nije.

- Šta je s tobom? - obratila mu se uplašeno žena. Kadveć ne može spasiti taj izgubljeni život, pomislio je

Xaver, mora načiniti velikim ovaj koji upravo proživljava.Pogledao je u lijepu ženu bujnih grudi i istog trenutkashvatio da je mora napustiti jer je život tamo napolju,iza prozora, tamo otkud dopire paljba kao pjesmaslavuja.

- Kamo ideš? - kriknula je žena. Xaver se nasmijao ipokazao na prozor.

- Obećao si da ćeš me povesti sa sobom!

- To je bilo davno.

- Napustit ćeš me?

Pala je pred njim na koljena i obgrlila mu noge.

Gledao je u nju, svjestan koliko je lijepa i kako će teškobiti rastati se s njom. Svijet iza prozora bio je, međutim,još ljepši. A ako zbog njega napušta voljenu ženu, ondaje taj svijet i vredniji za onoliko koliko vrijedi izgubljenaljubav.

- Lijepa si - rekao je - ali moram te napustiti. Istrgao seiz njenog zagrljaja i zakoračio prema prozoru.

DIO TREĆI ili PJESNIK ONANIRA

Onog dana kad joj je Jaromil donio svoje pjesme, majkaje uzalud čekala oca. Nije ga dočekala ni slijedećihdana.

Umjesto njega, stigla je službena obavijest Gestapoa daje njen suprug uhapšen. Pred kraj rata stigla je novaslužbena obavijest da je njen suprug umro ukoncentracionom logoru.

I koliko je njen brak bio bijedan, toliko joj je udovištvobilo veličanstveno i slavno. Imala je jednu velikufotografiju svog supruga iz vremena kad su se upoznali,stavila ju je u pozlaćeni okvir i objesila na zid.

Konačno je, uz bučno slavlje građana Praga, ratzavršen, Nijemci su protjerani sa češkog teritorija i zamajku je započeo život ispunjen trijeznom ljepotomodricanja; novac koji je naslijedila od oca propao je pa jemorala otpustiti kućnu pomoćnicu, odlučila je da poslijeAlika ne nabavlja novog psa, i zaposlila se.

Nastupile su i druge promjene - sestra je odlučila dastan u centru Praga prepusti tek oženjenom sinu i da sesa suprugom i mlađim sinom preseli u prizemljeobiteljske vile, a baka je prešla na kat da stanuje sakćerkom udovicom.

Svog šogora majka je prezirala od vremena kad je prednjom izjavio da je Voltaire bio fizičar koji je pronašaovolte. Njegova obitelj bila je bučna i samoživo

koncentrirana na vlastite primitivne zabave; veseli životu donjim prostorijama bio je oštrim granicama odijeljenod carstva melankolije na katu.

Ipak je u to vrijeme majka hodala uspravnije negonekad, u doba obilja, kao da nosi na glavi (po uzoru nadalmatinske žene koje tako nose košare s grožđem)nevidljivu urnu svog supruga.

U kupaonici, na polici ispod ogledala, stoje flašice smirisima i tube s raznim kremama koje majka, međutim,gotovo više i ne upotrebljava da bi njegovala ten. To štotako često stoji pred njima je zbog toga što jepodsjećaju na pokojnog oca, njegovu drogeriju (koja većodavno pripada mrskom šogoru) i dugogodišnji bezbrižniživot u vili.

Na prošlost proživljenu uz roditelje i supruga palo jemelankolično svjetlo sunca koje je upravo zašlo. To me-lenkolično svjetlo ne da joj mira; postaje svjesna daljepotu tih minulih godina može ocijeniti tek sada, kadsu otišle unepovrat, i predbacuje sebi da je bilanezahvalna supruga. Njen se muž upuštao u krajnjeopasne pothvate, izjedale su ga brige, ali da sačuvanjen mir, nikad joj ništa nije rekao. Ona ni do dan-danasne zna zbog čega je u stvari uhapšen, u kojoj jeilegalnoj organizaciji radio i kakve je zadatke izvršavao;ne zna ništa i to prihvaća kao kaznu za svoju ženskuograničenost, za to što ponašanje svog muža nije znalaprotumačiti drukčije nego kao hlađenje osjećaja. Kad sesjeti da ga je varala upravo u vrijeme kad je bio unajvećoj opasnosti, gotovo je spremna da prezre samu

sebe.

Sad promatra sebe u ogledalu i iznenađeno zaključujeda joj je lice još mlado, čak, čini joj se, uludo mlado, kaoda ga je vrijeme nekom greškom i bez ikakvog pravazaboravilo. Nedavno je doznala kako ju je netko vidio naulici s Jaromilom i pomislio da su brat i sestra; to je, ponjenom mišljenju, zvučalo pomalo komično. Ipak,obradovala se, i od tog vremena izlasci s Jaromilom ukazalište i na koncerte pričinjali su joj još višezadovoljstva.

Što joj je, uostalom, i ostalo drugo, osim njega?

Bakino psihičko i fizičko stanje pogoršavalo se, nijeizlazila iz kuće, krpila je Jaromilu čarape i glačala kćerihaljine. Sumorno je prebirala po uspomenama, uvijekbrižna i pažljiva. Širila je oko sebe neku tužnu, ljubavljuispunjenu atmosferu, izrazito žensku atmosferu(dvostruko udovičku atmosferu) u kojoj je živio Jaromil.

Na zidovima njegove sobe više nisu visile brižljivoispisane dječje izreke (majka ih je sa žaljenjem spremilau ormar), njihovo mjesto zauzelo je dvadesetakreprodukcija kubističkih i nadrealističkih slika izrezanihiz raznih časopisa i kaširanih na tvrdi karton. Izmeđunjih visila je na zidu telefonska slušalica s komadomprerezanog kabela (kad su došli radnici iz centrale daim poprave telefonski aparat, Jaromil je u odsječenojneispravnoj slušalici otkrio predmet koji, istrgnut izsredine s kojom je funkcionalno vezan, djeluje čudesno iima pravo na naziv nadrealistički objekt). Slika koju je

najčešće promatrao bila je utaknuta u okvir ogledalaobješenog na istom zidu. Ništa nije proučavao takopodrobno kao svoje lice, ništa ga nije tako mučilo kao tolice i ni u šta nije polagao takve nade (iako je tozahtijevalo priličan napor) kao u to lice. Bilo je sličnomajčinom ali, kako je Jaromil bio muškarac, finoća crtabila je mnogo upadljivija -imao je lijepo oblikovan, malennos i sitnu, tek neznatno povučenu bradu. Ta ga jebrada mučila najviše jer je pročitao poznatuSchopenhauerovu tvrdnju da je unazad povučenabrada odvratna, jer se čovjek razlikuje od majmunaupravo po isturenoj bradi. Onda je negdje pronašaoRilkeovu sliku i ustanovio da je i on imao povučenubradu; to mu je pružilo utjehu i poticaj. Dugo jepromatrao svoju sliku u ogledalu očajnički se koprcajućiu ogromnom prostranstvu između majmuna i Rilkea.

Pošteno rečeno, Jaromilova brada bila je jedvaprimjetno povučena i majka je uglavnom s pravomsmatrala lice svog sina dječački privlačnim. Samo,Jaromila je to mučilo možda i više nego brada - nježnecrte njegovog lica činile su da je izgledao nekolikogodina mlađi, a kako su školski drugovi bili godinu danastariji od njega, njegov dječački izgled bio je jošupadljiviji, primjetniji, izazivao je svakodnevnekomentare i Jaromil na tu svoju nevolju nije mogao ni natrenutak zaboraviti.

Kakav je to bio teret, nositi to lice! Kako su teške bile tenježne crte!

(Jaromil je ponekad sanjao strašne snove - kako treba

da podigne neki sasvim lagan predmet, šalicu čaja,žlicu, pero, a ne može jer je sve slabiji što je predmetlakši, pa kleca pod njegovom lakoćom; bili su to užasnisnovi i budio se sav mokar od znoja; bili su to, čini se,snovi o njegovom nježnom licu iscrtanom kao paučinalakim potezima, koje je uzalud nastojao da podigne iodbaci.)

U svim kućama u kojima su se rodili lirski pjesnicivladale su žene: Traklova sestra, sestre Jesenjina iMaja-kovskog, Blokove tetke, Holderlinova baka,Ljermontov-ljeva baka, Puškinova dadilja i, naravno, unajvećem broju slučajeva majke, majke pjesnika izakojih se tek blijedo nazirala očeva sjenka. Lady Wilde iFrau Rilke oblačile su svoje sinove kao djevojčice.Čudite se tome što se dječak sa strepnjom promatrao uogledalu? Vrijeme je da postanem muškarac, piše usvom dnevniku Jifi Orten. Lirik će cijelog života tražitimuške crte na svom licu.

Kad bi se promatrao u ogledalu dovoljno dugo,uspijevao bi na kraju otkriti ono što je tražio: tvrd pogledoka ili crtu okrutnosti pored usta. Za to je, naravno, bilopotrebno da se osmjehne ili, bolje rečeno, isceri naodređen način, grčevito stežući gornju usnu. Pokušao jei frizurom izmijeniti svoj izgled - nastojao je da kosuiznad čela tjera naviše i formira gustu, divlju ćubu*. Nažalost, kosa koju je majka voljela iznad svega, tako daje čak jedan uvojak nosila u medaljonu, nije mogla bitigora - žuta kao paperje na tek izleglom piletu i nježnakao pahuljice maslačka. Bilo je nemoguće formirati je nabilo kakav način. Majka ga je često milovala po kosi i

govorila da su to anđeoske vlasi, ali Jaromil je mrzioanđele a volio đavole. Želio je obojiti kosu u crno, ali gaje u tome sprečavala pomisao da bojiti kosu još manjepriliči muškarcu nego biti plav. Zato je pustio da mukosa poraste i nosio je razbarušenu.

Koristio je svaku priliku da provjeri i dotjera svoj izgled;nije prošao ni pored jednog izloga a da u njega ne bacikratak pogled. I što je više o njemu razmišljao, to jepostajao svjesniji svog izgleda, i to je postajalo sve težei nepodnošljivije. Recimo, vraća se kući iz škole. Ulica jepotpuno pusta a iz daljine ide prema njemu nepoznatamlada žena. Nezadrživo se primiču jedno drugom.Jaromil vidi da je žena neobično lijepa i misli na svojelice. Pokušava namjestiti svoj uvježbani cinični osmijeh,ali osjeća da neće uspjeti. Što dalje, to više misli nasvoje djevojački djetinjasto lice koje ga čini smiješnim uočima žena, sav se pretvara u to svoje prefino, nježnolice, a ono se sve više koči, odrvenjuje i (užas!) crveni!Zato ubrzava korak, da smanji vjerojatnost da će gažena pogledati, jer ne bi mogao podnijeti sramotu da galijepa žena uhvati kako crveni!

Sati provedeni pred ogledalom dovodili su ga do dnabeznađa; na sreću, postojalo je ogledalo koje ga jeuzdizalo do zvijezda. To ogledalo u kojem je dosezaonebo bili su njegovi stihovi; žudio je za onima koje jošnije napisao, a onih koje je napisao sjećao se zadovoljansobom, kao da se sjeća osvojenih žena. Bio je ne samonjihov tvorac nego i teoretičar i historičar; pisao jeanalize onoga što je stvorio, dijelio svoje stvaralaštvo upojedine faze, izmišljao nazive tih faza, pa je u toku

dvije ili tri godine naučio da u razvojnom putu svojepoezije gleda nešto vrijedno proučavanja.

To mu je donosilo utjehu: tamo dolje, gdje jeproživljavao svoju svakodnevicu, gdje je išao u školu,ručao s majkom i bakom, prostirala se neartikuliranapraznina; u pjesmama, međutim, tamo gore, postavio jestupove s putokazima, ploče i natpise. Vrijeme je tamobilo raščlanjeno i šaroliko; mogao je slobodno prelaziti izjedne pjesničke faze u drugu i (promatrajući krajičkomoka strašnu nepokretnost bez događaja dolje) sam sebiu ekstazi najavljivati dolazak nove faze koja će otvoritinove, neslućene horizonte njegove mašte.

Mogao je, također, gajiti neizrečeno ali čvrsto uvjerenjeda, bez obzira na ništavnost svog lika (i svog života),nosi u sebi jedinstveno bogatstvo. Ili - recimo to drukčije- da je izabran.

Objasnimo tu riječ.

Iako prilično rijetko, jer to majka nije željela, Jaromil je idalje posjećivao slikara. Već je davno, doduše, bioprestao crtati, ali mu je jednom pokazao neke svojestihove i od tada mu je donosio sve što bi napisao.Slikar je s velikim zanimanjem čitao njegove pjesme iponekad ih zadržavao da ih pokaže prijateljima. To jeza Jaromila predstavljalo vrhunac sreće jer je slikar,nekad tako skeptičan prema njegovim crtežima, ostaoza njega nepokolebljiv autoritet. Vjerovao je da(skriveno u svijesti posvećenih) postoji objektivnomjerilo umjetničkih vrijednosti (kao što se u muzeju u

Sevreu čuva od platine izrađen prototip metra) kojim seslikar sa sigurnošću služi.

U svemu tome postojalo je ipak nešto neshvatljivo -Jaromil nikad nije bio kadar predvidjeti što će se odnjegove poezije slikaru svidjeti a što ne. Ponekad seoduševljavao nekom pjesmicom koju je Jaromil napisaotek tako, lijevom rukom, a ponekad je s izrazom dosadena licu odbacivao stihove do kojih je dječak mnogodržao. Kako to objasniti? Ako Jaromil nije u stanju dasam ocijeni vrijednost onoga što piše, ne znači li to dasvoja djela stvara nesvjesno, čak mimo vlastite volje,mimo vlastitog znanja, pa prema tome i bez vlastitezasluge (kao što je nekad davno oduševio slikarasvijetom ljudi-pasa .otkrivenih sasvim slučajno)?

- To je potpuno normalno - rekao mu je slikar kad sujednom došli na tu temu. - Je li fantastična vizija koju siugradio u pjesmu došla kao posljedica razmišljanja?Nije, došla je slučajno, iznenada, neočekivano; tvorac tevizije nisi ti sam nego netko u tebi, netko tko pjeva utebi. Taj netko tko pjeva jest ona moćna bujicapodsvijesti koja struji kroz svakog čovjeka. To što te jeta struja, u kojoj je svatko ravan svakom, izabrala zasvoj instrument nije nikakva tvoja zasluga.

Slikar je to rekao da bi Jaromilu dao lekciju izskromnosti, ali on je u njegovim riječima smjestapronašao blistavo zrnce koje će zadovoljiti njegovponos: u redu, slike u pjesmi nije stvorio on, ali postojineka tajanstvena sila koja je odabrala upravo njegovuruku da sve to napiše. Mogao se, prema tome, dičiti

nečim većim od zasluge, mogao se dičiti time što jeizabran.

Nikad, uostalom, nije zaboravio kako je ona gospođa izmalog lječilišta rekla: Pred tim djetetom je velikabudućnost. Takve rečenice bile su za njegaproročanstva. Budućnost je nepoznata daljina izahorizonta u kojoj se nejasna predodžba revolucije (slikarje često govorio kako do revolucije mora doći) stapala snejasnom predodžbom boemske slobode pjesnika. Znaoje da će tu budućnost ovjenčati svojom slavom i ta ga jespoznaja ispunjavala osjećajem sigurnosti, osjećajemkoji je u njemu živio (samostalno i izdvojeno) pored svihostalih mučnih neizvjesnosti.

Ah, duga praznina popodneva koja Jaromil, zatvoren usobi, provodi gledajući naizmjenično čas u jedno, čas udrugo svoje ogledalo!

Kako je to moguće? Ta uvijek je čitao da je mladostnajpunije doba života! Otkud onda taj vakuum, tarazrije-đenost životne materije? Otkud ta praznina?

Ta riječ zvuči neugodno kao riječ poraz. A bilo je idrugih riječi koje u njegovoj prisutnosti (bar kod kuće, utoj metropoli praznine) nije nitko smio izgovoriti. Riječljubav, recimo, ili riječ djevojke. Kako je mrzio ono trojeljudi što su stanovali u prizemlju vile! Kod njih su čestoostajali gosti do duboko u noć, čuli su se pijani glasovi ameđu njima i prodorni glasovi žena, koji su razdiraliJaromilovu dušu dok je, umotan u pokrivače, uzaludpokušavao zaspati. Njegov bratić bio je samo dvije

godine stariji od njega, ali te dvije godine ispriječile suse između njih kao Pirineji koji razdvajaju dva različitasvijeta. Bratić, student, dovodio je u vilu (očigledno, uzsuglasnot roditelja) privlačne mlade žene, ignorirajućiJaromila. Njegov se otac rijetko pojavljivao (bio jepreviše zauzet naslijeđenim prodavaonicama), ali jezato tet-kin glas odzvanjao kroz čitavu kuću. Svaki putkad bi srela Jaromila, postavljala mu je stereotipnopitanje: Kako tvoje djevojke? i Jaromilu je dolazilo da jojpljune u lice, jer je to pomalo žovijalno intonirano pitanjeu potpunosti osvjetljavalo njegovu bijedu. Održavao je,naravno, izvjesne kontakte s djevojkama, ali tako rijetkoda su pojedini sastanci bili međusobno udaljeni kaozvijezde u svemiru. Riječ djevojke zvučala je, prematome, sumorno kao riječ čežnja ili riječ neuspjeh.

Ako, međutim, izlasci s djevojkama nisu ispunjavaliJaromilovo vrijeme, ispunjavalo ga je iščekivanje tihizlazaka, i to iščekivanje nije bilo puko zurenje ubudućnost, već priprema i studij. Jaromil je bio uvjerenda uspjeh izlaska s djevojkom zavisi prvenstveno odtoga hoće li znati pričati s njom ili će utonuti u zbunjenušutnju. Izlazak s djevojkom u prvom je redu pitanjevješte konverzacije. Zato je nabavio posebnu bilježnicuu koju je zapisivao anegdote zgodne za pričanje -viceve je izbjegavao, jer oni ne govore ništa osobno oonome tko ih priča. Zapisivao je vlastite doživljaje, akako nije gotovo ništa doživio, izmišljao ih je. U tome jepokazao da ima ukusa -izmišljeni (ili negdje pročitani iliiz pričanja poznati) doživljaji u čije je središte postavljaosebe, nije trebalo da ga prikažu kao junaka nego da gadiskretno, gotovo neprimjetno, prenesu iz svijeta

ustajalosti i praznine u svijet pokreta i avanture.

Zapisivao je i odlomke iz pjesama (i naglasimo, ne izonih kojima se sam divio) u kojima je slavljena ljepotažene, a koje bi bilo moguće ubaciti kao vlastitozapažanje. Tako je, na primjer, zapisao stih. Prekrasnatrobojnica tvog lica: usta, oči kosa… Takve stihove biloje, naravno, potrebno osloboditi izvještačenosti ritma ireći ih djevojci kao vlastitu iznenadnu ideju, kao spontanduhovit kompliment: Tvoje lice, pa to je u stvaritrobojnica! Oči, usta, kosa. Drugu državnu zastavu nepriznajem!

U toku šetnje s djevojkom, Jaromil misli samo na svojepripremljene rečenice i” plaši se da će mu glaszazvučati neprirodno, da će riječi zazvučati naučeno ida će ih izgovarati kao loš glumac u amaterskomkazalištu. Zato se ne usuđuje da ih izgovori, a kako mislisamo na njih, nije u stanju da priča ni o čemu drugom.Sastanak prolazi u mučnoj šutnji, Jaromil osjećapodsmijeh u pogledu djevojke i brzo se rastaje s njom,svjestan poraza. Kod kuće sjeda za stol i piše brzo,ljutito, s mržnjom: Iz tvojih očiju teku pogledi kaomlazevi mokraće Pucam iz puške u očerupane vrapcetvojih glupih misli Među tvojim nogama je močvara izkoje izlaze čete žaba…

Piše i piše, a onda sa zadovoljstvom čita tekst u kojem,čini mu se, divno odzvanja pobješnjela mašta.

Pjesnik sam, velik pjesnik, govori sam sebi, a onda tozapisuje i u dnevnik: Ja sam pjesnik, velik pjesnik,

izvanrednog senzibiliteta, paklene mašte, osjećam onošto drugi ne osjećaju…

U međuvremenu vraća se kući majka i odlazi u svojusobu…

Jaromil pristupa ogledalu i dugo promatra svoje mrskodječje lice. Zuri u njega sve dok konačno ne ugleda okonjega aureolu izuzetnih i odabranih.

U susjednoj sobi majka se podiže na prste i skida sazida sliku svog muža u zlatnom okviru.

Upravo je tog dana saznala da je njen suprug još prijerata održavao vezu s jednom mladom Židovkom; kad suNijemci okupirali Češku i prisilili Židove da na ulici nosena kaputu žutu zvijezdu, nije napustio svoju ljubavnicu,dalje se sastajao s njom i pomagao joj koliko je mogao.Kad su je odveli u terezinski geto, odlučio se na luđačkipothvat - uspio je da se uz pomoć stražara Čeha uvučeu dobro čuvani grad i na nekoliko minuta sastane sasvojom dragom. Ohrabren uspjehom, krenuo je uTerezin po drugi put. Uhvaćen je i više se nikad nijevratio, ni on ni njegova draga.

Nevidljiva urna koju je majka nosila na glavi spremljenaje zajedno sa suprugovom slikom iza ormara. Više nemora hodati uzdignute glave, više nema ničega što bi jetjeralo da se drži uvijek uspravno, jer su sav moralnipatos prigrabili oni drugi.

Još čuje glas stare Židovke, rođakinje ljubavnice njenogmuža, koja joj je sve to ispričala:

- To je bio najhrabriji čovjek koga sam ikad upoznala -i,dalje: - Ostala sam sama na svijetu. Cijela moja obiteljizginula je u logoru.

Židovka je sjedila sučelice njoj u punoj slavi svog bola,dok je bol koji je u tim trenucima obuzeo majku bio lišensvake slave. Osjećala je kako se bijedno grči u njoj.

Plastovi sijena što tiho tinjate

Možda pušite duhan njenog srca pisao je, zamišljajućidjevojačko tijelo sahranjeno u polju.

U njegovim pjesmama smrt se pojavljivala veoma često.Majka (koja je bila prva čitateljka svih njegovih stihova)bila je, međutim, u zabludi kad je to objašnjavalapreranom zrelošću djeteta koje je upoznalo tragičnestrane života.

Smrt o kojoj je pisao Jaromil imala je malo togazajedničkog sa stvarnom smrću. Smrt postaje stvarnakad počne prodirati u čovjeka kroz pukotine starenja. ZaJaromila ona je bila beskrajno daleka, bila je neštoapstraktno, nije predstavljala stvarnost, nego san.

A što je on tražio u tom snu?

Tražio je u njemu beskraj. Njegov život bio je beznadnositan, sve oko njega bilo je ništavno i sivo. A smrt jeapsolutna, ne može se prepoloviti ni usitniti.

Prisutnost djevojke bila je ništavna (poneki dodir i

mnogo beznačajnih riječi), a njena potpuna neprisutnostbeskrajno veličanstvena. Zamišljajući djevojkusahranjenu u polju, odjednom je otkrio uzvišenost tuge iveličinu ljubavi.

U svojim snovima o smrti Jaromil, međutim, nije tražiosamo apsolutno nego i sreću.

Sanjario je o tijelu koje se postupno rastvara u ilovači, ičinilo mu se da je to najljepši ljubavni akt u kojem setijelo dugo i slatko pretvara u zemlju. .

Svijet ga je neprestano ranjavao; crvenio je predženama, izjedao ga je stid i u svemu je vidio samopodsmijeh. U njegovim snovima o smrti šutjelo se isamo dugo, nijemo i” sretno živjelo. Da, Jaromilova smrtbila je život, čudno slična onom vremenu kad čovjek nemora ulaziti u svijet, jer je sam svoj svijet i nad njim seuzdiže divni svod unutrašnje strane majčinog trbuha.

U takvoj smrti, sličnoj vječitoj sreći, čeznuo je da sespoji s voljenom ženom. U jednoj pjesmi ljubavnici su sezagrlili tako da su prorasli jedno kroz drugo, dok nisupostali jedno biće nesposobno da se kreće, i postepenose pretvorili u nepomično stablo koje traje vječno,nepod-ložno vremenu.

Drugom prilikom zamišljao je kako ljubavnici ostajujedno u drugom tako dugo dok ih ne pokrije mahovina isami se ne pretvore u mahovinu; zatim na njih slučajnostaje neka noga i oni se (jer mahovina upravo cvate)počinju uzdizati kroz prostor ispunjen takvom

beskrajnom srećom kakvu može pružiti samo uzdizanjekroz prostor.

Mislite da je prošlost, zato što se već dogodila, svršena inepromjenjiva? Ah, ne, njena je haljina sašivena iz taftakoji mijenja boje i, svaki put kad se za njom osvrnemo,vidimo je u drugoj boji. Još je nedavno predbacivala sebikako je zbog slikara iznevjerila muža, a sad čupa kosuod očaja što je radi muža iznevjerila svoju jedinu ljubav.

Kakva je kukavica bila! Njen je inžinjer proživljavaoveliku romantičnu avanturu a njoj je kao služavciostavljao tek koricu jednolične svakodnevice. Bila jetako uplašena i toliko ju je grizla savjest da je avanturasa slikarom protutnjala pored nje a da nije bila svjesnašto se događa. Sad vidi - odbacila je jedinu veliku šansukoju je život ponudio njenom srcu.

Počela se prepuštati ludim maštanjima o slikaru.Neobično u tome bilo je to što ga u svojim uspomenamanije vidjela u ambijentu praškog ateljea gdje je s njimproživjela dane čulne ljubavi, nego usred pastelnogpredjela s rijekom, čamcem i renesansnim lukovimamalog lječilišta. Raj svog srca nalazila je u miromispunjenim tjednima u toplicama kad njena ljubav jošnije bila rođena nego tek začeta. Željela je da odeslikaru i predloži mu da se vrate i ponovo prožive svojuljubav u tom pastelnom pejzažu, ovog puta slobodno,veselo i bez zapreka.

Jednog dana popela se uz stepenice do vrata njegovogstana, ali nije pozvonila jer je kroz vrata čula pričljivi

ženski glas.

Šetala je ispred kuće sve dok ga nije ugledala. Na sebije, kao uvijek, imao kožni ogrtač; izišao je da isprati dotramvajske stanice mladu djevojku. Kad je primijetila dase vraća, pošla je prema njemu. Prepoznao ju je iiznenađeno pozdravio. Pretvarala se da je i onaiznenađena slučajnim susretom. Pozvao ju je u svojstan. Srce joj je počelo snažno udarati jer je znala da ćemu pri prvom i najmanjem dodiru pasti u zagrljaj.

Ponudio ju je vinom, pokazao joj nove slike, prijateljskijoj se osmjehivao, kao što se ljudi osmjehuju kad im sejave drage uspomene. Nije ju ni dodirnuo, a onda ju jeispratio do tramvaja.

Jednog dana kad su se svi učenici poslije zvona okupilioko ploče, učinilo mu se da je kucnuo njegov čas i nepri-mijećen se približio jednoj svojoj drugarici koja je ostalasjediti sama u klupi. Već mu se odavno sviđala, čestosu dugo gledali jedno u drugo, i sad je sjeo pored nje.Kad su ih ostali nakon izvjesnog vremena primijetili,iskoristili su priliku da se našale - tiho se smijući iskralisu se jedan po jedan iz razreda i zaključali vrata zasobom.

Dok je bio okružen leđima svojih drugova, držao se,činilo mu se, slobodno i neusiljeno, ali kad se našao sams djevojkom u razredu, obuzeo ga je osjećaj da senalazi na osvijetljenoj sceni. Nastojao je da duhovitimkomentarima (naučio je da se služi i drugim a ne samopripremljenim rečenicama) prikrije osjećaj nelagodnosti.

Akcija je njihovih drugova primjer kako ne treba raditi,rekao je. Oni koji su je poduzeli nisu njom ništa dobili(sad čepe u hodniku, nemoćni da zadovolje svojuradoznalost), a koristi onima protiv kojih je usmjerena(zajedno su, sami, kako su i željeli). Djevojka sesuglasila i rekla da bi trebalo da iskoriste priliku.Poljubac je visio u zraku. Trebalo je samo nagnuti seprema djevojci. Ipak, put do njenih usana izgledao mu jebeskrajno dug i nesavladiv; govorio je i govorio, nepokušavajući da je poljubi.

Zazvonilo je zvonce, što je značilo da će za kojitrenutak doći profesor i prisiliti đake okupljene ispredvrata da ih otključaju. To ih je uzbudilo. Jaromil je rekaoda će se najbolje osvetiti svojim drugovima ako im kažuda su se ljubili, pa neka im zavide. Zatim je dodirnuoprstom djevojčine usne (otkud je smogao tu hrabrost?) is osmijehom rekao da bi trag ružem debelo premazanihusana sigurno ostao na njegovom licu. Djevojka je reklada je šteta što se nisu ljubili, a dok je to govorila, izavrata je zagrmio ljutiti profesorov glas.

Jaromil je rekao da će biti zaista šteta ako profesor iostali učenici ne vide na njegovom licu tragovepoljubaca, i ponovo je poželio da se nagne premadjevojci ali mu je put do njenih usana izgledao dalekkao izlet na Mont Blanc.

- Da, trebalo bi da nam zavide - rekla je djevojka,izvukla iz torbice ruž i rupčić, namazala rupčić ružem inačinila nekoliko mrlja na Jaromilovom licu.

Trenutak nakon toga otvorila su se vrata i u razred jeupao namršteni profesor, a za njim đaci. Jaromil idjevojka su ustali, kako se to od učenika očekujeprilikom dolaska nastavnika. Stajali su sami u praznomrazredu, pred gomilom koja je radoznalo zurila uJaromilovo lice prekriveno prekrasnim crvenim mrljama.A on je stajao i puštao da ga gledaju, ponosan i sretan.

Direktor ureda u kojem je radila počeo joj se udvarati.Bio je oženjen pa ju je nagovarao da ga pozove k sebi ustan.

Pokušala je da ispita kakav bi stav Jaromil zauzeo uodnosu na njenu seksualnu slobodu. Počela je oprezno iizdaleka govoriti o drugim udovicama izginulih u ratu, i otome s kakvim se problemima suočavaju pokušavajućida započnu nov život.

- Što je to novi život? - reagirao je Jaromil razdražljivo. -Možda život s novim mužem?

- Pa sad, i to, pored ostalog. Život ide dalje, Jaromile,život traži svoje…

Vjernost žene palom heroju bila je jedan od Jaromilovihsvetih mitova; predstavljala je garanciju da ljubav nijesamo izmišljotina pjesnika, nego da postoji i da vrijediza nju živjeti.

- Kako žene koje su proživjele veliku ljubav mogu leći ukrevet s nekim drugim? - osuđivao je nevjerne udovice.- Kako mogu i dodirnuti nekoga kad u sjećanju nosemučenog i ubijenog muža? Kako mogu mučenog

ponovo mučiti, pogubljenog ponovo pogubljivati?

Prošlost nosi haljinu od tafta koji mijenja boje. Majka jerekla ne simpatičnom direktoru i njena se prošlost unjenim očima opet iz temelja promijenila.

Nije istina, nije ostavila slikara radi supruga. Ostavila gaje radi Jaromila, da mu osigura mir roditeljskog doma!To što do danas ne može bez nelagodnosti gledativlastito nago tijelo također je Jaromilovo djelo - on joj jeunakazio trbuh! Zbog njega je, uporno i tvrdoglavoinzistirajući na njegovom rođenju, izgubila i ljubav svogsupruga!

Sve joj je uzimao, od samog početka!

Jednom prilikom (kad je već imao iza sebe i mnogostvarnih poljubaca) šetao se pustim stazamaStromovke1 s djevojkom koju je upoznao na plesu.Razgovarali su a onda ušutjeli i tišinu je razbijao samozvuk njihovih koraka, usklađenih koraka, zvuk koji im jeodjednom otkrio ono što se do tada nisu usuđivaliizgovoriti - da idu zajedno, a ako idu zajedno, tovjerojatno znači da se vole. Koraci koji su ispunjavališutnju sve su više učvršćivali to njihovo uvjerenje, ihodali su sve sporije dok djevojka nije iznenadanaslonila glavu na Jaromilovo rame.

Bio je to trenutak ispunjen beskrajnom ljepotom, ali prijenego što je postao svjestan te ljepote, Jaromil je osjetioda je uzbuđen, i to na lako primjetan način. Uplašio se.Mislio je na to što _da učini da vidljivi dokaz

uzbuđenosti što prije nestane, ali što je više to želio,izgledi da mu se želja ispuni bili su sve manji.Užasavala ga je pomisao da bi djevojka mogla oboritipogled i primijetiti tu kompromitantnu gestu tijela.Nastojao je usmjeriti njen pogled u visine i govorio ooblacima i pticama u krošnjama drveća.

Ta ga je šutnja ispunila srećom (još nijedna žena nijemu bila spustila glavu na rame, a on je u tom postupkuvidio odanost koja seže do kraja života), ali istovremenoi stidom. Plašio se da njegovo tijelo ne ponovi onumučnu, indiskretnu gestu. Nakon dužeg razmišljanja,uzeo je iz majčinog ormara dugačku, široku traku i prijesastanka s djevojkom omotao je ispod hlača, tako daeventualni dokaz uzbuđenosti ostane čvrsto vezan uznogu.

Odabrali smo tu epizodu iz desetak drugih dapokažemo kako je najveća sreća koju je Jaromil dotadupoznao bila djevojačka glava na ramenu.

Djevojačka glava značila je za njega djevojačko tijelo. Otijelu je znao prilično malo (Što su to, u stvari, lijepeženske noge? Kako treba da izgleda lijepa zadnjica?) alice je bilo mnogo razumljivije i u njegovim očima samoje ono odlučivalo o ljepoti žene.

Ovim ne želimo reći da ga tijelo nije zanimalo. Odpredodžbe nagog djevojačkog tijela hvatala ga jevrtoglavica. Obratimo pažnju, međutim, na ove finese:

Nije čeznuo za nagim djevojačkim tijelom; čeznuo je za

djevojačkim licem ozarenim golotinjom tijela.

Nije čeznuo da osvoji djevojačko tijelo; čeznuo je daosvoji djevojačko lice, koje će mu kao dokaz ljubavi datisvoje tijelo.

To tijelo bilo je izvan granica njegovih iskustava iupravo je zato o njemu napisao bezbroj pjesama. Kolikose samo puta u njegovim stihovima iz tog vremenapojavljuje djevojačko krilo! Čudotvornom pjesničkommagijom (magijom neiskustva) Jaromil je, međutim,organe spolnog spajanja i rađanja pretvarao u maglovitobjekt razigrane mašte.

U jednoj je pjesmi, na primjer, napisao da se usrednjenog tijela nalazi mali sat koji kuca.

U drugoj pjesmi djevojačko krilo za njega bilo je domnevidljivih bića.

Jednom prilikom dopustio je da ga ponese predodžbaotvora i vidio je samog sebe kako, pretvoren u kuglicu,dugo pada kroz taj otvor dok se konačno ne pretvori usam pad, pad koji vječno pada kroz njeno tijelo.

U drugoj njegovoj pjesmi djevojačke noge pretvorile suse u dvije rijeke koje se sastaju, a na njihovom ušćuzamislio je tajanstvenu planinu kojoj je dao izmišljenoime, ime koje je zvučalo kao naziv iz Biblije - gora Sejn.

Pisao je o dugom lutanju biciklista (ta riječ za njega jeimala neki poseban čar, kao sumrak) koji se umornovozi kroz nepoznati predio; taj je predio njeno tijelo, a

dva plasta sijena u kojima bi želio prespavati njene sugrudi.

Bilo je divno tako lutati po ženskom tijelu, nepoznatom,neviđenom, nestvarnom, po tijelu bez mirisa, bezprištića, sitnih mana i bolesti, po zamišljenom tijelu, potijelu - igralištu snova!

Bilo je ugodno govoriti o ženskim grudima i bedrimatonom kojim se djeci pričaju bajke. Da, Jaromil je živio usvijetu nježnosti, a to je svijet umjetnog djetinjstva.Kažemo umjetnog jer pravo djetinjstvo nije nikakav raj,a nije ni osobito nježno.

Nježnost se rađa u trenutku kad čovjeka ispljunu naprag zrelosti i on, ispunjen strepnjom, postane svjestanprednosti djetinjstva koje kao dijete nije shvaćao.

Nježnost je strah od godina zrelosti.

Nježnost je pokušaj stvaranja umjetnog prostora ukojem vrijedi dogovor da se drugima obraćamo kaodjeci.

Nježnost je i strah od tjelesnih posljedica ljubavi; to jepokušaj izvlačenja ljubavi iz carstva zrelosti ( u kojem jeprevrtljiva, nametljiva, vezana za tijelo i punaodgovornosti) i pretvaranja odnosa prema ženi u odnosprema djetetu.

Jedva čujno kuca srcem svog jezika, napisao je u jednojpjesmi. Činilo mu se da su njen jezik, mali prst, dojka,pupak, samostalna bića koja međusobno razgovaraju

nečujnim jezikom; činilo mu se da se djevojačko tijelosastoji od tisuću bića i da voljeti to tijelo znači slušati tabića i čuti kako njene dojke razgovaraju svojim tajnimjezikom.

Mučila je sebe uspomenama, ali jedom, kad se opetdugo zagledala u prošlost, ugledala je u njoj kutak rajau kojem je živjela s Jaromilom kad je još bio mala beba,i bila je prisiljena da se ispravi. Ne, nije istina da joj jeJaromil uvijek samo uzimao; naprotiv, dao joj je višenego što joj je ikad itko dao. Dao joj je dio životaneoskvrnjen lažima. Nema Židovke iz koncentracionoglogora koja bi mogla doći i reći joj da je ta sreća bila tekkrinka za pretvaranje i prazninu. Taj kutak raja, to jebila njena jedina istina.

A prošlost (kao da je okretala kaleidoskop) opet jeizgledala drukčije: Jaromil joj nikad nije oduzeo ništaistinski vrijedno, samo je strgnuo pozlaćenu masku snečega što je u suštini bilo tek laž i obmana. Još se nijeni rodio a već joj je pomogao da otkrije da je muž nevoli, a trinaest godina kasnije spasio ju je od ludeavanture koja joj ne bi donijela ništa, samo nove patnje.

Zajedno proživljeno Jaromilovo djetinjstvo, govorila jesebi, predstavlja za njih svetu obavezu i ugovor. Sve ječešće, međutim, uviđala da njen sin krši taj ugovor. Kadbi mu se obratila, primjećivala je da je ne sluša, da muje glava puna misli o kojima joj ništa ne govori.Ustanovila je da se pred njom stidi, da počinje skrivatisvoje sitne tajne, tjelesne i duševne, i obavija sevelovima kroz koje ona ništa ne može vidjeti.

To ju je boljelo i ljutilo. Zar u svetom ugovoru koji supotpisali dok je bio dijete, ne piše da će se prema njojuvijek odnositi s povjerenjem i bez stida?

Čeznula je za tim da istina koju su tada zajednoproživljavali traje vječno. Kao u vrijeme kad je bio mali,svakog jutra naređivala mu je što da obuče i tako je,birajući mu rublje, ostajala cijelog dana prisutna podnjegovim odijelom. Kad je osjetila da mu to nije prijatno,osvećivala mu se na taj način što mu je smišljenopredbacivala zbog i najmanje mrlje ha rublju. Sazadovoljstvom se zadržavala u sobi dok se oblačio ilisvlačio kako bi ga kaznila za neumjesni stid.

- Jaromile, dođi da te vide - pozvala ga je jednom kadsu joj došli gosti. - Kako to, zaboga, izgledaš? -uzviknula je, užasnuta, ugledavši Jaromilovu pažljivoraščupanu frizuru. Smjesta je uzela češalj i, neprekidajući razgovor s posjetiocima, počela ga češljati. Aveliki pjesnik, obdaren paklenom maštom i sličan Rilkeu,crven i bijesan, pokorno je stajao… Jedino za što jesmogao snage, bilo je da na licu namjesti cinični (dugouvježbavani) osmijeh.

Majka se izmaknula da promotri svoje frizersko djelo, aonda se obratila gostima:

- Recite, zaboga, zašto se ovo moje dijete tako ceri?

A Jaromil se zakleo da će zauvijek ostati među onimakoji žele iz temelja promijeniti ovaj svijet.

Stigao je kad je debata već bila u punom jeku;raspravljalo se o tome što je to napredak i da li uopćepostoji. Osvrnuo se naokolo i ustanovio da se kružokmladih marksista, na čiji ga je sastanak doveo kolega izškole, sastoji od mladića koji se ni po čemu ne razlikujuod prosječnih učenika praških gimnazija. Nešto supažljivije pratili raspravu nego na debatama koje je unjihovom razredu pokušala organizirati profesoricačeškog jezika, ali onih koji su ometali druge bilo je iovdje. Jedan od njih držao je u ruci stručak ljiljana kojeje povremeno mirisao, nasmijavajući one oko sebe. Nakraju je muškarac niskog rasta i crne kose, vlasnik stanau kojem se kružok sastajao, bio prisiljen da mu oduzmecvijeće.

Pažnju mu je privukao jedan od sudionika u raspravi kojije ustvrdio da se u umjetnosti ne može govoriti onapretku; ne može se tvrditi, rekao je, da jeShakespeare slabiji pisac od suvremenih dramatičara.Jaromil je osjetio želju da se umiješa u spor, ali mu jebilo teško da se odluči na javni istup u sredini na kojunije bio navikao. Bojao se da će svi gledati u njegovolice koje će postepeno poprimati crvenu boju, i ruke kojeće nesigurno gestikulirati. Ipak, želio je da se sjedini stim malim skupom, i bio je svjestan da to može postićisamo ako uzme riječ.

Da prikupi hrabrost, sjetio se slikara, njegovog velikogautoriteta u koji nikad nije posumnjao, i nastojao uvjeritisamog sebe da je njegov prijatelj i učenik. To ga jekonačno tako ohrabrilo da se umiješao u raspravu,ponavljajući neke misli koje je čuo prilikom posjeta

ateljeu. To što nije izložio vlastite misli nije bilo ni blizutoliko neobično koliko činjenica da ih nije izrekao svojimglasom. I njega je samog iznenadilo što glas kojimgovori toliko podsjeća na slikarev, i što taj glas povlačiza sobom i njegove ruke koje počinju u zraku ponavljatislikareve pokrete.

Rekao im je da je i u umjetnosti napredak neosporan -moderne tendencije predstavljaju istinsku prekretnicu unjenom tisućgodišnjem razvoju. Umjetnost se konačnooslobodila obaveze da propagira političke i filozofskenazore i imitira stvarnost, tako da se čak može reći daprava povijest umjetnosti tek počinje.

Na tom mjestu neki su pokušali da mu upadnu u riječ,ali Jaromil se nije dao omesti. U početku mu je biloneugodno kad je čuo kako kroz njegova usta progovaraslikar, svojim riječima i melodikom, ali je kasnije u tojposudbi otkrio sigurnost i čvrst oslonac. Sviđalo mu sekako zvuče rečenice u toj sredini, i nastavio je govoriti.

Pozvao se na Marxovu misao da je čovječanstvo dosadživjelo u predhistoriji i da će njegova prava povijestzapočeti tek proleterskom revolucijom, kdja predstavljaskok iz carstva prisile u carstvo slobode. U povijestiumjetnosti takvu odsudnu prekretnicu predstavljatrenutak kada je Andre Breton s ostalim nadrealistimaotkrio automatski tekst, a time i čudesnu riznicu ljudskepodsvijesti. Simbolično je i značajno što se to dogodilopribližno u isto vrijeme kad je izbila socijalističkarevolucija u Rusiji, jer je oslobođenje ljudske mašte začovječanstvo isti skok u carstvo slobode kao i ukidanje

ekonomske eksploatacije.

Tada se u debatu umiješao onaj niski crni muškarac.Pohvalio je Jaromila što brani princip napretka, ali jeizrazio sumnju u to da je nadrealizam moguće svrstati uisti red s proleterskom revolucijom. Po njegovommišljenju, moderna je umjetnost dekadentna, i epoha uumjetnosti koja odgovara socijalističkoj revoluciji možebiti samo socijalistički realizam. Uzor nam ne može bitiAndre Breton nego Jifi Wolker, tvorac češkesocijalističke poezije. Jaromilu nije bilo prvi put da sesusreće s takvim nazorima, o njima mu je pričao jošslikar i sarkastično im se smijao. I Jaromil je pokušao dase sarkastično nasmije i rekao da socijalistički realizamne predstavlja u umjetnosti ništa novo i da u dlakuodgovara starom buržoa-skom kiču. Niski crni muškaracnato je uzvratio da je moderna samo ona umjetnost kojapomaže u borbi za novi svijet, što nadrealizam sasvimsigurno ne može jer ga narodne mase ne razumiju.

Debata je bila zanimljiva. Niski crni muškarac iznosio jesvoje primjedbe sa šarmom i smireno tako da serasprava ni na trenutak nije pretvorila u svađu, iako jeJaromil, opijen pažnjom usredotočenom na njega,povremeno pribjegavao ironiji, pomalo grčevito. Nitko,uostalom, nije ni pokušao da donese neku konačnupresudu, u spor su se umiješali novi diskutanti i misao okojoj je Jaromil raspravljao ubrzo su potisnule noveteme.

Je li, uostalom, bilo uopće važno postoji li napredak iline postoji, je li nadrealizam revolucionaran ili

dekadentan? Je li uopće bilo važno jesu li u pravu oni ilion? Važno je bilo to da je bio sjedinjen s njima. Prepiraose s njima, ali je osjećao vrele simpatije prema čitavomtom skupu. Više ih nije ni slušao, mislio je samo na tokako je sretan. Našao je sredinu u kojoj više ne postojini kao majčin sin ni kao učenik razreda, nego kao onsam. Pomislio je kako čovjek može biti u potpunostiličnost samo ako je u potpunosti među drugima.

Konačno je niski crni muškarac ustao i svi su znali da toznači da i oni moraju ustati i otići, jer njihov učitelj imaposla o kome je govorio smišljeno neodređeno i koji jezato izgledao veoma važan i izazivao strahopoštovanje.Kad se našao u predsoblju, kraj vrata, Jaromilu je prišlajedna djevojka s naočarima. Recimo odmah da jeJaromil za čitavo vrijeme uopće nije primijetio. Nije,uostalom, bila nimalo upadljiva, prije bi se moglo reći daje bila nikakva. Ne ružna, samo nekako zapuštena;nenašminkana, s kosom koja nikad nije osjetila rukufrizera ravno začešljanom iznad čela, i u haljini kakvese nose šamo zato što žena ne može hodati gola.

- Istinski me je zainteresiralo ono o čemu si govorio -reče mu. - Bilo bi mi drago da o tome porazgovaramo.

Došli su do parka nedaleko od stana niskog crnogmuškarca i ušli, neprestano upadajući jedno drugom uriječ. Jaromil je saznao da djevojka studira nasveučilištu i da je pune dvije godine starija od njega (taga je vijest ispunila nekim ludim ponosom). Šetali su sekružnom stazom po parku, djevojka je vodila učenerazgovore, i Jaromil je vodio učene razgovore, htjeli su

što brže reći jedno drugom sve što misle, do kakvih suzaključaka došli, kakvi su (djevojka je bila višeorijentirana na nauku, on na umjetnost). Nabacivali suse krupnim imenima kojima se dive, i djevojka je ponovorekla da su je Jaromilovi neobični nazori veomazainteresirali. Na trenutak je ušutjela a onda ga nazvalaefebom; da, kad je ušao u prostoriju, učinilo joj se da vidilijepog efeba…

Jaromil nije točno znao što znači ta riječ, ali bilo jenekako posebno ugodno čuti da ga netko nekakonaziva, pa još grčki. Naslućivao je, uostalom, da seefebom može nazvati samo mlad čovjek, i to takav čijaje mladost sasvim drukčija od one kakvu je samproživljavao, koja nije nespretna i ponižavajuća negomoćna i zadivljava-juća. Studentica je upotrijebila riječefeb da istakne njegovu nezrelost, ali da je istovremenouzdigne, učini manje mučnom i čak pretvori u prednost.To je na Jaromila djelovalo tako stimulativno da se ušestom krugu kroz park osmjelio da prijeđe na djelo zakoje se pripremao od samog početka, ali je do tadauzalud prikupljao hrabrost: uhvatio je studenticu ispodruke.

Riječ uhvatio nije sasvim precizna; bilo bi bolje reći daje uvukao svoju ruku između njenog boka i nadlaktice.Uvukao je ruku gotovo neprimjetno, kao da želi da todjevojka ne osjeti, i ona zaista nije uopće reagirala na tunjegovu gestu. Tako je njegova ruka ostala nesigurnoprislonjena uz njeno tijelo, kao neki strani, podmetnutipredmet, torbica ili paketić na koji je njegova vlasnicazaboravila i koji joj može svakog trenutka ispasti. Ubrzo

je, međutim, ta ruka počela osjećati da je nadlakticapod kojom se nalazi svjesna njene prisutnosti. I njegovkorak počeo je osjećati da se kretanje nogu govorljivestudentice polako usporava. To usporavanje bilo mu jepoznato, znao je da u zraku visi nešto neumitno. I kakose to već događa, kad treba da nastupi nešto neumitno,čovjek (možda da bi pokazao kako bar dijelom samvlada događajima) redovno makar na trenutak ubrzavanjegov dolazak. Jaromilova ruka, koja je do tadanepomično lebdjela, iznenada je oživjela i stegla rukudjevojke. U tom trenutku studentica je stala, podiglanaočare prema Jaromilovom licu i iz ruke (one druge)ispustila na zemlju torbu.

Taj djevojčin pokret zbunio je Jaromila. Kao prvo, onakoočaran razvojem događaja, nije uopće primijetio dadjevojka nosi neku torbu. Tako je torba stupila na scenukao neka poruka s neba. Kad je postao svjestan da jedjevojka došla na sastanak marksističkog kružokadirektno s fakulteta, i da se u torbi vjerojatno nalazeuniverzitetska skripta i debeli naučni spisi, ta ga jespoznaja naprosto opila - učinilo mu se da je bacila nazemlju čitav univerzitet kako bi bez smetnje moglazagrliti Jaromila.

Pad torbe na zemlju bio je zaista tako patetičan da suse počeli ljubiti gotovo svečano, kao omamljeni. Ljubilisu se veoma dugo i, kad su konačno prestali, ne znajućišto bi dalje, ponovo je podigla naočare prema njemu irekla glasom u kojem se osjećalo uzbuđenje i strepnja:

- Ti sigurno misliš da sam djevojka kao sve ostale.

Treba da znaš da nisam kao sve ostale.

Te riječi bile su čak patetičnije od pada torbe i Jaromilje zaprepašteno shvatio da pred njim stoji žena koja gavoli, koja se u njega zaljubila na prvi pogled, čudesno ibez ikakvog poticaja s njegove strane. Smjesta jetakođer registrirao (samim rubom svijesti, da bi tokasnije pažljivije i detaljnije proučio) da studenticagovori o drugim ženama kao da ga smatra mladićemkoji je s njima već stekao tako bogata iskustva da toženi koja ga voli mora zadavati bol.

Počeo je uvjeravati djevojku da je ne smatra jednakomdrugim ženama; djevojka je podigla sa zemlje torbu(Jaromil je sad dobio priliku da je bolje pogleda - bila jezaista debela i teška, puna knjiga) i krenuli su dalje, usedmi krug kroz park. Kad su nakon izvjesnog vremenaponovo zastali i počeli se ljubiti, iznenada su se našli ukonusu zasljepljujuće svjetlosti. Iz tame su iskrsla dvapolicajca i zatražila od njih legitimacije.

Ljubavnici su u neprilici tražili svoje osobne karte idrhtavim ih rukama pružili policajcima koji su, ili loviliprostitutke, ili su naprosto pokušavali da razbiju dosaduzamorne noćne službe. Bilo kako bilo, za Jaromila idjevojku bio je to nezaboravan doživljaj - ostatak večeri(Jaromil je otpratio djevojku kući) proveli surazgovarajući o ljubavi koja se mora boriti spredrasudama, lažnim moralom, policijom, staromgeneracijom, glupim zakonima i čitavim trulim, starimsvijetom koji zaslužuje da bude zbrisan.

Bio je to divan dan i divna večer, ali kad se vratio kući,bila je već gotovo ponoć i majka je uzrujano hodala izsobe u sobu.

- Možeš li zamisliti koliko sam strepila za tebe? Gdje sibio? Zar nemaš baš nikakvih obzira prema meni?

Jaromil je još bio ispunjen velikim događajima dana ipočeo je odgovarati majci na način na koji je govorio namarksističkom kružoku, oponašajući slikarevsamouvjereni glas.

Majka je taj glas smjesta prepoznala; kroz usta njenogsina progovorio je njen izgubljeni ljubavnik; vidjela je licekoje joj ne pripada, čula glas koji joj ne pripada; njen jesin stajao pred njom kao utjelovljenje dvostrukoggubitka. To je bilo neizdrživo.

- Ubijaš me! Ubijaš me! - viknula je histerično i pobjeglau drugu sobu.

Jaromil je ostao zaprepašten, uplašen, ispunjenosjećajem neke velike krivnje.

(Ah, dječače, tog se osjećaja nikad nećeš osloboditi!Kriv si, kriv si! Svaki put kad kreneš od kuće, pratit će tepogled pun predbacivanja, pogled koji će te zvati da sevratiš! Hodat ćeš po svijetu kao pas na dugačkomlancu! I kad budeš veoma daleko, osjećat ćeš dodirogrlice na vratu! I kad budeš sa ženama, i kad budeš snjima u krevetu, od ogrlice na tvom vratu vodit ćedugačak lanac i negdje daleko majka, držeći kraj toglanca u ruci, osjećat će po njegovom trzanju sramotne

pokrete kojima se prepuštaš!)

- Mama, molim te, nemoj se ljutiti, mama, molim te,oprosti! - govori klečeći bojažljivo kraj njenog kreveta imilujući je po vlažnom licu.

(Charles Baudelaire, bit će ti četrdeset godina a još ćešse bojati nje, svoje majke!)

A majka dugo ne želi da mu oprosti, kako bi što dužeosjećala njegove prste na svom licu.

(To se Xaveru nikad ne bi moglo dogoditi jer Xaver nijeimao ni majku ni oca, a biti bez roditelja osnovni je uvjetslobode.

Samo, da me pravilno shvatite, ne radi se o tome bitibez roditelja. Gerard Nerval izgubio je majku još dok jebio beba, a ipak je cijelog svog vijeka živio pod hipnotič-kim pogledom njenih prekrasnih očiju.

Sloboda se ne stječe odbacivanjem ili sahranjivanjemroditelja, nego njihovim nepostojanjem.

Kad se čovjek rodi a ne zna tko ga je rodio.

Kad se čovjek izleže iz jajeta izgubljenog u šumi.

Kad nebo ispljune čovjeka na zemlju i on zakoračisvijetom bez osjećaja zahvalnosti.)

Ono što se rodilo u toku prvog tjedna Jaromilove ljubavisa studenticom bio je on sam: o sebi je čuo da je efeb,

da je lijep, da je pametan i da ima mašte; saznao je daga gospođica s naočarima voli i da strepi od trenutkakad će je napustiti (u trenucima nakon što se uvečerrastanu pred njenom kućom, govorila je, i dok gleda zanjim kako odlazi laganim korakom, čini joj se da vidinjegov pravi lik - lik muškarca koji se udaljava, koji jojizmiče, koji nestaje…) Konačno je našao svoj lik koji jetako dugo tražio u jednom i drugom svom ogledalu.

Prvog su se tjedna viđali svakog dana - četiri večeridugo su se šetali gradskim predgrađima, jednom su biliu kazalištu (sjedili su u loži, ljubili se i uopće nisu pratilipredstavu) i dva puta u kinu. Sedmog dana ponovo suotišli u šetnju - bila je zima, stezao je mraz a on je nasebi imao samo lagani ogrtač. Nije obukao ni puloverispod sakoa (jer je siva pletena vesta koju ga je majkatjerala da oblači bila, po njegovom mišljenju, takva kaoda je pravljena za nekog seoskog klipana), a na glavinije imao ni šešir ni kapu (za njegovu lepršavu kosu,koju je toliko mrzio, djevojka je već drugog dana reklada joj se sviđa, jer je neuhvatljiva kao on sam). Kako muje guma na potkoljenicama popustila pa su mu stalnoklizile niz noge, obukao je samo kratke sive čarape (otome da nisu bile u skladu s bojom hlača nije vodioračuna, jer nije poznavao pravila elegancije) i plitkecipele.

Sastali su se u sedam sati i krenuli u dugu šetnju premapredgrađu, gdje im je na praznim parcelama škriputaopod nogama snijeg, gdje su mogli stajati i ljubiti se. Onošto je Jaromila najviše očaravalo bila je podatnostnjenog tijela. Do tada, njega je svako milovanje s

djevojkom podsjećalo na naporno planinarenje, pri čemutreba postepeno savladavati pojedine kote - dugo jetrajalo dok mu nije dopustila da je poljubi, dugo je trajalodok mu nije dopustila da joj dodirne grudi, a kad bi jojpoložio ruku na bedro, činilo mu se da je stigao veomadaleko -dalje, uostalom, nikad nije stigao. Ovog puta se,međutim, od prvog trenutka događalo nešto sasvimneočekivano - studentica je u njegovom zagrljajupostajala potpuno bespomoćna, nesposobna da sebrani, spremna na sve, mogao ju je dodirivati gdje jehtio. Shvaćao je to kao dokaz istinske ljubavi, ali ga jenjeno ponašanje ujedno i zbunjivalo jer nije znao što dapočne s tom neočekivanom slobodom.

Tog dana (sedmog dana) djevojka mu je povjerila danjeni roditelji često odlaze na put i da jedva čeka prilikuda Jaromila pozove k sebi u stan. Nakon zasljepljujućeeksplozije tih riječi uslijedila je duga šutnja; oboje suznali što bi donio njihov sastanak u praznom stanu(napomenimo još jednom da gospođica s naočarima nijeu Jaromilovom zagrljaju pokazivala ni najmanju namjeruda se brani). Šutjeli su, i tek nakon duže šutnje djevojkaje progovorila, tihim glasom:

- Mislim da u ljubavi ne smije biti nikakvih kompromisa.Ljubav znači ići do kraja.

Jaromil se od sveg srca suglasio s tom izjavom jer je iza njega ljubav značila sve. Nije, međutim, znao što dakaže. Umjesto odgovora je zastao, patetično sezagledao u djevojku (zaboravio je da je mrak i da jepatetični pogled teško zapaziti) i počeo je grozničavo

ljubiti i stezati.

Nakon četvrt sata šutnje djevojka se ponovo raspričala irekla mu da je prvi muškarac koga je ikad pozvala ustan. Ima mnogo drugova, ali oni su samo drugovi.Privikli su se na njeno ponašanje pa je čak u šalinazivaju kamena djevica.

Jaromilu je bilo veoma drago što treba da bude njenprvi ljubavnik, ali je istovremeno osjetio kako ga hvatatrema. Čuo je već mnogo priča o ljubavnom aktu, aznao je i to da je lišiti djevojku nevinosti, po općenitoprihvaćenom mišljenju, prilično mučan zahvat. Zato nijebio u stanju da se nadoveže na djevojčinu govorljivost;našao se izvan stvarnosti, u mislima je već proživljavaoslasti i strepnje tog velikog obećanog trenutka, od kojegće (u tom je času postao svjestan da parafraziračuvenu Marxovu misao o predhistoriji i historijičovječanstva) započeti prava povijest njegova života.

Iako nisu mnogo govorili, šetali su se ulicama veomadugo. Kako je večer odmicala, mraz je sve jače stezao iJaromil je osjećao kako puzi po njegovom slaboobučenom tijelu. Predložio je da svrate u neki lokal, alisu bili previše daleko od centra grada i nigdje u blizininije bilo restorana ni kavane. Tako je došao kućipotpuno promr-zao (pred rastanak s djevojkom moraose savladavati da ne cvokoće zubima), a kad se ujutroprobudio, boljelo ga je grlo. Majka je donijela toplomjer iustanovila da ima vrućicu.

Jaromilovo tijelo ležalo je bolesno u postelji a njegova

duša prebivala je u velikom očekivanom trenutku.Predodžba tog trenutka sastojala se koliko odapstraktne sreće, toliko od sasvim konkretnih briga.Jaromil, naime, uopće nije mogao sebi predočiti što ustvari - u svim konkretnim pojedinostima - znači voljetiženu. Znao je samo da to zahtijeva određene pripreme,znanje i vještinu; znao je da se iza tjelesne ljubaviprijeteći ceri trudnoća, a znao je i to (o tome su njegovidrugovi vodili beskrajne razgovore) da je tu neprilikumoguće spriječiti. U ta barbarska vremena muškarci su(kao vitezovi koji navlače oklop prije bitke) navlačili nasvoje ljubavničko oružje prozirnu gumenu čarapu. Otome je Jaromil bio teoretski dobro informiran. Samokako nabaviti takvu čarapu? Jaromil nikad ne bi mogaoskupiti dovoljno hrabrosti da uđe u drogeriju i kupi neštotakvo. A kad treba navući tu stvar, da to djevojka neprimijeti? Ta mu se gumena navlaka gadila i ne bimogao podnijeti pomisao da djevojka za nju zna! Je limoguće staviti je ranije, još kod kuće? Ili treba sačekatidok se ne nađe gol pred djevojkom?

Na takva pitanja nije bilo odgovora. Nije imao pri rucinikakvu navlaku (za trening), ali se zarekao da će je posvaku cijenu nabaviti i uvježbati namještanje.Naslućivao je da u tome presudnu ulogu igraju brzina ispretnost, što se ne može postići bez vježbe.

Mučile su ga, međutim, i druge stvari. Što je to,konkretno, ljubavni akt? Što tada čovjek osjeća? Što mustruji kroz tijelo? Biva li čovjek obuzet takvomneopisivom strašću da viče i gubi vlast nad sobom? Ineće li čovjek, tako vičući, učiniti sebe smiješnim? I

koliko uopće sve to skupa traje? Ah, bože, može li sečovjek upustiti u nešto takvo bez solidne pripreme?

Jaromil do tada nije bio upoznao onaniju. U tome jegledao nešto nedolično, nešto što pravi muškarac moraizbjegavati. Osjećao je da nije predodređen zasamozadovoljavanje nego za veliku ljubav. Samo, kakoostvariti tu veliku ljubav bez izvjesnih priprema? Jaromilje shvatio da upravo masturbacija predstavlja tuneophodnu pripremu, i prestao je osjećati načelnuodvratnost prema njoj; više nije bila bijedannadomjestak tjelesne ljubavi nego jedini siguran put donje; nije bila pokoravanje nuždi nego stubište kojim ćese popeti do najvećeg bogatstva.

I tako je (s temperaturom od trideset osam zarez dvastupnja) obavio svoju prvu imitaciju ljubavnog akta, kojaga je iznenadila time što je trajala veoma kratko i nijega navela ni na kakve krike strasti. Osjećao seistovremeno i razočaran i umiren. Slijedećih danaponovio je eksperiment još nekoliko puta, ali nije došaoni do kakvih novih spoznaja. Uvjeravao je, međutim,samog sebe da će tako postepeno postati sigurniji ispremniji da se bez treme suoči s voljenom djevojkom.

Ležao je u krevetu sa šalom umotanim oko vrata četvrtidan kad je ubrzo poslije doručka došla k njemu u sobubaka i rekla:

- Jaromile, dolje vlada prava panika!

- Šta se događa? - upitao je, a baka mu je objasnila da

su se dolje kod tetke svi okupili oko radija jer je izbilarevolucija. Jaromil je skočio iz kreveta, otrčao ususjednu sobu, uključio radio i začuo glas KlementaGottwalda.

Smjesta je shvatio o čemu se radi, jer se posljednjihdana mnogo govorilo (iako ga to nije posebno zanimalojer je, kako smo upravo objasnili, imao važnijih briga) otome da neki ministri prijete predsjedniku vlade,komunistu Gottwaldu, podnošenjem ostavke. A sad ječuo Gottwaldov glas kako na prepunom Starogradskomtrgu raskrinkava izdajice koje su pokušale da istisnuKomunističku stranku iz vlade i onemoguće narodu putu socijalizam. Pozivao je narod da istraje na ostavciministara i počne svuda formirati nove organe vlasti podvodstvom Komunističke stranke.

Zajedno s Gottvvaldovim glasom dopiralo je iz starogradio-aparata klicanje gomile koje je Jaromila ispunjalosrećom i oduševljenjem. Stajao je u pidžami i sa šalomoko vrata u bakinoj sobi i klicao:

- Konačno! Do toga je moralo doći! Konačno!

Baka nije bila sasvim sigurna je li Jaromilovooduševljenje na mjestu.

- Misliš da je to zaista dobro? - pitala je zabrinuto, aJaromil joj je odgovarao, u zanosu:

- Jest, bako, dobro je, izvanredno! - Zagrlio ju je, a ondapočeo sav izvan sebe hodati gore-dolje po sobi,govoreći kako je masa okupljena na starom praškom

trgu izbacila današnji datum visoko, do neba, gdje ćeblistati ka*o zvijezda u toku mnogih stoljeća. Zatim jepomislio kako je žalosno što taj veliki dan provodi kodkuće s bakom umjesto napolju, s narodom. Nije,međutim, stigao da dovrši misao kad su se otvorilavrata i na njima pojavio tetak, crvenog lica, i povikao:

- Jeste li čuli? Kurve! Kurve proklete! Takav puč!Jaromil je pogledao u tetka, koga je uvijek mrzio, kao injegovu ženu i umišljenog sina, i učinilo mu se da jenastupio trenutak konačne pobjede nad njim. Stajali sujedan prema drugom, iza tetkovih leđa bila su vrata aiza Jaromilovih radio, tako da je imao osjećaj da izanjega stoji masa od sto tisuća ljudi. Govorio je kao da sesto tisuća ljudi obraća jednom jedinom čovjeku.

- Ovo nije puč, ovo je revolucija - rekao je.

- Idi ti u dupe skupa s takvom revolucijom - rekao jetetak. - Lako je tako dizati revoluciju, uz pomoć vojske,policije i jedne velesile.

Taj samouvjereni glas, to obraćanje kao glupomdječaku, učinili su da iz Jaromila provali mržnja.

- Ta vojska i policija nastoje onemogućiti nekolicini huljada nastave iskorištavati narod!

- Kakva si ti budala - rekao je tetak. - Vlast je i dosadbila uglavnom u rukama komunista, i ovaj su pučinscenirali da je prigrabe u cjelini. Do vraga, uvijek samznao da si priglupo derište.

- A ja sam znao da si eksploatator i da će ti radničkaklasa jednom zavrnuti vratom.

Posljednju rečenicu Jaromil je izgovorio obuzet bijesom iuglavnom bez razmišljanja; ipak, zadržimo se malo nanjoj. Upotrijebio je riječi koje je često mogao pročitati ukomunističkoj štampi ili čuti na komunističkimskupovima, ali koje je dotad izbjegavao, kao što jeizbjegavao svaku ustaljenu šablonu. Jaromil je sebeuvijek smatrao prvenstveno pjesnikom pa se ni ondakada je govorio o revoluciji nije želio odreći vlastitihriječi. A gle, sad je odjednom rekao: radnička klasazavrnut će ti vratom.

Da, to je veoma zanimljivo: upravo u trenucimauzbuđenja (dakle, u trenucima kad čovjek reagiraspontano i kad dolazi do izražaja pravo ja) Jaromil seodrekao vlastitih riječi i opredijelio za to da kroz njegagovori netko drugi. I ne samo što je postupio tako, negoje tako postupio prožet intenzivnim osjećajemzadovoljstva. Činilo mu se da je dio tisućglave mase, daje jedna od glava tisućgla-vog zmaja gomile, i to je biloveličanstveno. Činilo mu se da je odjednom postaomoćan i u stanju da se nasmije u oči čovjeku pred kojimje još jučer zbunjeno crvenio. I upravo grubajednostavnost izgovorene rečenice (radnička klasazavrnut će ti vratom) pričinjala mu je najveću radost, jerga je povezivala s onim divno jednostavnim ljudima kojinemaju smisla za finese, čija je mudrost u tome dauvijek traže suštinu stvari, koja je smiješno jednostavna.

Jaromil (u pidžami i omotanog vrata) stajao je raskora-

čen ispred radija iz kojeg je grmjela bura aplauza, ičinilo mu se da ta buka prodire u njega i raspinje ga, daispunjen njom stoji pred mrskim čovjekom kaonesalomljivo stablo, kao stijena koja se smije.

A tetak, koji je proglasio Voltairea izumiteljem volta,neočekivano mu je prišao i prilijepio mu šamar.

Jaromil je osjetio vrelu bol na licu. Bio je svjestan da jedoživio poniženje, a kako se osjećao velik i moćan kaostablo ili stijena (iza njega su iz radija još dopirali tisuć-glavi glasovi), htio je da se baci na tetka i vrati mušamar. Ipak, bilo je potrebno nekoliko trenutaka da sena to odluči, pa se tetak u međuvremenu okrenuo iizišao iz sobe.

- Ovo ću mu vratiti! Hulja! Vratit ću mu… - viknuo jeJaromil i zakoračio prema vfatima, ali gaje baka uhvatilaza rukav pidžame, moleći ga da nikamo ne ide. Tako jeJaromil samo još nekoliko puta ponovio hulja, hulja, huljai vratio se u krevet, u kojem je prije manje od jednogsata ležao pored svoje imaginarne ljubavnice. Više nijebio kadar misliti na nju. Vidio je samo svog tetka,osjećao njegov dlan na obrazu i u beskraj predbacivaosebi što nije spremno reagirao, kao muškarac. Bio jetako bijesan na sebe da je zaplakao i gnjevnim suzamanakvasio jastuk.

Kasno poslije podne vratila se kući majka i, svaizbezumljena, ispričala kako su u njenom uredu većsmijenili direktora koga je veoma cijenila, i kako se svikoji nisu “komunisti boje hapšenja.

Jaromil se, iz kreveta, oslonjen na lakat, strastvenouključio u raspravu. Objasnio je majci da je to što sedogađa revolucija, i da je revolucija period u kojem jeneophodno primijeniti nasilje, kako bi što brže bilostvoreno društvo u kome više nikad neće biti nasilja. Tomajka treba da shvati!

I majka je u debatu unosila cijelu sebe, ali Jaromil jeznao parirati svim njenim primjedbama. Govorio je otome kakav apsurd predstavlja vladavina bogatih,čitavo to društvo poduzetnika i rentijera, i rafiniranopodsjetio majku da je i sama, unutar vlastite obitelji, bilažrtva takvih ljudi. Spomenuo je nadutost njene sestre injenog neobrazovanog muža.

Majka se pokolebala i Jaromil se radovao uspjehu koji jepostigao. Činilo mu se da se tako osvetio za šamar štoga je primio prije nekoliko sati. Kad se sjetio toga, žučmu je opet proključala, pa je rekao:

- Upravo sam danas odlučio da stupim u Komunističkustranku, mama.

Kad je iz majčinog pogleda razabrao da ne odobrava tuodluku, pokušao ju je podrobnije objasniti. I tako ga jeveć stid, rekao je, što to odavno nije učinio, jer ga samonasljedno opterećenje doma u kojem je odrastaorazdvaja od onih kojima već dugo pripada.

- Je li ti možda žao što si se rodio ovdje i što sam ti jamajka?

Majčin glas zvučao je potreseno i Jaromil je brzo rekao

da ga je pogrešno razumjela. Po njegovom mišljenju,majka, takva kakva u biti jest, nema pod bogom ničegzajedničkog ni sa svojom sestrom ni sa društvombogataša.

- Ako me voliš, ne čini to - odgovorila mu je ipak majka. -I sam znaš kakve muke imam sa svojim šogorom. Akosazna da si stupio u Komunističku stranku, postat ćeneizdrživ. Budi pametan, molim te!

Jaromilu se steglo grlo od poniženja. Umjesto da svomtetku vrati šamar, dobio je sad od njega drugi. Okrenuose na drugu stranu i ostao tako dok majka nije izišla izsobe. A onda je ponovo zaplakao.

U šest sati uvečer studentica ga je dočekala u bijelojpregači i odvela u malu, urednu kuhinju. Večera nije bilaništa posebno, pržena jaja i salama, ali bila je to prvavečera koju je Jaromilu pripremila neka žena (ako neuzmemo u obzir majku i baku), pa je jeo ispunjenponosom muškarca za koga se brine njegova ljubavnica.

Zatim su otišli u susjednu sobu u kojoj se nalazio okruglistolić od mahagonija pokriven kukičanim stolnjakom nakojem je kao uteg stajala masivna staklena vaza. Nazidovima su visile odvratne slike a pored jednog zidastajao je kauč doslovno zatrpan jastučićima. Za tuvečer sve je bilo unaprijed dogovoreno i obećano, takoda je samo trebalo da se bace u mekane valove ležaja.Začudo, međutim, studentica je sjela na tvrdu stolicupored okruglog stolića a on nasuprot njoj; dugo, dugo supričali, sjedeći na tvrdim stolicama, i Jaromilu se od

nelagodnosti počelo stezati grlo.

Znao je, naime, da u jedanaest sati mora biti kod kuće.Molio je, doduše, majku da mu dopusti da ostane izvankuće cijelu noć (izmislio je neku razrednu proslavu), alije naišao na tako žestok otpor da se nije usudio daljenavaljivati i ostalo mu je samo da se nada da će petsati, od šest do jedanaest, biti dovoljno za njegovu prvuljubavnu noć.

Studentica je, međutim, pričala i pričala i vrijeme od petsati brzo se topilo. Pričala je o svojoj obitelji, o bratu kojije pokušao počiniti samoubojstvo zbog nesretne ljubavi.

- To je na meni ostavilo neizbrisiv trag. Ne mogu bitikao druge djevojke. Ne mogu uzimati ljubav olako -reklaje a Jaromil je osjetio da te riječi treba da optereteobećanu tjelesnu ljubav balastom ozbiljnosti. Zato jeustao, nagnuo se»iznad nje i rekao veoma ozbiljnimglasom:

- Potpuno te razumijem. Da, potpuno te razumijem. -Blago ju je prisilio da ustane, odveo do kauča i sjeopored nje.

Ljubili su se, milovali i mazili. Sve to trajalo je beskrajnodugo i Jaromil je mislio na to kako bi već trebalo da jesvuče; to, međutim, još nikad nije radio i nije znao kakopočeti. Prije svega, nije znao treba li ili ne treba daugasi svjetlo. Prema svemu što je čuo o sličnimsituacijama, pretpostavljao je da bi svjetlo trebalougasiti. U džepu sakoa imao je paketić s prozirnom

navlakom, pa ako je htio da je u pogodnom trenutkutajno i neprimjetno namjesti, mogao je to učiniti samo umraku. Nije se, međutim, nikako mogao odlučiti dausred milovanja ustane i ode do prekidača. Činilo mu seda bi to bio previše drzak postupak (ne zaboravimo daje bio lijepo odgojen mladić); nalazio se u tuđem stanu ibilo je na domaćici da, ako želi, okrene prekidač.Konačno je skupio hrabrost i bojažljivo upita:

- Ne bi li trebalo da ugasimo svjetlo?

- Ne, ne, molim te, nemoj - odgovorila je djevojka, aJaromil nije znao što bi to trebalo da znači - da djevojkane želi mrak, pa prema tome ne želi ni da vode ljubav,ili da želi da vode ljubav ali ne po mraku. Mogao je,naravno, i da je upita, ali ga je bilo stid da glasnoizgovori ono što je mislio.

Onda je ponovo postao svjestan da u jedanaest satimora biti kod kuće, i natjerao je sebe da prevladabojažljivost - otkopčao je prvo žensko dugme u svomživotu. Bilo je to dugme na bijeloj djevojčinoj bluzi iotkopčao ga je ispunjen strepnjom što će djevojka na toreći. Nije rekla ništa. Nastavio je otkopčavati dugmad,jedno po jedno, izvukao je kraj bluze iz suknje i konačnojoj skinuo bluzu.

Ležala je na jastučićima samo u suknji i grudnjaku, anajčudnije u svemu bilo je to što je još prije nekolikotrenutaka grozničavo ljubila Jaromila a sad je, bezbluze, ležala kao omamljena, nepomična, isturenih grudikao osuđenik na smrt koji se ponosito prsi pred cijevima.

Jaromilu nije preostalo drugo nego da je nastavi svlačiti.Sa strane na suknji napipao je patentni zatvarač ipovukao ga; samo nije imao pojma da postoji i kvačicakojom je suknja zakvačena u struku, i neko je vrijemeuzalud pokušavao svući suknju djevojci preko bokova.Djevojka, i dalje isturajući grudi prema nevidljivomstreljačkom vodu, nije mu pomogla jer vjerojatno nije niprimijetila s kakvim se teškoćama bori.

Ah, preskočimo oko četvrt sata Jaromilovih muka!

Konačno je ipak uspio da potpuno svuče djevojku. Kadje vidio kako se pruža na jastucima, predano iščekujućidavno planirani trenutak, shvatio je da ne preostajedrugo nego da se i sam svuče. Luster je, međutim,obasjavao sobu jarkom svjetlošću i Jaromilu je biloneugodno i pomisliti da se u takvoj atmosferi nađe bezodjeće. Tada je došao na spasonosnu misao: poreddnevne sobe nalazila se spavaća soba (starinskaspavaća soba s bračnim krevetom); u njoj nije gorjelosvjetlo; tu bi se mogao u mraku svući i još se pokritidekom.

- Da prijeđemo u spavaću sobu? - predložio jebojažljivo.

- U spavaću sobu? Zašto? Zašto bi trebalo da idemo uspavaću sobu? - nasmijala se djevojka.

Ne znamo zašto se nasmijala. Bio je to smijeh sasvimnepotreban, slučajan, smušen. Ali Jaromila je taj smijehpogodio; uplašio se da je lupio neku glupost, da je tim

prijedlogom da prijeđu u spavaću sobu odao koliko jeneiskusan. Iznenada se našao potpuno sam; bio je utuđoj sobi, pod indiskretnim svjetlom lustera koji nijesmio ugasiti, s tuđom ženom koja mu se ruga.

U tom trenutku postao je svjestan da te večeri nećevoditi ljubav; uvrijeđen, šutke je sjedio na kauču. Bilomu je žao, ali mu je istovremeno i odlanulo. Nije višemorao misliti na to hoće li ili neće ugasiti svjetlo i kakoda se svuče, i bilo mu je drago što se to nije dogodilonjegovom krivicom. Nije trebalo tako glupo da se smije.

- Što ti je? - upitala je.

- Ništa - rekao je Jaromil, svjestan da bi ga svakipokušaj da djevojci objasni zašto je uvrijeđen doveo ujoš gluplji položaj. Zato se savladao, podigao je s kaučai zagledao se u nju (htio je da ponovo bude gospodarsituacije, a činilo mu se da je onaj tko gleda u prednostinad onim koga gledaju). - Lijepa si - rekao je nakonizvjesnog vremena.

Djevojka, podignuta s kauča na kojem je do tada ležalasva protrruila, iščekujući, kao da se iznenada oslobodila;opet je postala govorljiva i sigurna u sebe. Nimalo jojnije smetalo što dječak zuri u nju (možda je mislila da jeonaj” koga gledaju u prednosti nad onim tko gleda) ikonačno je upitala:

- Jesam li ljepša obučena ili gola?

Postoji nekoliko klasičnih ženskih pitanja s kojima sesvaki muškarac prije ili kasnije mora sresti i za koje bi

dječake trebalo pripremati već u školi. Jaromil je,međutim, kao i svi mi, išao u loše škole i nije znao kakoda odgovori. Nastojao je pogoditi što bi djevojka željelačuti, ali je bilo veoma teško odlučiti se: djevojka izlazimeđu svijet uglavnom obučena, pa bi joj moralo bitidrago ako lijepo izgleda u haljini; s druge strane,golotinja je svojevrsna tjelesna istina, pa bi trebalo višeda se raduje ako joj kaže da je ljepša naga.

- Lijepa si i gola i obučena - rekao je, ali studenticaočigledno nije bila zadovoljna takvim odgovorom. Ska-kutala je po sobi, pokazujući se sa svih strana, izahtijevala od dječaka da se izjasni bez izvrdavanja.

- Želim znati kakva ti se više sviđam.

Na tako formulirano pitanje bilo je već mnogo lakšeodgovoriti. Maloprije mu se činilo da će biti netaktičnoako kaže da je ljepša gola, nego obučena kad je svidrugi viđaju samo obučenu. Međutim, ako želi čutinjegovo osobno mišljenje, može bez straha reći da muse više sviđa gola jer joj time daje do znanja da je volionakvu kakva jest, nju samu, bez ikakvih dodataka.

Po svemu sudeći, nije rezonirao loše jer je studentica naizjavu da je ljepša gola reagirala veoma povoljno. Nijese obukla sve dok nije krenuo kući, bezbroj ga je putapoljubila, a na rastanku (bilo je petnaest do jedanaest,majka će biti zadovoljna) kraj vrata mu je šapnula:

- Danas sam se uvjerila da me voliš. Zlatan si, i zaistame voliš. Da, bolje je ovako. Bolje da se još malo

suzdržavamo, da još malo živimo u iščekivanju.

Tih je dana počeo pisati veliku poemu. Bila je to poema-priča a govorila je o čovjeku koji je iznenada shvatio daje star, da se našao ondje gdje sudba svoje kolodvorene gradi, da je napušten i zaboravljen. Oko njega

Zidove vapnom bijele i namještaj iznose i sve se mijenjau njegovoj sobi.

Istrči iz kuće (misao žurbe u svakom šavu nosi) i jurinatrag tamo gdje je nekad najintenzivnije živio:

Posljednji trakt na katu trećem vrata straga lijevo u kutupločica s imenom nevidljivim u polutami »Dvadesetgodina prošli trenuci primite me!«

Vrata mu otvara starica koja se tek prenula iz zamrlostidugogodišnje samoće. Žurno grize usne kojima većgodinama nije bilo stalo do boje, već gotovozaboravljenim pokretom raščešljava rijetku, neopranukosu, zbunjeno maše rukama da od njega sakrijefotografije nekadašnjih ljubavnika na zidovima. A ondaje odjednom obuzima osjećaj da je oko nje sve divno ida vanjština nije važna:

»Dvadeset godina. I vraćaš se kao posljednje važno štosrećem, a nemam što da vidim ako pogledam prekotvog ramena u budućnost.«

Da, u sobi je sve divno, i ništa nije važno, ni bore, nineuredna odjeća, ni požutjeli zubi, ni prorijeđena kosa,ni blijede usne, ni smežurana tijela.

Izvjesnosti izvjesnosti ne mičem se i spremna samIzvjesnosti Ljepota pred tobom pada Mladost predtobom pada.

A on, umoran, hoda po njenoj sobi (rukavicom brišućotiske tuđih prstiju na stolu) i zna da je imala ljubavnike,mnogo ljubavnika, koji su

Spiskali svu svjetlost iz njene kože pa ni u mraku višenije lijepa a oguljena mjesta da se i ne broje.

U duši mu odzvanja neka pjesma, zaboravljena pjesma,bože, kako iđeta pjesma?

Ploviš i ploviš preko pijeska postelji i skidaš svojuvanjštinu ploviš i ploviš dok ne ostane samo jezgrosamo tvoje jezgro.

I ona je svjesna da mu ne može više pružiti ništa mlado,ništa jedro. Ali

U trenucima nemoći što me vrebaju moj umornestajanje taj važni i čisti proces bit će i ostat će samotvoj.

Potreseni, dodiruju obraća sa »djevojčice« plaču. jednodrugom bore, on joj se a ona njemu sa »dečko«, a onda

I nema posrednika među njima

Ni riječi Ni pokreta Ničeg iza čega bi se skrili

Ničeg iza čega bi se skrila bijeda njegova i njena.

I upravo tu zajedničku bijedu udišu punim plućima.Žedno je upijaju jedno iz drugog. Miluju svoja bijednatijela i svako od njih čuje kako pod kožom onog drugogveć tiho predu strojevi smrti. Znaju da su zauvijek ipotpuno vezani jedno uz drugo, da je to njihovaposljednja ljubav a i najveća ljubav, jer je posljednjaljubav uvijek najveća. Muškarac misli

To je ljubav bez izlaznih vrata to je ljubav kao zid ažena misli

Možda vremenski daleka ali likom bliska nam je smrt toznamo - Zavaljeni u meke fotelje dostignutog cilja Inogu zadovoljnih tako da koračat ne žele sigurnih rukušto ne traže dodir

Čekamo samo da pljuvačka nam pretvori se u rosu.

Kad je majka pročitala tu čudnu pjesmu, ostala je kaouvijek zapanjena preranom zrelošću koja omogućavanjenom sinu da se uživi u nešto tako daleko kao što jestarost. Nije, međutim, shvatila da likovi u pjesmi neodražavaju stvarnu psihologiju starosti. Nije bila u pravuni studentica koja je pjesmu, kad ju je pročitala,proglasila nekrofilskom.

Ne, u pjesmi se uopće nije radilo o starcu i starici. Dasmo upitali Jaromila koliko godina imaju junaci njegovepoeme, ostao bi zbunjen i rekao negdje izmeđučetrdeset i osamdeset. Nije imao pojma o starosti, bilaje za njega nešto daleko i neodređeno; znao je samo toda je starost stanje u koje čovjek stupa nakon zrelosti,

kad se njegova sudbina približava kraju, kad više nemarazloga da se boji one strašne nepoznanice koja sezove budućnost, kad je ljubav koju susreće posljednja iizvjesna.

Jaromil je, naime, bio obuzet strepnjom; koračao jeprema nagom tijelu mlade žene kao da korača po trnju;čeznuo je za tijelom i bojao ga se. Zato je u ljubavnimpjesmama bježao od konkretnosti tijela u svijet dječjeigre; oduzimao je tijelu realnost i na žensko krilo gledaokao na muzičku kutiju koja kucka. Ovog puta je,međutim, pobjegao na suprotnu stranu: u starost, uvrijeme kad tijelo više nije opasno i ponosito, negobijedno i izaziva sažaljenje. Bijeda staračkog tijela kaoda ga je mirila s ponositošću mladog, koje će jednomtakođer biti staro.

Pjesma je bila puna ružnih, naturalističkih detalja -Jaromil nije zaboravio ni požutjele zube, ni krmelje ukutovima očiju, ni smežuranu kožu - ali iza grubosti tihpojedinosti krilo se njegovo dirljivo nastojanje daograniči ljubav na ono vječno, beskonačno, na ono štomože zamijeniti majčin zagrljaj, na ono što nije podložnovremenu, na ono što je jezgro samo jezgro i što moženadvladati moć tijela, izdajničkog tijela čiji se svijetpruža pred njim kao nepoznat teritorij kojim gospodarelavovi.

Pisao je pjesme o umjetnom djetinjstvu ljubavi, pisao jepjesme o nestvarnoj smrti, pisao je pjesme o nestvarnojstarosti. To su bile tri plavičaste zastave pod kojima jebojažljivo koračao prema veoma stvarnom tijelu zrele

žene.

Kad je došla k njemu (mama i baka su otputovale nadva dana iz Praga), nije upalio svjetlo iako se većspuštao sumrak. Večerali su, a onda sjedili u Jaromilovojsobi. Oko deset sati (to je bilo vrijeme kad ga je majkaobično slala u postelju) izgovorio je rečenicu koju je prijetoga mnogo puta ponovio u sebi kako bi zvučala sasvimležerno i prirodno:

- Nije li vrijeme za krevet?

Klimnula je glavom i Jaromil je namjestio postelju. Da,sve je išlo onako kako je planirao, sve se odvijalo bezsmetnji. Djevojka se svukla u jednom kutu a Jaromil (smnogo više žurbe) u drugom. Brzo je obukao pidžamu(paketić s gumenom navlakom stavio je već ranije udžep), zavukao se pod pokrivač (znao je da mupidžama ne stoji dobro, da je velika i da u njoj izgledasitan) i promatrao djevojku koja na sebi nije ostavilaništa (ah, u polumraku je izgledala još ljepša negoposljednji put) i gola legla pored njega.

Privila se uz njega i počela ga grozničavo ljubiti; nakonizvjesnog vremena Jaromil se sjetio da je krajnjevrijeme da otvori paketić, pa je posegnuo u džep,pokušavajući da ga neprimjetno izvuče.

- Šta ti je to? - upitala je djevojka.

- Ništa - odgovorio je, a ruku kojom je htio izvući paketićžurno položi djevojci na dojku. Pomislio je kako će semorati na trenutak ispričati i otići u kupaonicu da se

diskretno pripremi, ali dok je tako razmišljao (djevojkaga nije prestajala ljubiti), primijetio je da je uzbuđenje,do tada fizički neosporno, iznenada nestalo. To ga jepotpuno zbunilo jer je znao da u takvoj situaciji nemanikakvog smisla otvarati paketić. Grčevito je milovaodjevojku, sa strepnjom prateći hoće li se nestalouzbuđenje opet javiti. Nije se javilo. Kao da je strepnja skojom gaje promatrao paralizirala njegovo tijelo, pa seskupljalo umjesto da raste.

Milovanje i ljubljenje više nije pružalo ni radosti niužitka; bilo je samo paravan iza kojeg je dječakproživljavao paklene muke, uzalud pozivajući svoje tijelona poslušnost. Milovanje i maženje proteglo se ubeskonačnost, mučenje u potpunoj tišini, jer Jaromil nijeznao što da kaže, i činilo mu se da bi svaka riječskrenula pažnju na njegovu sramotu. I djevojka ješutjela jer je vjerojatno i sama počela naslućivati da sedogađa nešto sramotno, ali nije točno znala je li za tusramotu kriva ona ili on. U svakom slučaju, zbivalo senešto na što nije bila spremna i što se bojala nazvatipravim imenom.

I kad je ta strašna groznica dodira i poljubaca konačnominula, splasnula da se više ne razbukti, položili suglave na jastuk i pokušali zaspati. Teško je reći jesu lispavali ili nisu, i koliko su spavali, ali ako su i probdjelinoć, pretvarali su se da spavaju jer su se samo takomogli sakriti jedno od drugog.

Kad su ujutro ustali, Jaromil se plašio da pogleda njenotijelo; izgledalo je nesnosno lijepo, kao da je postajalo

sve ljepše što mu je manje pripadalo. Otišli su u kuhinjui pripremili doručak, s naporom pokušavajući da ležernorazgovaraju.

A onda je studentica rekla:

- Ti me ne voliš.

Jaromil je htio da joj kaže kako to nije istina, ali mu onanije dala da dođe do riječi.

- Ne, nema smisla da me u bilo šta uvjeravaš. To je jačeod tebe, kako se to noćas pokazalo. Ne voliš medovoljno. Ta i sam si mogao vidjeti da me dovoljno nevoliš.

U prvom trenutku Jaromil je nato htio odgovorititvrdnjom kako sve što se dogodilo nama nikakve veze sveličinom ljubavi, ali se predomislio. Djevojčine su muriječi, naime, neočekivano pružile mogućnost da sakrijesvoju sramotu. Bilo je tisuću puta lakše podnijeti prijekorda ne voli djevojku, nego pomisao da s njegovim tijelomnešto nije u redu. Zato nije odgovorio, samo je oborioglavu. A kad je djevojka ponovila optužbu, rekao je,glasom podešenim da zvuči nesigurno i neuvjerljivo:

- Ne, nije točno, volim te.

- Lažeš - rekla je. - Imaš drugu koju voliš.

To je bilo još bolje. Jaromil je oborio glavu i tužnoslegnuo ramenima, kao da priznaje da u tompredbaciva-nju ima istine.

- Sve skupa nema smisla ako ljubav nije prava - rekla‘je studentica sumorno. - Rekla sam ti da ja te stvari neuzimam olako. Ne podnosim pomisao da samnadomjestak za neku drugu.

Iako je noć koju je proživio bila pravo mučenje, Jaromiluje preostao samo jedan izlaz: da se sve ponovi pa daispravi ono što je pokvario. Zato je sad morao da jojkaže:

- Ne, nepravedna si prema meni. Volim te. Jako tevolim. Ali nešto sam prešutio. U mom životu zaistapostoji još jedna žena. Voljela me je a ja sam joj zadaobol. Od tada na mene kao da pada neka sjena, sjenakoja me sputava i pred kojom sam bespomoćan. Shvatime, molim te! Bila bi nepravedna prema meni kad sezbog toga više ne bi htjela sastajati sa mnom, jer volimsamo tebe, samo tebe.

- Nisam rekla da se više neću sastajati s tobom, reklasam samo da neću trpjeti niti jednu drugu ženu, makarbila i samo sjena. Shvati ti mene, ljubav je za menenešto apsolutno. Za mene u ljubavi nema kompromisa.

Jaromil je gledao lice djevojke s naočarima i srce mu sestezalo od pomisli da bi je mogao izgubiti; bili su, činilomu se, srodne duše i vjerovao je da bi ga moglarazumjeti. Ipak joj se nije mogao i nije smio povjeriti,morao se držati kao čovjek obilježen sudbinom,rascijepljen i vrijedan sažaljenja.

- Zar apsolutno u ljubavi ne znači prije svega to da ljudi

jedno drugo razumiju i vole sa svim što nose u sebi i nasebi, čak i sa sjenama? - rekao je.

To je bila dobro sročena rečenica i studentica sezamislila. Jaromilu se činilo da možda ipak još nije sveizgubljeno.

Do tada joj još nikad nije bio dao da pročita njegovepjesme. Ćekao je da slikar ispuni obećanje i objavinjegove stihove u nekom avangardnom časopisu; htio jeda je zabljesne slavom štampane riječi. Sad mu je,međutim, pomoć njegovih stihova bila hitno potrebna.Vjerovao je da će studentica, kad ih pročita (najviše jeočekivao od pjesme o starcima), biti dirnuta i pokazativiše razumijevanja. Prevario se; studentica je, po svemusudeći, smatrala dužnošću da svom mladom prijateljupomogne kritičkim savjetima, i potpuno ga dotuklaprozaičnošću svojih primjedbi.

Gdje je nestalo divno ogledalo njenog oduševljenja idivljenja u kojem je nekad prvi put otkrio svoju osobe-nost? Iz svih ogledala sad se samo gadno cerilanjegova nezrelost, a to je bilo nepodnošljivo. U očaju,sjetio se slavnog imena pjesnika ozarenog aureolompripadnika evropske avangarde i vođe domaćihekscentrika, u koga je, iako ga nije poznavao niti ikadvidio, gajio slijepo povjerenje, povjerenje kakvo običanvjernik osjeća prema visokim dostojanstvenicima svojecrkve. Poslao mu je svoje pjesme i uz njih ponizno,molećivo pismo, a onda je sanjario o njegovomodgovoru, prijateljskom i poticajnom, i ti snovi djelovalisu kao melem na njegove sastanke sa studenticom, koji

su postajali sve rjeđi (tvrdila je da se približava ispitnirok na fakultetu i da nema vremena) i sve sumorniji.

Ponovo se vratio u doba (uostalom, ne tako davno) kadmu je svaki razgovor bilo s kojom ženom zadavaopoteškoće i kad se morao kod kuće pripremati za njega.I sad je opet svaki sastanak proživljavao mnogo danaunaprijed i u mnoge duge večeri u sebi razgovarao sastudenticom. U tim nikad neizgovorenim monolozimasve izrazi-tije (a ipak tajno) ocrtavao se lik žene o čijemje postojanju studentica govorila za doručkom uJaromilovoj sobi. Obasjavala je Jaromila svjetlomproživljene prošlosti, izazivala ljubomoru i opravdavalaneuspjeh njegovog tijela. Na nesreću, njen se lik naziraosamo u neizrečenim monolozima, a u stvarnimrazgovorima sa studenticom brzo i neprimjetno segubio. Studentica se prestala zanimati za nju jednakoneočekivano kao što ju je spomenula. To je uznemiriloJaromila. Sve njegove sitne aluzije, dobro smišljeneizjave sračunate na to da studentica pomisli kako seizlanuo, i iznenadne šutnje koje je trebalo da ostavedojam sjećanja na drugu ženu, ostajale su neprimi-jećene.

Umjesto toga mu je nadugačko (i, jao, prilično veselo!)pričala o fakultetu i opisivala svoje kolege tako plastičnoda su mu izgledali mnogo stvarniji nego što je bio onsam. Oboje su se vraćali u stanje u kojem su bili prijenego što su se upoznali - on se pretvarao u nesigurnogdječaka, a ona, u kamenu djevicu koja vodi učenerazgovore. Tek ponekad se događalo (te trenutkeJaromil je beskrajno volio i intenzivno proživljavao) da

odjednom ušuti ili iz čista mira izgovori neku tužnu,sumornu rečenicu, na koju je kasnije Jaromil uzaludpokušavao nadovezati svoje vlastite misli, jer sedjevojčina tuga okretala isključivo prema njoj samoj inije težila sporazumijevanju s Jarom i lovom tugom.

Gdje je bio izvor te tuge? Tko zna; možda je žalila zaljubavlju, promatrajući kako nestaje; možda je mislila nanekog drugog, na nekog za kim je čeznula. Tko zna.Jednom je taj trenutak tuge bio tako intenzivan (vraćalisu se iz kina pustom zimskom ulicom) da je u hoduspustila glavu na njegovo rame.

Gospode Bože! Ta to je već jednom doživio! Doživio jeto jednom dok se šetao kroz park s djevojkom koju jeupoznao na plesu! Taj pokret glave, koji ga je ondauzbudio, djelovao je i sada na isti način: bio je uzbuđen!Bio je žestoko i primjetno uzbuđen! Samo, ovog putanije se zastidio, naprotiv, ovog puta je očajnički želio dadjevojka njegovo stanje primijeti!

Djevojka je, međutim, koračala s glavom tužnopoloženom na njegovo rame i preko svojih naočaragledala tko zna kamo.

A Jaromilovo uzbuđenje trajalo je, pobjedonosno,ponosito, dugo, vidljivo, i od sveg je srca želio da budeprimijećeno i kako treba ocijenjeno! Želio je da uzmedjevojčinu ruku i položi je dolje na svoje tijelo, ali bila jeto samo želja, ideja koja mu je izgledala luda i neostvar-ljiva. Pomislio je da bi mogli zastati i zagrliti se; djevojkabi tada svojim tijelom sigurno osjetila njegovo

uzbuđenje.

Kad je primijetila da usporava korak i namjerava stati ipoljubiti je, studentica je, međutim, rekla: - Ne, ne, želimostati ovako, želim ostati ovako…

Rekla je to tako tužno da se Jaromil bez riječi pokorio.Onaj među njegovim nogama izgledao mu je kao pajackoji pleše, klaun, neprijatelj koji mu se smije. Išao je stužnom tuđom glavom na ramenu i s tuđim razigranimklaunom među nogama.

Možda u uvjerenju da tuga i želja za utjehom (slavnipjesnik još mu nije odgovorio) mogu opravdati i sasvimneuobičajene postupke, otišao je slikaru nenajavljen.Već u predsoblju je po žamoru koji je dopirao iz sobeshvatio da se kod slikara okupilo brojno društvo, i htio jeda se ispriča i brzo ode, ali slikar ga je srdačno pozvaou atelje i tu ga predstavio svojim gostima, trojicimuškaraca i dvjema ženama.

Jaromil je osjećao kako crveni pod pogledima petoronepoznatih ljudi, ali se istovremeno osjećao i polaskan.Slikar je, naime, dok ga je predstavljao, izjavio da pišeizvanredne pjesme i govorio o njemu kao o nekomekoga gosti već iz pričanja poznaju. Bio je to prijatanosjećaj. Kad je sjeo u naslonjač i pogledao oko sebe, sazadovoljstvom je primijetio da je i jedna i druga odprisutnih žena ljepša od njegove studentice. S kakvomsu samo profinjenom ležernošću prebacivale nogu prekonoge, otresale pepeo cigareta u pepeljaru i spajalenaučne termine i vulgarne izraze u bizarne rečenice!

Jaromil se osjećao kao u liftu koji ga diže u predivnevisine do kojih ne dopire nemilosrdni glas djevojke snaočarima.

Jedna od žena mu se uljudno obratila pitanjem kakvestihove piše.

- Stihove - slegnuo je u neprilici ramenima.

- Izvanredne - dodao je nato slikar a Jaromil je oborioglavu. Druga žena ga je dugo promatrala a zatim reklaugodnim altom:

- Sad ovdje među nama izgledate kao Rimbaud s Ver-laineom i njegovom družinom na slici FantineaLatourea. Dječak među muškarcima. Rimbaud je saosamnaest godina izgledao, kažu, kaotrinaestogodišnjak. I vi - nastavila je, obraćajući seponovo Jaromilu - izgledate kao dječak.

(Ne možemo se suzdržati a da ne kažemo da se tažena odnosila prema Jaromilu s istom okrutnomnježnošću s kakvom su se prema Rimbaudu odnosilesestre njegovog učitelja Izambarda - čuvene trebiteljiceušiju - kad se sklonio k njima poslije jednog od svojihdugih lutanja i kad su ga umivale, prale i čistile odušiju.)

- Naš prijatelj - rekao je slikar - ima sreću koja, međutim,neće dugo trajati: da više nije dijete a još nije zreomuškarac.

- Pubertet je najpoetičnije doba - rekla je prva žena.

- Zapanjilo bi te - rekao je slikar s osmijehom - kako suneshvatljivo cjeloviti i zreli stihovi ovog nezrelogdečka…

- Da - rekao je jedan od muškaraca, klimnuvši glavom uznak da poznaje Jaromilove stihove i slaže se saslikarevom pohvalom.

- Nećete ih štampati? - upitala je Jaromila žena sugodnim altom.

- Vrijeme pozitivnih junaka i Staljinovih poprsja neće seprema njegovoj poeziji odnositi posebno dobrohotno -rekao je slikar.

Primjedba o pozitivnim junacima prebacila je kaoskretnica debatu ponovo na kolosijek kojim se kretalaprije Jaromilova dolaska. Jaromil je dobro poznavao tutemu i mogao se lako uključiti u razgovor, ali uopće niječuo šta tko govori. U glavi su mu u beskraj odzvanjaleizjave da izgleda kao da ima trinaest godina, da jedijete, nezreo dječak. Znao je, naravno, da nitko odprisutnih nije imao namjeru da ga vrijeđa i da slikaristinski cijeni njegove stihove, ali utoliko gore; zar mu jeu ovim trenucima do stihova? Rado bi se tisuću putaodrekao njihove zrelosti kad bi za nju mogao dobitivlastitu zrelost. Dao bi sve svoje pjesme za jedanuspješno izveden ljubavni akt.

Društvo se zaplelo u žučnu debatu i Jaromil je poželioda se udalji. Bio je, međutim, tako potišten da nije imaosnage izgovoriti rečenicu kojom bi najavio svoj odlazak.

Bojao se da čuje svoj glas, bojao se da će mu glaspodrhtavati ili zapinjati i da će tako samo još jednompred svima pokazati da je nezreo, da jetrinaestogodišnjak. Želio je da postane nevidljiv, da seizvuče na prstima, da pobjegne nekamo daleko, zaspi,dugo spava i probudi se tek nakon deset godina, kadmu lice izgubi djetinje crte i prekrije se muškim borama.

Žena s ugodnim altom ponovo mu se obratila:

- Zašto si tako šutljiv, dečko?

Promrmljao je da više voli slušati nego govoriti (iakouopće nije slušao), i učinilo mu se da presudi koju je nadnjim izrekla studentica ne može izmaći, da je presudakojom je prognan natrag u svijet dječaštva a koju nasebi nosi kao etiketu (Gospode Bože, svi na njemu videda još nije imao ženu!) ponovo potvrđena.

Znao je da svi ponovo gledaju u njega pa je počeopažljivije proučavati svoje lice i gotovo zaprepaštenoustanovio da na licu ima majčin osmijeh! Sa sigurnošćuga je prepoznao, taj nježni, gorki osmijeh, osjećao jekako mu zateže usne, ali nikako nije mogao da ga seoslobodi. Osjećao je da mu majka prekriva lice, da ga jemajka čitavog obavila, kao čahura ličinku, i ne želi mupriznati pravo na vlastiti lik.

I tako je sjedio među odraslim ljudima učahuren umajku, koja ga je grlila i vukla natrag iz ovog svijetakome je htio da pripada i koji se prema njemu odnosiouljudno, ali ipak kao prema nekome kome u njemu još

nije mjesto. Bilo je to nepodnošljivo i Jaromil je prikupiosve sile da sa sebe otrese majčino lice, da iskorači izčahure. Pokušao je da se koncentrira na debatu.

Govorili su o onome o čemu su u to vrijeme uzrujanoraspravljali svi umjetnici. Moderna se umjetnost uČeškoj uvijek izjašnjavala za komunističku revoluciju, akad je revolucija došla, proglasila je razumljivisocijalistički realizam za jedinu alternativu a modernuumjetnost proglasila za monstruozan izraz buržoaskedekadencije.

- U tome je naša dilema - rekao je jedan od slikarevihgostiju. - Izdati modernu umjetnost, s kojom smo srasli,ili revoluciju za koju smo se zalagali?

- To je pogrešno postavljeno pitanje - rekao je slikar. -Revolucija koja diže iz groba akademsku umjetnost imasovno proizvodi biste državnika nije izdala samomodernu umjetnost, već samu sebe. Takva revolucijane želi da mijenja svijet, nego upravo suprotno, želi dakonzervira najreakcionarniji duh povijesti, duhzatucanosti, discipline, dogmatizma, vjere i konvencija.Tu nikakve dileme nema. Kao istinski revolucionari, nemožemo se suglasiti s tom izdajom revolucije.

Jaromil bi mogao s lakoćom dalje razvijati slikarevumisao čija mu je logika bila dobro poznata, ali nije imaovolje da u njegovoj prisutnosti istupi kao pažljiv đak, kaorevan dječak koji očekuje pohvalu. Osjetio je želju da sepobuni pa je, obraćajući se slikaru rekao:

- Vi veoma često citirate Rimbauda: treba biti apsolutnomoderan. Potpuno se slažem s tim. Samo, apsolutnonovo nije ono što smo predvidjeli prije pedeset godina,već ono što nas šokira, iznenađuje. Apsolutno moderannije nadrealizam, koji postoji već četvrt stoljeća, negoova revolucija koja se upravo sad odvija. To što je neshvaćate upravo je dokaz da je nova.

Upali su mu u riječ:

- Moderna umjetnost bila je uvijek pokret uperen protivburžoazije i njenog svijeta.

- Da - rekao je Jaromil - ali da je bila istinski dosljedna usvojoj osudi suvremenog svijeta, računala bi i na svojvlastiti nestanak. Trebalo je da zna (a trebalo je to i daželi) da revolucija prema vlastitom liku stvara i sasvimnovu umjetnost.

- Vi se, znači - rekla je žena s ugodnim altom - slažete stim da se Baudelairove pjesme bacaju u stari papir, dase zabranjuje moderna literatura u cjelini a kubističkeslike iz Narodne galerije žurno sklanjaju u podrume?

- Revolucija je nasilje - rekao je Jaromil. - To je barpoznato. I upravo nadrealizam je propovijedao da starcetreba brutalno zbaciti s njihovih postolja, samo što nijeznao da i sam spada među njih.

Bijes i poniženje učinili su da je svoje misli formulirao,činilo mu se, upravo onako kako je želio - precizno izlobno. Samo jedno ga je iznenadilo - čim je izgovorioprve riječi, osjetio je u svom glasu opet onu posebnu,

autoritativnu slikarevu intonaciju i nije mogao spriječitida mu desna ruka ne opisuje zrakom pokretkarakterističan za slikarevo gestikuliranje. Bila je to, ustvari, čudna debata slikara sa slikarem, slikara-muškarca sa slikarem—dječakom, slikara sa svojompobunjenom sjenkom. Jaromil je bio svjestan toga iosjećao se još više ponižen; zato je pribjegavao svegrubljim i grubljim formulacijama, da se osveti slikaru zanjegove geste i glas kojima ga je zarobio.

Slikar je dva puta opširno odgovorio Jaromilu, ali trećiput više nije. Samo ga je promatrao oštro i strogo, aJaromil je znao da više nikad neće smjeti stupiti unjegov atelje. Svi su šutjeli, dok nije progovorila žena sugodnim altom (ali ovog puta ne kao Izambardovasestra koja se nježno naginje nad ušljivomRimbaudovom glavom, nego više kao da tužno iiznenađeno okreće glavu od njega):

- Ne poznajem vaše stihove, ali prema onome što samčula o njima mislim da nije baš vjerojatno da će ugledatisvjetlo dana pod ovim režimom koji tako zagriženobranite.

Jaromil se sjetio svoje posljednje pjesme o starcima injihovoj posljednjoj ljubavi; znao je da ta poema, kojamu je bila beskrajno draga, u epohi radosnih parola iagita-cione poezije neće biti štampana i da se, odričućise nje, odriče onog najdragocjenijeg što ima, svogjedinog bogatstva, nečeg bez čega će ostati potpunosam.

Postojalo je, međutim, nešto još dragocjenije odpjesama, nešto što dosad nije imao, nešto daleko, začim je čeznuo - muškost. Znao je daje može steći samodjelom i odvažnošću, a ako odvažnost znači spremnostda ostane osamljen, da ga napuste svi, ljubavnica,slikar, čak i vlastite pjesme, neka bude tako! Spremanje na to. Zato je rekao:

- Da, znam da revoluciji te pjesme nisu potrebne. To mije žao jer ih volim. Na žalost, to što ja osjećam nijeargument kojim bi se moglo dokazati da je obratno.

Opet je neko vrijeme vladala tišina a onda je jedan odmuškaraca rekao:

- To je strašno.

I istinski je zadrhtao, kao da mu je mraz prošao poleđima. Jaromil je osjetio da se svi prisutni užasavajunjegovih riječi, da gledajući njega vide utjelovljenjepropasti svega što su voljeli i za što su živjeli.

Bilo je to tužno, ali i lijepo - Jaromil je bar na trenutakizgubio osjećaj da je dijete.

Majka je čitala stihove koje je Jaromil šutke polagaopred nju na stol, i nastojala da kroz njih zaviri u životsvog sina. Ali kad bi ti stihovi bar govorili njojrazumljivim jezikom! Njihova iskrenost bila je lažna, bilisu puni zagonetki i dvosmislenosti. Majka je znala da sesinu motaju po glavi žene, ali nije mogla odgonetnutidokle je stigao s njima.

U nastojanju da nešto sazna, otvorila je jednog danaladicu njegovog pisaćeg stola, pregledala njen sadržaj iotkrila dnevnik. Klekla je pored stola i uzbuđeno gapočela prelistavati; zapisi su bili veoma koncizni, ali jeipak iz njih doznala da je njen sin zaljubljen. Umjestoimena, Jaromil je pisao samo početno slovo tako da nijemogla doznati tko je ta žena, ali zato je s mnogodetalja, nad kojima je majka osjetila gađenje, opisaokako su se prvi put poljubili, koliko su puta obišli park,kad joj je prvi put dodirnuo grudi, kad joj je položio rukuna bedro …

Zatim je došla do datuma napisanog cvenom olovkom iukrašenog mnogim uskličnicima. Ispod datuma je pisalo:Sutra! Sutra! Ah, stari Jaromile, ćelavi starčiću, kadbudeš nakon mnogo godina ovo čitao, sjeti se da je togdana počela prava povijest tvog života!

Nije joj mnogo trebalo da se sjeti da je to bio dan kad jes bakom otputovala iz Praga. Sjetila se kako je, kad sevratila, našla u kupaonici otvorenu flašicu svog skupogparfema, i kako je Jaromil, kad ga je upitala što je radios parfemom, u neprilici odgovorio da se igrao sflašicom… Oh, kako je glupa bila! Znala je da je Jaromilkao dijete govorio kako će biti izumitelj parfema, i bila jedirnuta. Rekla mu je samo da je već odrastao i da ne bitrebalo da se igra s mirisima, a sad joj je bilo sve jasno:u kupaonici je bila žena s kojom je Jaromil te noćispavao i izgubio nevinost.

Zamišljala je njegovo golo tijelo, zamišljala je kraj togtijela golo tijelo žene. To žensko tijelo bilo je namirisano

njenim parfemom, mirisalo je kao ona. U njoj se podigaoval gađenja. Ponovo je pogledala u dnevnik i primijetilada iza datuma ukrašenog uskličnicima nema višezapisa. Gle, za muškarca uvijek sve svršava čim mupođe za rukom da legne u krevet sa ženom, pomislila jes gorčinom. Osjetila je odvratnost prema vlastitom sinu.

Nekoliko ga je dana izbjegavala, nije htjela da ga vidi.Onda je primijetila da je iscrpljen i blijed, i bila jeuvjerena da je to od prekomjerne tjelesne ljubavi.

Tek mnogo kasnije primijetila je na svom sinu, porediscrpljenosti, i tugu. To ju je nekako pomirivalo s njim,ispunjalo je nadom; ljubavnice donose patnju a majkeutjehu, govorila je sebi. Ljubavnica je mnogo a majkasamo jedna. Moram se boriti za njega, ponavljala je, i odtog vremena počela ga je obilaziti kao budna,suosjećanjem ispunjena tigrica.

Tih je dana položio maturu. Sa žaljenjem se rastao sdrugovima s kojima je osam godina išao u isti razred, ičinilo mu se da se službeno potvrđena zrelost prostirepred njim kao pustinja. A onda je jednog dana saznao(sasvim slučajno, sreo je jednog mladića koga jeupoznao na sastancima u stanu niskog, crnokosogmuškarca) da se studentica s naočarima zaljubila unekog svog kolegu.

Zatim se sastao s njom; rekla mu je da za nekoliko danaodlazi na ljetovanje. Zapisao je njenu adresu, nespominjući što je saznao. Bojao se da to izgovori, bojaose da bi to ubrzalo njihov rastanak. Bio je sretan što ga

nije sasvim napustila, iako ide s drugim mladićem, bio jesretan što je može ponekad poljubiti i što se premanjemu odnosi bar prijateljski. Bilo mu je beskrajnomnogo stalo do nje i bio je spreman odbaciti sav ponos,samo da je nekako zadrži. Bila je jedino živo biće upustinji koju je vidio pred sobom, i grčevito se držaonade da njihova ljubav, koja još jedva tinja, možeponovo planuti.

Studentica je otputovala i bez nje sparno ljeto bilo jekao dug, zagušljiv tunel. Pismo studentici (pismo plačnoi umolno) padalo je kroz taj tunel bez odaziva. Jaromil jerazmišljao o telefonskoj slušalici koja je visila na zidu unjegovoj sobi i koja je odjednom dobila neki posebansmisao - slušalica s presječenom žicom, pismo bezodgovora, razgovor s nekim tko ne čuje…

A žene u laganim haljinama lepršale su trotoarima, krozotvorene prozore dopirali su na ulicu zvuči šlagera, ljudiu tramvajima vukli su torbe s ručnicima i kupaćimkostimima, a izletnički parobrodi plovili su Vltavomprema jugu, prema šumama…

Jaromil je ostao sam, samo majčine oči vjerno su gapratile i ostajale uz njega. I to je bilo od svega najgore,da neke oči stalno obnažuju njegovu samoću koja želida ostane skrivena, neviđena. Nije mogao podnijetimajčine poglede i njena zapitkivanja. Bježao je od kućei vraćao se kasno, da bi smjesta legao u postelju.

Već smo rekli da nije bio stvoren zasamozadovoljavanje nego za veliku ljubav, ali je u toku

tih tjedana onanirao bijesno i očajnički, kao da tomponižavajućom i sramnom aktivnošću želi kazniti samsebe. Nakon toga ga je po čitav dan boljela glava, ali itome se gotovo radovao jer je bol zastirala ljepotu ženau lakim haljinama i prigušivala drsko čežnjive melodiješlagera. Tako omamljenom bilo mu je lakše da preplivabeskrajnu površinu dana.

A pismo od studentice nije stizalo. Kad bi bar stigloneko drugo pismo! Kad bi netko htio stupiti u njegovuprazninu! Kad bi slavni pjesnik, kome je poslao naocjenu svoje pjesme, konačno napisao bar nekolikorečenica! Kad bi mu bar on napisao koju toplu riječ! (Da,rekli smo da bi dao sve svoje stihove za to da budepriznat za muškarca, ali treba dopuniti: ako već nije biopriznat za muškarca, donekle ga je moglo utješiti samoto da bude priznat za pjesnika.)

Želio je da se još jednom javi slavnom pjesniku, ali nepismom nego da ga eksplozivno poetski podsjeti nasebe. Jednog dana kad je izišao u grad, ponio je sasobom oštar nož. Dugo je obilazio oko telefonskegovornice i, kad se uvjerio da nikog nema u blizini, ušaoje i odrezao slušalicu s komadom kabla. Uspio je dagotovo svakog dana odreže poneku slušalicu, dok zadvadesetak dana (nije stiglo pismo ni od djevojke ni odpjesnika) nije sakupio dvadeset slušalica. Složio jeslušalice u kutiju, kutiju spakirao, vezao je špagom iadresirao na slavnog pjesnika. Potpisao se kaopošiljalac i uzbuđen odnio paket na poštu.

Kad je predao paket, netko ga je iznenada udario po

ramenu. Okrenuo se i ugledao svog druga iz osnovneškole, podvornikova sina. Obradovao se što ga vidi (upraznini bez događaja svaki događaj bio je dobrodošao) i zahvalno se upustio s njim u razgovor. Kad jesaznao da njegov drug stanuje u blizini pošte, gotovoga je prisilio da ga na trenutak pozove k sebi.

Podvornikov sin više nije stanovao s roditeljima u školiveć je imao vlastiti jednosobni stan.

- Žena mi nije kod kuće - objasnio mu je kad su ušli upredsoblje. Jaromil nije imao pojma da je njegov drugveć oženjen. - Jesam, već godinu dana - rekao je takosamouvjereno i sigurno da je Jaromil osjetio zavist.

Sjeli su i Jaromil je kraj zida ugledao krevetić i u njemumalo dijete. Shvatio je da je njegov školski drug otacobitelji, a on onanist.

Jaromilov školski drug izvukao je iz ormara flašu srakijom i napunio čašice; Jaromil je pomislio kako on kodkuće nema nikakvo piće, jer bi majka sigurno postavljalatisuću pitanja zašto mu je potrebno i za koga.

- A što radiš? - upitao je Jaromil.

- Radim u policiji - rekao je njegov drug, a Jaromil sesjetio dana kad je sa šalom oko vrata stajao kraj radijaiz kojeg je dopiralo skandiranje mase. Policija je bilaglavni oslonac Komunističke stranke tako da je njegovdrug u tim danima vjerojatno bio u toj masi dok je on,Jaromil, sjedio kod kuće’s bakom.

Da, njegov drug bio je tada zaista na ulicama i pričao jeo tome istovremeno i ponosno i suzdržano, tako da jeJaromil osjetio potrebu da mu da do znanja kako ihpovezuje isto uvjerenje. Pričao mu je o sastancima ustanu niskog, crnokosog muškarca.

- Onog Čifutina? - rekao je podvornikov sin bez mnogooduševljenja. - Budi oprezan kad si s njim. To je priličnočudan tip!

Podvornikov mu je sin neprestano izmicao, stalno je biomalo iznad njega i Jaromil je želio da se nekako izravnas njim.

- Ne znam je li ti poznato - rekao je tužnim glasom - dami je otac poginuo u logoru. Od tog vremena mi je jasnoda svijet treba iz temelja promijeniti, i znam gdje mi jemjesto.

Podvornikov je sin konačno s razumijevanjem klimnuoglavom. Još su dugo razgovarali, a kad su počeli govoritio budućnosti, Jaromil je iz čista mira proglasio:

- Htio bih da se bavim politikom. - i sam se iznenadiokad je to rekao; kao da su riječi bile brže od njegovihmisli, kao da su bez njega i u njegovo ime odlučile onjegovom životnom putu. - Znaš - nastavio je - majka bihtjela da studiram estetiku ili francuski ili šta-ja-znam—šta, ali mene to ne privlači. To nije život. Pravi je životono čime se baviš ti.

Kad se oprostio od podvornikova sina, činilo mu se dataj dan označava sudbonosnu prekretnicu u njegovom

životu. Prije samo nekoliko sati nosio je na poštu paketsa dvadeset slušalica, uvjeren da je smislio divan,fantastičan izazov koji će potaknuti velikog pjesnika damu odgovori. Da mu tako šalje na dar svoje uzaludnoiščekivanje njegove riječi, svoju čežnju da čuje njegovglas.

Razgovor sa starim školskim drugom koji je uslijedio (aJaromil je bio uvjeren da to nije bio slučaj!) dao je,međutim, njegovom poetičnom činu sasvim suprotansmisao. To nije bio poklon ni molećiv izazov, naprotiv;time je samo ponosno vratio pjesniku sve uzaludnočekanje. Odsječene slušalice bile su odsječene glavenjegove odanosti, koje je Jaromil prezirno vratiopjesniku kao turski sultan koji šalje kršćanskomvojskovođi odrubljene glave njegovih križara.

Sad mu je konačno bilo sve jasno: - čitav njegov životbio je čekanje u isključenoj telefonskoj kabini, saslušalicom kroz koju je nemoguće bilo koga dozvati.Pred njim je samo jedan izlaz: izići iz te kabine, izići štobrže!

- Jaromile, što je to s tobom? - Intimna toplina pitanjanatjerala mu je suze u oči. Nije mogao nikamo pobjeći, amama je nastavila: - Pa ti si moje dijete. Znam tenapamet. Znam o tebi sve, iako mi se ne povjeravaš.

Jaromil je gledao u stranu, postiđen, a majka je govoriladalje:

- Ne bi trebalo da u meni gledaš samo majku, pomisli

nekad da sam tvoja starija prijateljica. Kad bi mi sepovjerio, možda bi ti bilo lakše. Znam da te nešto muči.-Zatim je tiho dodala: - I znam da je to zbog nekedjevojke.

- Da, mama, teško mi je - priznao je, omamljenatmosferom uzajamnog razumijevanja kojoj nije mogaoizmaći. - Samo ne mogu govoriti o tome…

- Razumijem, ali ja i ne tražim da mi sad o tome pričaš,želim samo da znaš da mi, kad poželiš, možeš reći sve.Pogledaj, danas je prekrasan dan. Dogovorila sam se snekim prijateljicama da pođem na izlet parobrodom.Pođi s nama. Da se malo razonodiš…

Jaromilu se nije išlo, ali nije mogao smisliti nikakavizgovor. Osim toga, bio je tako umoran i tužan da nijeimao energije da se brani, pa se ni sam nije znao kakonašao na palubi izletničkog parobroda u društvu četiridame.

Sve dame bile su majčinih godina i Jaromil im jeposlužio kao zahvalna tema za razgovor. Strašno su seiznenadile kad su čule da je već maturirao, zaključile suda je sličan majci, vrtjele su glavama nad njegovomodlukom da studira na visokoj političkoj školi (suglasilesu se s majkom da to nije studij za tako osjećajnogdječaka) i, naravno, izazivački se raspitivale ide li već snekom djevojkom. Jaromil ih je tiho mrzio ali se, neželeći da majci kvari dobro raspoloženje, poslušnoosmjehivao. Parobrod je konačno stigao na odredište idame sa svojim mladim pratiocem sišle su na obalu

zakrčenu golišavim ljudima i počele tražiti mjesto gdjebi se mogle sunčati. Samo dvije od njih ponijele sukupaće kostime, majka je rekla da želi sunčati samolice, a četvrta dama razodje-nula je svoje bijelo, debelotijelo do ružičastih gaćica i grudnjaka (nije se nimaloustručavala da se pojavi u intimnom rublju, kao da seosjeća dovoljno pokrivena svojom ružnoćom). Sve sučetiri, međutim, bile jednodušne u odluci da se mladićmora svući, sunčati se i kupati. Majka je mislila na to iponijela njegove kupaće gaćice.

Iz obližnjeg restorana dopirali su zvuči šlagera,ispunjajući Jaromila nekom neodređenom čežnjom.Preplanule djevojke i mladići šetali su se naokolo ukupaćim kostimima i činilo mu se da svi gledaju u njega.Njihovi pogledi lizali su sve oko njega kao plamen.Očajnički je nastojao da nitko ne primijeti da je udruštvu četiri postarije dame, ali njima nije padalo napamet da ga ostave na miru, već su se odnosile premanjemu kao jedna majka se četiri brbljave glave.Navaljivale su da se okupa.

- Nemam gdje da se presvučem - branio se.

- Budalice, nitko te neće gledati, ogrni se ručnikom -nagovarala ga je debela dama u ružičastom rublju.

- Uvijek je bio stidljiv - smijala se majka a ostale dame snjom.

- Stidljivost treba respektirati - rekla je majka. - Hodi,presvući se iza ovog ručnika, nitko te neće vidjeti. -

Raširila je veliki bijeli ručnik koji je trebalo da ga zaštitiod pogleda kupača.

Ustuknuo je, a majka je s ručnikom krenula za njim.Uzmicao je, a ona je stalno išla za njim, kao velika pticabijelih krila koja progoni uplašenu žrtvu.

Jaromil je uzmicao, uzmicao, a onda se okrenuo ipobjegao.

Dame su iznenađeno gledale za njim, majka je uraširenim rukama još držala veliki bijeli ručnik a Jaromilje krivudao između obnaženih mladih tijela dok ga nisuizgubile iz vida.

DIO ČETVRTI ili PJESNIK BJEŽI

Mora jednom nastupiti trenutak kad će se pjesnikistrgnuti majci iz ruku i pobjeći.

Još je nedavno pokorno išao u dvoredu, naprijed sestre,Izabella i Vitalia, iza njih on sa bratom Fredericom astraga, kao komandant, majka koja je tako iz tjedna utjedan vodila svoju djecu po Charlevilleu.

Kad je imao šesnaest godina, prvi put joj se istrgnuo izruku. U Parizu ga je uhvatila policija, učitelj Izambard injegove sestre (da, one koje su se naginjale iznadnjega, čisteći mu kosu od ušiju) pružili su mu utočištena nekoliko tjedana i konačno se, nakon dva šamara,iza njega ponovo sklopio hladni majčin zagrljaj.

Ali Arthur Rimbaud je bježao, i ponovo bježao. Bježao je

još s ogrlicom oko vrata i bježeći pisao pjesme.

Bila je 1870. godine i do Charlevillea je iz daljinedopirala grmljavina topova; bjesnio je francusko-pruskirat. Bile su to posebno povoljne okolnosti za bježanje,jer glasovi bitke nostalgično privlače liričare.

Njegovo kratko tijelo s krivim nogama utegnuto je uhusarsku uniformu. Osamnaestogodišnji Ljermontovpostao je vojnik i tako pobjegao od bake i njenenametljive ljubavi. Pero, ključ vlastite duše, zamijenio jepištoljem, ključem vratnica svijeta. Ako, naime, uputimozrno u grudi čovjeka, to je kao da sami stupamo u tegrudi, a grudi drugog čovjeka, to je svijet.

Od trenutka kad se istrgnuo majci iz ruku, Jaromil jeneprestano bježao, a njegove korake pratilo je nešto štoje zvučalo kao grmljavina topova. To, međutim, nisu bileeksplozije granata nego poklici političkog prevrata. Utakva vremena vojnici su dekor a političari vojnici.Jaromil više nije pisao stihove nego vrijedno pohađaopredavanja na fakultetu političkih nauka.

Revolucija i mladost idu jedno s drugim. Što revolucijamože obećati odraslima? Jednima da će ih odbaciti,drugima naklonost. Pa čak ni naklonost nije neka velikasreća jer se odnosi na lošiju polovicu života i donosi,osim prednosti, i nesigurnost, zamoran rad i odricanjeod ustaljenih navika.

Mladi su u neusporedivo boljoj situaciji - nisu opterećeniosjećajem krivnje i revolucija ih štiti kao cjelinu.

Nesigurnost revolucionarnih vremena za mlade jeprednost, jer nesiguran postaje svijet njihovih očeva.Oh, kako je lijepo stupati u zrelo doba kad bedemisvijeta odraslih leže u ruševinama!

Na visokim školama u Češkoj u prvim godinama nakon1948. profesori-komunisti bili su u manjini. Ako je željelaučvrstiti svoj utjecaj na univerzitetu, revolucija je moralapredati vlast studentima. Jaromil je radio u fakultetskojorganizaciji Saveza omladine i dužnost mu je bila daprisustvuje ispitima, a zatim referira političkom odboruškole kako je profesor ispitivao, kakva je pitanjapostavljao i kakve nazore zastupa. Pravi je ispit, prematome, polagao ispitivač, a ne student.

Ispit je, međutim, polagao i Jaromil kad je podnosioreferat odboru. Morao je odgovarati mladićima strogogdržanja i nastojao je govoriti tako da im se svidi. Kad seradi o odgoju omladine, govorio je, svaki kompromisravan je zločinu. Nastavnike zastarjelih nazora trebaodstraniti iz škole - budućnost će biti, ili nova, ili nikakva.Nastavnicima koji su preko noći promijenili svojestavove također se ne smije vjerovati - budućnost ćebiti, ili čista, ili nikakva.

Ako se Jaromil pretvorio u beskompromisnogfunkcionara koji svojim izvještajima može krojiti sudbinuodraslih, može li se i dalje tvrditi da je bježao? Možda bibilo točnije reći da je već stigao na cilj? Nikako.

Još kad je imao šest godina, majka je učinila da budegodinu dana mlađi od svojih školskih drugova, i ostao je

godinu dana mlađi. Dok je referirao o buržoaskimnazorima nekog profesora, nije mislio na njega već je sastrepnjom gledao u oči mladih ljudi pred sobom i tražiou njima svoju sliku. Kao što je kod kuće pred ogledalomprovjeravao frizuru i osmijeh, tako je u njihovim očimaprovjeravao odlučnost, muškost i oštrinu svojih riječi.

Još uvijek je okružen zidovima od ogledala i ne vidi kroznjih.

Zrelost se, naime, ne može raspolutiti; zrelost je, ilipotpuna, ili nije. Dokle god ostane drugdje dijete, dotleće njegovo prisustvovanje ispitima i referiranje oprofesorima ostati samo način bježanja.

Stalno od nje bježi i nikako ne može da pobjegne;doručkuje i večera s njom, govori joj laku noć i dobrojutro. Ujutro ga šalje s košarom u kupovinu; majka senimalo ne obazire na to što taj kuhinjski rekvizit nepristaje borcu za idejnost nastave, i šalje ga da kupi štoje potrebno za kuću.

I gle, ide istom ulicom na kojoj smo ga vidjeli u početkuprethodnog dijela, kad se zacrvenio pri susretu snepoznatom ženom. Od tog vremena prošlo je većnekoliko godina, ali on se još uvijek crveni i u trgovini, ukoju ga majka šalje, boji se da pogleda u oči djevojku ubijelom radnom ogrtaču.

Ta djevojka, prisiljena da osam sati sjedi u tijesnomkavezu blagajne, strašno mu se dopada. Mekoća njenihcrta, sporost pokreta, vezanost za ograničen prostor,

sve mu to izgleda nekako tajanstveno blisko ipredodređeno. On, uostalom, zna zašto: djevojka jeslična služavci kojoj su Nijemci ubili dragog. Tugaprekrasno lice, A kavez blagajne u kome djevojka sjedipodsjeća ga na kadu u kojoj se sjedila služavka.

Sjedi nagnut nad pisaćim stolom i strahuje od završnihispita. Plaši se ispita na fakultetu kao što ih se plašio ugimnaziji, jer je navikao da majci donosi svjedodžbe sisključivo odličnim ocjenama i ne želi da je razočara.

Kakva nepodnošljiva nestašica kisika vlada u toj tijesnojpraškoj sobici dok zrakom lutaju odjeci revolucionarnihpjesama, a sjene krupnih momaka s čekićima u rukamamarširaju kroz prozore!

Prošlo je pet godina od velike ruske revolucije a on jeprisiljen da se grbi nad udžbenikom i strepi od ispita!Kakva sudbina!

Konačno odbacuje udžbenik (kasno je doba noći) isanjari nad započetom pjesmom. Piše o radniku Janukoji želi ubiti san o ljepšem životu time što će gaostvariti; u jednoj ruci drži čekić, drugom drži za rukusvoju dragu i tako, u stroju, korača s drugovima urevoluciju.

A student prava (ah, da, naravno, to je Jifi Wolker) vidina stolu krv, mnogo krvi jer

Kad ubijaju velike snove Potoci krvi teku.

On se, međutim, ne boji krvi jer zna da se, ako želi

postati čovjek, ne smije bojati krvi.

Prodavaonica se zatvara u šest uvečer i on odlazi dapromatra djevojku sa suprotnog ugla. Zna da djevojka sblagajne uvijek odlazi nekoliko minuta poslije zatvaranjaprodavaonice, ali zna i to da uvijek ide s jednommladom prodavačicom iz iste radnje.

Ta njena prijateljica nije tako lijepa, čak bi mogao rećida je ružna; u stvari, potpuno su različite. Blagajnica jecrna, prodavačica riđokosa; blagajnica je punašna,prodavačica mršava; blagajnica je šutljiva, prodavačicabučna; blagajnica mu je tajanstveno bliska, prodavačicaneprivlačna.

Cesto je tako stražario u nadi da djevojke jednom nećeizići iz prodavaonice zajedno i da će mu uspjeti daoslovi crnokosu. To se, međutim, nikad nije dogodilo.Jednom ih je pratio obje; otišle su nekoliko ulica dalje iušle u jednu veliku stambenu zgradu. Šetao se okokuće gotovo sat, ali nije izišla ni jedna ni druga.

Doputovala je iz provincijskog gradića da ga obiđe, i sadsluša pjesme koje joj čita. Mirna je, zna da je sin jošnjen; nisu joj ga uzele žene, ni svijet. Naprotiv, žene isvijet našli su se u magičnom krugu poezije, a to je krugkoji je sama povukla oko sina, to je krug u kome tajnovlada ona.

Čita joj pjesmu koju je napisao u spomen njene majke,svoje bake:

i ja sad tako idem u borbu, bako, za ljepotu ovog svijeta.

Gospođa Wolkerova je mirna. Neka sin u svojimpjesmama slobodno ide u borbu, neka drži čekić u ruci idragu ispod ruke; to joj ne smeta; ta zadržao je uza se inju, i baku, i stari kuhinjski kredenc, i sve vrline koje setrudila da mu usadi. Neka ga svijet vidi sa čekićem uruci. Ona i te kako dobro zna da je hodati pred licemsvijeta jedno, a otići od nje u svijet nešto sasvim drugo.

I sam pjesnik je, međutim, svjestan te razlike. I samo onzna kako je neveselo u kući poezije!

Samo pravi pjesnik zna koliko snažna može biti želja dane bude pjesnik, čežnja da iziđe iz te kuće ogledala ukojoj caruje zaglušna tišina.

Prognan iz predjela snova u masi želim se skriti, ipjesmu svoju u psovku htio bih pretvoriti.

Ali František Halas, kad je pisao te stihove, nije biomeđu masom na trgu; u sobi gdje je nagnut nad stolompisao, vladala je tišina.

I uopće nije točno da je bio prognan iz predjela snova.Upravo mase o kojima je pisao bile su predio njegovihsnova.

Nije, također, uspio da pretvori pjesmu u psovku. Bilo je,moglo bi se reći, upravo obratno - njegove psovkeneprestano su se pretvarale u pjesme.

Zar je iz kuće ogledala zaista nemoguće pobjeći?

A ja sam ukrotio sebe i pjesmi svojoj na grlo sam staonapisao je Vladimir Majakovski i Jaromil ga potpunoshvaća. Govor u stihovima izgleda kao čipka kojoj jemjesto u majčinom ormaru za rublje. Već nekolikomjeseci ne piše stihove i ne želi ih pisati. Bježi. Kupujemajci sve što od njega traži, ali zaključava pred njomladice svog pisaćeg stola. Sa zidova je skinuo svereprodukcije djela slikara modernista.

Što je stavio na zidove mjesto njih? Možda portret KarlaMarxa?

Ne. Na prazan zid objesio je očevu fotografiju. Bila je tofotografija iz trideset osme godine, iz vremena onetužne mobilizacije, otac je na njoj u oficirskoj uniformi.

Jaromil je volio tu fotografiju s koje ga je promatraočovjek koga je tako malo poznavao i koji mu je većnestao iz sjećanja. I sve mu je više nedostajao, tajnogometaš, vojnik i logoraš. Strahovito mu jenedostajao.

Dvorana Filozofskog fakulteta bila je prepuna a napodiju je sjedilo nekoliko pjesnika. Mladić u plavoj košulji(kakve su u to vrijeme nosili članovi Saveza omladine),s ogromnom ćubom raskuštrane kose, stajao je isprednjih i govorio.

Poezija nikad ne igra takvu ulogu kao u vrijemerevolucije; poezija je dala revoluciji svoj glas a revolucijaje zauzvrat oslobodila poeziju samoće; pjesnik danaszna da ga ljudi čuju, i da ga čuje posebno omladina jer

su »mladost, poezija i revolucija jedno«!

Zatim je ustao prvi pjesnik i odrecitirao pjesmu odjevojci koja se razilazi sa svojim dragim, jer je njendragi, koji radi za susjednim strugom, zabušant i neispunjava plan; momak, međutim, ne želi izgubiti svojudragu i počinje vrijedno raditi dok na njegovom strugukonačno ne zaleprša crvena udarnička zastavica. Zatimsu redom nastupili ostali pjesnici, recitirajući pjesme omiru, o Lenjinu i Staljinu, o palim borcima protiv fašizmai radnicima koji obaraju norme.

Mladost i ne sluti kakva je to ogromna moć biti mlad. Alipjesnik (ima oko šezdeset godina) koji je ustao darecitira svoju pjesmu, zna to i te kako dobro.

Mlad je onaj, govori raspjevanim glasom, tko slijedimladost svijeta, a mladost svijeta je socijalizam. Mlad jeonaj tko ide zagledan u budućnost i ne osvrće se.

Recimo to drukčije: po shvaćanju šezdesetogodišnjegpjesnika, mladost nije određena godinama negostanovištem uzdignutim iznad konkretne životne dobi.Takva misao, lijepo složena u rime, obavljala jeistovremeno dvije misije: s jedne strane podilazila jemladoj publici, a s druge strane magično je oslobađalapjesnika njegove naborane starosti i svrstavala ga (jernije bilo nikakve sumnje da slijedi socijalističke snage ine osvrće se) među mlade momke i djevojke.

Jaromil je sjedio u gledalištu i sa zanimanjem promatraopjesnike, ali, činilo mu se, kao netko s druge obale, kao

netko tko više ne spada među njih. Slušao je njihovestihove hladno, kao izjave profesora o kojima je kasnijepodnosio izvještaj odboru. Najviše ga je zainteresiraoslavni pjesnik koji je upravo ustao sa stolca (aplauzkojim su mladi nagradili šezdesetogodišnjaka zanjegove komplimente već je utihnuo) i pošao premasredini podija. (Da, to je onaj isti kome je nekad poslaopaket sa dvadeset odsječenih telefonskih slušalica.)

Dragi maestro, sada je mjesec ljubavi; sedamnaest mije godina. Doba nada i zabluda, kako se kaže… Kadsam odlučio da vam pošaljem neke svoje stihove, učiniosam to zato što volim sve pjesnike, sve dobreparnasiste… Nemojte se ironično smijuljiti kad budetečitali ove stihove; beskrajno ćete me obradovati, dragimaestro, ako budete ljubezni i neku od mojih pjesamaobjavite… Nepoznat sam, ali zar je to važno? Svi supjesnici braća. Ovi stihovi vjeruju, vole, nadaju se; to jesve. Dragi maestro, sagnite se nada mnom; podigniteme malo, mlad sam; pružite mi ruku…

Ionako je lagao; bilo mu je petnaest godina i sedammjeseci. Bilo je to još prije nego što je prvi put pobjegaood majke iz Charlevillea. Ali to će mu pismo dugoodzvanjati u glavi kao sramna litanija, kao dokument onjegovoj slabosti i ovisnosti. Osvetit će mu se jednom,tom dragom maestru, tom starom idiotu, ćelavomTheodoreu de Banvilleu! Samo godinu dana kasnijesurovo će se narugati čitavoj njegovoj poeziji, svim onimglupim zum-bulima i ljiljanima u njegovim stihovima, iposlat će mu tu rugalicu u pismu kao preporučen šamar.

U tom trenutku, međutim, dragi maestro još ništa nesluti o mržnji koja će ga stići i recitira stihove o ruskomgradiću uništenom od fašista koji se sad ponovo diže izruševina. Ukrasio ih je čudesnim nadrealističkim girlan-dama: grudi sovjetskih djevojaka lebde ulicama kaoraznobojni baloni, petrolejka obješena ispod nebaosvjetljava bijeli grad na čije se krovove spuštajuhelikopteri kao anđeli.

Publika zavedena šarmom pjesnikove ličnosti burno jeaplaudirala, ali među većinom onih koji nisu razmišljalinašla se i manjina onih koji su razmišljali, i koji su znalida revolucionarna publika ne smije kao pokorni moliteljčekati na ono čime će je obdariti podij. Naprotiv, ako jedanas netko molitelj, onda su to pjesme; mole da budupuštene u socijalistički raj. Ali mladi revolucionari kojičuvaju njegove vratnice, moraju biti strogi, jer ćebudućnost biti, ili nova, ili nikakva, ili čista, ili nikakva.

- Kakve nam to besmislice želi podvaliti? - viče Jaromila ostali mu se pridružuju. - Pokušava da parinadrealizam sa socijalizmom? Pokušava da pari mačkui konja, sutrašnjicu i stara vremena?

Pjesnik je dobro čuo što se događa u gledalištu, ali jebio ponosan i nije namjeravao da se povuče. Bio je odmladosti navikao da provocira ograničene malograđane,i nije mu bilo teško da se postavi sam protiv sviju. Licemu se zalilo rumenilom i kao posljednju od svojihpjesama odabrao je jednu koju prvobitno nijenamjeravao čitati. Bila je to pjesma puna drastičnihslika i divlje erotske fantazije; kad je završio, odjeknuli

su povici i zvižduci.

Studenti su zviždali starcu koji je došao k njima zato štoih je volio; u njihovom gnjevnom buntu vidio je zrakevlastite mladosti. Vjerovao je da mu njegova ljubav dajepravo da im kaže što misli. Bila je 1968. godina i bilo jeto u Parizu. Na nesreću, studenti naprosto nisu bili kadrida u njegovim borama vide zrake svoje mladosti, i starije znanstvenik zaprepašteno slušao kako mu zvižde onikoje toliko voli.

Pjesnik je podigao ruku da utiša vrevu, a onda je počeovikati da se ponašaju kao puritanske učiteljice, zatucanipopovi i ograničeni policajci; da protestiraju protivnjegovih pjesama zato što mrze slobodu.

Stari znanstvenik šutke je slušao zvižduke i govoriosebi kako je, kad je bio mlad, i sam volio da se kreće ugomili i zviždi, ali da se njegova gomila već odavnorazbježala pa je ostao sam.

Pjesnik je vikao da je sloboda obaveza poezije i da imetafora vrijedi da se čovjek za nju bori. Vikao je da ćepariti mačku i konja, modernu umjetnost i socijalizam, aako je to donkihotska ideja, onda će on biti Don Kihot jerje socijalizam za njega epoha slobode i sreće i drugisocijalizam ne želi.

Stari je znanstvenik promatrao bučnu omladinu a ondaje odjednom pomislio kako on jedini u toj dvorani imaprivilegij slobode, jer je star. Samo star čovjek ne morase više obazirati na mišljenje svoje gomile, na mišljenje

publike, ne mora brinuti za budućnost. Sam je sasvojom bliskom smrću, a smrt nema ni očiju ni ušiju, nemora joj se svidjeti. Može raditi i govoriti što se sviđanjemu samom.

A oni su zviždali i javljali se za riječ da mu odgovore.Konačno je ustao i Jaromil; pred očima mu je sve bilocrno, a iza leđa je osjećao gomilu. Samo je revolucijamoderna, rekao je, a dekadentna erotika i nerazumljivepjesničke slike jesu smeće i narod ih ne prihvaća. - Tkoje moderan - upitao je slavnog pjesnika - vašenerazumljive pjesme ili mi koji gradimo novi svijet?Apsolutno je moderan - odgovorio je odmah - samonarod koji gradi socijalizam. - Auditorij je pozdravionjegove riječi gromkim aplauzom.

Aplauz je još odzvanjao dok je stari znanstvenik odlaziohodnicima Sorbonne i na zidovima čitao Budite realni,zahtijevajte nemoguće; nešto dalje pročitao jeEmancipacija čovjeka je, ili potpuna, ili je nema, a zatimSamo bez predbacivanja!

Klupe u predavaonici su odgurnute u stranu a na poduleže razbacane četke, boje i smoci papira po kojimanekoliko studenata Visoke političke škole ispisujedugačke transparente s parolama za prvomajskupovorku. Jaromil, autor i redaktor parola, stoji iznad njih igleda u bilježnicu.

Samo, što se to događa? Da nismo pobrkali datume?On diktira svojim kolegama one iste parole koje je stariizviždani znanstvenik maloprije čitao u hodnicima

pobunjene Sorbonne. Ne, nismo se prevarili; parole kojestudenti po Jaromilovim uputama ispisuju natransparente one su iste koje će dvadeset godinakasnije pariški studenti pisati po zidovima Sorbonne,Nanterrea i Censiera.

San je stvarnost nalaže da se napiše na jedantransparent, a na drugi Budite realni, zahtijevajtenemoguće. Slijede natpisi Naređujemo trajnu sreću iDosta crkve (ta mu se parola posebno sviđa,sastavljena je samo od dvije riječi a precrtava dvijetisuće godina povijesti). Tu je i parola Nema slobode zaneprijatelje slobode! kao i Vlast mašti! - Smrtmlakonjama i konačno Revolucija u politiku, obitelj,ljubav!

Kolege su iscrtavale slova a Jaromil je ponosno šetkaoizmeđu njih, kao kakav maršal riječi. Bio je sretan što jeod koristi i što je njegova vještina sastavljanja rečenicanašla primjenu. Zna da je poezija mrtva (jer zidSorbonne kaže Umjetnost je mrtva), ali da je mrtva kakobi ustala iz groba kao umjetnost parola ispisanih natransparentima i gradskim zidovima (jer zid Odeonakaže Poezija je na ulici).

- Jesi li čitao Rude pravo? Na prvoj je strani objavljenpopis stotinu parola za Prvi maj. Izdao ga je AgitpropCentralnog komiteta Partije. Tebi nije odgovarala nitijedna?

Pred Jaromilom je stajao krupan mlad čovjek izOblasnog komiteta, koji se predstavio kao predsjednik

sveučilišne Komisije za proslavu Prvog maja.

- San je stvarnost. Ta to je nerafinirani idealizam. Dostacrkve. S tim bih se složio, druže, ali je to zasad usuprotnosti s politikom Partije prema vjerskimorganizacijama. Smrt mlakonjama. Zar smijemo ljudimaprijetiti smrću? Vlast mašti. To bi lijepo izgledalo.Revoluciju u ljubav. Što si, molim te, time želio reći?Želiš slobodnu ljubav kao suprotnost buržoaskom braku,ili monogamiju kao suprotnost buržoaskompromiskuitetu?

Jaromil je rekao da će revolucija, ili promijeniti čitavsvijet u svim njegovim komponentama, uključujućiobitelj i ljubav, ili neće biti revolucija.

- Pa dobro - suglasio se krupni momak - ali to se moželjepše reći: za socijalističku politiku, za socijalističkuporodicu! A to je parola iz Rude prava. Mogao si sebiuštedjeti trud.

Život je negdje drugdje napisali su studenti na ziduSorbonne. Da, to on dobro zna, zato i odlazi iz Londonau Irsku gdje se narod diže na ustanak. Zove se PercyShelley, dvadeset mu je godina i nosi sa sobom nastotine letaka i proklamacija kao propusnicu s pomoćukoje će ući u pravi život.

Jer, pravi život je negdje drugdje. Studenti vadegranitne kocke kolovoza, prevrću automobile, podižubarikade; njihov je ulazak u svijet lijep i bučan,osvijetljen plamenom i pozdravljen eksplozijama bombi

sa suzavcem. Koliko je teže bilo Rimbaudu koji je sanjaoo barikadama Pariške komune, ali nikad nije stigao nanjih iz svog Charlevillea. Zato će 1968. godine na tisućeRimbauda podići svoje vlastite barikade i, stojeći izanjih, odbijati bilo kakav kompromis s dosadašnjimvlasnicima svijeta. Emancipacija čovjeka bit će, ilipotpuna, ili je neće biti.

Kilometar dalje, međutim, na drugoj obali Seine,dosadašnji vlasnici svijeta i dalje žive svojim životom ina vrevu u Latinskoj četvrti gledaju kao na nešto što sedogađa veoma daleko od njih. San je stvarnost, pisali sustudenti po zidovima, ali čini se da je istina bila upravoobratna: ta stvarnost (barikade, oborena stabla, crvenezastave) bila je san.

U danom trenutku se, međutim, nikad ne zna je listvarnost san ili je san stvarnost; studenti koji su se sasvojim transparentima okupili pred Fakultetom došli sujer su to sami željeli, ali su istovremeno znali da bi, danisu došli, imali problema na Fakultetu. Češki studentinašli su se 1949. godine upravo u onom zanimljivomrazdoblju kad san više nije samo san. Još sudobrovoljno klicali, ali to je već bilo i obavezno.

Povorka je krenula ulicama a Jaromil je išao sa strane.Bio je odgovoran ne samo za parole na transparentimanego i za skandiranje kolega. Više nije izmišljao lijepeprovokantne aforizme već je u bilježnicu prepisao nekeod parola što ih je preporučio Centralni Agitprop.Izvikuje ih glasno, kao svećenik u procesiji, a kolege ihdopunjavaju skandiranjem.

Povorka je već prošla preko Vaclavskog trga, poredtribine, na uglovima ulica okupili su se improviziraniorkestri i mladež u plavim košuljama pleše. Svi semeđusobno druže bez ustručavanja, i oni koji se nikadranije nisu sreli, samo Percy Shelley je nesretan, Percyje sam.

U Dublinu je već nekoliko tjedana, razdijelio je nastotine proklamacija, policija ga već dobro poznaje, alijoš nije uspio da se sprijatelji ni s jednim Ircem. Život jeuvijek tamo gdje njega nema.

Kad bi bar bile podignute barikade, kad bi odjekivalapaljba! Jaromilu se čini da su svečane povorke samoblijeda imitacija velikih revolucionarnih demonstracija,da nemaju ničeg suštinskog, da izmiču kroz prste.

Misli na djevojku zatvorenu u kavezu blagajne isavladava ga neizdrživa čežnja; zamišlja kako čekićemrazbija izlog, gura u stranu babe koje nešto kupuju,otvara kavez blagajne i naočigled zaprepaštenih ljudioslobađa i odvodi crnokosu djevojku.

Zamišlja kako zajedno idu prepunim ulicama izaljubljeno se privijaju jedno uz drugo. A ples koji sekovitla oko njih odjednom više nije ples, to su opetbarikade, to je 1848, 1870. i 1945. godina, u Parizu,Varšavi, Budimpešti, Pragu i Beču, opet su među onimvječnim kolonama buntovnika što skaču kroz povijest sbarikada na barikadu, i on skače s njima, držeći za rukuvoljenu ženu…

Osjećao je kako mu njena topla ruka grije dlan, a ondaga je odjednom ugledao. Išao je prema njemu, krupan,masivan, a pored njega je lepršala neka mlada žena.Nije bila u plavoj košulji kao većina djevojaka koje suplesale na cesti; bila je elegantna kao neka vila smodne revije.

Krupni se muškarac živahno osvrtao naokolo i svakogčasa nekog pozdravljao pokretom glave. Kad je stigaona nekoliko koraka od Jaromila, pogledi su im se natrenutak sreli i Jaromil je u trenutku pometnje (povodećise za ostalima koji su poznavali i pozdravljali slavnogčovjeka) klimnuo glavom, pozdravljajući ga. Muškaracmu je odsutno odzdravio (onako kako odzdravljamonekome koga ne poznajemo), a isto tako suzdržanoklimnula je glavom i žena s kojom je išao.

Ah, ta je žena bila neopisivo lijepa! I bila je potpunostvarna! Djevojka s blagajne i iz kade, koja se do togtrenutka privijala uz Jaromila, pod jarkom svjetlošćunjenog stvarnog tijela naprosto se rasplinula i nestala.

Stajao je na trotoaru, ponižen i usamljen, i s mržnjom,gledao za njim; da, bio je to on, dragi maestro, primalacpaketa sa dvadeset telefonskih slušalica.

Sumrak se polako spuštao i Jaromil je čeznuo da jesretne. Nekoliko je puta krenuo za ženama od kojih muse učinilo da je ona. Bilo je ugodno uživjeti se uuzaludno traganje za ženom izgubljenom u beskrajnojmasi. Onda je odlučio da se šeta oko kuće u koju jevidio da ulazi. Bilo je malo vjerojatno da će je tamo

sresti, ali mu se nije išlo kući dok je majka budna. (Svojje dom podnosio samo noću, kad majka zaspi a očevase fotografija probudi.)

I tako je hodao tamo-amo zabačenom periferijskomulicom na kojoj Prvi maj, sa svojim zastavama ikaranfilima, nije ostavio nikakvog traga. U zgradi su sepostepeno palila svjetla. Upalilo se svjetlo i u stanu usuterenu čiji je prozor bio u ravnini trotoara, i Jaromil jeugledao poznatu djevojku.

Ne, to nije bila njegova crnokosa blagajnica. Bila je tonjena kolegica, mršava riđokosa djevojka. Prišla jeprozoru da spusti roletnu.

Jaromil nije stigao progutati svu gorčinu razočaranja aveć je shvatio da ga je djevojka primijetila. Pocrvenio jei postupio na isti način kao kad je lijepa tužna služavkapogledala iz kade prema ključanici.

Pobjegao je.

Bilo je šest sati uvečer, drugi svibnja; prodavačice sunagrnule iz prodavaonice, i dogodilo se neštoneočekivano: riđokosa djevojka izišla je sama.

Brzo se sakrio iza ugla, ali bilo je prekasno. Riđikosa gaje primijetila i krenula prema njemu.

- Sigurno znate, gospodine, da nije pristojno uvečerzavirivati ljudima u stan! - rekla je.

Pocrvenio je i pokušao brzo zataškati jučerašnji

događaj; bojao se da će mu prisutnost riđokose djevojkepokvariti sve šanse kad njena crna kolegica iziđe izprodavaonice. Riđokosa je, međutim, bila neobičnogovorljiva i uopće nije pokazivala namjeru da se rastanes Jaromilom; čak ga je pozvala da je otprati do kuće(pratiti damu kući je, naravno, mnogo pristojnije negozavirivati u njene prozore).

Jaromil je očajnički bacao poglede prema vratimaprodavaonice.

- A gdje je vaša kolegica? - upitao je konačno.

- Vi ste na repu događaja. Otišla je od nas.

Išli su zajedno prema kući u kojoj je djevojka stanovala, iJaromil je saznao da su obje djevojke došle sa sela, dasu u Pragu zajedno radile i stanovale, ali da je ona crnanedavno otišla iz Praga jer se udaje.

Kad su zastali pred zgradom, djevojka je rekla:

- Nećete svratiti na trenutak k meni?

Iznenađen i zbunjen, ušao je u njenu sobicu. Ni sam nijeznao kako su se zagrlili, poljubili, i trenutak nakon togaveć su sjedili na krevetu pokrivenom vunenom dekom.

Sve se odigralo tako brzo i jednostavno! Prije nego štoje stigao i pomisliti na to da se nalazi pred teškim ipresudnim životnim zadatkom, njena se ruka našlameđu njegovim nogama i mladić se silno obradovao štonjegovo tijelo reagira kako treba.

- Divan si, divan si - šaptala mu je kasnije u uho, a on jeležao pored nje s glavom utonulom u jastuk, ispunjenbeskrajnom radošću. Nakon nekoliko trenutaka tišinečuo je:

- Koliko si žena imao prije mene?

Slegnuo je ramenima i nasmijao se, nastojeći da se držitajanstveno.

- Tajiš?

- Pogodi.

- Pet do deset, rekla bih - iznijela je svoju stručnuprocjenu.

Bio je sav ozaren od ponosa; činilo mu se da malo prijenije vodio ljubav samo s njom, nego i s tih pet ili desetžena koje mu je pripisala. Kao da ga nije samooslobodila nevinosti nego prenijela daleko u zrelo doba.

Zahvalno ju je pogledao; njeno ga je golo tijelooduševilo. Kako to da mu se nekad nije sviđala? Ta imasasvim konkretne grudi a ispod trbuha sasvimkonkretne dlačice!

- Sto puta si ljepša gola nego obučena - rekao joj je,hvaleći njenu lepotu.

- Već me odavno želiš? - upitala ga je.

- Želim odavno, znaš i sama.

- Da, znam. Primijetila sam kad si dolazio da kupuješkod nas. Znam i da si me čekao pred radnjom.

- Jesam.

- Nisi se usuđivao da me osloviš, jer nikad nisam išlasama. Ali sam znala da ćeš jednom biti ovdje sa mnom.Jer sam i ja željela tebe.

Gledao je u nju puštajući da u njemu odzvanjaju njeneposljednje riječi; da, tako je. Dok se izjedao zbogsamoće, dok je očajnički odlazio na sastanke i mitinge,dok je bježao i bježao, njegovo sazrijevanje bilo je većpripremljeno. Ova suterenska sobica vlažnih zidova iova obična žena, čije će ga tijelo konačno materijalnospojiti s masama, strpljivo su ga čekali.

Što više vodim ljubav, to više dobivam volju da dižemrevoluciju, što više dižem revoluciju, to više dobivamvolju da vodim ljubav pisalo je na zidu Sorbonne iJaromil je po drugi put prodro u tijelo riđokose. Zrelostje, ili potpuna, ili je nema. Ovog puta sve je trajalo dugoi bilo je prekrasno.

Za to vrijeme Percy Shelley, mladić djevojačkog lica kaoi Jaromil, koji je također izgledao mlađi nego što je bio,trčao je ulicama Dublina. Bježao je jer je znao da ježivot negdje drugdje. A bježao je i Rimbaud, u Stuttgart,u Milano, u Marseille, zatim u Aden i Harar i ponovo uMarseille, ali tada je već imao samo jednu nogu a sjednom je nogom teško bježati.

Tijelo mu je kliznulo s njenog i, dok je ležao pored nje,ispružen i umoran, pomislio je kako se u stvari neodmara od dva ljubavna akta, nego od bijega koji jetrajao nekoliko mjeseci.

DIO PETI ili PJESNIK JE LJUBOMORAN

Dok je Jaromil bježao, svijet se mijenjao: šogora koji jevjerovao da je Voltaire izumio volte, optužili su za nekefiktivne makinacije (kao stotine drugih privatnika u tovrijeme), oduzeli mu obje radnje (prešle su u rukedržave) i osudili na nekoliko godina zatvora. Njegova sužena i sin kao klasni neprijatelji prisilno iseljeni iz Praga.Otišli su iz vile uz ledenu šutnju, odlučni da nikad neoproste majci što je njen sin prešao u redoveneprijatelja obitelji.

U vilu su se doselili stanari kojima je Narodni odbordodijelio prazne prizemne prostorije. Došli su iz bijednogpodrumskog stana i smatrali nepravdom da je netkomogao biti vlasnik tako velike i udobne vile. Ponašali suse kao da nisu došli stanovati, nego ispravljati starepovijesne nepravde. Ne pitajući nikoga ništa, okupiralisu vrt i zahtijevali od majke da smjesta dade popravitifasadu, jer s nje otpada žbuka koja bi mogla ozlijeditinjihovo dijete dok se igra.

Baka je starjela, gubila pamćenje i jednog dana (gotovoneprimjetno) pretvorila se u dim krematorija.

Nije, prema tome, nikakvo čudo što je Jaromilovootuđenje majka sve teže podnosila. Studirao je na školikoja joj nije bila simpatična, i prestao joj donositi svojestihove koje je bila navikla redovno čitati. Kad je jednomhtjela otvoriti njegovu ladicu, ustanovila je da jezaključana. To je bilo kao šamar - Jaromil vjeruje da ona

prekopava po njegovim stvarima! Kad je otvorila ladicurezervnim ključem za koji Jaromil nije znao, nije udnevniku pronašla ni neki novi zapis niti novu pjesmu.Onda je na zidu njegove sobe ugledala fotografiju svogmuža u uniformi i sjetila se kako je nekad molilaApolonov kip da sa lica začetog djeteta izbriše očevecrte. Ah, zar će biti prisiljena da se s mrtvim mužem boriza svog sina?

Otprilike tjedan dana nakon što se Jaromil, kako smovidjeli u prethodnom dijelu, iznenada našao u kreveturiđokose, majka je ponovo otključala njegov pisaći stol.U dnevniku je otkrila samo nekoliko lakonskih bilješki,potpuno nerazumljivih, ali i nešto mnogo važnije: noveJaromilove stihove. Učinilo joj se da to Apolonova liraponovo potiskuje očevu uniformu, i obradovala se.

Kad je pročitala stihove, taj pozitivni dojam postao je jošjači jer su joj se pjesme (to se u stvari dogodilo prviput!) zaista svidjele; bile su u rimama (majka je uvijek udubini duše ostala uvjerena da pjesma bez rima nijepjesma), a osim toga sasvim razumljive i pune lijepihriječi. U njima nije bilo nikakvih staraca, tijelarastvorenih u ilovači, naboranih trbuha i krmeljivih očiju,bilo je cvijeća, neba i oblaka, nekoliko puta se javila (tose u njegovim pjesmama još nikad nije dogodilo!) i riječmama.

A onda se Jaromil vratio kući; kad je čula njegovekorake na stubištu, sve godine patnji navrle su joj na očii nije mogla zadržati suze.

- Šta ti je, mama, zaboga, šta ti je? - pitao je, a majka jesva ustreptala upijala nježnost koju već odavno niječula u njegovom glasu.

- Ništa, Jaromile, ništa - odgovarala je kroz plač, koji jejačao potaknut Jaromilovom pažnjom. Suze koje su jojtekle iz očiju bile su opet raznovrsne: suze žalosti što jenapuštena, suze predbacivanja sinu koji ju jezanemarivao, suze nade da joj se konačno (nakonmelodičnih stihova novih pjesama) vraća; suze ljutnješto tako drveno stoji iznad nje i ne zna je čak nipomilovati po kosi; suze lukavstva, prosute da ga dirnu izadrže uz nju.

Konačno ju je, nakon nekoliko minuta oklijevanja,uhvatio za ruku; to je bilo divno. Majka je prestalaplakati i riječi su potekle iz nje kao maloprije suze;govorila je o svemu što ju je mučilo - o svom udovištvu,o svojoj osamljenosti, o stanarima koji bi htjeli da jeistjeraju iz vlastite kuće, o sestri koja je prekinula sveveze s njom (-I to zbog tebe, Jaromile! -), a onda oonom najvažnijem, o tome da je, tako osamljenu,napušta onaj jedini koga ima na svijetu.

- Ma to nije istina, ja te ne napuštam!

Nije se mogla zadovoljiti takvim praznim tvrdnjama ipočela se gorko smijati. Napušta je, napušta, dolazikasno kući, ima dana kada ni riječi ne izmijene, a akonekad i razgovaraju, ona osjeća da je on ne sluša, damisli na nešto drugo. Da, otuđio se od nje.

- Ne, nisam se otuđio, mama.

Ponovo se gorko nasmijala. Nije se otuđio? Treba li damu to dokaže? Treba li da mu kaže što ju je najvišepogodilo? Dobro zna da je uvijek poštovala njegovopravo na privatan život; još dok je bio mali, borila se dadobije svoju vlastitu sobu. A sad, kakva uvreda! Nemože ni zamisliti kako se osjećala kad je otkrila (sasvimslučajno, dok je brisala prašinu u njegovoj sobi) dazaključava ladice svog pisaćeg stola! Pred kim ihzaključava? , Zar zaista misli da bi ona, kao nekonjuškalo, mogla prekopavati po njegovim stvarima?

- Zaboga, mama, to je nesporazum! Ja te ladice uopćene koristim! Ako je neka zaključana, onda je to sasvimslučajno!

Majka je znala da sin laže, ali to nije bilo važno; važnijaod laži bila je pokornost u njegovom glasu, koja je nudilapomirenje.

- Htjela bih da ti vjerujem, Jaromile - rekla je i stisnulamu ruku.

Njegov je pogled učinio da postane svjesna tragovasuza na svom licu, pa je otišla u kupaonu. Užasnula senad svojom slikom u ogledalu; njeno uplakano liceizgledalo je ružno, ružna je bila i siva haljina u kojoj sevratila iz kancelarije. Na brzinu se umila hladnomvodom, pre-svukla u ružičastu kućnu haljinu, otišla ukuhinju i vratila se noseći flašu vina. Zatim se raspričalao tome kako bi njih dvoje trebalo ponovo da se zbliže,

jer na ovom tužnom svijetu imaju samo jedno drugo.Dugo je govorila o tome, činilo joj se da iz Jaromilovihočiju zrače prijateljstvo i suglasnost. Zato se osmjelilada kaže kako Jaromil, danas već student, sigurno imaneke svoje intimne tajne koje ona poštuje; samo ne biželjela da žena s kojom Jaromil eventualno ide pomutiodnose između njih.

Jaromil je slušao strpljivo i s razumijevanjem. Posljednjugodinu dana izbjegavao je majku zato što je njegovatuga tražila samoću i tamu. Sad, međutim, nakon što jesretno pristao na sunčanoj obali tijela riđokose, tražio jesvjetlost i mir; zategnuti odnosi s majkom su mu smetali.Osjećajima se, uz to, pridružila i praktična strana - riđo-kosa je imala svoju sobu dok je on, muškarac, stanovaos majkom i svoju samostalnost mogao je realizirati samozahvaljujući samostalnosti djevojke. Ta ga jeneravnopravnost ispunjala gorčinom i bio je sretan štomajka sad tu s njim sjedi uz vino, u ružičastoj kućnojhaljini, i izgleda kao sasvim simpatična mlada žena skojom može prijateljski raspravljati o svojim pravima.

Rekao je kako nema što da krije od nje (majci se steglogrlo od strepnje i iščekivanja), i počeo joj opširno pričatio riđokosoj djevojci. Prešutio je, naravno, da je majka izviđenja poznaje iz prodavaonice u koju ponekad svraća,ali joj je povjerio da gospođica ima osamnaest godina inije studentica, nego sasvim obična djevojka koja (to jerekao gotovo borbeno) zarađuje za život vlastitimrukama.

Majka je točila vino u čaše, ispunjena osjećajem da sve

kreće nabolje. Slika djevojke koju je pred njom naslikaogovorljivo raspoloženi sin raspršila je njene strepnje:djevojka je mlada (strašna vizija starije raskalašenežene blaženo se rasplinula), nije previše obrazovana(majka se, prema tome, nije morala bojati njenogprevelikog utjecaja) i, konačno, Jaromil je previšeupadljivo naglašavao njenu jednostavnost i skromnost,iz čega se moglo zaključiti da nije baš neka ljepotica(tako da je bilo osnove za nadu da Jaromilovooduševljenje neće previše dugo trajati).

Jaromil je osjetio da majka bez negodovanja prihvaćasliku riđokose djevojke, i to ga je obradovalo; zamišljaoje kako će zajedno sjediti za stolom, majka, riđokosa ion, kako će s jedne strane sjediti anđeo njegovogdjetinjstva a s druge strane anđeo njegove zrelosti. Toje izgledalo divno kao mir, mir između doma i svijeta,mir pod krilima dvaju anđela.

Majka i sin su tako ponovo uspostavili međusobnopovjerenje. Upadali su jedno drugom u riječ, ali Jaromilni na trenutak nije gubio iz vida svoj mali praktični cilj:pravo na vlastitu sobu u koju bi mogao dovesti svojudjevojčicu i ostati s njom kad god želi i koliko želi.Shvatio je, naime, da je istinski odrastao samo onaj tkosam po volji gospodari nekim zatvorenim prostorom ukojem može raditi što mu se svidi, bez ičije prisutnosti inadzora. Tako je (oprezno i zaobilazno) i rekao majci:boravit će kod kuće utoliko radije što bude imao višerazloga da sebe smatra vlastitim gospodarom.

Iako pomalo omamljena vinom, majka je ostala budna

kao tigrica; odmah je shvatila na što sin cilja.

- Ne razumijem, Jaromile, zar ti nešto smeta da seosjećaš vlastitim gospodarom?

Jaromil je rekao da se kod kuće veoma ugodno osjeća,ali bi želio da ima pravo pozvati k sebi koga god želi iživjeti u svom domu slobodno kao riđokosa kod svojihstanodavaca.

Majka je shvatila da joj Jaromil pruža veliku priliku; i onaima obožavaoce koje mora odbijati, jer se boji da bi jojJaromil mogao zamjeriti. Zar ne bi s malo vještine moglaza Jaromilovu slobodu kupiti i malo slobode za sebe?

Kad je, međutim, zamislila Jaromila kako se u svojojdječjoj sobi zabavlja s tuđom ženom, u njoj se svepobunilo.

- Moraš shvatiti da ima razlike između majke i stano-davca - rekla je uvrijeđeno i istog trenutka postalasvjesna da je time sama sebe onemogućila da opet živikao žena. Očigledno, pomisao na tjelesni život njenogsina izazivala je u njoj otpor jači od čežnje za životomvlastitog tijela, i užasnula se te spoznaje.

Jaromil, sav obuzet svojim ciljem, nije primijetio majčinoraspoloženje i nastavio je voditi izgubljenu bitkuizvlačeći uzalud nove argumente. Tek je nakonizvjesnog vremena primijetio da majci teku suze niz lice.Uplašio se da je nečim povrijedio anđela svogdjetinjstva, i ušutio je. U ogledalu majčinih suza njegoveželje za samostalnošću iznenada su promijenile lik,

pretvorile se u drskost, bezobzirnost, čak i bestidnost.

Majka je bila očajna; vidjela je kako se ponor između njei sina ponovo otvara. Ništa nije dobila, sve je opetizgubila! Razmišljala je što da učini da se dragocjena nitrazumijevanja sa sinom sasvim ne prekine. Uhvatila gaje za ruku i kroz suze rekla:

- Ah, Jaromile, ne ljuti se! Muči me to što si se tolikopromijenio. U posljednje vrijeme strašno si sepromijenio.

- Kako to, promijenio se? Uopće se nisam promijenio,mama.

- Promijenio si se. I odmah ću ti reći što mi na tojpromjeni najviše smeta. Što više ne pišeš stihove. Pisaosi tako lijepe pjesme, više ih ne pišeš i to me muči.

Jaromil je htio nešto reći, ali majka mu nije dala daprogovori.

- Vjeruj majci, ja se pomalo razumijem u te stvari: ti siizuzetno nadaren mladić. To je tvoj poziv, i ne bi trebaloda ga se odrekneš. Ti si pjesnik, Jaromile, pjesnik si iboli me što to zaboravljaš.

Jaromil je gotovo u zanosu slušao majčine riječi. Istinaje, znači, anđeo djetinjstva ipak ga razumije bolje odbilo koga! Zar i njega samog nije mučilo što više ne pišepjesme?

- Mama, ja opet pišem pjesme, pišem! Pokazat ću ti ih!

- Ne pišeš, Jaromile - zavrtjela je tužno glavom majka. -Ne pokušavaj me obmanjivati, znam da ih ne pišeš.

- Pišem! Pišem! - uzviknuo je Jaromil, otrčao u svojusobu, otključao ladicu i donio pjesme.

Majka je čitala one iste stihove što ih je prije nekolikosati bila pročitala klečeći pred Jaromilovim pisaćimstolom.

- Ah, Jaromile, divne su! Mnogo si napredovao,strahovito si napredovao! Ti si pjesnik a ja sam takosretna…

Sve, čini se, upućuje na to da je Jaromilova beskrajnačežnja za novim (ta religija Novog!) bila tek uneodređeno projicirana žudnja dječaka za neshvatljivimljepotama dotad nedoživljenog snošaja; kad je prvi putpočinuo na obali tijela riđokose, sinula mu je čudnamisao da konačno zna što znači biti apsolutno moderan- biti apsolutno moderan znači ležati na obali tijelariđokose.

Bio je u to vrijeme tako sretan i pun oduševljenja da jepoželio djevojci recitirati stihove; kroz glavu su mu pro-letjeli svi koje je znao napamet (vlastiti i tuđi), ali jeshvatio (s priličnim zaprepaštenjem) da se riđokosoj nijedna od tih pjesama ne bi svidjela. Apsolutno moderni,pomislio je tada, samo su stihovi koje može pratiti ishvatiti riđokosa, djevojka iz mase.

Kao da mu je iznenada sinulo pred očima; zašto je, u

stvari htio stati na grlo vlastitoj pjesmi? Zašto se htioodreći poezije u korist revolucije? Ta sad, kad je pristaouz obalu pravog života (riječ pravi trebalo je daizražava kompaktnu mješavinu masa, tjelesne ljubavi irevolucionarnih parola), bit će dovoljno da se potpunopreda tom životu i postane njegova violina.

Osjećao je da je prepun stihova, i pokušao je napisatipjesmu koja će se svidjeti riđokosoj djevojci. To nije bilobaš tako jednostavno, do tada je pisao stihove bez rimapa se pišući pravilne stihove sukobio s teškoćamaposve tehničke prirode. Nije nimalo sumnjao u to dadjevojka priznaje za stih samo ono što se rimuje.Uostalom, pobjedonosna revolucija bila je istogmišljenja; u to vrijeme, sjetimo se, stihovi bez rimauopće nisu štampani. Čitava moderna poezijaproglašena je proizvodom trule buržoazije, a slobodnistih najočiglednijim dokazom pjesničke dekadencije.

Možemo li u toj ljubavi pobjedonosne revolucije premarimama gledati samo slučajnu naklonost? Teško. Rime iritam posjeduju čudesnu moć: bezoblični svijet utegnutu ritmički pravilnu pjesmu postaje odjednom pregledan,sređen, jasan i lijep. Ako u pjesmi smrt nastupi upravokad na kraju prethodnog stiha čovjek stupi u mirisni vrt,i ona postaje milozvučan dio poretka. A ako pjesmapredstavlja protest protiv smrti, smrt se može opravdatibar kao povod za lijep protest. Kosti, ruže, lijesovi, rane,sve se to u pjesmi pretvara u balet u kojem igraju ipjesnik i čitalac, a oni koji plešu ne mogu, razumljivo, neslagati se s plesom. Pjesma omogućava čovjeku da sesuglasi sa svijetom oko sebe, a rima i ritam najbrutalnija

su sredstva za ostvarenje te suglasnosti. A zarpobjedonosnoj revoluciji nije potrebno brutalnopotvrđivanje novog poretka, pa prema tome i lirika punarima?

»Ludujte sa mnom!« - poziva Vitezslav Nezval svoječitaoce, a Baudelaire piše: »Treba biti neprestano pijan… od vina, od poezije, od vrline, već prema ukusu…«

- Lirika je pijanstvo i čovjek se opija da se lakše stopi sasvijetom oko sebe. Revolucija ne želi da je netkopromatra i proučava, nego da se ljudi stope s njom. Utom pogledu ona je lirska, i lirika joj je potrebna.

Revolucija, naravno, misli na liriku drukčiju od one kakvuje Jaromil pisao nekad, kada je, opijen, pratio tiheavanture i predivna čudesa unutar samog sebe. Sad je,međutim, ispraznio svoju dušu kao hangar, da u njuumarširaju bučne kapele svijeta. Predivna čudesa, kojaje shvaćao samo on sam, zamijenio je predivnimtrivijalnostima koje može shvatiti svatko.

Strastveno je čeznuo da rehabilitira stare ljepote premakojima se umjetnost (uzvišeno otuđena) odnosila sprezirom: zalazak sunca, ružu, rosu na travi, zvijezde,sumrak, pjesmu iz daljine, majku, čežnju za domom…Ah, kako je to bio lijep, blizak i razumljiv svijet! Jaromilse zapanjen i dirnut vraćao u njega kao grešan sin kojise nakon mnogo godina lutanja vraća davnonapuštenom domu.

Ah, biti jednostavan, sasvim jednostavan, jednostavan

kao narodna pjesma, kao dječja brojalica, kao potočić,kao riđokosa djevojka!

Biti na izvoru vječnih ljepota, voljeti riječi daljina, srebro,duga, ljubiti i uzvik ah, tu toliko preziranu riječcu!

Jaromila su fascinirali i neki glagoli, posebno oni kojiizražavaju jednostavno kretanje naprijed - trčati, ići, alijoš više plivati i letjeti. U pjesmi koju je napisao upovodu obljetnice Lenjinova rođenja, bacio je u valovegrančicu jabuke (ta mu je gesta dočaravala vezu sastarim narodnim običajem bacanja cvjetnih vijenaca urijeku) da plovi u Lenjinovu zemlju. Nijedna češka rijeka,doduše, ne teče u Rusiju, ali pjesma je čudesni svijet ukojem i rijeke mijenjaju tok. U drugoj je pjesmi napisaoda će svijet jednog dana biti slobodan kao miris borovašto se širi kroz planine. Pisao je, također, o mirisujasmina, tako snažnom da se pretvara u nevidljivujedrilicu što plovi zrakom; zamišljao je kako stoji napalubi mirisa i plovi daleko, daleko, čak u Marseille, gdjesu upravo u to vrijeme (kako je pisalo Rude pravo)radnici, čiji je drug i brat želio biti, stupili u štrajk.

Zato se u njegovim pjesmama bezbroj puta javljaonajpoetskiji instrument kretanja, krila; noć o kojoj segovorilo u pjesmi bila je ispunjena tihim lepršanjem krila;čežnja i tuga također su imale krila, a mržnja i vrijeme,naravno, letjeli su isto tako vlastitim krilima.

Sve te riječi krile su u sebi čežnju za beskrajnimzagrljajem, u kojem kao da je oživio slavni Schillerovstih: Seid umschlungen, Millionen, diesen Kuss der

ganzen Welt! Beskrajni zagrljaj nije obuhvaćao samoprostor nego i vrijeme; cilj plovidbe nije bio samoMarseille u štrajku nego i budućnost, taj čudesni otok udaljini.

Budućnost je za Jaromila bila nekad prvenstveno tajna;u njoj se skrivalo sve nepoznato; bila je privlačna istrašna suprotnost svemu sigurnom, ustaljenom (zato jeu trenucima nesigurnosti sanjario o ljubavi starih ljudikoji su sretni zato što više nemaju budućnosti).Revolucija je, međutim, dala budućnosti sasvimsuprotan smisao - više nije bila tajanstvena, svaki jerevolucionar znao napamet sve što donosi; znao je to izbrošura, knjiga, predavanja, govora na mitinzima. Nijeizazivala strepnju već je pružala sigurnost, tako da je unesigurnoj sadašnjosti revolucionar nalazio utočište unjoj kao dijete u majčinom krilu.

Jaromil je napisao pjesmu o partijskom funkcioneru kojije u kasno doba noći, kad se sastanak zgusnutih misliveć prekrio jutarnjom rosom, zaspao na kauču usekretarijatu (komunista koji se bori nije bilo mogućeprikazati drukčije nego kao komunista koji sastanci). Usnu, zvonjenje tramvaja pod prozorima pretvorilo se uzvonjavu zvona, svih zvona svijeta, koja objavljuju da suratovi zauvijek okončani i zemljina kugla pripada radnimljudima. Shvatio je da se čudesnim skokom našao udalekoj budućnosti; stajao je negdje usred prostranihpolja i gledao kako se približava traktor kojim upravljažena (na svim plakatima žena budućnosti bila jeprikazivana kao žena na traktoru). Žena jezaprepašteno u njemu prepoznala čovjeka koga nikad

nije vidjela, od rada iscrpljenog čovjeka iz davnihvremena, čovjeka koji se žrtvovao da bi ona moglasretno (i s pjesmom) zaoravati brazde. Sišla je sa svogstroja da ga pozdravi, da mu kaže da je tu u svomdomu, da je to njegov svijet, da ga nagradi (zaboga,kako bi ta mlada žena niogla nagraditi starog,iscrpljenog partijskog funkcionera?), ali u tom trenutkuzvonjenje tramvaja naglo se pojačalo i čovjek ispruženna uskom kauču u sekretarijatu probudio se…

Napisao je već mnogo novih pjesama, ali još nije biozadovoljan; zasad su, naime, za njih znali samo on imajka. Sve pjesme redovno je slao redakciji Rude pravai svakog jutra kupovao novine. Konačno je jednog danaotkrio pri vrhu treće strane pet kitica od po četiri redasa svojim imenom otisnutim masnim slovima ispodnaslova. Odnio je Rude pravo riđokosoj i rekao joj nekapažljivo pregleda novine; djevojka, međutim, nije bilakadra da pronađe ništa posebno zanimljivo (nikad nijeobraćala pažnju na stihove pa nije primijetila ime iznadnjih), i Jaromil joj je konačno morao prstom pokazatipjesmu.

- Nisam imala pojma da si pjesnik - rekla je, pogledavšiga zadivljeno.

Jaromil joj je rekao da već odavno piše pjesme, iizvukao iz džepa još nekoliko pjesama u rukopisu.

Riđokosa je čitala pjesme, a Jaromil joj je pričao kako jeprije izvjesnog vremena bio prestao pisati i tek sad, kadje sreo nju, opet se vratio poeziji. Sreo je nju kao da je

sreo Poeziju.

- Zaista? - upitala ga je djevojka, a kad je Jaromil rekaoda govori sasvim ozbiljno, zagrlila ga je i poljubila.

- Neobično je to - nastavio je Jaromil - što nisi samokraljica mojih sadašnjih stihova, nego i onih koje samnapisao dok te još nisam poznavao. Kad sam te prvi putugledao, učinilo mi se da su moje stare pjesme oživjele ipretvorile se u ženu.

Sa zadovoljstvom je promatrao njeno lice na kome semiješala radoznalost s neshvaćanjem, i počeo joj pričatikako je prije nekoliko godina pisao poetsku prozu, nekufantastičnu priču o dječaku koji se zvao Xaver. Pisao? Ustvari, nije pisao, više je sanjario o njegovimdoživljajima, sa željom da sve to jednom napiše.

Xaver je živio drukčije nego ostali ljudi; njegov život bioje san. Xaver je spavao i sanjao, u tom bi snu zaspao isanjao novi san, u tom novom snu opet bi zaspao i opetsanjao nešto novo; zatim bi se, recimo, probudio iz togsna i našao se u prethodnom. Tako je prelazio iz sna usan i naizmjence živio nekoliko života; živio je nekolikoživota i prelazio iz jednog u drugi. Zar ne bi bilo divnoživjeti kako je živio Xaver? Ne biti vezan samo za jedanživot? Ostati smrtan a ipak živjeti više života?

- Da, to bi bilo lijepo - rekla je riđokosa.

Jaromil je nastavio pričati o tome kako je, kad ju jejednog dana ugledao u prodavaonici, ostao bez daha jerje najveću Xaverovu ljubav zamišljao upravo tako, kao

krhku, riđokosu, pomalo pjegavu djevojku…

- Ja sam ružna - rekla je riđokosa.

- Nisi! Volim tvoje pjegavo lice i tvoju riđu kosu! Volim ihzato što su oni moj dom, zavičaj, moj stari san!

Riđokosa je poljubila Jaromila a on je nastavio:

- Zamisli, čitava priča počinjala je ovako: Xaver je voliolutati čađavim ulicama predgrađa. Često je prolaziopored jednog podrumskog prozora, zastajao kraj njega imaštao o tome kako iza tog prozora stanuje lijepa žena.Jednog dana prozor je bio osvijetljen i on je ugledaonježnu, krhku, riđokosu djevojku. Nije izdržao, širom jeotvorio krila pritvorenog prozora i uskočio u sobu.

- A ti si pobjegao! - nasmijala se djevojka.

- Da, pobjegao sam - rekao je Jaromil - zato što sam seuplašio tog ostvarivanja mog sna. Možeš li zamisliti štoznači iznenada se naći u situaciji koju si doživio samo usnu? U tome ima nečeg tako užasnog da čovjek poželipobjeći!

- Da - potvrdila je riđokosa, sva sretna.

- Uskočio je u sobu, ali je onda naišao njen muž i Xaverga je zatvorio u teški hrastov ormar. Kostur tog čovjekajoš uvijek je tamo, u tom ormaru. A Xaver je odveo ženunekamo daleko, kao što ću odvesti i ja tebe.

- Ti si moj Xaver - šapnula mu je riđokosa zahvalno u

uho, a onda počela tražiti prikladno ime od milja, Ksavu-ška, Ksavika, Ksavica… Nazivala ga je svim timimenima i dugo, dugo ljubila.

Od mnogih Jaromilovih posjeta suterenu treba zabilježitionaj kada je riđokosa imala na sebi haljinu na kojoj suod ovratnika nadolje bila sprijeda prišivena velika bijeladugmad. Jaromil ih je počeo otkopčavati i djevojka senasmijala, jer su dugmeta služila samo kao ukras.

- Pričekaj, svući ću se sama - rekla je i podigla ruku dapovuče patentni zatvarač na leđima.

Jaromil se osjećao postiđen zbog svoje nespretnosti, akad je konačno shvatio kako se haljina zakopčava,pokušao je na brzinu ispraviti grešku.

- Ne, nemoj, svući ću se sama, pusti me! - uzmicala jedjevojka, smijući se.

Nije mogao dalje navaljivati jer nije htio da ispadne -smiješan, ali mu nije bilo pravo što djevojka želi samada se svuče. Po njegovom uvjerenju, svlačenje prijeljubavnog čina razlikuje se od običnog svlačenja upravopo tome što ženu svlači ljubavnik. Do takvih nazora nijebio došao vlastitim iskustvom, nego kroz literaturu isugestivne rečenice kao »iskusnim pokretom raskopčaojoj je bluzu«, ili »vješto joj je svukao haljinu«. Nijemogao zamisliti tjelesnu ljubav bez uvertire smušenog inestrpljivog otkopčavanja dugmadi, potezanja zipova,svlačenja svitera.

- Pa nisi kod doktora da se svlačiš sama - protestirao je.

Djevojka se već bila izvukla iz haljine i stajala samo urublju.

- Kod doktora? Zašto?

- Pa eto, to mi nekako izgleda kao kod doktora.

- Zbilja - nasmijala se djevojka. - Zbilja je kao koddoktora.

Otkopčala je grudnjak i stala pred Jaromila isturajućisvoje male dojke.

- Probada me, gospodine doktore, ovdje kraj srca.Jaromil ju je gledao ne shvaćajući, a ona je brzo dodala,ispričavajući se:

- Oprostite, vi ste navikli da pregledavate pacijente dokleže. - Legla je na kauč. - Pogledajte, molim vas, što je stim mojim srcem - nastavila je.

Jaromilu nije preostalo drugo nego da prihvati igru;nagnuo se iznad djevojke i položio joj glavu na grudi.Uhom je dodirnuo mekani jastučić dojke i osluškivaopravilne otkucaje iz dubine. Upravo ovako dodiruje jojgrudi liječnik, pomislio je, dok je pregledava izazatvorenih, tajanstvenih vrata ordinacije. Podigao jeglavu, pogledao golu djevojku i kroz tijelo mu jeprostrujao oštar bol - vidio ju je onako kako je vidi stranimuškarac, liječnik. Brzo joj je pokrio rukama grudi (učinioje to kao Jaromil a ne kao doktor) da prekine mučnuigru.

- Zaboga, šta to radite, gospodine doktore! To nesmijete! To nije liječnički pregled! - branila se riđokosa,a Jaromil je osjetio kako ga obuzima bijes. Vidio je licesvoje djevojke kako izgleda u trenutku kad je dodirujutuđe ruke; vidio je kako frivolno protestira, i poželio je da

‘ je udari. U tom trenutku postao je, međutim, svjestanda je uzbuđen pa joj je naglim pokretom svukao gaćice isjedinio se s njom.

Uzbuđenje je bilo tako žestoko da se Jaromilovljubomorom izazvani bijes brzo rasplinuo, pogotovo kadje čuo djevojčino tiho stenjanje (kakav je to predivanosjećaj bio!) i riječi koje će zauvijek ostati dio njihovihnajintimnijih trenutaka:

- Ksavuška, Ksavika, Ksavica!

Nakon toga je mirno ležao kraj nje, nježno joj ljubiorame i bilo mu je lijepo. Lijep trenutak, međutim, nije bionešto čime bi se on mogao zadovoljiti; lijep trenutak zanjega je imao vrijednost samo ako je bio prethodnicalijepe vječnosti; lijep trenutak u ne sasvim čistojvječnosti bio je za njega naprosto laž. Zato je htio da seuvjeri da je njihova vječnost besprijekorno čista, iupitao, više molećivo nego nasrtljivo:

- Reci mi da je ono s liječničkim pregledom bila samoglupa šala.

- Pa naravno! - rekla je djevojka; a šta bi mogla iodgovoriti na takvo glupo pitanje? Samo što to njeno»Pa naravno!« nije moglo zadovoljiti Jaromila.

- Ne bih mogao podnijeti da te dodiruju nečije drugeruke osim mojih - nastavio je. - To ne bih mogaopodnijeti! - Milovao je sitne djevojčine dojke kao da je unjihovoj nedodirljivosti skrivena sva njegova sreća.

Djevojka se (bez ikakve zle namjere) nasmijala.

- A šta da radim kad se razbolim?

Jaromil je znao da je liječničke preglede teško izbjeći ida je njegovo stanovište neodrživo, ali je isto tako dobroznao da će se čitav njegov svijet srušiti ako tuđe rukedodirnu djevojčine grudi. Zato je ponovio:

- Ne, to ne bih mogao podnijeti, shvaćaš li, to ne bihmogao podnijeti.

- Reci onda što da radim ako se razbolim!

- Možeš otići k nekoj liječnici - rekao je tiho i spredbacivanjem.

- Zar se danas može birati? Kao da ne znaš kako toizgleda - raspričala se, gotovo ogorčeno. - Moramo ićiliječniku kome smo određeni. Znaš kakvo je već našezdravstvo… ništa ne možeš birati, moraš slušati! Uzmi,na primjer, one ginekološke preglede…

Jaromilu je zastalo srce, ali je rekao sasvim mirno:

- Zar imaš nekih problema?

- Ne, to je samo preventiva. Zbog raka. To su obavezni

pregledi.

- Šuti, ne želim slušati o tome - rekao je Jaromil i položiojoj ruku na usta. Učinio je to tako naglo da se gotovosam uplašio tog dodira; riđokosa je to mogla shvatiti kaoudarac i naljutiti se. Djevojčine su ga oči, međutim,pokorno promatrale pa nije morao ničim ublažavatinesvjesnu brutalnost svoje geste; to mu se svidjelo, paje rekao:

- Dajem ti na znanje: ako te još jednom netko dotakne,ja te više neću moći dotaknuti, nikad više.

I dalje je držao ruku na njenim ustima; bilo je to prvi putda je surovo dodirnuo neku ženu, i taj ga je osjećajnaprosto opijao. Stegnuo joj je objema rukama vrat, kaoda je davi; pod prstima je osjećao krhkost njenog vrata ipomislio je da je dovoljno stegnuti šake da je uguši.

- Udavit ću te ako te netko dodirne - rekao je, držeći idalje ruke na djevojčinom vratu. Uživao je u osjećaju dataj dodir sadrži i prestanak njenog postojanja. Činilo muse da mu bar u tim trenucima riđokosa potpuno pripada,a divan osjećaj moći ispunio ga je takvom srećom da jeponovo počeo ljubiti djevojku. U ljubavnoj igri nekoliko juje puta okrutno stegnuo, hvatao je rukama oko vrata(pomislio je kako bi bilo divno ugušiti ženu za ljubavnogakta) i nekoliko je puta ugrizao.

Zatim su opet ležali jedno uz drugo, ali ljubavni je činvjerojatno prekratko trajao da iscrpi mladićevoogorčenje. Riđokosa je ležala kraj njega, neudavljena,

živa, sa svojim tijelom koje odlazi na ginekološkepreglede.

- Ne ljuti se na mene - pomilovala ga je po ruci.

- Rekao sam ti da mi se gadi tijelo koje su dodirivalidrugi.

Djevojka je shvatila da se mladić ne šali, pa je žurnorekla:

- Zaboga, sve je to bila samo šala!

- Kakva šala. Sve je to istina!

- Nije istina.

- Kako nije? Istina je, i ja znam da se tu ne može ništaučiniti. Ginekološki su pregledi obavezni i moraš ići nanjih. Ja ti zbog toga ne predbacujem. Samo mi se gaditijelo koje dodiruju drugi, i tu ne mogu ništa.

- Kunem se da ništa od toga nije istina! Nikad nisambila bolesna, samo kao dijete. Nikad ne odlazim doktoru.Dobila sam poziv za ginekološki pregled, ali sam gabacila. Nikad nisam bila na takvom pregledu.

- Ne vjerujem ti.

Morala ga je dugo uvjeravati.

- A što će biti ako te ponovo pozovu?

- Ne boj se, nemaju sređenu evidenciju.

Vjerovao je njenim riječima, ali njegovu gorčinu nije bilomoguće ukloniti materijalnim dokazima. Ama, uopće senije radilo o liječničkim pregledima, radilo se o tome damu izmiče i da mu ne pripada u potpunosti.

- Jako te volim - rekla mu je, ali on nije vjerovao tomkratkom trenutku, htio je vječnost; htio je bar maluvječnost njenog života, a znao je da nije njegova. Bio jesvjestan da nije bila nevina kad ju je upoznao.

- Nepodnošljiva je pomisao da će te netko dodirivati i date je netko dodirivao - rekao je.

- Nitko me nikad neće dodirnuti.

- Ali jest. I to je nepodnošljiva pomisao. Zagrlila ga je.

Odgurnuo ju je.

- Koliko ih je bilo?

- Jedan.

- Lažeš!

- Kunem se da je bio samo jedan.

- Jesi li ga voljela? Zavrtjela je glavom.

- A kako si mogla leći s nekim koga ne voliš?

- Ne muči me - rekla je.

- Odgovori! Kako si mogla?

- Ne muči me. Nisam ga voljela i bilo je strašno.

- Šta je bilo strašno?

- Ne pitaj me.

- Zašto da te ne pitam?

Zaplakala je i kroz suze mu povjerila da je to bio jedanstariji muškarac kod njih na selu, i da je bio odvratan, daju je prisilio (»Ne pitaj, ne pitaj me ništa!«), i da joj jestrašno kad samo pomisli na to (»Ako me voliš, nikad miga ne spominji!«).

Plakala je tako gorko da se Jaromilov gnjev konačnorasplinuo; suze su odlično sredstvo za čišćenje od obe-ščašćenja.

Konačno ju je pomilovao.

- Ne plači - rekao je.

- Ti si moj Ksavica - rekla je. - Uskočio si kroz prozor izatvorio si ga u ormar, od njega će ostati samo kostur, ati ćeš me odnijeti daleko, daleko…

Zagrlili su se i poljubili. Djevojka ga je uvjeravala danikom neće dopustiti da je dodirne, a on je njuuvjeravao da je voli. Zatim su ponovo vodili ljubav,nježno, s tijelima do ruba ispunjenim dušom.

- Ti si moj Ksavica - rekla je kasnije, milujući ga.

- Da, odnijet ću te daleko, nekamo gdje ćeš biti potpunosigurna - rekao je, i dobro je znao kamo će je odnijeti;pripremio je za nju šator pod modrim svodom mira, šatornad kojim lete ptice prema budućnosti a mirisi ploveprema štrajkačima u Marseilleu; ta ima dom koji čuvaanđeo njegovog djetinjstva.

- Znaš šta, htio bih te predstaviti svojoj majci - rekao jojje, s očima punim suza.

Obitelj koja je stanovala u prizemnim prostorijama vileponosila se sve većim trbuhom majke; treće dijete biloje na putu i otac obitelji zaustavio je jednom Jaromilovumajku, da joj kaže kako je nepravedno da dvoje ljudikoristi isti prostor kao petoro. Predložio joj je da imustupi jednu od tri sobe na prvom katu. Majka mu jeodgovorila da to ne dolazi u obzir. Stanar je odgovorioda će u tom slučaju zahtijevati da Narodni odbor ocijenije li stambeni prostor vile pravedno podijeljen. Majka jerekla da će se njen sin ubrzo oženiti i da će onda naprvom katu biti troje, a za kratko vrijeme možda ičetvoro ljudi.

Kad joj je nešto kasnije Jaromil saopćio da bi joj želiopredstaviti svoju djevojku, bila je to dobro došla vijest;stanari će bar vidjeti da njene tvrdnje o skorojJaromilovo j ženidbi nisu bile puko izgovaranje.

Međutim, kad joj je Jaromil priznao da majka djevojkudobro poznaje iz prodavaonice, nije mogla sakriti da jeneugodno iznenađena.

- Nadam se - rekao je ratoborno - da ti ne smeta što jeprodavačica. Pa rekao sam ti da je obična djevojka kojasama zarađuje za život.

Majka se izvjesno vrijeme nije nikako mogla pomiriti smišlju da joj je sin zaljubljen u onu smušenu, neljubaznui nimalo privlačnu djevojku, ali se konačno savladala.

- Ne treba da se ljutiš što me je to iznenadilo - rekla je,spremna da izdrži sve što joj sin priredi.

I tako je došlo do trosatnog, mučnog posjeta; svi su imalitremu, ali je nekako i to prošlo.

- Kako ti se svidjela? - upitao je nestrpljivo majku kad suostali sami.

- Pa sad, svidjela mi se, naravno, zašto mi se ne bisvidjela - odgovorila je, svjesna da ton njenog glasagovori nešto upravo suprotno onome što je rekla.

- Znači, nije ti se svidjela?

- Pa kažem ti da mi se baš svidjela.

- Ne, po tvom glasu osjećam da ti se nije svidjela.Govoriš jedno, a misliš drugo.

Riđokosa je u toku posjeta više puta prekršila pravilaponašanja (prva je pružila majci ruku, prva je sjela zastol, prva je prinijela ustima šalicu kave), pristojnosti(upadala je majci u riječ) i takta (pitala je majku kolikojoj je godina). Kad je majka počela nabrajati te gafove,

uplašila se da će ispasti sitničava (pretjeranoinzistiranje na bontonu sin je osuđivao kaomalograđanštinu), pa je odmah dodala:

- To, naravno, nije ništa što se ne bi moglo popraviti.

Bit će dovoljno da je češće dovedeš ovamo. U našoj ćesredini sve to naučiti, dobit će potreban šlif.

Ipak, u trenutku kad je shvatila da bi tu ružnu, riđu ineugodnu osobu morala redovno viđati u svojoj kući,ponovo je osjetila nesavladiv otpor i rekla umilnimglasom:

- Ne možemo joj zamjeriti što je takva kakva jest.Pokušaj samo zamisliti sredinu u kojoj je odrasla i u kojojradi. Ne bih željela raditi kao prodavačica u takvojradnji. Ljudi sebi svašta dozvoljavaju, moraš svakomeučiniti po volji. Ako šefu padne na pamet da ti seudvara, ne smiješ ga odbiti. Konačno, u takvoj se srediniponeka ljubavna avantura ne shvaća previše ozbiljno.

Promatrala je lice svog sina i primijetila kako postajesve crvenije; vreo val ljubomore prostrujao mu je tijelomi majci se učinilo da u sebi osjeća njegovu vrelinu (kakoda ne osjeti - bio je to onaj isti vreli val koji ju jezapljusnuo kad joj je predstavio riđokosu, tako da bi semoglo reći da su majka i sin stajali jedno prema drugomkao spojene posude napunjene istom jetkomtekućinom). Jaromilovo lice opet je poprimilo dječje crte,pred njom odjednom više nije stajao onaj tuđi isamostalni čovjek već njen voljeni dječak, dječak koji

pati, dijete koje se nekad privijalo uz nju tražeći utjehu.Nije mogla otrgnuti pogled od tog divnog prizora.

Jaromil je, međutim, ustao i otišao u svoju sobu, a onaje uhvatila sebe (nakon što je ostala sama) kako sešakama udara u glavu i poluglasno govori sama sebi:

- Prestani, prestani, ne budi ljubomorna, prestani, nebudi ljubomorna…!

Ipak, što se dogodilo, dogodilo se. Šator sašiven odlagane modre tkanine, šator harmonije kraj kojeg jestra-žario anđeo njegovog djetinjstva, bio je pokidan. Zamajku i sina započelo je razdoblje ljubomore.

Majčine riječi o ljubavnim avanturama koje se neshvaćaju ozbiljno neprestano su mu odzvanjale u glavi.Zamišljao je djevojčine kolege prodavače kako pričajunepristojne viceve, dočaravao sebi onaj kratki prostačkikontakt između onoga koji priča i onoga koji sluša, i toga je strašno mučilo. Zamišljao je kako šef prodavaonicenastoji da se očeše o nju, da joj kao slučajno stisnedojku, ili kako se navikao da je u prolazu pljesne postražnjici, i bjesnio je što se takvi dodiri ne shvaćajupreviše ozbiljno, a za njega znače sve. Jednom, kad jedošao k njoj, primijetio je da se nije zaključala u klozetu.Priredio joj je scenu jer je odmah zamislio kako biizgledalo da se to dogodilo na poslu i da ju je nekimuškarac zatekao kako sjedi na školjci.

Kad god bi riđokosoj povjerio što ga muči, ona bipronašla način da ga nježnošću ili zakletvama smiri, ali

bilo je dovoljno da na trenutak ostane sam u svojoj sobipa da se javi misao kako nema nikakvih garancija da jeriđokosa, tješeći ga, govorila istinu. Zar je, u stvari, onsam ne prisiljava da mu laže? Nije li, reagirajući onakoljutito na glupi liječnički pregled, jednom zauvijekonemogućio da mu kaže što misli?

Gdje je sad ono prvo vrijeme kad je bilo veselo voditiljubav i kad joj je bio beskrajno zahvalan za spontanosti sigurnost s kojom ga je izvela iz labirinta dječačkenevinosti! Sada je to za što joj je nekad bio zahvalanpodvrgavao mučnoj analizi; bezbroj se puta u mislimavraćao na onaj bestidni dodir njene ruke kojim ga je, kadje bio prvi put s njom, onako divno uzbudila. Sada je nato gledao sumnjičavo; nemoguće je, govorio je sam sebi,da je prvi put u životu dodirnula na taj način upravonjega. Već to što se odlučila na takvu bestidnu gestuprilikom prvog sastanka, pola sata nakon što su seupoznali, znači da je to za nju bila sasvim obična,mehanička gesta.

To je bilo užasno. Bio se, doduše, već pomirio s tim daje imala drugog muškarca prije njega, ali samo zato štoje iz djevojčinih riječi izveo zaključak da se radilo onekoj mučnoj, nesretnoj vezi u kojoj je igrala uloguiskorištene žrtve. To je kod njega izazivalo sažaljenjekoje je u izvjesnoj mjeri otapalo ljubomoru. Ali ako jedjevojka za trajanja te veze naučila onaj bestidni dodir,onda to nije mogla biti sasvim neuspjela veza. Pa tagesta u sebi nosi previše mnogo radosti, ta gesta sadržičitavu malu ljubavnu priču!

Bila je to tema previše bolna da bi se usudio o njojgovoriti, jer mu je već samo spominjanje prethodnogljubavnika bilo nepodnošljivo. Zato je nastojaozaobilaznim putem otkriti porijeklo onog dodira na koji jeneprestano mislio (a također ga stalno iznovadoživljavao, jer je riđokosa u njemu nalazila posebnozadovoljstvo), dok konačno nije našao smirenje uzaključku da velika ljubav, ljubav koja dolazineočekivano, kao udar groma, naglo oslobađa ženu svihtabua i svakog stida pa se, upravo zato što je čista inevina, predaje svom ljubavniku sa žarom neke lakežene. I ne samo to, ljubav u njoj otvara takvu riznicuneočekivanih inspiracija da njeni spontani postupcimogu podsjećati na postupke iskusne, razvratne žene.Genij ljubavi u trenutku nadoknađuje svako iskustvo.Bilo je to, činilo mu se, divno i pronicavo objašnjenjedjevojčinog postupka; u takvom svjetlu njegova dragapretvarala se u pravu sveticu ljubavi. A onda mu jejednog dana kolega s fakulteta rekao:

- Kakva ti je ono sirotica s kojom sam te sinoć vidio?Odrekao se djevojke kao Petar Krista; slučajna znanica,rekao je i s visoka odmahnuo rukom. Ali kao PetarKristu, i on je djevojci u dubini duše ostao vjeran.Nastojao je da se što manje pojavljuje s njom na ulici ida ih nitko ne vidi zajedno, ali se u duši nije slagao sasvojim kolegom i prestao se družiti s njim. Dirnula ga jepomisao da njegova djevojka nosi jeftine, nelijepehaljine, i u tome je vidio ne samo njenu vrlinu (vrlinujednostavnosti i siromaštva) nego prvenstveno vrlinuSvoje vlastite ljubavi. Nije teško, govorio je sebi, voljetineku upadljivu, dotjeranu, savršeno obučenu ženu;

takva je ljubav tek beznačajan refleks koji ljepotaautomatski izaziva u čovjeku. Velika ljubav, nasuprottome, stvara voljeno biće transformirajući nesavršenokoje je, uostalom, utoliko ljudskije ukoliko jenesavršenije.

Jednog dana, kad joj je opet (vjerojatno poslije nekezamorne svađe) izjavljivao ljubav, rekla mu je:

- I tako ne znam šta si našao na meni. Ima toliko ljepšihdjevojaka.

Planuo je i rekao joj da ljepota i ljubav nemaju ničegzajedničkog. Rekao je da na njoj voli upravo ono štoostali smatraju ružnim, i potpuno izvan sebe počeo točak i nabrajati; njene sitne, uboge dojke, rekao je, svelikim hrapavim bradavicama, izazivaju više sažaljenjenego zanos; lice joj je pjegavo, kosa riđa, tijelo mršavo,ali upravo je zato voli.

Riđokosa je zaplakala jer je dobro shvatila činjenice(uboge dojke, riđa kosa), a loše shvatila misao.

Jaromil je, međutim, bio ponesen svojom mišlju; plačdjevojke koja pati zbog svoje ružnoće grijao ga je unjegovoj osamljenosti i nadahnjivao ga. Govorio je sebikako će čitav život posvetiti tome da je oduči od togplača i uvjeri je u svoju ljubav. U toj provali osjećaja, injen nekadašnji ljubavnik bio je za njega samo jedan odružnih detalja koji voli na njoj. Bilo je to zaistazadivljujuće ostvarenje volje i misli; Jaromil je biosvjestan toga i počeo je pisati pjesmu.

Pričajte mi o onoj na koju mislim stalno (bio je to stihkoji se vraćao kao refren), pričajte kako starost iscrtavajoj bore (ponovo je htio da bude njegova u čitavoj svojojljudskoj vječnosti), pričajte mi o vremenu kad je bilamala (htio je ne samo njenu budućnost nego i prošlost),dajte da pijem suze što ih je isplakala (posebno snjenom tugom koja ga je oslobađala vlastite tuge),pričajte o ljubavima što mladost joj uzeše, o svemu štorukama svojim dodirnuše, o svemu što ružnimproglasiše, sve ljubit ću ja; (a nešto dalje:) Ništa na tijelunjenom, u njenoj duši nema, ni tako bolnih, mračnihuspomena, što iskapit neću…

Jaromil je bio oduševljen onim što je napisao, jer mu sečinilo da je umjesto velikog plavičastog šatoraharmonije, nestvarnog prostora u kome su izbrisane svesuprotnosti, gdje majka sjedi sa sinom i snahom zajednim stolom mira, našao drugi dom apsolutnog,apsolutnog surovije i pravednije vrste. Ako, naime, nepostoji apsolutno čistoće i mira, postoji apsolutnoneizmjernih osjećaja, u kojem se sve prljavo i stranorastvara kao u kemijskom otapalu.

Bio je oduševljen tom pjesmom iako je znao da jenijedne novine neće štampati, jer nema ničegzajedničkog s radosnom epohom socijalizma. Napisao juje za sebe i riđokosu, i to je bilo dovoljno. Kad joj jepročitao svoje stihove, bila je potresena do suza, ali iuplašena zbog toga što se u pjesmi opet spominjenjena ružnoća, što se govori o tome kako ju je netkopipao i kako će ostarjeti.

Djevojčina zbunjenost nije smetala Jaromilu. Naprotiv,uživao je u njoj i želio da traje što duže, da što dužerazuvjerava djevojku. Na nesreću, ona kao da nije imalanamjeru da se previše zadržava na toj temi, počela jegovoriti o drugim stvarima.

Jaromil joj je mogao oprostiti što ima uboge dojke (to joju stvari nikad nije zamjerao), i što su je dodirivale tuđeruke, ali jedno nije mogao - nije joj mogao oprostiti njenugovorljivost. Upravo joj je bio pročitao nešto u što je uniočitavog sebe, svu svoju strast, osjećaje, krv, a ona jetrenutak nakon toga počela veselo pričati o nečemudesetom.

Da, mogao je baciti sve njene mane u rastvor svojeljubavi koji otapa sve, ali samo pod jednim uvjetom: daona sama poslušno legne u taj rastvor, da boravi samou toj kadi ljubavi, da ni jedna njena misao ne pobjegneiz te kade, da potpuno zaroni u njegove misli i riječi, dapotpuno zaroni u njegov svijet i da ni djelićem svojihmisli ili svog tijela ne bude u nekom drugom svijetu.

A ona je umjesto toga opet pričala, i ne samo što jepričala nego je pričala o svojoj obitelji, o onome što jeJaromil od svega u vezi s njom najmanje volio, jer nijeznao kako da joj se suprotstavi. Ta obitelj nije mu činilaništa nažao, bila je to čak proleterska obitelj, obitelj izmase, ali Jaromil je osjećao potrebu da joj sesuprotstavi, jer je riđokosa, posvećujući joj svoje misli,neprestano iskakala iz kupke koju je za nju priredio, izotopine njegove ljubavi.

Bio je opet prisiljen da sluša priče o njenom ocu (staromiscrpljenom radniku iz provincije), o njenoj braći isestrama (to nije obitelj, to je zečinjak, govorio je u sebiJaromil: dvije sestre, četiri brata!), a posebno o jednomod braće (zvao se Jan i bio je neka čudna ptičica, prijefebruarske revolucije bio je šofer jednog ministraneprijateljski raspoloženog prema komunistima). Ne, tonije bila samo obitelj, bila je to strana i njemu mrskasredina čije perje riđokosa još nije otresla sa sebe, perjekoje je čini stranom i zbog kojeg nije potpuno i samonjegova. Taj brat Jan, ni on nije bio samo brat negoprvenstveno muškarac koji je živio u njenoj blizini punihosamnaest godina, muškarac koji poznaje bezbrojnjenih sitnih intimnosti, muškarac koji je koristio istinužnik (koliko li je puta samo zaboravila da sezaključa!), muškarac koji je pratio promjene na njoj dokse pretvarala u ženu, muškarac koji ju je sigurno mnogoputa vidio golu…

Moraš biti moja, spremna da umreš na mukama akobudem tako htio pisao je bolesni, ljubomorni Keatssvojoj Fanny, a Jaromil, ponovo kod kuće u svojojnekadašnjoj dječjoj sobi, piše stihove da se smiri. Mislina smrt, to veliko naručje u kojem se sve smiruje;razmišlja o smrti čvrstih ljudi, velikih revolucionara, iosjeća potrebu da napiše tekst pogrebnog marša koji bibio izvođen na sahranama komunista.

Smrt u to vrijeme, u vrijeme obavezne radosti, bila jetakođer jedna od zabranjenih tema. Jaromil je, međutim,bio uvjeren da bi on (ta i ranije je pisao divne stihove osmrti, bio je na svoj način stručnjak za ljepotu smrti)

znao pronaći onaj posebni rakurs iz kojeg smrt ne biizgledala morbidno, kako se obično događa. Osjećao sesposobnim napisati socijalističke stihove o smrti.

Razmišlja o smrti velikog revolucionara; kao sunce kadzađe za planinu, umire borac..

Piše pjesmu pod naslovom Epitaf. Ah, ako umrijetitreba, nek’ to bude s tobom, ljubavi, u plamenu,pretvoren u žar, u žar…

Lirika je predio u kojem svaka tvrdnja postaje istinita.Liričar je jučer rekao Život je uzaludan kao plač, danasŽivot je veseo kao smijeh, i svaki put je rekao istinu.Danas će reći Sve svršava i pada u tišinu, sutra Sve jevječno i vječno odzvanja, i točno je jedno i drugo. Liričarne mora ništa dokazivati, jedini dokaz je zanosdoživljaja.

Genij lirike je genij neiskustva. Pjesnik ne zna mnogo osvijetu, ali riječi koje teku iz njega svrstavaju se uprekrasne skupine, konačne kao kristal. Pjesnik jenezreo čovjek, ali njegov stih nosi u sebi moćproročanstva pred kojim i sam ostaje zapanjen.

Ah, moja vodena ljubavi pročitala je nekad majka uJaromilovoj prvoj pjesmi i pomislila (gotovo postiđena)da njen sin zna o ljubavi više nego ona. Nije znala ništao tome kako je promatrao Magdu kroz ključanicu,vodena ljubav bila je za nju nešto mnogo općenitije,neka tajanstvena kategorija ljubavi, pomalonerazumljiva, čiji je smisao mogla samo odgonetati, kao

što nastojimo odgonetnuti smisao Sibilinih rečenica.

Možemo se rugati pjesnikovoj nezrelosti, ali mu semoramo i diviti - na njegovim riječima blistaju kapi štosu kanule sa srca i oplemenjuju stih aureolom ljepote.Tu kap, međutim, nije morao istisnuti iz srca neki istinskidoživljaj, i ponekad mu se čak čini da pjesnik cijedisvoje srce kao kuharica razrezan limun. Jaromil se,iskreno rečeno, nije previše uzrujavao zbog štrajkača uMarseilleu, ali kad je pisao pjesmu o svojoj ljubaviprema njima, bio je iskreno dirnut i tim svojim osjećajimaobilno je prelio svoje riječi, pretvarajući ih tako u krvavuistinu. U toj istini (istini o samom sebi) zaboravljao je navlastitu slabost, vlastite muke i ljubomoru.

Liričar pjesmama slika svoj autoportret; kako, međutim,nijedan portret nije vjeran, možemo s istim pravom rećida pjesmama slika svoje novo lice.

Slika novo lice? Da, čini ga izrazitijim, jer ga mučineodređenost vlastitih crta; sam sebi izgleda razljeven,bezizražajan, nikakav; čezne da stvori svoj novi lik;čezne da fotografski razvijač pjesme učini crte njegovoglica oštrijim.

Pjesma je za njega utoliko značajnija što živi životsiromašan događajima. U stihove materijalizirani svijetnjegovih osjećaja i snova često je veoma buran inadoknađuje dramatiku akcija koja mu je uskraćena.

Da bi se, međutim, mogao odjenuti u svoj portret i snjim izići u svijet, portret mora biti izložen, pjesma

objavljena. Rude pravo je, doduše, štampalo većnekoliko Jaromilovih pjesama, ali on time nije biozadovoljan. U popratnim pismima obraćao sepovjerljivim tonom nepoznatom uredniku jer ga je htionatjerati da mu odgovori, htio se upoznati s njim.Međutim (to je bilo gotovo ponižavajuće!), i kad su muštampali pjesme nikome nije bilo stalo da ga upoznakao čovjeka i primi u svoj krug; urednik na njegovapisma nikad nije odgovorio.

Ni način na koji su kolege primile njegove pjesme nijebio u skladu s njegovim očekivanjima. Da je pripadaoelitnom krugu suvremenih pjesnika koji su nastupali napriredbama i čije su fotografije objavljivali ilustriranitjednici, možda bi stekao popularnost među studentimasvoje godine. Onih nekoliko pjesama izgubljenih nastranicama dnevnog lista privuklo je tek kratkotrajnupažnju, i kolege pred kojima je bila politička ilidiplomatska karijera počele su gledati na Jaromila višekao na čovjeka nezanimljivo čudnog, nego čudnozanimljivog.

A Jaromil je tako neizmjerno čeznuo za slavom! Žudioje za njom kao svi pjesnici: O slavo, moćno božanstvo,neka me nadahne tvoje veliko ime i neka te stihovi mojiosvoje molio se Victor Hugo. »Ja sam pjesnik, velikpjesnik i jednog će me dana voljeti čitav svijet« trebada govorim sebi i tako se molim pred svojimnedovršenim nadgrobnim spomenikom, tješio se JifiOrten.

Opsjednutost željom za divljenjem nije mana koja ide uz

pjesnički talent (za što bismo je proglasili kodmatematičara ili arhitekta), nego predstavlja bitan dionadarenosti za liriku, onoga što neposredno definiraliričara; liričar je, naime, onaj tko pokazuje svijetu svojautoportret pokretan željom da njegovo lice, naslikanona platnu stihova, bude voljeno i obožavano.

Moja je duša egzotičan cvijet posebnog nervnog mirisa.Veoma sam nadaren, možda i genij, pisao je u svomdnevniku Jifi Wolker i Jaromil, ogorčen šutnjom urednikalista, odabrao je nekoliko pjesama i poslao ihnajuglednijem književnom časopisu. Kakva sreća!Nakon četrnaest dana dobio je odgovor da su njegovistihovi povoljno ocijenjeni i poziv da posjeti redakciju. Zataj posjet pripremao se temeljito, kao prije izvjesnogvremena za sastanak s djevojkom. Odlučio je da se upravom smislu riječi predstavi urednicima, i zato jenajprije pokušao da sam sa sobom raščisti tko je ustvari; tko je kao čovjek, tko je kao pjesnik, kakav mu jeprogram, od čega je krenuo, što je savladao, što voli ašto mrzi. Konačno je uzeo olovku i papir i u glavnimcrtama skicirao svoje nazore, svoja stanovišta, svojerazvojne faze. Ispisao je tako nekoliko stranica i jednogdana pokucao na vrata redakcije.

U redakciji je za stolom sjedio mršav muškarac s nao-čarima i upitao ga što želi. Jaromil je rekao svoje ime, aurednik ga je ponovo upitao što želi. Jaromil je ponovo(ovog puta razgovjetnije i glasnije) rekao svoje ime.Urednik mu je odgovorio kako mu je drago što ga jeupoznao, ali da bi ipak rado čuo što želi. Jaromil jerekao kako je poslao redakciji svoje stihove i zauzvrat

dobio poziv da posjeti redakciju. Urednik mu je objasnioda se poezijom bavi njegov kolega koji je trenutnoodsutan. Jaromil je odgovorio kako je to šteta, jer bivolio znati kad će njegove pjesme biti štampane.

Urednik je izgubio strpljenje, ustao, uhvatio Jaromilapod ruku i odveo ga do velikog ormara. Otvorio je ormari pokazao mu svežnjeve papira naslagane na policama.

- Dragi moj druže, svakog dana prosječno dvanaestnovih autora šalje nam svoje stihove. Koliko je togodišnje?

- Ne bih mogao napamet izračunati - odgovorio jezbunjeno Jaromil kad je urednik počeo inzistirati naodgovoru.

- Četiri tisuće trista osamdeset novih pjesnika godišnje.Bi li želio putovati u inozemstvo?

- Zašto ne - rekao je Jaromil.

- Onda piši dalje - rekao mu je urednik. - Siguran samda ćemo prije ili kasnije početi izvoziti pjesnike. Drugezemlje izvoze montere, inžinjere, žito ili ugljen, ali našenajveće bogatstvo jesu pjesnici. Češki liričari udarit ćetemelje poeziji zemalja u razvoju. Naša privreda dobitće u zamjenu za pjesnike skupe mjerne instrumente ibanane.

Nekoliko dana kasnije majka je rekla Jaromilu da ga jetražio podvornikov sin.

- Rekao je da ga potražiš u policiji. I da ti kažem da tičestita na objavljenim pjesmama.

Jaromil je pocrvenio od radosti.

- Zaista je to rekao?

- Rekao je. Kad je odlazio, rekao je doslovno: »Kažitemu da mu čestitam na objavljenim pjesmama. Nemojtezaboraviti da mu to kažete.«

- To me zbilja raduje, da, to me zbilja raduje - rekao jeJaromil, posebno naglašavajući riječi. - Ja, u stvari, ipišem stihove upravo za ljude kakav je on, a ne za neketamo urednike. Ni stolar ne pravi stolove za stolare,nego za ostale ljude.

I tako je jednog dana ušao u veliku zgradu Državnesigurnosti, prijavio se kod portira s pištoljem naopasaču, čekao neko vrijeme u predvorju i konačnostisnuo ruku starom drugu, koji je sišao niz stepenice iveselo ga pozdravio. Otišli su u njegovu kancelariju, ipodvornikov je sin već po četvrti put rekao:

- Čovječe, nisam ni slutio da imam tako slavnogškolskog druga. Stalno sam govorio sebi on je, te nijeon, a onda sam zaključio da tvoje ime nije tako često…

Odveo je Jaromila u hodnik do velike ploče pod staklomna kojoj je bilo pričvršćeno nekoliko fotografija (vježbepolicajaca sa psima, policajci na streljani, skakanjepadobranom), nekoliko oglasa, a između svega toganovinski izrezak s Jaromilovom pjesmom. Izrezak je bio

dekorativno uokviren crvenim tušem i posebno seisticao na panou.

- Šta kažeš na ovo? - upitao ga je podvornikov sin, aJaromil nije rekao ništa; bio je sretan. Bilo je to prvi putda vidi svoju pjesmu kako živi nezavisno od njega,svojim vlastitim životom.

Podvornikov ga je sin uhvatio ispod ruke i odveo natragu svoj ured.

- Eto vidiš, ti sigurno nikad ne bi pomislio da policajcičitaju i pjesme - nasmijao se.

- A zašto i ne bi - rekao je Jaromil, koga je oduševilaspoznaja da njegove stihove ne čitaju usidjelice negomuškarci s pištoljem na stražnjici. - Zašto ne bi,današnji policajci nisu ono što su bili batinaši u službiburžoaske republike.

- Ti sigurno misliš kako policija i poezija nemaju ničegzajedničkog, ali nije tako - razvijao je podvornikov sinsvoju misao. I Jaromil je nastavio razvijati svoju misao:

- Ni današnji pjesnici nisu ono što su pjesnici bili nekad.Nisu više razmaženi mekušci.

- Upravo zato što se bavimo teškim poslom (nemašpojma kako je težak, prijatelju), ponekad nam jepotrebno nešto nježnije - nastavio je podvornikov sin. -Čovjek ponekad jedva izdrži ono što je prisiljen da radi.

Zatim ga je pozvao (radno je vrijeme bilo pri kraju) da

svrate u pivnicu preko puta i popiju po kriglu.

- Čovječe, u mom poslu nema šale - nastavio je, skriglom u ruci. - Sjećaš li se što sam ti posljednji putrekao o onom Židovu? Već je u ćuzi. Kakve je samosvinjarije radio!

Jaromil, naravno, nije imao pojma da je niski crnimuškarac, vođa kružoka mladih marksista, uhapšen;nekako je neodređeno osjećao da se hapsi, ali nije znaoda je uhapšeno na tisuće ljudi, među njima mnogokomunista, da su u zatvoru podvrgavani mučenju i dasu optužbe protiv njih najvećim dijelom iskonstruirane.Zato je na tu vijest mogao reagirati samo iznenađenjemlišenim svakog osobnog stava i ocjene, ali s određenomdozom zaprepaštenja i suosjećanja. Podvornikov sin bioje zato prisiljen da ga energično upozori:

- Tu nikakvoj sentimentalnosti nema mjesta. Jaromil seuplašio jer mu se učinilo da mu podvornikov sin opetizmiče, da je opet negdje ispred njega.

- Ne treba da se čudiš što ga žalim. Tome se teškooduprijeti. Ali u pravu si, sentimentalnost bi nas moglaskupo stajati.

- Veoma skupo - rekao je podvornikov sin.

- Nitko od nas ne želi biti bezdušan - rekao je Jaromil.

- Ne, to nikako - suglasio se podvornikov sin.

- Bilo bi, međutim, najbezdušnije kad ne bismo imali

odvažnosti da budemo bezdušni prema bezdušnima -rekao je Jaromil.

- Naravno - rekao je podvornikov sin.

- Nema slobode za neprijatelje slobode. To je okrutno,znam, ali tako mora biti.

- Mora - potvrdio je podvornikov sin. - O tome bih timogao dugo pričati, samo što ne mogu i ne smijem. Svesu to, prijatelju, državne tajne, pa ni vlastitoj supruzi nesmijem reći ništa o onome što radim.

- Znam - rekao je Jaromil. - Razumijem. - Ponovo jeosjetio da zavidi svom drugu na njegovom muškompozivu, na tajnama i supruzi, na tome što pred njommora kriti te tajne i što se ona mora pomiriti s tim;zavidio mu je na pravom životu čija ga okrutna ljepota (idivna okrutnost) stalno nadmašuje (uopće nije mogaoshvatiti zašto su uhapsili niskog crnokosog muškarca,znao je samo da je tako moralo biti), zavidio mu je napravom životu u koji on sam (sad je, licem u lice sasvojim vršnjakom, ponovo postao toga svjestan) još nijestupio.

Zavist je natjerala Jaromila da se zamisli, a podvornikovmu se sin zagledao u oči (usta su mu se razvukla ujedva primjetan, tup osmijeh) i počeo recitirati stihovekoje je izvjesio na panou u hodniku; znao je čitavupjesmu napamet i nije ispustio niti jedno slovo. Jaromilnije znao što da radi sa sobom (njegov školski drug nina trenutak nije skrenuo pogled), pocrvenio je (taj naivni

nastup njegovog druga bio mu je prije svega mučan), aliosjećaj sreće i ponosa bio je višestruko jači od stida -podvornikov sin zna i voli njegove stihove! Njegove supjesme, prema tome, ušle u svijet pravih muškaracaprije njega, umjesto njega, kao njegovi izaslanici iprethodnica! Na oči su mu navrle suze blaženstva iopijenosti; postiđen, oborio je glavu.

Podvornikov je sin završio recitiranje, ali je i dalje gledaoJaromilu ravno u oči. Zatim mu je ispričao kako se utoku cijele godine u jednoj lijepoj vili pored Pragaodržavaju kursevi za mlade pripadnike Službesigurnosti i da organizatori povremeno pozivaju narazgovor razne zanimljive ljude.

- Htjeli bismo pozvati jedne nedjelje i neke pjesnike.Prirediti veliko veče poezije.

Naručili su još po jedno pivo i Jaromil je rekao:

- Lijepo je što upravo policajci priređuju večeri poezije.

- A zašto ne bi? Čega ima čudnog u tome?

- Naravno, čega ima čudnog u tome - rekao je Jaromil. -Policija, poezija, možda to više ide jedno s drugim negošto ljudi misle.

- Zašto ne bi išlo jedno s drugim? - upitao jepodvornikov sin.

- Zašto ne bi? - rekao je Jaromil.

- Naravno, zašto ne bi - rekao je podvornikov sin iizjavio da bi među pozvanim pjesnicima želio vidjeti iJaromila.

Jaromil se u početku opirao, ali je na kraju pristao; gle,kad već literatura oklijeva da pruži svoju krhku(bolesnu) ruku njegovim stihovima, pruža im ruku (grubui žulje-vitu) sam život.

Zadržimo ga još nekoliko trenutaka pred očima, kakosjedi uz pivo s podvornikovim sinom; iza njega je, udaljini, zaokružen svijet njegova djetinjstva, a pred njim,u liku nekadašnjeg školskog druga, svijet akcije,nepoznat svijet kojeg se boji a kojem očajnički teži.

Ta slika sadrži u sebi osnovnu situaciju karakterističnuza nezrelost; lirika je način kako se suočiti s tomsituacijom. Čovjek istjeran iz sigurnog skloništadjetinjstva, žudi da stupi u svijet, ali kako ga seistovremeno plaši, stvara od vlastitih stihova umjetnisvijet, nadomjestak za svijet. Pušta da njegove pjesmekruže oko njega kao planete oko sunca, postaje središtemalog svemira u kojem nema ničeg stranog, u kojem seosjeća kod kuće, kao dijete u majci, jer je sve oko njegastvoreno od iste materije, od njegove duše. Tu možeostvariti sve što je »napolju« teško ostvarljivo; tu može,kao student Wolker, marširati s proleterima u. revolucijui, kao dječak Rimbaud, bičevati svoje »male ljubavnice«,ali ni mase ni ljubavnice nisu tu od neprijateljskematerije tuđeg svijeta nego od materije njegovihvlastitih snova, one su on sam i ne narušavaju jedinstvosvemira koji je izgradio za sebe.

Sigurno znate onu prekrasnu Ortenovu pjesmu odjetetu koje je bilo sretno u majčinom tijelu, pa svojerađanje shvaća kao strašnu smrt, smrt punu svjetlosti istrašnih lica, te se želi vratiti natrag, natrag u majku,natrag za preslatkim mirisom.

U nezrelom muškarcu još vrlo dugo živi čežnja zasigurnošću i skladom onog svemira koji je u majciispunjavao sam sobom, a živi u njemu i strepnja (iligroza) od svijeta odraslih, svijeta relativnosti u kojem segubi kao kap u moru tuđine. Zato su mladi strastvenimonisti, izaslanici apsolutnog; zato liričar sanjarećistvara vlastiti svemir stihova; zato mladi revolucionarželi apsolutno nov svijet iskovan od jedne jedine jasnemisli; zato ne podnosi kompromis ni u ljubavi ni u politici;pobunjeni student izvikuje kroz povijest svoje sve iliništa, a dvadesetogodišnji Victor Hugo bjesni kad vidikako Adele Foucher, njegova zaručnica, podiže nablatnom pločniku suknju tako da joj se vide gležnjevi.Mislim da je stid važniji od suknje, predbacuje joj ustrogo intoniranom pismu i prijeti joj: Vodi računa oovome što ti kažem ako ne želiš da išćuškam prvogdrznika koji se usudi da te pogleda!

Kad čuje takvu patetičnu prijetnju, svijet se odraslihzagrcava od smijeha. Pjesnika ranjava i izdaja gležnjaljubavnice i smijeh gomile, i drama lirike i svijeta počinje.

Svijet odraslih, naime, zna da je apsolutno tek privid, daništa ljudsko nije veliko ni vječno pa da je naprostonormalno da brat i sestra spavaju u istoj prostoriji;Jaromila to, međutim, muči! Riđokosa mu je saopćila da

će njen brat doputovati u Prag i tjedan dana stanovatikod nje. Čak ga je zamolila da je za to vrijeme neposjećuje. To je bilo već previše, i glasno se pobunio; tane može se pomiriti s tim da se zbog nekog čovjeka(prezirno ga je nazvao »nekim čovjekom«) odrekne natjedan dana svoje drage!

- Nemaš prava da mi predbacuješ! - branila se riđokosa.- Mlađa sam od tebe a sastajemo se uvijek kod mene.Kod tebe se ne smijemo sastajati!

Jaromil je bio svjestan da je riđokosa u pravu, a to jesamo povećalo njegovo neraspoloženje. Ponovo seosjetio postiđen zbog svoje nesamostalnosti i,zaslijepljen bijesom, istog je dana saopćio majci (s dotada nečuvenom oštrinom) da će svoju djevojku odsaddovoditi kući jer nigdje ne može biti s njom nasamo.

Kako su slični jedno drugom, majka i sin! Oboje supodjednako opsjednuti nostalgijom za monističkim rajemjedinstva i harmonije; on želi krenuti za preslatkimmirisom majčinih dubina, a ona (stalno i uvijek nanovo)želi da bude taj preslatki miris. Kako je sin rastao, takoje nastojala da i dalje ostane obavijena oko njega kaonaručje od zraka; prihvaćala je sve njegove nazore;priznala je modernu umjetnost, izjasnila se zakomunizam, vjeruje u slavu svog sina, zgraža se naddvoličnošću profesora koji su jučer govorili jedno adanas govore drugo. Zeli da zauvijek ostane njegovomotač, želi da bude od iste materije kao i on.

Samo, zar bi zagovornica harmoničnog jedinstva mogla

prihvatiti stranu materiju druge žene?

Jaromil je po izrazu njenog lica zaključio da se ne slaže,ali nije popustio. Da, želi da ide za preslatkim mirisom,traži stari majčinski svemir, ali već odavno ga ne traži umajci; u traženju izgubljene majke najviše mu smetaupravo majka.

Shvatila je da sin neće popustiti, pa je kapitulirala;riđokosa se našla prvi put sama s Jaromilom u njegovojsobi, što bi bilo zaista prekrasno da oboje nisu bilistrahovito nervozni; majka je, doduše, bila otišla u kino,ali je nekako neprestano bila uz njih. Činilo im se da ihčuje, pa su govorili mnogo tiše nego obično, a kad jeJaromil pokušao zagrliti djevojku, njeno tijelo ostalo jeukočeno i bilo mu je jasno da je bolje ne navaljivati.Tako im je, umjesto u uobičajenim radostima, taj danprošao u napetom iščekivanju, u promatranju kazaljkesata koja je najavljivala skori majčin povratak. IzJaromilove sobe bilo je, naime, moguće izići samo kroznjenu sobu, a riđokosa nije ni za što na svijetu htjela dase s njom sretne. Zato je otišla bar pola sata prijenjenog povratka, a Jaromil je ostao veoma lošeraspoložen.

Sve je to, međutim, samo učvrstilo njegovu upornost.Shvatio je da je njegov položaj u kući u kojoj živi postaonesnošljiv; to nije njegov dom, to je majčin dom i on je unjemu samo stanar. Ta pomisao rodila je u njemutvrdoglav prkos. Ponovo je pozvao riđokosu i dočekao jeu izuzetno govorljivom raspoloženju, pokušavajući daenergično razbije nelagodnost koja ih je posljednji put

sputavala. Kupio je čak i flašu vina, a kako nisu bilipriviknuti na alkohol, ubrzo su dospjeli u stanje u komeje bilo lakše zaboraviti svagdje prisutnu majčinu sjenu.

Majka se cijelog tjedna vraćala kući kasno uvečer, kakoje to Jaromil želio, i činila je čak više nego što je želio -ostajala je izvan kuće i u danima kad to nije tražio odnje. To nije bila ni dobra volja ni dobro promišljenustupak, bio je to protest. Njeni kasni dolasci trebalo jeda budu očigledni dokazi Jaromilove bezdušnosti,trebalo je da pokažu kako sin s njom postupa kao da jegospodar u kući, kako je maltretira, kako joj ne da ni damirno sjedi s knjigom u svojoj sobi kad se umorna vrati sposla.

U ta duga popodneva i večeri što ih je provodila izvankuće majka, na nesreću, nije imala prilike da ode knekom muškarcu, jer je kolega koji joj se udvarao biodigao ruke od uzaludnih pokušaja, pa je odlazila u kino,u kazalište, pokušavala (s malo uspjeha) da ponovouspostavi veze s nekim napola zaboravljenimprijateljima, i s nekim gorkim zadovoljstvom nastojala dase uživi u osjećaje žene koju, nakon što je izgubilaroditelje i muža, rođeni sin tjera iz kuće. Sjedila je umračnoj dvorani, na platnu ispred nje ljubili su senepoznati ljudi, i suze su joj tekle niz lice.

Jednog dana vratila se kući nešto ranije nego obično,spremna da se drži uvrijeđeno, da sinu ne odgovori nina pozdrav. Kad je ušla u svoju sobu, krv joj je udarila uglavu prije nego što je stigla za sobom zatvoriti vrata -iz Jaromilove sobe, s mjesta udaljenog tek nekoliko

metara od nje, dopiralo je glasno, ubrzano disanjenjenog sina isprekidano uzdisanje žene.

Bila je nesposobna da se pokrene, a istovremeno jepomislila kako ne može tu stajati i slušati ljubavneuzdisaje, jer bi to bilo kao da stoji kraj njih, kako da ihgleda (ona ih je u tom trenutku u mislima i vidjela, jasnoi razgovijetno), što bi bilo neizdrživo. U njoj se podigaoval bezumnog gnjeva, utoliko žešćeg što je odmahpostala svjesna da je bespomoćna. Nije mogla ni vikati,ni lupati, ni razbijati namještaj, ni ući k njima i napasti ih,nije mogla učiniti ništa, samo stajati i slušati ih.

U tom trenutku djelić zdravog razuma koji je preostao unjoj sjedinio se s valom gnjeva u novi, pomamni valnadahnuća. Kad je riđokosa u susjednoj sobi ponovouzdahnula, majka je uzviknula brižnim glasom:

- Jaromile, zaboga, što je gospođici?

Uzdasi u susjednoj sobi naglo su utihnuli a majka jepotrčala prema kućnoj apoteci, uzela jednu flašicu iponovo otrčala do vrata Jaromilove sobe. Pritisnula jekvaku; vrata su bila zaključana.

- Zaboga, ne plašite me, što se dogodilo? Što jegospođici?

Jaromil je stezao rukama djevojčino tijelo, uzdrhtalo odstraha, i rekao:

- Ništa nije, ništa…

- Da gospođici nije zlo?

- Da, zlo joj je - odgovorio je.

- Otvori, dat ću joj kapi - rekla je majka i ponovopritisnula kvaku na zaključanim vratima.

- Pričekaj - rekao je sin i brzo ustao od djevojke.

- Takvi bolovi - rekla je majka. - To je strašno…!

- Odmah, odmah - rekao je Jaromil, žurno navlačećihlače; preko djevojke je prebacio pokrivač.

- Želudac, zar ne? - pitala je majka kroz zaključanavrata.

- Da - rekao je Jaromil i napola otvorio vrata da uzmeod majke flašicu s kapima.

- Pa pustit ćeš me unutra, valjda - rekla je majka. Nekineobjašnjivi bijes tjerao ju je sve dalje i dalje; nijedopustila da je spriječi i ušla je u sobu. Prvo što jeprimijetila bio je grudnjak bačen na stolicu i ostalodjevojačko rublje. Zatim je ugledala djevojku; zgrčenapod pokrivačem, bila je zaista blijeda kao da je bolesna.

Više se nije mogla povući, i sjela je do nje.

- Šta vam je? Čim sam ušla, čula sam kako jaučete,jadnice mala… - Odbrojala je dvadeset kapi na kockušećera. - Ja znam što su grčevi u želucu, uzmite ovo iodmah će vam biti bolje… - Prinijela je kocku šećera

njenim ustima, a djevojka je poslušno otvorila usta kaošto ih je otvarala u susret Jaromilovim usnama.

U Jaromilovu sobu majka je upala tjerana omamljuju-ćom zlobom, a sad je ostala još samo omamljena; zurilaje u ta mala usta koja su se nježno otvarala, i odjednomje osjetila strahovitu želju da strgne s djevojke pokrivač,da je vidi pred sobom golu. Poželjela je da razbije tajneprijateljski, zatvoreni mali svijet koji su sebi stvoriliriđokosa i Jaromil, da dodirne ono što dodiruje on, dasve to proglasi svojim, okupira, obavije oba ta tijelasvojim zračnim naručjem, da prodre među njihovu takoslabo prikrivenu golotinju (nije joj promaklo da na poduleže sportske gaćice koje je Jaromil nosio ispod hlača),da stupi među njih drsko i nevino, kao da su u pitanjugrčevi u želucu,-da bude s njima kao što je bila sJaromilom kad ga je hranila svojim grudima, da prekobrvna te dvosmislene nevinosti uđe u njihove igre imilovanja, da bude omotač njihovih golih tijela, da budes njima…

A onda se uplašila vlastitog uzbuđenja, posavjetovaladjevojci da duboko diše, i brzo otišla u svoju sobu.

Pred zgradom policije stajao je zaključan malenautobus, a oko njega su stajali pjesnici čekajući da sepojavi šofer. S njima su stajala i dva čovjeka iz policije,organizatori priredbe, a bio je tu, naravno, i Jaromil kojije, doduše, poznavao iz viđenja neke pjesnike (naprimjer šezdesetogodišnjeg pjesnika koji je nedavnonastupio na mitingu na njegovom fakultetu recitirajućipjesmu o mladosti), ali se nije usuđivao prići niti jednom

od njih. Njegovu nesigurnost ponešto je umanjilo to štoje književni časopis konačno objavio pet njegovihpjesama; tu činjenicu smatrao je službenom potvrdomsvog prava da se naziva pjesnikom. Za svaki slučaj,ponio je časopis u unutrašnjem džepu sakoa pa jeizgledao kao da je s jedne strane muškarac, a s drugežena.

Konačno je stigao i šofer pa pjesnici (bilo ih je sJaromilom ukupno jedanaest) nagrnuše u autobus.Nakon otprilike jednog sata vožnje, autobus je stao uprijatnom šumskom predjelu, pjesnici su izišli,organizatori su im pokazali ‘rijeku, vrt i vilu, proveli ihkroz cijelu zgradu, kroz učionice, dvoranu (u kojoj će bitiodržano veče poezije), natjerali ih da zavire utrokrevetne sobe u kojima stanuju polaznici kurseva (ovisu, iznenađeni, skakali zauzimajući stav mirno ipozdravljali pjesnike na isti način kao službenu kontrolukoja provjerava red u sobi), i konačno ih odveli unačelnikov ured. Tu su ih već čekali sendviči, dvije flaševina, načelnik u uniformi, a uz sve to i jedna izuzetnolijepa djevojka. Nakon što su se jedan za drugimrukovali s načelnikom, promrmljavši svoja imena,načelnik im je predstavio lijepu djevojku. - Drugarica jevođa našeg filmskog kružoka - rekao je a zatim objasniopjesnicima (koji su se opet redom rukovali s djevojkom)da narodna policija ima svoj klub u kojem cvjeta bogatkulturni život; imaju dramsku družinu, pjevački zbor, anedavno su osnovali i filmski kružok koji vodi ova mladadjevojka, studentica filmske akademije, koja je takozlatna da želi pomagati mladim policajcima. Uostalom,ima na raspolaganju sve što može poželjeti -

izvanrednu kameru, svjetlosnu tehniku, a prije svegaoduševljene mlade ljude za koje načelnik ne bi mogaobaš točno reći jesu li više zainteresirani za film ili zasvog instruktora.

Nakon što se sa svima rukovala, djevojka je dala znakmladićima koji su stajali kraj velikih lampi, pa sutrenutak nakon toga pjesnici i načelnik žvakali svojesendviče pod mlazevima snažne svjetlosti. Njihovrazgovor, koji je načelnik nastojao voditi što ležernije,djevojka je svaki čas prekidala nalozima nakon kojih jeslijedilo premještanje reflektora s mjesta na mjesto i,konačno, tiho zujanje kamere. Načelnik je zatimzahvalio pjesnicima što su se odazvali pozivu, pogledaona sat i rekao da ih publika sigurno već nestrpljivoočekuje.

- E pa, drugovi pjesnici, izvolite u dvoranu - rekao jejedan od organizatora i pročitao njihova imena. Pjesnicisu stali u red i na dani znak izmarširali na podij. Napodiju je bio postavljen dugačak stol za kojim je mjestosvakog pjesnika bilo označeno pločicom s pločicom simenom. Pjesnici su sjeli a iz dvorane (prepune)odjeknuo je aplauz.

Jaromilu je to bilo prvi put da korača s masama i masega vide; taj opojni osjećaj nije ga napustio do krajavečeri. Uostalom, sve se odvijalo kako treba. Kad supjesnici sjeli na svoja mjesta, jedan od organizatorastao je za govornicu postavljenu sa strane, pozdraviopjesnike i predstavio ih publici. Kad bi organizatorpročitao njegovo ime, svaki bi pjesnik ustao i poklonio

se, a u dvorani je zagrmio pljesak. I Jaromil je ustao,poklonio se, i aplauz ga je tako opio da je tek nakonizvjesnog vremena primijetio podvornikova sina kakosjedi u prvom redu i maše mu. Pozdravio ga je pokretomglave i ta gesta s podija, učinjena pred svima, ispunilaga je osjećajem čudesne neposrednosti, tako da je utoku večeri još nekoliko puta klimnuo glavom svomškolskom drugu, kao netko tko se na podiju osjećanesputano i kao kod kuće.

Gosti su bili raspoređeni abecednim redom i Jaromil senašao s lijeve strane šezdesetogodišnjeg pjesnika.

- Kakvo iznenađenje, mladiću, nisam imao pojma da steto vi! Nedavno sam pročitao vaše pjesme u časopisu! -

Jaromil se uljudno osmjehnuo, a pjesnik je nastavio: -Zapamtio sam vaše ime, pjesme su vam odlične, veomasam se obradovao! - U tom trenutku voditelj je ponovouzeo riječ i pozvao pjesnike da redom iziđu predmikrofon i svaki odrecitira nekoliko svojih pjesama.

Pjesnici su izlazili, čitali, primali aplauze i vraćali se nasvoja mjesta. Jaromil je strepio od trenutka kad ćemorati sam nastupiti; plašio se da će zamuckivati, plašiose da neće moći podesiti pravu jačinu glasa, plašio sesvega. A onda je ušao i prišao mikrofonu kao omamljen;nije imao vremena da misli ni na šta. Počeo je čitati iodmah nakon prvih stihova stekao osjećaj sigurnosti. Izaista, aplauz nakon njegove prve pjesme bio je najdužikoji je do tada zazvučao u dvorani.

Aplauz je još više ohrabrio Jaromila, pa je drugu pjesmupročitao s još više sigurnosti nego prvu, i uopće mu nijesmetalo što su se kraj njega iznenada upalila dvasnažna reflektora, obasjala ga a nekoliko metara daljezazujala kamera. Držao se kao da ništa od toga neprimjećuje, ni na trenutak nije zapeo recitirajući, čak jestigao da podigne pogled s papira i pogleda ne samo uneodređeni prostor dvorane, nego u sasvim određenompravcu gdje je (nekoliko koraka od kamere) stajala lijepastudentica filmske akademije. Ponovo je zagrmioaplauz, Jaromil je pročitao još dvije pjesme, osluškujućizujanje kamere i tražeći pogledom lice djevojke, a ondase poklonio i vratio na svoje mjesto. U tom trenutkuustao je stari pjesnik, teatralno raširio ruke i stisnuo ihiza Jaromilovih leđa.

- Prijatelju, vi ste pjesnik! Vi ste pjesnik! - rekao je, akako aplauz nije jenjavao, i sam se okrenuo premadvorani i poklonio se.

Kad je posljednji pjesnik odrecitirao svoje pjesme,voditelj je ponovo izišao na podij, zahvalio svimpjesnicima i obavijestio publiku da oni koji žele mogunakon kraće pauze u istoj dvorani porazgovarati spjesnicima.

- Sudjelovanje u razgovoru nije obavezno većdobrovoljno, neka dođu samo oni koje to zanima.

Jaromil je bio kao omamljen; svi su mu stezali ruku iokupljali se oko njega. Jedan je od pjesnika rekao daradi kao urednik u izdavačkom poduzeću, začudio se

što Jaromil još nije objavio nijednu zbirku pjesama izatražio da je pripremi; drugi ga je srdačno pozvao dasudjeluje na mitingu što ga organizira Savez studenata;prišao mu je, razumljivo, i podvornikov sin i više ga nijeni na trenutak napuštao, dajući svima do znanja kako sepoznaju još iz djetinjstva. Prišao mu je i načelnik i rekao:

- Čini mi se da je pobjedničke lovorike danas pobraonajmlađi!

Načelnik se zatim obratio ostalim pjesnicima i izjaviokako na svoju veliku žalost neće moći sudjelovati urazgovoru, jer mora prisustvovati zabavi koju polazniciškole priređuju u susjednoj dvorani odmah nakonzavršetka pjesničkog programa. Na zabavu, rekao je svragolastim osmijehom, došlo je mnogo djevojaka izokolnih sela jer su momci iz policije veoma popularni uženskom svijetu. - E pa, drugovi, hvala vam za vašedivne stihove i nadam se da ćemo se još koji put vidjeti!- Rukovao se sa svima i otišao u susjednu dvoranu, izkoje su već dopirali zvuči orkestra najavljujući početakplesa.

U dvorani, u kojoj je još prije nekoliko trenutakaodzvanjao burni aplauz, grupica uzbuđenih pjesnikaostala je osamljena kraj podija. Jedan od organizatorapopeo se na podij i rekao: - Poštovani drugovi,objavljujem kraj pauze i ponovo dajem riječ našimgostima. Molim one koji žele sudjelovati u razgovoru sdrugovima pjesnicima da sjednu!

Pjesnici su opet zauzeli svoja mjesta na podiju, a

nasuprot njima, u prvi red potpuno prazne dvorane,posjedalo je desetak ljudi. Među njima su bilipodvornikov sin, organizatori koji su dovezli pjesnikeautobusom, jedan postariji gospodin s drvenom nogom ištakom i, pored još nekoliko manje upadljivih pojedinaca,i dvije žene - jedna pedesetih godina (moždadaktilografkinja iz uprave), a druga ona lijepa studenticakoja je završila snimanje i sad je svojim krupnim očimamirno promatrala pjesnike. Prisutnost lijepe žene bila jeza pjesnike utoliko značajnija i poticajnija što su glasnijii primamljiviji bili zvuči orkestra i buka što je dopiralakroz zidove.

U redovima što su sjedili jedan prema drugom bio jepribližno jednak broj ljudi, tako da su izgledali kao dvijenogometne momčadi. Jaromil je imao dojam da je šutnjakoja je zavladala u stvari šutnja prije oštrog sukoba.Kako je šutnja trajala već gotovo pola minute, učinilomu se da pjesnička momčad gubi prve bodove.

Jaromil je, međutim, potcjenjivao svoje kolege; neki odnjih su u toku protekle godine sudjelovali na stotinjaktakvih razgovora tako da im je to postalo osnovnozanimanje, struka, specijalnost i umjetnost. Podsjetimose na neke historijske okolnosti: bilo je to dobarazgovora i mitinga; sve moguće institucije, tvorničkiklubovi, partijske i omladinske organizacije priređivali suvečeri na koje su pozivali slikare, pjesnike, astronome iliekonomiste. Organizatori tih večeri bili su za svojuumješnost na odgovarajući način vrednovani inagrađivani, jer je vrijeme zahtijevalo revolucionarnuaktivnost, a nju nije bilo moguće očitovati na

barikadama već samo na sastancima i mitinzima. Arazni slikari, pjesnici, astronomi ili ekonomisti veoma surado odlazili na takve skupove, jer su na taj načindokazivali da nisu samo ograničeni stručnjaci negorevolucionari, ljudi bliski narodnim masama.

Zato su pjesnici unaprijed dobro znali pitanja koja će impostaviti publika, znali su da se ona ponavljaju u skladus neumoljivim zakonima statističke vjerojatnosti. Znalisu da će ih netko sasvim sigurno upitati: »Kako stepočeli pisati, druže?« Znali su da će netko drugi pitati:»Koliko ste godina imali kad ste napisali prvu pjesmu?«Znali su da će netko upitati koji im je pisac najdraži, amorali su računati i na to da će se naći netko željan dapokaže svoju marksističku izgrađenost pa će postavitipitanje: »Kako biste vi, druže, definirali socijalističkirealizam?« A znali su i to da će, osim pitanja, dobiti ipreporuke da pišu više pjesama 1) o zanimanju onih skojima vode razgovor, 2) o omladini, 3) o tome kako jeza kapitalizma život bio težak, i 4) 6 ljubavi.

Uvodnih pola minute šutnje nije, prema tome, biloposljedica ustručavanja; prije bi se moglo reći da seradilo o nemarnosti do koje je pjesnike dovelo rutiner-stvo, ili o slaboj uigranosti jer pjesnici nikad ranije nisunastupali u tom sastavu pa su početni udaracprepuštali jedan drugom. Konačno je uzeo riječšezdesetogodišnji pjesnik; govorio je poletno i tečno inakon desetminutne improvizacije pozvao suprotni redda bez ustručavanja postavlja pitanja. Tako su pjesnicikonačno dobili priliku da pokažu svoju rječitost ispretnost u improviziranoj igri koja se nadalje odvijala

bez greške. Svi su se izredali, vješto dopunjavajućijedan drugog, munjevito ubacujući anegdote poslijeozbiljnih odgovora. Postavljena su, naravno, svaosnovna pitanja i čuli su se svi osnovni odgovori (kogane bi zainteresirala priča starog pjesnika, koji je napitanje kako je i kada napisao svoju prvu pjesmu,odgovorio kako nikad ne bi postao pjesnik da nije bilomačke Cice, jer je o njoj napisao svoju prvu pjesmu kadje imao pet godina; odrecitirao je tu pjesmicu, a kakosuprotni red nije znao treba li to shvatiti ozbiljno ili kaošalu, smjesta se počeo sam smijati pa su se svi, pjesnicii publika, dugo i veselo smijali).

Čule su se, naravno, i preporuke, i to iz ustaJaromilovog školskog druga koji je ustao i dugo govorio.Da, veće poezije bilo je izvanredno, sve su pjesme bileprvoklasne. Samo, je li itko primijetio da su recitiranenajmanje trideset tri pjesme (ako se uzme da je svakipjesnik recitirao po tri), ali se nije čula niti jedna koja biimala bar neke daleke veze sa Službom državnesigurnosti? A zar se može tvrditi da Služba sigurnostizauzima u našem životu tako beznačajno mjesto?

Zatim je ustala žena pedesetih godina i rekla kako sepotpuno slaže s onim što je drug rekao, ali da ona želipostaviti jedno drugo pitanje: zašto se danas tako malopiše o ljubavi? Red publike prigušeno se zakikotao, aližena se nije dala: ta i u socijalizmu se ljudi vole i želepročitati nešto o ljubavi.

Šezdesetogodišnji je pjesnik ustao, sagnuo glavu irekao da je drugarica potpuno u pravu. Zašto bi se

čovjek u socijalizmu stidio toga što je zaljubljen? Ima li utome nečeg lošeg? On je čovjek u godinama ali se neboji priznati da, kad vidi ženu u laganoj ljetnoj haljinipod kojom se tako divno ocrtava mlado, lijepo tijelo, nemože odoljeti da se ne osvrne. Red slušalaca uzvratioje suglasnim smijehom ljudi koji su svjesni istog grijeha,pa je pjesnik, potaknut tim smijehom, nastavio: a što bitrebalo da pokloni takvoj lijepoj, mladoj ženi? Moždačekić ukrašen lišćem asparagusa? A kad je pozove usvoj stan, treba li možda da u vazu stavi srp? Ne, možejoj dati samo ruže, a ljubavna je poezija slična ružamakoje poklanjamo ženama.

- Tako je, tako je - podržala je vatreno pjesnika ženapedesetih godina, a pjesnik je na to reagirao tako da jeizvukao iz džepa papir i pročitao dugu ljubavnu pjesmu.

- Da, da, to je ono najljepše - topila se od zadovoljstvažena pedesetih godina, ali nato je ustao jedan odorganizatora i rekao da su stihovi bili, doduše, lijepi, alida se i iz ljubavne pjesme mora osjećati da ju jenapisao socijalistički pjesnik.

- Ali, po čemu bi se to moglo vidjeti? - upitala je ženapedesetih godina, još uvijek opijena patetično oborenomglavom starog pjesnika i njegovom pjesmom.

Jaromil je sve do tada šutio iako su već svi govorili, aznao je da mora i on uzeti riječ; učinilo mu se da jekonačno nastupio njegov trenutak. O tom je pitanjudugo razmišljao, davno, još u vrijeme kada je odlazioslikaru i pobožno slušao njegova razglabanja o novoj

umjetnosti i novom svijetu. Ah, bože, to je opet slikar, tosu opet njegove riječi i njegov glas što naviru krozJaromilova usta!

Što je rekao? Da je ljubav u starom društvu bila u tojmjeri deformirana financijskim interesima, društvenimobzirima, predrasudama, da u stvari nikad nije moglabiti ono što jest, bila je samo svoja vlastita sjena. Teknovo doba, koje će srušiti vlast novca i zbrisatipredrasude, omogućit će čovjeku da bude u potpunostičovjek, i ljubav će biti kakva nikad nije bila. Socijalističkaljubavna poezija glas je tih oslobođenih i velikihosjećaja.

Jaromil je bio zadovoljan onim što govori, svjestanprisutnosti krupnih crnih očiju koje su nepomično zurileu njega; činilo mu se da riječi »velika ljubav« i»oslobođeni osjećaji« plove iz njegovih usta kaozastavama ukrašene jedrilice ravno u luku tih krupnihočiju.

Međutim, kad je završio, jedan od pjesnika zlobno senasmijao i rekao:

- Zar ti zbilja misliš da tvoje pjesme nose u sebi jačeljubavne osjećaje nego pjesme Heinricha Heinea? Zarza tebe ljubavi Victora Hugoa nisu bile dovoljnosnažne? A ljubavi Mache i Nerude bile su osakaćenepredrasudama i financijskim interesima?

To nije trebalo da se dogodi; Jaromil nije znao što daodgovori. Pocrvenio je. Pred sobom je vidio samo dva

krupna crna oka, svjedoke njegovog sramnog poraza.

Žena pedesetih godina sa zadovoljstvom je saslušalasarkastične primjedbe Jaromilova kolege, a onda rekla:

- Što biste vi htjeli mijenjati u ljubavi, drugovi? Ona ćenavijeke ostati ista.

Organizator je ponovo podigao glas:

- Ne, drugarice, neće biti tako!

- Ne, to zaista nisam htio reći - rekao je žurno pjesnik. -Razlika između ljubavne poezije jučer i danas je unečem drugom, a ne u jačini osjećaja.

- U čemu je onda? - upitala je žena.

- U tome što je u prošla vremena ljubav, i ona najveća,uvijek bila nešto kao bijeg od društvenog života, koji jebio odvratan. Ljubav je današnjeg čovjeka, međutim,povezana s našim građanskim obavezama, s našimredom, s našom borbom, u jednu nerazdvojivu cjelinu i utome je njena nova ljepota.

Red slušalaca izjavio je suglasnost s mišljenjemJaromilova kolege, ali se sad Jaromil zlurado nasmijao:

- Ta ljepota, drugovi, nije nešto naročito novo. Zarpjesnici koje smatramo klasicima nisu živjeli život ukojem je ljubav bila tijesno povezana s njihovom borbomza pravednije društvo? Ljubavnici iz čuvene Shellevjevepoeme oboje su revolucionari i zajedno umiru na lomači.

I to je po tebi ljubav izolirana od društvenog života?

Najgore je bilo to što njegov kolega, kao maloprijeJaromil, nije znao što da odgovori, tako da se mogaosteći dojam (nedopušten dojam) da između jučerašnjicei današnjice nikakve razlike nema i da nikakav novisvijet ne postoji. I žena pedesetih godina ponovo jeustala i s pakosnim osmijehom upitala:

- Pa recite mi onda u čemu je razlika između današnje inekadašnje ljubavi?

U tom presudnom trenutku, kad su svi zbunjeno ušut-jeli, u razgovor se umiješao čovjek s drvenom nogom ištakom; cijelo vrijeme je pažljivo, i očigledno snestrpljenjem, pratio debatu, a sad je ustao idostojanstveno se naslonio na stolac. - Dozvolite,drugarice i drugovi, da vam se predstavim - rekao je, aljudi kraj njega počeli su mu dovikivati da to nijepotrebno, da ga dobro poznaju. -Ne predstavljam sevama, već drugovima koje smo pozvali na razgovor -odbrusio im je i, svjestan da njegovo ime pjesnicimaništa ne govori, ukratko im ispričao čitavu svojubiografiju. U vili živi već trideset godina, bio je tu još uvrijeme tvorničara Kočvare, čiji je ljetnikovac to bio; bioje tu i za vrijeme rata, kad je tvorničar uhapšen a vilu jepreuzeo Gestapo; poslije rata vilu je koristilorukovodstvo Narodno-socijalističke stranke, a sad je unjoj policija. - Na osnovi svega što sam vidio, moguposvjedočiti da se niti jedna vlada nije tako brinula zaradni narod kao ova komunistička - rekao je. Ipak, nidanas nije još sve kako treba. - i za tvorničara Kočvare,

i za Gestapoa, i za narodnih socijalista, autobusnastanica bila je uvijek točno preko puta vile. - Da, to jebilo veoma zgodno, njemu je iz podrumskog stana u vilitrebalo do stanice samo deset koraka, a sad supremjestili stanicu dvije stotine metara dalje. Žalio sesvuda gdje je mogao, ali uzalud. - Recite mi - viknuo je,udarajući štakom o zemlju - zašto upravo danas, kadvila pripada radnom narodu, mora autobusna stanicabiti tako daleko?

Slušaoci iz prvog reda počeli su dobacivati (djelomičnonestrpljivo, a djelomično kroz smijeh) kako su mu većsto puta objasnili da autobus sad staje pred tvornicom,koja je u međuvremenu podignuta.

Čovjek s drvenom nogom odgovorio je da mu je topoznato i da je predlagao neka autobus staje i najednom i drugom mjestu.

Slušaoci iz prvog reda odgovorili su mu da bi bilobesmisleno da se autobus zaustavlja na dva mjestaudaljena samo dvije stotine metara.

Riječ »besmisleno« čovjek s drvenom nogom shvatio jekao uvredu i izjavio kako ne dopušta da se s njim takorazgovara, udario štakom u pod a lice mu je poprimilotamnocrvenu boju. Uostalom, nije istina da stanice nemogu biti međusobno udaljene samo dvije stotinemetara. Poznato mu je da na drugim linijama autobusistaju i na međusobno manje udaljenim stanicama.

Jedan od organizatora ustao je i od riječi do riječi citirao

(očigledno je to činio već mnogo puta) paragrafpravilnika o autobusnom prometu kojim se izričitozabranjuje da stanice budu tako blizu jedna drugoj.

Čovjek s drvenom nogom odgovorio je kako jepredlagao i kompromisno rješenje: stanica bi mogla bitina pola puta između policijske vile i tvornice.

U tom slučaju položaj autobusne stanice ne biodgovarao ni radnicima ni policajcima, glasio je odgovor.

Rasprava je trajala već dvadeset minuta i pjesnici subezuspješno pokušavali da se umiješaju u debatu;govornici su bili obuzeti temom koju su odličnopoznavali, i nisu im dali da dođu do riječi. Tek kad ječovjek s drvenom nogom, ogorčen i uvrijeđen otporomsvojih drugova, sjeo, zavladala je šutnja, dopuštajući dau prostoriju bučno nagrnu zvuči orkestra iz susjednedvorane.

Nitko nije dugo progovorio ni riječi, dok jedan odorganizatora nije ustao i zahvalio pjesnicima na posjetui zanimljivom razgovoru. U ime gostiju ustao je staripjesnik i rekao da je razgovor (kao, uostalom, uvijek) biomnogo poučniji za njih, pjesnike, i da oni treba dazahvale svojim domaćinima.

Iz susjedne dvorane čuo se glas pjevača, domaćini suse okupili oko čovjeka s drvenom nogom pokušavajućiga nekako umiriti, i pjesnici su ostali sami. Tek nakonizvjesnog vremena prišao im je podvornikov sin izajedno s dvojicom organizatora večeri ispratio ih do

autobusa.

U autobusu kojim su se vraćali u mračni Prag, našla sepored pjesnika i lijepa studentica filmske akademije.Pjesnici su se okupili oko nje i svaki je nastojao privućinjenu pažnju. Jaromil je nesretnim stjecajem okolnostisjeo predaleko, tako da se nije mogao uključiti urazgovor. Mislio je na svoju riđokosu, konačno svjestanda je nepopravljivo ružna.

Autobus je stao negdje u središtu Praga i neki odpjesnika odlučili su da skoknu na čašicu vina. Jaromil istudentica pošli su s njima; sjeli su za velik stol,razgovarali, pili, a kad su izišli, studentica je predložilada pođu k njoj. Društvo se u međuvremenu osulo, ostalisu samo

Jaromil, stari pjesnik i urednik u izdavačkom poduzeću.Smjestili su se u udobne naslonjače u lijepoj sobi naprvom katu moderne vile, u kojoj je djevojka živjela kaopodstanar, i nastavili piti.

Stari pjesnik posvetio se djevojci sa žarom kojem je bilonemoguće konkurirati. Sjeo je kraj nje, slavio njenuljepotu, recitirao joj pjesme, improvizirao ode njenimčarima, čak je klečao pred njom na koljenima, držeći jeza ruke. Urednik se, opet, na sličan način posvetioJaromilu; nije, doduše, slavio njegovu ljepotu, ali je zatobezbroj puta ponavljao Ti si pjesnik, ti si pjesnik!(Napomenimo ovdje da, kad pjesnik nekog nazovepjesnikom, to nije isto kao kad inžinjer nekome kaže daje inžinjer, ili kad ratar nekome kaže da je ratar; ratar je,

naime, onaj tko obrađuje polja, a pjesnik nije onaj tkopiše pjesme, nego onaj - sjetimo se te riječi! - tko jeizabran da ih piše, i samo je pjesnik kadar prepoznatina drugom taj dodir božanske milosti. Sjetimo se da jeRimbaud napisao Svi su pjesnici braća! i da samo bratna bratu može prepoznati tajni rodovski znak.

Studentica filmske akademije, pred kojom je klečao staripjesnik i čije su ruke bile žrtvom njegovih brojnih dodira,neprestano je gledala u Jaromila. Jaromil je to ubrzoprimijetio pa je kao opčinjen i sam netremice gledao unju. Kakav četverokut! Stari pjesnik zurio je u djevojku,urednik u Jaromila a Jaromil i djevojka jedno u drugo.

Ta geometrija pogleda narušena je samo jednom, kad jeurednik uhvatio Jaromila ispod ruke, odveo ga na balkonna koji se izlazilo iz sobe, i predložio mu da zajednomokre preko ograde u dvorište. Jaromil mu je radoizišao u susret jer mu je bilo stalo do toga da urednik nezaboravi obećanje da će mu izdati knjigu.

Kad su se vratili s balkona, stari je pjesnik ustao i rekaokako je vrijeme da krenu; jasno mu je da djevojku nezanima on. Pozvao je i urednika (na neusporedivomanje obziran način) da konačno ostave nasamo onekoji to žele i zaslužuju, jer su oni, kako je rekao, princ iprinceza večeri.

Na kraju je i urednik shvatio o čemu se radi, stari ga jepjesnik već bio uhvatio ispod ruke i povukao premavratima, i Jaromil je vidio kako ostaje sam s djevojkomkoja sjedi u prostranom naslonjaču podvučenih nogu,

raspuštene crne kose, ne spuštajući pogleda s njega…

Priča o dvoje mladih koji treba da postanu ljubavnicivječna je, i lako bi se moglo dogoditi da zaboravimo navrijeme u kojem se odvija. A kako je prijatno pričatiupravo takve priče! Kako bi slatko bilo zaboraviti na nju,na nju koja je isisala iz nas srž naših kratkih života da jeugradi u svoja jalova djela, kako bi bilo divno zaboravitina Povijest!

Njena slabost, međutim, već kuca na vrata i ulazi upriču. Ne dolazi ni u liku tajne policije, ni u oblikuiznenadnog prevrata, povijest ne korača samo podramatičnim vrhuncima života već prodire i usvakodnevicu, kao prljava voda. U našu priču ulazi uobliku običnih gaća.

U vrijeme o kojem pričamo elegancija je u Jaromilovojdomovini predstavljala političko zastranjivanje; odijelasu bila grozna (uostalom, bilo je to samo nekoliko godinaposlije rata pa je vladala oskudica), a na elegancijudonjeg rublja gledalo se u to strogo vrijeme kao naupravo kažnjivu frivolnost! Muškarci kojima je ružnoćagaća koje su se tad prodavale ipak smetala (gaće subile široke, duge do koljena, s komičnim rasporkom natrbuhu), nosili su umjesto njih kratke platnene gaćiceprvobitno namijenjene za sportske aktivnosti, to jest zaigrališta i gimnastičke dvorane. Zvuči pomalo neobičnoda su u to vrijeme u Češkoj muškarci odlazili sljubavnicama u krevet obučeni kao nogometaši, da suse spremali za ljubav kao za trening, ali sa stanovištaelegancije to nije bilo najgore rješenje - te gaćice davale

su muškarcu sportski izgled i bile su veselih boja, plave,zelene, crvene, žute.

Jaromil nije vodio mnogo računa o svom odijevanju, zato se brinula majka. Ona mu je birala odijela, ona mu jebirala rublje, ona se brinula da se ne prehladi i da nositople gaće. Točno je znala koliko rublja ima u njegovomormaru, i jedan pogled bio joj je dovoljan da zna štoJaromil ima na sebi. Ljutila se kad bi primijetila da susve gaće na broju; nije voljela da Jaromil nosi sportskegaćice, jer je smatrala da to nije rublje, da je to odjećaza gimnastičku salu. Kad se Jaromil opirao tvrdnjom dasu gaće ružne, odgovarala mu je s jedva prikrivenomljutnjom da se u njima valjda ni pred kim ne pokazuje.Zato je Jaromil, kad je odlazio k riđokosoj, uvijek uzimaojedne gaće iz ormara, sakrio ih u ladicu pisaćeg stola itajom oblačio sportske gaćice.

Ovog puta, međutim, nije znao šta ga čeka i imao je nasebi strašne, odvratne gaće, debele, istegnute,prljavosive boje!

Reći ćete da je to bila tek beznačajna komplikacija, daje mogao ugasiti svjetlo i nitko ga ne bi vidio. U sobi jemeđutim, već bila upaljena mala stolna svjetiljka sružičastim sjenilom i nestrpljivo čekala na to da svijetliljubavnicima, a Jaromil nije mogao naći riječi kojima binagovorio djevojku da je ugasi.

Primijetit ćete, možda, da je ružne gaće mogao svućizajedno s hlačama. Jaromil, međutim, nije mogao nizamisliti sebe kako svlači gaće zajedno s hlačama, jer

to nikad ranije nije radio; takav ga je nagli skok ugolotinju plašio. Uvijek je skidao sa sebe komad pokomad odjeće i dugo se mazio s riđokosom svlačeći sepotpuno tek pod navalom uzbuđenja.

I tako se užasnut našao pred krupnim crnim očimaprisiljen da izjavi kako i on mora otići.

Stari pjesnik gotovo se naljutio, rekao mu je da ne smijeuvrijediti ženu i šapatom spomenuo slasti koje gaočekuju. Njegove su riječi, međutim, učinile samo to daJaromil postane još svjesniji koliko je situacija s gaćamabeznadna. Vidio je prekrasne crne oči i prepuklog srcauzmicao prema vratima.

Kad se našao na ulici, došlo mu je da zaplače; nije semogao osloboditi slike lijepe žene. A stari pjesnik (rastalisu se s urednikom na tramvajskoj stanici i sami su šetalislabo osvijetljenim ulicama) nije mu nimalo pomogaosvojim predbacivanjem da je uvrijedio damu i ponio sekao budala.

Jaromil je rekao pjesniku da nije želio uvrijediti damu,da ima djevojku u koju je smrtno zaljubljen.

- Luckasti ste - rekao mu je stari pjesnik. - Pjesnik ste,miljenik života. Nećete naškoditi djevojci ako se malopomazite s drugom. Život je kratak a propuštene seprilike ne vraćaju.

Bilo je pravo mučenje to slušati. Jaromil je odgovoriopjesniku da, po njegovom mišljenju, jedna velika ljubavu koju ulažemo sve što nosimo u sebi vrijedi više od

tisuću prolaznih ljubavi. On u svojoj djevojci vidi sveostale žene; njegova je djevojka tako složena ličnost,tako promjenjiva, neuhvatljiva, da s njom može doživjetiviše neočekivanih avantura nego don Juan s tisućujednom ženom.

Stari je pjesnik zastao; Jaromilove su ga riječi očiglednopogodile.

- Možda ste u pravu - rekao je - ali ja sam star čovjek,dio sam starog svijeta. Priznat ću vam da bih veomarado bio ostao s onom ženom umjesto vas, iako samoženjen.

Kad je Jaromil nastavio razglabati o divotama monoga-mne ljubavi, stari je pjesnik oborio glavu.

- Ah, možda ste u pravu, prijatelju, ne, sigurno ste upravu. Mislite da i ja nisam sanjario o velikoj ljubavi? Ojednoj jedinoj ljubavi? O ljubavi beskrajnoj kao svemir?Ali ja sam je proćerdao, prijatelju, jer u onom staromsvijetu, svijetu novca i kurvi, nije bilo uvjeta da takvaljubav procvjeta.

Obojica su bili pripiti i stari je pjesnik prebacio rukuJaromilu preko ramena i zastao s njim nasred ceste.Drugu je ruku podigao i uzviknuo:

- Neka crkne stari svijet, živjela velika ljubav! Jaromiluse učinilo da je to divan, boemski i pjesnički uzvik, pa sudugo obojica oduševljeno vikali u praški mrak:

- Neka crkne stari svijet, živjela velika ljubav! Onda je

stari pjesnik iznenada pao pred Jaromilom na koljena ipoljubio mu ruku.

- Prijatelju, klanjam se tvojoj mladosti! Moja se starostklanja tvojoj mladosti jer samo mladost može spasitisvijet! - Nakon toga je neko vrijeme šutio i, dodirujućigolom glavom njegovo koljeno, dodao veoma tužnimglasom: - Klanjam se i tvojoj velikoj ljubavi.

Konačno su se rastali i Jaromil se našao kod kuće, usvojoj sobi. Pred očima mu se ponovo pojavila slikalijepe i izgubljene žene. Pobuđen željom da kaznisamog sebe, otišao je da se pogleda u ogledalo. Svukaoje hlače da se vidi u odvratnim, istegnutim gaćama;promatrao je sebe, tako komičnog, dugo i s mržnjom.

Onda je postao svjestan da ta mržnja nije okrenutaprotiv njega. Mislio je na majku, na majku koja određuješto će obući, na majku zbog koje mora tajom oblačitisportske gaćice, a gaće zaključavati u pisaći stol, mislioje na majku koja vodi računa o svakoj njegovoj košulji ičarapi. Mislio je kivno na majku koja ga drži nadugačkom, nevidljivom lancu koji mu se usijeca u vrat.

Od tog vremena postupao je s riđom djevojkom jošokrutnije; bila je to, naravno, okrutnost odjevena usvečano ruho ljubavi. Kako to da ne možeš pogoditi našto mislim? Kako to da ne znaš kako sam raspoložen?Zar su tako strani jedno drugom da ne može naslutitišto se odigrava u njemu? Da ga voli kao što on voli nju,ona bi to osjetila! Zašto se uvijek bavi stvarima koje onne voli? Zašto stalno priča o svom bratu, i drugom

bratu, i sestri, i drugoj sestri? Zar ne osjeća da ga mučeozbiljne brige i da mu je potrebna njena pomoć, njenorazumijevanje, a ne vječito egocentrično naklapanje?

Djevojka se, naravno, branila. Zašto, na primjer, ne bismjela pričati o svojoj obitelji? Zar Jaromil ne priča osvojoj? Zar je njena majka gora od Jaromilove?Spomenula mu je (prvi put otkako se to dogodilo) kakoje upala k njima u sobu i gurala joj u usta šećernatopljen kapima.

Jaromil je istovremeno mrzio i volio svoju majku, pa je uprepirkama s riđokosom uvijek bio na njenoj strani.Čega ima lošeg u tome što je htjela da joj., pomogne?Zar to naprosto ne govori o tome da je voli, da jeprihvaća kao svoje dijete?

Riđokosa je nato prasnula u smijeh; ta njegova majkanije tako glupa da ne razlikuje uzdahe pri ljubavnomaktu od jauka zbog grčeva u želucu! Jaromil se uvrijedioi ušutio, a djevojka ga je morala moliti za oproštaj.

Jednom su išli ulicom, ruku pod ruku, prkosno šuteći(šutjeli su kad se nisu prepirali, a kad nisu šutjeli,prepirali su se), kad je Jaromil primijetio kako premanjima idu dvije lijepe žene. Jedna je bila mlađa, drugastarija, mlađa je bila elegantnija i ljepša, ali je (začudo) iona starija bila sasvim elegantna i neočekivanoprivlačna. Jaromil je poznavao obje - mlađa je bilastudentica filmske akademije a starija njegova majka.

Pocrvenio je i pozdravio ih. Žene su mu odzdravile

(majka upadljivo veselo) i Jaromil se kraj svoje ružnedjevojke osjećao kao da ga je lijepa studentica vidjela uonim odvratnim gaćama.

Kod kuće je upitao majku otkud je poznaje, a majka muje koketno i uvijeno odgovorila da je poznaje već duževremena. Jaromil je dalje zapitkivao, ali je majka stalnoizvrdavala odgovor; izgledali su kao ljubavnik koji želi damu draga kaže neku intimnu pojedinost, a ona ga mučiotežući s odgovorom. Konačno mu je rekla da ju je tasimpatična djevojka posjetila prije nekih četrnaest dana.Veoma cijeni Jaromila kao pjesnika i želi snimiti kratakfilm o njemu; bio bi to, doduše, amaterski film, snimljen uorganizaciji Filmskog kluba Službe državne sigurnosti,ali bez obzira na to, vidio bi ga sigurno velik broj ljudi.

- Zašto je došla k tebi? Zašto se nije obratila direktnomeni? - upitao je začuđeno Jaromil.

Nije, navodno, htjela da ga uznemirava i željela je danajprije sazna od nje što više pojedinosti. A tko možeznati o čovjeku više nego njegova majka? Uostalom, tamlada dama bila je tako zlatna da je zamolila majku dasurađuje u pisanju scenarija. Da, zajedno su napisale(krijući to od Jaromila) scenarij za film o mladompjesniku.

- Zašto mi ništa nisi rekla? - upitao je Jaromil; instinktmu je govorio da mu savezništvo između majke istudentice može donijeti samo neugodnosti.

- Imale smo peh da te sretnemo, sve ovo trebalo je da

bude iznenađenje. Jednog bi dana došao kući i zatekaosnimatelje, kameru i sve, i počelo bi snimanje.

Tu se nije dalo ništa učiniti. Jednog se dana vratio kući ipružio ruku djevojci u čijem je stanu prije nekolikotjedana sjedio; osjećao se bijedno kao i onda, iako jesad na sebi ispod hlača imao crvene sportske gaćice(od večeri poezije kod policajaca više niti jednom nije»obukao one odvratne gaće). Činilo mu se, međutim, kadgod se sretne s tom djevojkom, da nešto preuzimanjihovu ulogu - kad ju je sreo na ulici s majkom, osjećaose nelagodno zbog riđe kose svoje djevojke, a sad se uklovnovske gaće pretvarala majčina koketnakonverzacija i njena grčevita govorljivost.

Studentica je izjavila (njega nitko nije pitao za mišljenje)da će danas snimati dokumentarni materijal, fotografijeiz djetinjstva koje će majka komentirati, jer će, kako sumu uzgred rekli, čitav film biti koncipiran kaopripovijedanje majke o sinu-pjesniku. Htio je upitati očemu majka namjerava pripovijedati, ali se bojao da ćepocrvenjeti kad to čuje. U sobi su osim njega i žena bilajoš tri momka s kamerom i dva snažna reflektora; činilomu se da ga promatraju i podrugljivo se osmjehuju. Nijese usuđivao da progovori.

- Imate divne fotografije iz djetinjstva, najradije bihupotrijebila sve - rekla je studentica filmske akademijeprelistavajući obiteljski album.

- Hoće li se vidjeti na platnu? - pitala je majka s posvestručnim interesom, a studentica ju je uvjeravala da

neće biti problema. Zatim je objasnila Jaromilu da će seprve sekvence filma sastojati od njegovih fotografija, uzkoje će majka, nevidljiva, pričati svoje uspomene. Teknakon toga na filmu će se vidjeti majka, a zatim sampjesnik -pjesnik u rodnoj kući, pjesnik kako piše, pjesniku vrtu među cvijećem i konačno pjesnik u prirodi, namjestima koja najviše voli. Na jednom takvom omiljenommjestu, u otvorenom predjelu, recitirat će pjesmu, i to ćebiti kraj filma. (-A koje to ja mjesto najviše volim? -upitao je smrknuto i saznao da najviše voli onajromantični predio nedaleko od Praga, valovitu udolinupokrivenu krupnim kamenjem. - Otkud sad to? Uopće nevolim to mjesto! -odbrusio je ali na to nitko nije obraćaopažnju.)

Jaromilu se scenarij nije nimalo svidio i predložio je dasam još malo poradi na njemu. Primijetio je da jestrahovito konvencionalan (smiješno je prikazivatifotografije jednogodišnjeg djeteta!), i tvrdio kako bi bilobolje posvetiti se zanimljivijim problemima kojih ima.Upitale su ga na što misli, a on je odgovorio kako ne bimogao ovako s-neba-pa-u-rebra reći i da bi upravo zatotrebalo malo pričekati sa snimanjem.

Nastojao je da po svaku cijenu nekako odgodi snimanje,ali mu to nije uspjelo. Majka ga je zagrlila i rekla svojojcrnokosoj suradnici:

- Takav je on, vječito nezadovoljan! Nikad ničim nije biozadovoljan… - Zatim je nježno prinijela obraz njegovom.- Zar nije tako? - Jaromil joj nije odgovorio, pa jeponovila: - Ti si moj mali nezadovoljnik, priznaj da je

tako!

Studentica je rekla da je vječito nezadovoljstvo vrlinapravih stvaralaca, ali da ovog puta autor nije on negonjih dvije, a one su spremne da prihvate svaki rizik.Neka im dopusti da naprave film onako kako su gazamislile, kao što one njega puštaju da piše stihovekako sam želi.

Majka je dodala kako Jaromil ne treba da se boji da ćefilm naškoditi njegovom ugledu, jer ga obje, majka istudentica, stvaraju poticane najvećim simpatijamaprema njemu. Rekla je to veoma koketno i nije bilo jasnoda li koketira više s njim ili sa svojom novomprijateljicom.

Bilo kako bilo, koketirala je. Jaromil je takvu još nikadnije vidio; prije podne je otišla kod frizera i na glavi jeimala upadljivu mladenačku frizuru, govorila je glasnijenego inače, neprestano se smijala, razbacivala seduhovitim opaskama izvlačeći iz sjećanja sve što je uživotu čula, i s velikim zadovoljstvom igrala ulogudomaćice, noseći kavu momcima pored reflektora. Scrnokosom djevojkom razgovarala je kao da su stare,intimne prijateljice (izjednačujući se tako po godinama snjom), a istovremeno je nježno grlila Jaromila nazivajućiga malim nezadovoljnikom (odbacujući ga tako natrag udječaštvo, u djetinjstvo, u pelene). (Ah, kakav prekrasanprizor, njih dvoje stoje i guraju jedno drugo - ona njegagura natrag u pelene, a on nju u grob… ah, zaistaprekrasan prizor!)

Jaromil se pomirio sa sudbinom; bio je svjestan da su sete dvije žene zahuktale kao lokomotive i da se ne možesuprotstaviti njihovoj nametljivoj govorljivosti. Promatraoje momke kraj kamere i reflektora i činilo mu se da je topodrugljivo raspoložena publika koja će početi zviždatina svaki njegov pogrešan korak. Zato je govorio gotovošapatom, dok su mu one odgovarale glasno, da ihpublika čuje, jer je prisutnost publike za njih bilaprednost, a za njega hendikep. Izjavio je da mu jesvejedno, i pokušao da se udalji, ali su one (opetkoketno) zahtijevale da ostane; bit će im drago, reklesu, ako bude pratio njihov rad, i tako je gledao kakokamerman snima pojedine fotografije iz albuma,odlazeći povremeno u svoju sobu i pretvarajući se dačita ili radi. Kroz glavu su mu se kovitlale smušene misli;pokušavao je da u nastaloj, očigledno nepovoljnojsituaciji otkrije nešto pozitivno, i pomislio je kako jestudentica možda smislila čitavu akciju samo da senekako ponovo sastane s njim. Njegova majka, govorioje sebi, predstavlja tu samo smetnju koju treba strpljivozaobići. Nastojao je da se smiri i razmisli kako bi mogaoiskoristiti to glupo snimanje, ispraviti promašaj koji ga jemučio od one noći kada je navrat-na-nos napustio stanlijepe studentice. Trudio se da potisne stid, i povremenoodlazio da gleda kako napreduje snimanje ne bi lipostigao da se vrate oni dugi trenuci gledanja, dauhvati onaj protrnuli pogled koji ga je u njenom stanuonako očarao. Studentica se tog dana, međutim, držalastrogo poslovno i potpuno se posvećivala radu, tako dasu im se pogledi rijetko sretali, i to samo na trenutak.Konačno je digao ruke od svega i odlučio da predložistudentici da je poslije završenog snimanja otprati kući.

Izišao je iz sobe kad su momci počeli nositi u kolakameru, reflektore i drugu opremu, i čuo je kako majkagovori studentici:

- Hajde, otpratit ću te. Možemo, uostalom, i svratiti uneki lokal.

U toku popodneva, za vrijeme snimanja, dok je on sjediozatvoren u svojoj sobi, dvije su žene prešle na ti! Kad jeto shvatio, bilo mu je kao da mu je netko ispred nosaoteo ženu. Hladno se pozdravio sa studenticom, a kadsu žene otišle, i on je izišao iz kuće i srdito, žurnimkoracima krenuo prema zgradi u kojoj je stanovalariđokosa; nije bila kod kuće; šetao se pola sata okozgrade u sve mračnijem raspoloženju dok je konačnonije ugledao. Njeno lice izražavalo je radosnoiznenađenje, a njegovo srdžbu; zašto nije kod kuće?Zar nije pomislila da bi mogao doći? Gdje je bila, i zaštose tako kasno vraća kući?

Nije stigla ni zatvoriti vrata za sobom a već je počeo snje trgati odjeću; milovao ju je zamišljajući da pod njimleži crnooka djevojka. Slušao je uzdahe riđokose, a kakoje pred sobom vidio samo crne oči, činilo mu se da su tiuzdasi i crne oči jedno. To ga je tako uzbudilo da jeuzeo riđokosu nekoliko puta uzastopno, ali nijedan aktnije trajao duže od nekoliko sekundi. Za riđokosu je tobilo nešto tako neobično da se nasmijala, a Jaromil, togdana posebno osjetljiv na podsmijeh, nije u tom smijehuosjetio naklonost, naljutio se i nekoliko je puta udario policu. Plač djevojke koja plače zbog nas jest iskupljenje;

to je Isus Krist koji za nas umire na križu. Jaromil jeneko vrijeme uživao u djevojčinim suzama, a onda jepočeo ljubiti i tješiti, i na kraju je otišao kući koliko-tolikosmiren.

Nekoliko dana kasnije snimanje je nastavljeno; ponovoje pred kuću stigao kombi, iz kombija su izišla tri momka(ta podrugljiva publika), a onda lijepa djevojka čije jeuzdahe prekjučer čuo u sobi riđokose. Bila je tu,naravno, i majka, sve mlađa, slična nekom muzičkominstrumentu koji bruji, grmi, smije se, iskače iz orkestra iželi svirati solo.

Oko kamere trebalo je ovog puta da se okrene direktnoprema Jaromilu, trebalo ga je prikazati u domaćemambijentu, za pisaćim stolom, u vrtu (jer Jaromil,navodno, voli vrt, nasade, travnjak, cvijeće); trebalo gaje prikazati s majkom koja je, kako smo već spomenuli, uprvoj dugoj sekvenci govorila o svom sinu. Studentica ihje smjestila na klupu u vrtu i zahtijevala od Jaromila daneusiljeno razgovara s majkom. Uvježbavanje teneusiljenosti trajalo je jedan sat, ali majka ni natrenutak nije izgubila dobro raspoloženje; stalno jenešto pričala (u filmu nije bilo predviđeno da se čuje očemu razgovaraju, tu nijemu scenu trebalo je još daprati majčin komentar), a kad bi primijetila da se Jaromilne drži naročito prijazno, počela je govoriti o tome kakonije nimalo lako biti majkom takvog dječaka kakav je on,takvog bojažljivog, povučenog dječaka koji seneprestano nečeg stidi.

Zatim su sjeli u kombi i odvezli se u onu romantičnu

udolinu izvan Praga, gdje je po majčinom uvjerenjuJaromil bio začet. Majka je bila previše stidljiva da binekom rekla zašto toliko voli taj predio, htjela je i nijehtjela da to kaže, i zato je sad nategnuto i dvosmislenopred svima govorila o tome kako je taj predio za njuosobno uvijek bio predio ljubavi, predio nježnih osjećaja.

- Pogledajte samo kako je tlo valovito, slično ženi,ženskim oblinama, materinskom licu! A pogledajte i ovokamenje, odlutalo kamenje koje usamljeno strši izzemlje! Zar to kamenje koje strši, stoji, teži visinama,nema u sebi nečeg muškog? Zar ovo nije prediomuškarca i žene? Zar ovo nije predio pun erotike?

Jaromil je već pomišljao na to da se pobuni; htio im jereći kako je njihov film obična glupost. U njemu seuzburkao ponos čovjeka koji zna što je dobar ukus;poželio je da napravi skandal ili bar pobjegne, kao što jepobjegao onda s kupališta, ali nije imao snage. Predcrnim očima studentice filmske akademije bio jepotpuno bespomoćan; bojao se da ih ne izgubi po drugiput. One mu nisu dale da bježi.

Konačno su ga dovukle do nekog velikog kamena predkojim je trebalo da recitira svoju najdražu pjesmu. Majkaje bila posebno uzbuđena. Otkad nije bila na tommjestu! Točno na tom mjestu, gdje je u ono davnonedjeljno jutro vodila ljubav s mladim inžinjerom, točnona tom mjestu stajao je sad njen sin; kao da je sgodinama izrastao na tom mjestu, kao gljiva (ah, da, kaoda iz zemlje u koju su roditelji bacili sjeme djeca rastukao gljive!). Majka je bila opijena pogledom na tu čudnu,

divnu, nemoguću gljivu koja drhtavim glasom recitirastihove o tome kako bi htjela umrijeti u plamenu.

Jaromil je osjećao da recitira bijedno, ali tu kao da nijebilo pomoći; govorio je sebi kako, zaboga, nikad nije biotremaš, kako je na večeri poezije u policijskoj vilirecitirao lijepo i suvereno; samo, ovog puta to nije bio ustanju. Postavljen pod besmisleni kamen u besmislenompredjelu, obuzet strepnjom da će naići neki šetač sapsom ili djevojkom (čudno, mučile su ga iste brige kaomajku prije dvadeset godina!), bio je nesposoban da sekoncentrira i riječi što ih je izgovarao zvučale su praznoi neprirodno.

Tjerale su ga da stalno iznova govori svoju pjesmu, ikonačno digle ruke od daljnjih pokušaja.

- Moj vječiti tremaš - uzdahnula je majka. - Još ga je ugimnaziji hvatala panika prije svakog ispita. Koliko samga puta morala naprosto otjerati u školu, tako se bojao!

Studentica je rekla da bi pjesmu mogao naknadnosinhronizirati neki glumac, tako da će vjerojatno bitidovoljno ako Jaromil pored kamena bude samo nijemootvarao usta.

Učinio je tako.

- Zaboga - vikala je na njega studentica već na rubustrpljenja - morate otvarati usta točno prema tekstupjesme, a ne kako vam padne na pamet! Glumac moragovoriti prema pokretu vaših usta!

I tako je Jaromil stajao pred kamenom i (poslušno ipravilno) otvarao usta, i kamera je konačno zazujala.

Samo dva dana ranije stajao je napolju pred kamerom ulaganom ogrtaču a danas je već morao obući zimskikaput, staviti oko vrata šal a na glavu šešir; pao jesnijeg. Trebalo je da se sastanu u šest sati pred njenomkućom; bilo je, međutim, već šest i petnaest a riđokosase nije pojavila.

Zakasniti nekoliko minuta nije sigurno neki veliki grijeh,ali Jaromil, posljednjih dana toliko puta ponižavan, višenije imao snage da podnese ni gram poniženja. Moraoje hodati oko kuće ulicom punom pješaka tako da sviprolaznici mogu vidjeti kako čeka nekoga tko se baš nežuri da dođe, demonstrirajući tako javno svoj poraz.

Bojao se da pogleda na sat da ga ta veoma rječitagesta ne žigoše pred cijelom ulicom kao ljubavnikaostavljenog da čeka. Povukao je malo rukav kaputa irub podvukao pod sat tako da može neprimjetno pratitikretanje kazaljki. Kad je vidio da kazaljke pokazuju većšest i dvadeset, gotovo je pobjesnio. Zašto on uvijekdolazi prije dogovorenog vremena, a ona, gluplja,ružnija, dolazi sa zakašnjenjem?

Konačno je došla i ugledala njegovo kameno lice. Otišlisu u njenu sobu, sjeli i djevojka se počela ispričavati -bila je kod prijateljice. Ništa gore od toga nije mogla reći.Ne bi je, naravno, moglo opravdati ništa, ali najmanje odsvega mogla ju je opravdati neka prijateljica, za njegautjelovljenje beznačajnog. Rekao je riđokosoj da je

potpuno svjestan važnosti njenog zabavljanja sprijateljicom i da joj zato predlaže neka opet ode k njoj.

Djevojka je vidjela da je sve krenulo naopako; rekla jeda je s prijateljicom razgovarala o veoma važnimstvarima - ta njena prijateljica razišla se sa svojimdragim, strahovito je tužna, plakala je, ona ju je moralatješiti i nije mogla otići dok je nije nekako umirila.

Jaromil je rekao da je veoma plemenito s njene stranešto se trudila da utješi prijateljicu, ali da se mora upitatitko će tješiti nju kad se raziđe s Jaromilom, koji ne želiići s djevojkom kojoj su glupe suze neke glupeprijateljice važnije nego on?

Djevojci je bilo jasno da se situacija pogoršava, i nije jojostalo drugo nego da kaže kako joj je žao i zamoliJaromila da joj oprosti.

Bio je to, međutim, sitan zalogaj za njegovo nezasitnoponiženje; njene isprike, rekao je, ne mogu izmijenitinjegovo uvjerenje da ono što riđokosa smatra ljubavljunije ljubav. Ne, ogradio se odmah, to nije sitničavost, tačinjenica što iz naoko banalne epizode izvlači takvedalekosežne zaključke. Upravo takve sitnice otkrivajubit njenog odnosa prema njemu, nepodnošljivuležernost, bezbrižnu sigurnost s kojom se odnosi premaJaromilu, ne praveći razliku između njega i prijateljice,kupaca u prodavaonici, prolaznika na ulici! Neka se višenikad ne usudi reći da ga voli! Njena ljubav tek jebijedna imitacija ljubavi!

Djevojka je znala da gore ne može biti, i pokušala jepoljupcem učiniti kraj Jaromilovoj mržnjom ispunjenojtuzi; odgurnuo ju je gotovo grubo. Iskoristila je to dapadne na koljena i pritisne glavu uz njegove noge.Jaromil je nekoliko trenutaka oklijevao a onda jepodigao i hladno zamolio da ga više ne dodiruje.

Mržnja koja mu je udarala u glavu kao alkohol bila jeslatka i opojna; opijala ga je utoliko više što se odbijalaod djevojke i ranjavala i njega. Tim je gnjevom, u stvari,mučio sebe jer je vrlo dobro znao da bi, otjeravširiđokosu, otjerao od sebe jedinu ženu koju može nazvatisvojom. Isto je tako dobro znao da se ljuti bez pravograzloga, da je nepravedan, ali je možda upravo zatopostupao još okrutnije jer ga je, u stvari, privlačilaprovalija, provalija osamljenosti, provalijasamooptuživanja. Znao je da bez djevojke ne bi biosretan (bio bi sam) ni zadovoljan sobom (bio bi svjestanda je pogriješio), ali svijest o tome nije mogla savladatidivnu opijenost srdžbom. Hladno je saopćio djevojci dato što je maloprije rekao ne vrijedi samo za ovajtrenutak, nego za sva vremena - ne želi da ga ikad višedodirne njena ruka.

Djevojci nije bilo prvi put da se suočava s Jaromilovomgnjevnom tugom i ljubomorom, ali ovog je puta osjetila unjegovom glasu neku pomamnu odlučnost; osjećala jeda je Jaromil u stanju učiniti bilo što, samo da utoli svojbijes. Zato je, gotovo u posljednjem trenutku, gotovo nasamom rubu provalije, rekla:

- Molim te, ne ljuti se na mene. Ne ljuti se što sam

lagala. Nisam bila kod prijateljice.

To ga je zbunilo.

- Nego gdje si bila?

- Ljutit ćeš se, ti ga ne voliš, ali nisam mogla drukčije,morala sam otići da ga vidim.

- Koga da vidiš? Kod koga si bila?

- Kod brata. Onog što je stanovao kod mene. To ga jerazbjesnilo.

- Kog vraga neprestano petljaš s njim?

- Ne ljuti se, on meni ništa ne znači, u usporedbi stobom on je za mene nitko, ali shvati, ipak mi je brat, tazajedno smo rasli punih petnaest godina. Odlazi. Putuje,daleko. Morala sam otići da se oprostim s njim.

Nije imao razumijevanja za sentimentalna opraštanja sbraćom.

- Kamo to putuje tvoj brat da si se morala tako dugoopraštati s njim, zaboravljajući sve ostalo? Odlazi naslužbeni put, na tjedan dana? Ili na izlet u planine?

Ne, ne odlazi ni na službeni put ni u planine, stvar jemnogo ozbiljnija. Jaromilu o tome ne može pričati jerzna koliko bi se ljutio.

- I to je za tebe ljubav? Da kriješ od mene ono što neodobravam? Da imaš svoje tajne?

Da, ona dobro zna da ljubav traži da sve kažu jednodrugom, ali neka shvati - boji se, naprosto se boji…

- Šta bi to moglo biti da se tako bojiš? Kamo to putujebrat kad te je strah da to kažeš?

Zar zaista ne naslućuje? Ne može pogoditi o čemu seradi?

Ne, ne može pogoditi (u tim trenucima njegov je gnjevtek bespomoćno posrtao za radoznalošću).

Djevojka mu se konačno povjerava: njen je brat odlučioda tajno, ilegalno, protuzakonito, napusti zemlju; većprekosutra će biti s one strane granice.

Kako? Njen brat želi otići iz naše mlade socijalističkerepublike? Njen brat želi izdati revoluciju? Brat želi uemigrante? Zar ne zna što znači otići u emigraciju? Zarne zna da svi emigranti automatski postaju pripadnicistranih obavještajnih službi koje žele uništiti našudomovinu?

Djevojka je potvrdno klimala glavom. Instinkt joj jegovorio da će joj Jaromil lakše oprostiti izdajnički bratovbijeg nego četvrt sata čekanja. Zato je klimala glavom igovorila kako se slaže sa svim Jaromilovim tvrdnjama.

- Što sad vrijedi da se sa mnom slažeš? Trebalo je daga odgovoriš, da ga ne pustiš!

Da, odgovarala ga je; radila je sve što je bilo u njenoj

moći da ga nagovori da ne ide; zato je i zakasnila.Jaromil sad sigurno shvaća zašto je zakasnila; sad ćejoj moći oprostiti.

Jaromil je, začudo, zaista rekao da joj oprašta što jezakasnila, ali da joj ne može oprostiti što njen brat bježipreko granice.

- Tvoj je brat sad na suprotnoj strani barikade, i zato jemoj osobni neprijatelj. Ako dođe do rata, tvoj će bratpucati u mene a ja ću pucati u njega. Možeš li tozamisliti?

- Da, jasno mi je - rekla je riđokosa, uvjeravajućiJaromila da će uvijek ostati na njegovoj strani; nanjegovoj strani, uz njega, nikad ni uz koga drugog.

- Na temelju čega tvrdiš da si uz mene? Da si zaista namojoj strani, ne bi dopustila bratu da bježi prekogranice!

- Što sam ja tu mogla? Zar sam ga je mogla zadržati?

- Trebalo je da me odmah potražiš, a ja bih već znaošto treba poduzeti. Umjesto toga, lagala si mi! Izmislilasi priču o nekoj prijateljici! Htjela si me prevariti! A ondatvrdiš da si na mojoj strani!

Zaklela mu se da je na njegovoj strani i da će ostati uznjega, bez obzira na okolnosti.

- Da je istina to što kažeš, obratila bi se policiji! Kako to,policiji? Pa ne može prijaviti policiji rođenog brata! To je

nemoguće! Jaromil nije podnosio suprotstavljanje.

- Nemoguće? Ako ga ne prijaviš ti, prijavit ću ga ja!Djevojka je ponovila da je brat brat, i da ne može nizamisliti da ga prijavi policiji.

- Tebi je brat, znači, važniji od mene?

Nije važniji, ali iz toga još ne proizilazi da ga trebaprijaviti policiji.

- Ljubav je sve ili ništa. Ljubav je, ili potpuna, ili je nema.Ja sam ovdje, a on je na suprotnoj strani. Ti morašstajati uz mene, a ne negdje u sredini, između nas. Aako si uz mene, moraš raditi ono što radim ja, željeti onošto želim ja. Za mene je sudbina revolucije moja vlastitasudbina. Ako netko radi protiv revolucije, radi protivmene. A ako moji neprijatelji nisu i tvoji neprijatelji, ondasi i ti moj neprijatelj.

Ne, ne, nije njegov neprijatelj; želi biti uz njega, uvijek iu svemu; ta i ona zna da je ljubav sve ili ništa.

- Da, ljubav je sve ili ništa. Pored prave ljubavi, sveblijedi, sve ostalo pretvara se u ništa.

Da, potpuno se slaže, da, točno tako misli i ona.

- Pa upravo po tome se i poznaje prava ljubav, po tomešto je potpuno gluha za ono što govori ostali svijet. Ti,međutim, stalno slušaš što govore drugi, obzirna siprema svakome i tom svojom obzirnošću gaziš po meni.

Zaboga, nikako ne želi gaziti po njemu, samo seužasava pomisli da bi mogla strahovito naškoditi bratu,da bi mogao stradati.

- Pa šta ako i strada? Ako strada, stradat će zato što jeto zaslužio. Ili ga se možda bojiš? Ne želiš se razići snjim? Ne želiš se razići s obitelji? Želiš ostati čvrstopovezana s njom? Kad bi samo znala koliko mrzim tutvoju strašnu polovičnost, tu tvoju strašnu nesposobnostda voliš!

Ne, to nije istina, nije nesposobna da voli; voli ga kolikosamo može.

- Da, voliš me koliko samo možeš - nasmijao se - aliuopće ne znaš voljeti! Ne znaš voljeti!

Ponovo se zaklela da to nije istina.

- Da li bi mogla živjeti bez mene? Zaklela se da ne bi.

- Da li bi mogla živjeti kad bih umro? Ne, ne, ne.

- Da li bi mogla živjeti da te ostavim? Ne, ne, ne, vrtjelaje glavom.

Zar je mogao tražiti nešto više? Njegov je gnjevsplasnuo i ostalo je samo snažno uzbuđenje; kraj njih seiznenada našla njihova smrt, slatka, preslatka smrt kojusu obećali jedno drugom ako ih nešto rastavi.

- Ni ja ne bih mogao živjeti bez tebe - rekao je glasomslomljenim od ganutosti. Ona je ponovila da bez njega

ne bi mogla živjeti, i oboje su to ponavljali sve dok ihgusti oblak omamljenosti nije prihvatio u zagrljaj; zbacilisu sa sebe odjeću i zagrlili se. U jednom trenutku osjetioje pod rukom da joj je lice mokro od suza; to je bilodivno; to još nikad nije doživio, da žena plače od ljubaviprema njemu. Suze su za njega bile nešto u što sečovjek pretapa kad ne želi biti samo čovjek, kad teži dapreraste svoj udes; činilo mu se da se kroz suze čovjekoslobađa svoje materijalne određenosti, prelazi svojegranice, pretvara se u daljine i postaje beskrajan.Vlažnost suza strahovito gaje dirnula i odjednom jeosjetio da i sam plače; vodili su ljubav i bila su im mokrai tijela i lica, vodili su ljubav i otapali se, njihova sevlažnost miješala i tekla kao rijeka, plakali su i vodililjubav, i u tim trenucima bili su izvan svijeta, bili su kaojezero koje se otkinulo od zemlje i uzdiže se premanebu.

Nakon toga, ležeći mirno jedno uz drugo, još dugo su semilovali po obrazima, riđa kosa djevojčice bila jeslijepljena u smiješne pramenčiće, a lice joj je bilocrveno; bila je ružna, i Jaromil se sjetio pjesme u kojoj jenapisao kako želi popiti sve što je u njoj, i njene stareljubavi, i njenu ružnoću, i slijepljenu riđu kosu, i pjege nalicu. Milovao ju je, ispunjen ljubavlju prema svemu što jetako dirljivo bijedno na njoj; ponovo joj je rekao da jevoli, a ona je rekla njemu to isto.

Ne želeći da se rastane s ovim trenutkom apsolutnogzasićenja, trenutkom opijenosti uzajamno obećanom’smrću, rekao je:

- Zaista ne bih mogao živjeti bez tebe; ne bih znaoživjeti bez tebe.

- Da, bez tebe bi mi život bio strašno tužan. Strašnotužan.

Trgnuo se.

- Znači, ipak bi mogla zamisliti život bez mene?Djevojka očigledno nije primijetila zamku.

- Život bi bio strašno tužan.

- Ali bi mogla živjeti?

- A što bih mogla učiniti da me napustiš? Ali, bio bi totužan život.

Jaromil je shvatio da je postao žrtva nesporazuma;riđokosa mu nije obećala svoju smrt, a kad je rekla dabez njega ne bi mogla živjeti, bila je to samo fraza,metafora; jadna glupa djevojka uopće ne sluti o čemuse radi; obećava mu svoju tugu, njemu koji zna samo zaapsolutna mjerila, sve ili ništa, život ili smrt.

- Koliko bi dugo tugovala? Jedan dan? Ili čak tjedandana? - upitao je s gorkom ironijom.

- Tjedan? - nasmijala se oporo. - Ksavica moj, kakavtjedan… - Privila se uza nj da mu dodirom tijela pokažekako bi se njena tuga teško mogla mjeriti tjednima.

Koliko je, u stvari, teška njena ljubav, razmišljao je

Jaromil. Nekoliko tjedana tuge, u redu. A što je to uopćetuga? Malo lošeg raspoloženja, malo čežnje. A što je tojedan tjedan tuge? Nitko ne može tugovati neprekidno.Tugovala bi nekoliko minuta prije podne, nekolikominuta ujutro; koliko minuta ukupno? Koliko je minutatuge teška njena ljubav? Na koliko je minuta tugeprocijenjen?

‘ Zamišljao je svoju smrt, i zamišljao je njen život,ravnodušan, ničim nepomućen, kako se veselo izadovoljno propinje iznad njegovog nepostojanja.

Izgubio je volju da ponovo potiče osjećajni, ljubomoromprožeti dijalog; čuo je njen glas kako ga pita zašto jetužan, ali nije odgovorio. Nježnost u tom glasu ocijenioje kao nedjelotvoran melem.

Ustao je i počeo se oblačiti. Više nije bio ljut na nju.Stalno ga je zapitkivala zašto je tužan, a on bi jeumjesto odgovora samo sjetno pomilovao po licu. Zatimje rekao, gledajući je ravno u oči:

- Na policiju ćeš otići sama?

Bila je već povjerovala da je divni ljubavni akt odbaciounepovrat njegovu srdžbu zbog brata; pitanje ju jeiznenadilo i nije znala što da odgovori.

Ponovo je (tužno i mirno) upitao:

- Sama ćeš podnijeti prijavu?

Promucala je nešto; htjela ga je odvratiti od te namjere,

a bojala se da to otvoreno kaže. Bilo je, međutim,očigledno da je to zamuckivanje jednako izvrdavanju,pa je Jaromil rekao:

- Potpuno shvaćam zašto ne želiš ići. Sam ću sreditistvar. - Ponovo ju je (tužno, razočarano, blago)pomilovao po licu.

Bila je potpuno zbunjena i nije znala što da kaže.Poljubili su se i otišao je.

Ujutro se probudio kad je majka već bila otišla. Još dokje spavao, položila je na stolicu košulju, kravatu, hlače,sako i, naravno, gaće. Bilo je nemoguće ukinuti tajdvadeset godina stari običaj i Jaromil se morao pomiritis njim, ma koliko mu bio mučan. Ali tog dana, kad jevidio uredno složene gaće svijetlobež boje, sa širokimlandara-vim nogavicama i onim velikim rasporkom natrbuhu koji je tako nametljivo pozivao na mokrenje,spopao ga je svečan bijes.

Da, tog je dana ustao kako se ustaje na velik,sudbonosan dan. Uzeo je gaće i neko ih vrijemepromatrao držeći ih raširene ispred sebe; promatrao ihje pažljivo i kivno, a onda je stisnuo rub jedne nogavicezubima, uhvatio je desnom rukom i naglo trgnuo. Čuo jezvuk paranja tkanine i bacio poderane gaće na pod, daih tu nađe majka.

Zatim je obukao žute sportske gaćice, košulju, hlače isako, svezao kravatu i izišao iz kuće.

Na porti je predao legitimaciju (kako mora učiniti svatko

tko želi ući u veliku zgradu u kojoj je smještena Službadržavne sigurnosti) i popeo se uza stube. Pogledajtesamo kako korača, kako pazi na svaki korak! Ide kao dana ramenima nosi svoju sudbinu; ide uza stube kao dase ne penje na viši kat zgrade, nego na viši katvlastitog života odakle će ugledati nešto što još nijevidio.

Sve mu je išlo na ruku; kad je ušao u kancelariju,smjesta je ugledao lice svog školskog druga, liceprijatelja; veselo se osmjehivalo, dočekujući ga, ugodnoiznenađeno, radosno.

Podvornikov je sin izjavio kako mu je veoma drago štoje Jaromil došao da ga posjeti, i Jaromila je zapljusnuoosjećaj blaženstva. Sjeo je na ponuđenu stolicu i prviput je istinski osjetio da sjedi sa svojim školskim drugomkao muškarac s muškarcem, kao ravan s ravnim, kaoodlučan s odlučnim.

Neko su vrijeme tek tako naklapali, kao što već pričajuprijatelji kad se sastanu, ali to je za Jaromila bila samovedra uvertira za čas kojem se unaprijed veselio, zatrenutak podizanja zavjese.

- Htio bih da ti kažem nešto veoma važno - rekao jekonačno ozbiljnim glasom. - Saznao sam da se jedančovjek sprema da za nekoliko sati pobjegne prekogranice. Treba nešto poduzeti u vezi s tim.

Podvornikov ga je sin pažljivo saslušao i postavio munekoliko pitanja. Jaromil je odgovorio brzo i precizno.

- To je veoma ozbiljna stvar - rekao je konačnopodvornikov sin. - O tome ne mogu odlučiti sam.

Odveo je Jaromila kroz dugački hodnik u drugukancelariju, gdje ga je predstavio postarijem muškarcu ucivilu; predstavio ga je kao svog druga, pa mu sepostariji muškarac prijateljski osmjehnuo. Pozvali sudaktilografkinju i sastavili zapisnik. Jaromil je morao svetočno navesti - kako se zove njegova djevojka, gdje jezaposlena, koliko godina ima, kako ju je upoznao, izkakve je obitelji, gdje joj je zaposlen otac, braća, sestre,kad mu je rekla da se njen brat sprema da pobjegne uinozemstvo, kako se zove taj brat, što radi, što Jaromilzna o njemu…

Jaromil je o njemu znao dosta, riđokosa mu je o njemučesto pričala; to i jest razlog zašto je zaključio da je tovažna stvar, i požurio da svoje drugove, svoje suborce,prijatelje, na vrijeme obavijesti. Brat, naime, mrzi našedržavno uređenje. To je zaista žalosna priča. Brat jeporijeklom iz siromašne, poštene obitelji, ali kako jenekad bio šofer u službi jednog buržoaskog političara,ostao je na život i smrt povezan s ljudima koji kujuspletke protiv naše države. Da, to može s potpunomsigurnošću potvrditi, jer mu je djevojka često veomaopširno pričala o političkim nazorima svog brata; taj jespreman da puca u komuniste. Jaromilu nije teškozamisliti što će raditi kad se nađe u inozemstvu; zna damu je jedina želja uništiti socijalizam.

Muškarci su drugarski složno izdiktirali daktilografkinjizapisnik, a zatim je postariji muškarac rekao podvor-

nikovu sinu neka odmah poduzme sve što je potrebno.Kad su ostali sami, zahvalio je Jaromilu za sve što jeučinio. Ako čitav naš narod bude tako budan, rekao je,naša socijalistička država bit će nepobjediva. Dodao jekako bi mu bilo drago da to ne bude njihov posljednjisusret. Jaromil sigurno i sam vrlo dobro zna koliko našadržava ima neprijatelja; kreće se među studentima, nafakultetu, a možda ima i znanaca u literarnimkrugovima. Da, on zna da su to uglavnom pošteni ljudi,ali među njima ima i dosta štetočina.

Jaromil je oduševljeno promatrao lice policajčevo,prekrasno lice izrovano dubokim borama, koje jesvjedočilo o teškom, pravom muškom životu. Da, i njemubi bilo veoma drago da to ne bude njihov posljednjisusret. On sam i ne želi ništa drugo; zna gdje mu jemjesto.

Rukovali su se i osmjehnuli jedan drugom.

S tim osmijehom u duši (divnim osmijehom naboranogmuškarca), Jaromil je izišao iz zgrade policije. Stajao jena stubama pred ulazom i promatrao kako sunčanomrazno jutro obasjava krovove grada. Udahnuo jeledeni zrak, ispunjen osjećajem muževnosti koja jepjevala u njemu i izbijala iz njega na sve pore.

U prvom je trenutku odlučio da odmah ode kući, sjedneza stol i piše pjesme, ali se, načinivši tri koraka,okrenuo. Nije htio da bude sam. Činilo mu se da su crtenjegova lica u toku proteklog sata otvrdnule, da mu jekorak postao sigurniji, glas grublji, i želio je da svi vide

tu promjenu. Otišao je na Fakultet i koristio svaku prilikuda se upusti u raspravu. Nitko mu, doduše, nije rekao daje drukčiji nego ranije, ali sunce je neprestano sijalo anad dimnjacima se uzdizala nenapisana pjesma. Otišaoje kući i zatvorio se u svoju sobu. Ispisao je nekolikolistova papira, ali nije bio naročito zadovoljan.

Zatim je odložio pero i neko vrijeme sanjario; sanjario jeo tajanstvenom pragu koji mora prekoračiti dječak da bipostao muškarac. Činilo mu se da zna ime tog praga -tonije ljubav, taj se prag zove dužnost. O dužnosti jeteško pisati pjesme; može li ta hladna riječ uopćerazbuktati maštu? Jaromil je, međutim, znao da ćeupravo mašta potaknuta tom riječju biti nešto novo,nepoznato, neočekivano. Ta on i nije mislio na dužnostu uobičajenom smislu riječi, na nešto zapovjeđeno,nego na dužnost koju čovjek sam stvara, slobodno bira,dužnost koja je dobrovoljna, koja je smjelost i dikačovjekova.

To je razmišljanje ispunjalo Jaromila ponosom jer je kroznjega skicirao svoj vlastiti, sasvim nov portret. Ponovo jepoželio da ga i drugi vide tako čudesno izmijenjenog, ipohitao je k riđokosoj. Bilo je prošlo šest sati i trebalo jeda već bude kod kuće. Njen stanodavac mu je,međutim, rekao da se još nije vratila iz prodavaonice.Prije pola sata tražila su je neka dvojica muškaraca,kojima je također rekao da se njegova podstanarka jošnije vratila kući.

Jaromil je imao vremena napretek; šetao se ulicomgore-dolje i ubrzo primijetio dvojicu muškaraca koji su se

također šetali kao da čekaju nekoga. Pomislio je da suto vjerojatno ona dvojica o kojima je govorio stanodavac,a onda je primijetio djevojku. Nije htio da ga vidi, pa sesklonio u jednu kućnu vežu i promatrao kako seriđokosa brzim koracima približava i nestaje u zgradi.Dvojica muškaraca ušla su za njom. Nesiguran, nije seusuđivao da se pomakne s mjesta. Minutu-dvije nakontoga sve troje su izišli iz kuće, i tek tada je primijetio danešto dalje niz ulicu stoji automobil. Muškarci i djevojkasjeli su u automobil i odvezli se.

Jaromilu je bilo jasno da su muškarci koji su odvelidjevojku policajci, ali osjećaj jeze potisnula je spoznajada je ono što je jutros učinio bilo istinsko djelo, da su sepo njegovoj naredbi stvari počele kretati.

Sutradan je požurio da se nađe s djevojkom čim se ovavrati s posla. Stanodavac mu je, međutim, rekao da seriđokosa, nakon što je otišla s onom dvojicommuškaraca, više nije vratila kući.

Ta ga je vijest uznemirila. Slijedećeg dana, rano izjutra,ponovo je otišao u policiju. Podvornikov sin odnosio seprema njemu jednako prijateljski, stezao mu ruku, bodros,e osmjehivao, a kad ga je Jaromil upitao što je snjegovom djevojkom koja se dosad nije vratila kući,odgovorio mu je neka se ne brine.

- Doveo si nas na veoma važan trag. Moramo ih svepošteno prodrmati - rekao je i dvosmisleno se nasmijao.

Jaromil je opet izišao iz policije u mrazno sunčano jutro,

ponovo je udahnuo ledeni zrak i učinilo mu se da jevelik i ispunjen sudbinom. Osjećao se, ipak, drukčijenego prekjučer. Tek danas je, naime, postao svjestanda je svojim činom stupio u tragediju.

Da, doslovno je tako rekao sebi dok je silazio niz širokestube na ulicu: koračam u tragediju. U ušima mu jeneprestano zvučalo ono veselo izgovoreno, strašnomoramo ih sve pošteno prodrmati. Te su mu riječiraspaljivale maštu. Shvatio je, odjednom, da je njegovadjevojka sad u rukama nepoznatih ljudi, da im jeprepuštena na milost i nemilost, da je u opasnosti i davišednevna saslušanja sigurno nisu šala. Sjetio se ionoga što mu je njegov školski drug pričao o niskomcrnokosom Židovu i o surovoj prirodi posla koji obavlja.Sve te misli i slike ispunjavale su ga nečim slatkim,mirisnim, uzvišenim, činilo mu se da raste i koračaulicama kao pokretan spomenik tuzi.

Zatim je pomislio kako sad zna zašto je prije dva danaispisao nekoliko listova papira lošim stihovima. Ta prijedva dana u stvari još uopće nije znao što je uradio. Tekdanas shvaća svoje djelo, samog sebe i svoj udes. Prijedva dana htio je pisati stihove o dužnosti, a danas znakudikamo više: slava dužnosti cvate iz odsječene glaveljubavi.

Jaromil je koračao ulicama omamljen vlastitomsudbinom. Kad je došao kući, našao je pismo. Bilo bi miveoma drago’ kad biste slijedećeg tjedna, u to i tovrijeme, došli na mali domjenak na kojem ćete naćidruštvo koje će vam, vjerujem, biti ugodno. Pismo je bilo

od studentice filmske akademije.

Iako poziv nije obećavao ništa određeno, Jaromil mu sebeskrajno obradovao jer je predstavljao dokaz dastudentica nije izgubljena prilika, da njihov slučaj nijeokončan, da se igra nastavlja. Nametnula mu se,postepeno, i čudna, nejasna misao da nije bez dubljegznačenja činjenica što je to pismo stiglo upravo na dankada je shvatio svu tragičnost svoje situacije. Ispunio gaje neki neodređen, stimulativan osjećaj da ga je sve štoje proživio u toku posljednja dva dana konačnokvalificiralo da se suoči s blistavom ljepotom crnokosestudentice i na njenu domjenku nastupi samouvjereno,bez treme, kao pravi muškarac.

Osjećao se izvanredno, kao nikad ranije. Bio je, činilomu se, pun stihova i sjeo je za stol. Ne, ljubav i dužnostnemoguće je suprotstavljati jedno drugom, govorio jesebi, to je upravo ono staro shvaćanje problema. Ljubavili dužnost, ljubavnica ili revolucija, ne, ne, nije tako. Nijegurnuo riđokosu u opasnost zato što ljubav za njeganišta ne znači; ta on želi da svijet sutrašnjice budesvijet u kojem će se ljudi voljeti više nego ikad. Da, takoje -Jaromil je gurnuo u opasnost svoju vlastitu djevojkuzato što ju je volio više nego što ostali muškarci volesvoje žene, zato što zna šta je to ljubav i budući svijetljubavi. Užasno je, naravno, žrtvovati jednu konkretnuženu (riđu, pjegavu, sitnu, govorljivu) za budući svijet,ali upravo je to možda jedina velika tragedija našihdana, dostojna velikih stihova, dostojna velike poezije!

Sjedio je za stolom i pisao, ustajao od stola i hodao po

sobi, i činilo mu se da je ono što piše najbolje što jedotad stvorio.

Bila je to opojna večer, opojnija od bilo kakve ljubavnevečeri, bila je to opojna večer iako ju je provodio sam usvojoj nekadašnjoj dječjoj sobi; majka je bila u susjednojsobi i Jaromil je potpuno zaboravio na to da se nekadljutio na nju. Čak i kad je pokucala na vrata njegovesobe da ga upita što radi, rekao joj je nježno mama izamolio je da mu poželi mir i koncentraciju, jer »danaspiše najveću pjesmu svog života«. Majka se osmjehnula(majčinski, obzirno, s razumijevanjem) i ostavila ga daradi.

Legao je u postelju i pomislio kako je u tom trenutkunjegova djevojka okružena samim muškarcima -policajcima, istražnim sucima, stražarima; da s njommogu raditi što im se svidi; da gledaju kako se presvlačiu zatvoreničku odjeću; da je stražari promatraju krozprozorčić na vratima kako u ćeliji vrši nuždu nadkantom.

Nije posebno čvrsto vjerovao u te ekstremne situacije(možda će je samo saslušati i ubrzo pustiti), ali maštu jenemoguće kontrolirati. Stalno ju je zamišljao u ćeliji nadkantom, izloženu pogledima stranog muškarca, i kakoistražitelji s nje trgaju haljine. Jedna ga je stvar,međutim, zaprepastila - sve te predodžbe nisu u njemuizazivale ni tračka ljubomore!

Moraš biti moja, spremna da umreš na mukama akobudem tako htio! leti Keatsov uzvik kroz prostor

vjekova. Zašto bi Jaromil i bio ljubomoran? Riđokosa musad pripada više nego ikad ranije; njena je sudbinanjegovo djelo; oko koje je promatra dok vrši nuždunjegovo je oko, ruke istražitelja koje je dodiruju njegovesu ruke; ona je njegova žrtva, njegovo djelo, ona jenjegova, njegova, njegova.

Jaromil nije bio ljubomoran; zaspao je toga dana snommuškarca.

DIO ŠESTI ili MUŠKARAC ČETRDESETIH GODINA

Prvi dio naše pripovijesti obuhvaća petnaest godinaJaromilova života dok peti dio, iako istog opsega,obuhvaća jedva godinu dana. Vrijeme u ovoj knjizi,prema tome, teče drukčijim tempom nego u stvarnomživotu -usporava se. To je zbog toga što pratimoJaromilov život s promatračnice podignute na točki gdjeon završava. Njegovo djetinjstvo za nas je daljina ukojoj se stapaju mjeseci i godine; iz tih maglovitihdaljina koračao je sa svojom majkom sve dopromatračnice, u čijoj je blizini sve vidljivo kao u prvomplanu neke stare slike, gdje se može razaznati svaki listna drvetu, pa čak i žilice na svakom listu.

Kao što je vaš život određen brakom i zaposlenjem kojeste odabrali, tako je i naš roman ograničen vidikom spromatračnice s koje se vide samo Jaromil i njegovamajka, dok ostale ličnosti možemo vidjeti samo kad sepojave u prisutnosti naših glavnih junaka. Izabrali smotakav postupak kao što ste vi odabrali svoju sudbinu, inaš je izbor nepopravljiv kao i vaš.

Svaki čovjek, međutim, žali što ne može živjeti višeživota već samo jedan; i vi biste rado proživjeli svesvoje neostvarene mogućnosti, sve svoje mogućeživote. (Ah, nedostižni Xaver!) Naš je roman sličanvama. I on želi biti drugim romanom, biti svim onimromanima kojim je mogao biti, a nije.

Zbog toga neprestano sanjamo o drugim promatračni-cama koje smo mogli a nismo postavili. Sto bi bilo dasmo jednu podigli u slikarevom životu, u životupodvornikova sina ili u životu riđokose? Što mi, naime,znamo o njima? Ne znamo praktično ništa više odonoga što je znao smušeni Jaromil, koji u stvari nikadništa nije znao ni o kome! Kako bi izgledao roman koji bipratio karijeru vječito gaženog podvornikova sina, a ukome bi se samo kao epizodna ličnost jednom ili dvaputa pojavio nekadašnji školski drug - pjesnik? Ili romano sudbini slikara, iz kojeg bismo konačno doznali što jestvarno mislio o svojoj ljubavnici kojoj je slikao bojom potrbuhu?

Ako već čovjek ne može nikako iskočiti iz svog života,zar roman nije ipak mnogo slobodniji? Što bi bilo kadbismo na brzinu i u tajnosti srušili promatračnicu iprenijeli je bar na trenutak na neko drugo mjesto?Možda nekamo čak iza Jaromilove smrti! Možda čak udanašnje vrijeme, kada se više nitko, nitko (prijenekoliko godina umrla je i njegova majka) ne sjeća niJaromilova imena…

Ah, bože, postaviti promatračnicu čak ovamo! I moždačak posjetiti svih onih deset pjesnika koji su sjedili s

njim na podiju na večeri poezije u policijskoj vili! Gdje susad pjesme koje su tada recitirali? Nitko, nitko ih se višene sjeća, a i oni sami bi ih se odrekli jer ih se stide, jer ihse danas svi stide…

Što je, u stvari, ostalo iz tog tako dalekog vremena?Danas svi u njemu vide doba političkih procesa,progona, zabranjenih knjiga i sudskih umorstava. Mi,međutim, koji se svega sjećamo, moramo svjedočiti posavjesti: to su bile godine užasa ali i lirike! Krvnik ipjesnik vladali su ruku pod ruku.

Zid tamnice iza kojeg su čamili ljudi bio je izgrađen odstihova, a duž zida je igralo kolo. Ne danse macabre,ne! Igrala je nevinost! Nevinost s krvavim osmijehom nalicu.

Kažete da je to bilo doba loše lirike? Pa i ne sasvim.Pisci romana koji su opisivali to vrijeme, zaslijepljenikonformizmom, stvarali su djela puna laži, književnumrtvorođenčad. Pjesnici, međutim, koji su se jednakoslijepo stapali s vremenom, ponekad su ostavljali zasobom prekrasne pjesme, jer se, kako smo već rekli, umagičnom polju poezije svaka tvrdnja pretvara u’istinusamo ako je snažno doživljena. A pjesnici su doživljavalitjerajući osjećaje do usijanja dok se nad horizontom nijerazlila duga, prekrasna duga nad tamnicama…

Ne, ne, promatračnicu nećemo podići u našim danimajer nam nije cilj da slikamo ono vrijeme i da muprinosimo stalno nova ogledala. Nismo odabrali tegodine zato da ih portretiramo, već samo zbog toga što

nam se učinilo da su one jedinstvena klopka zaRimbauda i Ljermontova, jedinstvena klopka za liriku imladost. A što je roman nego klopka za junaka? Pucanam prsluk za opis vremena! Nas zanima mladić koji jepisao pjesme!

Zato mladića kome smo dali ime Jaromil ne smijemo nina trenutak gubiti iz vida. U redu, napustimo naizvjesno vrijeme naš roman, prenesimo promatračnicučak na kraj Jaromilova života i podignimo je u mislimadruge osobe, umiješene od sasvim drukčijeg tijesta.Nemojmo je, međutim, postavljati dalje od dvije-trigodine nakon njegove smrti, dok ga još nisu svizaboravili. Načinimo poglavlje koje bi prema ostatkupriče bilo približno u odnosu kao vrtni paviljon premavili.

Paviljon je udaljen od vile deset-dvadeset metara,predstavlja samostalno zdanje i moglo bi se i bez njega.Uostalom, već odavno ga je unajmio drugi vlasnik istanovnici vile ga ne koriste. Na paviljonu je otvorenprozor pa u njega iz daljine dopiru kuhinjski mirisi iglasovi ljudi iz vile.

Neka taj paviljon bude samačka garsonjera; predsoblje,u njemu ugrađeni plakar, nemarno otvoren, kupaonica sbrižljivo izribanom kadom, kuhinjica puna neopranogsuđa i soba; u sobi veoma širok kauč, nasuprot njemuveliko ogledalo, naokolo ormari s knjigama, dvije slikepod staklom (reprodukcije antičkih slikarija i kipova),dugačak stolić sa dva naslonjača i prozor s pogle-„ domna dvorište, krovove i dimnjake.

Po podne je i vlasnik garsonjere se upravo vraća kući;otvara torbu, vadi iz nje zgužvan radnički kombinezon ivješa ga u plakar; zatim odlazi u sobu i širom otvaraprozor. Sunčan je proljetni dan, u sobu prodire svježpovjetarac, a vlasnik garsonjere odlazi u kupaonu, puštau kadu vruću vodu i svlači se. Promatra svoje tijelo izadovoljan je; ima već četrdeset godina ali je, otkadfizički radi, u odličnoj kondiciji; mozak mu je lakši a rukesu mu snažnije.

Već leži u kadi; preko kade je položio dasku pa mu onasluži i kao stol; na dasci leže knjige (ta čudna ljubavprema antičkim piscima!) i jednu od njih čita dok seodmara u toploj vodi.

Tišinu razbija zvuk zvonca. Jednom kratko, dva putadugo, a zatim opet jednom kratko.

Nije volio da ga ometaju nezvani gosti pa se sa svojimljubavnicama i prijateljima dogovorio o signalima pokojima je znao tko dolazi. Samo, čiji je to signal?

Zaključio je da je već star i počinje zaboravljati.

- Trenutak! - viknuo je, izišao iz kade, obrisao seručnikom, bez žurbe obukao kupaći ogrtač i otvoriovrata.

Pred vratima je stajala djevojka u zimskom kaputu.Smjesta ju je prepoznao i tako se iznenadio da nijeznao što da joj kaže.

- Pustili su me - rekla je.

- Kad?

- Jutros. Čekala sam da se vratiš s posla. Pomogao jojje da svuče kaput; bio je to težak, iznošen kaput smeđeboje, objesio ga je na vješalicu a vješalicu okačio uplakar. Djevojka je na sebi imala haljinu koju je čovjekčetrdesetih godina dobro poznavao. Sjetio se da jeupravo u toj haljini bila kod njega posljednji put, da, u tojhaljini i u tom istom zimskom kaputu, i učinilo mu se daje u to proljetno popodne iznenada prodro tri godinestar zimski dan.

I djevojka se iznenadila što je soba još uvijek ista, a unjenom se životu toliko toga izmijenilo.

- Sve je kako je bilo - rekla je.

- Da, sve je kako je bilo - potvrdio je i odveo je do foteljau kojem je uvijek sjedila. Zatim ju je zasuo pitanjima.Jesi li gladna? Zaista si jela? Kad si jela? Kamonamjeravaš? Hoćeš li se vratiti kući?

Rekla mu je da bi trebalo da se vrati kući, bila je već nakolodvoru, ali se vratila i došla da ga vidi.

- Pričekaj, moram se presvući - rekao je, sjetivši se da jejoš u kupaćem ogrtaču. Otišao je u predsoblje, zatvorioza sobom vrata, i prije nego što se počeo oblačiti,podigao telefonsku slušalicu i okrenuo broj, a kad sejavio ženski glas, rekao da se ispričava, da danas nemavremena.

Nije imao nikakvih obaveza prema djevojci koja jesjedila u sobi, ali ipak nije htio da čuje razgovor i govorioje tiho. Čitavo vrijeme gledao je u teški smeđi zimskikaput koji je visio na vješalici ispunjavajući predsobljesjetnom glazbom.

Bilo je prošlo tri godine kako ju je posljednji put vidio, aoko pet godina kako ju je prvi put sreo. Imao je mnogeljepše žene, ali je ta djevojčica imala nekolikodragocjenih prednosti - imala je, kad su se upoznali,samo sedamnaest godina, bila je zabavno neposredna,erotski nadarena i prilagodljiva; radila je ono što mu ječitala iz očiju. Poslije četvrt sata shvatila je da pred njimne smije govoriti o osjećajima, i ne tražeći da joj bilo štaobjašnjava, dolazila je poslušno samo onda (bilo je tojedva jedanput mjesečno) kad bi je pozvao.

Muškarac četrdesetih godina nije krio da voli lezbijke.Jednom mu je, u ljubavnom zanosu, šapatom ispričalakako je u kabini na kupalištu naišla na nepoznatu ženu ivodila ljubav s njom. To mu se veoma svidjelo i kasnije,kad je shvatio da je priča očigledno izmišljena,spremnost s kojom se djevojka prilagođavala njegovimželjama istinski ga je dirnula. Djevojka, uostalom, nijeostala samo na izmišljenim pričama, rado ga jeupoznavala sa svojim prijateljicama i organizirala iinspirirala mnoge zgodne erotske zabave.

Shvatila je da on od nje ne samo što ne zahtijevavjernost, nego se osjeća sigurnijim ako njegoveprijateljice imaju ozbiljnije veze. Zato mu je bezazleno iotvoreno pričala o svojim mladićima, bivšim i sadašnjim,

što ga je zanimalo i zabavljalo.

Sad sjedi pred njim u naslonjaču (presvukao se ulagane hlače i sviter) i kaže:

- Kad sam izišla iz zatvora, naišli su konji.

- Konji? Kakvi konji?

Ujutro je prošla kroz vratnice upravo kad su naišli jahačiiz konjičkog odreda. Sjedili su uspravno i čvrsto, kao dasu izrasli iz životinja i čine s njima jedno tijelo, visoko inadljudsko. Činilo joj se daje duboko ispod njih, sitna ibeznačajna. Visoko iznad nje odjekivalo je rzanje, čuose smijeh, a ona je stajala priljubljena uza zid.

- I što si uradila nakon toga?

Otišla je na posljednju tramvajsku stanicu. Sunce je većbilo visoko odskočilo i počelo grijati, a ona je na sebiimala teški zimski kaput i stidjela se prolaznika. Bojalase da će na stanici biti mnogo ljudi i da će svi gledati unju. Na stanici je, na sreću, bila samo jedna starica. Toje bila sreća, to je bilo kao melem, to što je tu bila samojedna starica.

- I odmah si znala da ćeš najprije otići k meni? Dužnostju je zvala da ode kući, roditeljima. Već je bila nakolodvoru, stala je u red pred blagajnom, ali kad jetrebalo da kupi kartu, okrenula se i pobjegla. Strepnjaod povratka kući bila je jača od nje. Onda je osjetilaglad i kupila zemičku sa salamom. Sjela je u park ičekala da bude četiri sata, da se on vrati kući.

- Drago mi je što si došla najprije k meni, lijepo je odtebe što si došla najprije k meni - rekao je.

- A sjećaš li se - dodao je nakon nekoliko trenutaka -kako si rekla da više nikad nećeš doći k meni?

- To nije istina - rekla je djevojka.

- Istina je - nasmijao se.

- Nije.

To je, naravno, bilo istina. Došla je k njemu a on jeodmah otvorio ormarić s pićem; kad je htio da natočikonjak u čaše, djevojka je zavrtjela glavom.

- Ne, neću piti. Nikad više neću piti s tobom. Muškaracčetrdesetih godina začudio se a djevojka je nastavila:

- Više nikad neću doći k tebi, a danas sam došla samozato da ti to kažem.

On nije prestao da se čudi, pa mu je rekla da mladića okojem mu je mnogo pričala istinski voli i ne želi ga viševarati; došla ga je zamoliti da to shvati i ne ljuti se nanju.

Iako je vodio bogat erotski život, muškarac četrdesetihgodina bio je u duši idealist i čuvao je mir i red u svojimavanturama; djevojka je, doduše, kružila na zvjezdanomnebu njegovih ljubavi kao skromna, treperava zvjezdica,ali i jedna sasvim mala zvijezda, naglo istrgnuta sa svogmjesta, može neugodno narušiti svemirsku harmoniju.

Bio je, osim toga, povrijeđen njenim nerazumijevanjem;uvijek mu je bilo drago što djevojka ima mladića koji jevoli; puštao ju je da mu priča o njemu i savjetovao jojkako da postupa s njim. Mladić ga je u toj mjerizabavljao da je čak čuvao u ladici pjesme koje jedjevojka dobivala od njega; smatrao je da su odvratne,ali su ga zanimale kao što ga je zanimao i bio muodvratan svijet koji je nastajao oko njega i koji jepromatrao iz tople vode u svojoj kadi.

Bio je spreman bdjeti nad ljubavnicima s punom mjeromcinične dobrohotnosti i zato je naglu djevojčinu odlukuprimio kao nezahvalnost. Nije se mogao suzdržati da toi ne pokaže, a djevojka, primijetivši da se smrknuo,govorila je sve više i više ne bi li opravdala svojuodluku. Stalno se iznova zaklinjala kako mladića voli iželi se pošteno odnositi prema njemu.

A sad sjedi pred njim (u istom naslonjaču, u istoj haljini)i tvrdi da nešto tako nikad nije rekla.

Nije lagala. Spadala je među one divne duše koje nerazlikuju ono što jest od onoga što bi trebalo biti, i etičkuželju smatraju istinom. Sjećala se, naravno, svega štomu je rekla, ali je znala i to da tako nešto nije trebalareći, pa je sad oduzimala uspomeni pravo na postojanje.

Dobro se sjećala svega, kako ne bi; zadržala se tomprilikom nešto duže nego što je namjeravala i zakasnilaje na sastanak. Mladić je bio smrtno uvrijeđen i bilo jojje jasno da ga može smiriti samo nekim smrtnoozbiljnim opravdanjem. Izmislila je da joj se brat sprema

za bijeg preko granice i da je otišla da se oprosti s njim.Nije mogla ni pretpostaviti da će je mladić tjerati da gaprijavi policiji.

Sutradan, ćim je izišla s posla, smjesta je otrčalamuškarcu četrdesetih godina da ga zamoli za savjet;bio je Ijubezan i pažljiv i savjetovao joj da ostane prisvojoj laži, da uvjeri mladića kako je njen brat poslijedramatične scene prisegao da neće bježati prekogranice. Objasnio joj je, sa mnogo detalja, kako da opišescenu u kojoj je odvratila brata od bijega, i kako dasugerira mladiću da samo njemu može zahvaliti za spassvoje obitelji, jer bi, bez njegovog utjecaja i intervencije,njen brat u tom trenutku već bio uhapšen na granici iličak ubijen mecima graničara.

- Kako se onda završio taj razgovor s mladićem? -upitaoje.

- Nisam ni razgovarala s njim. Uhapsili su me dok samse vraćala od tebe. Čekali su me pred kućom.

- Nikad više, znači, nisi razgovarala s njim?

- Nisam.

- Sigurno su ti rekli što je bilo s njim…

- Nisu…

- Zaista ne znaš? - začudio se.

- Ne znam ništa - slegla je djevojka ramenima, ne

pokazujući nimalo radoznalosti, kao da mu želi reći kakoi ne želi ništa znati.

- Umro je - rekao je muškarac četrdesetih godina. -Umroje ubrzo nakon što su tebe uhapsili.

Djevojka to nije znala; kao iz neke velike daljine doprlesu do nje patetične riječi mladića, koji je radoizjednačavao smrt i ljubav.

- Ubio se - upitala je tiho, iznenada spremna da muoprosti.

Muškarac četrdesetih godina nasmijao se.

- Ne, nije, naprosto se razbolio i umro. Njegova se majkanekamo odselila. Ni traga od njih nije ostalo u onoj vili.Samo na groblju stoji velik spomenik od crnog kamena.Izgleda kao grob nekog velikog književnika. Ovdjepočiva pjesnik… dala je majka da se ukleše na njemu.Ispod imena uklesan je epitaf koji si mi jednom donijelada pročitam. Ono kako bi htio umrijeti u plamenu.

Neko su vrijeme šutjeli; djevojka je mislila kako mladićnije oduzeo sebi život već naprosto umro, kako joj je injegova smrt okrenula leđa. Kad je izišla iz zatvora,znala je da ga više nikad ne želi vidjeti, ali nije računalas tim da ga više nema. A ako ne postoji on, onda višene postoji ni uzrok njenog trogodišnjeg tamnovanja i svese pretvorilo samo u ružan san, u nešto besmisleno,nestvarno.

- Znaš šta - rekao je - spremit ćemo nešto za večeru.

Dođi da mi pomogneš.

Otišli su u kuhinjicu, narezali kruha, kriške namazalimaslacem a odozgo stavili kolutiće salame i šunke;ključem za konzerve otvorili su kutiju sardina; pronašlisu flašu vina a iz ormara uzeli dvije čaše.

Tako su radili uvijek kad je dolazila k njemu. Bio jeugodan osjećaj da je taj stereotipni komadić života tustalno čekao na nju, neizmijenjen, nedirnut, tako da semogla lako uključiti u njega. U tom joj se trenutku činiloda je to najljepši komadić života što ga je ikad upoznala.

Najljepši? Zašto?

Bio je to komadić života ispunjen sigurnošću. Taj ječovjek bio uvijek dobar prema njoj i nikad ništa nijetražio od nje; njemu nije ništa skrivila, ništa dugovala;kod njega je uvijek bila na sigurnom, kao što se svatkoosjeća na sigurnom kad se na trenutak nađe izvandosega vlastite sudbine. Bila je na sigurnom kao što jena sigurnom osoba drame kad se nakon prvog činaspusti zavjesa i nastupi pauza; tada i ostale osobeskidaju maske, a pod maskama su ljudi koji bezbrižnočavrljaju.

Muškarac četrdesetih godina bio je već odavno izvansvoje životne drame; u početku rata pobjegao je bio sasvojom mladom suprugom u Englesku, borio se protivNijemaca kao pilot u britanskom zrakoplovstvu asupruga mu je poginula za vrijeme bombardiranjaLondona. Vratio se u domovinu i ostao u vojsci, ali

upravo u vrijeme kad je Jaromil odlučio da se upiše naVisoku političku školu, njegovi su pretpostavljenizaključili da se za rata bio previše vezao zakapitalističku Englesku i da nije dovoljno pouzdan zasocijalističku vojsku. I tako se našao u tvorničkoj hali,leđima okrenut Povijesti i njenim dramatičnim obratima,leđima okrenut vlastitoj sudbini i zagledan u samogsebe, svoje neobvezatne zabave i svoje knjige.

Prije tri godine djevojka je došla da se oprosti s njim, jerjoj je nudio samo pauzu, dok joj je mladić obećavaoživot. Sad sjedi ovdje pored njega, jede kruh sa šunkom,pije vino i beskrajno je sretna što joj on pruža pauzukoja se polako, tiho, slatko razlijeva po njoj.

Odjednom se oslobodila napetosti i raspričala se.

Na stolu su ostali samo prazni tanjurići s mrvicama imalo vina na dnu flaše, a ona je pričala (slobodno i bezpatetike) o zatvoru, zatvorenicama i čuvarima,zadržavajući se, kao što je uvijek radila, na mnogimsitnim pojedinostima koje je smatrala zanimljivim,međusobno ih spajajući u nelogičan ali simpatičan tokpriče:

U njenoj današnjoj govorljivosti osjećala se, međutim,izvjesna nova nota; nekad je u razgovorima uvijeknaivno težila suštini stvari dok su joj sad, ili semuškarcu četrdesetih godina bar tako činilo, riječislužile zato da zaobiđe bit stvari.

Ali koju bit stvari? A onda se sjetio, i upitao djevojku:

- A šta je s bratom?

- Ne znam - odgovorila je.

- Pušten je?

- Nije…

Čovjek četrdesetih godina tek je tada postao svjestanzašto je djevojka pobjegla s kolodvora i zašto se tolikoboji povratka kući; ona nije samo nevina žrtva nego ikrivac, pred bratom i cijelom obitelji. Nije mu bilo teškozamisliti kako su iz nje na saslušanjima izvlačilipriznanje, i kako se ona, nastojeći da to izbjegne,zapletala u stalno nove i sve sumnjivije laži. Kako sadda objasni da brata za nepočinjeni zločin nije tužila ona,nego neki mladić za koga nitko nije čuo i koji više niježiv?

Djevojka je šutjela i muškarac četrdesetih godina nijemogao a da ne osjeti sažaljenje.

- Danas više nemoj ići kući. Za to imaš vremena. Trebao svemu dobro da razmisliš. Ako želiš, možeš ostati kodmene.

Onda se nagnuo prema njoj i položio joj dlan na obraz;nije ju pomilovao, samo je držao ruku dugo i nježnoprislonjenu uz njeno lice.

Bila je to tako srdačna gesta da su djevojci poteklesuze.

Od smrti svoje žene, koju je beskrajno volio, nijepodnosio ženske suze; plašio ih se kao što se plašioopasnosti da ga žene uvuku u svoje životne drame; usuzama je vidio pipke kojima pokušavaju da gaobuhvate i istrgnu iz njegove idilične ne-sudbine, i gadioih se.

Zato se neugodno iznenadio kad je na dlanu osjetionjihovu mrsku vlažnost, ali ga je još više iznenadilo štoovog puta nije u stanju da se odupre njihovomsentimentalnom učinku. Znao je, naime, da to nisu suzeljubavi, da nisu namijenjene njemu, da nisu instrumentlukavstva, ucjenjivanja ni teatra. Znao je da su tonaprosto suze, suze same za sebe, i da teku iz njenihočiju kao što iz čovjeka teče nevidljiva struja njegovetuge ili radosti. Od njihove nevinosti nije bilo zaštite idirnule su ga do dna duše.

Pomislio je kako on i ta djevojka, otkad se poznaju,nikad nisu povrijedili jedno drugo, kako su uvijek izlaziliu susret jedno drugom, kako su uvijek jedno drugompoklanjali kratke trenutke zadovoljstva i ništa drugo nisutražili; kako nemaju što predbaciti jedno drugom. Aposebno je bio zadovoljan što je u vrijeme kad sudjevojku uhapsili učinio sve što je mogao da jojpomogne.

Prišao je djevojci i podigao je iz naslonjača. Obrisao jojje prstom suze s lica i nježno je zagrlio.

Iza prozora tog trenutka, negdje daleko, tri godineranije, u priči koju smo napustili, smrt već nestrpljivo

gazi s noge na nogu; njena koščata figura već je stupilana osvijetljenu scenu i baca tako dugačku sjenu da je iu garsonjeri, u kojoj jedno prema drugom stoje djevojka imuškarac četrdesetih godina, zavladao sumrak.

Drži je nježno oko ramena a ona se privija uz njega,nepokretna u njegovom zagrljaju.

Što znači to privijanje?

Znači da mu se predaje; prepustila se njegovim rukamai želi da tako ostane.

To predavanje, međutim, nije otvaranje! Prepustila senjegovim rukama zatvorena, zaključana; stisnutaramena kriju njene grudi a njena se glava ne podižeprema njegovom licu, već leži naslonjena na njegovaprsa; zuri u tamu njegova svitera. Bacila se u rukezapečaćena, da je sakrije u svom zagrljaju kao učeličnom sefu.

Podigao je njeno sakriveno, mokro lice i počeo je ljubiti.Na to ga je navelo sažaljenje, u tome nije bilo tjelesnežudnje, ali situacije imaju svoj automatizam kojem jenemoguće izbjeći. Nastojao je da joj, ljubeći je, otvoriusta jezikom, ali mu to nije uspijevalo. Usne su joj ostalestisnute i nisu odgovarale njegovim.

Začudo, međutim, što je manje uspijevao da je ljubi, valsućuti u njemu postajao je sve jači; sve je više postajaosvjestan da je djevojka koju drži u zagrljaju ukleta, dasu joj iščupali dušu i da je nakon te amputacije u njojostala krvava rana.

Držao je u rukama mršavo, koščato, slabo tijelo, alimaglovit val sažaljenja i sumrak što se spuštaoublažavali su oštrinu obrisa i obujma, činili ihneodređenim i nematerijalnim. Takav je bio trenutakkad je na svom tijelu osjetio da bi je mogao fizičkivoljeti.

To je bilo sasvim neočekivano; bio je požudan bezpožude, uzbuđen bez uzbuđenja! Možda je to bila pukadobrota koja se putem nekog tajanstvenog procesapretvorila u tjelesno uzbuđenje!

Možda upravo zato što je došlo tako neočekivano, što jebilo tako neshvatljivo, to ga je uzbuđenje potpunosavladalo. Počeo ju je željno milovati i raskopčavati jojdugmad na haljini.

- Ne, ne, molim te, nemoj! - branila se.

Nije ga mogla zaustaviti riječima pa se istrgla i pobjeglau kut sobe.

- Šta ti je? Šta je to s tobom? - pitao ju je. Šutjela je,stisnuta uza zid.

Prišao joj je i pomilovao je po licu.

- Ne boj se, ne treba da se bojiš. Reci mi samo što ti je?Što se dogodilo s tobom? Što se dogodilo?

Stajala je, šutjela, nije mogla naći riječi. Pred sobom jevidjela konje kako prolaze ispred zatvorskog ulaza,

visoke i snažne konje spojene s jahačima u ponosnadvojna tijela. Bila je tako duboko ispod njih i takoneprimjerena njihovoj životinjskoj savršenosti da jepoželjela da se stopi s nečim u blizini, sa stablom ili sazidom, da se sakrije u njihovoj beživotnosti.

- Što je to s tobom? - navaljivao je dalje.

- Šteta što nisi starica ili starac - rekla je konačno. Aonda je ponovila:

- Nije trebalo da dolazim, jer nisi ni starica ni starac.

Dugo ju je šutke milovao po licu a onda ju je pozvao (usobi je već vladala tama) da mu pomogne spremitipostelju. Ležali su jedno pored drugog na njegovomveoma širokom kauču, a on joj je pričao tihim, blagimglasom, kako već godinama ni s kim nije govorio.

Želja za tjelesnom ljubavlju bez traga je nestala, alinaklonost, duboka i neugasiva, još je bila tu i tražilasvoje; upalio je stolnu lampu i ponovo se zagledao udjevojku.

Ležala je ispružena ali kao u grču, i gledala u strop. Štose dogodilo s njom? Što su tamo radili s njom? Jesu li jetukli? Plašili? Mučili?

To nije znao. Djevojka je šutjela a on ju je milovao pokosi, po čelu, po licu.

Milovao ju je sve dok mu se nije učinilo da užas nestajeiz njenog pogleda.

Milovao ju je sve dok nije sklopila oči.

Prozor garsonjere bio je otvoren i kroz njega je strujaozrak proljetne noći. Lampa više nije svijetlila, amuškarac četrdesetih godina nepomično je ležao poreddjevojke, slušao njen dah, njen nemirni prelazak u san,a kad mu se učinilo da spava, još ju je jednom lakopomilovao po ruci, sretan što joj je mogao pokloniti prvisan u novoj eri njene sumorne slobode.

I prozor vrtnog paviljona koji smo sagradili ovimpoglavljem bio je otvoren, pa su kroz njega neprestanodopirali mirisi i zvuči romana koji smo napustilineposredno prije kulminacije. Čujete li smrt kakonestrpljivo cupka u daljini? Neka još malo pričeka, jošsmo ovdje, u tuđoj garsonjeri, skriveni u drugomromanu, u drugoj priči.

U drugoj priči? Ne. Za muškarca četrdesetih godina idjevojku, to je više pauza u priči nego priča. Njihovsusret neće se zaplesti u zajednički životni tok.Muškarac četrdesetih godina pružio je djevojci samokratak odmor pred novu hajku koja je očekuje.

I u našem romanu ovo poglavlje bilo je samo tiha pauzau kojoj je nepoznat čovjek iznenada upalio svjetiljkudobrote. Uživajmo još nekoliko trenutaka u blagojsvjetlosti te tihe svjetiljke dok se paviljon ne izgubi iznašeg vidnog polja…

DIO SEDMI ili PJESNIK UMIRE

Samo pravi pjesnik zna kako je sumoran život u kućipoezije ispunjenoj ogledalima. Kroz prozor dopireprigušena tutnjava paljbe u daljini i srce se steže odčežnje; otići nekuda; Ljermontov oblači oficirskuuniformu; By-ron ostavlja pištolj u ladicu noćnogormarića; Wolker u stihovima stupa s masama; Halaspsuje u rimama; Majakovski staje na grlo svojoj pjesmi;u ogledalima bjesni prekrasna bitka.

Samo, oprez! Ako pjesnici greškom prijeđu granice kućeogledala, stradat će jer ne znaju pucati, a ako i budupucali, pogodit će samo vlastitu glavu.

Jao, čujete li ih? Već idu! Konj galopira uz serpentinekavkaskih planina a na njemu jaše Ljermontov spištoljem u ruci. I opet tutnjava kopita i treštanje kočije.To ide Puškin, također s pištoljem i također na dvoboj.

A što se to sad čuje? To je tramvaj; spori, bučni praškitramvaj. U tramvaju se vozi Jaromil, iz jednogpredgrađa u drugo; na sebi ima tamno odijelo, kravatu,zimski kaput i šešir.

Koji pjesnik nije sanjario o svojoj smrti? Koji je pjesniknije slikao u svojoj mašti? Ah, ako umrijeti treba, nek’ tobude s tobom, ljubavi, u plamenu, pretvoren u žar, užar… Mislite da je samo slučajna igra mašte tjeralaJaromila da zamišlja svoju smrt u plamenu? Ne; pa smrtje misija; smrt govori; čin smrti ima svoju semantiku inije svejedno na koji način čovjek umire, u kojem

elementu gine.

Život Jana Masaryka završio je četrdeset osme godinepadom u dvorište praškog dvorca, nakon što je vidiokako mu se sudbina razbija o tvrdu kobilicu povijesti. Trigodine kasnije pjesnik Konstantin Biebl, progonjen odonih koje je smatrao svojim drugovima, skače s petogkata na kamenom popločenu ulicu istog grada (toggrada defenestracija) da kao Ikar pogine u elementuzemlje i svojom smrću prikaže tragični sukob prostora itežine, sna i buđenja.

Jan Hus i Giordano Bruno nisu mogli umrijeti na vješa-lima ni od mača, već samo na lomači. Njihovi životipretvorili su se tako u signalnu vatru, u svjetlosvjetionika, u baklju koja zrači u daljine vremena, jertijelo je privremeno a misao vječna, a treperav jeplamen slika misli. Jan Palach, koji se dvadeset godinaposlije Jaromilove smrti polio ne praškom trgu benzinomi zapalio, ne bi, da se utopio, mogao očekivati da ćeprobuditi savjest naroda.

Zato je Ofelija u plamenu nezamisliva i morala jeokončati život u vodi, jer je dubina vode isto što i dubinačovjeka; voda je element u kojem umiru oni koji su seizgubili sami u sebi, u svojoj ljubavi, u svojim osjećajima,u svom ludilu, u svojim ogledalima i virovima. Voda gutadjevojke iz narodnih pjesama kojima se nije vratio dragiiz rata; u vodu je skočila Harriette Shellev; u Seini seutopio Paul Celan.

Izišao je iz tramvaja i ide prema vili iz koje je nedavno

bezglavo pobjegao od lijepe crnokose djevojke. Misli naXavera.

Najprije je bio tek on sam, Jaromil.

Zatim je Jaromil stvorio Xavera, svog dvojnika, a s njim isvoj drugi život, život snova i avantura. *

Sad je, međutim, nastupio trenutak kad više nemasuprotnosti između sna i jave, između poezije i života,između misli i akcije. Nestalo je i suprotnosti izmeđuXavera i Jaromila, i oni su se stopili u jedno biće. Čovjeksnova postao je čovjek djela, avantura snova postala jeavantura života.

Približavajući se vili, osjetio je staru nesigurnost, jošpojačanu time što ga je peckalo u grlu (majka ga čaknije htjela pustiti na domjenak, zahtijevala je da ostaneu krevetu).

Pred vratima je neko vrijeme oklijevao i morao je, da biprikupio hrabrost, ponoviti u sebi sve ono veliko što sedogodilo posljednjih dana. Mislio je na to kakosaslušavaju riđokosu, mislio je na policajce i događajekoje je pokrenuo vlastitom snagom i voljom…

- Ja sam Xaver, ja sam Xaver… - govorio je u sebi ipozvonio.

Društvo koje se okupilo na domjenku sastojalo se odmladih glumaca, glumica, slikara i studenta praškihumjetničkih akademija. Vlasnik vile i sam jeprisustvovao zabavi i stavio je društvu na raspolaganje

sve prostorije. Studentica je upoznala Jaromila sgostima, dala mu čašu da sam natoči vino iz koje odmnogobrojnih boca i ostavila ga.

U večernjem odijelu, s bijelom košuljom i kravatom,Jaromil se osjećao nelagodno, uškrobljeno; svi oko njegabili su obučeni ležerno, nemarno, mnogi su bili samo udžemperima. Vrtio se na stolici i konačno više nijemogao izdržati, svukao je sako, prebacio ga prekonaslona stolca, raskopčao ovratnik i olabavio čvorkravate; nakon toga se osjetio malo slobodnije.

Svi su se trudili svim snagama da privuku pažnju nasebe. Mladi su se glumci ponašali kao na pozornici,govorili su glasno i neprirodno, nastojali da pokažu svojuduhovitost ili originalnost. Jaromil, nakon što je popionekoliko čaša vina, također je nastojao da drži glavuiznad razine zabave, i više puta je uspio izgovoritinekoliko drsko duhovitih rečenica koje su na dvije-trisekunde privukle pažnju ostalih.

Kroz zid dopire bučna plesna glazba iz radio-aparata;prije nekoliko dana Narodni odbor dodijelio je treću sobuna katu obitelji iz prizemlja; dvije sobe u kojima živiudovica sa sinom ljuske su tišine okružene sa svihstrana bukom.

Majka, sama, sluša glazbu i misli na studenticu filmskeakademije. Već kad ju je prvi put vidjela, naslutila jeopasnost da se između nje i Jaromila javi ljubav.Nastojala je da se sprijatelji s njom kako bi na vrijemezauzela povoljne položaje u predstojećoj borbi za sina.

Sad osjeća, postiđena, da je sve to bilo uzalud.Studentici nije palo na pamet da i nju pozove u društvo.Odgurnuli su je u stranu.

Studentica joj je jednom povjerila da radi u policijskomfilmskom klubu samo zato što je iz bogate obitelji pa jojje za opstanak na akademiji potrebna političkaprotekcija. Ta lukava djevojka, razmišljala je majka, svepretvara u sredstvo za vlastite potrebe; majka je za njubila samo stepenica na koju se popela da bi lakše stiglado njenog sina.

Natjecanje se nastavljalo; svatko od prisutnih htio jeprivući pažnju na sebe. Netko je svirao na klaviru,nekoliko je parova plesalo, oni koji su u skupinicamastajali naokolo glasno su razgovarali i smijali se; svi sunastojali biti duhoviti, svatko se trudio da duhovitošćunadmaši druge, da se istakne.

Tu je bio i Martinov; visok, lijep, pomalo operetskielegantan u svojoj uniformi s dugačkim bodežom,okružen ženama. Oh, kako taj čovjek nerviraLjermontova! Bog je nepravedan što je tom glupanu daolijepo lice a Ljermontovu kratke noge. Ali, ako pjesnikveć nema duge noge, ima zajedljiv duh koji ga diže uvisine.

Prišao je skupinici oko Martinova i čekao svoju priliku.Onda se drsko našalio na njegov račun i nije mupromaklo kako su svi protrnuli.

Konačno se opet (dugo je nije bilo) pojavila u prostoriji. -

Kako vam se sviđa ovdje? - upitala ga je prilazeći mu ipromatrajući ga krupnim tamnim očima.

Jaromilu se učinilo da se opet vraćaju oni divni trenucikad su sjedili u njenoj sobi i nisu mogli otrgnuti pogledjedno od drugog.

- Ne sviđa mi se - odgovorio je gledajući je ravno u oči.

- Dosadno vam je ovo društvo?

- Došao sam radi vas, a stalno ste odsutni. Zašto steme zvali kad ne mogu biti s vama?

- Ima ovdje toliko zanimljivih ljudi…

- Ali svi su oni za mene samo izgovor da budem uz vas.Oni su za mene samo stubište po kojem bih se htiopopeti k vama.

Govorio je smjelo i bio je zadovoljan svojom rječitošću.

- To stubište ima danas dosta stuba! - nasmijala se.

- Možda biste mi umjesto stubišta mogli pokazati nekitajni hodnik kroz koji bih mogao brže stići do vas.

Studentica se osmjehnula.

- Pokušat ću - rekla je, uzela ga za ruku i odvela izprostorije. Povela ga je uz stubište prema svojoj sobi iJaromilu je srce počelo snažno udarati.

Razigralo se nepotrebno. U sobi koju je znao odranije

sjedilo je nekoliko muškaraca i žena.

U susjednoj prostoriji već su odavno ugasili radio, kasnaje noć, majka čeka sina i razmišlja o svom porazu.Govori sebi da će se, ako izgubi tu bitku, ipak i daljeboriti. Da, tako i osjeća: borit će se, neće dopustiti da jojga otmu, neće dopustiti da je on odgurne, ići će uvijek snjim i za njim. Sjedi u naslonjaču i osjeća se kao da ide,kao da ide kroz dugu noć za njim i za njega.

Soba studentice puna je govora i dima kroz koji jedanmuškarac (mogao bi imati oko trideset godina) već dugopažljivo promatra Jaromila.

- Čini mi se da sam čuo za tebe - kaže mu konačno. -Za mene? - pita Jaromil, ugodno iznenađen.

Muškarac tridesetih godina upitao je nije li Jaromil onajdječak koji je dolazio kod slikara.

Jaromilu je bilo drago što mu se pruža prilika da se uzpomoć zajedničkog znanca čvršće poveže snepoznatim ljudima, i rekao je da jest.

- Ali već dugo nisi bio kod njega - rekao je muškaractridesetih godina.

- Nisam.

- A zašto?

Jaromil nije znao što da kaže, samo je slegaoramenima.

- Znam zašto nisi. To bi ti smetalo u karijeri. Jaromil jepokušao da se nasmije.

- U karijeri?

- Objavljuješ stihove, nastupaš na priredbama, naša jedomaćica o tebi snimila film da popravi svoju političkureputaciju. A slikaru je zabranjeno da izlaže. Poznato jeda su o njemu pisali kao o narodnom neprijatelju.

Jaromil je šutio.

- Je li ti to poznato ili nije?

- Jest, čuo sam nešto o tome.

- Njegove su slike, navodno, primjer buržoaske izopa-čenosti.

Jaromil je šutio.

- Znaš li što sad radi? Jaromil je slegao ramenima.

- Izbacili su ga iz škole i sad nosi cigle na gradilištima.Zato što ne želi da se odrekne onog u što vjeruje. Slikasamo uvečer, pri svjetlosti lampe. Ali ipak stvara divneslike, a ono što ti pišeš, to je odvratno sranje!

Još jedna drska šala, pa još jedna drska šala, dok selijepi Martinov nije uvrijedio. Opominje Ljermontova predcijelim društvom.

Šta? Treba li Ljermontov možda da se odrekne svojih

šala? Da se ispriča? Nikad!

Prijatelji ga upozoravaju. Nema smisla zbog glupostiriskirati dvoboj. Bolje je sve lijepo izgladiti. Tvoj je život,

Ljermontove, kudikamo dragocjeniji od smiješnekrijesnice časti!

Šta? Zar ima nečeg dragocjenijeg od časti?

Da, Ljermontove. Tvoj život, tvoje djelo.

Ne, nema ničeg iznad časti!

Čast je samo glad taštine, Ljermontove. Čast je samoiluzija ogledala, čast je samo kazalište za ovubeznačajnu publiku koje već sutra neće biti!

Ali Ljermontov je mlad i sekunde u kojima živi velike sukao vječnost, a onih nekoliko dama i gospode koji gapromatraju amfiteatar su svijeta; kroz taj svijet proći ćečvrstim korakom muškarca ili ne zaslužuje da živi.

Osjećao je kako mu niz obraze teče blato srama, i znaoje da takav, prljavog lica, ne bi više mogao ostati u tomdruštvu. Uzalud ga smiruju, uzalud pokušavaju da sveokrenu na šalu.

- Uzalud nas pokušavate pomiriti - rekao je. - Postojestvari koje je nemoguće pomiriti. - Ustao je i uzbuđenose obratio muškarcu tridesetih godina. - Meni je osobnožao što slikar nosi cigle i slika pri lošem svjetlu, aliobjektivno uzeto, potpuno je svejedno da li slika pri

svijeći ili uopće ne slika. Čitav je svijet njegovih slika,naime, već odavno mrtav. Pravi je život drugdje!Drugdje! I to je razlog zašto više ne svraćam k njemu.Nije nimalo zabavno prepirati se s njim oko problemakojih nema. Želim mu sve najbolje. Nemam ništa protivmrtvih. Neka im je laka zemlja! I tebi kažem to isto -rekao je, pokazujući prstom u muškarca tridesetihgodina. - Neka ti je laka zemlja! Mrtav si a da i ne znaš.

Muškarac tridesetih godina ustao je i rekao:

- Možda bi bilo zanimljivo vidjeti kako bi završila borbaizmeđu mrtvaca i pjesnika?

Jaromilu je navrla krv u glavu.

- Molim, možemo pokušati - rekao je i zamahnuo šakom,ali ga je muškarac tridesetih godina uhvatio za ruku inaglim trzajem okrenuo leđima sebi. Zatim ga je uhvatiodesnom rukom za ovratnik, lijevom rukom odostraga zahlače i podigao s poda.

- Kamo da iznesem gospodina pjesnika? - upitao je.

Prisutni mladići i djevojke, koji su još prije nekolikotrenutaka pokušavali pomiriti suparnike, nisu mogli dase suzdrže od smijeha. Muškarac tridesetih godinakoračao je po sobi noseći pred sobom Jaromila, koji sekoprcao u zraku kao očajna, bespomoćna riba. Konačnoga je odnio do balkonskih vrata, otvorio ih, spustiopjesnika na prag i zamahnuo nogom.

Odjeknuo je hitac, Ljermontov se uhvatio za srce a

Jaromil je pao na ledeni beton balkona.

Ah, češka zemljo, u tebi se slava hitaca i previše čestopretvara u posprdne udarce nogom u stražnjicu!

Samo, treba li da se rugamo Jaromilu kao parodiji naLjermontova? Treba li možda da se rugamo slikaru štoje imitirao Andrea Bretona noseći kožni kaput i držećivučjaka? Zar i Andre Breton nije bio imitacija nečeguzvišenog čemu je želio biti sličan? Zar parodija nijevječita sudbina čovjekova?

Uostalom, situaciju je tako lako promijeniti:

Odjeknuo je hitac, Jaromil se uhvatio za srce aLjermontov je pao na ledeni beton balkona.

Na sebi ima paradnu uniformu carskog oficira; polakoustaje; strahovito je osamljen. Nema povijestiknjiževnosti s njenim melemima koji će njegovom padudati uzvišen smisao. Nema pištolja čiji će pucanjzatomiti njegovo dječačko poniženje. Tu je samo smijehkoji dopire kroz prozor, sramoteći ga zauvijek.

Odlazi do ograde i gleda dolje. Balkon, na žalost, nijedovoljno visok da bi bio siguran da će se ubiti ako skoči.Hladno je, mrznu mu uši, mrznu mu noge, gazi s nogena nogu i ne zna što da radi. Strepi da će se iznenadaotvoriti balkonska vrata i na njima se pojaviti nasmijanalica. Uhvaćen je u klopku farse.

Ljermontov se ne boji smrti, ali se boji da ne ispadnesmiješan. Htio bi skočiti, ali to neće učiniti jer zna da je

samoubojstvo tragično, a neuspjelo samoubojstvosmiješno.

(Otkud sad to, kako to? Kakva je to čudna rečenica? Tasamoubojstvo, uspjelo i neuspjelo, jedan je te isti čin,nadahnut istim motivima, za koji je potrebnapodjednaka hrabrost! Gdje je tu granica izmeđutragičnog i smiješnog? U slučajnosti uspjeha? U čemuje, u stvari, razlika između bijednog i veličanstvenog?Reci, Ljermontove! Samo u rekvizitima? U tome je li upitanju pištolj ili udarac nogom u stražnjicu? Samo ukulisama koje Povijest podiže oko ljudske sudbine?)

Dosta! Na balkonu je Jaromil, u bijeloj košulji, s ola-bavljenom kravatom, trese se od hladnoće.

Svi revolucionari vole plamen. I Percy Shelley sanjao jeo smrti u plamenu. Ljubavnici iz njegove velike poemezajedno umiru na lomači.

Shelley je u njima projicirao sebe i svoju ženu, ali je ipakumro u valovima, utopio se. A njegovi prijatelji, kao dažele ispraviti tu semantičku pogrešku smrti, podigli suna morskoj obali veliku lomaču i na njoj spalili njegovotijelo oglodano od riba.

Zar se smrt ruga i Jaromilu, šaljući mu umjesto vatremraz?

Jaromil, naime, želi umrijeti; pomisao na samoubojstvoprivlači ga kao glas slavuja. Zna da je došao sprehladom, zna da će se razboljeti, ali se ne želi vratitiu kuću, ne može više podnositi poniženja. Zna da utjehu

može naći samo u zagrljaju smrti, u zagrljaju koji ćeispuniti svojim tijelom i svojom dušom, u kojem će bitibeskrajno velik. Zna da ga samo smrt može osvetiti, dasamo ona može optužiti za umorstvo one koji mu sesmiju.

Pomišlja na to da legne pred vrata i pusti da hladnoćaodozdo prodre u njega, olakšavajući posao smrti. Sjeo jena zemlju; beton je bio tako hladan da mu je za nekolikotrenutaka stražnjica potpuno utrnula. Htio je leći, ali nijeimao hrabrosti da spusti leđa na ledeni beton, pa jeponovo ustao.

Mraz ga je grlio sa svih strana, prodirao u njegovelagane cipele, uvlačio se pod hlače, odozgo mu guraoruku u košulju. Zubi su mu cvokotali, boljelo ga je grlo,nije više mogao gutati, kihao je i osjećao potrebu zamokrenjem. Utrnulim prstima raskopčao je hlače imokrio pred sebe po balkonu, promatrajući kako mu odhladnoće drhti ruka kojom drži ud.

Cupkao je od hladnoće po betonskoj ploči, ali ni za štona svijetu ne bi otvorio vrata i suočio se s onima koji sumu se smijali. A što je bilo s njima?’Kako to da ga saminisu potražili? Zar su tako zli? Ili tako pijani? I koliko većstoji tu napolju, na mrazu?

U prostoriji se odjednom ugasio luster i ostalo je samoprigušeno svjetlo.

Jaromil je prišao prozoru i vidio da iznad kauča svijetlimala svjetiljka s ružičastim sjenilom; dugo je gledao a

onda je vidio dva gola zagrljena tijela.

Cvokotao je, tresao se i gledao; napola navučenazavjesa onemogućavala mu je da sa sigurnošću utvrdije li tijelo žene ispod tijela muškarca tijelo studenticefilmske akademije, ali sve je govorilo da je to ona; kosate žene bila je crna i duga.

A tko je muškarac? Gospode Bože, Jaromil dobro znatko je to! Pa sve je to već jednom vidio! Zima, snijeg,planinski proplanak a u osvijetljenom prozoru Xaver saženom! Ali od danas Xaver i Jaromil trebalo je da budujedno biće! Je li moguće da ga je Xaver izdao?Gospode Bože, je li moguće da pred njegovim očimavodi’ljubav s njegovom djevojkom?!

U sobi je vladala tama. Ništa se nije moglo vidjeti ničuti, a ni u njegovim mislima nije bilo ničega, ni gnjeva,ni žalosti, ni predbacivanja, u njegovim mislima bila jesamo strašna hladnoća.

Više nije mogao izdržati; otvorio je staklena vrata i ušaou sobu. Nije htio ništa da vidi, nije gledao ni lijevo nidesno, i brzo je prošao kroz sobu.

Na hodniku je bilo upaljeno svjetlo. Potrčao je nizstepenice i otvorio vrata sobe u kojoj je ostavio sako. Usobi je vladao mrak, tek slaba svjetlost iz hodnikaomogućavala je Jaromilu da vidi nekoliko spavača kojiglasno dišu. Još se tresao od hladnoće. Pipao je postolicama da nađe svoj sako, ali ga nije bilo. Kihnuo je,netko od onih koji su spavali probudio se i dobacio mu

psovku.

Otišao je u hodnik gdje je visio njegov zimski kaput,obukao ga preko košulje, nabio na glavu šešir ipobjegao iz vile.

Pogreb je krenuo. Naprijed konj koji vuče pogrebna kolas lijesom. Iza kola ide gospođa Wolker i vidi da ispodcrnog poklopca proviruje rub bijelog jastučića. Tajpritisnuti rub govori joj da je posljednja postelja njenogsina (ah, imao je samo dvadeset četiri godine) lošeprostrta. Osjeća nesavladivu želju da popravi tajjastučić pod njegovom glavom.

Lijes leži u crkvi okružen vijencima. Baka je preživjelaizljev krvi u mozak i mora prstom podizati očni kapak dabi vidjela. Gleda u lijes, razgleda vijence; na jednom jeod vijenaca traka s imenom Martinova. - Uklonite ovo -zapovijeda. Njeno staro oko, nad kojim prst pridržavaneposlušni kapak; vjerno stražari nad Ljermontovom,kome je dvadeset šest godina, na njegovomposljednjem putu.

Jaromil (ah, njemu nema ni dvadeset godina) leži usvojoj sobi s visokom temperaturom. Liječnik je utvrdioda ima upalu pluća.

Kroza zid se čuje kako se u susjednoj sobi bučnosvađaju stanari; dvije sobe u kojima stanuje udovica injen sin bukom su opsjednuti otoci tišine. Majka,međutim, ne čuje buku u susjednoj prostoriji. Misli samona lijekove, tople čajeve i hladne obloge. Još kad je bio

mali, sjedila je tako danima uz njega da ga izvuče,crvenog i vrelog, iz carstva mrtvih. Sad će opet sa istomstrašću, dugo i vjerno bdjeti nad njim.

Jaromil spava, govori u bunilu, budi se i opet bunca;vatra groznice liže oko njegova tijela.

Dakle, ipak plamen? Ipak će se pretvoriti u žar, u žar?

Pred majkom stoji nepoznat muškarac i želi razgovaratis Jaromilom. Majka ga odbija. Muškarac spominje imeriđokose djevojke.

- Vaš je sin prijavio policiji njenog brata, i sad su oboje uzatvoru. Moram govoriti s njim.

Stoje jedno nasuprot drugom u majčinoj sobi, ali zamajku je sad ta soba samo predsoblje sinove sobe; stra-žari pred njom kao naoružan anđeo pred vratima raja.Posjetilac govori oštro i to u njoj izaziva bijes. Otvaravrata Jaromilove sobe.

- Izvolite, razgovarajte s njim.

Muškarac vidi rumeno lice dječaka koji bunca u vrućici,a majka govori tihim ali čvrstim glasom:

- Ne znam, doduše, o čemu govorite, ali vas uvjeravamda je moj sin znao što radi. Sve što je radio, radio je uinteresu radničke klase.

Kad je izgovorila te riječi koje je često čula od sina, alikoje su joj do tada bile strane, osjetila je kako je ispunja

neka upravo neizmjerna snaga; bila je bliže sinu negoikad ranije; bila je s njim jedna duša, jedna misao; bili sujedan svemir, sazdan od iste materije. »

Xaver je držao u ruci torbu u kojoj je nosio bilježnicu izčeškog i udžbenik prirodopisa. - Kamo ideš?

Xaver se nasmijao i pokazao na prozor. Prozor je biootvoren, iza njega je blistalo sunce a iz daljine sudopirali zvuči grada, obećavajući avanture.

- Obećao si da ćeš me povesti sa sobom…

- To je bilo davno - rekao je Xaver.

- Napustit ćeš me?

- Da, napustit ću te.

Jaromil nije mogao povratiti dah. Osjećao je samo dabeskrajno mrzi Xavera. Još je nedavno vjerovao da suon i Xaver jedno biće u dva razna lika, ali sad shvaćada je Xaver netko drugi, da nema goreg neprijatelja odnjega!

A Xaver se nagnuo iznad njega i pomilovao ga po licu.

- Lijepa si, veoma si lijepa…

- Zašto mi se obraćaš kao da sam žena? Jesi li poludio?- viknuo je Jaromil.

Xaver se, međutim, nije dao smesti.

- Veoma si lijepa, ali te moram napustiti. Okrenuo se iotišao prema otvorenom prozoru.

- Ja nisam žena! Nisam žena! - vikao je za njim Jaromil.

Vrućica je na trenutak popustila i Jaromil gleda okosebe; zidovi su prazni, uokvirena fotografija oca uoficirskoj uniformi nestala je.

- Gdje je tata?

- Nema ga - odgovara majka nježnim glasom.

- Kako to? Tko ga je skinuo?

- Ja, dragi moj. Ne želim da nas gleda. Ne želim da senetko gura među nas. Više nema nikakvog smisla dalažemo jedno drugom. Moraš saznati istinu. Tata nikadnije želio da se rodiš. Nije želio da živiš. Htio je da meprisili da te ne rodim.

Jaromil, izmučen vrućicom, nema snage da postavljapitanja i prepire se.

- Lijepi moj dječače - govori majka drhtavim glasom.Jaromil osjeća da ga je žena koja mu se obraća uvijekvoljela, da mu nikad nije okretala leđa, da se za njunikad nije morao bojati, da nije morao biti ljubomoran nanju.

- Nisam lijep, mama. Ti si lijepa. Izgledaš tako mlada.

Majka čuje što sin govori i čini joj se da će zaplakati od

sreće.

- Misliš da sam lijepa? Ti si, uostalom, sličan meni. Tonikad nisi volio čuti, da si sličan meni. Ali slični smo i jasam sretna što je tako. - Pomilovala ga je po kosi, žutoj inježnoj kao paperje, i poljubila ga. - Imaš kosu kaoanđeo, sine.

Jaromil osjeća da je umoran. Više ne bi imao snage dapođe za nekom drugom ženom, sve su daleko i put jedo njih beskrajno dug.

- Nikad mi se, u stvari, nijedna žena nije sviđala -kaže. -Samo ti, mama. Ti si od svih najljepša.

Majka plače i ljubi ga.

- Sjećaš li se onih toplica?

- Da, mama, tebe sam uvijek najviše volio.

Majka vidi svijet kroz veliku suzu sreće; sve je oko njevlažno, razljeveno. Predmeti su se oslobodili okovaoblika, plešu i raduju se.

- Zaista, sine?

- Zaista - kaže Jaromil, drži majčinu ruku u svom vrelomdlanu i osjeća samo umor, strahovit umor. bilo je takoblizu da mu se činilo da leži iznad izvora i vidi u njemusvoj vlastiti lik.

Ne, nema plamena. Progutat će ga voda.

Gledao je u svoje lice na površini vode, a onda je natom licu iznenada ugledao strah. I to je bilo posljednješto je vidio.

Nad Wolkerovim lijesom izrasla je gomila ilovače.Gospođa Wolker vraća se s groblja. Nad Rimbaudovimlijesom leži kamen, ali njegova majka, kako je poznato,nalaže da se obiteljska grobnica u Charlevilleu ponovootvori. Vidite li je, tu strogu gospođu u crnoj haljini?Razgleda tamnu, vlažnu prostoriju i uvjerava se da jelijes na svom mjestu i da je zatvoren. Da, sve je u redu.Arthur leži, nije pobjegao. Arthur više nikad nećepobjeći. Sve je u redu.

Dakle, ipak voda? Nema plamena? Otvorio je oči iugledao nagnuto lice s blago povučenom bradom inježnom žutom kosom. To lice iznad njega

Table of Contents

Start