Univerzitet u SarajevuFakultet političkih naukaOdsjek: Sigurnosne i mirovne studijePredmet; Međunarodna zajednica i upravljanje konfliktima

I. Nyw, Joseph; Da li postoji trajna logika sukoba u svejtskoj politici.

Šta je međunarodna politika?

Tokom vjekova postojala su tri osnovna oblika svjetske politike. U imperijalnom sistemu jedna vlada kontroliše najveći dio svijeta sa kojim ima dodira. Najznačajni primjer takvog sistema u zapadnom svijetu je bilo Rimsko carstvo. Drugi osnovni oblik svjetske politike je feudalni sistem , u kome ljudska lojalnost i političke obaveze nisu prvenstveno vezane za teritotrijalne granice. Feudalizam je bio zajednički oblik društvenog uređenja u Europi poslije pada Rimskog carstva. Treći oblik koji svjetska politika može imati jeste anarhični sistem država, satavlje od država koje su relativno kohezivne jedinice u sistemu , ali nemaju vrhovnu vlast nad njima. Kada danas govorimo o međunarodnoj politici uobičajno podrazumjevamo sistem teritorijalnih država i definišemo međunarodnu politiku u odsustvu zajedničkog suverena, politiku među entitetima bez vladara nad njima. Međunarodna politika se često naziva i anarhičnom .

Dva viđenja anarhične politike

Međunarodna politika je anarhična u smislu da u njoj ne postoji vrhovna vlast, ali čak i u političkoj filozofiji postojala su dva mišljenja o tome koliko treba da bude okrutno prirodno stanje. Na jednoj strani je Hobsovo viđenje prirodnog stanja kojeg je on nazvao stanjem rata, a na drugoj strani je Džon Lok govorio o anarhičnom stanju. Lok je smatrao da premda u prirodnom stanju nema zajedničkog suverena, ljudi mogu da razvijau veze i prave ugovore. Ova dva viđenja prirodnog stanja su bila filozofska pretača za nastanak današnja dva pogleda realizma na jednoj i liberalizma na drugoj strani. Realizam je bio dominantna tradicija u promišljanju međunarodne politike. Za realiste, središnji problem međunarodne politike je rat i upotreba sile, a glavni akteri su države. Realisti polaze od pretpostavke o anarhičnom sistemu država. U skladu sa shvatanjem realista, na početku i na kraju međunarodne politike nalazi se pojedinačna država u međudejstvu sa drugim državama. Druga tradicija naziva se liberalizam i može se pratiti unazad u zapadnoj političkoj filozofiji do Monteskijea i Imanuela Kanta u osamnaestovjekovnoj Francuskoj i Njemačkoj. Liberali vide globalno društvo kako unkcioniše uporedno sa postojanjem država i predstavlja dio konteksta u kome one djeluju. Trgovina prlazi granica, ljudi imaju međusobne kontakte i međunarodne organizacije. Transnacionalne sile poništavaju Vestfalski mir, a čovječanstvo evoluira ka novoj formi međunarodne politik. Realisti naglašavaju kontinuitet, liberali u prvi plan ističu promjenu. Oba pristupa smatraju sebe ralnijim od drugog. Liberali vide realiste kao cinike koje fascinacija prošlošću zasljepljuje da promjenu. Realisti zauzvrat, zovu liberale utopističkim sanjarima i nazivaju nihovo mišljenje globaliziranjem. Šezdesetih i sedamdesetih terorija zavisnosti bila je popularna. Ona je predvidjela da će bogate zemlje koje se nalaze u centru

globalnog tržišta kontrolisati i zadržavati u stanju siromaštva nerazvijene zemlje na periferiji sistema. Ova teorija je izgubila na svojoj uvjerljivosti osamdesetih i devedesetih godina kada nije mogla objasni zašto su zemlje u Istočnoj Aziji poput J.Koreje, Singapura i Malezije doživjele brži rast nego središnje zemlje kao što su Sjedinjene Države i Evropa. U skorije vrijeme jedna posebna grupa teoretičara, nazvana konstruktivistima ustvrdila je da realizam i liberalizam nisu uspjeli da objasne na odgovarajući način dugoročne promjene u svjetskoj politici. Konstruktivisti naglašavaju važnost ideje i kultureu oblikovanju kako stvarnosti tako i govora međunarodne politike. Oni ističu subjektivnost interesa u krajnjoj instanci i njihovu povezanost sa promjenjenim identitetom. Konstruktivisti se usredsređuju na važna pitanja poput identiteta, normi, kulture nacionalnog interesa i međunarodog upravljanja. Oni ističu da su državnici i drugi motivisani ne samo materijalnim interesima nego i njihovim osječanjem identiteta, moralnosti i onoga što bi se moglo označiti društvom ili kulturom. Konstruktivisti ističu da su poput nacije, suvereniteta koji daju značenje našim životima kao i našim teorijama, socijalno konstruisani i ne postoje izvan nas kao neka stalna realnost. Konstruktivizam je prije pristup nego teorija. Konstruktivizam je prije komplemantaran nego što je u suprotnosti sa dvjema glavnim teorijama.

Gradivni blokovi

Subjekti, ciljevi i sredstava su tri osnovna koncepta za teorijsko promišljanje međunarodne politike, ali svaki od njih je promjenljiv. U tradicionalnom realističkom viđenju međunarodne politike jedini značajni subjekti su države, a samo velie države su zaista važne. Ovo se međutim mijenja. Broj država je izuzetno porastao u posljednjih pola stoljeća, 1945 god je bilo oko pedeset država u svejtu da bi ih do početka XXI st. Bilo tri puta više. Mnogo važnije od porasta broja država je uspon nedržavnih aktera npr velike multinacionalne korporacije prekoračuju državne granice i ponekad upravljaju sa više ekonomskih bogatstava nego nacionalne države. Države su najveći subjekti u savremenoj međunarodnoj politici, ali scena ne pripada samo njima. Tradicionalno provlađujući cilj država u jednom anarhičnom društvu je vojna bezbjednost. Danas zemlje očigledno brinu o vlastitoj vojnoj bezbjednosti, ali one isto toliko ako ne i više vode računa o svom ekonomskom bogatstvu, o društvenim problemima kao što su trgovina drogom ili širenje SIDE ili o ekološkim kretanjima. Šta više kako se mijenjaju prijetnje tako se mijenjaju određenja sigurnosti (bezbjednosti), vojna sigurnost nije jedini cilj koji države nastoje da ostvare. I sredstva međunarodne politike se mijenjaju. Tradicionalno gledište je da vojna sila ima suštinski značaj. Opisujući svijet prije 1914 godine britanski historčar Tejlor definisao je veliku silu kao onu kao onu državu koja je u stanju da prevlada rat. Kao što je istakao profesor sa Hravardskog univerziteta Stenli Hofman veza između vojne snage i pozitivnog učinka se razlabavila. Jedan od razloga jeste da je posljednje sredstvo vojen sile nuklearno oružje postalo uzaludno jačanje mišića. Taj posljednji oblik vojne sile buduči da nije iskorišen u Drugom svjetskom ratu i da je njegov broj danas prerastao 50.000 komada postao previše skup da bi ga nacionalne vođe koristile u ratu. Čak je i konvencionalno oružje postalo mnogo skuplje u slučajevima kada se koristi u svrhu vladanja stanovništvom sa izraženim nacionalnim osječajima.

Uspon Kine

Još od vremena Tukididovog objašnjenja Peleponeskog rata historičari su znali da je uspon neke nove sile pračen nesigurnošću i strahom. Ćesto iako ne uvijek iz toga su slijedili nasilni sukobi. Uspon ekonomske i vojne moći Kine, zemlje sa najbrojnijim stanovništvom na planeti, biće središnje pitanje za Aziju i američki spoljnu politiku ba početku novog vijeka.

Peloponeski rat

Tukidid je otac realizma, teorije koju većina ljudi koristi kada razmišlaju o međunarodnoj politici čak i kada ne znaju da koriste teoriju. Teorije su nezamjenljiva oruđa koja koristimo da organizujemo činjenice. Tukidid je pripadnik atinske elite koji je živio u vrijeme zlatnog doba Atine, i sam je učestvovao u nekim od događaja koji su opisani u njegovoj Historiji peloponeskog rata.

Uzroci i teorije

Šta je bio uzrok peloponskog rata? Tukidid je po ovom pitanju veoma jasan. Pošto je uzeo u obzir različita dešavanja u vezi sa Epidamnom, Korkirom i tako dalje kazao je da je ono što je učinilo rat neizbježnim bio rast atenske moći i strah koji je to prouzrokovalo u Sparti. Jesu li Atenjani iamali izbora, jesu li razmišljali racionalno? Možda i jesu djelovali racionalno ali su uhvačeni u sigurnosnu dilemu. Sigurnosna dilema je u vezi sa suštinskom odlikom međunarodne politike, njenom anarhičnom organizacijom, tj odsustvom vrhovne vlasti. U uslovima anarhije, nezavisna akcija koju neka država preduzme u cilju povečanja vlastite sigurnosti može učiniti sve druge države manje sigurnim ( bezbjednim). Ako jedna država povečava svoju moć da bi se osigurla od nečije prijetnje, neka druga država, vidjevši da ova prva postaje jača, može također nastojati da poveća svoju moć kako bi se zaštitila od prve. Rezulta svega ovoga je i da pored odvojenih napora za uvečanjem vlastite moći čini da obje strane budu manje sigurne. Sigurnosna dilema je jedna posebna vrsta Zatvorenikove dileme.

Neizbježnost i sjenka budućnosti

Ironično vjerovanje da je rat bio neizbježan odigralo je veliku ulogu u njegovom izbijanju.Atinjani su smatali da ukoliko je neminovno da će doći do izbijanja rata, bolje je imati pomorsku superiornost u odnosu 2:1 nego obrnuto. Uvjerenje da je rat neposredno prijetio i da se nije mogao izbjeći bilo je presudno za donošenje odluke. Zatvorenikovu dilemu na prvi pogled da svaki zatvorenik vara i da pusti da onaj drugi bude gubitnik, ali pošto svako od njih zna kakva je situacija , oni također i znaju i da kad bi mogli da vjeruju jedan drugom, obojica bi trebalo da izberu drugo najbolje riješenje i saradnju kako bi ćutali. Teško je razvijati saradnju kad igru igrate samo jednom. Igrači zaključuju da je ukupna korist iz igre eća ukoliko nauče da sarađuju. Ekselrod upozorava da je „milo za drago“ dobra strategija samo u slučaju kada postoji šansa da se igra odvija u drugom razdoblju. Tj kad postoji duga sjenka budućnosti. To je razlog zašto vjerovanje da je rat neizbježan ima tako korozivno dejstvo u međunarodnoj politici. Kad vjerujete da je rat neizbježan veoma ste blizu krajnjem potezu. Ako sumnjate da će vas protivnik varati onda je bolje da se oslonite na sebe i prihvatite rizik da budete poraženi, nego rizik saradnje. Ovo je ono što su Atinjani uradili suočeni sa uvjerenjem da će doći o rata, odlučili su da nemogu vjerovati ni Korinćanima ni spartancima. Bilo je bolje imati Korkiransku mornaricu na svojoj strani, nego protiv sebe. Da li je peloponeski rat zaista bio neizbježan? Tukidid kaže „moj rad nije pisanje zamišljeno da izađe u susret publike +, nego je urađeno da traje zauvjek.“ Njegova historija pokazuje ljudsku prirodu zarobljenu u „zatvorenikovoj dilemi.“ Tukidid je zaključio da je uzrok rata bio rast moći Atine i strah koji je to prouzrokovalo. Donald Kejgan smatra da upravo prije

431 g p n e kad je izbio rat Atinska moć nije rasla, čak je u nekom smislu došlo do njene stabilizacije. Sparta nije bila uplašena od Atine, naime obe su bile robovlasničke države i plašile su se da bi ulazak u rat dao priliku robovima za pobunu. Prema Kejganu Spartanci jesu bili zabrinuti porastom Atinske moći ali je Sparta imala veći strah od pobune robova.

Tako su neposredni uzroci, prema Kejganu, bili važniji nego što Tukididova Historija priznaje. Korint je npr. Mislio da Atina neće ući u rat, pogrešno je procijenio odgovor Atine , djelom zato što je jako bio ljut na Korkiru. Perikle je pretjerano reagovo, napravio je dajući ultimatum Potideji i kažnjavajući Megaru presjecanjem njene trgovine. Ovakve velike pogreške učinile su da Spartanci pomisle kako je rat vrijedan rizika. Kejgan smatra da je uspon Atinske moći uzrok prvoga peloponeskoga rata. Drugim riječima rat nije uzrokovan bezličnim silama, nego lošim odlukama u teškim okolnostima.

Karl Marks je primjetio da ljudi stvaraju historiju, ali ne biraju uslove u kojima to rade. Antički Grci su pravili pogrešne izbore jer su bili uhvaćeni u situaciju koja je dobro opisana kod tukidida i u „zatvorenikovoj dilemi.“ Sigurnosna dilema je učinila rat više vjerovatnim ali više vjerovatno nije isto i što neizbježno. Neograničeni tridesetogodišnji rat koji je razorio Atinu nije bio neizbježan. Kakve savremene poruke možemo da izvučemo iz drevne historije? Treba da budemo svjesni istovremenog postojanja kontinuiteta i promjena. Neke strukturalne odlike međunarodne politike predodređuju da događaji krenu prije u jednom pravcu nego u drugom. To je razlog zbog čega je neophodno razumjeti sigurnosne dileme i zatvorenikovu dilemu, sa druge strane takve situacije ne dokazuju da je rat neizbježan.

Neophodno je takođe biti svjestan plitkih i neodrživih historiskih analogija. Tokom hladnoga rata često se moglo čuti da zbog toga što su SAD sa demokratskim uređenjem i pomorska sila a SSSR kopnena sila na čijoj su teritoriji postojali radni logori, da je Amerika bila Atina a Sparta SSSR obe osuđne na ponavljanje ovog velikoga historiskoga sukoba. Ovakve politike analogije ne uzimaju u obzir činjenicu da je Atina takođe bila robovlasnička država rastrzana unutrašnjim metežom i da demokrate nisu bile uvijek na vlasti,štaviše Sparta je pobijedila.

Druga pouka koju treba uzeti u obzir je selektivnost teoretičara. Istoričari su pod uticajem njihovih trenutnih preokupacija, Tukidid je bio zabrinut kako su Atinjani naučili lekcije rata. Kriveći perikla i demokrate za pogrešnu računicu, stoga je u prvi plan isticao zatvorenikovu dilemu. Potreba za selekcijom ne znači da je sve relativno ili da je historija preuska. Takav zaključak je neutemeljen. Dobri historičari i ljudi iz svijeta društvenih nauka čine najbolje što mogu da pošteno postavljaju pitanja.

Etička pitanja i međunarodna politika

Uzimajući u obzir prirodu sigurnosne dileme, neki realisti vjeruju da brige o moralu neigraju ulogu u međunarodnim odnosima. Moralni razlozi koriste se još od Tukididovih dana. Kada su Korkirani došli Kod Atenjana da traže pomoć protiv Korinta,služili su se jezikom etike. Moralni argumenti pokreću i ograničavaju ljude. U tom smislu moralnost moćna stvarnost. Međutim mogu takođe biti upotrebljeni kao propaganda da sakriju prave motive.

Nisu svi moralni argumenti isti. Pojedini su upečatljivijih od drugih, npr, kad je aktivista po imenu Filis Šlafli tvrdio kako je nuklearno oružje dobra stvar jer ga je bog dao slobodnom svjetu, treba se zapitai zašto ga je dao Staljinovom SSSR i Maovoj Kini. Osnovno mjerilo za prosuđivanje moralnosti jeste nepristranost-gledište po kome se svi interesi prosuđuju pomoću istih kriterija.

Postoje dvije različite tradicije u zapadnoj političkoj kulturi o tome kako prosuđivati moralne razloge. Jedna potiče od Kanta a druga od britnskih utilitarista kao što je Džeremi Bentam.

Moralni razlozi mogu biti prosuđivani na tri načina: u odnosu na motive i namjere; prema sredstvima koja su upotrebljena; prema posljedicama i mrežnim efektima.

Ograničenja morala u međunarodnim odnosima

Moral igra manju ulogu u međunarodnoj politici nego u unutrašnjoj iz 4 razloga.prvi je slaba međunarodna saglasnost o vrijednostima, postoje kulturne i religiske razlike u pogledu prosuđivanja opravdanosti. Drgo države su drugačije od pojedinaca. Kod morala pojedinca žrtva ože biti najviši dokaz moralnoga djelovanja ali, treba li lideri da žrtvuju čitav svoj narod. Treći razlog zbog kojeg moral igra manju ulogu u međunarodnoj politici je složenost uzročno-posljedičnih odnos,trivijalni je primjer „argument hamburgera“ iz ranih sedamdesetih kad su ljudi bili zabrinuti za nestašicu hrane u svjetu. Jedan broj studenata sa američki univerziteta je govorio „kad god odemo u menzu odbijamo da jedemo meso jer pola kilograma junećega mesa vrijedi koliko 4 kilograma žitarica koje se mogu iskoristiti da se nahrane siromašni ljudi širom svjeta.“ Mnogi su prestali da jedu hamburger i osjećali su se dobro zbog toga, ali na taj način nisu nimalo pomogli gladnima u svjetu, zašto ; žitarice koje su ostale nepotrošene nisu stizale do gladnih u svijetu zato što oni nisu imali novca da ih kupe i bile su samo višak na američkom tlu što znači da su američke cijene pale i da su farmeri manje proizvodili. Samim nepovezivanjem uzročno posljedičnog lanca studenti nisu uspjeli.

Četvrti argument kaže da da su ustanove međunarodnoga društva naročito slabe, te da je razilaženje između pravde i poretka veće u međunarodnoj nego u unutrašnjoj politici.

Tri viđenja uloge morala

Postoje bar tri viđenja etike u međunarodnim odnosima; skeptici, državni moralisti i Kosmopolite. Premda nema logičke veze, realisti u njihovim opisnim analizama svjetske politike često naginju ka skeptičkom ili pristupu svojstvenom ocjenjivabju državnih moralista. Dok oni koji naglašavaju liberalnu analizu zastupaju moralna gledišta državnih moralista i kosmopolita.

Skeptici:kažu da moralne kategorije nemaju značaja u međunarodnim odnosima, jer nema institucija koje bi obezbjedile poredak. Klasični stav o etici u međunarodnoj politici za skeptike bio je odgovor Atinjana Meljanima „jaki čine ono što moć mora da čini aslabi prihvataju ono što moraju.“ Filozofi često kažu da moralna obaveza podrazumjeva sposobnost da se djeluje. Ako se u međunarodnim odnosima izbor svodi jednostavno na ubiti ili biti ubijen onda po pretpostavci nema izbora što bi opravdalo skeptičku poziciju. Međunarodna politika je ipak nešto više od pukog opstanka. Razmišljati samo u kategorijama suženih nacionalnih interesa jednostavno je krijumčarenje vrijednosti iako se to nepriznaje. Hobs je smatrao kako se zarad izbjegavanja „prirodnog stanja“ u kojem svako može da ubije svakoga, pojedinci se odriču svoje slobode u korist levijatana, ili vlade, radi zaštite budući da je život u prirodnom stanju nasilan, brutalan i kratak. Zbog čega onda vlade ne formiraju nekakav superlevijatan? Zašto ne postoji svjetska vlada, razlog za to je, kaže Hobs, što nesigurnost na međunarodnom nivou nije tako velika kao na nivou pojedinca.

Liberali ukazuju na postojanje međunarodnoga prava i običaja. Iako su rudimentarne, takve norme obavezuju prekršioce na dokazivanje nevinosti.međunarodne institucije čak i u rudimentarnom obliku obezbjeđuju jedan stepen poretka omogućavajući i ohrabrujući komunikaciju, kao i određeni stepen reciprociteta u pogađanju. Uzevši u obzir ovakvu

situaciju skoro stalne komunikacije, međunarodna politika nije uvjek kako skeptici tvrde „ubiti ili biti ubijen“. Doktrina pravednoga rata koja vuče porijeklo iz ranoga hrišćanstva, a koja je sekularizovana posle XVII stoljeća zabrinjavala je ubijanje nedužnih civila. Ako je to osnovna pretpostavka na kojoj počiva moral, postavlja se kako je ikada bilo koje ubijanje opravdano. Apsolutni pacifisti vele da niko ne treba da ubije nikoga iz bilo kog razloga. Neki pacifisti međutim dodaaju konsekvecijalistički argument po kome „nasilje rađa samo više nasilja.“ Nasuprot pacifizmu, tradicija pravednoga rata kombinuje brigu o mjeraa, sredstvima i posljedicama djelovanja. ona tvrdi da ako neko krene da vas ubije a vi odbijete da se branite krajnji ishod je da će zlo prevladati. Odbijajući da se brani zlo umire. Ako je neko u neposrednoj opasnosti da bude ubijen, može biti moralno da ubije u samoodbrani.moramo praviti razliku između onoga ko može biti ubijen i onoga ko nemože biti ubijen. Neki skeptici tvrde da je „nekima terorista a nekima borac za slobodu“. Prema doktrini pravednoga rata možete se boriti za slobodu ali nemožete ugroziti živote nedužnih civila.

Mnogi pisci i vođe koji su realisti u svojima analitičkim opisima svjeta također su skeptici kada je riječ o njihovim gledištima na ulogu koju vrijednosti igraju u svjetskoj politici. Nisu svi realisti potpuni skeptici. Neki priznaju da postoje moralne obaveze ali da je poredak na prvome mjestu. Mir je moralni prioritet čak kad je u pitanju i nepravedni mir. Najbolji način da se sačuva poredak je ravnoteža snaga između država. Realisti imaju validne argumente, do jedne tačke međunarodni poredak jeste važan , ali je pitanje kog stepena, a postoji i ravnoteža između pravde i poretka. Koliko je poretka potrebno prije nego počnemoda brinemo o pravdi.npr. nakon što su sovjetske snage robusno ugušile pobunu u baltičkim republikama 1990g ubivši pri tome jedan broj ljudi. Neki amerikanci su tražili da se prekinu odnosi sa SSSR. Drugi su smatrali da iako je briga o miru i ljudskim pravima bila važna, ipak je važnije kontrolisati nuklearno oružje i dogovoriti sporazum o smanjenju naoružanja. Naposljetku američka administracija je nastavila pregovore o naoružavanju, ali je ekonomska pomoć uslovila poštovanjem ljudskih prava. Realisti stoje na validnoj tački gledišta ali pretjeruju kad kažu da poredak u svim okolnostima prethodi pravdi.

Državni moralisti tvrde da međunarodna politika počiva na društvu država sa određenim pravilima, premda ta pravila nisu uvijek poštovana.najvažnije pravilo je državni suverenitet koji zabranjuje državama intervenisanje izvan vlastiti državni granica u prostor tuđe jurisdikcije. Politkolog Majkl Volcer smatra da nacionalne granice imaju moralni značaj zato što države predstavljaju ukupna prava pojedinaca koji su se udružili radi zajedničkoga života. Drugi jednostavnije kažu da je poštovanje suvereniteta najbolji način očuvanja poretka „dobre ograde stvraju dobre susjede.“ U praktičnome životu ova pravila ponašanja država se često krše. U nekoliko posljednjih decenija Vijetnam je napao Kambodžu, Kina je napala Vijetnam, Izrael napao Liban itd. Da bismo pronašli razlike moramo da idemo dalje od objašnjenja namjera. U pogledu upotrebljenih sredstava svega nekoliko ljudi je ubijeno prilikom američke intervencije u Dominikanskoj republici a Amerikanci su se ubrzo povukli. U slučaju intervencije u Avganistanu ubijen je veliki broj ljudi a sovjetske snage su ostale tamo približno jednu deceniju.

Kosmopoliti poput teoretičara politike Čarlsa Bajca vide međunarodnu politiku ne samo kao društvo država nego i kao društvo pojedinaca. Stoga kada govorimo o pravdi treba da govorimo o pravdi za pojedinca. Realisti se previše usredsređuju na pitabje rata i mira. kosmopoliti smatraju da nacionalne granice nemaju moralno opravdanje, one prosto brane nejednakost koja treba da bude ukinuta, ukoliko mislimo o pojmovima distributivne pravde.realisti odgovaraju da je opasnost u kosmopolitskom prilazu to što on može dovesti do velikoga nereda. Jedan ograničeniji kosmopolitski argument zasniva se na činjenici da ljudi često imaju umnožene lojalnosti prema porodici,prijateljima,susjedima, naciji, prema i nekim

transnacionalnim vjerskim grupama kao i prema zajedničkom konceptu ljudskosti. Kosmopoliti nas podsjećaju da postoji jedna distributivna dimenzija međunarodnih odnosa gdje je moralnost jednako važna u miru i ratu. Politike mogu biti osmišljene da podrže osnovne ljudsek potrebe i ljudska prava bez uništavanja poretka.

Od pristupa međunarodnoj moralnosti skeptici ispravno ističu da je poredak nužan za postojanje pravde, ali ispuštaju iz vida ravnotežu između poretka i pravde. Državni moralisti koji vide društvo država sa pravilima protiv intervencije predstavljajuu jedan institucionalni pristup poretku, ali ne pružaju dostatne odgovore o tome kad neke intervencije mogu biti opravdane. Konačno kosmopoliti koji se usredsređuju na društvo pojedinaca imaju duboki uvid u opšteljudsko, ali povećavaju rizik izazivanja ogromnoga nereda. Najveći broj ljudi razvija jednu hibridnu poziciju. Zbog razlika između unutrašnje i međunarodne politike moralnost je teško primjeniti u međunarodnoj politici. Upravo zbog toga što postoji mnoštvo načela, iz toga ne sledi da uopšte nema načela.

II. Nye, Joseph; Uzroci velikih sukoba u XX vijeku

Međunarodni sistemi i novi uzročnostiRat se često objašnjava pomoću međunarodnih sistema, ali šta je to međunarodni sistem? Prema riječniku sistem je skup međuzavisnih jedinica. Mnoge unutrašnje političke sisteme lahko je prepoznati jer imaju jasne institucionalne oznake: predsjednika, kongres, parlament itd. Međunarodni politički sistemi su manje centralizovani i manje opipljivi. I bez postojanja UN-a još bismo mogli govoriti o međunarodnom sistemu. Međunarodni sistemi nisu samo države koje ga čine. Međ. politički sistem je obrazac odnosa između država. Međunarodni politički sistem može na sličan način da dovede do posljedica koje njegovi akteri nisu izvorno namjeravali. Raspodjela moći među državama u međunarodnom sistemu pomaže nam da pravimo predviđanja o određenim aspektima ponađanja država. Geopolitička tradicija smatra da mjesto i položaj neke države u odnosu na druge mogu dosta da nam kažu kako će se ona ponašati. Ukoliko država osjeća prijetnju susjeda, izvjesno je da djeluje u skladu sa starom maksimom ''neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj''. Ovaj obrazac je uvijek prisutan u narhičnim sistemima.

Nivoi analizeSistemi nisu jedini način pomoću koga možemo objašnjavati što se dešava u međunarodnoj politici. U knjizi 'Čovjek, država i rat' Kenet Volc izdvaja tri nivoa uzročnosti rata, koje on naziva ''predstavama'': nivo pojedinca, nivo države i nivo međunarodnog sistema.Objašnjenja na nivou pojedinca su rijetko dovoljna zbog same prirode međunarodne politike i podrazumijevaju prije države kao glavne aktere nego pojedince. Ovo ne znači da pojedinci nisu nikad bitni. Sasvim suprotno. 1991. godine irački vođa Sadam Husein je bio faktor od presudnog značaja u Zalivskom ratu., kao što je Džordž W Buš bio u iračkom ratu 2003. godine. Druga verzija Volcove prve predstave (nivoa) traži objašnjenje ne u posebnim osobinama pojedinca nego u njihovim zajedničkim osobenostima ''ljudskoj prirodi'' zajedničkoj za sve njih. Na primjer, možemo uzeti kalvinističko određenje međunarodne politike i pripisati kranji uzrok rata zlu koje leži u svakom od nas. To bi objasnilo rat kao posljedicu nesavršenosti ljudske prirode. Jedno takvo objašnjenje nam međutim ne govori zašto neke ''zle vođe'' ulaze

u ratove a neke ne, ili zašto neke ''dobre vođe'' ulaze u ratove a druge ne. Objašnjenje na nivou ljudske prirode nam ne može dati odgovor na ovo pitanje. Takva jedna teorija ''previše predviđa.''''Previše predviđanja'' zamagljuje i neke od napora da se objasni međunarodna politika na drugom nivou analize, nivou prirode države ili društva. Tu takođe postoji slično pitanje ako određeni tipovi uzrokuju rat zašto onda neka ''loša'' društva ili ''loše'' države ne idu u rat.Zanimljiva objašnjenja često uklljučuju među igru između drugog i trećeg nivoa analize. Koji je od ova dva nivoa važniji, međunarodni sistem ili priroda država država u sistemu? Analiza na nivou međunarodnog sistema je objašnjenje izvana i u njemu saznajemo način na koji cjelokupni sistem utiče na države. Drugi nivo analize je obajšnjenje iznutra – ono objašnjava posljedice onoga što se dešava unutar država. Pravilo parsimonije – sposobnost da se objasni mnogo sa malo riječi – samo je jedan od kriterija po kojem procjenjujemo koliko su neke teorije dobre.

Sistemi: strukture i procesiNeki neorealisti kao što je Kenet Volc zagovaraju krajnju parsimoniju i usredsređenost samo na strukturu. Liberali i konstruktivisti pak smatraju da je Volcov koncept sistema toliko štut da objašnjava veoma malo. Ovaj sukob možemo shvatiti praveći razliku između dva aspekta sistema: struktura i procesi. Struktura se odnosi na raspodjelu moći a pod procesom podrazumjevamo obrasce i vrste interakcija između jedinica sistema. Struktura i proces očigledno utiču jedno na drugo i mogu varirati u zavisnosti od dužine perioda koji ispitujemo ali struktura je jedan osnovniji koncept i promjene u njoj se dešavaju se znatno sporije nego što je to slučaj sa procesima.Politolozi kao unipolarne opisuju one međunarodne sisteme u kojima postoji jedna premoćna sila. U bipolarnim sistemima postoje dva velika centra moći, dvije velike države, ili dva čvrsto zbijena sistema saveza dominiraju ostalima. Multipolarne imaju tri ili više centara moći a tamo gdje postoji veliki broj zemalja koje su približno jednake u moći govorimo o raspršenom rasporedu moći.Politolozi posmatraju strukturu međunarodnog sistema u namjeri da predvide ponašanje država i njihovu sklonost ka ratu.

Revolucionarni i umjereni ciljevi i sredstvaKako ciljevi država utiču na međunarodne porcese? Kao što govore konstruktivisti, većina sistema postoji u kulturnom kontekstu koji uključuje neka osnovna pravila i praksu koji određuju šta je primjereno ponašanje. Države mogu da prkose tim pravilima i praksi ili ih mogu prihvatiti. Jedan međunarodni sistem može imati ili stabilan ili revolucionaran proces u zavisnosti od identiteta i naznacajnih ciljeva država u sistemu. Kao što mogu da promjene ciljeve, države mogu promjeniti i sredstva za ostvarenje tih ciljeva. Proces u međunarodnom sistemu takođe trpi uticaj i zavisi od prirode sredstava koje države koriste. Tako neka sredstva mogu imati stabilizirajuće a neka destabilizirajuće efekte. Do promjene sredstava dolazi iz razloga tehnološkog razvoja.

III. LeRoy Bennett A & Oliver K.J – međunarodni odnosi, globalizacija i globalno upravljanje.

Posljednji desetljeća države su ušle u tz ‘’turbuletne i skokovite promjene’’James Rosenau postavio tezu kako tubuletnost doprinosi paradoksalnoj i samosnažećoj dinamici istovremeno integracije i fragmetacije.S jedne strane promjena tehnologije ,tako se oslobadjau gospodarske,društvene,kulturološke snage koje naizgled integriraju elemente sistema na to do sada nezabilježen način.

Globalizacija

Medju teoretičarima nema i dalje jasnog pojma odredjeneja globalizacije.Rosenau tvrdi da neslaganje oko pojma i nemogućnost definiranje ne podrazmujeva da treba napustiti sam koncet.Ipak se mogu bitni procesi koji idu uz to razlučiti , a koji su bitni za transformaciju kojom smo svjedoci..Rosenau kako primjećuje sve više roba i usluga distrubuira na više mjesta u svijetu.Jedan od ključni činioca je širenje ‘’znanja’’,onda je to i slabljenje granica i velika sličnost institucija u svijetu.Interent,mtv i cnn doprinose neujednačeno ali ipak jačem kontaktu medju ljudima.Ideja znanja dakle postaje globalna ,a ljudi ranije odvojeni političkom,društvenom kulturnom udaljenošču,sad su bliže virtuelnom trgu.A i problemi postaju globalni;migracije ,zagadjenej okoliša,proliferacija oružja za mas.uništenje.,sve one preljevaju nac. granice i neophodan je koncept klobalnog rješenja.Pojava nadržvanih subjekat moći i novih čimbenika moći tako i priroda medjunarodni odnosa postaje nesigurnija.Tako neke države nasilnim putem ili proopašću npr. Jugoslavije , neke se države udružuju ‘’širenje Eu’’ravodnjavaju svoje suvrenitete i pomču se transnacionalnim aranžaminma upravljanja koji se uklpaa u u knvencionlano poimanje medjunarodni odnosa.Prema tome država kao suverena jedinica sa rezerviranim ovlastima u odlučivanju i djelovanjuu medjunarodnim odnosima nalazi se pred izazovom, lojalnost i identitet gradjana pojedinaca pred slabljenjem..Nacinalne države još postoje ne može se reći da nema mjetsa za njih,danas je preko 190 država u UN ,a većina je nastala poslije 90-tih godina, sa druge strane problemi i područja koja nužno zahtjevaju zajedničko djelovanje i vode tjesnoj suradnji postaju sve izraženiji u svjetskoj politici,brišu državne granice i postavljaju izazov suverenom autoritetu nac. država Problemi sa kojima je svijet suočen nagrizaju suverena i zahtijevaju suradnju nevladinih ,vladinih organizacija koje su uključene u proces globalizacijei pokušavaju njima upravljati.

Upravljanje i globalizacija

Prema tome kako globalizacija i sve jača medjuovisnost predstavljaju izazove državnim vlastima,nameće se potreba za nekom novom vrstom upravljanja ili autorativnog vodjenja.Predstavnici relističke teorije tvrdeu medjnarodnim odnosima sasvim je razvidno kako ne postoje neka krovna organizacija ili institucija s formalnim ovlastima u odlučivanju o politikama koje bi se primjenjivale na uredjenje ili poticanje odnosa unutar sistema ..Ne

postoji jedna institucija s plicijiskim ovlastima u provedi politika . Nepostoji medjunarodna vlast ukratko..Sve ove krize ili problemi proizilaze zbog njihove medjuovisnosti,Ove aktivnosti predstavljaju upravljenje ili kako je jedan analitičar rekao upravljanje bez suverenog autoriteta ,odnosima koji prelaze nac. granice.Globalno upravljanje na medjunarodnom planu čini ono što državne vlasti čineu unutrašnjim odnosima

Multilateralizam

Širenje globalizacije i medjuovisnosti širilo se nekoliko okvira čime se nastojalo shvatiti upravljanje sistemom.Multi lateralizam podrazumjeva koordinaciju politika kroz razvijanje ‘’ ustrajnog i povezanog sistema pravila,formalnih i neformalnih koja uredjuju ponašanje i ulogu,ograničavaju djelatnosti i oblikuju očekivanjaizmedju tri ili više država u odnosu na odredjeni pojam ili neko područje.Problemi sa kojima se susreće čanice medjunarodne sistema odnosili su se odnislila u se na temeljna pravila i načela sistema,odnosnos pojmom same suvrenosti.Ovaj problem je pitanje vlasništava,jer su prijepori usredotočeni na pitanje kontrole nad teritorijom to su pitanja granica upravljanjima okeana.Na kraju je trebalo razviti neke oblike medjunarodnog odlučivanja u postavljanju pravila čiji su oblik i rezultati bili kodificirani medjunarodnim pravom.

Druga vrsta problema uključuje pitanja medjusobnih odnosaizmedju država,i koji su označeni znatnom nesigurošćui konfuzijom,osim ako se prihvate pravila koja će regulirati te odnose.Primjer je uključenje multialterelnih sporauma koji uredjuju prekogranične komunikacije i poštanske usluge..Države suradjuju na osnovu izrade regulative i propisakoji se redovito preispituju tokom multilateralnim sastanaka..Ključna razlika sa ovih problema povezanih sa vlasništvom lili nadzorom leži u tome da si države zainteresivnije za smanjivanje troškova povezanih sa obavljanjemovakvih ponavljajućim transakcijam nego za neki odredjeni ishod.Kada nacionalni politički i gospodarski interesi budu pogodjeni zbog relativne koristi kao rezlutata ovakvih transakcija t. ako su neki akteri u relatino sigurnijoj ili povoljnijoj poziciji u odnosu na neke druge države dolazi do situacije koju Rugie naziva ‘’mješovitom’’ situacijom ili do pojave ili do pojave ‘’problema u suradnji’’.

Režimi

80-tih i 90-tih godina xx vijeka razvija se koncept ‘’režima’’ kao pristup razumjevanju upravljačkih aranžmana u posthladnoratovskom svijetu.

def.pojma režim Stephen Krasner ‘’medjunarodni režimi def se kao načela,norme,pravila i postupci u donošenju odlukaoko kojih se okupljaju oekivanja aktera po odredjenom skupu pitanja.Prevladavajući stav o režimima je onaj po kojem se načela,norme,pravila i postupci odlučivanja shvaćaju kao intervenirajuće varijableizmedju temeljnih uzročnih faktora (sila,interesi,vrijednosti) s jeden i i relevatnih ponašanja sa druge strane.Rejmond Hopkin opsijuje znčaj režima na slijedeći način.

‘’Režimi ograničavaju i reguliraju ponašanje sudionika,utječu na to koja će se pitanja medju protagonistima raspravljati ili ne,odredju koje će se aktivnosti legitimizirati ili osuditi i utiču na pitanje hoće li kada i kako konflikti biti riješeni’’.

Pristup analizi režima temeljen na sili i interesu

Proučavanje režima temeljeni na sili polazi od tradicionalnih shvaćanje realista o medjunarodnim odnosima-oni režime shvaćaju kao produkte namtenja strukturalne sile od strane velikih sila, odnosno njihove primjene politčkih,vojnih i gospodarskih kapaciteta kao poluga u nametanju režimskih aražmana drugim državama koje medjudjeluju po nekom pitanju i problemu. Analize temeljene na interesu uključuju čitav set različitih pogleda..svi ovi pristupi u različitoj mjeri prihvaćaju značaj strukturalne sile i nacionalnog interesa aktera uključenih u stvaranje i održavanje odredjenog režima.

Institucionalno pregovaranje

Young ne vjeruje da pregovarači u ime država ulaze u pregovore s vjerodostojnim i jasno definiranim i izraženim ‘’interesima i’’ strategijama.Young smtra kako strukturalna sila sama za sebe nije dovoljna niti za stvaranje niti za održavanje učinkovitih režima.Umjesto toga on razvija daleko složenije shvaćanje onoga što naziva ‘’institucionalnim pregovaranjem pri kojemu strukturalna sila dolazi do izražaja,no presudne su individualno vodstvo i diplomacija.Intelektualno vodstvo neophodno je za oblikovanje razmjevanja o pitanjima koja se raspravljaju i raspoloživim opcijama.Poduzetno vodstvo koristi se pregovaračkim vještinama i kreativnošću u oblikovanju i predstavljanju opcija na način kojim se prevladavaju pat-pozicijei praliza o odlučivanju,čime se akterima pomaže postizanju zajedničkog ‘’da’’.

Razlike od drugih pristupa po sili interesu.Prvo an institucionalno pregovaranje gleda se prije svega kao na dinamičan proces unutar kojeg se definiraju i oblikuju interei.Drugo, razmjena informacija,zauzimanje stavova i njihovo uskladivanje,te konačno postizanje zajednički prihvatljivog izražaja sporazuma zahvaljujući djelovanju vodstva predtavlja srž institucionalnog pregovaranja.Youg instiče vrijednost pojedinca,da li ako predtsavnici država ili dr. čimbenika koji u postupak pregovaranja ulaze potpuno u formiranim pojmovima’’interesa koje nastoje postići

I konačno uloga ideja odvaja institucionalno pregovaranja od ostalih analiza režima na interenoj osnovi ‘’interesi,’’strategije’’ i veze izmedju ovih dvaju pojmova moraju u konačnici biti altikuliranii ,u kolio s eželi postizanje sporazuma,uspostava režima i početak upravljanja ,priopćeni partnerima u pregovorima.

Pristupi temeljeni na znanju

I gledište

Principjelne ideje koje su eksplicite normativne i uključuju kriterije koje se odnose na dobro i zlo,te jesu li odredjeni društveni,politički gospodarski rezlutati pravični ili ne..Ovi analitičari koji pručavanju medjunarodni režima pristupaju s pozicija znanja,središnju ulogu daju tvorcima javnih politika kao agentima državnih interesa u težnji postizanja kooperastivnog rješenja i upravljanja problemima potaknutih sve naglašenijom medjuovisnošću.

II gledište takodjer temeljeno na znanju naglašava ideju po kojoj se norme,propisi, načela i koncepti procesa odlučivanja ne mogu razumjeti kao jednostavni institucionalni produkt

raznih borbi za moć,strateških igara ,institucionalnog regovaranja ili pritisaka.U pravo suprotno sve su ideje nužne a priori sastavnice konkretnom kontekstu u kojem se režimi i drugi upravljački aranžamani stvaraju u interakciji državnih vlasti ine državnih čimbenika. često pod pritiscima transnqacionalnih mreža zagovaranja TAN-ova

V. Poglavlje ( Aron, Raymond; Međunarodna zajednica)

Peto poglavlje knjige govori o međudržavnom sustavu sustavu u kojem se integriraju države, pri čemu svaka od njih nadgleda one druge da bi osigurala svoju sigurnost; državnom jer rat nije odnos među pojedincima već odnos među državama. Ova filozofska teorija može se intrerpretirati kao idealna-tipska shema. Ratovi kao isključivo međudržavni, služe istodobno kao sociološki model i možda kao ideal, sve dok prirodno stanje ne bude prevladano i ne prepusti mjesto stanju mira.Pod ratom se podrazumjeva oružani sukob među državama, ili pak odmjeravanje snaga među više ili manje organiziranim postrojbama država.Međudržavni sustav ne može se izjednačiti s`međunarodnom zajednicom.On čini poseban aspekt te zajednice koji je jako bitan.

Gospodarski sustav djeli se na središte i periferiju, tj. Industrijilizirane zemlje nalaze se u središtu, nerazvijene zemlje ili zemlje u razvoju raspoređene su na periferiji.Središte obuhvaća istodobno SAD i druge industrijalizirane zemlje, pri čemu one prve eksploatiraju druge, a jedne i druge zajedno eksploatiraju periferiju.Ništa nas ne spriječava da ovu dihomitriju primjenjujemo unutar svake zemlje. Ovaj prikaz nadahnjuje se sasvim očigledno marksističkim idejama.Svako bogastvo stvara se i hrani viškom vrijednosti koju su eksploatatori uzeli od radnika u vlastitoj zemlji i radnika na periferiji.Pojavljuje se analogija između unutardržavne strukture i međudržavne strukture.

Međudržavni sustav i gospodarski sustav povezani su jedan s`drugim višestrukim vezama.Prioritet gospodarskog sustava, utemeljen na nejednakostima središta i periferije, mogao bi se opravdati samo uzročnom prevlašću društvenih odnosa nad međunarodnim odnosima.No da nije tako potvrđuje Sovjetki Savez koji se ne nalazi ni u središtu ni na periferiji.,Iran i Irak vode rat koji uzalud možemo vezati sa gospodarskim sustavom. Kao i podjela Evrope na dvije zone.Drugi prigovor protiv primata međudržavnog sustava odnosio bi se na obezvređivanje granica i samoograničavanja velikih sila, koje same sebi zabranjuju upotrebu svih sredstava za ubijanje i razaranje koje posjeduju.U sadasnjem trenutku , vojna granica svih evropskih demokracija prolazi između SR Njemače i DR Njemačke. U slučaju rata oba bloka bi bila uključena, oni bi bili subjekti akcije. Samo neutralne i dobro naoružane države Švicarska i Švedska , zadržavaju mogućnost političke autonomije.

U nekim djelovima svijeta prije svega u Evropi nacionalne države postale su drugorazredne zbog velike moći Sovjetskog Saveza i uticaja koje on ima na zemlje istočne Evrope.S jedne strane jedno vojno carstvo a s druge jedan vojni savez, održavan u doba mira. Nacionalne

države ipak ne nestaju ni istočno ni zapadno od crte razgraničenja. Jasno je samo po sebi da proživljavanje nacionalne države u Evropi ima sboj ekvivalent na drugim kontinentima. U Africi države nastoje približiti evropskom modelu, ne samo afirmacijom priznatog suvereniteta nego i stvaranjem civilnog društva. Nacionalna država je za države skrojene prema kolonijalnim granicama, cilj koji vladajuća manjina želi postići. Slične primjedbe mogle bi se naći i u zemljama Latinske Amerike ili Azije. Država od sada ima takav uticaj na svakodnevni život ljudi da oni izlaze iz svoje izolacije i žele pripadati toj državi da bi uticali na nju. Idealan tip sustava koji kratko izlaže Roussauuv tekst ne održava današnju stvarnost već upravo suprotno njegova je funkcija da pokaže nesavršenost međudržavnog sustava zbog krajnje heterogenosti unutar jedinica koje se nazivaju suverenima.

Fenomeni koji ne ulaze u međudržavni sustav ali koji uticu na njega i na koje on utiče su transnacionalni, internacionalni i nadnacionalni. Prvi su oni koji prelaze granice i izmiču kontroli država tkzv. multinacionalna društva-nacionalna društva koja imaju podružnice u određenom broju zemalja- čine trensnacionalnu mrežu koju kontrolira matično društvo. U različitom pogledu gospodarski sustav izmiče međudržavnom sustavu, države svojim politikama pridonose oblikovanju gospodarskog sustava.

Treća internacionala naziva se internacionalnom, ustvari je istodobno međudržavna i transnacionalna. Ona obuhvata najprije partije-države koje kao pobjednice predstavljaju jednu zemlju ali narušavaju hijerarhijsku struktutru, proklamirajući jednakost bratskih partija.

Nadnacionalni fenomeni čine drugu kategoriju iako ih je kadkad teško razlikovati od međudržavnih ili međunarodnih odnosa.Međunarodni sud u Hagu definiran je par excellence kao nadnacionalni obavljajući svoj posao tumača zakona.

Međunarodnom zajednicom ili svjetskom zajednicom mogli bi nazvati cjelinu koja obuhvata međudržavni sustav, svjetsku ekonomiju, transnacionalne i nadnacionalne fenomene, pri čemu se pridjev internacionalni primjenjuje na sve aspekte. Možemo je i nazvati skup odnosa među državama i među privatnim osobama koje omogućuju da sanjamo o jednistvu ljudskog roda.Odnosi među državama moraju se analizirati u njihovoj cjelini oni čine jedan sustav u ne posve strogom smislu te riječi. Države održavaju jedne sdrugima više ili manje redovite odnose. Istom sustavu pripadaju države koje imaju svijest o opasnosti da budu uvučene u jedan opći rat.Sve današnje države pripadaju na neki načim međudržavnom sustavu bar pripadajući Ujedinjenim narodima i posvmašnjom prisutnošću dviju velikih sila . Svjetski sustav se dijeli na podsustave. Izraz sustav označava svjetsku ekonomiju , gdje bi smo mogli razlikovati dvije ekonomije jednu kapitalističku drugu socijalističku od kojih je prva koncentrirana oko SAD a druga oko Sovjetskog Saveza.

Međutim jedini gospodarski sustav koji ćemo nazvati svjetskim biće kapitalistički sustav, iz kojega se većina sovjetskih država sama i isključuje. Lenjin je mislio da ratovi među kapitalističkim zemljama proizilaze iz gospodarskih suparništva. No ovog puta gospodarska suparnistva nodvijala su se unutar Atlanskog saveza ili japansko-americkog saveza.

Gospodarska suparništva nastavljaju se među industijaliziranim zemljama a otežava ih usporavanje rasta.Neki pretvaraju supraništva u rat.Ali do danas neprijateljstvo između blokova, izmežu režima, nadjačava gospodarska suparništva.

Disciplina koja se posvećuje međudržavnim odnosima može jednako kao i neka društvena znanost poštovati metodološki individualizam. Kada govorimo o Sovjetskom Savezu , o poltbirou ili op predsjedniku SAD, govorimo o instancama koje određuju vanjsko djelovanje država o kojima je riječ bez obzira na način na koji one funkcionišu.

Međunarodni sustav za razliku od unutardržavnih sustava nije podčinjen nekoj središnjoj vlasti . U dobra rata i mira svaki akter igra svoju ulogu, svaki najčešće mora računati na sebe da bi spasio svoj život i sačuvao svoje interese. Današnja situacija može se uporediti sa onom iz 60-tih . Sustav ostaje bipolaran, granice između dva dijela Evrope nisu se pomakle ni za pedalj , državnici nastavljaju raspravljati o ulozi nuklearnog oružja u odbrani Evrope i opasnosti od nuklearnog rata.Vojni odnosi između velikih sila pomakli su se u korist Sovjetskog Saveza a Evropljani a još više Japan nadoknadili svoje gospodarsko kašnjenje za SAD.

Međunarodni sustav i gospodarski sustav

Leninj nije jasno razlikovao gospodarske ili kolonijalne sukobe od u pravom smislu riječi političkih i vojnih sukoba. Rat 1914. proizašao je iz spora kapitalističkih zemalja nesposobnih da među sobom mirno podjele bogastva svijeta koji su pljačkali. Posljednja faza „evropskog imperijalizma“ je bila podjela Afrike koja je jednim djelom nusprodukt klasičnog suparništva između velikih evropskih sila. Zastupnici kolonijalnog imperijalizma su čak i opravdavali osvajanje potrebom da prodaju izvan zemlje svoju robu. Rat se 1914. rodio na području Balkana tamo gdje su su sukobljavali interesi Slavena i Germana. Dva svjetska rata su ubrzala raspad evropskog carstava i dokrajčila doba kolonija. Kapitalističkim tržištem prije 1914 dominiralo je Britansko carstvo. Ali u posljednjoj cetvrtini XIX st. Engleska je izgubila svoju ulogu industrijskog pokretača, to mjesto je preuzela Njemačka čiji je izvoz brže rastao od izvoza Velike Britanije. Njemačka ekspanzija nastavljala se usmjeriti više prema Evropi za razliku od Engleskog izvoza koji je bio više prekomorski. Monetarni sustav se vrtio oko zlata ili oko funte.

Razdoblje od kraja XIX st. doba otkrića rudnika zlata u Južnoj Africi , do rata 1914. karakteriziraju brza ekspanzija i napredak u to doba bez presedana. Samo je jedna zemlja Japan uspjela tokom posljednje faze britanske ere vlastitim naporima pridružiti uskom klubu Velikih. On je usvojio uobičajeni stav koji je vladao mežu evropskim zemljama koje su pripadale klubu kolonijalnog imperijalizma. Taj imperijalizam nije bio nužan za rast japanskog gospodarstva niti je bio potreban za razvoj evropskog gospodarstva. Nakon poraza u II svjetskom ratu 1945. Japan će bez oružja uspješno napredovati ka kapitalističkom tržištu kojim dominiraju SAD. U Indiji su britanske vlasti izgradile infrastrukturu modernog društva. U isto vrijeme kada su nastajale kolonije rađalo se socijalističko tržište. No to tržište se u pravom smislu riječi ne može pojaviti kao suparnik kapitalističkog tržišta jer su suviše

nejednaki i na neki su način ovisi jedan od drugome. U gospodarskom sustavu monetarni sustav čini prvo od pravila igre. Od 1945. Godine, jedan za drugim prevladavala su dva različita monetarna sustava, jedan definiran u Brentton Woodsu 1945. a rugi 1973. Ovaj sustav zabranjivao je plivajuće postotke tečaja, izražavao vrijednost valuta u zlatu i istodobno u odnosu na dolar jer se jednim pismom Međunarodnom monetarnom fondu vlada SAD obavezala da će održati konvertabilnost dolara u zlatu, transnacionalna valuta koja je istodobno i nacionalna omogućuje da svuda u svijetu kupuju robu svojom valutom. Tečaj zlatne podloge postavio je jednakost između zlata i dolara, središnje banke koristile su kao rezerve, istodobno kad i žuti metal, devize , osobito dolar ali i funtu. U slučaju Sjedinjenih Država budući da su dolari bili izjednačeni srezervama, deficit vanjske platne bilance Sjedinjenih Država stavljao je na raspolaganje središnjim bankama..Zbog toga deficit u plaćanjima nije imao nikakav uticaj koji bi mogao neutralizirati uzroke deficita. Po Jacquesa Rueffu, obračunski tečaj u zlatu bio je osuđen od prvog dana, jer je stvarao i podržavao inflaciju i deficit u vanjskim plaćanjima Sjedinjenih Država. Tijekom 50-tih vanjski platni deficit SAD iznosio je oko milijardu dolara godišnje on je izazvao preraspodjelu zlata u skladu s ciljevima vlade. Tijekom 60-tih demokratski predsjednici J. F. Keenedy i L. B . Johnson, umnožili su pojedinačne mjere da bi se smanjile vanjske kupnje ili da bi se strancima ograničio pristup tržištu kapitala SAD. Međutim su te mjere pokazale svoju potpunu neunčikovitost. 1965. Stupanjem u rat sa Vijetnamom vanjski deficit se znatno povećao.. 1971 Američki predjsednik Nixon je natjerao Evropljane da prihvate devalvaciju dolara. No ni to nije bilo dovoljno da bi se uspostavila međunarodna ravnoteža ali je dolar i dalje zadržao svoju transnacionalnu ulogu kao i obračunsku valutu no ta devalvacija nije bila dovoljna da uspostavi međunarodnu ravnotežu. Uprkos devalvaciji američka valuta zadržala je svoju transnacionalnu ulogu kao obračunska valuta ne zbog imerijalističke volje nego zbog gospodarskog sustava. Godine 1973 američke vlati išle su do kraja sa svojim namjerama, vlastitim autoritetom i bez konzultacija oni su uprkos načelima Brentton-Woodsa uveli plivajuće tečajeve prema kojem će tržište utvrditi vrijednost valuta kao i vrijednost zlata. Nametnuli su sustav nepostojanja čvrstih i fiksnih tečajeva. Godine između 1947-1973 omogućile su Evropljanima da smanje razliku između svojega životnog standarda i životnog standarda Amerikanaca, da dožive najslavnije razdoblje u svojoj gospodarskoj povjesti. Precjenjenost dolara pokrenula je izvoz Japanaca i Njemaca. Ekspanziju evropskih zemalja na neki je način pokrenula, podržalaprodaja na vanjskom tržištu. Osim toga precjenjeost dolara poticali su američka društva da ulažu u Evropu. U početku kad se pregovaralo o pravilima Brentton-Woods SAD koje su izašle iz rata nedirnute, obogaćene mobilizacijom svojega industrijalnoga aparata, imale su ekonomsku i financijsku nadmoć.Zadržale su za sebe gotovo diskrecijsko pravilo odlučivanja u Međunarodnome monetarnome fondu. No dok su koliko toliko poštovale pravila koja su dobrim djelom same diktirale, imale su od toga manje koristi nego njihovi konkurenti. Sjedinjene Države uspostavile su, dakle, neposredno nakon rata, monetarni sustav na stabilnosti obračunskih tečajeva i nametnule su, otprilike 25 godina poslije, radikalno drugačiji stav: nepostojanje čvrstih, fiksnih tečajeva. Za onoga tko se prije svega zanima za međudržavni sustav postavlja se pitanje: koji je odnos između monetarnog sustava i međudržavnog sustava? Je li ovaj drugi, barem djelomično, oderedi onaj prvi, a osobito način na koji su američke vlasti iskoritile pravila ugovora Bretton-Woodsa? U početku, kad se pregovaralo o pravilima Betton-Woodsa, Sjedinene Države, koje su iz rata

izašle nedirnute, obogaćene mobilizacijom svojega industrijskog aparata, imale su i ekonomsku i financijsku nadmoć. Zadržale su za sebe gotovo diskrecijsko pravo odlučivanja u Međudržavnom monetarnom fondu. No, dok su, koliko-toliko, poštovale pravila koja su, dobrim dijelom, same diktirale, imale su od toga manje koristi nego njihovi konkurenti. Kad je dolar pao u slobodnom padu. Europljani su se žalili da Amerikanci smanjenim tečajem naplaćuju dugove stečene povećanim tečajem i da čine nelegitimnu konkurenciju na trećim tržštima. Kad se dolar, u tri godine, popeo s četri franka, na osam franaka, Europljani, a osobito Francuzi, žalili su se zato što su nafta i neke sirovine, obračunavane u dolarima, skuplje za cijeli svijet, osim za Amerikance. Točno je da je zauzvrat trgovački deficit pružao dodatne mogućnosti izvoznicima. Ne postoji ekvivalentnost između prevelikih cijena i prevelikog izvoza za većinu zemalja, za zemlje u razvoju, za Francusku. Jesu li Sjedinjene Države zbog svoje vojne moći nadmetnule središnjim bankama da gomilaju dolare koje su plasirale u bonove američkoga trezora? Treba li vjerovati, kao što je napisao Kindleberger, da su Nijemci ili Europljani gomilali dolare s kojima nisu imali šta učiniti, jer su zauzvrat uživali američku zaštitu i jer su, zahvaljujući zaštiti, tek djelomično plaćali troškove vlastite obrane? A da to nisu rekli ili napisali, Europljani su jednim dijelom financirali zaštitu koju su im osigurale Sjedinjene Države. Odnos središta i periferije,na svjetskom tržištu, može, u krajnjem slučaju, podnijeti da ga nazovemo imperijalističkim. U pravom smislu, imperijalizam podrazumijeva osvajanje ili dominaciju, od strane neke države ili neke zajednice, nad nekom zemljom, stanovništvom ili nekom stranom državom. Uključivanje neke pobijeđenje države u zonu suvereniteta države pobjednicce čisti je oblik imperijalizma. Kolonijalna osvajanja Francuske u Africi, potkraj prošlog i početkom ovog stoljeća, bila su jedna vrsta, povijesno specifična, imperijalizma. Proširujući pojam, govorimo o imperijalizmu i kad neki politički entitet provodi neku vrstu dominacije nad drugim entitetima, bilo diktrijaući im djelovanje prema van, bilo zabranjujući im da izaberu režim kakav žele. U kojoj zoni, kojim se sredstvima prevodi „imperijaliza,“ Sjedinjenih Država? Režimi dviju susjednih država, Kanade i Meksika, nisu podvrgnuti dominaciji koja bi se mogla usporediti s onom koju Sovjetski Savez provodi nad Istočnom Europom. Može se reći da je sloboda djelovanja Kanade ili Meksika ograničena prijetnjom od eventualnih sankcija Sjedinjenih Država. Nadmoć zemalja ograničava autonomiju ranjivih zemalja. Ali od 1933. godine i „ polititike dobrog susjedstva“, Sjedinjene Države tolerirale su Meksiku nacionalizaciju američkih naftnih kompanija. Provođenje dominacije nad zemljamaa Kariba i Srednje Amerke promjenilo se , slanje ratne moranrice izašlo je iz mode postalo je opet moguće u klimi hladnog rata. Vodeći ljudi iz Washingtona nisu više slali elitne pješačke postrojbe da bi sačuvale američka ulaganja, intervenirali su da i spriječili dolazak na vlas marksističko-lenjinističkih partija. Od 1945 godine Sjedinjene Države su, preko OSA-a (Organizacije američkih država), nastojale izvršiti pritisak na diplomaciju država Latinske Amerike i ujediniti ih protiv eventuakne marksističko-lenjinističke revolucije. Uspjele su tek djelomično. Allendeova vlada srušena je više zahvaljujući samim Čileancima nego djelovanju CIA-e iako su tajne službe Washingtona podržavale sve protivnike ljevčarske vlasti. CIA je poticala zavjere ili ankete, no čini se da nije preuzela neposrednu odgovornost u vojnom pucu koji je doveo na vlast generala Pinocheta. Ne možemo potanko rspravljati o takvu prizoru ekonomskog pejzaža i o argumentima na kojima se temelji. Nema sumnje, raspravljati o međunrodnim odnosima posvetila bi svjetskom tržištu poglavlje isto ako dugačko kao

poglavlje što ga traži međudržavni sustav. Mir i rat bavi se isključivo ili gotovo isključivo međudžavnim sustavom. Ostajem, dakle, pri toj skici koji ukratko pokazuje međuovisnost međudržavnoga sustava i svjetskoga kapitalističkog tržišta. Jesu li multinacionalne kompanije avangarda ili policijska sila koja osigurava poslušnost zemalja u razvoju? U tom smislu, formula ne može izdržati ispit. Multinacionalna kompanija koja eksploatira glavno bogatstvo koje je prirpada dala nekoj maloj zemlji često postaje gospodarica vlasti koja se naziva nacionalnom. A opasnost ne postoji za industrijaliziranje zemlja (Francuska duguje mnogo američkim investicijama). U današnje doba, bilo koja južnoamerička, afrička ili azijska država nacionalizira neku američku filijalnu ne izlažući se ozbiljnoj opasnosti, pod uvjetom da obešteti vlasnika. Moj odgovor nije se promjenio. Da, u ovom trenutku, industrijski najrazvijenije zemlje čuvaju se izravnoga sukoba da bi izbjegle krajnju katastrofu, moguće izbijanje nuklearnog rata. Ali nasilje-nasilje revolucionara, nasilje terorista-zauzima veliko mjesto u suparništvu Velikih, čak i kada oni ne koriste svoje oružane snage. Sovjetsko carstvo održava se uz pomoć vojne moći. Izrael ima neku vrstu regionalne hegemonije ( kao Vijetnam u Indokini), ali ta hegemonija ovisi i međusobnom neutralizaciji Velikih. Napokon, pretpostavljeni odnos snaga između Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Američkih Država lebdi nad sukobima i savezima međudržavnog sustava. Još i danas mi se taj sustav čini dominantnim ili primordijalnim i međunarodnoj zajednici, iako s vremenom kao da prelazi u drugi plan. Ustvari, on je taj koji struktuira međunarodnu zajednicu unatoč njezinim orginalnim crtama: strah koji političkim vođama ulijeva mogućnost velikog rata, razvijanje marginalnih sredstava borbe među državama i istodobnno umnožavanje razmjena među društvima i pojava transnacionalne ekonomije.

VI. Poglavlje ( Turčalo, Sead: Međunaroda zajednca teorijska razmatranja i problemi definiranja

Jedno od ključnih pitanja savremeih međunarodnih odnosa, jeste „šta je to ustvari međunarodna zajednica“? Francuski teoretičar Raymond Aron u svom djelu „Mir i rat među narodima“ navodi da međunarodna zajednica za njega ne predstavlja neki novi koncept, ali ne poriče ni njeno postojanje, ističući kako ona predstavlja cjelinuu koja obuhvaća međudržavni sistem, svjetsku ekonomiju, transnacionalne i nadnacionalne fenomene. Bivši generalni sekretar UN-a Kofi Anan o međunarodnoj zajednici govori kao o univerzalističkom konceptu, koji predstavlja podjeljenu viziju „boljeg svijeta za sve ljude i izrazu toga u međunarodnom pravu, međunarodnim institucijama, te nesebičnim humanitarnim akcijama“.Sa ovim univerzalističkim mišljenjem se ne slaže Andrew Glowers, urednik uglednog „Financial Times-a“, koji ističe da je međunarodna zajednica grupa država koja je na prvom mjestu kreirala pravila i institucije. On također dodaje da je ona virtuelna zajednica, koja predstavlja potencijalni izvor moći, te promovira i legitimizira zajedničke akcije. Bryhana Hehira ugledni profesor na Georgtown Univerzitetu pokušava istači moralnu vrijednost međunarodne

zajednice. Prema njemu moralni imperativ međunarodne zajednice je solidarnost, odnosno promišljeno uvjerenje da zajednička humanost održava minimalni broj moralnih obaveza koje prelaze nacionalnu granicu geografske distance i granice kultura Ovom tematikom se također bavio i bivši britanski premijer Toni Blair. On na osnovu prava i odgovornosti koji se predstavljaju pred međunarodnu zajednicu odnosno njene članice, razvija argumentaciju opravdanosti NATO intervencije na Kosovu, ustvrdivši da živimo u svijetu u kojem je izolacionizam izgubio svoje postojanje, te da svjedočimo postojanju nove doktrine međunarodne zajednice, što znači da smo danas mnogo više međuovisni nego ikada prije, te su samim tim nacionalni interesi uslovljeni međunarodnom saradnjom. On se naime poziva na partnerstvo i kooperaciju kao ključne faktore za unapređenje vlastitih interesa u međunarodnom svijetu. On intervenciju na Kosovu opravdava univerzalnim vrijednostima a ne teritorijalnim ambicijama.Naglašava bližu saradnju Evrope i SAD-a uključujući UN, te posebno Vijeće sigurnosti. Ovom problematikom su se bavili i autori sa našeg područja, poput Vukadinovića, koji ističe dva pristupa. U prvom pristupu međunarodna zajednica se posmatra kao društveni fenomen sastavljen od brojnih grupa čiji uzajamni odnosi nisu slučajni i imaju konstantan karakter. Sa druge strane imamo pravni pristup u kojem međunarodna zajednica djeluje unutar međunarodnog prava.

MEĐUNARODNA ZAJEDNICA I/ILI MEĐUNARODNO DRUŠTVO – DISTINKCIJA POJMOVA

Pojam međunarodne zajednice i međunarodnog društva se često i literaturi koriste istodobno ili zamjenski pa ćemo pokušati napraviti distinkciju ovih pojmova. Bull i Wight u okviru Engleske škole razlikuju tri tradicije mišljenja o ovom fenomenu:

1. U prvoj Hobbesijanskoj odnosno realističkoj tradiciji odnosi među državama su prožeti stalnim međusobnim natjecanjem, te su odnosi utemeljeni na politici sile, privremenih saveza, i nacionalnih interesa.

2. Na drugoj strani imamo Kantijansku revolucionističku tradiciju usmjerenu ka univerzalističkom poimanju svijeta. Prema ovoj teoriji moguće je prepoznati potencijalnu zajednicu čovječanstva, te je prema ovim autorima država samo primarna zajednica međunarodnog društva. Oni ističu značaj međunarodnog civilnog društva, multinacionalnu saradnju i nevladine organizacije.

3. Treća i ujedno posljednja tradicija jeste Grocijanska. Ona je opozitna i Hobbesovom i Kantovom učenju, u smislu da ne prihvata hobbesijanske postavke o međunarodnom poretku kao areni u kojoj se države bore jedna protiv druge, već tvrde da su države u sukobima ograničene zajedničkim pravilima. U ovom fokucu Grocijanska tradicija se zalaže za institucionaliziranje zajedničkih interesa i identiteta među državama i tretira zajednićke norme, pravila i institucije.

Engleska škola međunarodnih odnosa pokušava da ospori postojanje međunarodne zajednice kao posebnog fenomena, smatrajući ga isključivo sinonimom za svoj centralni koncept međunarodnog društva. Engleske škole ističu da međunarodno društvo nastaje kreiranjem,

objašnjavajući to putem Gemeinschaft i Gesellshaft koncepcije. Gemeinschaft koncepcija izvore međunarodnog društva vidi u zajedničkom identitetu i osjećajima, dok se Gesellschaft koncepcija bazira na čisto racionalnim vezama među njegovim članovima. Naime, sa jedne strane imamo autore koji smatraju da funkcionalni, Gesellschaft koncept bolje objašnjava moderno međunarodno društvo za čije postojanje preduvjet ne predstavlja zajednička kultura ili identitet, već interakcija i koegzistencija država. Ovaj koncept se još naziva i pluralističkim konceptom međunarodnog društva. Prema ovom konceptu međunarodno društvo nije središnja tačka na putu ka univerzalnoj zajednici čovječanstva. Bez međupovezanosti i međuzavisnosti koegzistencija među državama je nezamisliva. Jedan od nedostataka pluralističog koncepta jeste njegova zavisnost od odnosa među državama. Naime, kao aktere međunarodnog društva Bull i Watson vide isključivo države, zanemarujući pri tome individue i sve aktere koji dolaze iz nevladinog sektora. Drugi, odnosno solidaristički pristup na međunarodno društvo gleda kao na širu političku zajednicu od društva države te priznaje individue kao subjekte međunarodnog društva. Kao i međunarodno društvo i međunarodna zajednica se referira na države, kao svoje konstituivne elemente koje dijele zajedničke ideje i interese, iz čega proizilazi da je međunarodna zajednica svrhovita, dinamična, za razliku od međunarodnog društva koje je statični i okrenuto k sebi. Kada govorimo o međunarodnoj zajednici, ona mora imati zajedničke interese svih članica, te određenu grupu zajedničkih vrijednosti, principa i procedura. Međutim, to ne znači da ona uvijek mora postići konsenzuso zajedničkim vrijednostima, nego da akcija koju ona poduzima u određenom trenutku ne mora biti temeljena na odluci da se djeluje samo u skladu sa principima koji se trenutno smatraju zajedničkim, odnosno dovoljnim za davanje legitimiteta akciji. Principi politike i etike moraju biti koncipirani na principu političke interakcije, akcije poduzete u interesu globalne stabilnosti i humanosti. Postavlja se pitanje kakav je odnos između ovako generiranog legitimiteta i moći u međunarodnoj zajenici? Kako Wheeler ističe bitno je razlikovati dva oblika moći unutar međunarodne zajednice. U prvom slučaju radi se o moći baziranoj na odnosima dominacije i sile, a u drugom slučaju , moći koja je legitimizirana zajedničkim normama. Moć i legitimitet nisu opozitni, već komplementarni, jer vladari traže legitimitet ne samo radi zadovoljavanja savjesti, nego i radi potpore svoje pozicije u međunarodnoj zajednici. Ove koncepcije naravno ne impliciraju da članstvo u međunarodnoj zajednici podrazumijeva isključivanje nacionalnih interesa pojedinih zemalja koji kolidiraju na interesima zajednice, što dovodi do neslaganja i i do individualnih akcija. Neslaganje i individualno izvođenje akcije ne dovodi u pitanje egzistencije međunarodne zajednice, već različito manifestovanje volje članica. Bitno je naglasiti da ne možemo govoriti o međunarodnoj zajednici kao o statičkom fenomenu, jer se njen broj članica mijenja ovisno od stanja u međunarodnim odnosima. Tako u vrijeme Hladnog rata govorimo o dvije međunarodne zajednice, jedne koja dijeli zapadne liberalnodemokratske vrijednosti i ideale borbe protiv totalitarnog komunizma, i druga koja ovisno o uglu posmatranja dijeli socijalističke odnosno komunističke vrijednosti usmjerene protiv imperijalizma. Danas imamo jednu međunarodnu zajednicu određenu liberalnodemokratskim vrijednostima i postepeno prihvata sve države koje promovišu te vrijednosti.

(Neo)liberalna perspektiva

Liberalna teorija se smatra starijom teorijskom paradigmom m.o. od relizma, neki od istaknutih teoretičara su Adam Smith, John Stuard Mill, Imanuel Kant.... Oni su dijelili mišljenje da je vanjskopolitičko djelovanje države uslovljeno njezinim društvenim, političkim i ekonomskim uređenjem. Nauka o međunarodnim odnosima razlikuje 4 historijske varijante liberalne teorije:

-republikanski liberalizam;

-ekonomski liberalizam;

-regulativni liberalizam;

-liberalni imperijalizam.

Republikanski liberalizam teži širenju demokratije među državama tako da vlade budu odgovorne svojim građanima. Najčešće se imenuje kao teorija demokratskog mira prema kojoj demokratske države međusobno ne vode ratove a konflikte rješavaju mirnim putem.

Ekonomski liberalizam u fokus stavlja efekte blagostanja koje donosi slobodno tržište. Oni smatraju da rast trgovine pogoduje razvoju mira jer se države teže odlučuju na rat jer je loš za privredu.

Regulativni liberalizam smatra da je mir moguće postići institucionaliziranom suradnjom.

Liberalni imperijalizam (skoro potpuno odsutan) podrazumijeva civilizatorsku misiju razvijenih demokratija u trećem svijetu.

Nasuprot (neo)realističkoj teoriji (neo)liberalizam ne zanemaruje pojavu niza novih aktera na međunarodnoj sceni kao što su multinacionalne kompanije ili funkcionalne organizacije. Neoliberalne demokratske vlade ne teže maksimiziranju sigurnosti i moći (iako im je i to važno) već povećanju blagostanja što određuje i njihovo ponašanje u m.o. Uvodeći u međunarodnu sferu nedržavne aktere kao bitne faktore neoliberali smatraju da time dolazi i do promjena koncepta sigurnosti. Smatraju da za m.z. nije više bitna samo sigurnost država već i sigurnost građana država.

Konstruktivizam i međunarodna zajednica To je jedna od najmlađih teorija u m.o., svoj uspon je doživio tokom 90-tih godina, a zbog isticanja ideja kao ključnih sadržaja m.o., naziva se i novim idealizmom. Ključni razlog za uspjeh konsrtuktivizma jeste nemogućnost tradicionalnih teorija m.o. da daju koherentno objašnjenje kraja Hladnog rata, nastanka međunarodnih organizacija i dugoročnih promjena u m.o. Konstruktivizam polazi od predpostavke da socijalni svijet kakav je nama dostupan biva konstruiran shodno načinu našeg djelovanja prema drugima. Slijedeći konstr.poimanje svijeta može se reći da identitet i interesi aktera u m.z. određuju njihovo djelovanje i ponašanje dok norme za konstruktiviste predstavljaju nezavisnu varijablu. Stoga su m.o. pa tako i m.z. produkt ideja i interpretacija

različitih aktera. Ključni akteri u m.o. su države i velike državne koalicije, a osim toga ulogu u m.o. imaju i individue kao nosioci ideja. Treba još jednom istači važnost identiteta aktera koji je fundamentalan za njegove interese što znači da identitet a ne interesi determiniraju djelovanje aktera u m.o. Dakle akteri djeluju prema vladajućim normama i ako su im poznate oni će ih se pridržavati rutinski. Kada je riječ o strukturi međunarodnog sistema, konstruktivisti se slažu oko toga da je on određena anarhijom, ali ističu da je anarhija ono šta država definira da je anarhija. Konstruktivisti veliki značaj daju kulturi i normama. Kultura se definira kao sistem značenja, sistem vrijednosti i repertoar strategija djelovanja države i međunarodne zajednice, a norme predstavljeju konstitutivni dio međunarodne zajednice. One omogućuju njeno djelovanje i daju povjesni, društveni i kulturni kontekst u kojem nastaju i reliziraju se ideje koje određuju ulogu m.z., bez njih m.z. ne bi mogla postojati. Norme su pritom neovisne varijable koje utiču na ponašanje međunarodne zajednice i njenih članica, ali isto tako članice m.z. mogu vršiti uticaj na norme. Institucinalizacija normi sugerira da akteri sve više prihvataju standarde ponašanja jer su svi spojeni određenim osjećajem sebe koji ih veže za međunarodnu zajednicu. Shodno normama mijenjaju se i interesi što u krajnjoj konsekvenci objašnjava i procese širenja liberalne demokratije. A evenzualni sukob interesa članica rješava se kompromisom. Dakle, međunarodna zajednica ne odslikava samo interese svojih članica nego i sama svojim uticajem konstruira identitet i interese aktera.

Institucionalizam i međunarodna zajednica

Osnove ove teorije su u 17. stoljeću dali John Lock i Imanuel Kant. Kant je utemeljio idealističku teoriju koja apostrofira miroljubivost demokratski (republikanski) uređenih država čije bi širenje dovelo do ''vječnog mira''. Nakon Drugog svjetskog rata John Herz formulira prve koncepte koje će kasnije Hans Morgenthau oblikovati u realističku teoriju međunarodnih odnosa. Iz ovako suprotnih stavova idealizma i realizma izrastao je institucoionalizam zauzimajući srednju poziciju. Iz institucionalističke perspektive međunarodni sistem se sastoji od država koje se nalaze u stanju sličnom Lockovom prirodnom stanju. To znači da su sve države slobodne i jednake te da nemaju neku nadređenu instancu. Instit. polazi od toga da države nisu jedini akteri u međunarodnim odnosima, već da se međunarodna politika odigrava i između nevladinih i vladinih međunarodnih organizacija, transnacionalnih kompanija i između individua. Srž instit. teorije je pokušaj da se uspostavi sistem i institucije za reguliranje konflikata kako bi se dostigla situacija u kojoj je moguće da ne postoje samo gubitnici i pobjednici, već da se akteri konflikta zajednički međusobno poboljšaju. Dakle institucionalisti stvaraju okolinu u kojoj države surađuju iz racionalnih razloga, a ta suradnja sadrži priznanje međusobnih prava i vodi napuštanju instituta samopomoći u korist instituta suradnje. Institucija predstavlja ''sistem pravila i procedura ponašanja koje se odnose na interakciju država u nekom određenom problemskom polju'' Sistem nastaje izričitom ili prečutnom saglasnošću država oko normi i vrijednosti koje tokom vremena prerastaju u međunarodne režime djelujući pritom stabilizirajuće i usmjeravajući konflikte u institucionalne okvire. Države gube svoju centralnu ulogu u međunarodnoj politici a na scenu stupa međunarodna zajednica kaoja obuhvata države i organizacije koje dijele zajedničke vrijednosti i norme istovremeno transformirajući države u gradivne elemente

novog međunarodnog poretka. Gubitak moći država ogleda se i u sve češćoj interakciji države sa nedržavnim akterima.